Sunday, January 31, 2016

Jovan Joco Bojović: ČETIRI PJESME ZA BARITON I SIMFONIJSKI ORKESTAR


Jovan Joco Bojović
(31.01.2015 – 31.01.2016.)

Prva LP ploča BiH umjetničke muzike u domaćoj produkciji (izdavač: Muzička omladina Banjaluka) posvećena je djelu banjalučkog kompozitora Vlade Miloševića (1977. g.). 'Četiri pjesme za bariton i simfonijski orkestar' komponovane su na tekstove pjesama Joce Bojovića, a izveli su ih Simfonijski orkestar RTV Sarajevo pod upravom Radivoja Spasića i bariton Dušan Popović, prvak Beogradske opere. Tim povodom, muzička kritičarka Rada Nuić: ''Pjesnički i muzički izraz ovdje su tako bliski da ih doživljavamo kao dva izdanka istog korijena, plod iste emocije koju sobom nose pjesnik i kompozitor. Vlado Milošević nikada poetski tekst ne podređuje ambicijama vlastitog kazivanja. On je za njega suviše dragocjen da bi ga potisnuo u drugi plan. U to nas uvjeravaju i ove četiri pjesme, njihov melodijski recitativ i brižan odnos prema govornom i pjesničkom metru. Iz takvog odnosa rodila se simbioza u kojoj dva umjetnička medija ravnopravno bivstvuju...''
(mm)

********************


GAVRO ZMIJANJAC – CJEPAR

Zakolješ ovna,
razapneš na Suncu
svoju i njegovu kožu,
osušiš.

Imetak –
pojatu ostaviš vjetru.
Sikirom, britvom,
pratiocem
smrti,
kreneš s brda
da u čaršiji, aždaji,
zaradiš kruva.
Kuneš
vremena
mrka:
''Mogo sam bit neko...
Vala Bogu,
vala Bogu!''


LISINA PLANINA – MRKONJIĆKA DIKA 
(Alojzu Lojzi Ćuriću)

Vrletna Lisino!
Plamtiš u jesen,
pocrniš.
Uzričeš se
ko volovi s Kočićeve glavice.
Zoveš Manjaču na rvanje,
junačina si.
Izričeš iz sebe sotonu,
samo đavolje kolo
- zmije kamenjarke.
Ričeš ti tako,
Ričeš ti tako od pamtivjeka.
Vjetrovi tvoji
glođu,
godinama glođu
kraj puta
krstaču i bašluk
davno zaboravljenog ratnika,
obraslu korovom,
pokošenu čobanskom rukom,
kosom mrkonjićkom, varcarskom,
prkosnom,
ljutom,
ljućom od kamenjarke.
Izmiči se korovu,
izmiči se, kamenjarko,
ciči varcarka.
Hoću da oko krstače;
oko bašluka
oko pravde
zaboravljenog ratnika
oda poštu šušanj.
Lišće izrikano vjetrovima s Lisine
ko izluđeni leptirovi,
gladni
za nektarom
od dragosti
što davaše poštu
ratniku –
ne oživiše ga,
pomilovaše,
nježno dotaknuše
krstaču i bašluk,
izgubiše se tamo negdje daleko
u plavetnilu neba.

BOSANSKI ORAČ

Oreš,
a ćupa nema.
Crtalom zacrtavaš
njivu hraniteljicu.
Brazde, brazde...

Siješ lanjski trud,
zabrnaš nadanje.
Čekaš,
čekaš i sanjaš
radost –
kuruzu nasušnu
tvrdu.


ZADUŽEN NA ZVEČAJU

Pogledaj kanjon Vrbasa
sa gradine Zvečaja,
staze karavana.
Prkosan ljepotan,
neobuzdan ždrijebac
nače tvrdu stijenu
golom kopitom prirode.
U procijepu kanjona
okačen k'o Prometej
strašim oskrnavitelje.
Grlim –
praiskonsku ljepotu.

Vrbasu,
ne hučiš
ručiš u meni,
u pjesmu nećeš!
Ti poezijo koja vječno tečeš



Saturday, January 30, 2016

Boris Dežulović: Šesta kolona ili pi*ke izdajničke

Sve otkako je novi ministar branitelja Mijo Crnoja najavio objavu spiska izdajnika hrvatskih nacionalnih interesa, traje u Hrvatskoj masovna mobilizacija za popunu Pete kolone.

U izdajnike se tako javno, preko društvenih mreža, svakodnevno upisuju stotine „hrvatskih Juda“, od anonimnih građana do selebritija, pjevača, glumaca, pa čak i ministara i saborskih zastupnika, a u trenutku dok ovo pišem Registar izdajnika - koji je na internet postavio umjetnički kolektiv Skroz – broji već gotovo sedam hiljada ljudi. Sedam hiljada ljudi!

Sunce ti jebem, da je Hrvatskoj devedeset prve bilo sedam hiljada izdajnika, nikad se Jugoslavija raspala ne bi! Samo četvrtina današnjih hrvatskih Juda da nam je bila, crveni bi se barjak sa zagrebačke katedrale vijorio preko cijelog Markova trga.

Gdje je onda – to bih, eto, volio znati - tih sedam hiljada prevejanih izdajnika bilo devedeset prve? Gdje ste bili, gospodo, kad se Domovina izdavala pod granatama, kad su nam Tuđmanovi žbiri prisluškivali telefone, crnokošuljaši s kalašnjikovima krstarili gradovima, a od pomoći iz Beograda i Londona ni traga? Kad bi nam i jedan kljasti Peti vod - a kamoli cijela jedna Peta kolona od sedam hiljada ljudi - vrijedio diviziju?

Gdje ste bili kad je nas dvadesetak u okruženju držalo crveni Split, a u cijelom nepokorenom Zagrebu izdajnika nije bilo ni za puno radno vrijeme agenata UNS-a?
Lako je 2016. biti izdajnikom

Gdje ste bili kad se polovica od pet stotina hiljada hrvatskih vojnika nije nalazila u registru branitelja i na državnom proračunu, u hodočašćima, mimohodima i šatorima, već pod punim naoružanjem u kafićima, gostionicama, liftovima i onim zauzetim stanovima preko puta? Gdje ste bili, gospodo izdajnici, kad nije bilo interneta, i kad je za izdaju nacionalnih interesa valjalo izvući glavu iz dupeta i staviti je u torbu?

O da, lako je 2016. biti izdajnikom. Danas, dvadeset pet godina kasnije, kad je Hrvatska beznadno propala i kad se, jebiga, više nema što izdati. Što ćete dakle izdati, gospodo trećepozivci iz kvislinških salona, fejsbukove šume i toplih izdajničkih registratura? Državu koja više ne odlučuje ni o pušci na svome ramenu, ni o lisnici u svom džepu? Državu kojoj granicu utvrđuju i čuvaju Slovenci i Mađari? Državu koju vode konjokradice iz Bujančeva studija, utovljeni biskupi i međunarodni trgovci anrtidepresivima? Državu koja je u međuvremenu izdana više puta nego Srebrne svirale Dragutina Tadijanovića?

Izdanu biste državu sada izdavali, u posječenu biste šumu na ustanak. Gle kurca!

Sjede tako na kaučima salonski domaći izdajnici 2016. godine, pa se jednim klikom i duhovitim statusom upisuju u Petu kolonu punih šesnaest godina nakon što je i Franjo Tuđman zaorao nebesku ledinu. Nacionalna je izdaja postala površna internetska moda, „je suis un traître“, već sutra hrvatski će izdajnički hipsteri tražiti, štajaznam, objavu Registra udomitelja napuštenih psića.

