Saturday, December 31, 2016

Želimo...


...našim prijateljima, poznanicima pa i rođacima dobru 2017. Želimo da im raspoloženje bude znatno iznad nule, želimo da uživaju u svim godišnjim dobima i da im lični prohtjevi budu nadohvat... Neka im naredne godine dominira ćeif, gušt, hygge... a ako ne razumiju ni po bosanski, ni po dalmatinski, a ni plima ih nije izbacila na danske kraljevske obale, želimo da im sve bude potaman. Želimo da ih stresovi zaobilaze, a obaveze manje obuzimaju, da vrijeme provode u svom dragom društvu ili da ih tiha samoća nadahnjuje za opuštanje i smiraj...

Ljilja M. i Mario M.
31.XII 2016.

Angel T.: 11 pictures for you


Boise,27.Dec.2016.

Dragi moji,


godina je protutnjala nestvarnom brzinom,mnogo toga se dogodilo,ali
nastojim da mislim samo na ono sto je bilo lijepo u njoj...
Ovdasnje praznicno raspolozenje traje dugo pocevsi od novembarskog
Thanksgiviniga i sada Bozicno porodicno okupljanje donijelo je toliko
lijepih susreta,dogadjaja, divnih iznenadjenja...a ovdasnje nebo nam
je ukrasilo grad i okolinu sa snijegom i prohladnim suncanim danima...
Kao svake godine porodica se okupila i naravno, "glavnu ulogu" je
dobio moj unuk Jack, koji je izvanredno "odigrao"...Dijelio je
poklone,recitovao nam neke lijepe monologe, ali kao i sva djeca,jedva
je cekao da dodje jutro radi otvaranja Bozicnih poklona...Poklonio sam
mu, mi bi rekli "skijaski romobil" i odmah je skocio na njega i ovih
dana kada nije na skijanju neprestano je na njemu sa svojom rajom...


Dragi moji,
VASIM PORODICAMA,VAMA, SRETNA NOVA GODINA !!!
Mnogo radosti,srece,smjeha,uspjeha i prije svega dobro zdravlje od
srca Vam zeli Vas Angel













Moj odnos sa facebook-om

Moja prva objava na mom fb zidu (30.12.2016.):

************************


Cudan je moj odnos sa facebook-om. Otvoreno, ne volim ga!
A opet, prilicno cesto navracam da procitam sta Damir predlaze, sta Pop komentarise, koga Bera nateze, koga Beba lajkuje, koga Rajko fotografise, da vidim slike Nermine djece i unucadi, Muju - sarmera i njegove inventivne komentare, Cadjine slike...
Uglavnom ne komentarisem, ne lajkam... Nista ne objavljujem. Pasivni sam citac. Cak do danas ni sliku nisam okacio.
Jer pocesto naletim na komentar nekog od mojih prijatelja koji me razocara, naljuti i tada sebi kazem - dosta, necu vise! Odvojim se tako na dan-dva-tri, pa opet zavirim, nadjem ono sto me zanima, zazmirim, ako mogu, na ono sto ne volim i tako - dani prolaze u mojoj hladno-toploj  ljubavi iz interesa sa fb-om.


Jer ja ipak zelim da cujem sta se desava sa mojim fb prijateljima. Kako su, sta rade, sta ih muci, koga oni muce?... Na mojoj listi prijatelja su sve ljudi koje poznajem, neki su mi i u zivotu prijatelji, neki drugari, neki poznanici, raja... Niko koga ne poznajem.

A evo, danas, dan pred docek Nove godine. Predpraznicko raspolozenje koje je kod mene sve cesce sjetno do tuznoga. Jer, posebno za praznike, fali mi moja raja. Fali mi ono cega nikad vise biti nece. Falite mi i mnogi od vas koji ovo citate. I danas, kao nikad do sada, cijeli dan sjedim na facebooku i citam, pisem, lakujem, komentarisem, zezam se. Cak i sliku okacio!...
Koliko ce me to drzati - ne znam. I ako me ne bude drzalo duze od jednog dana, molim vas sve moje facebook prijatelje, da mi ne zamjerite sto sam pasivan i ne objavljujem, ne komentarisem ili ne lajkujem. Ja sam tu negdje sa vama, citam, gledam, zelim da ste svi dobro i zelim svima vama i svim vasima sve najbolje u Novoj 2017. godini a i u narednim koje dolaze iza nje!

A ako ponekad pozelite da saznate kako sam i sta radim, o cemu razmisljam, ili koga sam sreo, posjetite moj blog   http://parkic.blogspot.ca/  i samo ce vam se kaz'ti.

Friday, December 30, 2016

Mario M.: Kako je mala djevojčica napisala pjesmu

Sjećanje na Vedranu (1972-2011.)

Rođake ne možemo birati, čak ni roditelje. Ni Vedrana nije imala mogućnost izbora, ali je sa svojima imala sretno djetinjstvo. Njeno odrastanje se odvijalo uz mamu i tatu koji su već imali podosta iskustva u odgajanju mališana. Lojzo i Enisa su bili oni dragi učitelji koji su banjalučkim školarcima godinama približavali umjetnost. Tek onda su dobili Vedranu…
Djevojčica je rasla uz originalne slike, bajke i pjesmice svojih roditelja… A oni kao umjetnici su na principima slobode i originalnosti bazirali odgoj svoje Vedrane. Enisa je zapisala:
‘’Nismo ti ravnali / Pute / Ni nudili Putokaze,/ Nismo ti vezivali mašnice/ Dogme, / Nismo ti zidali / Brane...’’
Poznat kao jedan od najtežih, proces odgajanja se kroz igru i poticaje uz neposrednu komunikaciju zanimljivo odvijao. Za dijete je potrebno imati vremena i strpljenja, okružiti ga ljubavlju, pažnjom, razumijevanjem… Slikar i pjesnikinja su djevojčici poticali kreativnost:
‘’Kao slobodnoj divljači u šumi / Hrane – kraj tebe smo /Sterali nevidljive naviljke /Sa strane pramčioka,/ Radoznala mala sunca/ Ispala iz našeg oka.’’
Djevojčica je imala lijepo djetinjstvo, na licu joj se svakodnevno ogledavalo njeno ime. Odrastala je hrabro, bez predrasuda i rano je formirala svoje dječije stavove. I bila sigurna toliko da je jednom prilikom iznenada uletila u razgovor svojih roditelja: ‘’Nije teško napisati pjesmu. Sad ću vam pokazati!’’ I osmogodišnjakinja se nakratko izdvojila i napisala:
Jednoga dana
Išla je vrana
Da kupi crni kaputić.
Medica je rekao
Da ne postoji crni kaputić
Jer samo postoji crveni kaputić.
Jer, jer pjesma se ne piše
U crnom kaputu,
Već u crvenom kaputiću,
I zato, što je crvena
Ljubav mamina.
(10.3.1980)
Djevojčica bi znala reći: ‘’Mama, kad žmirim nema me!’’

Vedrana je posljednji put zažmirila na današnji dan 2011. godine.


U knjizi ‘’RIJEČI IZA TIŠINE’’ Enisa Osmančević Ćurić je istisnula svoju pjesničku šutnju i svoje majčinske emocije. Knjigu je posvetila Vedrani, njenoj jedinoj. Objavljena je prošle godine i nije doživjela zasluženi publicitet.
Enisa je poznata pjesnikinja poezije za djecu.
Enisa sada nosi crninu i ne piše pjesme za djecu.
Djevojčica je to i predskazala svojim stihom ‘…jer pjesma se ne piše u crnom kaputu…’

Mario M.

