Tuesday, May 31, 2016

Svetislav Basara: Duletova istorijska čorba

Sevap je da se malo odmorimo od politike i političke filozofije, pa ćemo se u današnjoj kolumni vratiti na zapostavljenu temu srpske palanačke gastronomije i, uopšte, života u palanci, kao takvoj, für sich und an sich.
Sticajem okolnosti izašao sam na zao glas kao mrzitelj srpskih palanki, što uopšte ne korespondira sa činjeničnošću. Naabarot! Maltene celog života mislim da su palanke pravo srce Srbije i da bi za Srbiju bilo pametno da svoju ekonomiju temelji na razvoju palanki, a ne na megalopolizaciji Beograda, protiv koga apsolutno nemam ništa, ali mi se čini da ga si Srbija ne može priuštiti.
A evo i zašto. Turite prst na čelo pa se zapitajte da li bi, ekonomski neuporedivo snažnija, Kina mogla podneti Peking od 350 000 000 stanovnika - a to bi bio raj „odnos". Ne bi! Zato to Kina i ne pokušava, za razliku od Srbije koja misli da osiromašena srpska provincija može izdržavati prestonicu u kojoj će se - milom ili silom - sabiti četvrtina populacije. Uzmimo drugi primer, Ameriku. Jeste da su u Njujorku i Vol Stritu i kurve i kokain, ali Amerika svoju moć temelji na nepreglednim poljima nafte, pšenice i kukuruza.
Sad će zakerala da graknu - jebo te kukuruz, to je prevaziđeno, trebaju nam nove tehnologije i fakat nam trebaju, ama novih tehnologija nema bez nafte, pšenice, kukuruza i pročih bazičnih sitovina, a kako to izgleda u praksisu, to je tema naše današnje kolumne.
Sledi priča o blaženopočivšem Duletu Mornaru i njegovoj izuzetnoj čorbi.
Dule, neka mu je laka zemlja, odista beše mornar, to mu je bio i nadimak i zanimanje, što će reći da je Dule plovio belosvetskim morima na prekookeanskim brodovima - i za to bio lepo plaćen - i da je jednom u dve godine, skupivši pripadajuće mu godišnje odmore, dolazio na po tri letnja meseca u Bajinu Baštu, iako je komotno mogao da ode na Ibicu ili u Sen Trope ili u već neki vlažni san naših velegradskih palančana. Tako jedne godine banu Dule kod našeg druga Jovice, kod koga sam i ja tih godina o letima konačio, i onako, s vrata, smoren od puta, upita - šta ima da se jede. Na meniju beše čorba, laka, letnja, šuplja kost povrće i tako to, što ne znači da smo Jovica i moja malenkost držali dijetu, o ne, u to smo doba bili šlang, nego znači da je budžet bio, kako se to kaže, tanak. Da ne dužim. Nije ovo loša čorba, reče Dule, ali sutra ću vam ja pokazati kako se kuva PRAVA čorba. Rečeno učinjeno. Ujutru kupio Dule dva kila teletine - od ruže - ceger celera, šargarepe, karfiola, sve to iseckao, turio u lonac i - šta? čorba vaistinu beše dobra.
Još je pamtim. Ima li naravoučenija? Kako da nema. Lako je napraviti dobru čorbu kad imaš para, a para imaš kad nešto konkretno radiš, mislite o tome.

Svetislav Basara
(Danas)

Monday, May 30, 2016

Muharem Sitnica - Sica: Banjaluka u vjekovima


Učiteljska škola, osnovana 1925. a ukinuta 1972. godine. Zgrada izgrađena 1931. godine, a internat dograđen 1939. godine. Zgradu su jedno vrijeme koristile Medicinska škola i Škola tercijarnih zanimanja. Od 1996. godine u objektu je smješten Prirodno-matematički fakultet.


Medicinska škola, otvorena 1947. godine, nalazila se na "Maglajlića kućarima". Škola je do izgradnje objekta i internata, 1948. godine, djelovala u Vili "Božić" u Ulici fra Grge Martića. Teško je oštećena i porušena nakon zemljotresa 1969. godine. U prvom planu je most na Crkveni. Godine 1972. na ovom mjestu podignuta je nova zgrada gimnazije.


