Monday, February 29, 2016

Angel se oporavlja...

... i planira okupljanje bivsih kosarkasa u Banjaluci. Dvije dobre vijesti!

********************


Boise,28.Feb.2016.
Dragi moji, zelio sam i prije da se javim, ali mnogo toga se dogodilo u
kratkom vremenu (kazu:"Nesreca nikad ne ide sama...") ali necu o tome.
Fotka govori sve! 

Neki su me vec na neki nacin "prozvali"...Pozivam
svu nasu staru kosarksku raju,prije svega igrace KK"Borac", da podese
svoje termine,planove,poslove... i da se ponovo nadjemo i uzivamo kao
predhodniih godinama u evociranju nasih divnih uspomena,dogadjaja oko
"druzenja" s kosarkaskom loptom. Iz razgovora s nekima od vas
zakljucio sam da je najpovoljniji period naseg okupljanja kraj
maja(27. ili 29.) iz vise razloga,a prije svega sto mnogi dolaze u tom
periodu u nas lijepi grad na maturantske susrete,tada je obicno i
najljepse vrijeme... Licno, moj plan je dolazak u tom periodu u
BL,boravak nekoliko dana i onda odlazak na Jadran.Gdje? Imam nekoliko
poziva,ali o tome tek kada budem siguran da cu letjeti prema Evropi, a
ta odluka ce se vrlo brzo donijeti.
Molio bih da obavijestite one kojih nema u gornjem adresaru, misim da
sam sve obavijestio cije e mail-ove imam i neka mi ne zamjere,sigurno
nije namjerno.
Kao i na prehodnom nasem sastanku u B.Luci ce koordinirati Lazo
R.,koji stvarno izvanredno obavio sve pripreme prilikom naseg
poslenjeg skupa.
Ujedno, ukoliko imate neku ideju,neki dobar prijedlog,kojim bi mogli
oplemeniti nas skup,javite mi,meni ili Lazi.
Molio bih takodje da mi se javite u vezi vaseg dolaska, BL raja moze
takodje reci lLazi,a ja s njim u stalnom kontaktu.
Pozdrav vasim porodicama,pozdrav vama. 
Angel

Sunday, February 28, 2016

Jovana Gligorijević: Kako je Jelena Ćuruvija ogoljela Vučićev režim

Vrijedi procitati. Jelena Curuvija dotice sustinu problema povjerenja u novu vlast u Srbiji, postavljajuci logicna pitanja od kojih ta vlast bjezi. 
****************

Na pitanje što bi joj značila Vučićeva isprika, Jelena Ćuruvija Đurica, kći ubijenog srpskog novinara Slavka Ćuruvije, dala je odgovor koji sažima suštinu aktualnog režima i njegovu pravu prirodu: "Značilo bi mi, ljudski bi mi značilo. Jer to pokazuje da oni možda zaista imaju problem sa svojom prošlošću i možda zaista razmišljaju o tome kakvi su bili ljudi tih devedesetih i koje su bile posljedice njihova djelovanja."

Jelena Ćuruvija Đurica gostovala prošlog vikenda na Televiziji N1. Ovo je kablovski kanal, takozvani „CNN affiliate“ i program mu je regionalno orijentisan. To će reći, emituje se iz Beograda, Zagreba i Sarajeva. O CNN-u možemo misliti ovo ili ono, ali činjenica da se N1 čvrsto drži profesionalnih standarda, za razliku od većine medija, makar u Srbiji. Primerice, više hiljada desničara protestovalo je na ulicama Beograda zbog potpisivanja sporazuma između Srbije i NATO-a. Samo je ova televizija izvestila o tome. No, N1 se vidi i u Hrvatskoj i BiH, pa nećemo mnogo objašnjavati uređivačku politiku ove kuće.

Bila je nedelja, 17:15 popodne, emisija „N1 na jedan“, koncipirana kao petnaestominutni razgovor sa jednim sagovornikom. Jelena Ćuruvija Đurica, u tih 15 minuta poremetila je blaženi malograđanski dremež posle obilnog nedeljnog ručka. Ona je, inače, poznata beogradska glumica, ali u ovoj emisiji gostovala je u svojstvu ćerke Slavka Ćuruvije, ubijenog vlasnika i urednika lista „Dnevni telegraf“. Slavko Ćuruvija ubijen je 11. aprila 1999, u sred bombardovanja, u sačekuši, nadomak zgrade u kojoj je živeo. Danas više nema nikakve sumnje u to da je Slavka Ćuruviju ubila država, odnosno, da je ubijen po nalogu Državne bezbednosti.

Suđenje za njegovo ubistvo počelo je u junu prošle godine, više od 16 godina nakon njegove smrti. Proces traje još uvek, nedavno je održano novo ročište, sledeće se očekuje u maju ili junu. Sve su ovo opšte poznati podaci.

Jelena Ćuruvija Đurica došla je na N1 kako bi govorila o toku samog procesa. Kao novinarka, retko kad s odobravanjem gledam na to da se porodice žrtava ili same žrtve intervjuišu, propituju i „cede“. To su ljudi koji žive sa ogromnim bolom i gnevom, kojima je naneta nepravda i, sasvim razumljivo, ne mogu da budu nepristrasni. Niko razuman od njih ni ne očekuje nepristrasnost, pa bilo bi nenormalno da neko čiji je najbliži ubijen i čije ubice deceniju i po nisu još ni pronađene, a kamoli kažnjene, bude smiren, hladan i objektivan.

Jelena Ćuruvija Đurica umakla je tom šablonu i izdigla se iznad njega. Da, pričala je o svom ocu onako kako svaka ćerka koja je volela svog oca i inače govori: sa mnogo topline, nežnosti i pomalo idealizovanja. Međutim, ova žena, osoba sa integritetom i karijerom potpuno nezavisnom od biografije njenog oca, kojoj niko ne može da kaže da je bilo šta u životu postigla zato što je ćerka najpoznatije žrtve Miloševićevog režima, bila je i zapanjujuće iskrena. Da, njen otac je održavao kontakte sa porodicom Milošević. Da, to je bilo zato što je bio novinar i smatrao da treba da ima poznanike na svim stranama. Da, Miloševićeva žena Mirjana Marković i on povremeno su se susretali iza zatvorenih vrata. I da, razdor među njima nastao je kada je Ćuruvija rekao Mirjani Marković da će zbog politike koju sprovode ona i njen muž, jednog dana visiti na Terazijama. Mirjana je ostala potrešena, a Slavko Ćuruvija otišao je, sa pratnjom za koju nije ni znao da je ima.

Kraj znamo: Uskrs 1999. i kratka vest u Dnevniku 2 RTS-a koja sadrži samo jednu rečenicu: „U Beogradu je danas ubijen Slavko Ćuruvija, policija traga za napadačima.“

Čelni ljudi današnje Srbije, ove koja je konačno učinila nešto da se suđenje Ćuruvijinim ubicama makne s mrtve tačke, predsednik Tomislav Nikolić, premijer Aleksandar Vučić i potpredsednik Vlade Ivica Dačić, bili su te 1999. godine deo onog drugog režima, koji stoji iza ubistva Slavka Ćuruvije. Ima li boljeg dokaza od ovoga da se ljudi mogu istinski promeniti, preokrenuti naglavačke politiku koju zastupaju i da zaista mogu da pređu sa tamne na svetlu stranu? Aleksandar Vučić bio je čak i savezni ministar informisanja, onaj koji je doneo čuveni zlokobni Zakon o informisanju iz 1998, isti onaj zakon koji je Ćuruviju uništio drakonskim novčanim, pa čak i jednom zatvorskom kaznom. A evo danas, otkako je 2012. došao na vlast, preduzima korake, formira komisije za utvrđivanje istine o smrti novinara, pa za njegovog vakta počinju i suđenja. Pokajnik? Ipak ne.