Thursday, December 29, 2016

Boris Dežulović: Smisao Božića

Najprije je stigla šokantna vijest kako su tradicionalno, kao i svake godine u ovo doba, učenicima osnovnih škola u Vukovaru dijeljeni božićni paketi, poklon Grada Splita, i kako su simbolični darovi podijeljeni u svim školama osim u ‘srpskoj’ Osnovnoj školi Nikole Andrića, odnosno – preciznije – srpskoj smjeni te škole.
Srpski mediji jedva su dočekali novi slučaj genocida u ustaškoj Hrvatskoj. ‘Bruka! Deca srpske nacionalnosti ostala bez paketića!’ vrištao je s kioska Blic. ‘Nema paketića za srpsku decu!’ preneo je B92. ‘Vukovarska škola zabranila da srpska deca dobiju poklone!’ pojasnio je odlično informisani Telegraf. ‘Dno dna!’ zgražale su se Vesti, zapitavši u pravednom gnjevu: ‘Hoće li prestati hajka na Srbe u Hrvatskoj?’ ‘Srbija sada treba toj deci da pošalje najveće i najlepše božićne paketiće!’ glasio je tipični, nasumično izabrani komentar sa srpskih portala.
Onda su stigle zbunjujuće reakcije vukovarskih uglednika. Hrvatski dužnosnici bili su, naime, šokirani očitim slučajem diskriminacije – ‘Znamo da paketići čine radosnim svako dijete na svijetu i mislim da je u pitanju kriva procjena, jer djeci ne smijemo uskraćivati veselje i radost’, rekao je, recimo, gradonačelnik Ivan Penava iz HDZ-a – dok su srpski funkcioneri koncilijantno smirivali razbuktale tenzije: ‘Ne treba ovaj događaj predimenzionirati, ali ga treba smjestiti u okvire grada Vukovara, sredine u kojoj živimo i svega što se ovdje događalo, pa i kada je u pitanju dvojezičnost’, objasnio je tako Srđan Milaković, dogradonačelnik iz redova srpske nacionalne manjine.
Što se, dovraga, događa? pitali su se čitatelji u Hrvatskoj.
Šta se, dođavola, dešava? pitali su se u Srbiji.
Onda je stigla vijest da poklon-paketi iz Splita, istina, jesu podijeljeni svima osim srpskim učenicima, ali da je to bila odluka samih voditelja nastave na srpskom jeziku, koji su željeli ‘izbjeći neugodnosti’. Prevedeno na razumljiv, jednostavni hrvatski: voditelji srpske smjene nisu htjeli bez konzultacija s roditeljima dovesti pravoslavnu djecu u situaciju da primaju poklone za katolički Božić.
Hrvatski mediji, razumljivo, jedva su dočekali novi slučaj balvan-revolucije u Hrvatskoj. ‘Djecu srpske nacionalnosti nisu pustili da preuzmu darove za Božić!’ vrištao je s kioska Večernji list. ‘Besramna odluka!’ zgražao se Dnevno.hr u pravednom gnjevu: ‘Tuga! Vukovarskoj djeci srpske nacionalnosti profesori srpskog zabranili da preuzmu božićne
paketiće!’ ‘Srbi se samodiskriminiraju jer jednostavno ne žele integraciju u hrvatsko društvo’, glasio je tipični, nasumično izabrani komentar s hrvatskih portala.
WTF?! pitala su se hrvatska djeca.
WTF?! pitala su se srpska djeca.
U sredini, na brisanom prostoru između dvije artiljerijske posade, u unakrsnoj su vatri ostala, naravno, samo nesretna djeca.
Najnovija afera s hrvatsko-srpskim dječjim poklonima, slatkišima i čokoladicama, osim što je točna mjera države koju je zatresla, podsjetila je tako i na u pravilnim vremenskim razmacima zaboravljanu i ponovno otkrivanu strašnu činjenicu da u dvadeset prvom stoljeću u Hrvatskoj uopće postoje odvojene hrvatske i srpske škole, odnosno – i svakako preciznije – katoličke i pravoslavne smjene istih škola.
U nekom idealnom, utopijskom hrvatsko-srpskom svijetu, gradske bi vlasti Splita jednako poslale poklon-pakete vukovarskoj djeci, ali hrvatskim školama za katolički, a srpskim za pravoslavni Božić. U nekom idealnom, utopijskom hrvatsko-srpskom svijetu, na svečanosti povodom katoličkog Božića u Osnovnoj školi Nikole Andrića djeca iz srpske smjene zajedno s roditeljima svojim bi hrvatskim prijateljima sama podijelila poklone, a djeca iz hrvatske smjene sa svojim bi im roditeljima dva tjedna kasnije uzvratila poklonima za pravoslavni Božić. Tako bi to bilo u nekom idealnom, utopijskom hrvatsko-srpskom svijetu.
Odavno smo, međutim, izašli iz osnovne škole i znamo da idealnog svijeta nema – naročito ne onoga hrvatsko-srpskog – već samo normalnog. A u nekom normalnom svijetu ne bi, za početak, bilo hrvatske i srpske smjene. U normalnom bismo se svijetu, za takav jedan početak, zapitali što će uopće Božić u školi. U takvom bi normalnom svijetu Božić bio samo obiteljski blagdan i zgodan folklorni običaj, a ne znak identiteta.
Nije stoga uopće sporno da djeca iz srpske smjene nisu trebala dobiti božićne poklone. Lako bi se, istina, bilo složiti da ne treba tražiti dlaku u kinder-jajetu i da nije, gluho bilo, riječ o ‘pokrštavanju’ srpske djece – jer riječ je, zaboga, samo o slatkišima, čokoladicama, igračkama i nevinoj dječjoj radosti – ali samo kad bi hrvatska djeca u Osnovnoj školi Nikole Andrića zajedno sa svojim roditeljima jednako tako primila i one ‘najveće i najlepše’ paketiće, koje bi dva tjedna kasnije iz Beograda poslali u Osnovnu školu Miloja Fruškogorca. Kako bi se u tom slučaju, po jednom od pseudonima vukovarskog pisca Nikole Andrića, zvala ‘srpska smjena’ škole.
Najzad, da se ne zajebavamo, nisu voditelji srpske smjene u toj školi, preduhitrivši roditelje, odbili za njihovu djecu poklone za Božić, već su odbili poklone za katolički Božić.
Kad bi smisao bio u običnom, nevinom darivanju djece, a ne u političkim i vjerskim podjelama – jer riječ je, zaboga, samo o slatkišima, čokoladicama, igračkama i nevinoj dječjoj radosti – pokloni bi se u školama dijelili na neki neutralni, zajednički dan. Što je problem? Ne znam što je problem, ali znam što nije: nije problem što bi to onda bilo, primjerice, kao novogodišnji Dan dječje radosti u mrskoj Jugoslaviji, niti je problem što bi Jugoslavija tada ispala idealna, utopijska zemlja – znamo da idealna i utopijska nije bila ni blizu – već je problem što bi, barem u odnosu na katoličku Hrvatsku i pravoslavnu Srbiju, ispala samo normalna.
Kad bi, eto, smisao bio samo u običnom, nevinom darivanju djece, onda bi jedan jednaki takav smisao bio i u običnom njihovom obrazovanju i običnoj osnovnoj školi, a ne u hrvatskoj i srpskoj ili katoličkoj i pravoslavnoj školi. S obzirom na to da, kako vidimo, taj smisao samo u obrazovanju nije, ni ta stvar – samo dakle slatkiši, čokoladice, igračke i dječja radost – ovdje nije smisao Božića. Svaki je razlog Božića ovdje identifikacijski i identitetski, čitav je njegov smisao da, kao i škola u kojoj ga se slavi, bude katolički ili pravoslavni.
Zato bi u onom idealnom, utopijskom hrvatsko-srpskom svijetu i jedni i drugi zajedno u školi slavili oba Božića, dok bi ga u onom normalnom slavili – barem oni koji ga, jasno, uopće slave – u obitelji i lokalnoj župnoj crkvi.
Kad bi, konačno, smisao bio samo u običnom, nevinom darivanju djece – kad problem ne bi bio identitetski – onda ne bi bila problem ni ona jebena srpska čokoladica u već čuvenim poklon-paketima koje je djeci u Dubrovniku dijelila predsjednica Kolinda Grabar-Kitarović. Spornim je paketima sa spornim čokoladicama protokol Ureda predsjednice opskrbljivao njen ekskluzivni nabavljač, tvrtka Žitnjak iz Vukovara, i upravo je policijski opravdana sumnja je li možda ista tvrtka pakirala i poklone kojima je Grad Split darivao djecu u Vukovaru: niste o tome razmišljali, ali što ako su i u tim paketima srpske čokoladice?
Ako je, naime, svejedno – koji je onda smisao Božića?

