Monday, November 30, 2015

DAMIR MILJEVIĆ: Ustavni sud BiH je politikantskim radom sam sebi iskopao grob


VIJESTI.BA: Ustavni sud BiH utvrdio je da je član Zakona o praznicima Srpske koji govori o 9. januaru kao Danu Republike neustavan, te da Narodna skupština Srpske u roku od šest mjeseci taj zakon mora da usaglasi sa Ustavom BiH. Vraća li nas ovakva odluka 20-ak godina unazad, kako tvrdi ministar pravde RS, ili je pak korak ka jednakosti svih građana u RS-u, kako je istakao član Predsjedništva BiH Bakir Izetbegović? Kako je Vi ocjenjujete?
MILJEVIĆ: Prije svega, smatram da je ova odluka politikantska, a ne pravna o čemu govori i preglasavanje u Ustavnom sudu. Po mom mišljenju i ova odluka je dokaz da u BiH ne postoji niti jedna instiucija ni na jednom nivou organizovanja koja se profesionalno bavi svojim poslom i da je i Ustavni sud pod političkim uticajem, a u konkretnom slučaju uticajem SDA i međunarodne zajednice. Stoga niti je ova odluka bilo kakav korak naprijed za građane niti nas vraća 20 godina unazad jer mi već 20 godina stojimo u mjestu dok vrijeme prolazi, a ništa se kvalitetno ne mijenja u sistemu i u našim životima.

VIJESTI.BA: Reakcije na odluku su brojne i stižu sa svih strana. Postoji li bojazan od politizacije?

MILJEVIĆ:
 Bojazni od politizacije nema jer je, kako sam već rekao, ova odluka politička, a ne pravna i predstavlja samo još jednu od mnogih zloupotreba zaštite tzv. vitalnog nacionalnog interesa koji se se godinama zloupotrebljava od strane vladajućih struktura radi zadržavanja statusa quo u društvu.


VIJESTI.BA: Najviši zvaničnici RS i predstavnici Srpske u institucijama BiH jedinstveno su poručili da Dan Republike niko ne može ukinuti i da će on i dalje biti proslavljan. Ističu kako će ovo biti još jedna u nizu odluka Ustavnog suda BiH koja neće biti provedena. Kako to komentarišete?

MILJEVIĆ: 
Pa i sama činjenica da do sada preko 80 odluka Ustavnog suda nije provedeno najbolje govori u kakvoj zemlji i kakvom sistemu živimo i koliki je rejting Ustavnog suda BiH. S obzirom da npr. već 14 godina u tri kantona nije provedena odluka o konstitutivnosti naroda, ne vidim razloga ni da se ova odluka provede ako nema volje za to, a s obzirom na njenu besmislenost, očito je da volja ne postoji.


VIJESTI.BA: Imajući u vidu upravo poruku da odluka neće biti provedena, postoje li "poraženi" u ovom slučaju? Kome će odluka Ustavnog suda BiH donijeti koristi, a kome štetu?

MILJEVIĆ: Uz ovakvu odluku Ustavnog suda i s obzirom na njen tajming, jedini poraženi su građani BiH s obzirom da će sve političke strukture u BiH iskoristiti ovu situaciju da ne rade gotovo ništa na stvarnim problemima ove zemlje i njenih građana, a to je nedostatak vladavine prava, vladavina kriminala, korupcije i nepotizma i očajna ekonomska i socijalna situacija u zemlji.

Gubitnik je i Ustavni sud BiH koji je i ovom svojom odlukom pokazao da je sastavni dio smrdljive društveno - političke žabokrečine koju mi u ovoj zemlji pogrešno nazivamo političko-pravni sistem i da je sistem preglasavanja u donošenju odluka po kojem tri stranca koja ne žive u ovoj zemlji presuđuju oko najvišeg pravnog akta pogrešan.
Najveću korist od ove odluke ima Milorad Dodik kojem je ona došla kao kec na desetku u situaciji kad je sa svih strana bio pritisnut optužbama za kriminalne afere da se homogenizuje politička scena u RS, a i narod.
Po mom mišljenju, međunarodna zajednica, oličena u trojici sudija Ustavnog suda BiH, još je jednom spasila svog glavnog favorita sa osnovnim ciljem održavanja kontrolisane paralize BiH u svakom pogledu, da se slučajno ne bi desilo da se u zemlji desi nešto pozitivno ili neočekivano, mimo njihove volje i kontrole.

VIJESTI.BA: Na koji način će ovakva odluka Ustavnog suda BiH  uticati na odnos pozicije i opozicije u RS-u? Može li to konačno biti jedna dodirna tačka? Srđan Puhalo istakao je u razgovoru za Vijesti.ba da animozitet vlasti i opozicije može splasnuti ako izvana osjete opasnost po RS. Predstavlja li ova odluka opasnost po Srpsku?

MILJEVIĆ: 
Ovo je sigurno dodirna tačka na kojoj će pozicija i opozicija u RS biti jedinstvena. Animoziteti, po mom mišljenju, neće splasnuti, ali će biti stavljeni na stranu dok se situacija ne riješi. Odluka sama po sebi ne predstavlja nikakvu realnu opasnost po RS jer zbog nje niti će biti manje para u budžetima, niti će se u realnom životu bilo šta desiti. RS je već odavno u opasnosti, ali ne zbog odluka ovog tipa, nego zbog kriminala i korupcije i izuzetno loše ekonomske situacije.

Odluka je utoliko opasna što je kupila vrijeme režimu da nastavi da radi ono što već godinama radi tj. da devastira RS finansijski i ekonomski busajući se istovremeno u prsa da brani RS. Ona će samo poslužiti za skretanje pažnje sa stvarnih, realnih i životnih problema građana RS.

VIJESTI.BA: Predsjednik RS Milorad Dodik organizovao je sastanak sa zvaničnicima Srpske na kojem je razgovarano o spornoj odluci. Kako gledate na ishod ovog sastanka?

MILJEVIĆ: Sadržaj zajedničke izjave političkih faktora iz RS je očekivan i po mom mišljenju odražava stav svih prisutnih političkih opcija. Politikantskim radom Ustavni sud, ovakav kakav je sad, sam je sebi iskopao grob. U narednim danima i mjesecima na ovom pitanju, tj. na pitanju donošenja novog Zakona o ustavnom sudu BiH iskristaliziraće se stvarne namjere i ciljevi svih političkih aktera u zemlji, te stvarne namjere međunarodne zajednice.

Nažalost, zbog ovoga očekujem da će sve stvarno bitne stvari za život građana BiH biti potisnute u drugi plan jer su domaći političari, poslije koske Sejdić – Finci koja im je privremeno oduzeta, napokon dočekali novu oko koje mogu da se glođu, a zove se Ustavni sud BiH.

Razgovarala: Nevena Šarenac
(Vijesti.ba)

Sunday, November 29, 2015

Sretan vam Dan Republike


Nisam zaboravio. Vjerovatno i necu sve dok me pamet sluzi.

Danas je dan Republike koje vise nema. 
Vama kojima danasnji dan jos uvijek nesto znaci zelim sretan 
Dan Republike.
(Iz pera Mr Antun Miletića procitajte kao je nastala ta nasa bivsa Republika.)

Vama koji ste se odrekli i tog dana i te Republike zelim sretne sve one nove dane i republike koje sada slavite! A imate ih, bogu hvala, dosta. I budite mi ponosni na njih; a i na sebe. 

Mojim drugovima i bivsim komsijama, Fahri i Seji Bahtijarevic (po starini)  zelim sretan rodjendan!

Smrt fasizmu!