Da je odgovor na to pitanje negativan, samo jednim kratkim osvrtom na samu sebe, pokazala je Jelena Ćuruvija Đurica: „Ja ni u jednom trenutku nisam čula 'izvini' zato što je on bio ministar informisanja u tom trenutku i doneo taj zakon koji je uništio mog oca. Nisam čula 'izvini' niti od njega, niti od Dačića niti od našeg aktuelnog predsednika.“

Na pitanje šta bi joj značilo to izvinjenje, Ćuruvija Đurica je dala odgovor koji sažima suštinu aktuelnog režima i njegovu pravu prirodu: „Značilo bi mi, ljudski bi mi značilo. Jer to pokazuje da oni možda zaista imaju problem sa svojom prošlošću i možda zaista razmišljaju o tome kakvi su bili ljudi tih devedesetih i koje su bile posledice njihovog delovanja.“

To je suština nemirenja sa činjenicom da su povampirene snage Miloševićevog režima ponovo zajahale Srbiju. Mogu sva trojica do sudnjeg dana da mantraju „Evropa, reforme, demokratija...“, ali ostaje činjenica da nijednom građaninu Srbije niko od njih nije rekao: „Izvini.“

Zamislite da smo od njih čuli:

Izvini što smo te mobilisali i poslali u rat.

Izvini što smo te poslali Arkanu na „obradu“ kad si prebegao iz Hrvatske, a mi hteli da te vratimo na ratište.

Izvini što smo sakupljali dobrovoljce za ratišta u Hrvatskoj i Bosni.

Izvini što smo te proterali iz Hrtkovaca.

Izvini što si za mesečnu platu mogao da kupiš dva jajeta.

Izvini što si emigrirao.

Izvini što ti je osamnaestogodišnji sin poginuo na Tovarniku.

Izvini što smo drakonskim kaznama uništili brojne novine koje si voleo da čitaš.

Izvini i ti, što smo ti sina koji je bio na redovnom služenju vojske, poslali na Kosovo.

Izvini što smo organizovali miting protiv otcepljenja Kosova, koji se završio tako što su naše pristalice palile Beograd.

Izvini što smo na tvoj ulaz okačili tablu „Bulevar Ratka Mladića.“

Izvini što smo lagali da su izbori pokradeni, dok nismo shvatili da smo pobedili.

Ništa od toga nismo čuli. Zato oni i jesu danas na vlasti. Da su prosto rekli: „Izvinite, mnogo smo grešili i zato se povlačimo iz politike“, oni su nastavili dalje. Sad povlače poteze koji su, tobože, politički pragmatični, a od 2000. na ovamo nisu mogli da budu sprovedeni jer su ih upravo oni kočili.

Da je neka prethodna vlast potpisala Briselski sporazum ili onaj pre neki dan sklopljen sa NATO-m, gorelo bi pola Srbije, a palili bi je baš oni koji sad te sporazume potpisuju. Nikada se nisu promenili, sve što su oduvek hteli, bila je samo apsolutna vlast i moć. Nekada se ona sticala sirovim i surovim nacionalizmom, a danas proevropskom mantrom. Cilj im je i dalje isti, samo su metode drugačije. Zato i jesu u konstantnoj kampanji, zato i jesu rešili da idu na vanredne parlamentarne izbore dve godine pre roka. Zato svaku tragediju, bilo da je ubistvo nečijeg oca, poplave u Obrenovcu, ili pogibija dvoje srpskih diplomata u Libiji, vide kao priliku za prikupljanje političkih poena.

Baš kao onih devedesetih ni danas ne znaju za stid, i danas gaze preko leševa, samo da bi ostali na tronu.


(buka)

Saturday, February 27, 2016

Most Radija Slobodna Evropa: Srpsko-hrvatski anti-antifašizam


Na temu ‘Zašto se Hrvatska i Srbija odriču vlastitog antifašizma’ novinar Omer Karabeg razgovarao je sa Ivanom Fumićem, predsjednikom Savjeta Saveza antifašističkih boraca i antifašista Hrvatske i Aleksandrom Krausom, predsjednikom Saveza antifašista Srbije.

Ivan Fumić: Nova hrvatska vlast bi bila najsretnija da antifašista nema. Većina stanovnika Hrvatske je antifašistički opredijeljena, međutim, potomci poraženih ustaških i nacističkih snaga i uticaj ekstremnog dijela Katoličke crkve, uz ekonomske teškoće, uvjetovali su da su ekstremisti dosta glasni.


Aleksandar Kraus: Ova sadašnja vlast u Srbiji dosta je nasledila od prethodne - tako da ne mora mnogo da se trudi. mnogo da se trudi. Glavni zakoni o rehabilitaciji četnika, koji su omogućili reviziju istorije, doneseni su kada je Demokratska stranka bila na vlasti ili u vladajućoj koaliciji. Prvo skidanje zvezde petokrake bilo je 2000. godine pod Đinđićevim patronatom. Za vreme vladavine demokrata tražene su kosti Draže Mihajlovića po beogradskoj Adi. Ova sadašnja vlast može samo da nastavi tim putem.

Fumić: Ministar Hasanbegović, koji je predstavljen kao izuzetni znanstvenik, smatra da je antifašizam nekakva floskula. On je član Počasnog blajbuškog voda i svoju karijeru gradi upravo na rehabilitaciji poraženih snaga u Drugom svjetskom ratu. On i njegovi istomišljenici govore o zločinima komunista koji su se razračunavali sa ostacima koljača i ubica, a nikada ne spominju šta je bilo u Jasenovcu i Jadovnom, što je bilo na Veljunu, Banskom Grabovcu i na bezbroj drugih stratišta.

Kraus: Srbija je u ratovima devedesetih bila fašistoidna. Nije se s tim periodom raskrstilo. To je prisutno u velikoj meri u politici koja se danas vodi. Kada je rehabilitovan Draža Mihailovića, mi antifašisti smo rekli da će to imati veoma mnogo negativnih posledica.

Kraus: Rehabilitacija Nedića se podvodi pod neoliberalnu kapitalističku normu - tretira se kao vraćanje imovine. Potpuno je izjednačeno vraćanje imovine žrtvama holokausta i onima koji su Holokaust sprovodili.

Fumić: Predsjednica Hrvatske govori da su ustaše i komunisti jednaki zločinci. Izjednačavaju se stvari koje se ne mogu izjednačiti. Nevjerojatno je koliko se tih gluposti napiše i izgovori. Svake godine se na trgu, koji nosi ime Maršala Tita, okupi jedna grupica ekstremista koja uporno traži da trg promijeni ime jer je, kako oni kažu, Tito zločinac. To im do sada nije uspijevalo. Kako će biti dalje - to je teško reći, no činjenica je da je cijela desničarska garnitura protiv Tita i protiv antifašista.

Kraus: Odnos prema Titu u Srbiji je sasvim posebna priča. Kad je bila proslava sedamdesetogodišnjice oslobođenja Beograda, Tito se nije spominjao. Nije bilo Tita, nije bilo
Komunističke partije. Tito je za ovu vlast omražena ličnost, tako da je to skoro identično kao u Hrvatskoj.

Fumić: Katolička crkva je, uglavnom, protiv antifašista. Sisački biskup, koji umjesto da propovjeda ljubav i toleranciju - širi mržnju. Na sreću, sve je manje takvih biskupa, jer izgleda da politika sadašnjeg pape Franje polako, ali sigurno prodire u Hrvatsku i sužava prostor takvim ekstremistima.

Kraus: Srpska pravoslavna crkva je dosledno na principima Velike Srbije u smislu aktivnog podržavanja svih prosrpskih manifestacija u Republici Srpskoj i Crnoj Gori. Da ne kažem da je devedesetih godina bilo sveštenika koji su osvećivali borce (koji su išli u Bosnu i Hercegovinu i Hrvatsku) i oružje koje su oni tamo koristili.