Boris Dežulović
(Novosti)

Tuesday, December 27, 2016

Sretna vam Nova 2017. godina


Svima vama koji redovno ili povremeno zalazite u ovu konobu i koji ovdje nalazite trenutke odmora i opustanja zelim da vas u Novoj 2017. godini zdravlje sluzi i da vam se ostvare svi vasi javni i licni snovi!

Vama i svim vasima zelim da u Novoj godini uspije sve ono sto se u prethodnoj nije ostvarilo: da na izborima pobijede vasi, da vas politicari kojje ste vi ili drugi izabrali prestanu lagati i krasti, da vam umjesto crkvi i dzamija grade skole i bolnice , da ni Tramp slijedece godine ne pobijedi, da vas mokracna besika i prostata ne bude u toku noci,   da imate svoj facebook a na njemu vise prijatelja od svih vasih facebook prijatelja, da su vam prijatelji svi oni koje znate, ali i oni koje ne poznajete,  da na facebook-u nadjete srodne vam duse koje cete svakodnevno lajkati i oni vas,  da svoje facebook prijatelje svaki dan usrecite svojim novim slikama sa putovanja, proslava, slikama svojih novih kuca, auta, smokinga i  leptir masni, novih grudi i botoksa, da vam komsija  smanji ton na televiziji kad cuje narodnjake...
Jos mnogo toga dobroga htio bih da vam pozelim u Novoj 2017. godini, ali ne mogu jer odoh setati, a u setnji a i plesu uzivam jer oboje podmladjuju i iskreno ih i vama zelim u Novoj godini. 


"Ko umije - njemu dvije"
Uzivajte!...


Zvonimir Nikolić: Božić je, a meni fali moja raja


U ovom ludom vremenu u kojem živimo, pritisnuti borbom za opstanak, egzistenciju, borbom protiv magle i smoga, protiv nepravde, borbom ponekad protiv samog sebe - nađe se i neki trenutak za vlastite misli. Pa tako ponekad zapalim cigaretu i razmišljam šta je to na šta možemo uticati, a šta to na šta ne možemo.
Jednostavno shvatiš da niko od nas nije mogao birati ko će mu biti roditelji, u kojeg će Boga vjerovati (ili ne), gdje ćemo se roditi, kakva će nam biti boja kože, očiju, kose, koji će nam biti rodni grad i koje ćemo države pasoš imati.
Mog oca, rođenog Trebinjca, željezničkog službenika, posao i sudbina su "vozali" od Trebinja, preko Huma, Srnetice, Vrpolja, do Sarajeva. Tu je upoznao lijepu Bistričanku. Rodila se ljubav, pa brak i dva sina. Vjerovatno kada su se upoznavali moja mati nije odmah mogla znati da je moj otac katolik, jer se zvao Damjan. Ime koje je nekako puno češće kod pravoslavaca.
Nije, takođe, mogla znati da je prije mog oca dvoje djece umrlo od raznih, tada neizlječivih bolesti i da su, prema nekom starom običaju, roditelji mom ocu dali ime koje je češće u drugoj vjeri ne bi li ovaj malac preživio i dočekao starost. Ipak, među njima se rodila ljubav.


Meni su i dalje svi isti

Kada sam davne olimpijske godine nosio avionsku kartu ljubaznom glasu kojeg sam znao samo preko telefona, nisam ni sanjao da će to godinu kasnije biti moja supruga. Bila je mlada, lijepa, pametna, nasmijana, dotjerana, odmjerena... nije mi palo na pamet da je druge vjere. Uostalom, to mi je bilo najmanje važno od svega nabrojanog. Iz sadašnje perspektive život bi mi bio jako težak, mučan i odvratan da je kojim slučajem bila "moje" vjere, a glupa, ružna i šlampava.
Ni prijatelje ne biraš. Sami se slože. Prvo drugovi iz obdaništa, pa iz škole, dvorišta, ulice, gimnazije, sa fakulteta, iz kafane, sa fudbala, košarke, stadiona, posla, putovanja... Sami se slože po zajedničkim interesovanjima i sklonostima. Ni tada nije moguće družiti se samo sa "svojima", a ne družiti se sa "njihovima". Jer, riječ je o ljudima, drugovima, bićima koja su nam često bliža od rođenog brata, bićima kojima se povjeravamo, sa kojima se radujemo, pijemo, tugujemo...
I onda nam u neka doba kažu da ne možemo zajedno? Da su oni drugačiji od ovih, a oni treći drugačiji od ove dvojice. A meni su i dalje svi isti.
Ja sam tek sa pedesetak godina života shvatio da imam hrvatsko kraljevsko ime i srbijansko predsjedničko prezime. I da sam rođen i živim u Sarajevu.
Pišem ovo uoči Božića, koji ću provesti sa suprugom, djecom, zetom, unučadima i majkom. Na dan kada obradujem komšije i njihovu djecu slatkim božićnim kolačima, jer i oni obraduju mene i moje bajramskim i slavskim kolačima, na dan kada nekoliko sati provedem odgovarajući na pozive i poruke mojih prijatelja i njihove iskrene čestitke.
Jer, svi su oni moji i ja sam njihov. Jer, moj kum Trgo je moj brat. Moji drugovi iz ranog djetinjstva Senad, Kenan, Adi, Zoran su moji već 45 godina. I moj Čala u Feniksu, i moj Fazla u Kentakiju i moj Nihad u Australiji, Marina u Londonu, Murat u Koloradu, Amra i Indira u Švedskoj, Cica i Huse u Danskoj, Nathalie u Francuskoj...