Mr Antun Miletić: Kako je nastala Federativna Narodna Republika Jugoslavija

Dvanaestog septembra 1944. kralj Petar II je preko Radio Londona uputio "poziv svim Srbima, Hrvatima i Slovencima da se ujedine i pristupe Narodnooslobodilačkoj vojsci pod maršalom Titom". Pokušao je da smeni Dražu Mihailovića imenovanjem generala Borislava Ristića za komandanta četničkih formacija, a Dražu je navodno penzionisao. Pre toga, zalaganjem Čerčila smenjena je vlada Božidara Purića, a za novog premijera postavljen je Ivan Šubašić. Čerčil je predlagao stvaranje zajedničke vlade, kako bi na nju imala uticaja i izbeglička vlada. Nacionalni komitet je pristao da u vladu Šubašića uđu Sreten Vukosavljević i Drago Marušić, ali ne kao predstavnici Nacionalnog komiteta, nego kao demokratski nastrojeni ljudi i prijatelji NOP-a. 11. juna 1944. Čerčil je uputio depešu predsedniku Nacionalnog komiteta oslobođenja Jugoslavije sledeće sadržine: "Dolazi Vam Stivenson u pratnji Šubašića. On ima ovlašćenje kralja da sa Vama zaključi sporazum." Nacionalni komitet uoči ovog sastanka usvojio je zaključke o liniji koju treba zauzeti u pregovorima sa Šubašićem. Na prvom sastanku na Visu Šubašić je izvadio svoj pripremljeni referat i prve reči su mu bile da govori u ime kralja Petra II kao vrhovnog komandanta, shodno Ustavu iz 1931. Na to mu je Smodlaka ispred Nacionalnog komiteta rekao da je nemoguće praviti sporazum između dve vlade u jednoj državi - narodu. Na kraju Šubašić je priznao da je Nacionalni komitet jedina vlast u zemlji i da je NOVJ jedina vojska. Saglasili su se da Šubašić svoju vladu u Londonu proširi ulaskom demokratskih elemenata i učini sve da se pomogne NOB i međunarodno priznanje. Šesnaestog juna 1944. sačinjen je sporazum između Nacionalnog komiteta i predsednika kraljevske vlade u Londonu. Na kraju ovog sporazuma je pisalo: "Na slobodnoj teritoriji Jugoslavije, 16. VI 1944". Na kraju 1944. Nacionalni komitet oslobođenja Jugoslavije i predsednik jugoslovenske kraljevske vlade dr Šubašić saopštili su da su 7. 12. 1944. postigli još dva sporazuma na putu ka stvaranju zajedničke vlade Jugoslavije. Prvi je predviđao da se kralj Petar neće vraćati u Jugoslaviju, da će imenovati namesnike, da u Nacionalnom komitetu većina članova ima NOP, a neka mesta bi pripala i Šubašiću kao i da se posle tri meseca po oslobođenju čitave Jugoslavije održe slobodni izbori za ustavotvornu skupštinu. Kralj Petar II je 29. januara 1945, pored funkcije predsednika vlade, imenovao dr Ivana Šubašića za ministra vojske, mornarice i vazduhoplovstva. Shodno dogovoru od 7. decembra 1944. kralj Petar II Karađorđević je 2. marta 1945. abdicirao - odrekao se zvanja i svih ovlašćenja i sve to preneo na tročlano namesništvo (dr Srđan Budisavljević, dr Ante Mandić i Dušan Sernec) Već 5. 3. 1945. izbeglička vlada dr Ivana Šubašića u Londonu je podnela ostavku, a u Beogradu ostavku je podneo i Nacionalni komitet oslobođenja Jugoslavije. Kraljevsko namesništvo je 7. marta 1945. donelo Ukaz o obrazovanju jedinstvene vlade Demokratske Federativne Jugoslavije. Ukaz je počeo rečima: "Mi kraljevski namesnici dr Srđan Budisavljević, dr Ante Mandić i inž. Dušan Sernec na predlog Predsedništva Antifašističkog veća narodnog oslobođenja Jugoslavije postavljamo..." (slede imena članova vlade). Kralj Petar II objavio je sutradan (8. marta 1945) da poništava dato ovlašćenje namesnicima i donet je Ukaz o vladi. Imenovana vlada mu je odgovorila da više ne može lišiti namesnike njihove dužnosti jer je prema sporazumu Šubašića i Tita potpisao Ukaz kojim se postavljaju namesnici. Vlada DFJ koja je obrazovana 7. marta 1945. preuzela je vođenje državnih poslova, i brojala je 28 članova: 12 članova Nacionalnog komiteta, 5 članova iz Šubašićeve vlade, 7 pripadnika NOP-a i jednog emigranta. Tu vladu priznale su redom: Velika Britanija 22. marta, SAD 23. marta i SSSR 28. marta 1945. U Beogradu je 7. avgusta 1945. počelo Treće zasedanje AVNOJ-a uz prisustvo 36 poslanika iz 1938. sa 69 predstavnika AVNOJ-a i 13 istaknutih pojedinaca. AVNOJ se 10. avgusta 1945. preimenovao u Privremenu narodnu skupštinu. Ta skupština je 21. avgusta 1945. donela zakon o Ustavotvornoj skupštini i niz važnih zakona, npr. o biračkim pravima i izborima narodnih poslanika. Aktivnosti za izbore prepuštene su najmasovnijoj organizaciji Narodnom frontu. Predstavnici izbegličke vlade i predstavnici iz 1938. napustili su Skupštinu, a i Šubašić je to učinio 9. oktobra 1945. Izbori za Ustavotvornu skupštinu održani su 11. novembra 1945. i u spiskovima je bilo upisano 7.432.469 glasača, dok ih je 1938. bilo svega 3.008.307. Od upisanih glasača za Narodni front je glasalo 6.725.047 ili 90,48 odsto, a za opoziciju 707.422, što iznosi 9,52 procenta. Ustavotvorna skupština se sastala 29. novembra 1945. i donela Deklaraciju o proglašenju Federativne Narodne Republike Jugoslavije. Ustav ove države je donet od strane Ustavotvorne skupštine 19. januara 1946.

Autor je istoričar iz Beograda

Saturday, November 28, 2015

Mirjana Tešanović: Iza primitivizma i bahatosti kriju se glupost i strah

Nakon "Picinog parka" banjalucke vlasti imaju novu glavobolju sa gradjanima kojima upravljaju: Djecije igraliste i livada u Boriku. I jedno i drugo, i mnogo toga drugoga sto gradjane Banjaluke cini nezadovoljnima, je , uz ostalo,  odmjeravanje snaga ili testiranje demokratije. Demokratija je na banjaluckoj skupstini jos jednom porazena, Ovog puta povukla i pred fasisoidnim istupima nekih, demokratski izabranih, odbornika koji su brojali krvna zrnca, preko 5000, potpisnika peticije koja trazi da se djecije igraliste u Boriku ne dira i da se odluka o izgradnji crkve na tom mjestu ponisti. Objavljena su i imena onih koji su glasai ili izabrali da ne glasaju o ovom problemu. Iznanadili su me neki koji su se uzdrzali od glasanja. Vjerovatno oni imaju svoje cvrste razloge za to. Procitajte ovaj veoma trezven i korektan komentar Mirjane Tesanovic, koji mozda i to objasnjava

*******************************

Nakon jučerašnje konferencije za medije Građanske inicijative za Borik, pored činjenice da peticija GI za Borik nije dobila potrebnu većinu, imali smo prilike čuti izlaganja pojedinih odbornika tokom rasprave na sjednici Skupštine grada, održanoj dan ranije.

