Saturday, October 31, 2015

Ogromna je Australija

Drugi je dan od kada smo se vratili. Prvi je protekao u raspakivanju, sitnim popravkama, mijenjaju sijalica, kupovini i instalaciji auto akumulatora...
I ovo drugo jutro, kao i prvo, probudim se prerano - oko pet ujutro.
Jedna od stvari u koju vjerujem a koja mi pomaze je da nesanica ne postoji. Postoji samo signal tijela da ti san nije potreban. Ako nakon petnaestak minuta ne mogu ponovo da zaspem, ja ustajem u bilo koje doba noci. Odlazim u dnevnu sobu, citam, gledam TV, pretrazujem internet... Ako san ponovo dodje - vratim se u sobu i zaspem. Ako ne - ja nastavim sto sam zapoceo... Najvaznije je prihvatiti sve to kao normalno i ne praviti samome sebi problem od toga "sto san ne dolazi".
E, sad kad sam vam ispricao svoju "malu tajnu" za koju sam siguran da ste vecina vas vec pokusali, a mnogi i uspjeli, ispricacu kakvo mi je zadovoljstvo donijelo jutrosnje prerano ustajanje.

Umjesto interneta, citanja ili gledanja TV - odem u salu za vjezbanje koja u nasoj zgradi radi neprestano - 24 sata dnevno, nadajuci se da me niko u to rano doba, nesto iza pet,  nece vidjeti  i pomisliti da sam neki cudak... Prevario sam se. Na ulasku u salu sretoh nocnog cuvara. Dobro, on je tu da cuva nocu.
Udjoh u salu, a tu vec jedna bakica na biciklu okrece pedale i namjesta slusalice. Pozdravih. Ona se ne osvrnu. Vjerovatno me nije cula.


U bazenu vidim dvojica vec plivaju!
Lijepo. Nisam sam - znaci nisam ni cudan.

Otpoceh svoju rutinu. Nakon petnaestak minuta stize jos jedna bakica sa knjigom u ruci. Vidim je u ogledalu jer sam ledjima okrenut ulazu. Ona  pristojno pozdravi. Ja otpozdravih. Sjeda na drugi bicikl, lagano okrece pedale i cita knjigu.
Sad nas je vec petoro ranoranilaca. Po godinama, osjecam se juniorom, jer niko od ostalih koji vjezbaju u ovo rano doba nije mladji od 75 godina.
Jedan od plivaca zavrsava svoju jutarnju rutu i dolazi u salu da poprica sa bakicom sa knjigom u ruci, koju ocigledno poznaje od ranije.
Plivac: " Jutros si malo zakasnila !"
Bakica sa knjigom: "Jesam. Ma mogla bih ja doci u salu i nekoliko puta u toku noci, jer se cesto budim i ustajem, ali eto cekam jutro."
Plivac sjeda na jednoj od sprava, bakica se ne ometa, okrece pedale i drzi knjigu. Druga bakica odlazi na spravu za jacanje misica neometano slusajuci svoju muziku.


Par minuta odlutam u svoje misli i ne slusam o cemu pricaju, ali mi odjednom paznju privuce...
Bakica sa knjigom:" Australci su dugaciji nego sto sam mislila."
Plivac:" Da, i ja sam mislio da su kao i mi Kanadjani, ali nisu. Valjda ta odvojenost od ostalog svijeta. Mozda i te ogromne pustinje..."
Naculim usi jer vidim sansu da nesto naucim o dalekoj Australiji...

Bakica sa knjigom:" Mene je iznenadila velicina Australije. Ogromna je. Nepregledna. To osjetis tek kad sjednes u kola i vozis. Mi smo rentali auto u Sidneju i vozili...vozili...vozili...vozili... pa vozili...vozili...vozili...vozili...vozili...vozili... onda opet vozili... vozili...vozili..."
Plivac me pogleda. Ja se u nelagodi jer otkrivam da nepozvan slusam njihov razgovor pristojno nasmijesim.
On mase glavom i uzdise...
Ona okrece pedale i nastavlja:" ...Vozili... pa vozili... vozili...vozili....vozili...vozili..."
Plivac se, bez rijeci, okrece i polazi prema izlazu.
Bakica sa knjigom:"Sta je s tobom? Tek tako odlazis?!"
Plivac: "Ali ti i dalje vozis a ja znam da ce to potrajati, jer Australija je zaista ogromna."
Tu ja prasnim u glasan smijeh otkrivajuci da prisluskujem njihov razgovor.
Bakica sa knjigom se lagano okrece ne prestajuci okretati pedale i obrati se ovog puta meni:" A sto se vi, mladi gospodine, smijete?"
"Smijem se  jer mi je vas opis Australije izuzetno zanimljiv i duhovit."
Bakica sa knjigom: " Sve je tako kako pricam. Jer mi smo zaista vozili... vozili...vozili..."
Ja se ponovo zasmijem. Plivac uz pozdrav mase rukom i upucuje se prema izlazu. Otpozdravljam mu i dalje se smijuci.
Bakica sa knjigom vise ni ne obraca paznju na njega.
Samo mi, uz blagi osmijeh, istim tonom rece: "Dobro dosli u eksluzivni klub mojih obozavalaca!"
"Od danas to zaista i jesam!" uzvratih.

Bakica sa slusalicama svo ovo vrijeme jednako jaca misice ne primijecujuci nas. Nije ni svjesna sta propusta. Ili je zapravo svjesna - a ja nisam...

Za slucaj da se uspavam, podesio sam sat da me budi u pet ...

Thursday, October 29, 2015

Most Radija Slobodna Evropa: Suočavanje s prošlošću

O suočavanju sa prošlošću na prostoru bivše Jugoslavije Omer Karabeg je razgovarao sa dva istoričara - Tvrtkom Jakovinom iz Zagreba i Milivojem Bešlinom iz Novog Sada.


Milivoj Bešlin: U Srbiji se danas rehabilituju ideje i vrednosti, čak i personalni nosioci, zločinačke politike devedesetih. Najsvežiji primer je nedavna promocija knjige Mire Marković. Kao što se nekad očekivalo od optuženih za ubistvo premijera Đinđića da nam otkriju navodnu istinu o tome ubistvu, tako se sada stvara atmosfera da će nam Mira Marković "otkriti" istinu o devedesetim.