Osnovna škola "Zmaj Jovan Jovanović". Zgradu je projektovao i 1910. godine izgradio inženjer Josip Blažeković. Do Drugog svjetskog rata zgrada je korišćena za potrebe Sreskog načelstva, Poreske uprave i Katastra nekretnina. Nalazila se u Grđića ulici (danas Ulica 22. aprila). Porušena januara mjeseca 1970. godine

Saturday, May 28, 2016

BARACK OBAMA: „Neću se izviniti za atomsku bombu u Hirošimi“

Amerika se mora mijenjati! 
Vodeca sila na svijetu je, u ime mira, pocinila neoprostive zlocine. Njenim vojnicima i komandantima ne moze suditi medjunarodni sud za ratne zlocine. Naravno, da se u ratnim uslovima donose drugacije odluke nego li u mirnim. Hiljade nevinih izgubili su zivot da bi sluzili kao primjer i prijetnja svim drugima kakva ih drakonska kazna moze stici ako se ne predaju.  
Sada, toliko decenija nakon tog zlocina kojim je Drugi svjetski rat zavrsen, oprost je najmanje sto bi covjek - predsjednik trebao uciniti.
Barak Obama mi je simpatican i drag covjek. 
Predsjednik Barak Obama je samo jedan od predsjednika najvece sile na svijetu koja je cinila i cini neoprostive zlocine pod izgovorom da ih cini zbog mira!?
Njegova posjeta Hirosimi bila je prilika i za SAD da se izinu zbog zlocina nad nevinima i time stvare uslova za trajni i iskreni mir.
Obama je, posjetom Hirosimi, svoju istorijsku priliku samo djelimicno iskoristio!

****************

Predsjednik SAD Barak Obama položio je vijenac na mjestu prvog atomskog napada u istoriji, što je simboličan gest za koji se Tokio i Vašington nadaju da će učvrstiti njihovo savezništvo i podstaći inicijativu za odbacivanje nuklearnog oružja.
Posjeta Obame smatra se istorijskom jer je on prvi aktuelni predsjednik SAD koji je posjetio Hirošimu nakon što je njegova zemlja u Drugom svjetskom ratu bacila atomsku bombu na taj grad. Obama i japanski premiješ Šinzo Abe zajedno su ušli u memorijalni centar i stali pred "Vječni plamen".
"Ovo je prilika da odamo počast svima koji su izgubili život u Drugom svjetskom ratu i prilika da potvrdimo našu posvećenost miru i bezbjednosti u svijetu u kojem nisu potrebne nuklearne bombe", rekao je Obama, a potom dodao: "Spoznali smo ratne strahote. Hajde da sada, zajedno, nađemo hrabrosti da širimo mir i stremimo ka svijetu bez nuklearnog oružja". 
Predsjednik SAD je istakao  je njegova posjeta Hirošimi dokaz da se čak i najveće i najbolnije razlike i podjele mogu prevazići. 
On je ranije rekao da se neće izviniti zbog bacanja atomske bombe, ali da će odati počast svim žrtvama u Drugom svjetskom ratu. 
Oko 145.000 ljudi poginulu je 6. avgusta 1945. godine kada je bačena atomska bomba na Hirošimu, prva u istoriji. Dva dana kasnije na Nagasaki je bačena druga atomska bomba, koja je odnijela još 74.000 ljudska života. Većina Amerikanaca vjeruje da su ovi napadi bili neohodni da bi se okončao rat i spasli životi.

(Nezavisne novine)

Friday, May 27, 2016

Volim sto sto ne volim!

Ako je sve ovo istinito, a nemam veliki razlog da sumnjam jer sam za neke od dole citiranih izjava patrijarha Pavla vec znao. To je patrijarh Srpske pravoslavne crkve, iz perioda poslednjih balkanskih ratova, koji ce biti (ako vec i nije) proglasen svecem. 
Ovakve izjave prvog u crkvi, kao i huskanje crkve protiv drugih vjera i naroda, blagosiljanje zlocinaca, bogacenje na racun siromasnog naroda, mijesanje u politiku i jos dosta toga cine me sretnim sto sam ateista. Zaprovo, bolje reci sto ne vjerujem u ovakve zastupnike boga, a niti u boga jer su njega izmisljali nekada davno ovakvi kao sto je Pavle. Iako tako mislim i osjecam ne osjecam se ni kao ateista niti komunista. Mnogi izmedju ove dvije kategorije stavljaju znak jednakosti. Ne vjerujem u stvaratelja - vjerujem u prirodu cije procese je Darviin najbolje objasnio.  Vjerujem da u prirodi postoji balans i da ga ne treba narusavati jer priroda uzvraca. Vjerujem da se dobro vraca dobrim, a zlo zlim.  Vjerujem u pozitivnu i negativnu energiju. U dobre ljude....
Sretan sam sto ne pripadam stadu koje Pavle i slicni njemu vode. 
Onima koji iskreno vjeruju ne uskracujem njihovo pravo niti ih zbog nasieg razlicitog vidjenja smatram manje vrijednim. Naprotiv, smatram da u nekim zivotnim situacijama iskrena vjera covjeku veoma pomaze.
*******************************