Množe se Jude kao zatezne kamate, ne trebaju im više dva svjedoka da posvjedoče pred komisijom kako su u jesen devedeset prve na prigradskoj trafo-stanici sprejem napisali „Dolje krivousti ljigavac!“: dosta im samo pametni telefon i signal za internet, i eto u tjedan dana moćne vojske od sedam hiljada petokolonaša.
Više izdajnika nego branitelja

Domalo, vidjet ćete, bit će više izdajnika nego branitelja. I sami se hrvatski branitelji, konačno, dvadeset pet godina poslije rata javljaju u kvislinge. Sâm dojučerašnji ministar branitelja Predrag Fred Matić, ne treba nam dalje, sad je odjednom veleizdajnik hrvatske Domovine: cijelu zimu devedeset prve - dok je šačica nas kukavički, goloruka izdavala Domovinu - čovjek proveo u četničkim logorima, a sad bi u Petu kolonu!

Iz onog prozorčića u internetskom registru hrvatskih izdajnika, sunce ti jebem na prozorčiću, izvirila tako i sama Jadranka Kosor, HDZ-ova premijerka što je onomad Karamarka lično upisivala u Hrvate! Čemu se onda čuditi ostalima, čemu se čuditi SDP-ovim činovnicima s Iblerova trga, koji su najprije s Ivicom Račanom stvarali Tuđmanovu Hrvatsku, a onda dvije hiljadite složno kao na kongresu izglasali Deklaraciju o Domovinskom ratu, da bi se sada po Fejsu upisivali u Petu kolonu?

Čemu se čuditi, recimo, Peđi Grbinu, koji je devedeset prve imao dvanaest godina i išao u šesti osnovne, a u Registar izdajnika upisao se kao „srbočetničkokomunističkoudbaškopartizanski zločinac“?!? Koja te to, druže gospodine, srpska majka rodila, pred kojim si vojvodom polagao zakletvu, u koju si se Partiju upisao, za koju Udbu si pisao izvještaje, s kojim partizanima si branio Jugoslaviju? Iz kojega si rata ti dezertirao, Peđa Grbine, koji je tvoj „srbočetničkokomunističkoudbaškopartizanski zločin“: to što si Melitu iz prve klupe na svetoj pričesti povukao za kikicu?

Svatko je, eto, danas hrvatski izdajnik, smisli se dobra fora, prepiše neka cool poruka s etikete Jane za kvislinge, i eto Pete kolone spremne da izda i proda sedam puta izdanu i prodanu Domovinu, od koje su za izdavanje ostale još samo potvrde o izdaji.

Eto onda 2016. među izdajnicima i Severina, što je devedeset prve sa Zrinkom Tutićem skakutala po festivalima, i Ante Tomić, koji je tih dana pisao prpošne seminarske radove o Parmenidovom vječnom bitku, pa recitirajući Zenonove aporije zavodio studentice iz Đevrsaka, i Johnny Štulić, što je devedesete zbrisao u Nizozemsku, prepjevavao tamo Plutarha i ponavljao da ga „boli kurac za sve“, i znanstvenik Igor Štagljar, koji se u to doba zajebavao s doktoratom u Zürichu, i režiser Oliver Frljić, koji se zajebavao u travničkoj školi, i moj rođeni brat, što je devedeset prve požurio u Hrvatsku vojsku, pa je gulio do Oluje! Sve go izdajnik!
Lako je, jebiga, biti dezerter poslije bitke

A cijela hrvatska Peta kolona Smiljanu Reljiću tada stala na jedan list trgovačkog papira! Zlosretni Franjo Tuđman sa svojim službama izmišljao unutrašnje neprijatelje i domaće izdajnike, smušenjake, smutljivce, mutikaše, bezglavnike i jalnuške diletante, crvene, žute i zelene vragove – same Teletubbiese, cijeli ti sunčev sistem jeben raznobojan, stavljao siromah na potjernice, jer u Hrvatskoj nije bilo dovoljno petokolonaša! - a danas u Hrvatskoj izdajnika za izdati cijelu Rusiju: djeca što se devedeset prve nisu ni rodila imaju uredno reguliran status nacionalnog izdajnika. Nismo se mi, gospodine ministre, borili protiv Hrvatske da bi je dvadeset pet godina kasnije izdavala i naša djeca!

Zato, eto, Registar izdajnika: zato da se vidi tko je još u proljeće devedesete dragovoljno pristupio hrvatskim izdajnicima, a tko je mobiliziran dvije hiljade šesnaeste. Da se vidi tko je bio petokolonaš u vrijeme kad se nije smjelo reći da si srbočetnik, a kamoli to iz zajebancije objaviti na internetu - u ono olovno vrijeme kad je iza Hrvatske stajala moćna Genscherova Njemačka, i kad se bogami nije znalo da će Hrvatska biti prodana. Lako je, jebiga, biti dezerter poslije bitke, lako je tuđim kurcem Glogoškog mlatiti.

Dosta je bilo. Nećete na Čavoglave, niste ni prije!

Potpuni i detaljni Registar izdajnika Domovinskog rata i hrvatskih nacionalnih interesa stoga ministru Miji Crnoji nije više samo puka politička obaveza pred vlastitim obećanjem, niti ceremonijalna dužnost pred hrvatskim braniteljima: to je, gospodine ministre, vaš dug pred historijom. Da se vidi - kako to mi dragovoljci i nositelji spomenice domovinske veleizdaje običavamo reći - ko je vera, a ko nevera. Da se točno zna gdje je tko bio, tko i koliko u prvim redovima, a tko i koliko između redova. Da se vidi kome su devedeset pete u Oluji marširali žmarci uz kičmu, a tko je za strane ambasadore iz UNPROFOR-ovih oklopnjaka brojao zapaljene srpske kuće.

Zato, eto, Registar izdajnika.
Prvoborci očekuju ministarstvo hrvatskih izdajnika

Zato, konačno, Registar izdajnika hrvatskih nacionalnih interesa tek kao prvi korak. Od nove Vlade mi, prvoborci veleizdaje, očekujemo i poseban resor - ministarstvo hrvatskih izdajnika. Ozbiljna je to stvar, gospodo, ne može se njome baviti usput, ne može se time baviti ministarstvo branitelja ili nekakvo sutrašnje ministarstvo domovinske sigurnosti. Znamo kako je to išlo kad su to radili korumpirani birokrati: opći će javašluk biti u spiskovima i još općiji kaos među izdajničkom populacijom, kojekakve će komisije dijeliti potvrde o izdaji na temelju dva lajka na Fejsu, i već sutra bit će u Hrvatskoj pet stotina hiljada izdajnika. Neka država svakome od njih oduzme samo elementarna građanska prava, poput biračkog, tko će sutra glasati protiv vas, tko će vam sutra biti Peta kolona? Teletubbiesi?
Džabe ćete, gospodo, među njima tražiti izdajničke potiljke, kad vam sljedeći put budu zatrebali unutrašnji neprijatelji.

Znam mnogo samozatajnih, bijednih izdajnika što su sa mnom devedesete prodavali Domovinu za šaku Judinih škuda, pa se nakon prodaje Hrvatske povukli u svoje živote, ne tražeći ništa za sebe. Ne traže oni da im se sada pompozno oduzimaju građanska prava, ne traže da im se reže od plaće izdajnički odbitak, da im se dijele žute zvijezde, batine i otkazi, pa deportira u Srbiju: sve što oni traže je povijesna istina. Držimo zato za riječ gospodina Karamarka kad kaže kako Registar „neće biti lov na vještice, nego lov na istinu“.

Ukoliko pak Registar izdajnika ostane samo zgodna predizborna floskula, mi veterani nacionalne izdaje uselit ćemo u onaj šator u Savskoj 66: vama, gospodine ministre, više ionako ne treba. „1991. protiv Hrvatske, 2016. protiv Hrvata“, pisat će na njemu sve dok ne ispunite naše zahtjeve.

Ništa za Hrvatsku, Hrvatska za bilo što!

Bilježim se s osobitim prezirom, Boris Dežulović, nositelj Spomenice nacionalne izdaje '90. i glasnogovornik HVIDR-e – Hrvatski veleizdajnici Domovinskog rata.