Tvrtko Jakovina: U Hrvatskoj nikada nismo imali ozbiljno okretanje prema onome što se sa hrvatske strane dogodilo u vrijeme Domovinskog rata. Ovaj povratak Tuđmanu na način kako se osamdesetih godina govorilo o Titu otežaće suočavanje sa onim što se dogodilo devedesetih godina.

Bešlin: Negacija i relativizacija ratnih zločina u Srbiji je već je postala opšte mesto svake priče o ratovima na postjugoslovenskom prostoru. Kada se kaže da su svi činili zločine i da su svi podjednako krivi - to automatski znači da niko nije kriv.

Jakovina: Ako kažete da su svi krivi, odnosno da nitko nije kriv, onda odmah nakon toga slijedi pitanje - zašto bismo mi proganjali naše, ako se sa druge strane ne proganjaju njihovi. Ako tako postavite stvar, možete biti sigurni da se ništa neće supstancijalno promijeniti.

Bešlin: Zločini su nagrađeni formiranjem država na isključivo etničkom principu. Velike sile su legitimisale taj inžinjering. Šta je dejtonska BiH nego naknadno legitimisanje politike genocida od strane međunarodne zajednice. Od predstavnika nacionalističke intelektualne elite možete čuti - nekad direktno, nekad indirektno - da je ovo sadašnje stanje u regionu provizorijum, da su postjugoslovenske države privremene i da će, ako se promene međunarodne okolnosti i ojačaju Srbiji prijateljske države, privremene državice u regionu, kako ih oni zovu, propasti, nestati ili će biti anektirane. Nemam naravno direktne dokaze za to, ali meni se čini da i Rusija podstiče te revizionističke težnje, naravno iz svojih imperijalnih razloga.

Jakovina: Ovaj region je nakon 11. rujna 2001. počeo gubiti na važnosti. Pojavile su se nove krize, a potencijal za neki veliki sukob je na ovom području malen. Zanimanje se sada pomalo vraća u onoj mjeri u kojoj Rusija oponira Zapadu. To će donekle zadržati zanimanje za regiju. Inače, Zapad je malo umoran od Balkana i traži one koji mu mogu najbolje odraditi posao, pa makar bili i problematični. Nije to ništa neobično. Sjetimo se samo ko su im bili dobrodošli partneri, jer su mogli pacificirati stanje u svojoj zemlji. Da li je suočavanje sa prošlošću ikada bilo baš toliko važno za Zapad?

Bešlin: Ako se nacionalizam kao dominantna ideološka paradigma bude i dalje reprodukovao, nema sumnje da će mlađe generacije biti sve više nacionalistički ostrašćene. Mediji, školski
sistem, porodični narativi, nastavnici istorije - sve to gura mlade ljude ka nacionalističkim stavovima. Ne bi ni političke elite igrale na nacionalističku kartu da ne znaju da je to dobitna kombinacija. Mi sad vidimo levo-liberalnog premijera Hrvatske koji igra na tu kartu i ankete govore da mu raste popularnost.

Jakovina: Mislim da će do pomirenja u jednom trenutku ipak doći, ali nije svejedno da li će do njega doći za trideset ili za tri godine, kao što nije svejedno što mi već dvadeset i pet godina živimo u neprestanim sukobima. To nije nevažno za bilo kojeg čovjeka koji živi u ovim našim zemljama.

(Radio Slobodna Evropa)

Wednesday, October 28, 2015

Dubravka Ugrešić: Konobari fašizma

I am not a monster, I am a writer!
(Radovan Karadžić)

Sto četrdeset i jedan starac

Tokom vikenda, 19 i 20 srpnja 2008, mjestom Key Westna Floridi šetao je sto četrdeset i jedan – Ernest Hemingway. Hemingwayi iz cijele Amerike okupili su se u Key Westu zbog učešća u natjecanju za najveći stupanj fizičke sličnosti između slavnoga pisca i njegovih surogata. Ove godine pobijedio je surogat Tom Grizzard, u veoma jakoj konkurenciji, kažu. Na fotografiji koja je obišla svijet vidi se skupina veselih djedica, koji sliče na Djedove Mrazove odbjegle od svojih božićnih dužnosti, odnosno na Ernesta Hemingwaya. Starci, koji se svake godine okupljaju u Key Westu na Hemingwayev rođendan, takmičili su se u pecanju i pisanju kratkih priča.

