Thursday, March 31, 2016

Alojz Ćurić: CVIJET VIĐEN ILI NEVIĐEN, SVEJEDNO

(Tekst napisan povodom otvorenja izložbe pastela Josipa Granića u Sarajevu, marta 1972.)
. . .
Dječak koji je utekao od zavjetnog crnog kovčega, klavira, u potragu za pobjeguljom muzikom u zaboravljene vrleti ponad Ugra i Vrbasa, u Vrhovine, gdje je i mjesto vrhovima duha, vidimo u pastelima Josipa Granića u viđenoj glazbi koja je sebe doplodila zemljom, doradila mukom materešine Krajine. Vidimo obojenu razraćenu maštu.
Ovaj slikar nije htio biti partikula goleme dosade. A pohare sa sve četiri strane i kroz njega su prošle.
Uzjašio nakrke muziku, pa iza leđa akademije, obigrao zabranjene predjele gdje ista je muka seljaku i slikaru kad plast sabijaju na vjetru, sliku tešu svojeglavi.
Dosjetio se prvog plača, osvjedočio patnjom zemlje, nasreću koraknuo, graknuo bespućem, obišao kampanilu majmungrada i njena četiri čaršijska oka, usnio pa vidio snivane, budan ljubavi slikom pokušao, i povaljao međe slobodi, a slutnje prahom cvijeta, obojenim brašnom, pastelom posuo. Osolio, opeludio, zaludio gonetanja . . .
I tu je problem: kako toliku energiju i zasnovale nakane nejačkim šarenim prahom po papiru zaustaviti u vrtlogu virova punokrvne geste, objesne naravi. Ruho i orma svatovima ovolikačke Ideje kojom se slika i dostiže, traži pažnju koliko i pobjedničko, nejačko cvijeće u borbama sa sjekirom.



Josip je trostruki očevidac visoravni o kojoj su hurije — muzike — matematike vjetra, polegle tajnu, zgrčene duše sklopova, brda, milote izvezene tople rubine haljetka. Utisnuo je tragove bezimenih strana u otajstva tonova kakvim se prestiže, razgoni magla i smrt. Tu je čitav alfabet hereze. Trnje hoće biti slovo obučeno u misli na ružu. Slovo bi se potrkalo molitvom igrajući se jarca. I potok po nebu, po kosturu, cvjetove raznosi. Cvjetove volje, trnje hirova sudžaje, u igri prkosa, u bježanju pred starim Euklidom.
Vjerujući u vjetrokaze subjekta, gledajući i uhom, kloneći se ispovjednog klonuća pred svetostima Slike zemlja je zemljom objašnjen očenaš, pogača razlomljena. Malo je i naramak aršina Slici koja bi htjela boga za kriterij, koja hoće da je orgija koliko i život, čulna i spiritualna nudeći prostor u čovjeka, u našeg, sa, svim otvorenim kapijama . . .
Živeći u jednoj od bosanskih rupa, u dnu lijevka Panonije i slikom se od cvijetnog praha može osušiti blato pod grlom, čamotinja obasjati mudrošću: ne biti zaklan horoz na trpezi Dasovana, Usuda . . .
. . . Ne crtati cvijet dok ruka skače k’o zaklan horoz . . .
. . . Razgrnuti svakakvo žbunje. Zagrnuti zube šutnjom. Merhametom ogrnuti trule šume sirotinje. Sjaviti, u blato otpale, gatke, uvela lica djevojčica.
Na buništu naći krijestu grohota.
Sve, i zemlju, skloniti sa trpeze dana, sa sofre života.
Biti sam, stogodišnja čađava ptica, prezirom nagrđena.
I biti na Gavranuši njivi, didovoj znojnici, krčevni, kaljav korijen do grla.
Pod sobom trkač strpljiv okolo sunca.
Posaditi cvijet u baštinu Arlakušu.
Cvijet viđen ili neviđen, svejedno.
Nikne li, krvlju škropljen, bdijući brižno, ubrati njivicu ispod cvijetka.
Pa vratiti istu, posnu livaču, materi mrvici, zvijezdi, neka ne krvari ogoljen kamen.
I ne smetati cvijetu dok suncu za okom strši.. .
. . . Dok ne stigne dijete po igračku, sebi glavu da okiti.

Alojz Lojzo Ćurić (31.III 2007 – 31.III 2016.)

___________________
Josip Granić (Banjaluka,1941.) je banjalučki slikar koji živi u Poreču

Monday, March 28, 2016

Goran Trkulja: Besidraši (2)

Krajem januara 1996. dobio je pismo iz njemačkog Ureda za strance kojim su mu čestitali na radosnoj vijesti da je rat u njegovoj zemlji okončan i istovremeno ga pozivali da dodje kako bi raskinuli duldung.
-Oni balkanski indijanci su se u Americi dogovorili da ne ratuju više, a ovi pedantni Nijemci su to jedva dočekali kako bi mogli da nam otkažu gostoprimstvo. Ne trpe nas više, rekao je Dušan pružajući Zdenki pismo u kojem je stajalo da im pravo na boravak u Njemačkoj ističe - u avgustu. Nakon što im
djeca završe školski razred ostaje im dva mjeseca da se spakuju, podignu izlazne dokumente i napuste Njemačku.
-Gdje ćemo sad?
Zdenka je ovo izgovorila poluglasno, kao za sebe.
-Za onim poglavicama. U Ameriku, rekao je Dušan.
Predsjednike Bosne, Srbije i Hrvatske ratnim poglavicama je nazvao novinar lokalnog Dayton Posta. Korišćenjem metafore koja se vezivala za konačni poraz ujedinjenih indijanskih plemena u ratu sa evropskim osvajačima Ohio oblasti početkom 19 vijeka novinar Dayton Posta je aludirao na činjenicu da u pregovorima s Amerikancima balkanski pregovarači, baš kao ni indijanske poglavice prije skoro 200 godina, nisu mogli da biraju. Nakon što je u jednoj bici s Englezima 1812. poginuo Tecumseh, poglavica najvećeg plemana u oblasti Ohio, poraz nakon kojeg su morali da se isele iz zemlje čuda* krstićem kao potpisom potvrdili su trojica preživjelih poglavica manjih plemena. Oni tada, baš kao ni trojka s Balkana danas, nisu imali druge mogućnosti osim da pristanu na ono što im je bijeli čovjek ponudio.
Dušan i Zdenka takodje nisu imali izbora. Njemačku su morali napustiti, a nijedna evropska zemlja ih, nakon što je rat u Bosni završen, ne bi primila. To što u etnički podijeljenoj Bosni za etničkog Srbina i etničku Hrvaticu i za njihova dva srpsko-hrvatska sina, nije bilo mjesta potpisnicima mirovnog ugovora u Daytonu kao ni njemačkim emigrantskim službama nije bilo važno. Formalno, u Bosni je bilo mirno i svi izbjegli i protjerani imali su pravo da se vrate tamo gdje su prije rata živjeli. Stvarno, takav povratak je značio ponovno iseljenje ali sad unutar Bosne. Iz jedne u drugu etničku oblast.
Autohtono stanovništvo je na takve doseljenike gledalo s podozrenjem ili prezirom. Za Dušana i Zdenku ni takva opcije nije postojala jer oni u Bosni nisu mogli da nadju mjesto kojem bi, etnički, pripadali.
-Ništa nije gore nego biti uljez u vlastitoj kući, odgovorio je Dušan jednom njemačkom kolegi na pitanje zašto bira emigraciju u Sjedinjene Države, a ne povratak u vlastitu zemlju.
Nakon što su prihvatili ponudjeni program za emigraciju Kostići su se, ranije nego što su se nadali, obreli u Rapid Cityju. Nakon tri mjeseca intenzivnog
učenja engleskog jezika i kratkog kursa američke istorije Dušana je čekao posao čuvara u nacionalnom parku. Rapid City je turističko mjesto i posla ima za sve koji prihvate ponudjeno.
Zdenka je dobila posao čistačice u lokalnoj bolnici. Biro u kojem se zaposlila vlasništvo je jedne Hrvatice. Ona je u Rapid City došla prije balkanskih ratova udajom za potomka hrvatskih izbjeglica koji su u Americi našli utočište poslije drugog svjetskog rata.
-Ratovi nas, svako malo, razbacuju kojekuda, k’o iverje. Tako će i naši unuci ovdje dočekati nesrećnike koji budu vrcali s panja nekog budućeg rata, govorio je Dušan.
Uz brošuru o poreskom sistemu i osnovama američkog ustava, vlasti su im ispostavili i račune za one way ticket od Njemačke do Amerike, tromjesečni smještaj u opštinskom stanu i brzi kurs engleskog jezika. Ukupnu sumu, nešto više od 10 hiljada dolara, vraćaće u formi otplate kredita sa niskom kamatom u uredno rasporedjenim mjesečnim ratama. Jugoslovenski pravnik i njemački konobar postao je uniformisani čuvar životinja i prirode u nacionalnom parku i ubrzo se ni po čemu nije razlikovao od ostalih stanovnika Rapid Cityja.
-Ovdje su svi doseljenici, a starosjedioci, Arapaho ili Sioux indijanci, tek su turistička atrakcija, pisao je Dušan rodjaku u Njemačku.
U sljedećem pismu Dušan mu je javio da je počeo da radi i da ga kolege zovu Das (Dus). Prezime Kostić je u američkom izgovoru postalo "Kostik". Dušan kaže da djeca „odlično govore engleski” ali se žali da maternji jezik govore još samo u roditeljskoj kući, „a i to sporadično”. Ne bez ironije Dus predvidja da će mu se unuci zvati Rob ili Joe Kostich i da će na pitanje o porijeklu, odgovarati da potiču "somewhere from the Balkan, Republic of Serbs or something like that".
---------------------------------------------------------------------------------
*Indijanska plemena su u naredne tri decenije definitivno napustila čudesnu zemlju što je riječ Ohio značila u govorima svih indijanskih plemena. Najveći broj Indijanaca otišao je na istok i nastanio se u Pensilvaniji i Merilendu gdje, u malim grupama i po rezervatima, prebivaju još i danas. Kao relikvija prošlosti i turistička atrakcija. Ostatak je nestao rasplinuvši se po Americi. Antropolozi univerziteta u Južnoj Dakoti su na osnovu proučavanja sjevernoameričkih indijanskih govora utvrdili da su se ostaci nekada moćnog plemena Shawnee, u prvoj polovini 19-tog vijeka nastanili uz rijeke Južne Dakote i tu nestali asimilirajući se u plemensko tkivo lokalnih Siouxa.
Potomke nekad ponosnog plemena Siouxa Dušan će kasnije, prljave i pijane, skidati sa drvenih ograda oko atrakcija nacionalnog parka Badlands po kojima su visieli kao sasušene kobasice i odvoditi ih u prostorije za triježnjenje kako ne bi plašili djecu i žene turista koji su ovamo dolazili iz svih krajeva Amerike.