Božićne čestitke iz duše

Moji su i Nedžis i Zlatan iz Tuzle, i moj Bojan iz Banjaluke, moj Meša iz Bihaća, moj Jugoslav iz Beograda, moji Marko i Dinko iz Splita, moj Ilja iz Valjeva, moji Mehmet i Feti iz Turske, moji Adisa, Amer i Ankica iz Mostara, moji Mustafa, Darko, Amila Atif, Mladen, Nermin, Belma, Maja, Seka, Harisa, Svjetlana, Maida, Nataša, Elma, Miodrag, Senad, Snježana, Samir... i još stotine prijatelja iz Sarajeva. Svi su oni moji. I ja sam njihov.
A oni nas i dalje lože pričom o torovima. O našima i njihovima. O različitostima. Nije ni to dovoljno, pa sad izmišljaju i različite jezike. Kao, ne razumijemo se na ovim postojećim. Da bi nas ponovo i još jače gurnuli u entitete ili kantone sa nekom većinom. I nekom manjinom.
Kako ću ja, bolan, biti manjina u gradu u kojem sam dobio nekoliko stotina božićnih čestitki od prijatelja? Niko od njih nije morao poslati čestitku. Nisam ja nikakav funkcioner ili političar, pa čak ni ljekar, da bi mogli neku korist izvući od mene. Ili bar protivuslugu. Svaka je poslana iz duše, poslana prijatelju. Bez namjere. Bez koristoljublja.
Kako ću ja, bolan, ostaviti svoj grad i otići negdje da budem konstitutivan, kako kažu? Kako ću ja bez svojih drugova? Kome ću odnijeti kolače? Ko će ih donijeti meni? Jesam li manje konstitutivan ako ne mrzim? Ili ako me ne mrze?
Kako će, bolan, meni biti draži i bliži neki fudbaler iz regiona od mog i našeg Edina Džeke? Kako ću, bolan, više voljeti bilo kojeg košarkaša više nego što volim Mirzu? Kako će mi, bolan, bilo koji klub na svijetu biti draži od mog Želje?


Mi ćemo se voljeti sve više

Pa mi padne na pamet da nas ima svega tri i po miliona. Na ovako lijepoj i bogatoj zemlji. Tri i po miliona. Kao nekoliko kvartova Meksiko Sitija, ili predgrađe Njujorka ili Londona. Mogli bismo živjeti kao bubreg u loju. Samo da smo kojim slučajem normalni. Da nismo ovce koje guraju u različite torove.
A opet, nadam se da će jednog dana i naši "vladari" naučiti lekciju. Što nas više tjeraju na razmišljanje o različitosti i na mržnju, mi ćemo se sve više voljeti. Pa i njima za inat.
A zapravo sam siguran da ta mržnja i tjeranje u torove i jesu zarad dobijanja plate za svih 260 ministara i više od 600 raznih parlamentaraca. Zbog sijanja mržnje i straha, oni sasvim lijepo žive - na naš račun. A mi polako, ali sasvim sigurno, suvereno, cjelovito i demokratski, postajemo najsiromašnija evropska zemlja.
P.S. Zbog njihove idiotske mržnje i rata, moj voljeni brat ni danas nije sa nama. Nije već 23 godine sa nama u vrijeme ovih praznika, jer živi na drugom mjestu. A fali mi. Da me zagrli kao stariji brat, pa makar mi opet palio klempe i čvoke kao nekad.
Fale mi moji drugovi rasuti po svijetu. Fali mi noćas moja raja...
I to je jedan od razloga zbog kojeg ovima što nas zavadiše nikad neću halaliti.

Zvonimir Nikolić
(Al Jazeera)

Monday, December 26, 2016

Košarkaš pozitivnog bezobrazluka


Iako je jednoglasno Izabran za predsednika Košarkaškog saveza Srbije, Predragu Daniloviću će biti veoma teško da van parketa dostigne i bude ono što je bio među obručima. Iako je čitavu deceniju i više bio prvi čovek KK Partizan, u Savezu ga čekaju izazovi sasvim druge prirode, koktel ozbiljnog menadžmenta, diplomatije i vizije i vreme će pokazati kako će se tu snaći.
Za njega se bez imalo dileme može reći da je jedan od najboljih igrača sa ovih prostora ikada. Odlikovali su ga i tehnika, i snaga, i pozitivni bezobrazluk, hrabrost i hladnokrvnost, i timski duh, ali i snažna individualnost. Dok je još bio klinac smatrali su ga i previše prgavim, a tvrdoglavost ili upornost, kako hoćete, pokazao je kad je prešao u Partizan iz sarajevske Bosne po cenu da ne igra skoro dve sezone, jer bivši klub nije hteo da mu da ispisnicu. Mnogima bi to progutalo karijeru, Danilović to nije dozvolio. Drugi izazov iste vrste bio je prelazak u NBA ligu u vreme kad su se tamošnja i ova evropska košarka razlikovale makar tri puta više nego sada. Kad se posle "nestanka" preko leta, na jesen pojavio u javnosti, mnogi nisu mogli da ga prepoznaju, bilo je to "novo" telo sa dva-tri reda novih mišića, znao je da je morao da ojača da ga tamo preko bare ne bi pojeli. I ostavio je trag što je za Evropljane tada bio podvig, za dve sezone u Majamiju i Dalasu davao je nekih 13 poena po meču, a na utakmici protiv Njujorka dao je 30 poena šutirajući trojke 7/7.
Sa Partizanom je bio prvak Evrope, isto je ponovio i sa Kinderom iz Bolonje koji je svečano povukao iz upotrebe dres sa brojem pet koji je nosio Danilović. Sa reprezentacijom Jugoslavije osvojio je četiri evropska prvenstva i srebrnu medalju na Olimpijskim igrama. Svetska prvenstva Argentini 1990. i Atini 1998. na kojima su selekcije SFR i SR Jugoslavije osvojile zlata propustio je zbog povreda. Proglašen je za najboljeg igrača u Evropi 1995.
Na čelu Partizana osvojio je 12 titula prvaka raznoimenih država, šest trofeja u regionalnoj ligi. Kao minus mu se stavlja da je iza njega ostao pozamašan dug i da je, pre svega po mišljenju trenera koji ga je "otkrio" i kasnijeg decenijskog saborca Duška Vujoševića, izgubio bitku za primat u srpskoj košarci. Mrlja je i napad na sudije u Vršcu zbog kojeg je najpre kažnjen sa dve godine suspenzije pa je posle kazna preinačena u uslovnu. U žižu javnosti dospeo je i pre par godina kad ga je prijatelj Branko Filipović "Fida" povredio nožem.
Oženjen je Svetlanom, novinarkom RTS-a, sa kojom ima troje dece, kćerke Sonju i Olgu, koja je juniorski osvajač Rolan Garosa u tenisu, i sina Vuka.

Zoran Pavić

Sunday, December 25, 2016

Sretan Bozic!



Svima vama kojima je danasnji dan poseban, 
koje danasnji dan podsjeca na djetinjstvo i porodicu, na toplinu doma ali
i na sve one koji danas nisu s vama, 
 zelim sretan Bozic.

P.S. Mojima Ljilji i Zlatku Cota sretna godisnjica braka !






Saturday, December 24, 2016

"Sta god je to, boj se Danajaca........

... i kad darove nose"


Quidquid id est, timeo Danaos et dona ferentes
Beware of Greeks bearing gifts
Φοβοῦ τοὺς Δαναοὺς καὶ δῶρα φέροντας 
Izreka stara preko 2 hiljade godina. 