Doktor Velbing & Mister Hide

Nakon završetka vikenda, minutu nakon ponoći, 21 srpnja 2008, u svim svjetskim medijima pojavila se fotografija starca s dugom sijedom bradom i sijedom kosom koketno skupljenom na vrhu u neku vrstu deminutiva samurajskoga perčina. Starac je izgledao je kao da je ispao iz fajla nekog holivudskog agenta, kao glumac prikladan za uloge Merlina i Gandalfa u filmskim bajkama. Starca je uhapsila srpska policija u trenutku kada je ulazio u ulazio u autobus broj 73. Starac je policiji predočio identifikacijsku iskaznicu na kojoj se pisalo Dragan Dabić, odnosno Dragan David Dabić (3D), da bi se nešto kasnije uspostavilo da je njegovo pravo ime – Radovan Karadžić.
Od trenutka Karadžićeva hapšenja mnogi farsični detalji naplavili su svetske medije; Karadžićevi neuspješni pokušaji da se ugura u nogomet i njegov posprdni nadimak Fantom; njegova megalomanski ambiciozna izjava: Jaser Arafat je najprije bio svjetski terorist, a dvadeset godina kasnije primio je Nobelovu nagradu (koja je mnoge podsjetila na Tuđmana i Tuđmanovu izjavu kako mu je netko kompetentan za pitanja Nobelove nagrade, jednom polaskao: Gospodine generale, da niste Hrvat, sigurno biste dobili Nobelovu nagradu); o Karadžićevu penjanju na zgradu Filozofskog fakulteta u vrijeme studentovanja i frenetičnom šezdesetosmaškom govoru s krova; o njegovu policijskom doušništvu; o njegovim financijskim utajama i pronevjerama; o njegovoj dječjoj zbirciIma čuda, nema čuda (Sad me vidiš, sad me ne vidiš!); o omiljenoj krčmi “Luda kuća”; o navodnoj ljubavnici koja također ima dva imena; o njegovom website dućanu gdje se mogu kupiti mali velbing (od: well-being) ili “krstolika kompozicija najmanjeg velbinga za ličnu zaštitu i nošenje na grudima”, te veliki velbing ili “prostorna krstolika kompozicija koja harmonizuje čitav prostor”; o ukrasu na njegovu sajtu, židovskoj trokrakoj(!) menori koja zapravo kamuflira tri prsta; o tihovanju i jeftinim aforizmima koje kao da je prepisao od Paula Coelha (Čovjek je najsavršeniji instrument!). Razmjene komentara cirkulirale su internetom, privatnim mejlovima, našao se tu i film The Hunting Party u kojemu Richard Gere lovi po bosanskim šumama zloglasnoga Bogdanovicha, kojega u filmu glumi hrvatski glumac Ljubomir Kerekeš… A onda je prijatelj autorice ovih redaka iskopao na You Tube video clip iz Barbarelle i scenu u kojoj Dr. Durand Durand (3D!) stavlja u pogon svoju Excessive machine i izvodi svoju Sonata for Executioner of Various Women. Kakve veze ima  Barbarella s Karadžićem? Glumac Milo O’Shea, koji glumi Dr. Duranda Duranda, neobično podsjeća na Ljubomira Kerekeša, odnosno na Dr. Bogdanovicha, iz filma The Hunting Party. Pri svemu tome gomila trivijalnog smeća koja je cirkulirala medijima dobro je poslužila samom Karadžiću koji se iz ubojice, da bi unaprijed udobrovoljio moguću razjarenu gomilu, prerušio u klauna. Fascinirani farsom prerušavanja mnogi su zaboravili da isti taj Karadžić-Bogdanovich-Dabić sjedi na gomili anonimnih ljudskih leševa, kao i da postoji velika, tiha, bezimena gomila svjedoka, kojoj je sav taj medijski cirkus oko Karadžića pao kao sol na ranu.

Još jedan starac…

Istoga dana, 21 srpnja 2008, kada je uhapšen dvojnik Radovana Karadžića, 3D, u Hrvatskoj je u 87. godini života umro Dinko Šakić. Dinko Šakić bio je zapovjednik ustaškog koncentracijskog logora Jasenovac, gdje je efikasno egzekutirao Židove, Srbe, Rome, i komunistički orijentirane Hrvate. Nakon rata sretno je pobjegao u Argentinu, a argentinske vlasti izručile su ga Hrvatskoj tek 1999, gdje je osuđen na dvadeset godina zatvora. Mnogi Hrvati osudu starca Dinka Šakića doživjeli su kao nepravdu, jer je ta ista Nezavisna Država Hrvatska (u kojoj je Dinko Šakić ubijao Židove, Rome, Srbe i nepodobne Hrvate) po mišljenju lokalnoga popa “temelj je današnje domovine Hrvatske”, što je pak teza koju je godinama utemeljivao prvi hrvatski predsjednik (nakon Ante Pavelića) i otac hrvatske nacije – Franjo Tuđman. “To je razlog da se svaki pošteni Hrvat ponosi imenom Dinka Šakića”, izjavio je za novine pop Vjekoslav Lasić, dodavši da je “ponosan što je na odru vidio Šakića u ustaškoj uniformi”. Na ispraćaju starca Dinka Šakića na zagrebačkom groblju Mirogoj okupilo se 24 srpnja 2008 godine nekih tristotinjak ljudi.

I još jedan starac…

Samo nekoliko dana nakon uhićenja balkanskog mesara, iliOsama Bin Ladena Evrope (prema Richardu Holbrooku)točnije 24. Srpnja 2008 (na sam dan pokopa Dinka Šakića!), četiri stotine kilometara zapadno od Beograda, uskrsnuo je iz groba jedan starac. Zvonko Bušić Tajko – hrvatski Mandela, ilinajslavniji hrvatski emigrant (kako su glasile naslovnice hrvatskih novina) — sletio je na zagrebački aerodrom, euforično dočekan masom od nekih petstotinjak ljudi. Bušić se vratio u Hrvatsku nakon 32 godine provedene u američkim zatvorima. Bušić je zajedno sa svojom ženom, Amerikankom Julienne Eden Bušić i nekolicinom prijatelja oteo davnih sedamdesetih godina američki avion koji je letio prema New Yorku, jer je “želio upozoriti svijet na nepravedan položaj Hrvatske u bivšoj Jugoslaviji”. Ova gesta “političkog aktivizma” (kako su to definirale hrvatske novine) završila se neslavno, jer je od Bušićeve eksplozivne naprave poginuo američki policajac, dok je drugi ostao bez oka, pa su Bušić i njegova žena zatvoreni. Julienne je puštena iz zatvora u osvit nezavisne Hrvatske, zaposlila se u hrvatskoj ambasadi u Washingtonu, kasnije u Hrvatskoj, u osiguranju Franje Tuđmana, a kasnije joj je hrvatska vojska sagradila vilu na Jadranskom moru, da bi se Juliene u potpunosti mogla posvetiti pisanju autobiografskog romanaLjubavnici i luđaci (Lovers & Madman) i političkim aktivnostima lobiranja za povratak muža iz zatvora. Među okupljenima na zagrebačkom aerodromu bilo je hrvatskih političara, rodoljuba, pop pjevača i popova, djece, koja su sjedeći na ramenima svojih očeva pokazivala prema kamerama svoje crteže dobrodošlice, mladih koji su uzvikivali ustaške parole (Za dom spremni!) i pjevali ustaške pjesme. “Hrvatski Mendela” održao je rodoljubni govor i citirao je stih iz Gundulićeve poeme Osman, koji zna napamet svaki hrvatski osmoškolac:
Kolo sreće okreće se
vrteći se ne pristaje:
tko bi gori, eto je doli,
a tko doli, gori ostaje.
Zvonko Bušić je nedvosmisleno dodao da se on, zahvaljujući dragome Bogu i nezavisnoj Hrvatskoj (Konačno sam u slobodnoj domovini!), uspeo gore, dok su, prema logici kotača sudbine, njegovi neprijatelji pali dolje. Jedini koji je, dan kasnije, kratko prokomentirao proslavu Bušićeva povratka bio je hrvatski predsjednik Stipe Mesić (Njegov motiv mogao je biti domoljuban, ali metoda koju je primijenio je teroristička metoda).