Fumić: Neofašistička desnica u Hrvatskoj je više glasna, nego jaka i ne zauzima neki veliki prostor, međutim njima je dao snagu HDZ u nedavnoj izbornoj trci, kada su uspjeli ući i u Sabor. Jedan od njih je čak postao i potpredsjednik Sabora. On je nedavno na trgu javno prosvjedovao protiv iste te vlasti čiji je potpredsjednik. Ipak, ta ekstremna desnica niti je brojčana, niti je tako značajna, iako je dosta glasna.

Kraus: Ekstremna desnica u Srbiji je jaka i mi imamo dosta primera neofašističkog delovanja, da ne kažem divljanja. U Srbiji sada počinje predizborna kampanja i bojim se da će njihova aktivnost ojačati, naročito u Vojvodini.

(Radio Slobodna Evropa)

Friday, February 26, 2016

Rade Serbedzija: Ja nisam bio nesretan u toj zemlji



Dozvoljavam da je netko bio nesretan u toj zemlji. Meni je žao što je taj netko bio nesretan, jer ako je već bio nesretan, valjda je imao i razloga za to. Zaista su se ljudima dešavale neke neugodnosti, kao i u svakoj zemlji i u svakom sistemu. I u totalitarnom, i u demokratskom, i u kapitalističkom, i u socijalističkom.
Ali ne mogu dozvoliti da meni iko kaže da sam ja bio nesretan u toj zemlji, i da me ubeđuje u to. Ja sam bio sretan. Živio sam dobro u toj zemlji i volio sam sav taj narod. I mislim da je narod uglavnom živio dobro u toj zemlji. To je bilo vrijeme u kojem smo se mi smijali kad smo odlazili u Mađarsku, Čehoslovačku, Poljsku, Rusiju i bilo nam je teško gledati te naše ljude – braću Slavene – kako su nastradali pod tim ruskim socijalizmom. A mi smo živeli jednim potpuno drugačijim i bogatijim životom.
Dakle, zbog toga bi trebalo biti pametniji i iskreniji prema svemu tome što smo ovdje živjeli. Nažalost, došlo je do toga da u mnogim sredinama – jer to tako ispada da uvijek pobjednici pišu istoriju – u mnogim sredinama, o svim stvarima koje se uče o bivšoj Jugoslaviji kreiraju se nove istine, koje žele da se mnoge stvari prebrišu gumicom, kao da se nisu nikada dogodile.

Thursday, February 25, 2016

Iz prve istorije svijeta...


NJUZ: Citati iz ‘Prave istorije sveta’ – "...i do 32% istinitije od drugih istorija"
Prekinite da zakopavate amfore!
Atinski areopag uputio je juče zvaničnu molbu svim građanima, kao i stanovnicima okolnih polisa, da prestanu da zakopavaju amfore. Da podsetimo, praksa zakopavanja amfora počela je pre dvadesetak godina, pod još uvek nerazjašnjenim okolnostima, i ubrzo se proširila po skoro svim grčkim polisima.
Sva istraživanja izvršena proteklih godina, sa ciljem da se otkrije zbog čega ljudi ovo rade, nisu dala jasan odgovor, jer se većina ispitanika na pitanje "zbog čega zakopavate amfore" izjasnila sa "а što da ne?", "šta inače da radim sa njima?" i "kо finansira ovo istraživanje?".
Član areopaga Evaristos kaže da bi građani mogli da pronađu neku drugu zanimaciju.
"Ne vidim zašto ljudi zakopavaju amfore. Moram da priznam da sam i ja to jednom probao u mladosti i bilo je zanimljivo, ali sam nakon desete, eventualno petnaeste, odustao, jer nisam video nikakvu svrhu u tome. Čuo sam čak da su neki postali zavisni od ovog hobija. Da se ne lažemo, pre ili kasnije neko će ih iskopati", kaže Evaristos i napominje kako se nada da ljudi neće pronaći neku još destruktivniju zanimaciju, poput lomljenja udova na statuama, što je poslednjih godina takođe postalo veoma popularno.
*****
Udavio se u buretu vina tražeći istinu
Mladi filozof u usponu Agaton Damijanos udavio se prošle noći u buretu punom vina, a prema prvim nezvaničnim informacijama, Damijanos je nastradao pokušavajući da proveri tačnost izreke "U vinu je istina".
Damijanosovo beživotno telo pronađeno je u buretu kvalitetnog crnog vina, a pored njega je pronađena jeftina zbirka mudrih citata otvorena upravo na ovoj izreci.
Organi reda zasada ne mogu da utvrde da li je radoznalost jedini motiv koji je mladog filozofa nagnao u smrt, ali se zna da ovo nije prvi put da Agaton Damijanos pokušava praktično proveriti verodostojnost kakve izreke.
Tako je nedavno zapao u nevolje zbog krađe, kada je hteo da proveri izreku "Ukradene stvari nas ne obogaćuju", a cela Atina pamti i njegove bahanalije sa muškarcima i ženama sumnjivog morala kada je testirao mudrost "Loše društvo uništava dobre navike". Takođe, jednom prilikom Agaton se opasno povredio proveravajući izreku „Ко drugome jamu kopa, sam u nju upada".
S obzirom na to da se svojim istraživačkim radom zamerio mnogim tvorcima izreka, atinska garda ispituje i mogućnost da je Damijanosovu pasiju neko iskoristio da ga ubije i inscenira da sve izgleda kao slučajno samoubistvo, ali niko od zvaničnika nije želeo o tome više da govori.

NJUZ.net je citirao ‘ΠΟΛΙΣ NJƳZ’ izdanja p.n.e.
Iz ‘PRAVA ISTORIJA SVETA’ , Bgd 2015.