(AUTONOMIJA)

Friday, January 29, 2016

Rivalitet Djokovica i Federera


Citam komentare u nasim novinama nakon jos  jedne Djokoviceve pobjede nad Federerom. Uz opravdane pohvale i divljenje Djokovicevom igrom - komentari na racun navodnih nekorektnih Federerovih izjava na konferenciji za stampu nakon meca.
Godinama vec u Banjaluci slusam komentare o nekorektnosti Federera prema Djokovicu. Godinama pokusavam pronaci te nekorektnosti i ne uspijeva mi. Godinama mi niko, na moje pitanje da mi da originalni izvor, ne uspijeva pomoci da pronadjem te nekorektnosti.


Gledao sam i ovaj poslednji mec u Australiji kao i izjave igraca nakon meca. Nakon citanja banjaluckih komentara, odgledam Federerovu konferenciju za stampu jos jednom da bih se uvjerio da nista nisam propustio. Neke dijelove i ponovim, da budem siguran da ne izgubim nesto u prevodu.
I nista od nekorektnosti! Bas nista! Ocigledno je da je Federer razocaran porazom i svojom igrom. Razumljivo, jer radi se o vrhunskom svjetskom teniseru gladnom pobjeda. Pobjeda rivala kakav je Djokovic je jedini motiv vrhunskim svjetskom sportisti. Isto vazi i za Djokovica. Oni su u svom sportu postigli sve sto se moglo postici. U svom zivotu su postigli mnogo vise nego sto ce hiljade nas obicnih smrtnika ikada postici. Pa i da sva svoja dostignuca saberemo. Ostao im je jos taj rivalitet i zelja da pobijede sebi ravnopravnog na sportskom terenu. Sve drugo sto im se kaci je plod pokvarene maste losih novinara, kojima takav sportski rivalitet nije dovoljan izvor i motiv za pisanje. Njima je potrebna i melodrama kako bi privukli vise citalaca za sebe i svoje clanke. Nije njima vazan ni Federer ni Nole. I jedan i drugi im zapravo sluze da se dodvore niskim ljudskim strastima po kojima samo nesportsko, nekoretkno i podlo vrijedi paznje.


U ovom slucaju debelo se varaju. I Nole i Federer su ne samo vrhunski svjetski sportisti; oni su i vrhunski dzentlmeni koji sebi nikada nece dozvoliti ono sto im ti losi novinari, navikli na niska huskanja naroda, imputiraju.
A narod?!
Narod k'o narod...
(Bolje je i za narod i za mene da ne nastavljam...)


Thursday, January 28, 2016

U Torontu uhapsena cetiri policajca

Sef policije Toronta Mark Saunders objavljuje vijest o hapsenju cetvorice policajaca

Da u svakom zitu ima i kukolja znali smo od ranije. Da i u policiji ima kriminalaca znamo na zalost odavno. Od nedavno znamo da su cetiri ili vise policajaca iz BiH ( iz Republike Srpske) organizovali i izveli oruzanu pljacku proslog septembra.
Evo danas saznajemo da su i cetiri policajca iz Toronta uhapseni zbog ometanja suda, davanja laznih izjava pod zakletvom i podmetanja dokaza - kokaina u auto jednom  gradjaninu Toronta.
Veliki je to udar na povjerenje u policiju. Ko zna kako ce to zavrsiti, ali do sada je sef policije Toronta bio taj koji je objelodanio kriminal. Gradonacelnik je ukljucen. Trazi da rad policije bude dostupan javnosti, da policija bude bolje kontrolisana i da vise polaze racun politickom sistemu. Ocito je da je sistem uzdrman.

Zanimljivo je da se ista stvar (kriminal) otkrio bas ovih dana na dvije tacke svijeta u kojima zivim.
Kakvi ce biti rezultati obje istrage?
Kako ce sudski sistem raditi?
Mada djeluje neobicno, ali toroncanski policajci su vec vraceni da se, uz polog, brane sa ogranicene i kontrolisane, slobode. Cak ce primati i plate do konacne odluke suda. Sistem je takav i niko nije kriv dok mu se krivica na sudu ne dokaze.
U oba slucaja razocarenje je ogromno jer policija je osnova sistema i zaduzena za sigurnost gradjana. Ovdje se osjeti da se citav sistem trese i da se svi iskreno nadaju da ce istraga i sudjenje vratiti vjeru u policiju, u sistem.
Bice zanimljivo pratiti obje istrage i rad sudova.

U Trebinju obilježena 23. godišnjica smrti Srđana Aleksića

Srdjan Aleksic je jedan od heroja proslog rata. 
I gradonacelnik Trebinja mu odaje pocast! 
Razmisljam, kada ce se sadasnji ili neki buduci gradonacelnik Banjaluke jasno i javno opredijeliti za antifasizam i osuditi fasizam koji je godinama vladao nasim gradom; na bilo koji nacin i bilo kojim povodom, ali jasno i javno! 



***********************

Polaganjem vijenaca i paljenjem svijeća na gradskog groblju u Trebinju su obilježene 23 godine od tragične smrti 26-godišnjeg amaterskog glumca i juniorskog plivačkog prvaka Srđana Aleksića, kojeg su četvorica srpskih vojnika ubila na gradskog tržnici jer je branio svoga prijatelja, Bošnjaka Alena Glavovića.




Djelo Srđana Aleksića, kako je rekao gradonačelnik Trebinja Slavko Vučurević, je čin kojim se u općoj meteži rata izdigao iznad svega i ostao čovjek.
Sinonim ljudskosti
“Trebinje je samo po sebi spomenik Srđanu Aleksiću, jer je on ponikao u Trebinju”, kazao je gradonačelnik ovoga grada.
Iako su prošle 23 godine od kad je život izgubio mladić koji je postao sinonim ljudskosti, njegov otac Rade ističe kako je Srđan življi nego mnogi koji hodaju ulicama.
“Vi često kažete heroj Srđo, nemojte, jer je Srđo bio obični momak. Srđo je svojim životom ovom gradu ostavio fin pečat. Jednog mladića koji živi blagorodno, koji živi drugarski, pomalo boemski, koji je bio omiljen u svakom društvu i to je najvrednije što je Srđan ostavio ovome gradu”, kazao je Rade.
Zamolio je medije da se kroz Srđanovo djelo potencira činjenica da je i u turobnom ratnom danu ipak odbranjen “čovjek”, što je najvažnije.
“Onog dana kad je Srđan poginuo nad Trebinjem se nadvio crni oblak. Srđanova pogibija je osvijetlila i vratila plavetnilo neba Trebinju. Mislim da je to tako bilo”, kazao je Rade.
Prisjetio se dana kad je njegov sin tragično stradao da bi spasio život svoga prijatelja.
“Zamislite bruku na sred pijace gdje nekoliko stotina ljudi gleda kako ubijaju mladog momka samo zato što se zove Alen. Bila je bruka velika, ali nije se srećom to desilo bez obzira što meni suza teče zbog toga. Oprostite, nije ovo suza kukavičluka, nego je suza radosti što imam vas koji ćete pomoći da svijet i što više ljudi shvati Srđanovo djelo. Srđo je poginuo, ali ostali smo mi koji srećom držimo da Srđo živi i lebdi iznad nas, da nam pomaže da budemo ljudi”, kazao je Rade.
Ponosan i sretan je, kako kaže kad, u nekim emisijama čuje da se njegov sin spominje kao primjer drugarstva i čovječnosti, jer na taj način je on življi nego neki koji ulicama hodaju.
Da je djelo Srđana Aleksića prepoznato u široj javnosti svjedoči činjenica da su u mnogim gradovima ulice i trgovi dobili njegovo ime.
“Nije vrijedna ni ulica ni spomenik, vrijedni su ljudi koji priznaju to i koji se trude da poštujući Srđanovo djelo i oni budu slični i takvi. Moja je želja da oni to rade i da žive, da ni u kojem slučaju ne dožive Srđanovu sudbinu. Ako smo ljudi, nitko neće ni doživjeti Srđanovu sudbinu na onaj način na koji je Srđan doživio, jer među ljudima uvijek postoji rješenje bez zle krvi i bez oružja. Riječ ljudska je vrednija od svega. I to je ono što je ostalo nama”, kazao je Rade.
“Drago mi je da je Beograd prihvatio Srđana”
On nije skrivao ponos što danas, na 23. godišnjicu njegove smrti jedna ulica u Novom Beogradu dobiva ime Srđana Aleksića.
“Drago mi je da je Beograd prihvatio Srđana. Mnogo sam ponosniji kad dođem u Beograd što me taksista poznaje kako Srđanovog oca i što me ljudi na ulici sretnu i kažu ‘vi ste otac Srđana Aleksića’, ali mi je drago da se i zvanično kaže da jedna ulica u Beogradu nosi ime Srđana Aleksića”, kazao je Rade navodeći kako to nije malo obzirom da je upoznat s procedurom prema kojoj imena ulica po nekim osobama se dodjeljuju tek nakon navršenih 30 godina od smrti osobe.
Raduje ga činjenica da će u Beogradu prilikom svečanosti otvaranja ulice o Srđanu Aleksiću govoriti Sanja Dragićević, koja je i autor dokumentarnog filma ‘Srđo’.
“U svakom od nas postoji čovjek, samo treba da ga probudimo”, poručio je Rade sa groba svoga sina Srđana Aleksića u Trebinju, koji na svečanost nije mogao otići u Beograd jer na današnji dan ne želi biti nigdje nego na grobu svoga sina.
Da je djelo njegovog sina,itekako veliko on vidi svaki put u Alenu kojem je spasio život. S njim je u stalnom kontaktu i redovno tokom ljetnih praznika dolazi na Srđanov grob sa svojom obitelji. Čuli su se, kaže Rade, i prije nekoliko dana, kad ga je Alen zvao jer je čuo da u Tuzli postoji neki turnir koji nosi ime Srđana Aleksića, te kazao da želi doći sa svojom ekipom i učestvovati u njemu.
Srđanu Aleksiću je posthumno dodijeljena Povelja Helsinškog komiteta za ljudska prava u Bosni i Hercegovini. Ulica Velikih drveta u Sarajevu je petnaest godina nakon Srđanove smrti nazvana po njegovom imenu. U obrazloženju je navedeno da “bez ljudi kao što je Srđan Aleksić i njihovih herojskih djela, čovjek bi izgubio nadu u ljudskost a bez nje naš život ne bi imao smisla”.
Izvor: Oslobođenje od 27. januara 2016.

