Među tim milijardama je i duša
njegove Jane. Tamo gdje su duše same, bez tijela. Zato
ga brine hoće li moći, kada za to dođe vrijeme, među
tolikim dušama naći njezinu. On zna da je taj raj neko dobro i pitomo mjesto, i da je na tom
dobrom mjestu dobrim dušama zasigurno dozvoljeno da rade ono što vole. A Jana voli kuhati
ajvar. Kada umre, bit će dovoljno samo da prati miris ajvara i provlači se kroz duše govoreći
im, Oprostite, oprostite molim... sve dok ne pronađe Janinu. Samo ga sekira što nije siguran ima li
gore patlidžana i onih paprika roga.
Već je sjeo na svoje mjesto u kutu
ljubičaste ugaone garniture, a cucukati ne prestaje.
Ako prebrzo prestane, čini mu se da Ljubica neće
shvatiti koliko se on ne slaže s tim kupovanjem vode. Promatra je kako trpa povrće u ekspres lonac i
potom ga spretno podbacuje pod slavinu puštajući mlaz. U tom potezu Ljubo vidi svoju pobjedu.
Nije joj ni na pamet palo da istrese vodu iz boce u lonac.
Ne progovara ni riječi. Zalijepio je
pogled za njezino tjeme i mrducka glavom gore-dolje, samome sebi potvrđujući
koliko je u pravu i koliko je jednostavno iskusnom čovjeku provariti svaku kapitalističku svinjariju. Ljubica to ne zna,
ona će učiniti sve što kaže televizija. A preko te pogani od današnje televizije prodaje se toliko
stvari koje za Ljubine mladosti nisu postojale, niti su mu ikada u životu zatrebale, da ga odmah hvata
muka i glavobolja. Pred očima mu se razmašu novčanice s krilima, izlijeću iz njegova džepa
i lete prema Americi. I pare koje mu kćerka troši na kupovanje vode, nekakvih noćnih
uložaka, pa dnevnih uložaka, pa sprava za vježbanje i krema za mazanje, pa milijuna deterdženata
za ovo i za ono, da ti se pamet pomuti, čini mu se da sve te pare iz kasa u trgovinama
direktno putuju za Ameriku.
On Ameriku ne može smisliti. Zgadila
mu se još za velikog rata kada ga je u kocki opelješio neki američki pilot. Igralo se do pred zoru,
kada je Ljubo ostao sjediti za stolom kao od majke rođen, bez prebijene pare. A Amerikanac ni da
trepne. Crn kao ugljen, tek mu se zubi i bjeloočnice sjaje. Da postoji tako crno biće, Ljubo do
tog trenutka nije znao. Otada ni crnce ne voli. Natjerao ga je bio da čitavu bazu gol prehoda. Ismijali
su ga baš svi. Sva sreća da je rat ubrzo završio pa je mogao pobjeći što dalje od tog
mjesta na kojem ga po dobrom nisu zapamtili i na kojem bi mu se zasigurno potajice smijali onoliko
dugo koliko bi godina poživio. Ako ne i duže. Skoro pa je čitav život prostrepio neće li ga
kakve oči odnekud prepoznati. I ispade da ga je nešto od toga sačuvalo. Nikada mu nitko, a više od
pola stoljeća je otad prošlo, taj gubitak i tu golotinju nije spomenuo. No on i dalje ne voli
Ameriku, i svekoliko svjetsko zlo Americi pripisuje. Sve zbog jednog čovjeka dubokog glasa i
okrutnog smijeha zbog kojeg Ljubo pomišlja da tamo u Tennesseeju, ili gdje već, dobrota ne
postoji.
Pričao mu je Dobriša kako je
četrdeset i pete u snijeg neku Amerikanku utisnuo, i danas se, veli, tamo poznaje trag. Medicinska sestra
bila, liječila ga, liječila, a najradije bi sebe s njim izliječila. U očima joj je Dobriša to
vidio. I kada ju je jednom, više je nije puštao do prekomande. Ozbiljno, govorio je Dobriša,
Otiđi tamo i viđaćeš da se kroz snijeg i u ilovaču naš otisak utisno. A već je jadan i
zaboravio gdje je bilo to tamo, i koji se rat tada vodio, i za koju vojsku je ratovao. Sve je
dobri Dobriša zaboravio, da se Ljubi srce stišće kada ga pred zgradom vidi zagledanog u
daljinu, gdje drhturi objema rukama oslonjen o štap, a curak sline niz bradu mu se slijeva
kao da će mu život otuda iskapati.
Jedino mu je u pameti još ostala riječ Tennessee,
valjda je otamo bila ta Amerikanka, pa se i Ljubi sve to već pomalo miješa s onim crncem.
Dobriša je zadnjih dana posve
zanijemio. Kao da zna da je sve zaboravio pa se boji išta reći, da ne kaže što ne valja. A ne može ni
znati što valja, a što ne valja, jer je zaboravio što znači znati i jednostavno se ne može
sjetiti prve riječi s kojom bi se išta moglo započeti. Odsjedi Ljubo s njim svaki dan po sat
vremena, obriše mu slinu, potapše ga po koljenu i vrati se u svoj stan. No i njemu se u
zadnje vrijeme vrti, odsvakud se širi bol i sve ga nešto koči. Teško mu je iz kuće izaći.
Ima onih stepenica, broja im se ne zna, a lifta ga strah. U životu ga je bilo strah svega
dvije stvari za koje se jasno zna da su s ovoga svijeta. Lifta i Amerikanaca.
U zadnje vrijeme pomalo i zubara.
Ali na stranu zubari, stvar je u tim Amerikancima. Tolike su pare ljudima iz džepova izvukli da mora da
nešto gadno spremaju. Svijet će unesrećiti. Zna to dobro njegova ostarjela glava. A
nema koga da ih spriječi otkako je grohotna smijeha onog crnca, i otkako se Dobriša u biljku pretvorio. Nema koga da im djevojke u snijeg utišce.
Uzima nož i zarezuju jabuku petrovaču
koja škripi kuhinjom da je to milina. Nema bolje jabuke od jabuke petrovače. Grize je i
pomišlja kako bi mu čitav život mogao stati u okus tog zalogaja. Život u koji se, eto,
nenadano utrpala i flaširana voda što nosi
ime njegove pokojne žene.
Dok je iz ekspres lonca sukljao
fini mirisni dim, Ljubica je pogledala u oca. Mogla je jasno osjetiti snagu tog trenutka što je odjednom
nadrastao život. Kao da se obrela u snu čije joj
zakonitosti nisu jasne, no ipak ih uspijeva donekle
naslutiti. Pomislila je kako će biti neobično kada kut ovog ugaonog kauča jednom ostane prazan.
Stresla se od jezive pomisli. Kada se tako
streseš, govorila bi njezina pokojna majka, smrt ti je
rame očešala.
Ljubo već dugo razmišlja o smrti i
pita se hoće li ciljnu crtu prekoračiti prije Dobriše. Ovaj jeste u značajnoj prednosti, no niti je smrt
atletska disciplina, niti je Dobriša nedostižan kao
Abebe Bikila. Samo kada bi znao da ga s one strane
čeka njegova Jana i da će je prepoznati u oceanu duša, Ljubo bi odmah umro. Ma krenuo bi on u potragu
za njom i prije, samo kada bi mu netko znao reći, Rastu li u raju patlidžani i one paprike
roge?
Amir
Alagić
No comments:
Post a Comment