Wednesday, February 24, 2016

Milutin Dedić: Zapisi jednog vinoljupca

Vino i ljubav otkada su prepoznati kao vrhunske vrednosti, nalaze se u jakoj i trajnoj vezi. Moglo bi se reći prirodnoj. Kad se kaže vino i ljubav, jave se mnoge, uglavnom prijatne asocijacije. Uostalom, ne postoji nijedno drugo piće koje bi se, poput vina, vezalo za ljubav. Bilo bi smešno, na primer, reći rakija I ljubav ili viski i ljubav. Koka-kolu i druge napitke da i ne spominjem. Kako je došlo do toga da se vino i ljubav povežu na tako lep i održiv način? Odgovor bi morao uvažavati mnoga gledišta: mitološko, religijsko, filozofsko, simboličko, medicinsko, umetničko i ko zna koje još. Ovom prilikom, odavajući počast Sv. Trifunu i Sv. Valentinu, ukratko ću se osvrnuti na nekoliko primera gde se veza ljubavi i vina neposredno iskazuje.
Kod nas se malo pažnje, neopravdano, poklanja jednom od najstarijih parova rimske religije, Liberu I Liberi. Liber je bio staroitalsko božanstvo plodnosti, posebno vinove loze. U stvari bog vina, a Libera je označavala princip ženske plodnosti. Bili su kultno povezani. Simbol Libera bio je falus i on je za vreme svetkovina Liberalija, koje su održavane 17. marta, nošen po njivama. S vremenom se Liber poistovetio sa Dionisom, a Libera sa Artemidom. Kult Libera i Libere naročito je bio razvijen u Dalmaciji i odatle se širio po Trakiji, Meziji i Dakiji. Jedna izvanredna kamena ikona Libera i Libere pronađena je kod Kladova i čuva se u negotinskom muzeju.
Možda nam je bliža, od Libera i Libere, tematika u starozavetnoj Pjesmi nad pjesmama. Iako se vino u Bibliji spominje kao jedan od najvećih darova Tvorca, u Pjesmi nad pjesmama prednost se daje ljubavi. Na više mesta se ističe: „Tvoja ljubav bolja je od vina; spominjaćemo ljubav tvoju više nego vino“ i sl. Međutim, upoređivanje ljubavi sa vinom znači, pre svega, da je vino bilo visoko cenjeno. Toliko visoko da se ljubav samo s njim mogla dovesti u vezu. Pa i više od toga. Pojmovi vezani za vino I vinovu lozu koriste se da se izraze određena ljubavna, pa i erotska stanja. Tako se, u Glavi 7, kaže: „Pupak ti je kao čaša okrugla; uzrast ti je kao palma, a dojke kao grozdovi; i grlo je tvoje kao dobro vino; ranićemo u vinograde... ondje ću ti dati ljubav svoju“, itd.
Pojavom hrišćanstva vino nije izgubilo ništa od svog značaja. Naprotiv, postalo je još prisutnije u liturgijskim i običajnim radnjama. Štaviše, vrlo rano je
dobilo i svog zaštitnika, u liku Sv. Trifuna. On je posečen 250. godine i od tada se slavi. Slave ga vernici pravoslavne i rimokatoličke veroispovesti. Zapisano je da se, na primer, neprekidno slavi u Kotoru od 809. godine, kad su njegove mošti prenete u ovaj grad. A Srbima, naročito onima u Istočnoj Srbiji, Sv. Trifun je posebno omiljen. Na njegov dan, 14. februara, odlazi se u vinograd, zareže se pokoja loza i prelije vinom. Ovaj običaj zove se zarezoj, pa i svetitelja ponegde zovu Orezač i Zarizoj. Još se veruje da svetitelj tog dana zabode ugarak u zemlju i od tada snegovi počinju da kopne. Etimolozi su utvrdili da njegovo ime označava osobu plemenitog duha.
Savremenik Sv. Trifuna bio je i Sv. Valentin. On je tajno venčavao mlade parove, jer je car zabranio mladićima da se žene. Verovao je da su neoženjeni bolji vojnici. Sv. Valentin stradao je 269. godine. Oba svetitelja, Sv. Valentin i Sv. Trifun, smatraju se zaštitnicima iskrene ljubavi.
U srednjovekovnoj Srbiji veza vina i ljubavi nije posebno isticana. Zbog toga jedna freska iz manastira Kalenića privlači naročitu pažnju. Reč je o Svadbi u Kani Galilejskoj gde je prikazan jedan prastari slovenski običaj: ženik mladoj nožem zaseca prst, kap njene krvi pada u čašu vina koje zajedno ispiju.
Priča o ljubavi i vinu tek uz muziku postaje celovitija. Spajanjem ljubavi, vina i muzike omogućeno nam je da potpunije osetimo njihovu lepotu. Mada je težište na osećanju, neke činjenice ne bi trebalo zaobići. Sticajem ne znam kojih okolnosti, sredinom 19. veka desila su se tri važna događaja. Iako među njima ne postoji nikakva neposredna veza, ipak su na neki čudan način duhovno-vinski povezana. O čemu se radi? Đuzepe Verdi je 1853. Godine komponovao Travijatu, koja je, usuđujem se reći, najpoznatija po Vinskoj pesmi. Godine 1856. rođen je
Stevan Mokranjac, a tri godine kasnije Irac E. Ficdžerald parafrazira nekoliko
rubaija, Evropi do tada nepoznatog, persijskog genija Omara Hajama. O kakvoj se vezi radi među ovim događajima? Omar Hajam, koji je živeo u vreme Prvog krstaškog rata bio je istaknuti astronom, filozof i pesnik. Smelo je odstupao od utvrđenih verskih i društvenih normi tog vremena. Prema vinu je imao poklonički odnos. Za njega je vino bilo simbol slobodnog mišljenja. Bio je sledbenik Ibn Sine, lekara i filozofa, koga su Evropljani nazvali Avicena. Ibn
Sina je isticao da je ljubav isto što i istina, dobrota i lek od svih nevolja u svetu. I
kad spojimo misli ove dvojice genijalaca o vinu i ljubavi, dolazimo do saznanja da su one i u našem vremenu i te kako životne. Naš Mokranjac nije mogao znati
za Omara Hajama, jer on se kod nas prvi put pominje 1920, a Mokranjac se
upokojio 1914. Pa ipak, genijalni kompozitor iz Mokranja kod Negotina je isticao: „Ljubav, Vino i Muzika su najpouzdaniji putevi do ljudske sreće“.
Da li će to biti dovoljno i za milione gladnih, izbeglih i unesrećenih širom sveta teško je reći. Ipak, poželimo im da I oni osete blagodat Sv. Trifuna i Sv. Valentina. U toj želji nazdravimo im Verdijevom porukom: „Sad pijmo nek čaša se drži u ruci. U srcu nek plamti od vina žar...“


Milutin Dedić (‘Danas’)
(Rođen u Šibeniku 1935. Sa ocem Jovanom,
bratom Arsenom i bratićem Todorom
u mladosti svirao u Šibenskoj glazbi.
Istoričar umjetnosti, slikar,
ilustrator, publicist, putopisac…
Voli umjetnost, život i vino! Živi u Beogradu.)

Tuesday, February 23, 2016

Aleksandar Trifunović:Kako to grije sunce tudjeg neba?

U poslednjih par godina iz mog neposrednog okruženja ovaj grad, ovu zemlju napustilo je dosta ljudi koji mi naravno, nedostaju. Ovih dana sam sjedio sa nekoliko njih koji se spremaju da odu, i oni će mi takođe, nedostajati.
Recite mi rođaci, vi koji ste otišli, kako to grije sunce tuđeg neba...

Odgovori koji su stigli i koji pristižu svakog časa toliko su iskreni da smo odlučili da ih podijelimo sa našim čitaocima.

Evo kako grije sunce tuđeg neba...


Dusan Jakovljevic: Ljepota buraz. Malo koncert, malo izlozba, pa park sa djecom, provozas se vikendom do Holandije, Njemacke ili Francuske... stotine vrsta piva, pralina, ... a sve opusteno bez tjeskobe i tezine koja se osjeti kod nas. Belgija je zakon. A ovih dana je i suncano.... iako hladno. Slazem se sa Aidom, svi mladi trebaju otici, pa onda stariji... pa onda onaj zadnji ugasi svjetlo i zatvoriti kapiju...

Vedran Radić:  Ne grije nego žari: platom na vrijeme, odvojenim toplim obrokom, 5 hefti godisnjeg kad god želiš, redovnim uplaćivanjem doprinosa, te još pokojim kozmetičkim, ali stvarnim benefitom. Pa onda još: izostankom pametovanja, šupljiranja, nabijanja emocionalne krivnje (šuti, vidi kako je drugima), bilo kakvog straha da ćeš, ako si imalo o sebi i pri sebi duže od heftu bit bez posla. Ukratko, južno od Šentilja se ne vidim prije penzije.


Tamara Komljenović
:  U svega par rijeci cu da objasnim: ovdje radim kao dizajner za iOS - u Bl uopste ne postoji to radno mjesto uglavnom, većini je bilo bitno da imaju posao. Meni je bilo bitno da imam posao koji volim i pokazalo se da se i to moze. Stoga, sunce sija čak i u februaru

Rodney C. Trotter
 Pa može li se čovjek igdje više osjećati kao tuđin, nego u BiH jebote?
Zašto, hiljadu mu bubnjeva, sve gledate kroz prizmu novca? Pa da čovjek ima milione u BiH, opet bi mu loše bilo. Nije problem novac. Problem su ljudi, primitivna sredina i još primitivniji običaji.

Nije meni toplo u Šverije zbog novčanika, nego što mogu gledati porniće kakve hoću ; ostvariti svoja radničko građanska prava kad hoću ; ići u školu koja će me vrednovati po znanju, a ne prezimenu ; ući u mesnicu bez bojazni da će me mesar zakinuti ; poslati dijete na trening da se svojim radom izbori za mjesto a ne poznanstvima ; ...

Lista je jebote pravo dugačka i nigdje nema novca u tome.
Tina Peric Tijelom smo ovde, a dusom u voljenom gradu... Kao baterije na punjenje... Ovo je samo pokusaj da se proba opisati...