“Pokrivanje glave je simbol pokornosti žena mužu i crkvi; to je znak vlasti muškaraca nad ženama, to je princip uzvišenosti i časti”. (Patrijarh Pavle, Da nam budu jasnija neka pitanja naše vere, Beograd 1998.)
“Nalažući ženama kao obavezu, bez obzira na sve loše osobine muža, da bude poslušna i da mu čini ustupke, hrišćanstvo vidi u tome sredstvo za ukorenjivanje mira u bračnim odnosima i ponovno uspostavljanje bračne sreće“.
(Patrijarh Pavle, Da nam budu jasnija neka pitanja naše vere, Beograd 1998.)
“Žene nisu poželjne u crkvi tokom menstruacije, ali savremena higijenska sredstva mogu efikasno sprečiti da se slučajnim istečenjem krvi hram ne učini nečistim, kao i ublažiti zadah koji isticanjem krvi nastaje“. ( Patrijarh
Pavle, Danam budu jasnija neka pitanja naše vere, Beograd 1998.)
“Pravoslavna crkva nije protiv toga da žene nose pantalone zbog prirode posla koji vrše, na primer, u fabrikama, ili putovanju zimi na konjima, motociklu, skijanju i tako dalje....Crkva je protiv takvog oblačenja kad je ono
zbog mode i pogrešnog shvatanja jednakosti polova“. (Patrijarh Pavle, Da nam budu jasnija neka pitanja naše vere, Beograd, 1998.)
“Jasno je da drugog puta nije bilo. Tako je sada i nama nametnut rat. Zato je taj naš rat pravedan jer je odbrambeni. Ne napadački ni osvajački“. (Patrijarh Pavle, Duga 10-23 april 1999.)
“Biti Srbin znači biti obavezno pravoslavac… Srbin ne može biti ateista… Srbin nekršten ne biva”. (Patrijarh Pavle, Da nam budu jasnija neka pitanja naše vere, 1998, prema pisanju lista Vreme.)
“Srbi ne mogu da žive sa Hrvatima ni u kakvoj državi. Ni u kakvoj Hrvatskoj“. (Patrijarh Pavle u pismu lordu Karingtonu, avgusta 1991.)
“Mnoge majke, koje nisu želele da imaju više od jednog deteta, danas čupaju kose i gorko ridaju nad izgubljenim sinovima, u ovim ratnim sukobima, proklinjući često Boga i ljude, ali pri tom zaboravljajući da optuže sebe što
nisu rodile još dece da im ostanu kao uteha“. (Patrijarh Pavle, u Božićnoj
poslanici, 1995.)

Thursday, May 26, 2016

A. Ravlic:Nekoliko banjalučkih sportskih anegdota


(prema sjećanju novinara Aleksandra Ace Ravlića)
Prvih godina poslije Drugog svjetskog rata, među banjalučkim nogometašima se isticao bekovski par Pero Katić, poznatiji kao Pero Blum i Aci Kezić. Nastupali su u u omladinskom društva "Kozara", a potom i u momčadi sa Predgrađa. Prijatelji na terenu, ali i van njega uvijek su bili spremni na šalu.
Ostalo je zabilježen događaj koji se godinama prepričavao, posebno u kafanama, naročito među sportašima i sportskim radnicima (…Žiža Kuruzović, Zdenko Šašić,…). Naime, na utakmici u Mrkonjić Gradu kada je lopta odletjela u kukuruzište, Pero Blum je odjurio za njom. Spazivši bundevu slične veličine i boje, bržebolje ju je otkinuo, došao do autlinije i "loptu" ubacio u igru. Kiko Bukić, koji se isticao temperamentom i hitrošću, u žaru borbe, podmetnuo je glavu i pao k’o pokošen. Ipak, sve se dobro završilo i nakon liječničke pomoći svi su se slatko smijali…


***

Brane Krivokuća, dugogodišnji igrač Borca, rado je pripovijedao dogodovštinu iz vremena kada je, u drugoj polovini šezdesetih, Borac trenirao nekada vrsni branič zagrebačkog Građanskog, Partizana i Sarajeva, nadasve reprezentacije, Miroslav Brozović zvani Meho.
‘’Na sastanku prije utakmice sa Šibenikom Meho nam daje upute. Obrati se meni: Ti, Brane, pripazi na Roru, ne daj mu da primi loptu.
Ali, čujte Meho, Rora nije više u Šibeniku, otišao je poodavno u Dinamo - primjetim, smiješeći se.
Meho se ne da zbuniti: Svejedno, bit' će neki drugi Rora, jeb.. mu mater.
Kasnije smo se svi nasmijali, pa i Miroslav Meho Brozović.’’