Vodje nasih naroda objavljuju kao svoj veliki uspjeh sto su im darovani lovacki helikopteri (NATO - Hrvatskoj) ili lovacki avioni (Rusija - Srbiji). Sve su to manje-vise tehnoloski prevazidjeni modeli, istina mnogo bolji od onih koje dvije balkanske sile imaju u svom naoruzanju. Nakon sto dobiju darove i jedni i drugi ce biti opremljeni za lov. 
A Danajci koji poklanjaju, ovog puta ne Grci - vec NATO i Rusi, znaju tacno svoje ciljeve. 
Balkan je jedan od najljepsih dijelova Evrope gdje su priroda i klima skoro pa idealni. Niti stalno ljeto - niti stalna zime, niti stalno sunce - niti oblaci, niti stalni snijeg - niti kisa... A ima i ljeta i zime i proljeca i jeseni...
Gdje to ima?! 
Ima u raju koji se geo-strateski uglavio na raskrsce svih puteva, pa mu je na dohvat ruke sve; i istok i  zapad i sjever i jug i more i gore. 

Ko to ne bi pozelio?! 

I tata bi, sine! I odlikasi i propalice!

Ali ima nesto sto na tom lijepom Balkanu nije skrojeno po mjeri covjeka: bas taj covjek - narod - Balkanci! Nije bas pametan, ni hrabar nije, ali voli da se predstavlja i pravi kao da je i pametan a i hrabar kad se treba izivljavati na slabijima. Pred jacima, pred Danajcima, puze i ljube guze. 
A moderni Danajci ih jednom rukom miluju i poklone daju, a drugom ih po guzici udaraju i prijete. Amerkanci, poklonjenim helikoperima prijete Rusima i Srbima. Rusi, poklonjenim avionima prijete Amerikancima i Hrvatima. Amerikanci koriste Hrvate da zakuhavaju sa Srbima i ako to ne rade - nema pomoci i zastite. Rusi koriste Srbe da zakuhavaju sa Hrvatima i ako to ne rade - nema pomoci i zastite. A on, taj narod, ili oni koje je narod izabrao da ih vode - sto je u sustini isto, u strahu od ruke koja guzu tuce i prijeti, uzima poklone i hvali se svojim uspjesima u odnosima sa velikima, a onu drugu ruku Danajaca nigdje ne spominje, skriva je od pogleda drugih. Skriva je i od sebe, jer sramota je biti u strahu i ljubiti tudje dupe. Vremenom, ponese ih lazna predstava o sebi samima, povjeruju da su i pametni i hrabri, zaborave i ko su i sta su, pomisle da su nadmudrili i pobijedili cak i Danajce. Pocnu se kucoperiti pa pretjeraju. Sve dok ponovo ne dobiju po guzi. I tako vec danima, mjesecima, godinama, stoljecima... Tako se zivi na ponosnom Balkanu...

A moderni Danajci, bilo to NATO, EU, USA, Rusija...kada Balkanci pretjeraju, kada im ponovo dosade, kazu:
...Ceterum censeo Karthaginam esse delendam.
Carthage must be destroyed
"Uostalom, smatram da Kartagu (Balkan) treba razoriti", 

recenica koju je Marko Porcije Katon Stariji, rimski senator, ponavljao u Senatu na kraju svakog svog govora, sve dok nije ubijedio Senat i sve dok Kartaga zaista nije razorena.





Thursday, December 22, 2016

"Sta fali ustasama/cetnicima?"

Ne sjecam se dobro; mozda sam o ovome vec pricao. Vjerovatno, ali ponovicu jer me je ova istinitu i dozivljena prica podsjetila na clanak Viktora Ivancica i reakciju nepoznatog citaoca.
1994. godina; prva godina naseg boravka u Torontu. Prvi, najtezi dani... Ucenje jezika, nerazumijevanje sagovornika, izbjegavanje sagovornika zbog moguceg nerazumijevanja... Prihvatanje bilo kakvog posla, samo da se radi i nesto zaradi...
Nase prvo zaposlenje u velikom italijanskom banket holu islo je preko Marije, zene iz Hrvatske, Dalmacije. Stara emigracija, kako smo govorili, jer mi smo sada nova. Divna zena, koja je i kasnije na svaki nacin zeljela da nam pomogne. Jednom nas pozove i svojoj kuci. Prije toga upozori nas da je njen Ante, veliki Hrvat, ali dusa od covjeka i da se ne obaziremo ako nesto lupi. Pa kaze, jednom nakon sto je Ante tako nesto lupao, kazem mu: "Ante, ti si pravi ustasa!" A Ante kaze: "Pa sta fali ustasama??! I oni su ljudi?"

Rekoh, hajde da jednom u zivotu upoznam i nekoga ko se ne stidi sto je ustasa. Radoznalost pobjedjuje podozrovost zbog Marijine dobrote. Susret i razgovor sa ustasom Antom, koji je znao ko smo, sta smo i odakle smo, protekli su vrlo korektno, najvise u njegovoj prici o zivotu u Kanadi, na koji on nikako da se privikne i koji ni malo ne voli...
Iz ove price duboko mi se urezalo sjecanje na Antin odgovor: "Pa sta fali ustasama??! "
Ivancicev naslov me podsjetio na Antin odgovor.
Pitam se da li se Plenkovic, ugladjen i lijepih manira covjek, osjeca povrijedjenim ili pocastvovanim. Da li i on pita" Pa sta fali modernom fasisti?" Sta od njega glede fasizma ocekuju oni koji su ga birali ? Da ga osudi ili podrzi?! Da okrece glavu od njega i pravi se da ga ne vidi?! Da li ce Plenkovic tuziti Ivancica zbog uvrede i pretrpljene boli? Da li ga Ivancic ovim naslovom zapravo provocira da ucini bilo sta?
Hiljade pitanja - a odgovor je ustvari veoma jasan.
U poslednjem ratu fasizam je pobijedio. Antifasisti su izgubili.
I svi oni koji su vladali drzavicama Balkana tokom rata a i nakon njega, sa casnim izuzecima u pokusaju ali ne i u uspijehu, su slijedeci Ivancicevu definiciju, nista drugo do moderni fasisti.
Kome to nije jasno, neka jos jednom procita Ivancicev clanak i prisjeti se dogadjaja i vladara u drzavicama Balkana u poslednjih dvadeset i koju godinu.

Smrt fasizmu - sloboda narodu!