Aleksandar Vlajsavljevic:  
Odlicnu si temu i polemiku pokrenuo. U zadnje vrijeme mi sve lici na egzodus sa ovih prostora, a ja ne znam zasto, iako sam vec jednom otisao pa se vratio, pa imam priliku da odem, odlucio ostati da pokusam i sebe i druge da uvjerim da je moguce ovdje zivjeti. Jeste, ljepse i bezbrinije vani, ali iz jednog jedinog razloga a svi koji su otisli su ga provukli kroz komentar. Tamo vani niko ne pametuje, radi se, stvara i zivi od toga. Zar je nama toliko tesko to napraviti ovdje il' se sjetimo da budemo takvi samo kad odemo? Znam, ovdje ima puno onih koji nam smetaju, dajte da ih se rijesimo vise u zivotu i da pokazemo da i ovi nasi prostori mogu da griju i da se i ovdje moze bezbrizno zivjeti...il' sam ja preoptimistican?


Асад Макаревић: 
evo zasto volim Ameriku: na Balkanu si OSUDJEN da dijelis prostor sa papcima -- u Americi ih, fala bogu ima kao i svugdje drugo ali je sistem tako dizajniran da ih je lakse izbjeci svakodnevno
Mario Marusic: Izvrsno, cak i na sjeveru evrope. smile emoticon Jbga, i ja sam mislio da nigdje nije ljepse i toplije, nigdje milije sunce nego tu gdje sam se rodio, medjutim...

Borka Petrovic: Ja cu reci kako kad... Nekad grije, nekad ne. Mada nekada i kada ne grije zna da bude lijepo, kada recimo "Karl the Fog" prekrije divni San Francisco, opet je lijepo, a neke magle ovdje i vlaga u ovom Oregonu nekako mi stvaraju memlu i u srcu. Sunce Arizone, uvijek lijepo grije, i razveseli, da covjek ne moze ni biti tuzan. Medjutim, to sunce nekako imam osjecaj toliko grije da ljudima przi mozak, pa postaju lako nezahvalni. Philly je grad u kojem se takodje osjecam kao kod kuce, kao u jednoj od mojih mnogih kuca, i divno mu je nebo, zna da ugrije, ali ljudi bas i ne znaju. Nase nebo nije vise isto i nikad nece biti isto, tako da ja imam zal za prosloscu i nekim nebom sto je nekad bilo. Mene dugo to nebo nije grijalo, smrzla sam se toliko tako da mi je pustinja Arizone dosla kao neki balans i zagrijavanje za Kaliforniju i Oregon... Od kako sam se zagrijala, djavo mi neda mira, tako da jos malo se pripremam i za oprostaj od Oregona... A mozda je i razlog sto trazim neko bolje nebo, upravo to davno izgubljeno koje pokusavam da nadjem u svim nebima na drugoj strani svijeta. I sunce naseg, i sunce tudjeg neba uvijek ce jedne grijati dok druge nece. A nekad zavisi i od perspektive iz koje se gleda isto to nebo, kao na primjer na ovoj fotki koju sam uslikala prije par godina vozeci iz Phoenixa za San Francisco kroz Mojave desert...Ja sam ispred sebe vidjela samo put bez kraja i to divno plavo nebo, ali kad sam se okrenula, shvatila dam da ne vidi svako to nebo na isti nacin...

Горан Петковић Ja sam skroman i materijalna priča mi nije toliki problem. Jedini razlog zašto bih napustio, zbog nacionalističkog ludila i spremnosti ljudi da ginu za iluzije. Ne bih da budem dio toga. Ukešće u ratu poput onog devedesetih, intelektualno mi je uvredljivo. Osjećao bih se nagužen. To je stvar principa.


Sanjina Karic Husedzinovic:  
Kamen da nosis u dzepu godinu dana, pa ga izvadis, falice ti ta tezina.. ono sto mene ubija je sto sam u tudjoj zemlji, iako Svicarska, iako imam sve sto bi mnogi pozeljeli, osjeca se vjestacki.. nekako nedovrseno.. ali znam da imam veca ljudska prava u njej nego sto bih imala kod nas.. al' opet bila sam svoja na svom i bilo mi je lijepo, nekako pitomo.. kao majcino krilo.. ne znam kako da ti objasnim.. patim za svojim gradom, ali onakvim kakav je bio prije rata, kad su svi moji (familija i prijatelji) bili bezbrizni i slobodni.. sada toga vise nema.. i iako znam da je zabluda da ce nekad opet tako biti, ja i dalje patim i pokusavam svoj dio da pridonesem na bilo kakav nacin da se opet vrati, jer me ubi ta nepravda sto nam se SVIMA desila i uzela ono prirodno stanje zivljenja.. tesko je to opisati.. stranac i u svojoj otadzbini, ali i u zemlji u kojoj zivim.. izmedju vaznijeg i srcu milijeg.. e Aco, tesko je to tvoje pitanje i vjerujem da si ga mnogi cesto postave..

Nenad Knežević Kneža:  Zivio sam svuda od Svedske,Amerike i sada Australija, preplovio sam na brodu vecinu svijeta vidio zivot i dobar i los ali mogu reci samo jedno. "Sunce tudjeg neba nikad vas nece grijati kao ovo vase". Jeste bolji standard zivota i sve to ali ipak svi nasi ljudi pate za rodnom grudom gledaju nase kanale preko satelita itd. Problem nasih ljudu je da nemaju muda da nesto promjene da dignu glas nego svi samo pricaju kako im je tesko itd. A niko nista ne preduzima da nesto promjeni svi samo pametuju po kafanama. Sta hocu da kazem je da kvalitet drustvenog zivota ovdje u inostranstvu nikad nece biti kao kod nas to je jednostavno tako.Ako zelite da zivite u inostranstvu pripremite se za jedan monoton dosadan zivot i uzivanje u novom autu i kuci i uzivanje u placanju kredita i radu kao konj dok ne izgubite zdravlje. I onda kad dodjete na dvadeset dana odmora dole da zivite kao kralj i da vas rodbina gleda kao Boga i nekoga uspjesnoga covjeka.


Oliver Bosanac Vukadinović:  Iskreno Aco majstore....kao sto ovaj drugi Aco rece odlicno pitanje.....nemoze se to polemisati....sve je to sto neko kaze ovamo na zapadu, sjeveru kako ko i kako gdje zivi, super....ima sistem, i sve ide kao na filmskoj traci...ali jedno nema i nikad nece biti....nema duse....sve je ovo umjetno i kiselo, a opet u drugu ruku koliko god da uspijes u ovoj ili nekoj drugoj stra(njskoj) drzavi pored svog uspjeha i uvazavanja koje cemo da dozivimo od domacih, uvijek ces ti za njih da budes bas kao i kod nas samo zavisi u kom dijelu.....nji(h)ov....i da ne grije kao u Prijedoru, Banjaluci ili Sarajevu....ali iz jednoga i jedinoga razloga sam otisao iz toga grada Prijedora je zbog bezbriznosti moje djece.....ali taj grad mene nikad nije napustio....


Amela Magazin Agic:
 Sa Santicem bih se 100% slozila prije '92... A sada... Ostajem ovdje, sunce moga neba me vise ne grije, grki su u mojoj zemlji zalogaji hljeba, gdje komsija komsiji vise prijatelj nije ... Nismo ispostovali Santicev stih " Ovdje vam svako bratsku ruku steze, u tudjem svijetu Za vas pelen cvjeta, Za ove krseve sve vas, sve vas veze, ime I jezik, bratstvo I krv sveta " Zato Sasa, Bosna ce uvijek biti u mom srcu, znam ko sam I odakle dolazim, ali zglajzali smo kod sviju, pa I kod Santica. I vjeruj da sunce tudjeg neba, tek onda kada shvatis I prihvatis da to sunce vise nije "tudje", nego tvoje I tvoje djece,grije isto onako kao I " tvoje" prije 92.