Vjerujem da su mnogi bili neprijatno iznenađeni onim što su čuli. Ne treba se zavaravati pa misliti da nema i onih kojima je ovakav način komunikacije blizak i mio.
Za ljude, poput mene, koji su se profesionalno bavili politikom, a to su oni koji se ne vide, koji organizuju posao, jer politika je posao, a političke partije funkcionišu na gotovo istim principima kao i firme, ovo nije ništa novo. Kada bi ste samo znali sta se dešava iza kulisa...
Zato i ne želim da pišem o tome, o toj strani ovog procesa, koji je od protivljenja građana da se iz bilo kog razloga uništi dječje igralište i zelena površina u Boriku, prerastao u Građansku inicijativu za Borik.
GI za Borik je ispoštovala sve propise, koji su i prilično komplikovani, pokrenula peticiju Za očuvanje dječjeg igrališta i zelene površine i za par dana skupila 5110 potpisa građana Banjaluke.
Zašto je Građanska inicijativa za Borik važna?
Prije svega, ovo je prvi put, bar u zadnjih 20 godina, da su se građani organizovali u skladu sa pravima koja su im data, a do sada ih nisu konzumirali. Dakle, mogućnosti i procedure su postojale, ali ih građani nisu koristili.
Nema prava bez odgovornosti. Stoga je izjava predstavnika GI za Borik da će nastaviti da se bore svim raspoloživim demokratskim metodama, u biti preuzimanje odgovornosti zbog svih onih koji su peticiju potpisali. Tako funkcioniše demokratija, imate odgovornost i obavezu prema građanima koji su vam ukazali povjerenje po nekom pitanju.
Odgovornost i obaveze prema onima koji su im dali mandat, većini naših odbornika, ali i političara u svim zakonodavnim, sudskim i izvršnim organima vlasti, nepoznati su pojmovi. Oni se u pravilu uvijek pozivaju samo na svoje pravo, stečeno izbornim rezultatima.
GI za Borik, pokazala je i građanima da izbori nisu jedini “demokratski” način djelovanja. Do sada smo suviše često slušali kako naši političari na svaku kritiku odgovaraju sa “ako vam se ne sviđa, imaju izbori”. Tako se sva “demokratija” svela na jedan dan u dvije godine kada građani treba da glasaju, ili da ne izađu na izbore, već kakav stav i interes imaju.
Sada smo mogli vidjeti da postoje načini da se djeluje i mimo izbora, i to je zapravo suština demokratskih procesa.
Neki će vjerujem pomisliti kako od toga nema ništa jer “nije prošlo na skupštini”. Ne sumnjam da će nam iz GI za Borik pokazati da postoji još niz mehanizama demokratske borbe i da još ništa u vezi sa ovim pitanjem nije gotovo.
Društvo se mijenja malim koracima i dugoročnim radom. Društvo se mijenja promjenom svijesti građana, da su oni ti koji trebaju i mogu pokrenuti promjene, da mogu uticati na odluke, da društvo ne može biti funkcionalno i napredno ako postoje neki "nedodirljivi vladari". To učimo i kroz djelovanje GI za Borik.
Crkva, stvarni ili podmetnuti “problem”?
Prema informacijama koje imaju iz GI za Borik, SPC nije tražila neku određenu lokaciju, pa tako ni ovu. Ponudili su je gradonačelnik Slobodan Gavranović i nadležni iz Gradske uprave.
Onda su “vruć krompir” prebacili na skupštinu, u kojoj su se neki odbornici takmičili u disciplini “ko je veći Srbin i pravoslavac”. Gradonačelnik je za to vrijeme mudro ćutao.
Zašto se to desilo, zašto je baš izabrana ta lokacija? O razlozima ne bih kalkulisala, ali da je pitanje osjetljivo, jeste. Sa jedne strane dječje igralište i zelena površina koja svim građanima, ali posebno onima u Boriku mnogo znači i za koju su i emotivno vezani, a sa druge strane crkva. Bilo je za očekivati, bar tako mislim da su očekivalu u Gradskoj upravi, da i pored nekog unutrašnjeg bunta, građani neće reagovati, jer to je ipak crkva.
Međutim, dio građana Banjaluke, pokazao je da razumije suštinu ovog pitanja i nije ga doživio kao dilemu dječje igralište ili crkva. Dileme nije ni bilo, dječje igralište i zelena površina se moraju očuvati od gradnje bilo koga objekta.
Činjenica o kontinuiranom nestajanju zelenih površina, grada poznatog po zelenilu, očito je dovoljno “ušla u svijest” građana da problem nisu vidjeli u crkvi, već u prijedlogu Gradske uprave da se i ta zelena površina betonira.
Mislim da je ovo najveći poraz za gradske vlasti. Osim što su se građani organizovali po svim propisima i pokušaj da se napravi "razdor za ili protiv crkve”, kod velikog broja građana, nije uspio.
Ko se koga boji?
Kada je skupštinski Kolegij donio odluku da se peticija GI za Borik nađe na dnevnom redu Sjednice skupštine Grada Banjaluka zakazane za utorak, 24.11.2015. godine, po Gradskoj upravi se pričalo (citiram op.a.): “Da se brinu, šta ako puste ovu inicijativu pa se narod "navadi".” Oni se boje naroda i zakona više nego što to narod misli, ali su oni stvorili takvu propagandu da se pretvaraju da to nije tako. Oni su to stvorili ne pameću, nego zato što niko nije ni pokušao da im se suprotstavi. I što je najgore oni, kada im se suprotstavite ne znaju da se brane.
Možda vi u to ne vjerujete, ali ja mislim da je skupštinska rasprava upravo to pokazala. Iza primitivizma i bahatosti, kriju se glupost i strah.
Impulsportal

Friday, November 27, 2015

"Nemas rak!"

Sjecam se dobro da su nekada ljekari u Banjaluci krili od pacijenta ako otkriju da neko ima rak; konsultovali porodicu i najcesce pacijent je bio neinformisan. Naravno, vecina pacijenata bi tu tesku istinu otkrila prije ili kasnije, i to bi dovodilo do jos vecih trauma, nepovjerenja u ljekara ...
U ovom zapadnom svijetu, pouceni raznoraznim slucajevima kada su pacijenti na sudu dobijali ogromne sume na racun odstete, ljekari ti prvo kazu "da su sve indikacije raka" i zatim nastavljaju pretrage i dokazivanje da to nije rak. 
Ako dokazu - dobro. Ako ne dokazu - ljekarima opet dobro.
Tako je meni, sada vec davne 2003, nakon strasne upale i mog jedinog do sada boravka u bolnici, ljekar rekao da su sve indikacije da imam rak prostate.
Od tada, pa do danas, sam o to jebenoj muskoj (a zenske nema) prostati (ko li joj nadje ovo ime) mnogo toga. To je jedina polna nepravda koja napada samo muskarce. Sve ostale nepravde napadaju samo ili uglavnom zene. Valjda je i to razlog sto smo mi muskarci, koliko god se busali u prsa i dokazivali suprotno, vece pizde kad se radi o bolestima.
Naucio sam i to da vecina muskaraca u poznom dobu umire sa rakom prostate. Ne neophodno zbog njega, jer nesto drugo (kao srce, cigla sa gradjevine...)  ga moze preduhitriti, ali taj se racic tu vec ukotvio i cuci. Zanimljivo je da bolesna prostata uglavnom ne boli. Zato je i zajebana. Cesto covjek misli da je problem besika. Koliko puta sam ranije, od mojih starijih drugara cuo:"Dobar sam, samo me malo besika jebe."
Moj vam je savjet, drugari moji, koji ste presli 45, da obavezno kontrolisete PSA u krvi. To je prvi indikator ako nesto nije u redu. 
Ja ga kontrolisem redovno, svakih 6 mjeseci, jer sam imao problem i jer je veoma povisen. Sve do uradjene biopsije ljekar mi je govorio: "Sve su indikacije da imas rak prostate. Citoskopija ce pokazati stanje." Nakon sto sam se konacno odlucio na tu jebenu citoskopiju i nakon sto je nalaz bio negativan, moj mi je ljekar saopstio dvije vijesti, dobru i losu. Dobra, da je nalaz negativan a losa, da to ne potvrdjuje da nemam rak, jer se uzorci uzimaju sa samo dvanaest mjesta i moguce je da se profulalo ono pravo, kancerogeno mjeto!"
Ali nakon toga i kontrola PSA svakih sest mjeseci je govorio , i to snimao na diktafon, da "on ne vjeruje da ja imam rak prostate ali da se to mora kontrolisati svakih sest mjeseci.
I tako godinama. Svakih sest mjeseci... U medjuvremenu je moj PSA rastao, nije opadao ali je moj ljekar komentarisao da to njega ne brine mnogo. Svaki put kad bi to rekao, pomislio sam u sebi da ni mene ne bi brinulo da je njegova prostata u pitanju. 
Nakon svih tih godina i kontrola juce mi moj ljekar, po prvi put rece: "Ja ne mislim da je kod tebe rak. PSA je visok i ima trend rasta, ali je to za tvoj uzrast normalno. Predlazem kontrolu za godinu dana."
Slijedecu godinu dana pravicu se da ni nemam prostatu! 

Tombe la neige - SALVATORE ADAMO

Banjalucani u karikaturama Rajka Pušića (2)



Thursday, November 26, 2015

Ante Tomić: Kakvi su to ljudi?

Putovnica nađena uz tijelo terorista raznesenog eksplozivom silno je razdragala sve ksenofobe. Činjenica da je jedan od pariških napadača u više zemalja, pa i našoj, zabilježen kao izbjeglica, dodatno je raspalila mržnju. Jesmo li vam rekli, vrište zlurado fejsbuk hitleri što su tražili da se duž granice razvuče bodljikava žica i nasiljem otjeraju Sirijci i Iračani.