Wednesday, December 21, 2016

Viktor Ivančić: Da, Plenković je moderni fašist


Tko je veći zločinac – onaj koji ubija ili onaj koji ubojstvo zataškava i ubojicu oslobađa krivnje? Da postoji nešto poput historijske pravde, veći dio odgovornosti za ubojstvo obitelji Zec – barem one moralne, kada već krivično-pravnu nismo dočekali – ne bi snosili konkretni egzekutori, pripadnici eskadrona smrti Tomislava Merčepa, nego visoki službenici vladajućeg aparata, poput Vladimira Šeksa, tadašnjega državnog tužioca, koji je učinio sve da zločinačko djelo bude pometeno pod tepih i da se suđenje okrivljenima obustavi.
Tko je ozbiljniji fašist – onaj koji se razmeće ustaškim parolama, pa će nacistički pozdrav „Za dom spremni“ ugravirati na mramornu ploču i istaknuti usred Jasenovca, ili onaj koji, premda posjeduje operativnu moć, takvu praksu formalno osuđuje a faktički ohrabruje, pravdajući je nedorečenim zakonima i žrtvoslovnim pijetetom prema dokazanim domoljubima, kao što to čini Andrej Plenković, premijer Vlade Republike Hrvatske?
„Ovo je bitka za jačanje političkog mainstreama“, kazao je Plenković u emisiji Nedjeljom u dva HTV-a, referirajući se na pitanja voditelja o ustašlucima pripadnika HOS-a u Jasenovcu. Pozdrav „Za dom spremni“, prema njegovu sudu, „ima dvostruku konotaciju“: prva je konotacija na ustaški režim i „to u Jasenovcu može vrijeđati obitelji žrtava“ dotičnog režima, no druga je vezana uz činjenicu „da je spomen ploča podignuta hrvatskim braniteljima“, te je u tom smislu ona potpuno neupitna. Konkretno:
„Meni je izuzetno žao da je došlo do postavljanja ploče koja vrijeđa osjećaje onih koji su bili žrtve logora u Jasenovcu i s te strane imam punu solidarnost prema njima. No, istodobno, riječ je o jedanaest hrvatskih branitelja koji su poginuli za hrvatsku slobodu i demokraciju.“
I tu se ukazuje prava priroda „dvostruke konotacije“. Odakle, naime, bilo kome – a posebice premijeru hrvatske vlade – ideja da su se HOS-ovci, pod parolom „Za dom spremni“, borili „za hrvatsku slobodu i demokraciju“? Oni su se, kako su i sami naglašavali, borili za Hrvatsku koja će biti podrobno očišćena od Srba, čija će istočna granica po mogućnosti slijediti tok rijeke Drine i čije će unutrašnje ustrojstvo slijediti rasističke vizije voljenoga vođe Ante Pavelića, a to je nešto što se prema uvriježenim kriterijima – kakvi, duduše, u Hrvatskoj nisu na snazi – obično smatra negacijom slobode i demokracije.
Ipak, taj sladunjavi i općeprihvaćeni mit – mit da su se pripadnici HOS-a u zadnjem ratu borili „za hrvatsku slobodu i demokraciju“ – ugrađen je kao kanonski vrijednosni sud u sasvim aktualnu bitku: u „bitku za jačanje političkog mainstreama“, kako ju je definirao premijer Andrej Plenković. U tome leži srž problema, a da bih ga zaoštrio, mogu to sažeti i ovako: ozbiljan moderni fašist nije onaj koji truje javni prostor ustaškim pokličima, uključujući mramornu psovku u Jasenovcu, već onaj koji tim pokličima pridaje „dvostruku konotaciju“ i na taj način osigurava normalizaciju abnormalnog.
Hrvatska stranka prava – a onda i HOS kao njena stranačka paravojska – od osnutka 1990. godine je svoj politički i ratni program, bez imalo uvijanja, opskrbila svetim ustaškim idealima. Partijske prostorije krasile su uramljene fotografije poglavnika Ante Pavelića, slavljen je 10. travnja, dan uspostave NDH, „Za dom spremni“ je usvojen kao službeni pozdrav, oružano partijsko krilo opremljeno je crnim uniformama, ratne jedinice nazvane su po nacističkim zločincima Juri Francetiću i Rafaelu Bobanu, a sredinom 1991. donesena je i takozvana „Lipanjska povelja“ koja zagovara obnovu i uspostavu „Nezavisne Države Hrvatske na cjelokupnom povijesnom i etničkom prostoru sa istočnim granicama Subotica, Zemun, Drina, Sandžak i Boka Kotorska“.
Eto „dvostruke konotacije“: otvoreno se deklariramo kao (neo)fašistička garda, ukrasimo se kompletnim simboličkim asortimanom ustaške NDH, na idejnom i dnevnopolitičkom planu vrijedno sijemo šovinističku mržnju, da bi onda, nakon što nas legitimiraju kao regularne jedinice Hrvatske vojske, bili uključeni u borbu „za hrvatsku slobodu i demokraciju“. A kasnije će, u doba mira i blagostanja, kada se obavi dodatni retuš crnokošuljaškoga hrvatstva, sve te kvalitete još biti inkorporirane i u „bitku za jačanje političkog mainstreama“.
Takozvani domovinski rat, budući da u kolektivnoj recepciji mora odisati neupitnom svetošću, tu očito ima ulogu nekakvoga univerzalnog pročišćivača, sredstva za brzu i efikasnu moralnu rekonstituciju: uđeš kao ustaša, izađeš kao borac za demokraciju, a da u međuvremenu nisi ni za dlaku odstupio od svojih uvjerenja.
Plenkovićeva „dvostruka konotacija“ utoliko nije ništa drugo nego duplo dno hrvatskoga političkog centra, pomno skrojeni ideološki džep pomoću kojega lažni centristi švercaju fašizam u prostor društvene normalnosti. Relativizirajući ustašku provokaciju u Jasenovcu hrvatski premijer pokazuje da nije vulgarni, već efektivni fašist, štoviše – da oko toga ne ostavim dvojbe – fašist je upravo stoga što predvodi „bitku za jačanje političkoga mainstreama“.
Kada taj „mainstream“ ne bi bio građanski ucifrano izdanje političkoga ekstremizma, s ovlašno pripitomljenim akterima na javnoj sceni, vodile bi se druge vrste rasprava – ne oko toga je li dopustivo da se nacistička parola ističe u Jasenovcu, nego oko toga je li moralno podnošljivo da se bilo gdje u Hrvatskoj podižebilo kakav spomenik pripadnicima HOS-a, pali oni za domovinu ili ne, bilo to mramorno strašilo ukrašeno ustaškim simbolima ili ne.
Međutim, ta je dilema apsolvirana prije više od četvrt stoljeća, kada je vladajući „politički centar“ aklamacijom zauzeo stav prema kojemu je najvažnije imati samostalnu nacionalnu državu, kakva god ona bila, pa se odmah moglo naslutiti da će se ova – osim u retorici ovlaštenih tumača – vrlo teško sastati s demokratskim pridjevom.
Istini za volju, u Jasenovcu nije ni podignuta spomen ploča poginulim ratnicima HOS-a: oni su tek formalno pokriće za onaj „Za dom spremni“, za novu u nizu ustaških blasfemija, ljudski uniženi do razine najprozirnije izlike, iskorišteni kao konvertibilni leševi čiju tragiku zaklanja sjena svastike, pa sada, uz cinične pozdravne govore svojih suboraca, trunu na mrtvoj straži iza koje „politički mainstream“ škljoca naoštrenim očnjacima.
Te bi kljove mogle sijevnuti punim sjajem sasvim skoro, jer je premijer Andrej Plenković nastalu neugodnost naumio riješiti „isključivo temeljem zakona“, i to tako što će formirati posebnu komisiju, a ova će pak „postaviti institucionalni okvir za osudu oba totalitarizma“, drugim riječima: predložiti zakonodavnu praksu koja će se temeljiti na izjednačavanju ustaške i partizanske ikonografije. To je potvrdio i njegov džepni ideolog Davor Ivo Stier – inače ljubitelj pravne teorije Carla Schmitta, jednog od inspiratora rasnih zakona u Hitlerovoj Njemačkoj – kazavši kako bi se demokratska zemlja poput Hrvatske „trebala odreći svih totalitarnih, fašističkih i komunističkih simbola“.
Sretan epilog „slučaja Jasenovac“ je, dakle, na vidiku: ne samo što s lokaliteta gdje je djelovao najveći ustaški konclogor nije uklonjena i jednodušno osuđena fašistička psovka, nego će, pod firmom „rješavanja tog problema“, uskoro biti zabranjena petokraka!
Tako to rade umjerenjaci iz „političkog centra“. Ništa neuobičajeno. Ništa dramatično. Tek novi kvalitetan pomak na ruti kojom odavno maršira hrvatski državotvorni „mainstream“: od crne legije do crne legislative.
Peščanik.net, 20.12.2016.