Wednesday, January 27, 2016

Eliezer PAPO: DOK JEDNOM NE SMRKNE, DRUGOM NE SVANE

Kad sam prije pet-šest godina dobio mjesto vanrednog profesora na Univerzitetu Ben-Gurion u Negevu, desilo se da sam od naučnih radnika iz humanističkih i društvenih nauka, koji su te godine dobili zvanje vanrednih profesora, jedino ja pozvan da učestvujem u nekoj radionici o akademskom menadžmentu. Na radionici je učestvovalo i četrnaest friško regrutovanih ili unaprijeđenih vanrednih profesora iz egzaktnih nauka. Ovu blagu diskrepanciju uprava Univerziteta obrazložila je činjenicom da je radionica za profesore na humanističkim naukama irelevantna, jer oni zadugo neće biti u prilici da rukovode timskim radom. Za mlade istraživače iz egzaktnih nauka radionica bi se mogla pokazati korisnom, jer oni od početka karijere upravljaju laboratorijama i istraživačkim timovima. Što se mene tiče, glasilo je objašnjenje predsjednice Univerziteta, budući da sam bio zamjenik direktora Centra za ladino kulturu “Moše David Gaon”, takva radionica mogla bi samo da mi pomogne u obavljanju svakodnevnih dužnosti. Jest da mi se, tada, išlo na tu radionicu taman k’o Francu Ferdinandu u Sarajevo, ali, što bi rekao moj prijatelj Atko Buljugić, “kad si čekić: tuci, kad si ekser: šuti”, tako se i ja povinovah ukazanoj mi vremeproždirateljnoj časti i krenuh na radionicu k’o ovca u klaonicu.
Na moje prijatno iznenađenje, ispostavi se em da radionicu vodi Slovenac (koje još doživljavam nekako kao polunaše, za razliku od, recimo, Makedonaca, koji su mi naši i po), em da je ona samo pođonjeni ili u pogon stavljeni dobri stari Erik Bern. Svaki psihološki mehanizam o kome je govorio drug Slovenac bio je preuzet iz Bemove transakcione analize, izložene u njegovim djelima ‘Koju igru igraš’ i ‘Šta kažeš poslije zdravo’. Slovenca nam je predstavio neki izraelski naučnik za kojeg se kasnije ispostavilo da mu je od istraživanja mnogo draže da prodaje Slovenčeve radionice izraelskim univerzitetima. Otkako mi se “ukazala” prava priroda njihovih odnosa, nisam mogao da prestanem da ih vidim kao Roma i mečku. Do kraja radionice pratila me je ta metafora.
No, da se vratimo na početak radionice, kad smo se po američko-radioničkoj normi predstavljali (Hi my name is Jack, and I have a managment problem), i ja rekoh ko sam i čime se bavim. Naš mečkovodac me, ni pet ni šest, upita šta ću ja na radionici kad ne vodim laboratoriju. Iste sekunde sam, po balkanskom obrascu, odlučio da zadnji odem s radionice koja je sad nekako dobila smisla. Jest da mi se nije dolazilo, ali sad ću ti sjediti ovdje za inat, dok ti ne izađem na nos. Odgovorih mu šta mu odgovorih, dok sam u sebi brojao do milion i po da se smirim i ne likvidiram k’o Gavro Franciku. Na pauzi se mečkovodac i ja nađosmo rame uz rame u redu pred trafikom. S obzirom na to da prvi put, očigledno, nisam bio dovoljno drzak, on nastavi u istom tonu:
- Kako se snalaziš, je li ti teško da pratiš?
- Što bi mi bilo teško da pratim dobrog starog Berna?! Dosad još nisam čuo ovdje ništa što nisam znao prije dvadeset godina, a sve skupa je formulisano još dobrih par decenija prije nego što sam počeo da se zanimam za transakcionu analizu.
Iz mečkovočevog crvenog lica bilo mi je jasno da sam sad pogodio ton. Sad je njemu bilo nelagodno. On odluči da nastavi drsko:
- Je li vi humanisti stvarno imate osjećaj da se bavite naukom? - upita me.
-Ova radionica, čija si provodadžika, je li ona naučna ili “nako beze”?
-Naučna, naravno!
-Pa je li ona zasnovana na mišljenju nekog mišosecesioniste (pežorativ uobičajen među humanističarima čiji je cilj da svedu istraživanje u egzaktnim naukama na puko tranžiranje miševa) ili, gluvo bilo, nekog informatičara?
- Nisam htio da te uvrijedim, mi jednostavno vas nekako ne doživljavamo kao naučnike.
- Ni nama nije jasno gdje kod vas prestaje proizvodnja i usavršavanje proizvoda, a gdje počinje nauka.
Sagovornik se zacrvenio kao paprika, što je mene skoro pa dovelo do metafizičkog orgazma.
- Kako misliš proizvodnja?
- Pa nećeš se, valjda, stvarno drznuti da porediš Šolemova otkrića o kabali, Bahtinova o mehanizmima narodne kulture, Saidova o načinima funkcionisanja neokolonijalizma s vašim patentima koji unapređuju prošlogodišnju verziju solarnog kolektora, “lijeka” od bilo čega ili nekog trećeg proizvoda.
Ne vjerujem da sam svoga sagovornika ičemu podučio. Bio sam previše konfrontaciono raspoložen da bi to bilo moguće, ali, ako ništa, naučio sam nešto o sebi, a možda i o ljudskoj prirodi. Mišljenje je kontekstualna kategorija. Sam sa sobom ja ne mislim pola od onoga što sam rekao narcisoidnom i nevaspitanom mečkovocu, ali, kad mi je postalo jasno da on stvarno misli ono što trkelja, i ja sam odmah počeo da “mislim” u paralelnim binarnim kategorijama: dok jednom ne smrkne, drugom ne svane, ili ste vi nauka ili mi. Svaka sličnost s binarnim bošnjačko-srpskim međusobnim odnosima, i odnosima svake od ovih dviju grupa prema predmetu vlastite državolatrije/entitetolatrije (Bosna i Hercegovina / Jugoslavija / Republika Srpska), namjerna je i, srećom, očigledna.