(20-10-1997)

Sunday, March 27, 2016

Damir Džumhur pobijedio Nadala u Majamiju


Vijest da Djokovic pobjedjuje na bilo kom svjetskom turniru i nije ustvari vise vijest, jer on to radi tako lako i redovno.

Vijest je kad mladi Damir Džumhur pobijedi velikog Nadala na turniru u Majamiju. Istina, Nadal je predao na kraju mec zbog zdravstvenih problema, ali i prije toga je Džumhur , koji je u mec usao bojazljivo i lako izgubio prvi set sa 6:2, u drugom i trecem setu svojom izvanrednom igrom pokazao da je spreman prirediti iznenadjenje i postici svoju najvecu pobjedu u dosadasnjoj karijeri.
Iskrene cestitke uz nadu da ce ovo biti tek pocetak uspjesne karijere.

Dobra vijest je i kad banjalucke Nezavisne novine kazu: "Vidjelo se da i Nadal ima zdravstvenih problema što je naš teniser iskoristio i poveo sa 2:0 za samo 13 minuta u trećem setu."

Mozda se ipak krece?!

Sretan Uskrs!

Vama koji danas slavite zelim sretan Uskrs, najveci kriscanski praznik!



Saturday, March 26, 2016

Mario M.:Sličice iz Banjaluke

 alpina

 hotel novi, Cajavec

hotel stari, centar

 pjesaci

 prvi dan proljeca na Halilovcu

 sadrvan

 Slobodan otvara Brankovu izlozbu

 tezge

 trznica

zgrada vlade ulaz

Friday, March 25, 2016

Nataša Gaon-Grujić: PRESUDA

Već danima osjećam neku vrstu nervoze. Već danima razmišljam kako će, konačno, biti izrečena, dugo čekana, presuda Radovanu Karadžiću. Već danima ja ponovo živim rat i vraćaju se tako stvarno, opipljivo, moja sjećanja.
Ja se zovem Nataša, dijete sam nastalo iz ljubavi roditelja čiji roditelji nisu birali svoje ljubavi po imenima, već po srcu. Mnoge vjere su se izmiješale, mnogi običaji. Učili su me da volim. 1992. počinje rat. August je, toplo je. Imam 21. godinu. Toliko imaju i moji prijatelji. U samo jednom danu, u samo jednom rovu, to zlo od rata, taj prljavi fašizam odnosi mladost moja tri prijatelja. Tog dana odnesena je, zauvijek, i moja mladost. Sutradan odlazim u kuću roditelja mog poginulog druga.
Nosim moje ime kao teret, osjećam stid. Ulazim u prostoriju u kojoj sjedi njegova mama. Prilazim joj, a ona se podiže na noge. Tijelo joj je umorno, a noge previše, činilo mi se, krhke da ga nose. Ja spuštam glavu, a ona je, nježno, rukom diže. Gledamo se u oči, a onda me ona privija uz sebe. Ja nikada neću moći zaboraviti taj zagrljaj. Ja nikada neću moći zaboraviti kako me majčinski privila uz svoje grudi. Ja ne mogu zaboraviti kako sam svojim tijelom osjetila kako cijela unutrašnjost njenog tijela stenje od boli, a suza nema. Rekla mi je: „Prije nego što je otišao gledala sam ga kroz prozor. Vidjela sam kako te grli i vrti oko sebe, eh, djeco moja draga.“
Bilo bi mi lakše da me nije željela pogledati. Tako je. Bilo bi mi lakše da je svoju majčinsku bol pretvorila u bijes, a nije, pretvorila je svoju bol u ljubav.
Juli, 2008. godine.
Na moru sam s djecom. Spavaju pored mene, obrazi rumeni, umorne od plivanja. I ja sam postala majka. Stiže sms poruka. Otvaram, piše mi Melina. Čitam poruku, sjećam se sadržaja: „Mača, (tako me Melina zove), uhapšen je Karadžić", i nastavlja, prenosim po sjećanju, "uhapšen je za mog tatu, za tvoju mamu, za našu raju, zbog svih zločina. Uhapšen je!“
Ustajem. Čitam ponovo poruku. Napravila sam kafu, zapalila cigaretu. Uhapšen je!
Mart, 2016. godine.
Čekam presudu, zbog mojih prijatelja, zbog Melininog tate, zbog svih očeva, zbog moje Snježe, zbog moje mame koju je nakon rata ubio rat, zbog mog dede kojeg je ubio rat, zbog majki, zbog djece, zbog svih tih života što je uzela ideja jednog zlotvora. Zbog mog Muhameda, koji mi je nedavno napisao, a Muhamed je iz Srebrenice: „Ovaj život, potok suza“...
Neće naši životi nakon izricanja presude biti ljepše opisani od Muhamedovih riječi, ali ćemo znati da postoji pravda. Za jednog fašistu, presuda koja, sigurna sam, nikako neće biti oslobađajuća, u svojoj težini, kojoj se nadam, postat će oslobađajuća za sve ljude koje je danas stid, koji svoje ime nose kao teret!
A vama djeco moja želim reći, ne volite tako što mrzite tuđe. Ne znate vi djeco šta je rat. Pronađite uzore u dobrim ljudima, jer dobrota je velika. Niti iza jednog zločina, ne stavljajte ALI. Birajte, djeco, ljubav po ljubavi, a ne po imenu. Ne dajte, djeco, da vas vežu i unakaze nacionalizmom. Ja, vidite, djeco, nikada neću zaboraviti zagrljaj majke mog druga. Nikada neću zaboraviti tu količinu boli koja je tresla njeno tijelo. Danas je to, djeco moja, bol, a vama želim da je nikada ne osjetite.
Ja se zovem Nataša, ja sam, danas razumijem, samo čovjek.