Malo čudna priča
Jesmo li rekli da će nam se gostoljubivost jednom razbiti o glavu, da se muslimanima ne može vjerovati, da su nevjernici do jednoga ološ kojega se nikakvim dobrim djelom, nikakvim tetošenjem ni umiljavanjem ne može odvratiti od demonskog nauma da unište kršćansku civilizaciju.
 Pa, dobro, ako sirijska putna isprava zaista pripada raskomadanim ostacima ubojice kraj kojih je ležala, valja nam priznati da je između nekoliko stotina hiljada arapskih izbjeglica koji su prošli preko Hrvatske bio, eto, i jedan idiot. I to je nesumnjivo
 zabrinjavajući udio idiota jer da, usporedbe radi, na jedno mjesto stavite nekoliko stotina hiljada Hrvata ili Austrijanaca ili Francuza, među njima, Bogu hvala, ne bi bilo ni jednog jedinog.
 Nekoliko stotina hiljada kršćana bili bi bez izuzetka krasno odgojeni, tolerantni i razumni ljudi. Mene ipak zbunjuje jedna stvar. Ako ćemo vjerovati podacima iz pasoša, tip je putovao preko Grčke, Makedonije, Srbije i Hrvatske, po žegi i studeni je čitavo ljeto i jesen gazio preko planina i provalija, predjelima kojima su zadnji put koračali partizani Markosa Vafiadisa, da bi na svome cilju, u Parizu, napokon aktivirao bombu na prepunoj ulici. Ne čini li vam se nešto nelogično da je netko napravio težak put od nekoliko tisuća kilometara, i tjelesno i duševno se stravično napatio da bi ubio desetak Francuza.

Oni su puni love...
Ozbiljni obavještajni izvori tvrde kako su džihadisti izdašno sponzorirani saudijskim petrodolarima, terorističke udruge građana imaju velike budžete kojima mogu platiti bilo što. Napadači na njujorške Blizance, na primjer, mjesecima su raskošno živjeli u Sjedinjenim Državama, izlazili u restorane i zabavljali se s djevojkama dok nisu završili su skupe tečajeve upravljanja civilnim zrakoplovima. Zašto je onda ovaj sirotan u petak došao pješke u Pariz?
 Nije li sumnjivo da je on potegao cipelcugom preko Balkana? Što god bilo, užasna je ovo zgoda, uznemirujuća i šokantna, ali nije opet sasvim neočekivana. Iznenadite se, naravno, kad čujete kako na pariškim ulicama gruhaju bombe i nevini ginu pod rafalima, velik je zločin napraviti tako nešto jednoj od prijestolnica našega zapadnog, kršćanskog svijeta, no zaista, po duši govoreći, zar se tu u petak dogodilo nešto suštinski drugačije od onoga što naš kršćanski svijet desetljećima već čini arapskom, muslimanskom svijetu?
 Kad se bombaš samoubojica raznese na ulazu u stadion ili puca na posjetitelje rock koncerta, riječ je, nesumnjivo, o činu slijepe osvete nad nedužnima, ali Bože dragi, i među nama je mnogo strastvenih obožavatelja slijepe osvete. U slijepoj osveti poginula je ne jedna nevina žena ili starac ili beba kad bi mnogotonska avionska bomba uništila čitav bagdadski kvart.
 Ispuni li vas besmisao kad čujete kako su u Parizu smrtno stradavali nogometni navijači i slušatelji benda Eagles of Death Metal, sjetite se da je američka intervencija u Iraku, započeta zbog u cijelosti izmišljenog povoda, bila jednako besmislena.

A kakvi smo mi?
Jednom je čarobno lijepom europskom gradu u petak ranjena duša, ali vidite, i u arapskom svijetu mnogo je lijepih gradova. Damask, Bagdad, Kairo, Tripoli, i tu se u neka sretnija doba fino živjelo, ljudi su hodali ulicama smijući se, pili čaj na uglovima, igrali triktrak i sladili se datuljama, prije nego smo mi kršćani, Amerikanci i Europljani donijeli luč slobode i demokracije, spalili im kuće i pobili najmilije.
 Jedan od najstrašnijih dana u povijesti Pariza dosta je obična, ružna svakodnevica mnogih mjesta na Bliskom istoku i u Sjevernoj Africi. I stoga, prije nego se upitate kakvi su to ljudi, upitajte se kakvi smo mi?

(Slobodna Dalmacija)

Wednesday, November 25, 2015

Aleksandra Petrić: Međunarodni dan muškaraca - Nije za čestitanje, već za akciju


U više zemalja širom svijeta je 19. novembra obilježen Međunarodni dan muškaraca, ustanovljen 1992. godine od grupe amerikanaca iz Kanzasa i prvi put obilježen 1999. godine u Trinidadu i Tobagu. 
Od tada, u sedamdesetak država širom svijeta, organizacije civilnog društva, ali i vladine institucije, organizuju akcije i događaje usmjerene na promovisanje osnovnih principa koji stoje iza ove inicijative, a to su unapređenje zdravlja muškaraca i dječaka, harmonizacija odnosa među polovima i  promovisanje rodne ravnopravnosti, kao i pozitivne uloge muškaraca u društvu. 
Ovaj dan je prvi put javno promovisan u Bosni i Hercegovini 2011. godine, kada je Udruženje za razvoj društva KAP iz Sarajeva obilježilo datum izborom novinara Muhameda Mizića, za Najmuškarca godine, za kojeg je glasao veliki broj građanki i građana BiH. Na tome se, barem što se tiče naše zemlje, otprilike sve i završilo. Barem za sada. Iako mnogi misle da feministkinje, uključujući i mene, nisu oduševljene postojanjem ovog dana, moram ih razočarati i reći da nisu u pravu. Veliki broj žena koje se zalažu za stvarnu primjenu i poštovanje ženskih ljudskih prava, sprečavanje i suzbijanje rodno zasnovanog nasilja i ravnopravni pristup svim političkim i javnim funkcijama i odlučivanju smatraju da je uključivanje muškaraca u ove procese veoma važno. U dvadesetak godina koliko sam posvećena aktivizmu za ženska ljudska prava, nebrojeno puta sam čula kolege, prijatelje i poznanike da kažu „odlično je to što vi radite, imate svu moju podršku“. Mnogi od njih su to pokazali i na djelu, pišući, govoreći i preduzimajući konkretne korake kako bi doprinijeli vidljivosti diskriminacije i nasilja protiv žena, i ukazujući na  posljedice društveno prihvatljivog patrijarhalnog modela u kojem se žena u Bosni i Hercegovini nalazi uvijek na posljednjem mjestu. 
Želim vam ukazati da mnogi muškarci u ovoj zemlji koriste blagodeti patrijarhata i rodnih stereotipa, i žive ih, veoma svjesno, koristeći sve njegove privilegije kako bi dosegli, ostali i opstali na pozicijama moći. Ćutke i sliježući ramenima, komotno uskaču u fotelje i na funkcije, veoma svjesni činjenice da jednako sposobne žene neće imati priliku, možda nikada, da budu na njihovom mjestu. Jer, uprkos činjenice da Bosna i Hercegovina ima zakone i javne politike koje propisuju afirmativne akcije i zabranjuju rodnu diskriminaciju u svim oblastima života, između ostalog, žene i dalje moraju razmišljati kome, kada i kako će ostaviti djecu na brigu i staranje, uvijek i svaki put kada posegnu za prilikama da profesionalno napreduju. A mogućnosti za to su veoma sužene, počevši od činjenice da u BiH još uvijek ima više kafana i kladionica nego što ima vrtića i produženih boravaka u osnovnim školama. Ovaj problem i nije prioritet, jer muška većina koja odlučuje, ne smatra da je to toliko alarmantno. 
Jer to njima nije prepreka. I nikom ništa. 
Nije nam jednako, i neće se problem riješiti ignorisanjem i slijeganjem ramenima. 
Negdje izvan ovog začaranog kruga, žive odrasli muškarci koji su trpjeli, trpe i trpjeće nasilje, u porodici i van nje, od drugih muškaraca. I od žena. Mnogi među njima ćute o tome godinama, jer govoriti o tome je lična sramota, proglasiće ih beskičmenjacima, slabićima. Teško da će razgovarati o nasilju koje primaju s prijateljima, ljekarom, bilo kime. Izvan ovog su i dječaci, koji odmah po rođenju postaju posebni. Pod lupom se prati svaki njihov korak, da slučajno ne zavoli žensku odjeću, govori li feminizirano, previše provodi vremena sa djevojčicama... Treba to, žensko u njima, zatrti u korijenu, ne dozvoliti da preuzme, ne dati da zaplače, ni krišom, nikada, nikada. Jer žensko u muškom ne valja, sramota je to svijeta. Svijet sve primijeti prvi, i ako muško nije muško, onda je to zlo, čisto. Neka radije bude silan, i šakom rješava sve oko sebe, manja je muka. To svi očekuju od njega, i nekako priliči, više nego da bude, gluho bilo, kao strina.  
Međunarodni dan muškaraca je važan. Ali ne za čestitanje i proslave, već konkretnog djelovanja svakodnevno, na problemima koje žive muškarci, koje patrijarhat melje nasitno, slično kao i žene. Važno je da zajedno radimo na tome da rodni stereotipi i diskriminacija postanu izuzetak, ne budu opterećenje, da nasilje prema ženama i muškarcima shvatimo ozbiljno i da ga protjeramo iz naše avlije. Da ga ne pravdamo i ne podstičemo. Da ga spriječimo svuda, svakodnevno i bez izuzetaka. 
Bio je Međunarodni dan djeteta. A slijedeće srijede je Međunarodni dan borbe protiv nasilja prema ženama. I tako dalje. Svaki dan je nešto za šta se vrijedi potruditi. 
Nemamo razloga za slavlje sve dok u našoj zemlji, a i drugdje, žene i muškarci, djevojčice i dječaci, ne žive slobodno, sigurno. 
I nemaju jednake šanse. 
Aleksandra Petrić