Ne pada snijeg da pokrije brijeg…

Dokumentarni film Pawela Pawlikowskoga Serbian epics – najprecizniji, najjasniji i dosada najpotpuniji portret Karadžića – napravljen je davne 1992. U filmu Karadžić jasno podiže optužnicu protiv samoga sebe. U međuvremenu je Karadžićev kriminalni dosje postao notorno javan, a nove pojedinosti koje su preplavile medije nakon njegova hapšenja samo su potvrdile to što smo svi znali: da je Karadžić patološki tip, varalica, policijski doušnik, pokeraš, lažac, prevarant, “šibicar”, lopov, ravnodušni ubojica, egomanijak, kukavica, lukavac, tip koji hladnokrvno sjedi na gomili leševa ljudi koje je sam pobio i pritom mu u glavi zuji samo jedna misao – kako da sam preživi. Postoji ogromna ljudska mašinerija koja je Karadžića održala na životu, ista ona mašinerija koja je godinama držala Miloševića na životu: sluge, istomišljenici, obožavatelji, pomagači, sitni i krupni kriminalci, policija, državni aparat, političari, ubojice, ratnici, pacijenti, žene, prijatelji, popovi, crkva, vjernici, krimosi, dileri, bolesnici i obični ljudi koji u životu nikome nisu nanijeli zlo. U ovome času mnogi Srbi pale svijeće i mole za svog haškog optuženika, mladi bijesni ljudi sa četničkim šajkačama na glavi predvođeni djecom — dječakom sa četničkom šajkačom na glavi, i djevojčicom — marširaju Beogradom i izvikuju parole podrške Karadžiću, prijete srpskoj vladi, haškom tribunalu, svijetu. Mnogi Srbi — koji inače ne znaju što da rade kada se dogodi iznenadni “udar” u njihovu domaćinstvu, kada se, na primjer, pokvari slavina u kupaonici, ili kada im žena završi u bolnici – najednom pokazuju vrsne organizacijske sposobnosti i političku agilnost: uhapšen je Karadžić — izvršen je težak “udar” na njihovo “srpstvo”. Na vijest o hapšenju Karadžića 2001 godine, na primjer, promptno su organizirani “odbrambeni” skupovi u rodnom selu Radovana Karadžića, i još nekim mjestima u Crnoj Gori. Okupile su se pristaše iz Crne Gore i Srbije, zaorile su se četničke pjesme, popovi su kadili zrak kandilima, Karadžić je proglašen “hajdukom”, “bratom”, “pjesnikom”, “ratnikom” i “junakom”,  “svecem” i “simbolom srpstva”. Ljudi su padali u pjesničke zanose (Ne dajmo Karadžića! Probudi se srpska vatro! Radovan je iskra u kamenu. Ko je izdao iskru neka je proklet. I neka mu je sve prokleto po hiljadu puta!). Prisutnima su dijeljene maske s Karadžićevim likom. Maske su iz crnogorskih zabiti poručivale svijetu Svi smo mi Radovan Karadžić, drugim riječima ljudi iza masaka drsko su priznali svoje saučesništva u genocidu, onom stvarnom ili onom mentalnom.
Je li Karadžić zaista ekskluzivno srpski monstrum? Ne zaboravimo na detalj, Karadžić je granice među tako “nepomirljivo različitim” narodima kao što su Hrvati, Srbi, Bosanci, Crnogorci prelazio lako, ljetovao je u Hrvatskoj (i pritom, tvrde svjedoci, napravio samo jednu jezičnu grešku), a granicu Austrije prešao je s hrvatskim pasošem koji je glasio, priča se, na bezobrazno simbolično prezime – Petar Glumac! Na kraju se, ako zbog ničeg drugog, a ono zbog Karadžićeve dugovječnosti i sposobnosti da iskrsava kao feniks, postavlja pitanje koliko smo, zaista, svi mi – Radovan Karadžić!?

Djeca, mutanti

Izostanak pravedničke euforije oko hapšenja Karadžića pokazuje da je problem dublji i teži, i da se ipak ne iscrpljuje sa “karadžićima”: s varalicama, profetima i profiterima, s doktorima ljudskih duša, s nosačima križeva i kandila, sa zlopamtilima koji izvlače iz prašnih škrinja svoje osobne uvrede i pretvaraju ih u deologiju, s nekrofilima, kopačima kostiju, nasilnicima, silovateljima, pijancima, s generalima,  ratnicima, pjevačima, guslarima, rakijašima, “vitezovima”, “križarima”, istrebljivačima, ubojicama, shizofreničarima, s induktorima kolektivnih histerija, s balkanskim “vampirima” kojima, uostalom, pokorno pružamo vratne žile već dvadesetak godina. Problem je u tome da svi ti konobari fašizma – kakav je i Karadžić – ne nadmašuju sebe u veličini zla koje proizvode, nego u nevidljivoj tvari, u sjemenu koje ostavljaju za sobom, u svojoj budućoj djeci.
A ta djeca, mutanti, nikli su zdravi i lijepi u ovih dvadesetak godina. To su djeca sa šajkačama na glavi, koja su demonstrirala u Beogradu protiv Karadžićeva hapšenja. To je Marija Šerifović koja je euforično pronijela svoja tri prsta cijelom Evropom, iako nije znala točno objasniti čemu služe (In the name of mother, father and you know… – objasnila je iznervirano holandskoj novinarki), i koja je pobijedivši na Eurosongu, po vlastitim riječima, pobedila za Srbiju. To su oduševljeni pristalice srpskog radikala Tomislava Nikolića, autora izjave Bog je stvorio svijet za šest dana, a ja sam ga uzdrmao za dva; to su prebijači Roma i homoseksualaca po beogradskim ulicama; to je ona razgaljena gomila na koncertima Cece Ražnatović-Arkan. Ti mladi  mutanti djeca su iz Bosne, koja divljaju za vrijeme nogometnih prvenstava i omataju se u hrvatske, srpske i turske zastave kao u nevidljivu placentu. To su djeca iz srednje škole u Makarskoj koja su se za školski godišnjak nedavno fotografirala s kukastim križem u pozadini, iz “zafrkancije” (To nije kukasti križ nego indijski simbol ljubavi i mira, objasnio je pitomo jedan učenik) i šetala u majicama na kojima se kočio slogan Uber alles (Mi smo htjeli reći maturirali smo, gotovo je, iznad smo svih, objasnio je još pitomije drugi). To su djeca koja se na koncertima Marka Perkovića Thompsona pojavljuju odjevena u ustaške uniforme. To su djeca koja urlaju ustaške i četničke pjesme; to su mladi članovi opskurnih pro-fašističkih stranaka po Srbiji; to su djeca s tetovažama, na čijim se tijelima koči Pavelićev lik; to su kupci u dućanima u kojima se fašistički suveniri slobodno prodaju; to su “hrabri” prebijači turista, stranaca, Crnaca, homoseksualaca i Roma. To su djeca koja oko vrata nose križeve, djeca koja uredno posjećuju katoličke i pravoslavne crkve i muslimanske džamije. To su mladi chatteri koji, pretpostavljam, znaju za svoju braću među mađarskim mladim fašistima (Magyar garda), što su se digli da štite “mađarske vrijednosti i kulturu”; među  bugarskim mladim fašistima Bogdana Rassate, koji iz “jakih” ideoloških razloga prebijaju Turke i Rome; među brutalnom ruskom djecom, koja prebijaju na smrt sve one čija je koža tamnija od Putinove; među eko-fašistima njemačke radikalne desnice… Ta djeca su mladi Hrvati, Srbi, Crnogorci i Bosanci koji po otvorenim i zatvorenim web forumima siju i kale svoju mržnju i najavljuju da rat još nije gotov…  Pritom nisu sami, ni usamljeni (tu su “roditelji”, “porodica”, srpstvo, hrvatstvo, turska zastava), niti su originalni: fašizam, uostalom, i živi od konobara i konobarenja. Lokalne novine, lokalne vlasti i lokalni političari ne obraćaju pažnju na “djecu”, na “slučajeve”, na “huligane”, na “izgrednike”, na “neugodne, ali razumljive incidente” inače uspješne tranzicijske svakidašnjice.
Radovan Karadžić u svojim Hugo Boss-odijelima može mirno ušetati u hašku sudnicu. Njegov posao je obavljen.