(radiosarajevo.ba)

Thursday, March 24, 2016

Mario M.: Na liniji Vjeko

Često on mene pozove, bude otprilike dva poslije ponoći, ima on taj običaj. Da budem određen, ne kopira on nikoga, voli biti vickast, ali ne priča viceve. Ne zove se Kožo nego Vjekoslav ili kraće Vjeko. Ime mu ne krate u Slavko a njemu slavlja uvijek bila draga…
Kad pozove bude stvarno gluho doba noći… al’ tamo kod njega. Vrati se on kući, onoj u Australiji, poslije fajronta iz restorana, gdje povremeno zarađuje kao freelancer. Pripremi si natenane neko jelo po svom ćeifu, uglavnom neko meso, više salata… Bude kasno, ali u krevet se ne ide gladan! Neko voli ukusno, neko obilno, a Vjeko voli i ukusno i obilno. Gurman bio na Starčevici, gurman ostao i sada na Gold Coastu. Ni naporan dan ga ne može omesti da večeru ukrasi čašom vina. I onda onako usamljen - pozove! Da se kucnemo i izmijenimo pokoju. Zna da me ne može iznenaditi, jer i meni je poslije ručka vino u blizini. Ostaje samo se skoncentrisati, jer na ona početna teška pitanja: ‘Kako je? Šta ima?’ nemam jednostavne odgovore.
Drag sagovornik Vjeko, sa sobom preko mora ponio navike i pričanja i slušanja. I pritom još bude raspoložen, kao da ga sljedeće jutro ne očekuju nove obaveze. Jer kada nisi na socijali, u Australiji ti se ne smije otet' ni jedan posao. Vjeko uspijeva i ne bih se iznenadio da je Australcima umjesto Vjekoslav lakše reći – Radiša.
Naši razgovori teku u čajavečkom perfektu, u trudbeničkom prezentu i hedonističkom kondicionalu, ali i u futuru njegovog sina Andreja, budućeg 'aeronautičara' ('Kada okonča studij možda jednom aterira s ocem u Mahovljane?').
Jednom prilikom zatražim da mi kojom fotkom ilustruje život u 'novoj domovini'...
I dobijem dvije slike.

Vjeko s kolegicama

Na prvoj, vidimo ga zadovoljnog, obje ruke mu zauzete, ne može ni čašu s vinom prihvatiti. Ništa neobično, takav je bio i u Čajavecu.

Zmijaaaa

Druga slika je iz restorana. Očekivao sam neko iznenađenje, ali zmija u kuhinji me zapanjila! I Vjekina mirna reakcija me ostavlja bez komentara. Kao uobičajeno je da se zmija sklupča baš na peći?!
U otkrivanju mnogih tajni pomaže internet pa sam se ni ja oko dva poslije ponoći, kad me snašla nesanica, nisam uputio ka frižideru. I tako vidim mladu Anu, lijepu Vjekinu netjakinju, koja se diplomiravši biologiju u Banjaluci opredijelila za herpetologiju (grana zoologije koja se bavi proučavanjem vodozemaca i gmizavaca). 

Ana Curic

I shvatim da bi slika debele zmije mogla biti samo poziv Ani da posjeti svoga ujku na dalekoistočnim obalama...
Ili je možda njima ta sklonost familijarna, što bi se reklo, u krvi...
Ako glavnom akteru radno vrijeme dozvoli, odgovor na moju dilemu pročitaćemo u Parkiću potpisan sa vjeko (već uobičajeno malim slovima).

Mario M.

Wednesday, March 23, 2016

Srđan Puhalo: Dom za vješanje, strijeljanje, silovanje

Sa portala frontal.ba prenosimo komentar sociologa Srđana Puhala na temu: novi studentski dom ''Radovan Karadžić'' u Palama kojeg je 20. marta otvorio predsjednik Republike Srpske Milorad Dodik

********************
Budući stanovnici studentskog doma „Dr Radovan Karadžić“ su rođeni poslije rata i oni su djeca Republike Srpske. Oni su djeca svetosavlja i insistiraće da se dom osvješta i da se redovno slavi krsna slava.
Oni ne vjeruju da je u Prijedoru ubijeno preko 3000 civila i 102 djeteta. Njih neće interesovati ko je Milan Lukić i zašto je sa svojim „Orlovima“ u Višegradu zapalio 65 živih žena, dece i starijih muškaraca. O tome šta se dešavalo u Sušici pored Vlasenice ili u KPD Foča neće ništa znati.
Oni znaju da se u ratu gine.
Kada budu vodili ljubav u sobama studentskog doma „Dr Radovan Karadžić“ neće razmišljati o silovanim Bošnjakinjama u hotelu „Vulina vlas“ ili „Karamanovoj kući“.
Oni znaju da su četnici antifašisti.
Kada budu jeli u menzi novog doma neće im pred oči izlaziti zatočeni Bošnjaci i Hrvati u Keratermu, Omarskoj, Trnopolju ili na Manjači.
Dok u čitaonici budu spremali ispite neće se zapitati zašto su skoro sve džamije u Republici Srpskoj nove i zašto niko nije odgovarao za rušenje 16 džamija u Banjaluci, jer njih ezan nervira.
Oni će znati da je Haški tribunal politički sud koji postoji zbog satanizacije i kažnjavanja Srba. Biće uvjereni da je Krajišnik nevino osuđen, a da je Slobodan Milošević namjerno ubijen u zatvoru.
Srebrenicu će opisivati kao veliki zločin, koje su osmislile strane obavještajne sile, a nikako kao genocid.
Vjerovaće Matiji Bećkoviću.
Oni će slušati, gledati o stradnjima Srba u ratu na RTRS-u, na slavama će slušati o ratnim dogodovštinama svojih očeva, djedova, ujaka, stričeva, komšija i prijatelja. Znaće sve o probijanju koridora, ali će im u rijetkim trenucima pričati o švercu nafte, cigareta, oružja i municije i to samo kada budu govorili o lokalnim tajkunima.
To se ne radi u odbrambeno- otadžbinskom ratu.
Za njih će Radovan Karadžić prvi predsjednik Republike Srpske, vrhovni komandant njenih oružanih snaga i mučenik.
Stanari sudentskog doma „Dr Radovan Karadžić“ neće imati nikakavih problema sa snom, spavaće kao zaklani!

(Frontal.ba)

Ruska basna

Ova basna se, naravno, ne odnosi na ljudsku vrstu, na nas, na njih, na mene, na tebe ... 
Ona govori samo o zivotinjama i odnosima medju njima. 
Ovo ustvari i nije basna, jer da jeste, morali bismo, bar ponekad, sami sebi  postaviti neka ne bas prijatna pitanja.
Da, da, to nije basna...

*****************


Tuesday, March 22, 2016

Politicka i moralna transformacija Milorada Dodika

U martu 1996. godine Milorad Dodik, tada nada opozicije, u intervjuu "Slobodnoj Bosni", rekao je da Karadzic i Mladic trebaju u Hag, da bi sud utvrdio njihovu pojedinacnu odgovornost, a ne da svoju odgovornost svaljuju na pleca cijelog srpskog naroda. 

Dvadeset godina nakon toga, 20. marta 2016. godine, cetiri dana prije izricanja presude Radovanu Karadzicu u Hagu, isti taj Milorad Dodik, sada predsjednik Republike Srpske, otvorio je na Palama Studentski dom "Radovan Karadzic"...

                                      1996.                            2016. 