(radiosarajevo)

Tuesday, November 24, 2015

Most Radija Slobodna Evropa Dejtonska BiH

Omer Karabeg: Može li Bosna i Hercegovina preživeti ukoliko ne bude promenjen Dejtonski ustav razgovaraju Zdravko Grebo, profesor Pravnog fakulteta u Sarajevu, i Miodrag Živanović, profesor Filozofskog fakulteta u Banjaluci.
 Zdravko Grebo: Dejtonski mirovni sporazum nije donio ništa dobro ovoj zemlji. Zaustavio je rat - pa, naravno nije mala stvar da se više ne ubijamo - ali da li smo nakon toga išta učinili da naš život u ovoj zemlji bude normalan, solidaran, da pokušamo nešto učiniti za svoje vlastite živote, za našu djecu - da nam bude bolje. Mislim da nismo.



Miodrag Živanović: Ja mislim da je to anahron i demode akt koji blokira razvoj svih institucija u BiH. Trebalo bi ići na promjenu tog dijela Dejtonskog sporazuma - ne mislim na ono što bi se zvalo Dejton 2, jer je i to floskula koja je dosadila svima - nego treba da se nađu ljudi, koji su koliko-toliko ostali normalni u ovom haosu i ludilu, pa da naprave temeljni akt našeg budućeg ustrojstva.

Grebo: Aneks 4, koji se lažno predstavlja kao ustav Bosne i Hercegovine, nije nikakav ustav. To je aneks mirovnog sporazuma, a mirovni sporazum se nikako i nikada u istoriji nije mijenjao, pa se ni njegov Aneks 4, odnosno ustav, ne može mijenjati. Što bi rekao moj omiljeni političar Alija Izetbegović, sada je i Vučić to ponovio - spavajte mirno, rata neće biti. A ja bih, ako bih htio da budem mostarski cinik, mogao reći - bolje da bude rata, pa da se stvari izvedu na čistinu i da znamo ko, kako i zašto ovu zemlju voli ili ne voli i ko želi ili ne želi da od nje napravi normalnu državu.

Živanović: Za mene je najveći problem zašto takozvani Dejtonski ustav još uvijek funkcioniše kada je prevaziđen i kada ne možemo graditi budućnost na osnovu okvira koji nam on nudi. Jedna od teških posljedica dejtonskog ustrojstva Bosne i Hercegovine je odlazak mladih iz naše zemlje. Prije nekoliko dana jedan demograf mi je rekao, pola u šali, pola u zbilji, da ću za deset godina, ako budem živ - meni je danas 65 godina - biti najmlađi stanovnik BiH. Toliki će biti odliv ljudi. To su stravične stvari.

Grebo: Dakle, BiH će nadživjeti Dejton, ali ono što je moja lična muka jeste - da li mi još dugo možemo živjeti u ovoj agoniji. Naravno, ova zemlja se ne može raspasti. Niko to u Evropi i u globalnim okvirima neće dozvoliti, ali nisam siguran da li vrijedi živjeti ovu muku još narednih deset, dvadeset, trideset godina i da li je to vrijedno patnje bosanskohercegovačkih ljudi.

Živanović: Moj prijatelj Zdravko Grebo je prije nekoliko godina u jednom sličnom razgovoru rekao: "BiH živi, ali je na vještačkim plućima". Nešto slično bi se moglo reći i sada, mada se situacija pogoršala, pa će moj odgovor biti - BiH je u vještački izazvanoj komi, ali iz vještački izazvane kome možeš se probuditi.

(Radio Slobodna Evropa)

Monday, November 23, 2015

Svetislav Basara: Završna reč

Doguzeljasmo nekako i do kraja ove nedelje obeležene terorizmom i teroristima. Sledi takozvana završna reč i – ukoliko preko vikenda nijedna varoš ne odleti u vazduh – povratak u koliko-toliko redovno stanje. 
Kada god se dogodi neki globalni pičvajz, na javnu scenu stupa legija mrsomuda svih boja – među njima i moja malenkost, da ne bude zabune – koji po službenoj dužnosti rasvetljavaju, tumače i objašnjavaju šta se zapravo dogodilo. Jalovo je sve to, ali tome se, načelno, nema šta prigovoriti, kao što se nema šta prigovoriti ni protokolarnim izjavama saučešća, iako u tim izjavama najčešće nema ničeg osim puke konvencije. Postoji, međutim, jedna škola objašnjavačkog mišljenja koja mi žestoko ide na Crven ban, mislim tu na učene dame i gospodu koji terorističke akcije tumače u vrlo popularnom sociološkom ključu, kao neizbežne (po Lazanskom i opravdane) posledice “siromaštva”, “drugorazrednosti”, “odbačenosti”, “teškog detinjstva”, “potlačenosti” i pročih modernističkih budalaština. Koje same po sebi – sve dok se ne politizuju i ne uvaljaju u blato beslovenosti – uopšte nisu budalaštine, već stvarni (i teški) problemi. 
Ali viđi sad vraga su sedam binjišah – ideja da se problemi siromaštva, drugorazrednosti i potlačenosti mogu rešiti nasilnim putem, uopšte nije islamska – džihad je, iako nasilan, nešto sasvim drugo – već fundamentalno evropska. To je, zapravo, ideja vodilja Francuske i svih potonjih revolucija. Ne trčite pred rudu! Ne pada mi na pamet da na podobije ovdašnjih pomahnitalih “patriota” napišem – hteli ste Revoluciju, evo vam ga terorizam. Daleko od toga. Hteo sam da kažem da je nepošteno upisivati na raboš religije ono za šta krivicu (ako se svetskoistorijski tokovi mogu nazvati krivicom) snosi sekularizam. Monoteističke religije (i većina ostalih) zapravo nema ništa protiv siromaštva i ostalih pojava kojih se sekularna svest užasava i koje bajagi nastoji da savlada. Naprotiv! Smatra ih olakšavajućim okolnostima u procesu oslobađanja od stihija palog sveta. Otuda proizilazi da je terorizam upisan u “genetski kod” sekularizma i na sekularizmu zasnovanih demokratija, a da je terorizam posledica postepene sekularizacije islama, a ne islamizacije zapada, od koje se toliko strepi. 
Ako meni ne verujete na reč, poverujte islamskoj eshatologiji koja islamski terorizam navodi kao jedan od malih znakova blizine kraja sveta. A ako ne verujete islamskoj eshatologiji, valjda ćete poverovati pravoslavnom bratu Karamazovu koji kaže – ako nema Boga, sve je dozvoljeno. Kad smo već kod “znakova”, kakvi će biti “veliki” kad su ovakvi “mali”? 
E pa, biće baš onako – veliki. To je sve što mogu da kažem.