***
Pedesetih godina u Borcu se pojavio zanimljiv trenег Bio je Mađar, svi su ga zvali Mirko Baći iako je pravim imenom bio Emerich Juhas. Slabo je govorio naš jezik, pa se često služio gestikulacijama u razgovoru sa igračima.


Uvijek pripravan na šalu, Enver Hadžiabdić Ćopi koje i studij pretpostavio nogometu, upijao je svaku riječ i gestikulaciju novopridošlog trenera:
‘’Želi nama Mirko Baći objasniti kako će biti nepovoljni vremenski uvjeti za igru, pa će ti nama, uz neprekidno gestikuliranje rukama, "sutra padati kiša i ono belo", misli na snijeg, ali ne zna
kako se to kaže, pa će se pomoći sa onim uhuuhu, biva hladnoćom, pa će zapuhati i u prste. A kad htjede reći da će biti vjetrovito, Mirko Baći, ne može da se sjeti riječi, ali se dosjeti da imitira duvanje vjetra. Ma, šta da pričam, bio je to pravi šou program u svlaćionici.’’ – sjećao se popularni Ćopi.

(Banjalučke anegdote)

Tuesday, May 24, 2016

Selma i Said


Blizanci Selma i Said Numanovic, rodjeni u Banjaluci prije cetrdeset godina, proslavili su nedavno u Torontu svoj zajednicki rodjendan i postavili sliku na fejzbuku.
Za mnoge slika - k'o slika, jedna od miliona postavljenih na fejzbuku. Mene je ova slika potakla da se prisjetim i napisem nesto o mom prijateljstvu sa njihovim ocem Ismetom.
Poznavao sam Ismeta godinama "iz vidjenja" ili "iz grada", kako to kazemo. Vjerovatno decenijama, jer smo obojica volili sport i staze su nam se ukrstale. Krajem osamdesetih radili smo zajedno u Cvijeticevoj Medicinskoj elektronici. On ljekar, ja inzinjer. Rekli bi neki, nigdje veze...  A mi se za cas sprijateljili jer smo imali toliko toga zajednickog, banjalucko korzo, ljude, poznanike, prijatelje, sportove, dogadjaje, KAB, Gimnaziju, grad... Sve!
Ubrzo smo u nase druzenje ukljucili i nase porodice, pa i porodice nasih prijatelja... Na tribinama Borcevog stadiona, zajedno sa Kustrom, imali smo svoja sjedista i godinama zajedno gledali Borceve utakmice.  Drustvo se sirilo, zajednicki se slavili drzavni ali i nacionalni praznici. Sjecam se, jedne od predratnih godina, cak su se za isti vikend potrefili oba Uskrsa i Bajram. Sve troje proslavljeno na vikendici Brane i Ranka Trivica u Celincu. Vijest o opstoj mobilizaciji i pocetku rata nas je zatekla na Ismetovoj i Azrinoj vikendici pored Laktasa, gdje smo isto tako nesto proslavljali vjerujuci da se rat nama ne moze desiti, jer bar mi u Bosni smo naucili kako da zivimo zajedno. Dogadjaji koji su slijedili pokazali su da smo bili naivni i slijepi, jer oni drugi koji nisu osjetili ljepotu takvog zivota bili su organizovaniji i jaci. A mi, slijepi pored ociju.
Sjecam se jednog detalja koji ne zaboravljam i zbog koga ovo i pisem. Osnivaju se nacionalne stranke u BiH. SDA, SDS HDZ vec osnovani i vec siju mrznju. Neki se na nju hvataju. Vecina-zbunjeni. Mitinzi. Sirenje straha jednih od drugih. Zveckanje oruzjem. Jedan od osnivaca SDA u Banjaluci je Ismetov prijatelj sa fakulteta u Zagrebu, dr. Hamza Mujagic, onkolog u banjaluckoj bolnici, koji je pred rat iz Tuzle dosao u Banjaluku. Jednog dana dodje mi Ismet da razgovaramo. Vidim, uznemiren. Kaze da ga Hamza zove u SDA i zato je dosao da razgovara sa mnom. Meni logicno sto razgovara bas sa mnom o ovome. I ja bih s njim da je meni neko nesto tako ponudio. Kaze, ako bi ti usao u SDS, ja bih isao u SDA, jer znam da bi se ti i ja sve mogli dogovarati pa i drugima pomoci da se dogovaraju. Ako ti neces- necu ni ja. Tako i bi. Ni on - ni ja ne "upisasmo" se u te nacionalisticke torove. Ostasmo ono sto jesmo: ljudi i prijatelji, iako su nas tada ubjedjivali da se to ne moze.
Uskoro, Ismet sa porodicom ode u Katar. Godinu poslije njega i ja se, sa svojom porodicom, nadjoh u Kanadi.
Ismetova porodica se, nakon dugogodisnje razdvojenosti prikupila i poslednjih nekoliko godina kompletirana zivi u Torontu na sest kilometara udaljenosti on nas. Tako, daleko od nase Banjaluke, mi nastavismo nase neraskidivo prijateljstvo ovdje u dalekoj Kanadi.