Aldin Bicic
:  Grije onako kako postavis stvari u svojoj glavi otisao sam vodjen zeljom da vidim ostatak svijeta ne da nadjem bosnu nedje drugo ....otisao sam tjeran fasizmom ... da ne budem vise saucesnik u tom ludilu;)....ta prica o pidzami i radnom odjelu je ista i na balkanu odavno ... mi samo imamo taj zaostatak sjecanja iz exyu jer je to zadnje pozitivno sto pamtimo ....s jednom bitnom razlikom ... na zapadu plata legne prvog u 10:00am jer je kompjuter isplati ... dakle mozes i kalendar i sat naviti po plati....a kod nas mozes samo pomnoziti sa 12 necije godine rada i znati koliko mu mjeseci nije uplacen doprinos, zdravstveno, penziono, topli obrok a ,mnogima i plata ...ja licnio nisam nostalgicar ni najmanje niti nesto patim ... kad pozleim familiju dodjem ... kad pozelim bosnu varticu se ... do tad svijet ceka neistrazen ....zapad jeste potonuo u potrosnju i materijalizam ... ali ako si pametan onda mozes da selektujes sta zelis u svom sivjetu ....ono bez ceg ne mogu to je ta mentalna doza nas al fb i forumi pruzaju dovoljno doza...dakle sunce u nevadi grije i u februaru a od marta aprila ce i da przi

Saud Vojnikovic
 odgovorio je: Dragi Aco sunce mozda i sija isto kao i kod kuce,samo ima jedna bitna razlika,a ta se razlika sagleda u tome da ovamo vani veca vecina je potpuno zaboravila i kako sunce izgleda :) jer nemaju vremena da uzivaju u carima zivota.Posao i obaveze ih tjeraju da se fokusiraju samo na to tako da vecini zivot prodje upravo samo u obavezama bez da i osjete svu onu ljepotu zivljenja.Otud i odgovor zasto stranci TRCE na more glasses emoticon,iliti zimi na planine.Zivot im je sveden na mjesec dana "uzivanja" u carima prirode i odmora,a ostalih 11 mjeseci je "borba".Naravno da se mnogi nece sloziti sa ovim,ali FAKTI SU FAKTI.Kratko receno...IMAS SVE,A NEMAS NISTA.


Melodicno Saputanje:  Nema vece tuge i jada od covjeka koji je napustio svoju zemlju, nikada se osjecati nece kao u svojoj zemlji, no medjutim kada vidis da ti i ovo malo bijede od mladosti prolazi ni u sta, onda si primoran da se suocis sa tugom i jadom koja te ceka preko grane, aludiram na unutrasnja osjecanja, pricam ovo jer sam licno osjetio kako je to biti otudjen od svoje zemlje 10-ak hiljada kilometara...


Lidija Paradinovic
 : Mi uskoro krećemo i sumnjam da ćemo imati problema sa napuštanjem napacene rodne grude. Dosta smo se sa rogatima natezali. Naravno ima ljudi koje bih volela da povedem. Jedino to. Ali dobar broj njih isto radi na prelasku.
Nevena Babić:  Mene je boravak pod suncem tudjeg neba naucio dvije stvari : Prva je da nam je stvarno lose (mada smo godinama naviknuli da zivimo s time i nekako to gotovo vise ni ne primjecujemo), a druga je da bi zaista moglo da nam bude lijepo jer imamo sve preduslove da budemo sretni, odlicne priridne resurse, pametne i vrijedne ljude i svakojake ljepote. Nevolja je sto je sve to u pogresnim rukama.
Sanja Paninčić-Džakić: Sunce češkog neba toplo grije svaku toplu, slavensku dušu.....al ono malo bh duše negdje, nekada, u onim posebnim raspoloženjima nedostaje

Aleksandar Vlajsavljevic:  Mislim da je mikrosvijet sustina svega, ako svako od nas napravi svoj i bude zadovoljan u njemu, moci cemo ih poceti spajati, a onda mozemo stvoriti epidemiju koja ce se siriti smile emoticon Svako od nas je sretan u svom mikrosvijetu, ti si stvorio Buku, neko dijete, neko pjesmu, neko firmu....A dobar tekst ocekujem uskoro, vidis li koliko dobrih, pametnih i sretnih ljudi okupljas oko sebe, moras nas cuvati u tom mega/mikro svijetu


Tarik Ljevo: Slazem se u potpunosti i u taj mikrosvijet ja ubrajam i grad u kojem zivim (Oslo). Jos uvijek imam neku zadrsku identifikacije s Norveskom, previse je tu nekog nacionalnog romantizma i gena i starih saga. Dok npr. Oslo dozivljavam 100 % kao svoj grad kojem se veselim nakon povratka, bilo iz Mostara ili neke druge destinacije. I to je buduci trend atraktivni gradovi ce biti motor razvoja atraktivnih drzava i privlacice ljude iz cijelog svijeta koji ce ucestvovati u razvoju istih. S druge strane u BiH imas trend nazivanja ulica i dizanja spomenika s ciljem da grad omrzne jednom dijelu populacije. Uzasno.

Monday, February 22, 2016

"Sjecanja na Bosnu", knjiga zapisa austrougarskog zandara Frantiseka Valouseka


Moj, a vjerujem i vas, utisak je da stranci veoma malo znaju o nama; nedovoljno, cesto povrsno, a najcesce zavisno od uticaja sredine i osoba koji su im pomagali u otkrivanju nase istine.
To je jedna strana medalje.
Ona druga je kako mi, rodjeni i odrastali u nasoj Bosni i na Balkanu, vidimo i tu Bosnu i Balkan.
U jednome se svi slazemo. Prirodne ljepote i klima su prelijepi. Jer to e nepobitna cinjenica.
U svemu drugome nas vidjenj se razlikuju, zavisno od sredine u kojoj smo odrastali, porodice, skole, nacije, vjere, sporta... i do bola je subjektivno. 
Cak i dva knjizevna genija, kakvi su I. Andric i S. Kulenovic, koristeci sve najljepse knjizevne figure i tehnike docaravaju Bosnu, njene narode i istoriju onako kako su oni o njoj naucili i kako su je licno dozivjeli. 
Domaci istoricari, koliko god se trudili, ne uspijevaju biti nepristrasni. Jer da nije tako, ne bi se sada ucile najmanje tri (zapravo mnogo vise) oprecne istorije Bosne i Balkana, koje su svaka za sebe, potkovane naucnim  i istorijskim dokazima!? 
I na kraju, citajuci sve te izvore, uporedjujuci ih sa svojim iskustvom i spoznajama, dolazim do apsurdnog zakljucka, da radije citam i lakse povjerujem u zapazanja stranaca o nasoj zemlji, nego li u nasa. 
Prije par nedjelja mi Toni, Sarajlija, prijatelj i komsija ovdje u Torontu, porijeklom Ceh, ali Sarajlija, onakav kakve sam uvijek volio, pokloni knjigu "Sjecanja na Bosnu", izdanu na osnovu zapisa Ceha Frantiseka Valouseka zandara koji je od 1902. do 1918. sluzbovao u Bosni i pri tom svakodnevno vrijedno vodio dnevnik. Na osnovu tog dnevnika, a uz pomoc njegove kcerke, izdana je knjiga njegovih sjecanja. Veoma zanimljiva knjiga! Rekao bih, i danas aktuelna, jer istorija se u Bosni i na Balkanu ponavlja u ciklusima. Neki dogadjaji iz novije istorije Bosne svoj uzrok vuku iz vremena o kojem Valousek pise. Ako imate sansu, preporucujem vam da procitate ovu zanimljivu i autenticnu knjigu. Pisac dolazi u Bosnu o kojoj ne zna skoro nista i nije ga sramota to ne priznati. Uceci, on nas uvodi u predjele, ljude, dogadjaje, narode, odnose... I ne samo to, uceci kroz praksu, on ucestvuje u nekim dogadjajima; rjesava probleme koji se dnevno ispreplicu na svoj nacin. Pri tom komentarise, poredi nasu sredinu sa onom iz koje je potekao...
Uostalom, da ne duzim, pronadjite tu knjigu i procitajte je. Bice vam zanimljiva, jer cete u njoj nauciti nesto vise o nasoj sredini i o nama samima.