Eliezer PAPO 
(Sarajlija koji više od dvije decenije živi u Izraelu. Profesor je na Ben-Gurion Univerzitetu u Beershebi, direktor Centra za ladino kulturu "Moshe-David Gaon", te je nerezidentni rabin za Bosnu i Hercegovinu.)

Tuesday, January 26, 2016

Muhamed Filipović: U čemu je bila ljepota Banjaluke


Nema sumnje da je Banjaluka jedan od najljepših gradova pod našim nebom. Svoju ljepotu ona zahvaljuje u prvom redu svom izuzetno povoljnom geografskom položaju, činjenici da je stjecište četiri rijeke, od kojih su dvije značajne (Vrbas i Vrbanja), dok su dvije malo jače rječice (Suturlija i Crkvena), nažalost, uništene zapuštenošću i pretvaranjem u kanal za otpadne vode.
Drugi moment koji Banjaluku čini izuzetnom je činjenica da ona od svih većih bosanskohercegovačkih gradova (Sarajevo, Mostar, Zenica, Tuzla) ima najdirektniji i najoptimalniji izlaz u Panoniju i u srednjoeuropski prostor tj. da je najkraćim željezničkim i autoputem povezana sa Zagrebom, Osijekom, Budimpeštom, Beogradom, Rijekom, Bečom i Trstom.
Uz to, leži jedva pedesetak kilometara ravne ceste do plovne rijeke Save, uz dodatnu mogućnost da i Vrbas pretvori u plovnu rijeku sve do Delibašinog Sela – Trapista i tako uđe u broj gradova koji su riječnim putem povezani sa svijetom.
Treći moment koji našem gradu daje osobitu vrijednost sastoji se u činjenici da je ona na ingeniozan način od svog nastanka bila moderno urbano oblikovana tj. da se logično razvijala od spajanja Gornjeg i Donjeg šehera, čime je nastala jasno i logično artikulirana cjelovita gradska aglomeracija, koja se od izlaska Vrbasa iz kanjona Tijesno slobodno razvijala ka Lijevču polju i dolinom Vrbasa išla ka Posavini.
Četvrti element koji Banjaluci daje prednost ispred svih drugih bosanskohercegovačkih gradova je činjenica da je ona proviđena velikim kompleksima zelenila, da su okolna brda u nju urasla i da ima najviše najdužih gradskih aleja sa četverostrukim drvoredima, a da kroz njeno središte teče moćna rijeka Vrbas, kojoj brda, raslinje i aleje osiguravaju dovoljno svježine i u najtoplije ljetno vrijeme.
Kad se tome doda da usred gradskog toka Vrbasa postoji velika Ada, koja obogaćuje prostor namijenjen ljudskim potrebama i povećava mogućnost uživanju u vodi i na njoj, uz tradicionalne mlinove na rijeci, onda se bogatstvo odnosa rijeke, brda i grada ne može uopće ni izmjeriti, a ni porediti sa bilo kojim drugim gradom u našoj zemlji.
Sve je to, uz činjneicu da je, kao i neki drugi bosanskohercegovački gradovi i ona bila spoj starog i novog, da se u njenoj strukturi mogu razlikovati ili su se donedavno mogli jasno razlikovati, arhitektonski slojevi orijentalnog, austrougarskog, međuratnog i modernog perioda, koji su izražavali njen put u izgradnji, davalo je Banjaluci opravdan epitet najljepšeg bosanskohercegovačkog grada. Istina, ljudska zloba i glupost su ponešto od njenog arhitektonskog bogatstva i vrijednosti uništili, ali na svu sreću glavni artefakti se obnavljaju.
Takođe na sreću, nije bilo moguće uništiti ono što je gradu dao Bog i sretna zamisao njegovog osnivača i najvećeg pojedinačnog graditelja Ferhat-paše Sokolovića.
Međutim, ja bih rekao da je ono što je Banjaluku posebno odlikovalo i što je bila njena najveća vrijendost – mentalitet i način života njenih građana. Banjalučani su se po nekim odlikama svog karaktera i shvatanja o životu odvajkada znatno razlikovali od ostalih Bosanaca i Hercegovaca.
Nije to samo činjenica da smo mi bili Krajišnici, a ni ono što je poznato iz narodne izreke “Kroz Banjaluku ne pjevaj”, a što je izražavalo osvjedočenu činjenicu da je Banjaluka bila oduvjek rasadnik najboljih pjevača i da su, u vrijeme koje ja još dobro pamtim, u njoj postojale cijele dinastije vrsnih pjevača, o kojima u zapisima melografa, muzikologa i vrsnog kompozitora Vlade Miloševića možemo nači bezbroj zapisa, činjenica i bilješki, nego i ono što je izraženo u naročitoj sklonosti njenih građana prema ugodnom životu, dobroj hrani, teferiču u prirodi i posebno akšamluke, osobito one kraj Vrbasa, koji su i u narodnoj pjesmi opjevani.
Već je svjetski putnik Evlija Ćelebija zapazio ovu crtu kod stanovnika Banjaluke. Na svoj orijentalni način, da ne uvrijedi nikoga, a da ipak kaže istinu koju je vidio, Evlija govori o tome kako je Banjaluka krasan veliki šeher u kojem žive brojni stanovnici svih vjera i u kojem žive mnoga gospoda, ne samo oko vezirovog dvora, nažalost porušenog nakon Drugog svjetskog rata, nego i mnogo bogatih zemljoposjednika, trgovaca i zanatlija.
Evlija govori o mnogim stvarima u Banjaluci, pa posebno hvali njene trešnje zvane hašlame, koje su velike, sočne i slatke kao med kakvih nije našao u cijelom carstvu – a bogami je to tada bilo carstvo.
Govori i o tome kako Banjalučani vole teferiče i dobru hranu i navodi kako se o tome ko ima kakve običaje i naravi u Bosni spore Banjalučani i Sarajlije. Sarajlije, kaže Evlija, optužuju Banjalučane da mnogo vole teferiče i da puno troše na provode i hranu, a Banjalučani kažu za Sarajlije da su škrti i da od silnog titizluka kroz đam sir umaću da bi im duže trajao. Evlija, nadalje, kaže: “Ja, bijedni božji rob Evlija, se ne bih miješao u ovaj spor, ali moram kazati da sam najbolju baklavu pojeo u Banjaluci.” Tako su građani našeg grada priskrbili svom gradu glas mjesta u kojem ljudi vole život i žive ga bogato i s veseljem.
A svako ko se još sjeća štektanja motora za navodnjavanje uz Vrbas i pjesama akšamlija Pod Orasima, ono se pružalo nizvodno od Halilovca do Rebrovca, zna kako su Banjalučani znali da teferiče, akšamluče i da se vesele uz svirku i pjesmu. To znaju stariji, a oni će se sjetiti i običaja da svaka imućnija familija u ljetno doba organizira za svoje komšije i prijatelje teferič na Vrbasu, Adi, Vrbanji, Suturliji, Gornjem šeheru, Novoseliji, u Vrbanji ili u Slatini. Na teferiče se išlo rano ujutro kolima i fijakerima, a ostajalo se cijeli dan i za svakog je bilo ponešto za veselje i provod.
Sve je to bilo izraz jedne mekane i vesele prirode banjalučkog svijeta, koji je bio urban i počivao na vezama nastalim u zajedničkom životu. To nije bilo isprazno veselje i sklonost trošenju nego stav da je život jedan i kratak i da ga treba poštovati i živjeti u prijateljstvu i veselju, jer zla ionako ima dosta. Da je to bilo upravo tako najbolje dokazuje zlo vrijeme koje je u nastalo 1941. godine, kada je zločinačka vlast počela progoniti ljude zbog njihove rase, vjere i nacije.
Činjenica je koju treba zapamtiti i na nju se vraćati, ako još ima vremena da ostanemo ljudi, da u Banjaluci nije bilo domaćih ustaša. Glavne ustaše – Gutići, Stubnija, Kelemen i Nedjeljski nisu bili Banjalučani. Nešto malo katoličke mladeži, koja je angažirana preko križarskog pokreta (vodio ga je Nedjeljski) to je sve što je ustaštvu dala Banjaluka.
Tome treba dodati i kriminogenog Asima Đelića, homoseksualnog partnera zločinca Viktora Gutića, i to je sve. Sa druge strane, Banjaluka je dala više od 1.700 prvoboraca u ratu protiv fašizma, a u ratu je učestvovao gotovo sav grad, koji je 1944. izbjegao na oslobođenu teritoriju.
U Banjaluci je sve što je imalo ugleda i značenja, od muftije Nurkića do tapetara Raskana Suljića, 1941. godine potpisalo Rezoluciju protiv progona Srba, Jevreja i Cigana. Gotovo svi potpisnici, njih preko 200, završili su u logoru “Stara Gradiška”. Banjalučani su masovno javno protestirali protiv ustaškog ubojstva bolesnog hodže koji je viknuo: “Živio kralj.” Banjaluka je bila nijema i niko nije izlazio na ulicu nakon pokolja nad Srbima u Drakuliću koji se dogodio na Božić 1942, a koji je predvodio zloglasni fra Miroslav Majstorović Filipović.
Ono što čini jedna grad gradom i daje mu najvišu vrijednost nije sve ono što sam naveo, nego upravo to da u njemu žive ljudi koji su pravi ljudi, koji su solidarni sa svojim sugrađanima, koji su sposobni da se usprotive zlu i nepravdi prema bilo kome.
Nažalost, kako god je neobuzdana gradnja uništavala bašče i brodove kraj Vrbasa, historijske objekte nulte vrijednosti (bezistan, kamenitu džamiju i ćupriju na gradskom šancu) te gradila zgradurine misleći da izgrađuje grad, tako su i oni koji su se doseljavali u naš grad postajali samo njegovi stanovnici, ali ne i građani. Oni, nažalost, nisu nikada naučili šta znači biti građanin uopće, a posebno građanin tako lijepog i važnog grada kakav je bio naša Banjaluka.
Muhamed Filipović za Nezavisne novine