Tu su, blizanci, Selma i Said proslavili svoj cetrdeseti rodjendan.
Neka im je sa srecom!

Monday, May 23, 2016

Muharem Sitnica - Sica: Banjaluka u vjekovima


Osnovna spomen-škola "Mladen Stojanović", osnovana 1914. godine kao Državna prva mješovita pučka škola - vježbaonica. Od 1957. godine Škola je nosila naziv OŠ "Mladen Stojanović". Zgrada podignuta 1912. godine u Kaiserstrasse ,Carska ulica, (Ulica dr Mladena Stojanovića). Od 1972. godine u zgradi je bila smještena Narodna biblioteka, a potom SOUR "UNICEP".


Viša poljoprivredna škola, osnovana 1960. godine. Nakon ukidanja Škole 1973. godine objekat koristila Radna zajednica SOUR-a AIPK "Bosanska Krajina", a zatim "Agroprom banka" Banjaluka. Snimljeno na dan otvaranja Škole, 7. oktobra 1960. godine.


Viša ekonomsko-komercijalna škola, osnovana 1960. a ukinuta 1981. godine. Zgrada izgrađena pred kraj XX vijeka. Zgrada je teško oštećena i porušena nakon zemljotresa 1969. godine. Nalazila se u Ulici Petra Kočića.

Sunday, May 22, 2016

Most Radija Slobodna Evropa: Čiji su zločinci

Omer Karabeg: Treba li pravosuđe Srbije da goni osumnjičene za ratne zločine na celoj teritoriji bivše Jugoslavije?


Razgovarali su Saša Obradović, pravni zastupnik Vlade Srbije, i Joško Klisović, potpredsednik Odbora za spoljnu politiku Hrvatskog sabora i bivši zamenik ministra inostranih poslova Hrvatske.


Saša Obradović: Sve do januara 2015. godine u srpskom zakonu nije bilo ništa sporno za Hrvatsku. Nije bilo nikakvih primedbi. Štaviše, iz jedne reakcije profesora Ive Josipovića, poznatog hrvatskog stručnjaka za krivično i međunarodno pravo, na jednom stručnom savetovanju u Dubrovniku 2005. godine moglo se videti da je on taj zakon smatrao sasvim prikladnim i u skladu sa onim što je zajednički cilj svih tužilaštava za ratne zločine u regionu.

Joško Klisović: Mi se protivimo nadležnosti koju je proglasila Srbija za ratne zločine počinjene u zemljama bivše Jugoslavije zato što to osjećamo kao atak na naš vlastiti suverenitet. Ukoliko postoje indicije ili dokazi da je netko počinio zločin, postupak se može pokrenuti putem redovne pravne suradnje između tužiteljstava i pravosudnih tijela u regiji. Ne vidimo potrebe da Srbija širi jurisdikciju na druge države, uključujući Hrvatsku.

Obradović: Mislim da je tvrdnja da naš zakon ugrožava hrvatski suverenitet preterana. Univerzalna nadležnost je nešto što je tekovina međunarodnog humanitarnog prava i krivična dela koja predstavljaju delicta juris gentium, kako pravnici kažu, spadaju u brigu cele međunarodne zajednice.