Tuesday, December 20, 2016

Mario M.:Sličice iz Banjaluke

 crkva u Budzaku

 "Gavran" preletio Vrbas

 grafit

jelka Nektarova 

Pavao Radan - uspomena

 pogled preko gradilista

 prednovogodisnja guzva

 privatna visoka skola

 raskrsnica

Tranzit

Sunday, December 18, 2016

Znam da ste ih culi - ali i zaboravili...

- "Dušo, što imaš na sebi?"
- "Roza gaćice."
- "Uh, daj malo detalja."
- "90% pamuk, 10% sintetika.


Muž i žena u krevetu . . .
On: - "Jesi za seks?"
Ona: - "Ne mogu, umorna sam, boli me glava."
On: - "Ma spavaj bona, pričam na telefon."


Hvali se Amerikanac Bosancu kako njegova država stalno napreduje,
kako se kod njih sve bolje i bolje živi, pa kaže:
- "Evo već sutra mi ćemo živjeti bolje nego danas."
A Bosanac mu odgovara:
- "Nije to ništa, mi već danas živimo bolje nego što ćemo živjeti sutra!"


Iznijela punica zetu večeru i kaže on:
- "Jao punice, nisam ni za što."
A ona će:
- "Ma znam ja da ti nisi ni za šta, al bar pojedi nešto."


Prodavač automobila objašnjava plavuši:
- "Ovo vam je jako ekonomičan auto - u gradu troši 8 litara, a na otvorenom manje od 6."
Plavuša ga iznenađena pita:
- "Molim vas, kako auto zna da je u gradu?!"


Upoznavanje na netu . . .
- "Hi, where are you from?"
- "Germany.  And you?"
- "Florida."
- "Zafrkavaš?"
- "Majke mi."


Sretnu se Mujo i Haso.  I Haso pita :
- "Bolan Mujo kakva ti je to masnica pod okom?"
- "Ne pitaj jarane, potuko sam se zbog djevojke."
- "A s kim?"
- "Sa ženom . . ."

Saturday, December 17, 2016

Moze i ovako...

Ako  želite da vam deca postanu dobri ljudi, potrošite na njih duplo više vremena i duplo manje novca.                 

Ne postoji kozmetika koja vas može ulepšati kao što može osmeh.

Postoji život i van interneta. - Stvarno? Daj mi link.

… sǝuǝɹʞo poƃ oʞɐʞ ǝʇ ɯıloʌ …

Jesen nikad nije bila lepša nego ovog leta.

Idealna veza: pričate kao najbolji prijatelji, glupirate se kao deca, svađate se kao da ste u braku, branite jedno drugo kao brat i sestra.

Celi život učim na greškama i sada grešim bez greške.

Ne traži pomoć od onog ko ima veliko bogatstvo, već od onog ko ima veliko srce.

Lažeš kao 'hotel u blizini plaže'.

Za vikend  će biti 30 stupnjeva: 15 u subotu i 15 u nedelju.

Ako vam treba para, PROKUVAJTE VODU!

98% ljudi ne zna matematiku! Hvala bogu, ja sam u onih 13%.

Lako je usrećiti ženu... Samo našteluješ vagu da pokazuje koji kg manje.

Toliko puta su me već izdali da se osećam kao garsonjera.

Sa susedstvom imam dobre odnose. A sa jednom komšinicom i redovne.

Osvojio sam je na inteligenciju. Ovolike pare ne može da zaradi glup čovek.

Pismeni 
i nepismeni nisu isti. Pismeni danas obično rade kod nepismenih.

Možda je istina. Možda ne znamo šta imamo dok ne izgubimo. Ali, možda je istina i da ne znamo šta nam nedostaje, dok to ne nađemo.

Ako nekog voliš zbog lepote to je požuda, ako nekog voliš zbog bogatstva to je čisti interes, ali ako nekog voliš a ne znaš zašto - e, to je Alchajmer!

Dijeta po feng shu metodi: vrata frižidera okrenuti ka zidu!

Ako su ljudi pravi, pogrešno vreme će proći.

Ko nije tres'o kesu od usisivača, taj ne zna šta su 50 nijansi sive.

Najveća sreća u životu je uverenost da smo voljeni - voljeni zbog toga kakvi jesmo ili još više, usprkos tome kakvi jesmo.

Nekada su deca bila srećna hvatajući leptire, a danas slobodan WI-FI.

Samo jedan život imaš, a ti brojiš kilo-džule?

Treba mi neko kome mnogo trebam.

Volim ljude koji me natjeraju da zaboravim na telefon i internet kada smo zajedno.  

Friday, December 16, 2016

J. Tasić: Kit Ričards - Buntovnik i džentlmen


Legendarni Rolingstounsi su posle 11 godina pauze objavili novi studijski album "Blue and Lonesome" u kojem se vraćaju svojim bluz korenima.


Oni su na početku karijere svirali obrade hitova Džimija Rida, Vilija Diksona, Litl Voltera i drugih američkih crnih muzičara, da bi sa autorskim pesmama Mika Džegera i Kita Ričardsa razvili sopstveni rok stil zasnovan na bluzu. Iako je čini da je Džeger prvi, najistureniji čovek Stounsa, priča o ovoj, za mnoge "najvećoj rokenrol grupi na svetu" nezamisliva je bez Ričardsa - jednog od njenih osnivača, gitariste, pevača, tekstopisca i autora najprodavanijih memoara među rokerima. Prema muzičkim anketama, četvrti na listi 100 najboljih gitarista svih vremena - čuven po inovativnom ritmičnom sviranju, autor četrdesetak pesama koje se u izvođenju Mika Džegera i Rolingstounsa svrstavaju među 500 najvećih "for ever", Kit Ričards u muzičkom svetu uživa ugled "najoriginalnijeg od najoriginalnijih buntovnika". Muzički talenat poneo je iz majčinog dela porodice. U detinjstvu koje je proveo u Kentu, kako sam priča, "opsesivno je slušao ploče Čaka Berija i Madija Votersa". Naučio je da svira gitaru i osnovao bend s Mikom Džegerom, kog je upoznao u vozu, i Brajanom Džounsom. Ostalo je legenda. Muzika, muzika, turneje, tri solistička albuma - poslednji "Crosseyed heart" snimio je 2015, uloga oca kapetana Džeka Sparoua, kog tumači Džoni Dep u filmu "Pirati sa Kariba: Na kraju sveta", junak dokumentarca reditelja i oskarovca Morgana Nevila, kao i slava, čija se visina merila dubinom zavisnosti od teških droga, sukobi s vlastima, ispadi na sceni i van nje, požari, strujni udari.... Sklon čak i najbizarnijim nesrećama, tvrdi da je to sve počelo čim se rodio 1943, kad je "Hitler bacio jednu od svojih bombi na njegov krevetac, jer je hteo njegovu kožu". U Velikoj Britaniji šaljivo veruju da samo "bubašvabe i Kit Ričards mogu da prežive nuklearni napad". Ričards 18. decembra slavi 73. rođendan. Tvrdi da sa godinama ne menja životne navike i da i dalje svakog jutra uredno puši isključivo kalifornijsku marihuanu, na koju se "skinuo" sa heroina i kokaina. Da nikad ništa o sebi nije naročito krio svedoči i njegova autobiografija "Život" u kojoj je detaljno opisao sve o "seksu, drogi i rokenrolu". Knjiga je prevedena i na srpski jezik u izdanju Lagune. Njegov višedecenijski prijatelj i kolega muzičar Tom Vejts posvetio mu je pesmu, u kojoj kaže da je Kita Ričardsa "ošamarila kraljica", da on može da trči "brže od faks mašine", da mu je "urin plave boje", da je peške obišao Zemlju tri puta, ali da je "vazda džentlmen". Što bi u filmu rekao otac kapetana Džeka Sparoua: "Ne radi se samo o večnom životu, trik je živeti sa samim sobom zauvek".