(danas)

Sunday, November 22, 2015

Zlatko Dizdarević : Teror je biznis i individualni i državni

Prema podacima koje je 2012. godine objavio U.S. National Counterterrorism Center, između 82 i 97 posto svih žrtava terorizma u svijetu, motiviranog vjerskim razlozima, u posljednjih pet godina su muslimani.
Eto zato oni razumiju o čemu se radi, i nisu iznenađeni, uglavnom. To, naravno, nema veze s intimnim ljudskim saosjećanjem s nevinim žrtvama, ma gdje bile. Ovo su, tako nekako, kazali odmah u “breaking news” i Obama i Hollande, Karry, naravno Netanyahu i Erdoan, kao i Assad i lider Hezbollaha Nasrallah… Naravno, duboko su šokirani i Ban Ki-moon i Jean Claude Juncker.
Assad je kazao da žali, ali i da razumije, jer to isto rade i u Siriji.Njemačka televizija odmah je saopćila da “njihov ministar Steiner nije nasjeo na Assadovu izjavu jer Pariz nema veze sa Sirijom…” Ako nema, kakve veze onda ima hitra vijest da su dvojica terorista Sirijci i da su ušli kao izbjeglice u Francusku. Kao usput se spominje onaj treći koji je rođen i odrastao u Francuskoj. Konstatacija o onoj dvojici, i sirijskom pasošu na krvavom licu mjesta, onako kao usput direktno određuje krivca ali i legitimira zidove i žice na slobodnim putevima Evrope. Zapad je do savršenstva doveo tehniku dislociranja krivice gdje i kako treba. Desni ekstremisti, fašisti i podjednako IS trljaju ruke od zadovoljstva. Samo nek’ se puca i samo nek’ je straha.
Zanimljivo, između 2009. i 2013. godine manje od dva posto terorističkih operacija u EU imalo je vjersku motivaciju. Svi ostali napadi proistekli su etničke mržnje, separatizma, segregacije… U 2013. samo je jedan posto od 152 teroristička napada motivirano religijom. Podaci su iz zvaničnih izvora u EU. Prije Pariza, Le Penova je bila druga pojedinačna snaga u Francuskoj. Treba li se kladiti da će sada biti prva?
Normalni svijet ima i razloga i prava da bude šokiran masakrom u Parizu. Ali, onako usput, samo dan prije tog crnog petka, 13. novembra, bio je i crni IS-ov četvrtak u Bejrutu, 43 mrtvih i 230 ranjenih, malo prije isti počinioci zločina protiv Kurda i ljevičara u Turskoj, 128 mrtvih i 500 ranjenih, pa saudijsko bombardiranje 28. septembra u Jemenu, 131 ubijeni civil, 80 žena.  U Africi, Boko Haram izmasakrirao dvije hiljade Nigerijaca. Nije bio ni “breaking news” i nisu se oglasili ni Obama, ni Hollande, ni Ban Ki-moon ni Juncker… Da li su životi svih tih ljudi podjednako vrijedni ili ih politika i interesi onih što zvanično oplakuju, čine drukčijim. Čine, i to je danas brutalna realnost.
Kada se razgovara generalno o ubojstvima, među profesionalcima koji se bave običnim, pojedinačnim i onim zaduženim za grupne zločine terorizma, ima jedna generalna razlika. Ovi prvi traže motiv i nalogodavce. Ovi drugi to kriju jer su i motiv i nalogodavci sistem, visoko gore. Najčešće u politici što se ubi boreći se za demokraciju i ljudska prava.
Traganje za izvorima terorizma – izvršioci su poznati – dovelo bi do naručilaca. Zato je okretanje ka istinskim i dubinskim izvorima terorizma, a to je generalno destruktivna politika sada već fašisoidnog imperijalizma koji je u minulih više decenija proizveo i talibane, i Al Qaedu i IS i sve druge “isile”, ono od čega se mora krenuti istine radi. I ako bi se doista htjelo da nevine krvi ne bude.
Tog okretanja, kako sada stvari stoje, nema. Jer teror je biznis i individualni i državni. Teror služi za otimanje resursa, jača represivnu logiku i silu, zatvara granice, legalizira ubijanje privatnosti, individualnosti i ljudski prava, otvara kese za oružje, vojsku i policiju i proizvodi nasilni mentalitet u ljudi, generalno pogodujući novom teroru. Zato je teror postao politika koja je za izrazitu manjinu profit, a ogromnoj većini razarajuća budućnost.
Ostali kriteriji odavno više ne igraju. U minulih pet godina Amerika je samo Saudijskoj Arabiji, najcrnjoj teokratskoj monarhiji, izvozniku ekstremizma i blagajni terorizma, prodala oružja u vrijednosti od sto milijardi dolara. I najavljuju još više. Konkurenti su im tamo postali najprije Francuzi. Svemu tome IS i histerija pogoduju. Sutra neko drugi. Ko, znat će se po tome ima li “breaking news” ili nema. Ljubav i tuga u tom su slučaju na posebnoj adresi.
Kako sada stvari stoje, projekat proizvodnje nasilja se nastavlja.  
Zlatko Dizdarević  (Za Radiosarajevo)

Saturday, November 21, 2015

Most Radija Slobodna Evropa: Rehabilitacija generala Nedića


O rehabilitaciji Milana Nedića, predsjednika Vlade Srbije za vrijeme okupacije, novinar Omer Karabeg je razgovarao sa Bojanom Dimitrijevićem, savetnikom u beogradskom Institutu za savremenu istoriju i Milanom Radanovićem, samostalnim istraživačem iz Beograda





BOJAN DIMITRIJEVIĆ: Ja se zalažem za rehabilitaciju Milana Nedića. Mislim da se on svesno žrtvovao za nešto što je smatrao nastavkom svoje politike, a to je da Srbiju drži, koliko je god moguće, van rata.


MILAN RADANOVIĆ: Nedić je personifikacija političke i vojne kolaboracije tokom Drugog svetskog rata. Apologete ili branioci Milana Nedića nemaju problem da priznaju činjenicu njegove kolaboracije, iako će najčešće pokušati da je relativizuju ili opravdaju. Međutim, kada je reč o ratnim zločinima, apologete Milana Nedića se najčešće prave nevešti, odnosno izbegavaju da pominju konkretne istorijske činjenice.


DIMITRIJEVIĆ: Smatram da se u slučaju Nedića radilo o prinudnoj saradnji. Njegova kolaboracija nije voljna. On je na neki način pod pritiskom srpske javnosti, te neke srpske elite i nemačkih organa pristao da bude šef vlade. A što se tiče zločina, ne mogu da se setim nijednog zločina koji je veći od onoga što su napravile partizanske i ravnogorske snage. Čini mi se da pitanje zločina možemo staviti na dno lestvice njegove krivice.

RADANOVIĆ: Oružane snage Nedićeve vlade, to jeste kvislinška žandarmerija, pomažu nemačkom okupatoru u hapšenju Roma. Na području Beograda kvislinška žandarmerija uhapsila je 1941. godine između 1.000 i 1.500 Roma i predala ih Nemcima koji su ih streljali početkom novembra na stratištu u selu Jabuka kod Pančeva. Žandarmi su hapsili i Rome iz Leskovca i okoline. I oni su predati Nemcima i početkom decembra 1941. streljani na brdu Hisar iznad Leskovca. Neke druge oružane formacije, koje su takođe bile pod ingerencijom kvislinške vlade - pre svega mislim na srpske dobrovoljačke odrede i na četnike Koste Pećanca, ali i na legalizovane ravnogorske četnike - hapse na području zapadne Srbije veliki broj pasiviziranih partizana i njihovih simpatizera, pa čak i njihove rođake, i izručuju ih okupatoru. Potom dolazi do masovnih streljanja, naročito u Užicu i Čačku - u Krčagovu kod Užica i u Vojnotehničkom zavodu u Čačku. Prema svedočenjima nekih očevidaca, u tim streljanjima učestvuju i Ijotićevci.

DIMITRIJEVIĆ: Ukoliko bismo sada nabrajali svaki od zločina ratujućih strana, verovatno bismo ostali do prekosutra, ali to nije srž i poenta. Snage pod Nedićevom komandom su bile pod kontrolom nemačkih vojnih i policijskih organa, tako da u najvećem delu 1942. i 1943. godine Nedić nije imao direktnu kontrolu nad organima Srpske državne straže i Srpskog dobrovoljačkog korpusa.

RADANOVIĆ: Zločin se ne može tumačiti na ovaj ili onaj način. Zločin je zločin. Kao što je i kolaboracija zločin i ne može se tumačiti na ovaj ili onaj način.

DIMITRIJEVIĆ: Ja lično smatram da kolaboracija nije zločin. Kolaboracija je saradnja sa okupatorom. Ona ne mora da znači zločin.

RADANOVIĆ: Kad je reč o kolaboraciji, naravno da je to zločin. Zbog čega? Zbog toga što snage kolaboracije učestvuju u stvaranju ambijenta koji odgovora okupatoru. Taj ambijent podrazumeva do tada neviđeno nasilje na našim prostorima - i genocid.