Klisović: Taj zakon otvara mogućnost da Srbija igra ulogu regionalnog policajca. To stvara političke tenzije u regiji i zato mi preferiramo klasični način međunarodne pravne suradnje za teška kaznena djela. Ne bismo željeli komplicirati međusobne odnose, regionalne i bilateralne, a ovaj srpski zakon o regionalnoj jurisdikciji upravo to čini.

Karabeg: Da li Srbija insistira da ima pravo da goni zločine na celoj teritoriji bivše Jugoslavije zbog toga što je uverena da se u drugim državama regiona ne kažnjavaju zločini počinjeni nad Srbima?

Obradović: Ima gonjenja i kažnjavanja, ali ne u dovoljnoj meri. Daću vam primer zločina u operaciji Oluja. U Hrvatskoj postoji samo jedna pravosnažna presuda - i to protiv jednog izvršioca - za ubistva izvršena tokom i po završetku te operacije. Mi smo to iznosili pred Međunarodnim sudom pravde u sporu Hrvatska protiv Srbije u kome sam ja bio pravni zastupnik Srbije. Predstavnik Hrvatske je tada rekao da su ti procesi u toku. Od tada su protekle dve godine, a ja nisam čuo za neku novu, pravosnažnu presudu za ubistva počinjena u Oluji.

Klisović: Mi mislimo da cilj tog zakona nije samo procesuiranje ratnih zločina, već da on u sebi ima i jednu skrivenu namjeru, a to je da se kroz presude srpskog suda za ratne zločine piše povijest ovog prostora, odnosno sukoba na teritoriju bivše Jugoslavije.

Obradović: U izveštajima Savetu bezbednosti o saradnji Srbije sa Haškim tribunalom glavni tužilac Haškog tribunala, gospodin Bramerc, ne kaže da treba da sudimo samo državljanima Srbije. On, dakle, ne vidi ništa sporno u našem zakonu.

Klisović: Mi ovo ne vidimo samo kao otvoreno pitanje između Hrvatske i Srbije, mi to gledamo u širem regionalnom kontekstu, jer je ono izuzetno važno za dobre odnose u regiji. I iz Bosne i Hercegovine dolaze iste ili slične primjedbe na srpski zakon kao i iz Hrvatske.

Obradović: Ponavljam, naš je stav da oni koji su počinili ratne zločine, bez obzira jesu li Srbi, Hrvati ili Bošnjaci, moraju izaći pred lice pravde. Ako ne u svojoj zemlji koja ih ne goni, onda u drugoj državi koja je spremna da ih goni. To je u skladu sa načelima međunarodnog prava.

Klisović: Mi smatramo da je taj srpski zakon nepotreban, jer i bez njega stvari vrlo dobro funkcioniraju. Imamo osiguran progon osumnjičenih za ratne zločine i njihovo procesuiranje. Voljeli bismo da se taj zakon povuče zato što ne sadrži nikakvu dodanu vrijednost za procesuiranje ratnih zločina. Bojimo se da iza njega stoje određeni politički motivi i da se njime želi doprinijeti reinterpretaciji događaja na prostoru bivše Jugoslavije.

(Radio Slobodna Evropa)

Saturday, May 21, 2016

Komarica, Blajburg i Banjaluka


Postovao sam biskupa Komaricu zbog mnogih razloga. Covjek odrastao u Banjaluci. Druzio se sa nekima koje poznajem. Ostao u Banjaluci tokom i nakon zadnjeg rata. Branio sto se braniti moze. Branio ljude, pokusavao sastaviti pokidane odnose. Bio jasan i hrabar izrazavajuci svoje stavove,  uvijek odmjeren nastojeci da ne povrijedi prava drugih.
Takvog sam ga ja do sada dozivljavao.

I onda, prije neki dan, desi se pomen drzave Hrvatske zrtvama Blajburga. I na tom pomenu banjalucki biskup Komarica! I rece da je za njega Banjaluka - Blajburg!
Da li je mogao izabrati gore mjesto i poredjenje?!
Da se podsjetimo: U Blajburgu su antifasisti - partizani, u borbi ili bez borbe, pobili hiljade (kazu, stotine hiljada) ustasa, koje su prethodne cetiri godine pobile (kazu, stotine hiljada) Srba, Roma, Zidova i Hrvata koji su im se suprotstavili.
Naravno, i u Banjaluci se tokom proslog rata desilo i protjerivanje i zlocini prema Hrvatima, Muslimanima i svima koji se nisu slagali sa vladajucom politikom.
Komarica vjerovatno ima razloge i zna zasto se sada na Blajburgu, dvadeset godina nakon zadnjeg rata, svojim dolaskom svrstao sa ustasama. Moze se i razumjeti da svesteno lice ne dijeli svoje vjernike na antifasiste i fasiste, ali svakako ima nacina da se zlocini osude. Izjednacavati zlocine, pravdati zlocine svojih zlocinima drugih, sigurno ne doprinosi pomirenju.