Monday, January 25, 2016

PO NALOGU TUŽILAŠTVA BiH: Uhapšen Fahrudin Radončić!


Ne mogu da ne reagujem na prvu!
Ne zato sto mislim da ce Fahro ostati u tom pritvoru i sto ce se njegovom i inim drugim kriminalcima stati u kraj. Ne. Oslobodice se on svakako. Ali bar sada, nakon njegovog hapsenja, mnogi drugi, slicni njemu, ne mogu biti mirni. Jer Fahro je ipak "krupna riba". Rekao bih cak: sinonim za "uspjesnog ratnog profitera". Jednog od hiljada koji su se na nasoj tragediji devedesetih obogatili i sad cak sole pamet i pricaju i o postenju.
Jasno je da se u BiH ("pa i sire"") radi o klasicnom obracunu mafije. U  BiH ("pa i sire") zapravo ne postoje "korumpirani politicari". Postoje samo pojedini, ali veoma rijetki politicari, koji nisu korumpirani. Ne postoje " korumpirani privrednici", vec veoma rijetki koji to nisu. Ne postoje ni "korumpirane sudije, policajci, profesori...". Postoje samo veoma rijetki medju njima koji to nisu.
Ne postoji ni "posteni narod". Postoje samo ovce za sisanje cija jedina uloga je da se ulizuju tim istim "politicarima, tajkunima, policajcima, sudijama..."  ne bi li dobili svoju mrvicu i, kad treba, da glasaju za "svoje", ...
I sto je najzalosnije, iako bi trebala, ova vijest me ni ne raduje.
A vas? Ako nekoga od vas raduje, recite mi. Objasnite mi. Zelio bih se radovati.

Ima li Bosne!?

Istorija nas uci da 
kad Srbijom vladaju cetnici,
 a Hrvatskom ustase 
najvise trpi 
Bosna i Hercegovina



Uz svesrdnu pomoc iznutra:



Saturday, January 23, 2016

Ljepša strana istorije: Pava i Ahmet


Jednu legendu iz okoline Bijelog polja, jednu poučnu priču o poštovanju i njegovanju različitosti, predanje o Pavi i Ahmetu, ovih dana je Uprava za zaštitu kulturnih dobara Crne Gore proglasila nematerijalnim kulturnim dobrom od lokalnog značaja. U Rješenju, koje potpisuje direktorica Uprave mr Anastazija Miranović, navodi se da to predanje posjeduje autentičnost, jedinstvenost i rijetkost, kao i istorijski, socijalno ekonomski, vaspitno obrazovni, umjetnički značaj kao i značaj starosti i rijetkosti dobra.

‘…nekada davno, u pitomu dolinu Vraneš, između Bijelog Polja i Pljevalja, na čelu turske vojske dojahao je silni Ahmed-paša. Mlad, lijep, pun snage kao planine Lisa i Žuber što se izdižu iznad Vraneša. Ramena mu kao kovrenska i gorička brda. Kad bi projahao kroz dolinu, put kao da se lomio pod njegovim azginim atom. Jednoga dana su ga prostrijelile bistre oči vraneške ljepotice Pave. U njima se Ahmed okupao kao u bistroj rijeci Ljuboviđi i rastrčao konja kroz livadu, galopirao vijencima obližnjih brda, a onda se ponovo spustio u dolinu…’

„Prema legendi, prije oko tri i po vijeka, jedina kćerka vraneškog kneza Nikole Milikića, udala se za Ahmet-pašu Hasanbegovića, uz uslov da ne mijenja vjeru. Mladi paša se nakon višegodišnjeg odsustvovanja vratio u rodni kraj i zaljubio u lijepu Pavu. U braku su, kako se vjeruje, dobili tri sina: Muša, Hasana i Dauta, od kojih su nastala tri znamenita muslimanska bratstva - Mušovići, Hasanbegovići i Dautovići. Sinovi su, kazuje predanje, izuzetno voljeli  majku i svake nedjelje je pratili u crkvu, čekajući je ispred dok se ne završi obred. Paša je u znak velike ljubavi i poštovanja prema Pavi, koja je mlada umrla, posjede koje je dobio u miraz nazvao njenim imenom: Pavino Polje. 


U amanet je ostavio da bude sahranjen pored Pave. I danas  dvije kamene ploče, na jednoj urezan krst  a na drugoj polumjesec, nedaleko od centra Pavinog Polja, svjedoče o toj ljubavi nesvakidašnjoj…“, piše Veselin Konjević u knjizi ‘’Vraneška legenda’’.


‘’Predanje o Pavi, odnosno o nastanku imena Pavino Polje nosi u sebi snažnu poruku o potrebi za vjerskom i nacionalnom tolerancijom, bez obzira na sve moguće ljudske razlike i predrasude koje nameću razna vremena. Ljubav Pave i njenog muža (paše) ruši sve moguće barijere i predrasude. Iako nam dolazi iz dalekog srednjeg vijeka, ova priča nosi u sebi klicu savremenosti, oličenu u potrebi za trpeljivošću i suživotom, gdje se ne pita ko je koje vjere ili nacije, već da li je neko vrijedan poštovanja i ljubavi, ili ne’’, kaže Konjević,

Pošta Crne Gore je promovisala poštansku marku „Pava i Ahmet“, u okviru izdanja „Istorijsko nasljeđe“.