Povorka kolektivnog srama

Posao koji haški suci obavljaju velika je stvar, njihov je posao sudska pravda, ali ima nešto s čime se zasigurno neće složiti: samo suđenje ratnim zločincima neće donijeti stvarnu katarzu niti stvarne društvene promjene. Jer bez priznanja kolektivne odgovornosti i krivice nema uspješne denacifikacije. Svim bivšim Jugoslavenima, bez obzira na stvarni opseg njihove krivice u nedavnom ratu, uvijek je i za sve kriv — onaj drugi: Hrvatima Srbi, Srbima Hrvati, Muslimani, kosovski Albanci… I jednima i drugima su za sve krivi – komunisti, Tito i partizani. A zatim “Amerikanci”, “Rusi”, “Židovi”, “Evropa”, “svijet”, loše zvijezde, sudbina. Svi, bez razlike, uporno shvaćaju događaje – koje su sami inicirali i u kojima su sami sudjelovali – kao prirodne katastrofe u kojima su, pritom, oni sami isključive žrtve. U tom smislu Karadžićeva shizofrena rastrganost između guslara, psihijatra, nesuđenog nogometaša, ekologa, policijskog doušnika, četnika, ubojice, političara, nesuđenog nobelovca, lopova, pjesnika, tutti-frutti gurua, pravoslavnog mistika, između Radovana Karadžića, Dragana Davida Babića i Petra Glumca — tipična je. Ta podijeljenost je lokalna endemska bolest, rezultat opće društvene laži, dubok poremećaj, ludilo koje okolina i dalje uporno podržava tretirajući ga kao zdravlje.
Postoji nada da će s hapšenjem Karadžića, suprotno porukama mladih mutanata, rat ipak konačno završiti. Postoji djetinjasta nada da ćemo jednoga dana naletjeti u novinama na sljedeću vjesticu… Dana 21 srpnja  2018 godine – na dan hapšenja zločinca Radovana Karadžića, osuđenog na pravednu smrtnu kaznu zbog genocida u Bosni – crnogorskim mestom Meljine, poznatom po tradicionalnom festivalu guslarenja, prolazila je “povorka kolektivnog srama” koja se sastojala od stotinu četrdeset i jednoga starca. Starci su imali lažne sijede brade i lažne sijede kose skupljene na tjemenu u perčin i dobrovoljno su se izlagali pljuvanju publike, koja se i ove godine okupila u velikom broju da bi sudjelovala u ritualu pokajanja. Ovim ritualom“starci” (svake godine radi se o novim dobrovoljcima, i svatko ima pravo sudjelovati u ritualu samo jednom, da bi mnogi zainteresirani volonteri mogli doći na red) izražavaju svijest o počinjenim zločinima, o tome da su zločini vršeni u njihovo ime, s njihovim punim znanjem ili čak s njihovim sudjelovanjem, i duboko se ispričavaju svim žrtvama.
Dubravka Ugrešić je dobitnica američkog Nobela za književnost, Neustadt 2016. Na Sajmu Fabrike knjiga možete naći većinu njenih knjiga. Čitajte Dubravku Ugrešić!
Peščanik.net, 28.07.2008.