DIMITRIJEVIĆ: Potenciraju se zločini okupatora, a šta ćemo sa zločinima komunista koji su od oktobra 1944. do maja 1945. godine ubili najmanje 50.000 ljudi, kako tvrdi Državna komisija koja je sastavila popis žrtava. Ti zločini su takođe monstruozni.

RADANOVIĆ: Mislim da je ovakvo tumačenje apsolutno nedopustivo - i svakako prilično skandalozno. Zbog čega? Zbog toga što su fašisti istrebljivali čitave porodice i vršili genocid, a domaće snage, koje su sarađivale sa okupatorom, prihvatile su kulturu nasilja koju je nametnuo fašistički okupator i radile slično.Treba razlikovati retorziju od zločina. Osveta ne mora biti zločin sam po sebi. Naravno, i partizani su činili ratne zločine i to je nesumnjiva istorijska činjenica, međutim nije isto kad okupator i njegovi saradnici vrše genocid ili čine masovne zločine na bazi nečije etničke pripadnosti i kad partizani streljaju ratne zarobljenike - što je takođe ratni zločin i što treba osuditi, ali to nisu iste stvari.

DIMITRIJEVIĆ: Nedić je bio svestan da će mu oslobodioci, koje god da budu ideologije - bilo ravnogorci ili komunisti - sigurno suditi. Mislim da je on bio svestan žrtve koju podnosi, ali verovao je da je to jedino što je u tom trenutku mogao da učini za okupiranu Srbiju.

RADANOVIĆ: Mislim da je to zamena teza. Žrtva je bilo stanovništvo Srbije, ujedno i srpski narod. Nedić je pomagao onima koji su okupirali našu zemlju. On ne može biti žrtva, on može biti samo krivac.  

(Radio Slobodna Evropa)

Friday, November 20, 2015

EMIR IMAMOVIĆ: Jedan minut u Irskoj za godine naše sramote

Najzapaženiji igrač fudbalske reprezentacije Bosne i Hercegovine na Stadionu Aviva u Dublinu bio je onaj čuveni dvanaesti. I trebala mu je cijela jedna minuta da se iskaže.
Minuta šutnje za žrtve vezanih terorističkih napada u Parizu petka trinaestog, kada su vojnici takozvane Islamske države na privremenom ubijanju u Evropi, likvidirali i ranili nekoliko stotina Francuza. Treba stvarno malo truda i još manje pameti – glupani su, inače, prirodno nadareni za činjenjenje štete – za ono što su BH Fanaticosi izveli u Irskoj.
Sve što se od njih tražilo bilo je da stoje mirno i šute cijelih šezdeset sekundi i nisu uspjeli: prvo su neartikulirano urlali – k'o da ima artikulirano urlanje... – da bi zatim počeli skandirati Palestini. Istoj onoj Palestini u čije su ime, kao, marširali po zastavi Izraela na zeničkim ulicama u junu ove godine.
Objašnjavati sada kako je razlika između jedva punoljetnog Francuza, ubijenog na koncertu i jedva punoljetnog Palestinca, ubijenog dok je tražio gdje će napuniti akumulator – na palestinskim područjima nema dovoljno struje, pa su redukcije česte i duge – ćorav je posao. Ne može se, naime, činjenica da su Francuz s pivom u rukama, raznesen eksplozivom u kafani i Palestinac sa akumulatorom u rukama, rasnezesn granatom na ulici - isto, ne razumjeti. Ona se samo može htjeti ne razumjeti.
Nema, inače, ništa sporno u suosjećanju – ma koliko ono bilo beskorisno – sa Palestincima. Sporno je suosjećati sa njima, a ne i sa Francuzima, pa onda sa obiteljima Rusa ubijenih dok su se avionom vraćali sa odmora, zatim sa onima što im krv pušta Boko Haram u Nigeriji, sa žiteljima Libana koji – što zvuči poznato, nekako sarajevski – odlaskom na pijacu riskiraju koliko i šetnjom kroz minsko polje, sa Sirijcima koje ista ta Islamska državi handri godinama, sa ljudima koji su otišli na posao u World Trade Center, a završili u njegovim ruševinama... Ko god od Bošnjaka, jer oni dominiraju među Fanaticosima, misli kako neke žrtve zaslužuju pijetet, a neke ne, jedanaestog jula naredne godine treba otići u Srebrenicu, no ne i u Potočare, već na neku od manifestacija kojima tamošnji Srbi slave ili dan grada ili dan oslobođenja ili već nešto. Sve uz pjesmu, roštilj i turnire u malom fudbalu. Tanka je, ukoliko uopće postoji - ma ne postoji, što da se lažemo - granica između razumijevanja za ubijanje Francuza na koncertu i nerazumijevanja za ubijanje Srebreničana na za to brižljivo odabranim lokacijama. Baš kao što je nepostojeća granica između razumijevanja bombardovanja bolnica po Iraku, Afganistanu, Libiji, Siriji i nerazumijevanja samoubilačkih napada u Francuskoj.
Da su, dakle, htjeli nešto postići, a ne ispasti budale prvog reda, mogli su oni navijači u Dublinu odšutiti minutu, pa onda razviti transparente sa imenima mjesta na kojima je krvava pariška noć ustvari jedan beskrajan dan ili se na njima desilo zlo sa još većim brojem mrtvih. Bio bi ti čin vrijedan i pažnje i divljenja, akt kojim bi se pokazalo kako navijačke skupine nisu i ne moraju biti tek krda, odgovor na svu ovu patetiku i licemjerje sa promjenama profilnih fotografija na Facebooku, glasno slušanje Marseljeze i ostale oblike trendovskog onanisanja nad mrtvima i sa, uglavnom, sigurne udaljenosti.
Svaka priča o ubijenim dok su išli po vodu, napuniti akumulator ili slušati neki američki band i njihovim ubicama, jednostavna je, crno-bijela bez nijansi sive. Ne mogu, jednostavno ne mogu, pobijeni građani Francuske, civlili, medicinske sestre i autolimari, IT inžinjeri i ekspertice za makroekonomiju, biti saučesnici u vlastitoj smrti. Nije, međutim, puno složenija, ako je ikako, ona o svijetu u kojem naturalizirani Norvežanin ne može iznajmiti stan u boljem kvartu, jer je, bez obzira na potvrdu o prijemu u državljanstvo – stranac.
On, taj Norvežanin, a stranac, zove se Bekim Sejranović i pokušao se preseliti još dok je bio u braku sa Norvežankom, sa kojom ima kćer. Našao je lijep stan na finom mjestu, cijena prihvatljiva, sve pogodio i onda morao raspakovati kutije. Vlasnica stana mu se javila i rekla kako u zgradi već živi jedna useljenička familija, pa je kućnom savjetu puno da im se po haustoru šeće još i neki Norvežanin, a Bekim. Ne, nije sporno bilo to što se zove Bekim, isto bi bilo da se zove Marko ili Ivica, da je, umjesto iz Brčkog, iz Posušja ili Trebinja, Gospića ili Čačka.
Bekim se, međutim, nije opasao eksplozivom i u najbližem McDonald'su raznio i ljude i enterijer i hamburgere i pomfrit i gdje šta ima, već je postao pisac kojem je nedavno izašla i prva knjiga na norveškom: „Tvoj sin, Huckleberry Finn“. Primjer nije dobar? Naravno da nije, odličan je: hiljade, na stotine hiljada bekima po Evropi je osjetilo isti što i Sejranović, pa rade kao automehaničari, sudski tumači, zidari, programeri... Jedino čime se ne bave je ubijanje.
Zato se ne može imati razumijevanja za ubice, niti se u pravdoljubivom zanosu može, smije i treba skandirati Palestini, umjesto da se šuti za Francuze. Skandirati kada se odšuti, e to je već nešto drugo. Kako za Palestince, tako i za Ruse ubijene dok su se avionom vraćali sa odmora, zatim za one što im krv pušta Boko Haram u Nigeriji, za žitelje Libana koji odlaskom na pijacu riskiraju koliko i šetnjom kroz minsko polje, za Sirijce koje Islamska državi handri godinama, za ljude koji su otišli na posao u World Trade Center, a završili u njegovim ruševinama...za Srebrenicu, Vukovar...
Nema razlike među žrtvama, dok su one među dželatima uvijek sitne, zanemarive.
Znaju to, bolje nego fudbalski navijači sa adresama po evropskim gradovima, zatočenici Gaze. Oni su dan nakon napada na Pariz poruke podrške slali u Francusku, ne u Raku, gdje je sjedište onim monstrumima što, kao i svi drugi psihijatrijski slučajevi, ne vjeruju da su bolesni. I nije im, Palestincima i muslimanima, bilo važno to što se na Stede de Franceu nikada nije šutilo zbog njihovih ubijenih sunarodnjaka... A trebalo je i trebalo bi.