Wednesday, January 20, 2016

NEOČEKIVANE VIJESTI SA BALKANA


Vladar Egipta faraon Keops pao je u depresiju kada je saznao da su Bosanci kod mesta Visokog na Balkanskom poluostrvu davno pre njega izgradili piramide. Iako je do završetka njegove velelepne piramide ostalo još svega nekoliko nedelja, odnosno samo da se izgletuje cementna glazura koju su postavili majstori, Keops je bio van sebe kada mu je glasnik koji se vraćao iz Bosne saopštio lošu vest.
„Bio sam ubeđen da smo mi u Egiptu otkrili piramide, ali ispostavilo se da su Bosanci nekoliko hiljada godina pre nas kod Visokog podigli piramide Sunca, Meseca i Zmaja. Sreća pa Zoser, koji je navodno prvi osmislio piramide, nije živ, inače bi momentalno dobio infarkt", rekao je Keops.
„Glasnik mi je preneo da tamo u Bosni pominju nekog faraona Osmanagisa, koji je mnogo pre nas zidao svetska čuda, ali pravo da vam kažem, nikad nisam čuo za njega" potvrdio je veliki Keops.
Faraon Keops je u besu naložio da se sruši cela njegova piramida, ali su ga savetnici u poslednjem trenutku sprečili u tome, ubeđujući ga da, ako ništa drugo, makar ostaje činjenica da su Egipćani najstariji narod na svetu, što treba da potvrdi glasnik koji se ovih dana vraća iz Vinče.



*****
Arhitekta piramida: Kako smo dovukli ove kamenčine?
Glavni arhitekta četvrte faraonske dinastije Salitis još uvek ne može da dokuči na koji način su piramide izgrađene, iako se sve činilo „savršeno logičnim i izvodljivim za vreme same izgradnje".
„Svaki kamen u piramidi ima po nekoliko tona. Znate li vi koliko je jedna tona, to je hiljadu kilograma! Ja ne mogu da podignem ni dvadeset kilograma, a kamoli hiljadu. A kamen ima više hiljada! I još ima na hiljade takvih kamenčina. O čemu li smo razmišljali kad smo počinjali ovo da gradimo, ne znam ni sam. Srećom pa smo završili, inače da me sad pitate, nikad ne bih znao kako ovo da izvedemo. Nemoguće je!" tvrdi arhitekta Salitis.
Preživeli robovi tvrde da, iako izgradnja piramide deluje kao komplikovan zadatak, ‘’ništa nije nemoguće ako imate dovoljno dobru motivaciju u svom kratkom i beznačajnom životu"
„I meni se u početku činilo daje nemoguće pomeriti tu kamenčinu, a iskreno, nisam video ni poentu u svemu tome, ali već nakon nekoliko udaraca bičem shvatio sam na koji način se to može izvesti’’, izjavio je u svom samrtnom ropcu rob broj 3221. „Verujem da kada to kažem govorim i u ime miliona kolega, bilo da su i dalje među živima ili ne."
preuzeto iz ‘’Večernjeg papirusa’’, 1570. g. p.n.e.

(iz knjige ‘’PRAVA ISTORIJA SVETA’’, NJUZ.net, Bgd 2015. Za koju je Baron Minhauzen rekao: ‘Super knjiga!’)

Monday, January 18, 2016

Banjalucani u slikama Rajka Pušića


Dipl.nž. MARO MARČIĆ OBJAŠNJAVA RUKOMETAŠU BRACI PAVLIŠINU PRIMJENU SEKVENCIJALNE MREŽE NA IZVOĐENJE SEDMERACA I UTICAJ IMPULSNE ELEKTRONIKE NA IGRAČE U KONTRI. JADNI BRACO POKUŠAVA NEŠTO DA KAŽE, ALI NEMA ŠANSE, MARIO JE U NEZAUSTAVLJIVOM NAPADU.


PITAO BORKO MILJEVIĆ KIKANA DIVJAKA DA LI DA KUPI LED TV. KIKAN NAHVALIO LED TELEVIZORE I BORKO OTIŠAO U GRANAP PA KUPIP LED TV PRIJEMNIK


JOVAN JOCO BOJOVIĆ
-ZDRAVERE !


SULJICA "DIREKTOR" I ĐOKO KING

SADA, OVIH DANA, S LJEVA :
PROF. BRANKA KUZMANOVIĆ-DEVIĆ
Dr ZDENKA ŠKORIĆ KOVAČIĆ
Dr BOŽANA MARIJANAC
VIŠNJA MILOVAC

Sunday, January 17, 2016

Ozren Kebo: OBEĆAVAM!

Zamislimo ovakvu situaciju: dođe neki baja, zadivi nas svojim kvalitetima, superiorno osvoji vlast i onda se pojavi na televiziji te urbi i orbi, što će reći: džematu, župi, parohiji i mjesnoj zajednici, uputi sljedeće lijepe riječi i birane poruke:
Obećavam da nikada, nikada za nikada, moj sin neće od mene i moje vlasti dobiti kredit za razvoj individualnog voćarstva. Bolje i da se drogira nego da ja zbog njega kradem vaše pare.
Obećavam da moja ljubavnica nikada neće raditi u mom kabinetu. Niti igdje gdje se prostire moja politička moć. (Ako niste znali, ja iz principa biram samo situirane ljubavnice).
Obećavam i životom garantiram da nikada dok vladam, a ni poslije, dok god postojim, neću ispravljati ni Radobolju niti bilo koju rijeku, pritoku ili potok.
Obećavam da nikada neću svojim imanjem narušavati prirodni izgled niti zadate ljepote Poljina, Neuma i drugih – hm – elitnih nastambi.
Obećavam također da ni za živu glavu neću uzeti procenat od poslova koje dogovorim. Dogovarat ću ih samo za dobrobit naše skladne zajednice. Ni procenat niti bilo koju drugu dobrobit.
Obećavam da nikada, dok se vozite našim rupičastim magistralama, nećete morati da se sklonite koloni s rotirajućim svjetlima, jer ja negdje žurim. Ovim neću da kažem kako ja nikada ne žurim, nego je riječ o principu: u uljuđenim zemljama građani nisu topovsko meso politici, nego je politika servis njima. A servisu se ne sklanja...
Obećavam da će moj službeni auto biti Golf 2. Službeni automobil je uvijek odraz međunarodnog ugleda, političkog rejtinga i platežne moći, pa kada se ti kriteriji primijene na našu zbilju – Bosna i Hercegovina jest jednako Golf 2. BiH i Golf dvojka suštinski su kompatibilne kategorije; ni do trojke još nismo dobacili. Audije i Passate može da vozi Angela Merkel. Jer su to adekvatni simboli njene države. A kada ovi naši uhljupi sjednu u auto od 150.000 maraka, to je direkno pljuvanje u oko sirotinji koja ih je birala. Ali ovdašnji narodi baš to vole – da im se pljune u oko.
Obećavam da nikada neću biti tako glup i mahnit da tražim eutanaziju pasa. I da ću se ne samo cijeli mandat nego i čitav život boriti protiv zločinaca kojima to padne na pamet. I da ću, čim dođem na vlast, krivično procesuirati Semira Efendića, koji u svom kalifatu drži nelegalnu firmu za tamanjenje nevinih bića.
Obećavam da u mom troškovniku neće postojati stavka zvana reprezentacija. Sve što popijem i pojedem plaćat ću onako kako to plaćaju svi građani koje predstavljam – iz svog džepa. A i kad častim jarane, rodbinu i pomoćno osoblje, to opet neće biti od vaših, nego striktno od mojih para. Ako možete vi, onda tako moram i ja.
Svečano obećavam da neću imati skrivene račune u njemačkim bankama i Picassove slike u švicarskim sefovima. A kad odem u radnu posjetu nekom poljoprivrednom kombinatu, neću se vratiti kući gepeka punog ajvara, krtole, kajmaka, rasola, sudžuke i stelje.
Pošto smo mi jedina zemlja čiji šefovi, dok sastanče, piju strane mineralne vode i sokove, obećavam da će se to promijeniti i da me niko, nikakvom hedijom, neće natjerati da forsiram tuđe umjesto naših.
Obećavam da se neću zajebavati s vašim parama i da ću polagati račune za svaki dinar koji moja vlast utroši. Uvažavat ćemo revizorske nalaze i hitno ispravljati sve što uoče i zamjere.
Obećavam da ću lagati samo kad moram, tj. kad me natjeraju. Ako ste mislili da ću sad reći kako ću uvijek govoriti istinu – pa ne igramo se duhova, nego države. Politika se temelji na laži i ne tjerajte me da lažem da vas nikada neću lagati, kad svi znamo da hoću. Važno je da se dogovorimo o karakteru laži i oko oblasti u kojima se nikada ne smije lagati. A sve ostalo je stvar umjetničke interpretacije...
Obećavam da se nikada neću kriti iza patritozima. To u prevodu na svakodnevnicu znači da nikada ni od vaših ni od svojih para neću ići na utakmice reprezentacije i nikada neću skakutati pjevajući onu glupu poskočicu Ko ne skače mrzi Bosnu, hej, hej, hej... Koji kurac moram skakati? Najveći patriota bit ću ako poboljšam kvalitet vašeg života. Moj posao nije da idem na Svjetsko prvenstvo, nego da stvorim takav standard koji će vama omogućiti da idete. Ali samo ako želite.
Obećavam da neću kontrolirati javni servis i da vijesti neće imati 15 minuta protokolarnih informacija o Veličanstvenom Meni i njegovim dnevnim aktivnostima.
Obećavam da policija zbog mene nikada neće upadati u redakcije i krasti novinarima kompjutere, mobitele, diktafone i USB-ove... 
Obećavam da nećemo kupovati papke niti zapošljavati njihove sinove.
Eto, takvog hairliju, ili hairlijku, čekamo. Ali znate šta: ovaj narod, glup kakvim ga je Uzvišeni Stvoritelj napravio, nikada ne bi glasao za ovakvog lika. Proglasili bi ga demagogom koji prodaje šuplju i okrenuli bi se svojim dragim vođama. Jednom kmet, uvijek kmet; tako smo naučeni...
Ozren Kebo