Tuesday, October 27, 2015

Prvi penzionerski boravak u Banjaluci

Prodjose i ova cetiti mjeseca, od pocetka jula - skoro do kraja oktobra. Prvi put, nakon dvadeset i dvije godine, provedoh toliko dugo u gradu koji nekada bio moj u koji sam se nekada sa ceznjom vracao vec nakon nedjelju - dvije odsustva i koji nikada, da je ostalo onako kako je nekada bilo, nikada ne bih napustio.
Po prvi put imao sam vremena da dozivim Banjaluku polagano, da vidim i osjetim njen sjaj i bijedu, da vidim sklad i nesklad njenog razvoja, da sretnem njene danasnje stanovnike, da sretnem stare prijatelje koji je nisu napustali , da sretnem stare prijatelje koji su je, ne svojom voljom, napustili i vracaju joj se kao sto joj se i ja vracam. Jer Banjaluka i danas cuva svoju prirodnu ljepotu, cuva nase uspomene, nasa sjecanja, nasa prijateljstva, drage ljude i susrete s njima zbog kojih joj se vracamo.
Cetiri mjeseca prodjose kao tren. Tri u Banjaluci, jedan na Jadranu. U tren!
Polako se pakujem i ponovo imam osjecaj da odlazim, a da nisam sreo mnoge one koje sam zelio, da nisam dovoljno drugovao sa onima koje sam sretao. Tjesim se da slijedeci dolazak nije predaleko.
Zanimljivo je da je vecina drustva koje smo sretali tu negdje, ili od nedavno u penziji ili ce uskoro biti penzioneri, pa je to i odredjivalo teme razgovora. Neizbjezna tema je bila i vjestina prezivljavanja sa tim penzijama. Nekima to uspijeva lako - nekim drugima, koji su u vecini, veoma tesko. Iako sam nastojao da je obidjem, i dnevna politika je bila predmet nasih razgovora. Najcesce zacinjena komentarima politickih emisija sa sinocnih TV programa. U tim razgovorima, na moju radost, nisam mogao ucestvovati, jer  sam uspio da vijesti i bilo koje politicke emisije ne gledam niti slusam. Samo povremeno, na minut - dvije, prelazeci sa kanala na kanal, ugledao bih nesto tako i tih par minuta bilo dovoljno da zakljucim da je taj program namijenjen da plasi narod, da ga sablaznjava, da ga izludjuje, ubija i tjera...

Tvrdim odgovorno, da su televizijeski programi na Balkanu, genocidni, ako ja uopste razumijem ovaj pojam. Losi djaci, grmalji, glupaci, ubice i kriminalci vladaju Balkanom. Oni su vec postali model na koji se treba ogledati. Dobri djaci, talentovani, dobri i pristojni ljudi, bez obzira na naciju, ili ce se ugledati na one "uspijesne" ili nemaju sansi. Oni se svjesno i organizovano marginalizuju i pritiscu da odu, nestanu. A ako su jos iz suprotne nacije - tim bolje. Jednim udarcem - dvije muhe.
Ne zelim biti negativan, ali ja ne vidim kako izici iz ove balkanske spirale koja vuce suprotno od civilizacijskih tokova, jer nema na vidiku kriticne mase onih koji imaju postenja, znanja, energije, volje i zelje da se zrtvuju i uhvate u kastac sa onima koji ih vode u neminovnu propast. Zao mi je sto je to tako, zelio bih biti optimista i pozitivan, ali ne mogu da budem nerealan.
Kao da vecina ceka da neko drugi odradi posao za njih. Ljude moje generacije koji su se pomirili sa sudbinom, mogu nekako i da shvatim. Nase je proslo.
Ali mladi - sta je sa mladima? Skoluju se, sticu znanje, uce da misle svojom glavom, da analiziraju i zakljucuju, sticu diplome i nakon fakultetskih diploma sretni su oni koji se, uz debele roditeljske veze, docepaju mjesta vozaca nekog od onih koji nekada njihovim ocevima i majkama ni do koljena nisu bili, niti su njihovom drustvu mogli prici. Ja u tome vidim samo propast. Poznati i predvidivi su rezultati negativne selekcije, a ona je na Balkanu vodilja vec dobrih cetvrt stoljeca i vise...
Zao mi je sto su ovi negativni utisci prekrili veliki broj divnih i emotivnih susreta sa dragim ljudima.
Ali sta mogu. "Tako je - kako je" rekla bi moja mama kad nije znala izlaz iz neke situacije.
Tako je - kako je!

Monday, October 26, 2015

Dean Zulić




Dean Zulić je sin moje dobre drugarice iz gimnazijskih dana koja je odmah nakon Ginazije otisla na studije u Sarajevo, zavrsila ih, predavala matematiku sve do nedavnog  penzijonisanja.  Zamolila me je da joj ime ne pominjem, jer u ovoj prici je vazan njen sin Dean. On je je 1995. napustio Sarajeva i preselio u Los Angeles. Tu je zapoceo svoju profesionalnu forografsku karijeru. Deanu je tezak i naporan rad, ljubav prema poslu koji radi kao i veliki talenat donio uspjeh. Sa svojim timom koji radi u Los Angelesu i Seattlu ili bilo gdje u svijetu rekao bih da je dostigao svjetski vrh.  Njegove fotografije bile su na naslovnim stranicama listova Digital Photo Pro, ReFoto... a slike objavljivane u listovima kao Nike Golf, Playboy, Seattle Seahawks i mnogim drugim. Uostalom, pogledajte njegove radove i ocijenite sami. 
Uz iskrene cestitke, zelim Deanu dalji uspjeh u radu i srecu u zivotu.



