Saturday, February 20, 2016

Haris DERVIŠEVIĆ: ZANEMARENA BANJALUČKA SERDŽADA

Ikonografija banjalučke serdžade temelji se na osmanskoj umjetnosti s odlikama lokalnog stila. Za razliku od drugih serdžada prisutnih u Osmanskom carstvu, banjalučke nisu tkane, nego vezene. Zbog toga ulaze u preglede historije veza, a ne u preglede historije ćilimarstva.
Kad se spomene banjalučka serdžada, rijetki u Bosni i Hercegovini znaju o čemu je riječ. Prva je asocijacija na molitvenu prostirku koju koriste muslimani, ali malo ko zna opisati ili prepoznati ovaj vrijedni spomenik bosanskohercegovačke kulture. Nije poznato koliko ih je sačuvano u Bosni i Hercegovini. Naslućuje se da bi se nekoliko primjeraka moglo nalaziti u kolekciji Zemaljskog muzeja Bosne i Hercegovine te Muzeju Sarajeva. Vrlo je moguće da se u privatnim kolekcijama krije još poneki primjerak. Usmeno predanje govori da je jedna banjalučka serdžada bila prostrta u mihrabu Gazi Husrev-begove džamije. Kako je zbog višedecenijskog korištenja bila oštećena, serdžada je sklonjena. Bilo bi lijepo da ju se pronađe, restaurira i predstavi javnosti.


Kada je autor ovih redaka prije nekoliko godina putem e-maila upitao Detlefa Maltzahna (inače vlasnika i direktora aukcijske kuće Rippon Boswell & Co., specijalizirane za stare tepihe i tekstil) o autentičnosti nekoliko banjalučkih serdžada koje su tada bile na prodaju, dobio je zanimljiv odgovor.
Maltzahn je kazao da nema nikakve sumnje da je riječ o banjalučkim serdžadama zbog jedinstvenosti njihova stila. Ovdje će se pojasniti šta je pod tim Detlef Maltzahn podrazumijevao.
Ikonografija banjalučke serdžade temelji se na osmanskoj umjetnosti s odlikama lokalnog stila i lahko ih se prepozna. Za razliku od drugih serdžada prisutnih u Osmanskom carstvu, banjalučke nisu tkane, nego vezene. Ovo je također razlog zbog kojeg ove serdžade ulaze u preglede historije veza, a ne u preglede historije ćilimarstva. Osnovu banjalučke serdžade čini čoha na koju su se vezom pričvršćivali manji čohani isječeni komadi u obliku cvijeća i listova. Bordure su ispunjene cvjetnim buketima, a u središtu serdžade nalazio se glavni motiv - buket cvijeća u vazi. Kvalitetniji primjerci bili su ukrašeni srmom i zlatovezom. Cvjetni motivi na banjalučkoj serdžadi odraz su baroknih strujanja koji se javljaju u Istanbulu. Smatra se da se prve serdžade ove vrste javljaju krajem 17. stoljeća, da su posljednji primjerci izrađeni krajem 19. stoljeća, a postoje naznake da su nastajale i početkom 20. stoljeća. Nastajale su na širem području sjeverne, odnosno sjeverozapadne Bosne. Kako je najznačajniji trgovački centar osmanskog perioda ovog regiona bila Banja Luka, serdžade su dobile ime po ovom gradu.
Aukcijska kuća Rippon Boswell & Co. (Wiesbaden, Njemačka) nije jedina koja je kolekcionarima predstavila banjalučke serdžade. Ovdje svakako treba spomenuti dvije najutjecajnije aukcijske kuće na globalnom planu: Sotheby’s i Christie’s. Aukcijska kuća Christie’s u aprilu 2015. godine stavila je na prodaju izvanredan primjerak banjalučke serdžade koja je bila
procijenjena na cijenu od 2.500 do 4.000 funti. Jedna od najskuplje prodanih banjalučkih serdžada jeste ona koju je Sotheby’s ponudio 2009. godine na aukciji u Amsterdamu, a prodana je za 6.000 eura. Nerado se priznaje da je tržišna vrijednost pokazatelj likovne unikatnosti banjalučke serdžade. Naglasit će se da je ona u svijetu kritičara i poznavalaca umjetnosti cjenjenija od bosanskog čilima.
Što se tiče inostranstva, poznato je da su se prije nekoliko godina dva primjerka banjalučke serdžade nalazila u Muzeju divanske književnosti (Divan Edebiyati Muzesi) u Istanbulu. Objekt Muzeja ustvari je mevlevijska tekija, što otvara mogućnost da su banjalučke serdžade dospjele u tekiju kao vrijedan poklon. U zagrebačkom Muzeju za umjetnost i obrt pod inventarnim brojem MUO-012553 čuva se banjalučka serdžada koja nije zavedena pod tim imenom, jer samo rijetki na našim prostorima i u regionu znaju izgled ove serdžade. Nakon analize zagrebačkog primjerka očigledno je da je riječ o banjalučkoj serdžadi.


Dokaz o vrijednosti banjalučkih serdžada potvrđuju historijski dokumenti, pa se tako iz dokumenata čita da su sarajevski trgovci braća Dženetić, između ostalog, prodavali i banjalučke serdžade. U ostavinskim dokumentima mnogih uglednika ne samo Bosanskog ejaleta nego i ostatka Osmanskog carstva spominju se serdžade, odnosno, spominju se u ostavštini anadolskog beglerbega Ahmed-paše Kabakulaka (oko 1690. godine), sultanskog ćehaje hafiz Husejn-age (1720), skopskog mutesarifa Mehmed-paše (oko 1735), hadži Mehmed-paše iz Jajca (1767), Amine Morić (1773), Smail-bega Dženetića (1777) itd.
Banjalučka serdžada neopravdano je zanemarena od domaće historije umjetnosti, o čemu svjedoči nedostatak kvalitetnih tekstova. Jedini ozbiljni rad koji se osvrnuo na banjalučku serdžadu objavila je Dušanka Bojanić-Lukač daleke 1985. godine u Analima Gazi Husrev-begove biblioteke. Ipak, zahvaljujući međunarodnim autoritetima osmanske umjetnosti, poput Roderica Taylora, objelodanjeno je više informacija o banjalučkoj serdžadi.

Haris DERVIŠEVIĆ
(‘Stav’)