Ponovicu ono sto sam govorio i tih devedesetih kada je Karadzic vladao nasim prostorima i nasim zivotima: Ako je Karadzic tipican predstavnik srpskog naroda - sramota me sto pripadam tom narodu. Medjutim, i tada sam znao i sada znam da on niti je tipican, niti jedini predstavnik tog naroda, a najmanje heroj. On samo predstavlja da je sve zlocine koje je cinio, cinio u ime srpskog naroda. Ne i u moje ime - nikada!
Znam da su i ranije, a da ce i sada, neki, koji nisu u stanju misliti i zakljucivati svojom glavom i kojima su da bi nesto zakljucili potrebni roditelji, profesori ili razni autoriteti, reci da sam, izrazavajuci ovakvo svoje misljenje, ja izdajnik srpskog naroda - a da je Karadzic heroj.
Ne, nije Karadzic heroj srpskog naroda! 
Do srpskog naroda njemu je stalo kao do lanjskog snijega. On je uvijek samo koristio srpski narod da ostvari svoje kriminalne i bolesne ciljeve. Na zalost, mnogi u srpskom narodu to jos uvijek ne vide. Ne vide cak ni to da su oni bolji od Karadzica i da oni nikada ne bi radili ono sto je Karadzic javno ili tajno radio i naredjivao. 
Mada je prilicno jasno kako ce Hag odluciti o njegovoj krivici, to, u ovom momentu, i nije najvaznije. Mnogo vaznije bi bilo da Karadzic, umjesto u Hagu, bude sudjen i osudjen od svog naroda, koga je u ime svoje bolesne, fasisoidne politike i svojih licnih interesa gurao u zlocine, gurao da gine i posvadjao sa svima u svijetu (osim nekih bivsih komunistickih zemalja- ali to je druga tema). 
Da li ce se i kada, da li ikada, to dogoditi - tesko je reci.
Da li ce drugi balkanski narodi ikada suditi svojoj bagri, svojim zlocincima, danas herojima - isto tako je tesko reci. Da li ce ikada shvatiti da je nacionalizam samo paravan iza koga njihove vodje sakrivaju unistenje svega i pljacku. 
Svim tim narodima jos uvijek, vec vise od 25 godina, vladaju strahom od onih drugih. 
I dok god je to tako, rat se nastavlja i ne vidi mu se kraj - sto i jeste cilj svih tih vlastodrzca, pa i Milorada Dodika.

Monday, March 21, 2016

Goran Trkulja: Besidraši (1)

Goran Trkulja salje tri istinite izbjeglicke price. Tri - od nebrojenog broja napisanih ili nepanisanih prozivljenih izbjeglickih sudbina.
Prvu pricu sam podijelio u dva dijela, pa cete sve tri price imati prilike citati u naredna cetiri ponedjeljka. 

****************

Dušan Kostić se prije neki dan javio iz Rapid Cityja u Južnoj Dakoti. Stigao je dobro, uselio se u stan i, 
zajedno sa ženom, započeo intenzivni tromjesečni kurs engleskog jezika. Poslije ga čeka posao u nacionalnom parku Badlands.
- U pećini indijanskog poglavice Bika Koji Sjedi, napisao je Dušan u pismu svom rodjaku koji živi u Njemačkoj. U pismu rodjaku Dušan još piše da su mu djeca krenula u školu i da će, čim nauče engleski, biti rasporedjeni u odgovarajući razred. Rodjaka, kojem je pred polazak za Ameriku ostavio punomoć da raspolaže njegovim BMW-om, moli da auto proda i pare proslijedi rodjacima koje je rat rasuo po Bosni i Srbiji.
Dušan je Bosnu napustio na početku rata, 1992. godine i obreo se u Njemačkoj. U Birou za izbjeglice na potpis su mu ponudili papir o privremenoj boravišnoj dozvoli - duldung. Umjesto privremene boravišne dozvole Dušan je mogao da traži politički azil, a postojala je i neka treća mogućnost koju nije najbolje razumio. Prevodilac, neki Srbijanac koji im je „po službenoj dužnosti“ dodijeljen, sažeo je tri mogućnosti u četiri rečenice:
-Ako hoćete da dobijete pravo na rad i boravak, potpišite. U protivnom ćete se upetljati u komplikovanu azil-proceduru bez prava na normalan život. Azil, u Njemačkoj, dobijaju ruski šahisti i kubanski ljekari. Za bosanske izbjeglice previdjen je duldung čime se njemačka država obavezuje da vas trpi (duldung na srpskom znači trpljenje) dok u Bosni traje rat.
-Znači, ako rat stane mi moramo nazad?
Bilo je to više retoričko nego pravo pitanje. Dušan je znao da za njega i ženu mu Zdenku u Bosni ni poslije rata neće biti mjesta. Oni su pripadali različitim etničkim grupama i bilo gdje da se vrate, biće nepoželjni. I oni i njihova djeca.
Pravnik iz imigracionog biroa potvrdno je odgovorio na ovo pitanje, a prevodilac je dao i dodatno objašnjenje.
-Ko zna koliko će rat u Bosni trajati, a kada se završi do tada će Njemačka možda dozvoliti nekim grupama izbjeglica da ostanu u zemlji. U najgorem slučaju i tada ćete imati mogućnost da odete u neku treću zemlju koja prima doseljenike, a do tada, s duldungom, u Njemačkoj možete živjeti koliko-toliko normalno.
Dušan je brzo razmišljao. Azil-procedura traje dugo. Za to vrijeme će biti smješteni u azil-centar bez prava na rad. Ako im zahtjev za azilom bude odbijen, moraće se vratiti duldungu. Ili će biti prisiljeni da napuste zemlju. Dušan je potpisao.
Diplomirani pravnik iz Bosne ubrzo je našao posao u jednom jugoslovenskom restoranu. Počeo je raditi najprije kao čistač i perač sudja, a zatim kao konobar. Dvije noći sedmično radio je i kao noćni čuvar na jednoj benzinskoj pumpi u gradu.
Zdenka je pekla peciva u seoskoj pekari. Počinjala je u četiri sata izjutra i radila do devet. Dva puta sedmično je od deset do dva spremala kuću i peglala veš kod neke imućne Njemice, a uz to je još dva dana pomagala jednoj starici kojoj je bila više družbenica nego pomoćnica i uz koju je, relativno brzo, naučila njemački jezik.
Praveći duge dane Dušan i Zdenka su za kratko vrijeme stvorili solidne uslove za život. Djeca se u školi ni po čemu nisu razlikovala od njemačke djece. Oni su, kao potvrdu dobrog socijalnog statusa, a i da ne bi zaostali za nekim zemljacima koji su u Njemačku došli prije dvadesetak godina, kao gastarbajteri, Kostići su kupili skoro nov BMW.
U medjuvremenu je rat u Bosni iz akutnog polako prelazio u hronično stanje. Dušan i Zdenka su se nadali da će njihov privremeni status u Njemačkoj, prije nego što se rat u Bosni potpuno smiri, prerasti u permanentni. Subotom uveče, kad Dušan nije radio na benzinskoj pumpi, a Zdenka nije morala zorom odlaziti na posao u pekaru, popili bi po čašu ili dvije porta prije odlaska u krevet. Tamo bi sačekali da se uvjere da su djeca u svojim sobama zaspala i onda su tiho, kao da se kriju, vodili ljubav. Poslije bi Dušan kraj poluotvorenog prozora pušio, a onda su u krevetu pravili planove o budućnosti koja je, stidljivo, počela da im se smiješi. Vlasnik restorana u kojem je Dušan bio konobar odlučio je da naredne godine restoran ponudi u zakup i par godina pred odlazak u penziju „spusti jedra i usidri se” na svom rodnom ostrvu u Hrvatskoj. Dušan i Zdenka htjeli su da do iduće godine uštede dovoljno da restoran uzmu u jednogodišnji zakup i započnu novi život. S mislima o novom životu Zdenka bi, umirena i srećna, zaspala na Dušanovom ramenu.
Kako je tačno glasila vijest, Dušan nije zapamtio ali bi se kladio da je spiker njemačkog WDR tog novembarskog jutra 1995 izgovorio upravo sljedeće:
-Trojica ratnih poglavica iz bivše Jugoslavije potpisali su kasno sinoć po lokalnom vremenu u američkoj vojnoj bazi Dayton sporazum o prestanku rata u Bosni i Hrvatskoj.
Dušan se osjećao čudno. Trebao je biti sretan što je rat u njegovoj zemlji nakon skoro četiri godine konačno završen. Razaranja su prestala i ljudi će, polako, početi da popravljaju nastalu štetu i krpe ostatke života kao staru čarapu. Iako ništa neće biti kao prije, život će ipak slaviti pobjedu nad smrću. Dušan je osjećao da gosti u restoranu kao i komšije u zgradi od njega očekuju da bude srećan zbog potpisanog mira. Sad se, konačno, može vratiti kući.
Dušan se samo blago osmjehivao i odmahivao glavom. Umjesto sreće on je osjećao strah. Istinski, intenzivan strah, jači, činilo mu se, nego prije četiri godine kada je na brzinu prikupio porodicu i napustio Bosnu. Tada je njegov strah bio uzrokovan sasvim konkretnom prijetnjom. Postojala je mogućnost da bude proglašen izdajnikom i dezerterom, potom pritvoren i osudjen ili deportovan na front. Šta bi se tada desilo s njegovom ženom i djecom nije želio da misli. Ženu je konvojem Crvenog krsta uspio da preko Hrvatske pošalje rodjacima u Njemačku, a on je, za nekoliko zlatnika koje je čuvao kao raritet i porodičnu amajliju, kupio falsifikovane dokumente i jednom oficiru srpske vojske platio da ga ilegalno prebaci u Srbiju. Odatle je, preko Madjarske i Austrije, stigao do Njemačke.
Zakon u vezi s bosanskim izbjeglicama se u medjuvremenu nije promijenio. Dušan nije morao ponovo da čita ugovor koji je sklopio s njemačkom državom da bi znao da je trpljenju došao kraj. Očekivao je da će uskoro dobiti poziv iz Biroa za strance. Znao je da mora napustiti Njemačku: bilo je samo pitanje kada će morati da ode. Za mjesec ili dva, najviše tri. Ta slutnja uzrokovala je strah. Dušan se plašio mogućeg povratka u razrušenu i krvlju podijeljenu zemlju u kojoj, osjećao je, za njega nije bilo mjesta.