Friday, October 23, 2015

Aleksandar Aco Ravlić: NEBODER NA KAST(E)LOVOM ĆOŠKU ČEKALI 4 GODINE


Prvi banjalučki neboder, kojeg su neki u prvim danima gradnje pokušali krstiti kao nebotičnik, očekivan je s nestrpljenjem. Višegodišnje čekanje njegova dovršenja je i “umorilo” Banjalučane. Jer, dobar tempo gradnje u početku najavljivao je da će najviša banjalučka građevina sa 12 katova, smještena na Kastelovom ćošku, zapravo na Kastlovom ćošku, biti dovršena i useljena u kratkom roku. Međutim, nedostatak novčanih sredstava zaustavio je gradnju, jer veliko banjalučko građevinsko preduzeće “Krajina” nije moglo podnijeti toliki trošak, pa je tražilo novce kod kupaca. Nije baš lako i brzo u tome uspjela, jer dovršenje je tražilo veliku hrpu novaca, kojih tih godina nije bilo.
Ipak, koncem novembra 1967. neboder je dovršen. Iz GP “Krajina” su izvjestili da je banjalučki armirano - betonski kolos progutao 150 tona betonskog željeza i preko 1500 tona betona. Pogled sa njegova krova puca u beskrajne daljine. Stoga je ovaj prvi banjalučki neboder čim je dovršen, postao pravi vidikovac i sa njega su načinjene nezaboravne snimke ne samo Gradskog parka, a koje su rijetki imali prilike vidjeti iz zraka. Ovaj prvi banjalučki neboder, kao vidikovac usred Banjaluke, bio je puno dostupniji građanstvu. Zamijenio je do tada najpoznatiji vidikovac u gradu, šerefu na minaretu džamije Ferhadije, do koje su se, uz odobrenje, stepenicama uspinjali samo rijetki, pa ipak su sa ove šerefe načinjeni nebrojeni snimci, koji su objavljeni diljem svijeta. Test provjere solidnosti gradnje prvi banjalučki neboder je ubrzo, poslije svega dvije godine, uspješno položio. U katastrofalnim zemljotresima koji su pogodili Banjaluku u jesen 1969. godine, i porušili - ili jače oštetili, mnogobrojne građevine, neboder na Kastlovom ćošku, prošao je s “ogrebotinama”. Onaj stariji vidikovac, na minaretu Ferhadije, izgubio je vrh i izbačen iz upotrebe sve dok džamija Ferhadija nije restaurirana.
S dovršenjem ovog prvog nebodera dobar broj Banjalučana je ostao razočaran viješću, što je, zbog oskudice novaca za dovršenje, nestala godinama obećavana Gradska kavana sa velikom terasom, kojoj su se jako radovali, što je uistinu šteta. Bilo je stoga puno prigovora i upita zašto je banjalučka opština dopustila da se taj prostor proda travničkom “Borcu” za ne tako velike (tadašnje) novce. Tako je Banjaluka ostala bez gradske kavane, a travnička Tvornica odjeće nije puno time dobila. Osim travničkog “Borca”, poslovni prostor - cijele katove su kupili: Tvornica celuloze i viskoze, banjalučki “Projekat”, zagrebačka “INA” i drugi. Najrevnosniji u useljenju je bio travnički “Borac”, koji je prizemlje i prvi kat, brzo napunio svojim proizvodima koji su u to vrijeme bili na cijeni, osobito muška odijela, što su izvozili u Njemačku, a u to vrijeme su se rijetki mogli pohvaliti takvim uspjehom.


Pošto je sve manje onih koji se sjećaju kako je izgledao taj dio Banjaluke, na kojem je niknuo taj prvi banjalučki neboder sa cvijetnjakom ispred, treba spomenuti da je još iz razdoblja na tom mjestu bila “Radulovića” kuća, u kojoj je bila smještena trgovina vlasnika Kastla, po kojoj je ćošak dobio ime. Poslije Drugog svjetskog rata jedno vrijeme tu su se nalazili u polukrugu, stakleni izlozi u kojim su banjalučka kina, Narodni i radnički univerzitet, Pozorište i druge kulturne institucije objavljivale svoj dnevni program. Iza ovog drvenog panoa postojao je pješački prolaz, koji je spajao glavnu sa Gospodskom ulicom.

Aleksandar Aco Ravlić

Ilustracija: Alija Sarač

Thursday, October 22, 2015

Nova vlada u Kanadi

Džastin Trudo

Dok se mi ovdje odmaramo, radni narod Kanade je glasao. I kao da je nas pitao, izglasao je novu vlast - Liberale! I to neocekivano ubjedljivo! Prije cetiri godine nadali smo se smjeni vlasti, ali su konzervativci tada ubjedljivo porazlili Liberale. Kandidat liberala je tada bio covjek koji se smatra jednim od najpametnijih i najuspjesnijih Kanadjana. Mimo svih ocekivanja, ubjedljivo je porazen i nakon toga se potpuno povukao iz politickog zivota. Tada su Liberali pali tek na trece mjesto po snazi u Parlamentu. Ubjedljivo su ih pretekli i NDP (Nove demokrate). Pouceni ubjedljivim porazom, prestrojili su se, na celo partije doveli Dzasina Trudoa, sina bivseg i veoma omiljenog premijera Pjera Trudoa. Veoma brzo Dzastin se pokazao kao pravi izbor: pametan, mlad, lijep, otvoren, jasan, kulturan, sarmantan - sve ono sto se od politicara danas trazi...
Za Kanadu je dobro sto se vlast promijenila.  Zavarani pobjedana u poslednja dva izborna ciklusa, dosadasnji Predsjednik Vlade (PM), Stiven Harper i konzervativci koje je vodio, odvojili su se od Kanadjana. Nisu bili svjesni da se Kanadjanima ne svidja ni njihova unutrasnja niti spoljna politika. Nisu bili svjesni da su poslednje izbore dobili samo zbog toga sto su tada Liberali imali pogresnog covjeka koji ih je vodio - covjeka bez imalo, u politici veoma vazne, harizme i veze sa glasacima. Vodili su zemlju kao da nikada nece biti preglasani. Povecavali su poreze srednjoj klasi. Smanjili penzije. Podrzavali Ameriku i kad treba i ne treba. Ponasali se kao mali brat. Precesto isli po svoje misljenje u Vasington. Upadali iz afere u aferu. Ignorisali prijedloge opozicije...Sve to i mnogo toga drugog Kanadjani im nisu oprostili.
Radujem se pobjedi Liberala zato sto ce povecati poreze za bogate, a smanjiti ih za srednju klasu (gdje smo mi) , zato sto ce ce voditi nezavisniju spoljnu  politiku, zato sto ce povecati penzije (gdje smo opet mi ) koje su u Kanadi poslednjih decenija relativno smanjene, zato sto ce premijer biti covjek koji izaziva respekt, koji govori jasan jezik, koji sagovornika gleda ga u oci - za razliku od Harpera koji se u predizbornim kampanjama svoj pogled uvijek fokusirao u jednu tacku na zidu sto me je uvijek veoma nerviralo.. 

Wednesday, October 21, 2015

In memoriam

Zora Canak
11.04.1925. - 21.10.2013.

Na danasnji dan, prije dvije godine, otisla je moja mama...
Tezak mi je danasnji dan.
Tezak mi je svaki oktobar, jer to je  mjesec kada su otisli i
moja Boba i moj Drago...
I bice tako sve dok vam se ne pridruzim.
Danas cu biti sa svima vama koji ste otisli.
Nakon toga vraticu se svojoj dalekoj kuci...