Nije Komarica mogao izabrati gori trenutak da dolije jos malo ulja na vatru pod vec kljucali balkanski, bosanski i banjalucki lonac.
Nije mogao dodati bolju loptu na zicer svim nacionalistima, vlasti koja podilazi nacionalistima, prikrivenim i otvorenim fasistima svih boja.
Oni, vec sada, napadajuci ga svim mogucim sredstvima, poentiraju za svoje timove...

Friday, May 20, 2016

Irfan Horozović: Kroz prozor se ne čuje Sahat-kula


Gromoglasan, svirep prasak raskomadao je noć. Stakla su ciknula, jeknula, a onda su se akustične igle počele zabadati u sluh, kao snoplje, čitav plast je narastao. Monolitnost njegovu rasipao je jedino strah.
Iza prozorskih okana, u noći, iščezavao je Grad. Da li mu je sad izbijeno oko ili iščupano srce, pitali su se.
Njihova srca su kucala kao dva sata što slijede jedan drugog.
Prihvatio je njena ramena što su drhtala.
Odjednom je osjetio svu onu nježnost koju je gotovo zaboravio, za koju je mislio da je iščezla u danima i godinama što su prošli. Njegova posvemašnja nesposobnost da se užlijebi u tom bivšem vremenu, na nekom mjestu što donosi važnost i novac, bila je iz mjeseca u mjesec sve očiglednija i puste godine su ga dovele do ove mračne sobe u kojoj je to najmanje važno, u kojoj osluškuje svoje i njeno srce, u gradu koji više nije njihov grad, u gradu u kojem su sad zatočenici i pitaju se hoće li ga uspjeti živi napustiti.
Kako je samo oslabila, pomislio je s tugom, dodirujući njeno tijelo ispod spavaćice.
U proplamsaju što se kao orijaška svijeća uznemirio u svodu, on vidje njeno lice, njene oči i najednom se sjeti one večeri, prije toliko godina, kad ju je grlio u drvoredu lipa i kad mu se učinilo da je spoznao nešto u njoj, nešto što mu je nedvosmisleno otkrilo njenu dušu, nešto zbog čega je poželio da mu bude žena.
Najednom su se ta dva trenutka stopila u jedan i nije više bio siguran u kojem je vremenu. Da li je mlad, uvjeren u svoju darovitost i u dugi, zanimljivi život koji tek treba potrošiti, kao i u basnoslovnu škrinju Ijubavi čije dubine i bogatstva se mogu samo slutiti? Ili sredovječan, tjeskoban, uplašen čovjek što se skriva u dvostrukoj samoći?
Što govori ova noć iza njihovog prozora?
Da li je gorjela mala drvena džamija? Ili ona u Potoku? Ili nečija kuća? Da Ii je moguće da se munara pretvorila u zublju?
- Postoje rečenice koje čovjeka prate čitav život, poput zloguka, poput rebusa, poput nejasne sudbine.
- Misliš da jedna rečenica može nešto značiti?
- Pitanje. Uvijek samo pitanje.
- Pitanje?
- Pamtim nekoliko. I uvijek ih se sjetim. Čitao sam nekad jednog poljskog pisca. Svako njegovo djelo bilo je zapravo samo jedna rečenica. Ima li ljudožder pravo da govori u ime onih koje je pojeo? Ili Da li lomače osvjetljavaju tmine.
- Kao da govori o nama. I o ovoj noći.
- I govori.
- Kakva čudovišna zamka.
- Zamka za sve. A mi smo u toj rečenici.
Zagrlio ju je. Kao i onda dok se miris lipe miješao s mirisom njene kose. Kao i onda dok se omamljujuća noć iz njenih očiju preseljavala u njegove.
Košulja i spavaćica su spuznule na pod i pomiješale se pod njihovim nogama.
Naš se svijet rastočio u nama, pomisli on. Noć je sad šutjela kao veliki muk. Muk koji iščekuje. Iščezava Grad, iščezavaju njegovi stanovnici, iščezava svijet. Ostaje samo Sahat-kula što se sluti tamo negdje u mraku, Sahat-kula čiji je zvuk zamukao. Ostaje samo ovaj drhtaj tijela. Trnci. Slatka jeza. Grč. Nije li ljubav lijek od nepostojanja? I straha? Ništa drugo nemamo. Samo svoju golotinju. I okamenjene damare što su se pretočili u kamenu strast. Vječitu. Koja će trajati sve dok bude trajao ovaj strah. Sve dok bude trajala Noć. Iznad pucnjeva, eksplozija, plamena, iznad noževa što se užurbano približavaju.
Tijela se grče jedno ka drugom, jedno u drugom. Povijaju se od podivljalih zvukova izvana, od muka u kojem je sklupčan prasak i smrt građevine. Zagrljaj je nalik na arku što se uspinje. Sve njihove bivše sekunde, sve njihove davne noći su u ovoj Noći.
Tek tad postaju svjesni Bdjenja. Njihova srca kucaju spokojno, dotiču se, kao bruj Sahat-kule iz onog davnog vremena kad je sat održavan i iz svoje metalne nutrine damarao jasan zvuk.
Taj zvuk najednom ponovno ispunjava Prazninu, odbija se o zgrade i visoke građevine što se otjelotvoruju iz ruševina. Slušaju ga ljudi koji više ne žive ovdje, koje je Grad odveo sa sobom u sjećanje.