(20-10-1997)

Sunday, March 20, 2016

Vojislav Vojo Erceg: MOJ RAT ZA BANJALUKU


Sa konferencije za stampu
Stiglo je proljeće i red je da vidimo šta je sa ovim našim gradom, u kakvom je stanju, pred kakvim izazovima i ko mu sve radi o glavi. U Banjaluci je na sceni visoko korumpirani, nenarodni režim, sa elementima socijaldemokratskog dekora, koji je prisvojio kulturu po kojoj vladajuća koalicija sve odlučuje. Nastavlja se degradacija vrijednosti i od Banjaluke pravi krasno mjesto za pobješnjelo samoljublje, razuzdani snobizam i sve veći nemoral. Mića Popović je naslikao sliku i ispod nje napisao “ Ovaj narod spava”, a slika nam otkriva strahote tog spavanja, tog života bez svijesti, nade i volje. Nažalost, i ljudi u Banjaluci su otupili, umorni su od nepravdi i poniženja, pitaju se gdje će biti dno i da li je ovo sada dno. Imam osjećaj da je ovo replika Banjaluke i, strašno je reći, replika ljudi, jer su svi već sami sebe preslikali u neko drugo stanje. Najveća tragedija je u mozgovima ljudi jer većina građana ne shvata da ih ove naše političke barabe pretvaraju u poslušnu masu koja glupavo aplaudira lažima i bahatom izrugivanju demokratije. Po istoj logici blokade mozga i naše domaće krave bi trebale biti glupe, jer ih niko ne može uvjeriti da umjesto mlijeka daju vodu, iako se to nekom isplati. Na sreću, krave su mentalno čvrste i ne može ih preveslati nikakva propaganda. Ljudi bi od kravica mogli puno naučiti, ali mnogi su se radije ugledali na, sve prisutnije i mnogobrojnije, svinjske Papke. U našoj anahronoj i poltronskoj politici rijeш Papak aludira na karakternu osobinu, a ne na pojam iz marvinske anatomije. Iskreno mislim da ta riječ nije prikladna za naše političke primače, trpače i preletače, jer tu se više radi o moralnom idiotizmu. Drugim rječima, Moralni idiot je poremećena osoba kod koje intelekt ostaje sačuvan, koristi se suvislim argumentima, samo ono o čemu misli i za što se zalaže nije ni moralno, ni normalno. Takve osobe su vrsta nezdravog razuma u kojem se politika, k’o fol, reducira isključivo na zaštitu nacionalnih interesa s jakom ideološkom konotacijom. Nema puno onih koji sastavljaju uzroke i posljedice i koji misle dalje od punog tanjira i dublje od naše mučne svakodnevnice.
Nije sve crno kao što izgleda POKRET ZA BANJALUKU Pamet, ponos, pravda…
Mnogi smatraju da je glavni arhitekta i simbol očuvanja postojećeg režima autoritativne kleptokratije Prvi čovjek Banjaluke, koji se pokazao dobar samo u sprovođenju naredbi svoga Lidera, kao da imamo dvorski sistem. U tome mu, svesrdno pomaže većina, od naroda izabranih, bofl odbornika, koji najviše vole da se bakću raznim, manje-više, nebuloznim razbibrigama, jer je najvažnije da se oko nečega kenja i skrene pažnja sa konkretnih tema. Batali grad koji je postao partijska pijaca, sa likovima koji podsjećaju na majmune-ljenjivce sa Papue Nove Gvineje, istrenirani samo da sjede, podižu ruku i guraju skupštinsku karticu u automat. U svakom slučaju, o najcrnjem od svih crnih Gavrana, koji je na čelo Banjaluke došao samo zahvaljujući Čavićevom i Stevandićevom razigranom politikanstvu, neću više ni riječ da progovorim, jer sam na njega potrošio više pameti nego na nešto zaista pametno i ovo je zaista poslednji put da se sa njim bavim. Treba pričati o tome šta dalje, a potpuno je jasno da je Banjaluci potrebna politička snaga koja može da artikuliše interese normalne, građanske i demokratske Banjaluke.
Rješenje je da prestanemo, svjesno ili nesvjesno, podržavati one čiju globalnu sliku krase lopovluk i promovisanje lažnih kultova i ličnosti. Siguran sam da ima stranaka, organizacija i uglednih ljudi jasnih ideja koji mogu Pokretu za Banjaluku dati snagu da bi se unormanila politička scena i utjecalo na sudbinu našeg grada. Ono na što nikako nećemo pristati, to je prazna politička ljuštura, gomila okupljena zbog cenzusa ili rezultata na izborima ideološka papazjanija u koju bi se nakupili sumljivi ljudi, koji su i odgovorni za sve političke stranputice, oni koji svoj smisao vide u sukobima sa svima oko nas i u konstantnom bježanju od zdravog razuma. Želimo građanima Banjaluke ponuditi nešto drugo osim ovog poraza pameti kojom smo preplavljeni, jer ko krene tim putem gluposti neće završiti dobro. Ljudi moraju da razumiju druge onako kako žele da drugi razumiju njih, moramo, konačno, da pustimo da o našoj budućnosti, umjesto najgoreg, odlučuje ono najbolje u nama. Mi više nemamo, ne godine, nego ni mjesece za bacanje. Sve što sam stariji uvjeren sam da, sa ovo pameti koje mi je preostalo, moram da razmišljam, prije svega, iz osjećaja budućnosti moje djece i unuka, naročito unuka. Neće biti jednostavno jer primitivizam, u svom najnovijem trijumfalnom pohodu, želi dokazati da su svi ti pokušaji besmisleni i potpuno nevažni. Ovakvoj apsolutističkoj politici treba zavađeno i svadljivo pleme koje nije vezano interesom i redom u kući, nego nejasnom krvnom vezom, priglupim mitovima i agresivnim nacionalizmom.