Tuesday, October 20, 2015

Irfan Horozović: ŽIVOT SVAKODNEVNO CITIRA FILM

Filmske fraze


Sudbinske riječi za neke ljude i prostore, koje u određenom trenutku zrače snagom ili očajanjem, čudnom igrom, mnogo kasnije postaju fraze koje često znače nešto posve drugo od onog što su u trenutku svog nastanka i izricanja bili. Uzaludno bi ih bilo nabrajati, jer ih je previše.
Podsjetimo se ipak nekih riječi (i fraza čije su one sastavni dio), a koje su nekad bile ljudi, mjesta ili događaji. Naravno, po gramatičkim pravilima, pišu se malim slovom, ali su njihova značenja zapravo bezmjerna.
Počnimo, naprimjer, sjećanje slovom A:
Ahil.
Armagedon.
Alien...
Ili H:
Herkul.
Had.
Holokaust...
Upravo su tako riječi ulazile u naš svakodnevni život: u početku iz antičkih priča, potom iz svetih knjiga i, na kraju, iz filmske mitologije koja ima veze sa svim prethodnim vremenima.
I šta je u svemu tome naš obični svakodnevni život? Otkud nam, u suštini, te riječi? One uključuju naš život u mnogo veći, ispričani (ili najavljeni) život i čine nas njegovim sudionikom.
Za primjer možemo uzeti film Rašomon, koji je snimio Kurosava po pričama Akutagave Rionosukea. Rašomon, i iz te riječi izvedena druga riječ rašomonijada, znači danas splet različitih svjedočenja koji neki slučaj, iako prividno razriješen, ostavljaju nejasnim i tajanstvenim do neprepoznatljivosti. To i jeste tema priče U čestaru koja dominira ovim filmom. Međutim, okvirna priča Rašomon događa se na drvenoj kapiji Rašomon (početak i kraj filma), čije ime znači zapravo Vrata pakla.
Film je zaslužan za mnoge riječi koje koristimo u svakodnevnom životu i o tome ne razmišljamo. Naprimjer, rolovke koje smo vidjeli u filmu La dolce vita (Slatki život) nosimo i zovemo ih dolčevitama.
Postoji jedan lik u tom filmu čije ime svi poznajete, iako ste imena ostalih vjerovatno zaboravili. To je legendarni fotograf svakodnevice - Paparazzo!
Život citira film. Svakodnevno. Ponekad smo toga svjesni, ali se zna dogoditi da se izgubimo u filmskim argumentima i ne možemo nikako dokučiti da je ono što nam prijeti, ismijava nas i prisiljava da se zamislimo izrečeno u nekom manje-više pamtljivom filmskom prizoru.
Koračao sam ka starom mjestu pod drvećem i mislio kako ću ta svoja razmišljanja polahko, riječ na riječ, ispričati Sadiku. To će biti značajna novost u njegovim novijim razmišljanjima. Primijetih, međutim, još iz daljine, da nešto sa Sadikom nije u redu. Bio je bijesan. Toliko da je stiskao svoje goleme ručerde i sav se potresao kad bi čuo neku beznačajnu primjedbu.
Sadik je nekad zaista bio jak čovjek. Dizao je tegove, vježbao neke tajanstvene vještine i nastojao osloboditi svoje tijelo običnih opterećenja, odnosno, okrenuti ga ka mislima i spokoju. Nije to bilo jednostavno jer je bio prijeke naravi. Utoliko je više pokušavao uvjeriti u to druge, i posebno sebe. A to je bilo najteže.
Svi su gosti šutjeli i pažljivo gledali gdje ću sjesti. Odmah potom obnovio se uobičajeni žagor s tim što je sad u njemu bilo nešto zagonetno, gotovo bi se moglo reći navijačko i opasno.
Sadik je odmah počeo govoriti i nehotice mi objasnio čitavu situaciju. Shvatio sam da se očekuje sukob, gotovo klasični dvoboj, ali, naravno, na balkanski način. Riječ je bila o njegovom najboljem prijatelju s kojim je gotovo uvijek sjedio i s kojim je dijelio mnogo tajni iz svoga života. To što mi je pričao, međutim, činilo se posve beznačajno. Sadik se grozio da će ga zadaviti, razbiti i utabati. Upravo tim redom.
Osjećao sam se zaista neugodno. Nisam znao šta bih mu kazao. Kako tučnjave nisu za starce, naprimjer. To bi ga dodatno razbjesnilo, znao sam. Utom se pojavi njegov prijatelj. Izgledao je nekako veselo kao da je primio lijepu vijest. Sadika je pogledao ovlaš, onako, gotovo s nipodaštanjem. Čim ga je vidio, Sadik je ustao i krenuo ručerdama da ga zgrabi kao što je najavio. Prijatelj nije bježao. Smiješio se.
A onda se iznenada izmaknuo (gdje li je to samo naučio?!), tako da je Sadik uhvatio prazan prostor i potom ljosnuo u prašinu svom žestinom svoje želje. I to je bilo sve od velikog dvoboja.
- Astalavista, bejbi! - reče suviše glasno njegov prijatelj.
I ode kao da se sve i dogodilo zbog te fraze. Jedino Paparazza nije bilo da sve to uslika ili čitav prizor, jer su današnji paparaci naoružani toliko pametnim telefonima da im aparati više i ne trebaju, osim onih istinskih umjetnika među njima, u koje se Paparazzo ne bi baš mogao ubrojiti. Čovjek je skupio određen broj tih telefona i s njima snimio igrani film. Doduše, i to je već stara stvar.
Danas se tome više niko ne čudi. Čak ni Sadik kojem se nije trčalo za bivšim prijateljem, iako mu se ni na ovom mjestu, gdje je pretrpio tako žestoku uvredu, nije ostajalo.

Irfan Horozović

(Stav 29.)

Monday, October 19, 2015

Angel T.: Divlje tuke (curke) u posjeti



Boise,16.October 2015.
Juce oko podne sam imao "posjetu" jata od 6 prekrasnih divljih tuka
(curke),bilo je stvarno uzivanje posmatrati njihovu laganu setnju i
odlazak preko ceste kod mojih susjeda...Iznenadjenje je,jer stanujem
vrlo blizu centra garada velicine kao nasa B.Luka, vjerovatno je
razlog blizina dva velika i najatraktivnija gradska parka koji se
nalaze u nasoj neposrednoj blizini. Eto, prije nekoliko godina na
istom mjestu je "gostovalo" stado jelena prestocivsi nasu ogradu
visine preko 1,5 m.!
Pozdrav Vasim porodicama, pozdrav Vama. Angel






Related Posts Plugin for WordPress, Blogger...