Na dnevnom redu sjednice upravnog odbora ustanove za
uljepšavanje grada »Ala je svijet lijep« bila je samo jedna tačka: dekorisanje
neba. Predsjednik jedan čičica veoma ugodnog smiješka, potpuno ćelav, ali
vedrih i nasmijanih očiju, ubjeđivao je ostale: »Drugovi, mi moramo da
iskoristimo sve mogućnosti kako bi život naših građana bio što ljepši. Ništa ne
smije da ostane neiskorišćeno. Pogledajte samo ostale trudbenike naše
domovine!... onda je nadugačko i naširoko pričao šta je ko postigao — A mi,
drugovi? — zaključio je — Mi koji se brinemo da svaki djelić našeg grada bude
uljepšan, dopuštamo da nam ovoliko nebo zvrji prazno. Zato, predlažem upravnom
odboru da se usvoji moj prijedlog da se ukrasi i dekoriše nebo.«
Prijedlog je jednoglasno usvojen i odmah su u odboru
formirane tri komisije. Prva je dobila zadatak da pronađe postojane boje koje
neće isprati vlažni novembarski oblaci ni izblijediti žarko avgustovsko sunce.
Druga komisija je trebala da nabavi merdevine koje sežu do neba. A treća je
imala najteži zadatak: zadužena je da pribavi nacrt za dekorisanje neba.
Članovi te komisije su ozbiljno shvatili svoj zadatak. Tri
dana su konferisali, zamišljenih lica i s prstom na čelu. Najviše su se
prepirali oko prijedloga jednog člana, koji je zahtijevao da se taj zadatak
povjeri djeci, jer ona, kako je rekao, u posljednje vrijeme sve bolje crtaju.
Na koncu su izdali konkurs sa slijedećim tačkama:
Prvo, nacrt treba da izražava radost i vedrinu — Drugo, na
takmičenje se pozivaju samo građani od 5 do 15 godina. Treće, konkurs je
anoniman. Četvrto, u žiri (komisiju) za odabiranje ulaze tri člana i jedan
bradati slikar, sijedi pjesnik i jedan građanin. Peto, prva nagrada putovanje u
zemlju čuda, druga nagrada 1.000 komada lili-hipa, pet trećih nagrada, posjeta
zoološkom vrtu.
Nemam vremena da vam pričam kako su djeca radosno dočekala
ovaj konkurs. Dovoljno je da kažem da je konkursna komisija primila 126.321 (i
slovima: sto dvadesetšest hiljada tristotine dvadeset i jedan) crtež. Prvo su ih
stavljali u ladice stolova, a kad su one bile prepune, trpali su ih pod stolove
i na pod. Od poda do stropa su bili crteži. Samo su članovi žirija od vrata do
svog stola prokopali tunel, pa su se kroz crteže provlačili. Tu se nalazilo
svakojakih nacrta. Šara pod šifrom »Pepeljuga« bila je puna cvijeća. Jedan
crtež, šifra »Kauboj« prikazivao je konje u trku. Šifra »Maca« predlagala je da
se nebo ukrasi patuljcima i tačkastim gljivama. »Štiglic« predlaže da se nebo
zakiti pticama i kavezima. Bilo je još mnogo zanimljivih prijedloga, ali kad
bih vam sve nabrojao trebalo bi mi ravno deset godina. Žiri je radio i danju i
noću. Hranu su im donosili, a kad bi se premorili, prostrli bi dječije crteže
da bi malo odspavali. Dugo su diskutovali, klimali glavama i ubjeđivali jedan
drugoga. Kamara odbačenih crteža bila je sve veća, a ona odabranih sve manja.
Na koncu je ostalo samo deset crteža. Oni su ih poredali po podu i dugo
posmatrali. Koji od njih da dobije prvu nagradu? Kod jednog su se pjesnik i
slikar zagledali, a njihov pogled kao da je govorio: razumijemo se, kolega. Na
jednom komadu papira bila je prolivena plava boja, a preko toga je bilo
napisano:
NEKA NEBO OSTANE ONAKVO KAKVO JESTE, JER JE TAKO NAJLJEPŠE!
Još je trebalo ubijediti građanina. On se opirao.
— Zamislite, toliki posao, a sve badava — govorio je — Nebo
će ostati isto.
Uzalud mu je slikar govorio o plavoj boji neba, a pjesnik o
dubini neba. Građanin je ostao nepopustljiv. Onda se zamislio i na iznenađenje
bradatog slikara i sijedog pjesnika, rekao:
— Dobro, neka nebo ostane kakvo jeste.
A znate, zašto je rekao?
Sjetio se da kod kuće ima kćerkicu plavih očiju. On je uvijek
u tim očima vidio komadiće vedrog neba, a kad su samo djelići tako lijepi, kako
je tek lijepo cijelo nebo!
(»Krajiške novine«, Banjaluka
27. VII 1959.)
Dušan Simić (sept.
1930 – 1961.), banjalučki slikar, član grupe ‘Četvorica’ (Simić, Ćurić, Štaljo,
Misirlić) autor je
lirsko-meditativnog teksta ‘Priča o nebu’ objavljenog u ‘Krajiškim novinama’.
No comments:
Post a Comment