Thursday, November 19, 2015

Wednesday, November 18, 2015

Fena: Završni izvještaj u vezi s nominacijom stećaka


 Završni izvještaj stručnjaka Međunarodnog udruženja za spomenike i spomeničke cjeline (ICOMOS) vezan za evaluaciju 30 nekropola stećaka nominiranih za upis na Listu svjetske baštine UNESCO-a bit će poznat u veljači 2016., potvrdio je član Komisije za očuvanje nacionalnih spomenika BiH Dubravko Lovrenović. On ističe da taj proces odgovara uobičajenoj dinamici ICOMOS-a koju poštuje prilikom evaluacije određenih kulturnih dobara kandidiranih za Listu svjetske baštine.
U međuvremenu će 1. prosinca u Parizu biti održana panel diskusija sa stručnjacima ICOMOS-a, posvećena nominaciji stećaka. U njenom će radu sudjelovati predstavnici četiriju zemalja koje su potpisnice zajedničkog projekta nominacije - Srbija, Hrvatska, Crna Gora i BiH.
‘’Očekujem da se diskutira o nekim tehničkim problemima ili pitanjima kao što su zaštitne zone pojedinih nekropola, konkretno njih šest. U nekim slučajevima te zone treba proširiti, a u nekim je savjet da ih suzimo. Panel-diskusija će biti posvećena isključivo stećcima i to je također dio redovite procedure koju ICOMOS ima u primjerima evaluacije određenih kulturnih dobara ‘’, naveo je Lovrenović.
Ekspertska misija ICOMOS-a tijekom rujna je 20-ak dana boravila u BiH, obilazeći lokacije nekropola, što je preduvjet za sastavljanje konačnog izvještaja u ovom kulturno-povijesnom dobru.
‘’Na osnovu svega što smo mogli čuti tijekom perioda koji su stručnjaci ICOMOS-a proveli na terenu, kao i na dva sastanka - u Konjicu i Sarajevu, mislim da imamo sve razloge da budemo više nego optimistični kada je riječ o konačnoj odluci Komiteta za svjetsku baštinu UNESCO-a’’.
Konačna odluka UNESCO-a o nominaciji stećaka za upis na Listu svjetske baštine bit će poznata u srpnju, nakon sjednice koja bi trebala biti održana u Istanbulu.
Rad na zajedničkom projektu nominacije stećaka na UNESCO-ovu Listu trajao je pet godina, a u okviru njega nominirano je 30 nekropola sa 70.000 stećaka, od čega su 22 nekropole iz BiH, po tri iz Srbije i Crne Gore i dvije iz Hrvatske.





 (R.I., Fena)

Tuesday, November 17, 2015

ŽENSKI KUTAK JADRANKA MUDRENOVIĆ

Zenski kutak sa mojom dobrom drugaricom sa Radija Jadrankom Mudrenovic. 
*****************

Monday, November 16, 2015

Aleksandra Petrić: Moje ime je Bond

Ubola Aleksandra u sridu! 
I ne samo to, u pravom trenutku, na pravi nacin...

****************

Britanska ambasada u Bosni i Hercegovini je sinoć u Banjaluci organizovala pretpremijeru filma SPEKTRA, novog nastavka priče o legendarnom britanskom agentu Džejmsu Bondu. 
Da budem jasna, ono što me odvelo na događaj nije obožavanje franšize koja je započela 1962. godine sa filmom Dr.No u kojem je Džejmsa Bonda glumio Šon Koneri. U nekim od ranijih perioda života, pogledala sam par filmova o Bondu i ne mogu za sebe reći da sam Bond ekspertica. Ali znam šta je dobar film. I zbog čega sam sinoć bila tamo. Novi Bond nastavlja tradiciju obilatih scena jurnjave fantastičnim autima, egzotičnih lokacija po kojima ga prati super tajna teroristička organizacija, korištenja ultra futurističkih modernih tehnologija prisluškivanja, praćenja, pronalaska informacija o lošim momcima, kao i Bondove seksualne igrarije sa ženama. 
Iako je u ovom nastavku vidljiva drastična promjena, u smislu da je jedna od Bondovih ljubavi odrasla žena koju glumi prekrasna Monika Beluči, žene i dalje dolaze usput i ostaju kratko, naravno u sjeni glavnog dečka. Tu nema nikakvih dilema, seksizmi možda nisu otvoreni kao u prethodnim nastavcima, ali ih i dalje ima. One nisu junakinje priče, ostaju ljepotice u sporednoj akciji i slabo da imaju drugih motiva, osim seksualne privlačnosti koja ih vuče ka Džejmsu. One su tu da pojačaju utisak glavnog heroja, koji stiže da ih kratko voli, dok riskira život radi spašavanja svijeta od katastrofe.
Uvodna scena sa karnevala smrti u Meksiko Sitiju je zaista sjajna, kao i ostatak filma koji obiluje efektima u kojima se Bond snalazi majstorski, skačući s opasnih visina, uspijevajući da upravlja helikopterom iz kojeg je prethodno izbacio dvojicu, kao i avionom u raspadanju, iako u nekom trenutku izjavljuje da dosta pije i da ne vježba ukoliko ne mora. Prosto da se zapitate kako sve to postiže bez svakodnevnih treninga i bildanja kondicije. Bond je institucija špijunsko-agentskog zanata, u to nema nikakve sumnje. U preko pedeset godina svoga ekranizovanog postojanja, ostao je sirovi i svojeglavi agent koji i dalje ledeno ubija negativce. Ukoliko volite Džejmsa, film ćete svakako pogledati i neću vam dalje otkrivati detalje. Kažu da SPEKTRA ruši sve rekorde i zarađuje fine novce ekspresno širom planete. Dovoljno da poželite da se priključite gomili.
Novog Bonda sam pogledala sa razlogom. Podržavateljica sam Danijela Krega koji ga glumi evo već četvrti put. Možda će i peti, o tome se još ne znaju detalji. Kreg je 2011. godine, zajedno sa Džudi Denč, koja je u sedam filmova o Bondu glumila M, šeficu Tajne obavještajne službe, snimio dvominutni video „Da li smo jednaki?“ (Are We Equals?), kao podršku obilježavanju 8. marta, Međunarodnog dana žena, i kampanji smanjenja rodne diskriminacije. Ono što je Kreg uradio u okviru ovog videa, svakako nije niti jedan Bond prije njega – osjetio je kako je biti žena. Obukavši haljinu, salonke, periku, nakit, sa punom šminkom, izašao je iz mraka na svjetlo. I znojio se slušajući šeficin glas u offu koji je iznosio neumoljive podatke o diskriminaciji i nasilju, kao i stereotipima sa kojima se suočavaju milioni djevojčica i žena širom svijeta. Na kraju videa, šefica M postavlja ključno pitanje: „Onda, da li smo jednaki?“ i zaključuje: „Sve dok odgovor na ovo pitanje ne bude da, ne trebamo nikada prestati pitati.“ 
Ja razmišljam da ćemo, možda u dalekoj budućnosti, ali ipak nekada, imati priliku vidjeti agenticu u ovoj ulozi, koja će se jednakom žestinom boriti za svjetsku pravdu i spašavati nas od katastrofe kriminala i svjetskih zavjera. Nesumnjivo je da će se ta, nova agentica Bond, morati dokazivati kako je daleko bolja, sposobnija, pametnija, srčanija...i sve ostalo, pa još duplo i višestruko na kvadrat, što ide uz super herojski posao. 
Jer, kao što reče šefica M, sve dok ne saznamo odgovor na pitanje da li smo jednaki, ne trebamo prestati pitati. Ja ću svakako nastaviti pratiti Bonda, a i Danijela Krega, prvog koji se iz uloge muškog superheroja stavio u ulogu žene i prenio poruku da ga se tiče kako žive žene širom svijeta. 
Do tada, pogledajte SPEKTRA.
Aleksandra Petrić

(radiosarajevo)
Related Posts Plugin for WordPress, Blogger...