A stiže nam živopisna predizborna kampanja, period “ novih poza starih likova ”, koji nas podsjećaju na vrijeme “ mlatimundijalnog “ ispucavanja političkih fraza i dosjetki. Lideri će nas, svako na svoj jedinstveni način, ubjeđivati da samo rmbače, putuju, pričaju, melju, smješe se.., a mi, nezahvalnici i sebičnjaci, samo na sebe gledamo. To što mi vidimo da su se oni ovajdili i obogatili, to nije tačno. Nas naše oči varaju. Ne mislim da političari na vlasti moraju biti žgolje, da moraju gologuzi šetati ulicom, ali je bezobrazluk i nedostatak kućnog odgoja da baš svaki dan moraju proždrljivo voljeti jagnjetinu, škampe, kavijar i šampanjac. Najtužnije u cijeloj priči je što većina ne razlikuje šampanjac od karlovačkog rizlinga, kao ni kavijar od jetrene paštete. Nažalost, osim ovog SNSD-ovog trusta mozgova, ljepote i elokvencije, ima još puno kalkulantsko-profiterskih imitatora kojima su lukavost i bezočno laganje u opisu posla.
Plašim se, a volio bih da griješim, da će i na ovim izborima samo pedesetak odsto stanovnika Banjaluke obaviti svoju građansku, malograđansku i seljačku dužnost i svojom vrijednom rukom zaokružiti jedan broj. Jedni će glasati za dosadašnje ugursuze, ne zato što su zadovoljni stvarnošću, već sa zloupotrebljavanom i već izlizanom argumentacijom o manjem od dva zla.To su one ovce za šišanje koje se, bez imalo dostojanstva, neprestano ponižavaju i prodaju za malo mesa i pivo. Ne postoji pristajanje na poniženje iz koga može ispasti nešto dobro, jer ponižen čovjek nikada nikome nije pomogao. Zbog takvih tupamarosa i ispadamo kreteni koji biraju moralne idiote. Neki će glasati za nekoga iz obezglavljene opozicije, nadajući se da će baš ti junaci rješiti sve njihove probleme i tjeskobe. Samo što neće! Drugi će izaći na izbore samo kako bi u glasačke kutije ubacili prazne ili maštovito išarane listiće i svoju apstinenciju pretvorili u jasan politički stav. Najbrojnija skupina će naprosto ostati kod kuće jer im je preteško dovuć’ se na izborno mjesto, uz osjećaj da više ne žele nikome da poruče baš ništa. To su oni nesrećnici koji će naredne četiri godine, po kafanama, pametovati i divljati i na vlast i na sve živo.
Pokret za Banjaluku je okupio odličan tim sposobnih, hrabrih i, većinom, mladih ljudi, koji znaju šta znači politički posao koji je pred njima. Očekujemo podršku i pomoć od svih banjalučanki i banjalučana koji, na razne načine i gotovo sa jednakom strašću, vole Banjaluku da nam se pridruže i da zajedno gradimo jednu bolju i sretniju Banjaluku.

Vojislav Erceg, predsjednik Pokreta za Banjaluku i kandidat za gradonačelnika Banjaluke

Friday, March 18, 2016

Damir Dizdarević: Turska u BiH

Trg Taksim, Istambul

Izlaganje Dubravke Stojanović u okviru Škole znanja nedavno održane u CZKD-u, koje se odnosilo na percepciju „500 godina turskog jarma“ u Srbiji – potaklo me je na razmišljanje o tome kako se taj period doživljava u BiH. Dok se na području Republike Srpske percepcija Turske usklađuje sa onom u Srbiji, a u dijelu gdje su većina Hrvati svodi na sporadične izlive mržnje na fudbalskim utakmicama, bošnjački nacionalni korpus je po tom pitanju mnogo zanimljiviji.
U dijelu BiH u kojem prevladavaju Bošnjaci, Turska se učestalo smatra i zove majkom. Bivši reis Islamske zajednice u BiH, efendija Cerić, često je koristio ovu frazu o Turskoj kao majci, mada uglavnom bez ikakve jasne argumentacije. S druge strane, kada se govori o porijeklu Bošnjaka odnosno bosanskih muslimana, Turska i Turci će se rijetko spomenuti. Većinom se pominju stari Slaveni, Iliri, ponegdje i Bogumili kao originalnipreci ovdašnjih naroda. Noel Malcolm u svojoj popularnoj knjizi „Bosna – kratka povijest“ dokazuje da se turski uticaj u BiH može vezati samo za vjeru, odnosno islamizaciju (a i to djelomično), a nikako za porijeklo naroda. Teza o Turskoj kao majci zato je uglavnom emotivno inspirisana, možda i ponajviše odnosom Turske prema Bošnjacima tokom i iza posljednjeg rata.
U ratu devedesetih godina prošlog vijeka, bosanski muslimani, odnosno Bošnjaci, često su i sa srpske i hrvatske strane oslovljavani Turcima. To je nastavljeno i kasnije u nešto manjoj mjeri, a povremeno se, najčešće na utakmicama i u negativnom kontekstu, pomene i danas. I rijetko koji Bošnjak će takvu etiketu prihvatiti sa odobravanjem. Iako je nazivanje Turske majkom široko prihvaćeno, etiketiranje Bošnjaka kao Turaka će se uglavnom protumačiti kao negativno i na granici uvrede.
Vladajuća bošnjačka partija, koju danas vodi Bakir Izetbegović, takođe se često dotakne Turske i „bratskog turskog naroda“ kao najvećih prijatelja BiH, čime se pored vjerskog ovom uvjerenju daje i politički kontekst, što ponekad dovodi i do smiješnih rezultata. U Sarajevu je tako prije par mjeseci pobjeda Erdoganove partije na lokalnim izborima spontano proslavljena na ulici, uz baklje, sirene i vatromete. Iako nikakvo istraživanje, poput onog provedenog u Srbiji, u BiH nije urađeno, prilično sam siguran da većina „slavljenika“ na ulicama Sarajeva nije imalo ozbiljnog doticaja sa programom Erdoganove partije. Štaviše, vrlo je vjerovatno da bi se na ovakav način slavila i pobijeda turske opozicije – slavlje u Sarajevu je više bilo odraz slavlja na ulicama turskih gradova, nego stvarna podrška nekoj političkoj opciji. Mada treba primijetiti, pogotovo ovih dana posle masakra u Ankari, da solidarnost sa Turskom u tugovanju i nije previše izražena.
S druge strane, nekih 100 km dalje od Sarajeva, pristupanje opštine Doboj Zajednici opština turskog svijeta (šta god to značilo) dočekano je sa velikim neodobravanjem od strane vlasti i građana RS (Doboj je unutar Republike Srpske). Jedan od intervjuisanih građana izjavio je: „Ne podržavam ovu odluku lokalne vlasti, znajući kakva smo vjekovna iskustva imali sa Turskom i Turcima. Zabrinut sam i pitam se što im je ovo trebalo“. Pozivanje na „vjekovna iskustva sa Turskom i Turcima“ možda i najbolje govori o tome na koji se način formira mišljenje građana. Interesantno bi zaista bilo vidjeti da li bi se, hipotetički gledano, na isti način govorilo i da je Doboj pristupio zajednici njemačkih opština, imajući u vidu iskustva sa Nijemcima, koja su kudikamo svježija od onih sa Turskom.
Turski jaram se u bošnjačkom nacionalnom korpusu rijetko pominje, mada realni tragovi koje je taj period ostavio u BiH (u cjelini) govore da njegovi rezultati nisu ništa bolji ili gori nego u Srbiji. Sve ono što se eventualno može protumačiti kao negativna posljedica perioda pod Turskom na sadašnjost, postoji gotovo jednako i u BiH i u Srbiji. Ipak, percepcije i tumačenja tog perioda su potpuno drugačiji. U Sarajevu je od 1995. do danas otvoren čitav niz turskih škola, koledža, fakulteta i studentskih domova. U razgovoru sa ljudima može se primijetiti da ih se većinom dijeli na one koje je „otvorio Erdogan“ i na one koje je otvorio Davutoglu ili neko od turskih tajkuna. Pitanje zašto se škole dijele na takav način i koja je škola „bolja“, ostaje bez odgovora, što opet govori u prilog tome da se mišljenje formira medijski, često bez ikakve iskustvene ili istorijske podloge. Jedna od tih škola našla se tokom prethodnih par mjeseci u centru pažnje, zbog slučaja dječaka Mahira Rakovca, i tada je, opet emotivno, dobar dio javnosti u Sarajevu bio ljut na sve škole koje imaju turski predznak. Mimo toga, odlazak u Istanbul kao turističku i šoping destinaciju u Sarajevu je već godinama iznimno popularan, pa tako dnevno postoje 3 do 4 avionske linije Sarajevo-Istanbul. S druge strane, turska se roba još uvijek doživljava kao nešto što je, by default, lošijeg ili barem upitnog kvaliteta.
Turska pomoć koja je stizala za vrijeme i nakon rata u BiH nesporna je. Upitno je ipak koliko Turska, koja je i sama već decenijama pred vratima EU i opterećena brojnim problemima, može pomoći Bosni i Hercegovini koja kao i ostatak regije stremi baš prema EU. Povremeno uvlačenje Turske u političke prilike na Balkanu, što se pokuša svakih par godina, uglavnom dodatno problematizuje odnose upravo zbog pomenutih apsolutno suprotstavljenih percepcija. Niti jedan politički lider u regiji danas neće Tursku nazvati neprijateljskom zemljom (a realno,i zašto bi), ali lokalno djelovanje će biti uglavnom usklađeno sa „narodskim“ mišljenjem. U BiH je to dodatno usložnjeno, jer svaki narod ima svoje mišljenje, uglavnom formirano na „vjekovnim iskustvima“, što je zapravo samo maska za puko neznanje.
I nagradno pitanje za kraj, koje je u BiH gotovo postalo vic i pokazuje sve protivrječnosti ove teme: Za koga stanovnici BiH (pri tome misleći na sve narode) navijaju kada igraju BiH i Turska?
Peščanik.net, 15.03.2016.