J. Tasić

Thursday, December 15, 2016

Most Radija Slobodna Evropa: Zloupotreba Andrića

Sa novinarom Omerom Karabegom 'O krivim tumačenjima Ive Andrića u Srbiji i Bosni i Hercegovini' razgovaraju dva književnika - Saša Ilić iz Beograda i Nedžad Ibrahimović iz Tuzle.

Saša Ilić: Poslednjih decenija Andrić je u Srbiji evoluirao od književnika do političkog simbola kojim se danas operiše. Taj simbol je isto toliko bitan u formiranju nacionalnog identiteta kao što je Kosovo ili, možda, Novak Đoković.

Nedžad Ibrahimović: Skoro bih bio slobodan da kažem da u BiH tog tretmana više i nema, pošto se Andrić, kao i svi drugi pisci, gotovo više i ne čita. BiH je postala nečitalačko društvo. A oni koji čitaju Andrića najčešće ga čitaju pogrešno kao i u Srbiji - u ideološkim, nacionalističkim i ksenofobičnim ključevima.

Ilić: Onaj odlomak iz "Na Drini ćuprije", koji se u slobodnoj interpretaciji zove "Danak u krvi" možda je jedan od najprisutnijih tekstova u lektiri za učenike osnovnih škola. Andrić, zapravo, služi kao važan faktor u konstrukciji nacionalnog identiteta. U Srbiji dominira uski rakurs čitanja Andrića u kome se on vezuje za srpski nacionalni mit. Takvu interpretaciju Andrića možemo videti i u enciklopedijama i leksikonima.

Ibrahimović: Andrićevo književno djelo interpretira se na način koji je duboko suprotan elementarnim principima književne nauke. Ta interpretacija je hermetično zatvorena u prostore vlastitog nacionalnog, religijskog i etničkog ključa. U školama u Federaciji Bosne i Hercegovine Andrić se čita na način za koji su se zalagali mnogi iz bošnjačkog kulturnog i akademskog korpusa, čast izuzecima. To ide dotle da se za čitanje Andrića daju upute nastavnicima i učiteljima kako treba interpretirati Andrića.

Ilić: Zadužbina Ive Andrića je, kao i mnoge druge kulturne institucije u Srbiji, zloupotrebljena. Od institucije, koja je na osnovu zaveštanja Ive Andrića osnovana da promoviše njegovo delo i služi u humane svrhe, Zadužbina se pretvorila u pogon nacionalne politike. Ona restriktivno deluje kada neko iz drugih postjugoslovenskih država hoće da objavi Andrićeva dela ili populariše velikog pisca. Zadužbina se, recimo, usprotivila pokušaju Matice Hrvatske da ustanovi nagradu Ivo Andrić, ali nije imala ništa protiv kada je Kusturica odlučio da u Andrićgradu ustanovi nagradu koja će nositi Andrićevo ime. Ta nagrada je prvi put dodeljena ove godine. Ona je imala megalomanske pretenzije da bude panslavenska, a na kraju je ispalo da su je dobili Matija Bećković za životno delo i Vladimir Kecmanović za roman. Novčani iznos je bio nenormalno visok. Bećković je dobio 25.000, a Kecmanović 15.000 evra.

Ibrahimović: To što je napravljeno u Višegradu nema nikakve veze sa Ivom Andrićem, osim što je u izravnoj vezi sa recentnim čitanjem Ive Andrića od strane srpskih nacionalista. Mislim da se Ivo Andrić, onakav kakvog smo ga poznavali iz biografija i tekstova o njemu, iz priča ljudi koji su ga poznavali, vjerovatno okreće u grobu kada vidi šta se sa njegovim imenom i djelom radi.

Ilić: Ta utvrda ili kako sam je ja nazvao kamena vojarna zapravo predstavlja političko-militarističko utvrđenje za odbranu nekih političkih "istina". Ona služi za odbranu srpskog nacionalističkog koncepta. Tu se Andrić zloupotrebljava do kraja, to je, rekao bih, poslednja instanca.

Ibrahimović: Problem Ive Andrića je problem pisca koji ni svojim književnim djelom, ni svojom privatnom biografijom nije mogao biti smješten unutar jednog nacionalnog i kulturnog konteksta i onda se oko toga dešavaju veliki lomovi. Naši pseudoistraživači koji tragaju za ksenofobijom, nacionalizmom i mržnjom kod Andrića, prije će to naći kod pisaca koji su slavljeni unutar etničkog literarnog kanona, ali se oni njima ne bave, jer su ti pisci nedodirljivi. Naši literarni etnički kanoni su devetnaestovjekovni, oni pripadaju vremenu kada su se formirale nacije. U savremenom svijetu to više nikome nije interesantno.

Ilić: Mi imamo tumače Andrića poput profesora Jovana Delića koji je bio bitna figura u nacionalističkoj aproprijaciji Andrićevog dela. On je pisao leksikonske odrednice o Andriću za Srpski biografski rečnik i za Srpsku enciklopediju i tu možete pratiti proces nacionalizacije i estradizacije Andrića. Nije bitno šta je on pisao, bitno je da li je nekada rekao da je Srbin, kojim pismom je pisao, šta je radio kao diplomata. Te su stvari odjednom postale jako važne. Državotvorna komponenta se nasilno učitava u Andrića i on postaje politički simbol koji vladajuća elita tretira kao nacionalni kapital
.
Ibrahimović: Akademik Krešimir Nemec, koji je svojevremeno održao predavanje u Hrvatskoj akademiji nauka i umjetnosti o tome da je sramota da se Ivo Andrić izbacuje iz hrvatskog literalnog kanona. Nakon toga su stvari počele da se mijenjaju, pa je i na Sveučilištu u Mostaru održan znanstveni skup o Ivi Andriću, ali avaj, tu su se naši vajni akademici bavili pitanjima koju krštenicu ima Ivo Andrić, da li je on doista bio Hrvat, da li je pisao na ijekavici, pa je to onda prevođeno na ekavski, to jeste sa hrvatskog na srpski. Bavili su se, dakle, efemernim pitanjima, a ja bih rekao nacionalističko-ideološkim čitanjem Andrića.

Ilić: Danas imamo u Srbiji jedan pamflet-roman "Kainov ožiljak" koji su napisali Vladimir Kecmanović i Dejan Stojiljković u kome se govori o Andrićevom diplomatskom službovanju u Berlinu od 1939. do 1941. godine. Nije bitno šta je Andrić pisao, kakva su ta dela, kakav je spektar značenja učitan u njih, nego su bitne periferne, ideološke i političke stvari. Sve su to besmislene rasprave, ali za ove naše tabloidne zajednice to su naučne činjenice prvog reda.

Ibrahimović: Mi nemamo istraživanja Ive Andrića koja bi bila utemeljena na kulturalnim studijima. Naša istraživanja - kada kažem naša, mislim na južnoslavenska, balkanska - uglavnom su ideološka i pripadaju devetnaestom vijeku. A Ivo Andrić kvalitetom svog književnog djela prelazi nacionalne granice - jednako kao i jedan Umberto Eko.

(Radio Slobodna Evropa)