(Gracija)

Saturday, January 16, 2016

Anto Ćosić: KUĆA IZ 1911.

 Uvijek je u Banjaluci bilo ljudi koji su se opirali neselektivnom rusenju starina i kicavoj izgradnji. Rijetko se kada njihova rijec cula i uvazila. Zato je grad, i prije zadnjeg rata, gubio svoja obiljezja, svoju dusu... Mario nam preporucuje topli tekst Ante Cosica koji je bar pokusavao...

*********************
Landrajući banjalučkim ulicama često sam znao zastati pred kućom iz 1911. godine. Okružena brezama pokazivala je svoj bijeli broj — 1911, koji će uskoro pasti u prašinu. Još jedno staro zdanje, za koje smo sentimentalno vezani, odlazi — a ja bih želio imati tako moćno pero, koje će, ispomažući se čudesnim metaforama, napisati kako je u toj kući, u rembrantovskom polumraku slikar - Sizif, Josip Granić, gurao uz slikarski prisoj svoju masnu kredu, svoj pastel, boreći se vehementno za svoj umjetnički »dvorac« iz 1911. godine, boreći se za svoj topli kutak, za svoju galeriju, za svoju umjetnost, za svoje mjesto pod suncem — ali je definitivno ostao sam, rezignirao i kapitulirao pred hladnim licem aparatčika, lišenog emocija i sentimentalnosti. A ja sam, eto, uvijek zamišljao kako bi tu, u toj kući mogla žiivjeti Alisa iz zemlje čudesa, šetajući sobama što su osvijetljene slikama koje nas griju suncem Iža i koje su najbolji lijek protiv melankolije i depresije.





Mi dobronamjerni šetači, koji smo beznadno zaljubljeni u Banjaluku i još uvijek otvoreni ljepoti starih formi, koji volimo njene aleje, miris lipe, smaragdno zeleni Vrbas, Sahat-kulu i još ponešto — imamo pravo, kao štovatelji neprispodobivih emocija, kazati: — Zašto samo rušiti, kad bi se moglo i sačuvati! Bar nešto! Ali — kako se oduprijeti vremenu koje hoće samo da obara, a neće da sačuva nešto za budućnost. Hoćemo li jednog dana, kad budemo bogati, moći graditii svoj Diznilend sa svim onim starim zdanjima koja smo, bez razmišljanja, rušili. Tako smo, služeći se površnom demagogijom, uvijek spremni da obezvrijedimo ono na čemu se zasniva ljudsko dostojanstvo i veličina ljudskog života. A veličina ljudskog života deponirana je, u ovom slučaju, u zdanju iz 1911. godine.
Zar u Banjaluci treba porušiti sva stara zdanja — a Banjaluku definitivno posandučiti demodiranom arhitektonskom konfekcijom, zar je treba lamelizirati, kubizirati, pretvoriti u betonske termitnjake, u tvornice za stanovanje u kojima će radni ljudi i građani ispaštati svoje grijehe — prerastajući u kafkijanske kukce koji će moći još samo da bodu.
Pošto pamet ne stanuje samo u jednoj kući, onda treba reći da Banjaluka nije samo Borik (bez borova) — već da su to i stare austrijske vile (secesija i barok), da su to šeherski hamami i hauzi, da su to mušepci na posljednjim zgradama orijentalne arhitekture, da su to kule na Kastelu, da su to glavati, slikoviti bašluci, da je to trapiska crkvica-koliba, da je to postolarska radnja ispunjena mirisom kože i ljepila, da je to pekara s mirisom somuna, da je to ćefenak (kojeg više nema), da je to kupola nad pivnicom, da su to kućice u cvijeću, da je to sve za što smo emotivno vezani. Priznajem: nikada neću moći biti sentimentalno vezan za hladnu i ravnu fasadu solitera, za njegov lift i smrdljive hodnike išarane neukusnim grafitima.
Zar je zaista potrebno udariti rušilačkim pijukom u svete pragove umjetnika i ne samo njih, zar treba baš sve »planski« i »urbanistički« zbrisati kao što je zbrisana Realka, bolnica, turistička atrakcija Bezistan, kuće Maglajlića, Prokopića i još mnogo toga, broja se ne zna. Izgleda da će samo Ferhadija i Sahat-kula preživjeti i ostati reliquie reliquiarum — kako bi turisti imali što uslikati. Zar treba nastaviti rušilačku akciju zemljotresa, pa ono što je odoljelo trusu — mi treba da dokusurimo. Zamišljam: ako to učinimo, Banjaluka će postati cloaca maxima, u centru grada će biti podignut spomenik fetišu — LOPTI, a najbolje stanove poklanjat ćemo fuzbalerima, najbolje lokacije opet za kafiće famoznih sportista u kojima će se točiti besmisao, i piće zgubidanima raznih fela koji se u radno vrijeme bave neradom. Glupost je, dakle, svemirska sila, kako bi rekao naš Krleža.


Anto Ćosić (‘’Čudaci moga djetinjstva’’, UKBiH Posdružnica Banjaluka, 1991.)

Friday, January 15, 2016

Božo MARIĆ: EPIGRAMI

Božo Marić Pika

(15.1. 2013. – 15.1.2016.)


VIZIONAR
Humanista
svoju vilu,
u renesansnom
gradi stilu.

ČISTUNAC
Čisto mu je
ispred praga,
jer ulazi
odostraga!

PROMENADA
Sa rasnom
džukelom,
onako uzgred,
šeta gazda
i svoj ugled.

GARNIRUNG
Što je opština
nerazvijenija,
to je garnitura
ugojenija.

OBZIRNOST
Protivnik sam video-nadzora
ne u ime ličnih sloboda,
nego šta ćemo onda s vojskom
špijuna i uhoda.

MORA
Sanjao sam
strašan san,
da ponovo
naseljavamo Balkan.
Related Posts Plugin for WordPress, Blogger...