Thursday, March 17, 2016

Svetlana Cenić: Dejtonska 38. paralela

Jedino ko je ostvario cilj u ovoj državi su interesni mrzitelji, što će reći većina političkih partija. Došlo je dotle da njih veže interes, posebno vođe im, a narod mržnja. Eto, ne moramo se voleti ni u državi, ni regionalno, ali hajde da vidimo šta nam je zajednički interes. Ma, jok! Po cenu da ovaj zaslepljeni narod odreže i granu na kojoj sedi, daj da se mi obračunamo ko je za Sarajevo, ko za Beograd, kome je Banja Luka centar beogradske (duboke) provincije, kome Zagreb mesto za izlevanje frustracija itd.
Dokle je došlo kad se po nacionalnim linijama podeliše na navijače i protivnike Leonarda DiCapria!
Sirotinjo, navijaj i pljuj se međusobno! Ionako vam je mržnja i pljuvačina postala jedini posao koji i prekovremeno radite, za koji ne tražite ni topli obrok, ni regres, ni zimnicu, a ni povećanje najniže cene rada. Zato i jesu rialitiji najgledaniji program: možeš ulaziti u utrobu nečiju, možeš navijati, možeš gledati najprimitivnije oblike rasprava i vređanja... Ma, taman po meri prosečnog glasača i nacionalno pijanog balkanskog jadnika.
Već me hvata panika kad pomislim da će lokalni izbori ove godine i da ovakvi glasaju. Kakav švedski sto šta će tu svega od ponude biti: od predjela u vidu priče o svetskoj politici iako su lokalni izbori; vruće i ljute čorbe nacionalnog višeboja; glavnog jela afera i prozivki, sve do deserta u vidu stajlinga milih nam kandidata, a kao dižestiv one interesne koalicije (mir, mir, niko nije kriv!) i papkarenje. Nasuprot ponudi je potražnja, koja gladna čeka ko će platiti glas, ko će obećati posao, ko će doći sa paketom, ko će razapeti šatru i dovesti muziku...
Opozicija će do tada da i dalje zaseda po odborima i piše saopštenja. Onda će da mozgaju oko kandidata i kao spremaju iznenađenja. Koja nikog iznenaditi neće, naravno, jer su mahom, posebno za lokalne izbore, spisak likova koji nameste boru na čelu, što bi, kao, trebalo da ih pravi ozbiljnima. I tu sve završava.
Evo nam u RS-u i nove opozicije na daljinski upravljač: neke srbo-ujedinjujuće, proizašle iz papkarenja, te izvorne. Da su bar izvorno narodne, pa hajde, već izvorno interesne. Obe su, pretpostavljam, već napravile dil sa vladajućim SNSD-om: svaki dobijeni glas, a otet od Saveza za promene, množiće se sa utvrđenom cifrom, a tamo gde uzmu odbornička mesta, zna se s kim će u koaliciju. Isti recept viđen već toliko puta!
Zato lepo da se manemo EU i okrenemo bratimljenju sa Severnom Korejom. Sličnosti ihajhaj! Posebno u programima ljudskih prava i ekonomije. Ako je tamo 38. paralela koja deli, mi imamo onu dejtonsku, pa onda i pod-dejtonsku. Kim II Sung je tvrdio da pojedinac treba da se potčini širokim narodnim masama, jer se njegova stvaralačka snaga može razviti samo u grupi. Široke narodne mase, sa svoje strane, moraju se prepustiti Partiji i Vođi i u svemu ih bezuslovno slušati.

Kažu da je napisao više od deset hiljada knjiga, što znači da bi svaki treći dan od rođenja pa do smrti morao po jednu knjigu da napiše. (I kod nas vođe imaju svoje pisce) Jedna od njih je i Đuče ideologija, a njena tri principa su: vojni suvernitet (čaču), privredna samodovoljnost (čarib) i vojna nezavisnost (čavi). Osim kad je trebalo da ih pomažu trupe Sovjetskog saveza i Kine ili kada je stizala međunarodna humanitrana pomoć zbog gladi izazvane pogrešnom politikom, što je slučaj i sa nama: od mirotvoraca do hranitelja preko kreditora.
No i Voljeni vođa Kim Džong II, naslednik, imao je velike ideje. Svojom songun politikom (songun: vojska na prvom mestu), tokom gladnih godina, stavio je vojsku iznad interesa države i društva, pa je 2009. u vreme promene Ustava, đuče ideologiju dopunio songun ideologijom, istovremeno, pazi sad, ograničavajući uticaj vojske na državu: vi ste na prvom mestu, a ja sam iznad vas. Za naše potrebe, reč vojska zameniti izrazima entitetska ili kantonalna policija.
Građani u potpunosti zavise od državne raspodele životnih namirnica, a raspodela se obavlja na osnovu pripadnosti klasi. Postoje tri glavne klase i preko pedeset potklasa. Najbolje je opskrbljen rukovodeći kadar, armija i apsolutno lojalni građani. Klasa broj dva su “nepouzdani elementi” -ideološki nepodobni. Treća klasa su “neprijateljski raspoložena lica”. Za dobijanje statusa neprijatelja dovoljan je razgovor sa strancima. Što se ne odnosi na Voljenog vođu, koji obožava sve što je američko.
Ne znam da li su ovi naši učili direktno od Mao Cedunga ili Kim II Sunga ono izdavanje sudbonosnih naloga ili izjava. Voljeni vođa obilazi neku fabriku ili njivu, pogleda okolo, značajno klima glavom i odmah govori šta treba ili šta će se uraditi. Da se podsetimo svih onih projekata diljem države tipa firme Nikola Tesla, aerodroma, obećanja o finansijskoj podršci opštinama ili kantonima i tako unedogled.
I zato lepo po paraleli razbroj s’, a turističke i vaspitne ture za Pjongjang. Manemo se mehanizma koordinacije, srpskih trica i evropskih kučina, hrvatskog Čović-optimizma i bošnjačke celovitosti, već svako na svojoj paraleli da potpiše sporazum o pridruživanju, specijalnim i paralelnim vezama sa bratski demokratskom Severnom Korejom.