Friday, February 19, 2016

Zlatko Dizdarević: Apliciranje magli

Evo sada, kada smo doživjeli taj orgazmično najavljivan "povijesni trenutak" u historiji BiH u kojem je predsjednik Predsjedništva konačno uspio baš za svog mandata predati aplikaciju države za članstvo u Evropsku uniju jednom ministru za vanjske poslove u Uniji, valja razjasniti nekoliko stvari.
Onih o kojima se govore neistine, prešućuju istine, ili se kriju činjenice, ili se njima manipulira na svaki način. Bar onako kako se to vidi iz perspektive poznavanja nekih mehanizama proizvodnje političkih magli. A one su uvijek u korist vladajuće manjine, znači preko leđa zamajavane i u nas mazohizmu sklone većine.
Notorna je podvala da su protiv evropske budućnosti u BiH oni koji su minulih sedmica imali šta kazati povodom histeričnog pritiska da se aplikacija preda iako je nevalidna. Svako ko je iole pažljivo pratio primjedbe ovim povodom isticane – a oglašavali su se uglavnom ljudi koji mnogo više znaju o raspoloženjima i procedurama u EU – lako je mogao zaključiti slijedeće: Riječ je o upozorenjima da je sve što se uradilo s predajom aplikacije na silu, antievropski u odnosu na samu bit "evropeizacije". I da će zato našu zemlju u procedurama što slijede dodatno gurnuti u evropski zapećak. Tako i ohrabriti nemalo onih koji će imati razloga da nas marginaliziraju uz argumente koje smo sami ponudili.
Drugo, nije tačna, čak je i jadna tvrdnja da je, eto, nebitno što nije realiziran na traženi način nijedan od uvjeta za aplikaciju, već je bilo dovoljno samo "poslati pozitivnu poruku Evropi" ili, još besmislenije, preventivno djelovati protiv haosa i u korist smirivanja tenzija u zemlji... Pa ko to sluti haos i tenzije ako ne oni što se sada samoisturaju kao lideri "evropeizacije" BiH. Evropa je tražila ispunjenje bar tri uvjeta prije predaje aplikacije: Validan mehanizam koordinacije, a niti je validan niti prihvaćen kao podloga za jedinstveno djelovanje u pregovorima s Unijom. Potom izmjene Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju (SSP) u dijelu o trgovini s Unijom, zapravo Hrvatskom. I konačno, objavljivanje rezultata popisa održanog još 2013. godine. Ni na pomolu!
Da se pojasni: Protiv ovakvog "mehanizma koordinacije" glasala je vlada polovine države. To je fakat, bez obzira na pozadinu i mrcvarenja na tom terenu još od Daytona. U nastavku, znači da ni predstavnici RS-a u organima države gdje je tzv. mehanizam usvojen, krišom od javnosti ("što javnost mora sve da zna!"), nisu imali zeleno svjetlo za to usvajanje od svoje legitimne institucionalne baze. Naš problem, što jest, jest, ali smiješan za Evropu. Dalje, činjenica da se o onim tek sada započetim pregovorima o promjeni SSP-a u "korist" potpunog satiranja bh. poljoprivrede, niko nigdje nije izjašnjavao iako je riječ doslovce o dramatičnom pitanju ne samo za poljoprivrednike već i za državu u cjelini – zahtijeva pitanje: kome to doista koristi, pod kojim isprikama i uz kakve benefite? Resorni ministar je upozoravao na vrijeme. 
Da ironija bude veća, bezmalo su svi mediji tri dana uoči "povijesnog događaja u Bruxellesu" objavili dirljivo prijateljske osmijehe iz susretaDenisa Zvizdića i Kolinde Grabar Kitarović gdje je predsjednica, baš onako dobrosusjedski, priopćila kako će "Hrvatska snažno pomoći BiH na putu ka EU!" Onome ko išta zna o sadržaju izmjena SSP-a na kojem do ultimatuma insistira Hrvatska zaklanjajući se iz EU, jasno je da je to ravno zabijanju glogovog koca u samo srce ekonomije BiH.Baš onako pomažući Bosni na putu u EU!
Da se ne pominju svi drugi iz EU koji se satraše da pohvale "lidere BiH" i aplikaciju punu magli, dovoljno je spomenuti samo doista grotesknu izjavu Federice Mogherini, zadužene za vanjsku politiku i sigurnost EU, koja je "impresionirana uspjesima BiH u kratkom periodu..." Svoju impresioniranost iskazala je entuzijasti broj dva za aplikaciju po-svaku-cijenu, nakon ubjedljivo vodećeg "čovjeka povijesti", Dragana Čovića.
Šta nakon svega ostaje na sonu. Aplikacija bez ispunjenih uvjeta. Polovina države je de facto ne priznaje. Sluti da će svaki naredni korak u postupku usaglašavanja za približavanje EU, uključujući i odgovore na hiljade pitanja iz EU, biti sabotiran. U "hrvatskom" viđenju "koordinacije" presudni interes će biti županije, u "bošnjačkom" navodno ono što se zove država, a RS će pravo veta ponajprije potezati na terenu entiteta. Tu su najjači. 
Zašto birokrate iz EU pristaju na ovo.
Oni dobro znaju ovdašnju realnost. Ili im ne smeta ovo potpuno rastakanje ovdje, do odumiranja (za sada smo im važni samo zbog islamista). Ili ih doista uznemiravamo u nezgodan čas kada imaju more problema sami sa sobom na drugim frontovima. Pa nam udovoljavaju na političkom nivou kao maloj djeci kojoj se daje lizalica da šute do daljnjeg. Mangupi ovdje profitiraju u tome. Mi, prema njima, i nismo faktor regionalne priče kao vazda "velika" Srbija ili trenutno Makedonija pred izbjeglicama. 
Kako stvari stoje unaokolo, sve je moguće. Ipak, jedna je krupna greška i dalje tu, ukoliko ne postoji neki čudni plan Bakir - Fahro raspleta o kojem se šuška uz dubiozna pokrića: Aplikacija održava u igri političke negativce koji će svojim dokazanim (ne)činjenjem razarati dalje supstancu moguće, a drugačije, istinski evropske Bosne i Hercegovine. To je sve do jednom, kada će stvar postati dramatično opasna ne samo za opstanak neevropske BiH, već i za sigurnost Evrope. 
U svakom slučaju, ovakvo apliciranje neistina i magli danas je prevashodno čin u korist grupa i pojedinaca, a ne ono što se predstavlja kao otvaranje evropskoga puta, u ime države i naroda u njoj. Pogledajte fakte, oni su sami po sebi jači od nijansiranja njihovih interpretacija. 
Radiosarajevo.ba

Sale pocele...


Thursday, February 18, 2016

Mirko Kovač: Molitva za intelektualce



Žao mi je svih oni intelektualaca koji gledaju na jedno oko,
koji primaju počasti a prave se da im nije do njih.

Žao mi je svih onih neslobodnih ljudi koji strahuju
nad svojom egzistencijom,
koji su postali robovi sopstvene sudbine.
Žao mi je svih onih nesrećnika koji cijeloga života pribavljaju sebi alibi.
Žao mi je svih onih koji se slijepo drže jednog mjesta,
jer nijesu za neko drugo.

Žao mi je intelektualaca koji vjeruju da su miljenici vlasti.
Žao mi je svih poltrona, svih onih koji primaju mito laskavaca.
Molim se za one nesrećne dostavljače da se što prije vrate svome Ja.

Žao mi je svih onih nesrećnika koji tuđe mišljenje saopštavaju kao svoje.
Žao mi je ljudi pohlepnih na vlast, žao mi je svih karijerista, svih materijalista.
Žao mi je svih onih koji vjeruju da znače nešto u očima onih koji ne znače ništa.

Žao mi je koji nemaju snage reći: Ne, kada se ne može kazati: Da!
Žao mi je onih nesretnika koji za slobodoumnost odmah traže nagradu.
Žao mi je svih onih koji ništa ne znaju o istini,
i onih koji nikad neće otvoriti oči,
nikada izaći iz svog lunarnog vrta.

Žao mi je onih za koje je efemerna slava – vječnost.
Žao mi je onih skorojevića koji sebi pribavljaju maske snobova.

Žao mi je svih onih koji idu na premijere, koji za trpezom žude za prvim mjestima.

Žao mi je svih onih koji zavide drugima, koji su tašti i koji se ne mogu izliječiti od oholosti.
Žao mi je i onih ljudi koji misle da je njihova šutnja principijelnost.

Žao mi je svih onih nesrećnika koji cijelog svog života ne mogu rizikovati,
svih onih slabića koji drhte nad sobom, koji njeguju svoj strah,
svih onih intelektualaca koji se lako odriču svog mišljenja.

Žao mi je svih onih koji žele uspjeti na tuđu štetu.

Žao mi je onih ljudi koji bi htjeli biti slobodoumni, a po prirodi su svojoj kukavice.

Žao mi je svih onih koji mrze ljude sposobnije od sebe.

Molim te, Gospodine, za sve nesretnike koji su sami uzrokom svoje nesreće.
Related Posts Plugin for WordPress, Blogger...