Svetlana Cenić
(Dani)

Wednesday, March 16, 2016

Komemoracija PAŠI BEĆIRBAŠIĆU


11. marta 2016. u Holandiji je u 72. godini umro Pašo Bećirbašić, centarfor zlatne generacije Borca. Fudbalsku karijeru Pašo je započeo u Naprijedu, a proslavio se u Borcu. Bio je jedan od najefikasnijih strijelaca banjalučkog Borca.
U trofejnoj sali FK Borac održana je komemoracija Paši Bećirbašiću.
Komemoraciji je prisustvovao i slike poslao Rajko Pušić.
Pašo je sahranjen 15. marta u Holandiji. Na žalost, ne u njegovoj Banjaluci.
Počivaj u miru golgeteru - majstore.
"Bio je Pašo Bećirbašić sjajan golgeter, ali i sjajan čovjek. Ako se za nekog može reći da je bio ljudska dobrota, onda je to bio on. Jedno vrijeme na Laušu otvorio je kafić 'Golgeter', tamo se znalo ko nema para za piće, platiće Pašo, kome treba para, daće mu Pašo. Nema toga kome on nije pomogao, kome nije izišao u susret, koga nije posavjetovao, počastio, a često je bio i zaštitnik slabijih i nejakih. Otišao je golgeter na put bez povratka. Otišao je jedan od najomiljenijih fudbalera Borca, otišao je jedan od onih iz banjalučke raje, otišla je ljudska gromada. Otišao je Pašo Bećirbašić u fudbalsku i ljudsku legendu", rečeno je na komemoraciji, u prostorijama Gradskog stadiona.














Tuesday, March 15, 2016

Aleksandar Aco Ravlić: OTKAKO JE BANJALUKA POSTALA


 O Banjaluci su ispjevane mnoge pjesme. Sevdalinka “Otkako je Banjaluka postala” zacijelo je jedna od najpoznatijih, vezana za ime grada na Vrbasu. Bila je toliko neodoljiva da je književnik Rasim Filipović načinio dramski tekst istog naslova, u dva dijela (4 slike) s pjevanjem, koji je već 14. 2. 1940. doživio premijeru baš u banjalučkom pozorištu (redatelj Dragan Jovanović, muzika Jarko Pleciti, dirigent Ivan Dominis).
Lijepa udovica, o kojoj se pjeva, nesporno bijaše lijepa. Međutim, ostalo je neutvrđeno ime šarmantne udovice. U beogradskom listu “Vreme”, uoči Drugog svjetskog rata, Naim Kulenović je u svom napisu o, po njemu najljepšoj sevdalinci, riješio tu još uvijek neriješenu enigmu tako što je ispričao priču o Džafer-begu Kapetanoviću, koji je živio u Banjaluci na razmeđu vijekova -18. i 19., i čija je supruga - Džafer-begovica, još za njegova života begenisala, bekriju Enesa Ismailovića, za kojeg se i udala poslije Džaferbegove smrti. Po jednoj drugoj verziji, koju je rado pripovijedao Muhamed Ćejvan, jedan od najpoznatijih pjevača sevdalinki, koje je dala Banjaluka, a koji je bio i zapažen glumac, uz Džafer-begovicu glavna ličnost je bio stanoviti Pilale Kokuz, koji bijaše naočit, ali uvijek pritisnut besparicom (otud mu i nadimak Kokuz) i da je, navodno, živio polovinom 19. Stoljeća.
Još jedna zanimljivost je vezana za ovu poznatu pjesmu. Naime, dugo vremena se držalo da je pjesma originalan proizvod banjalučkih sevdalija, kako po riječima, tako i melodijom.

Tu originalnost osporio je poznati etnomuzikolog, kasnije akademik Vlado Milošević, pošto je 1958. godine posjetio Institut za folklor pri Bugarskoj akademiji nauka u Sofiji. Tom prilikom Raina Kacarova, koja je bila načelnik Instituta, zapjevala je na turskom, više slučajno, jedan stih pjesme, koja je, tvrdi V. Milošević, bila istovjetna našoj pjesmi “Od kako je Banjaluka postala”. Kad je upitao kakva je to pjesma, odgovorila mu je da se ta pjesma zove “Od kako je Carigrad postao”.
Kako je pjesma o Carigradu dospjela do ovih krajeva, nije poznato. Ko ju je prenio u ovaj kraj? Da li neki putnik, neki visoki činovnik Porte ili pak pjevači lutalice, vjerovatno nikad neće biti ustanovljeno. No, da je veoma popularna, to je izvan svake sumnje. Stoga, kako je to dobro uočio prof. dr. Munib Maglajlić, ova, “isključivo ” banjalučka, pjesma pjeva se u više varijanti, pa dodaje: “U iskvarenim varijantama ove pjesme u novije vrijeme često se čuje kako Džafer-bega kadunu prosi banjalučki(!) kadija, a ona polazi za sarajevskog deliju(!) ili bekriju, što predstavlja grubo kršenje poante, u kojoj je ova sevdalinka sadržana: da bi se ostvario efekt, izazvan neočekivanim izborom udovice izuzetne ljepote glasovitom kadiji izdaleka, mora biti suprotstavljen bekrija iz udovičine blizine.“
Prihvatajući ovo razložno stajalište valjalo bi, prema M. Maglajliću, pjevati najpoznatiju sevdalinku o Banjaluci ovako:
“Otkako je Banja Luka postala, nije ljepša udovica ostala, nego što je Džafer-bega kaduna!
Nju mi prosi sarajevski kadija; ona neće sarajevskog kadiju, ona hoće banjalučkog bekriju! ”
Još se mora reći, da je Ljudevit Kuba, češki etnomuzikolog, zabilježio početkom ovog stoljeća, a prvi put - 1907., saopštio javnosti kroz “Glasnik Zemaljskog muzeja Sarajevo”, pjesmu sa gotovo istom melodijom
(tako je tvrdio akademik Vlado Milošević), ali sa riječima: "Od kako je Herceg-Bosna postala, nije ljepša udovica ostala, što je danas Zečevića gospoja - prosila je tri sarajevska dilbera... ”

Aleksandar Aco Ravlić

Monday, March 14, 2016

Milena Dravic


"Mislim da patimo od kompleksa više vrednosti. Ne sagledavamo realno svoju ulogu. Mislimo da smo važniji nego što jesmo. Ne sagledavamo realno gde nam je mesto. Koliko možemo, šta možemo i kako se najbolje postaviti."

Saturday, March 12, 2016

Na danasnji dan....

... prije trinaest godina ubijen je Zoran Djindjic...
... i nada da ce nacionalizam i kriminal biti porazeni...


Srbija jos uvijek ceka novog Djindjica ...
i dok ceka, onoga kojeg je ubila ili dozvolila da ga ubiju,
slavi ovako.


Rade Serbedžija - Ne daj se Ines

Friday, March 11, 2016

In memoriam: Dragan Nikolic

20.08.1943. - 11.03.2016.

U 72. godini zivota umro je  Dragan Nikolic, jedan od najvecih i najvoljenijih glumaca bivse Jugoslavije. Rodjen 20. avgusta 1943. u Beogradu, ostao je, do kraja zivota, vjeran svome gradu. Ostao je vjeran i ljudskosti, jer ga devedesetih nije ponijela stihija nacionalizma.  
Nakon zavrsenih studija glume na Akademiji za pozoriste, film, radio i televiziju u Beogradu, filmsku karijeru otpocinje glavnom ulogom u filmu Zivojima Pavlovica "Kad budem mrtav i beo" 1967. 
Pamticemo ga ulogama u nebrojenim filmovima, TV serijama, na sceni Ateljea 212, po ljubavi sa jos jednom legendom nase generacije, glumicom Milenom Dravic.

Neka pociva u miru.

Slicnost nije samo fizicka






Related Posts Plugin for WordPress, Blogger...