Napisao: Irfan Horozović

Ilustrovao: Božo Stefanović

Thursday, May 19, 2016

Sve sto trebate znati o birokratiji


Pitagorina teorema: 24 riječi. 

Molitva Oče naš: 66 riječi. 


Arhimedovi principi: 67 riječi. 

10 zapovijedi Božjih: 179 riječi. 


Američka Deklaracija nezavisnosti: 1.300 riječi. 


Američki Ustav sa svih 27 izmjena i dopuna: 7.818 riječi. 


Propisi EU o prodaji kupusa: 26.911 riječi.

Tuesday, May 17, 2016

Problemi sa komentarima

Pita anonimni da li se tehnicka ekipa vratila sa terena i pozdravlja ih.
Na zalost, moram javiti da se jos nisu vratili. Cak smo izgubili vezu s njima. Samo ponekad, na nas poziv, cujemo ukljucenje, ali niko se ne javlja. Neka nerazumljiva pjesma i galama u pozadini. Ali, ne vjerujemo da su to oni...
Zabrinuli smo se. 
Mozda su oteti!?
Angazovali smo gorsku sluzbu spasavanja...
Pozvali smo i Boga u pomoc. 
Sada je sve u njegovim rukama.


Mozda ovi tehnicki problemi imaju veze sa ogromnim brojem komentara kojima nas svakodnevno zasipate. 
A mozda je u sve to umijesan Vjeko, koji se iznenada, nakon dugog opravdanog odsustva, javio iz Australije svojim komentarom i bas tada... kvrc!
Do sada smo jedino doznali da je mozda u pitanju diverzija i da je jedan od osumnjicenih nekada izgledao ovako. Ako ga neko prepoznaje, molim vas da nam javite.


                                          ****************

Vic po vic

Mujo završio u policiji na ispitivanju jer su mu jarana Ibru ulovili s dvije kile heroina, pa ga panduri posjednu u malu sobicu i jedan ga krene ispitivati:
- Jel' vam Ibro dav'o drogu?
Mujo odmahne glavom:
- Jok, bolan, ne znam ti ja o drogi ništa ...
Umiješa se drugi policajac:
- A jel' vam njegova žena davala?
Mujo se nagne prema naprijed i tiho upita:
- Jel' mi to još o drogi pričamo?
****************************** 

Ako ne mozete da priustite sebi doktora idite na aerodrom. Tamo cete dobiti besplatan rengenski snimak, pregled grudi i ako pomenete Al kaidu dobicete i besplatnu kolonoskopiju.
Po statistickim analizama skenera celog tela na aerodromima u 2004 godine otkriveno je:
1. 0 terorista
2. 133 transvestita
3. 1485 hernije
4. 3172 hemoroida
5 .8242 uvecane prostate
6. 59350 implantata u grudima
7. 3 prirodne plavuse
8. Takodje je otkriveno da 308 politicara nema muda!!!


*************** 
Pita Mujo matičara: - Gazda, je l' se može ženiti srijedom ?
- Pa zašto srijedom, svi se žene subotom ! - u čudu će matičar.
- Ma, ne bih si htio upropastiti vikend. - odgovori Mujo.
******************** 
Pita učiteljica malog Ivicu:
- Koliko je osam puta tri?
- 25.
- Da, ako zbrojiš ovu jedinicu koju ću ti upisati.
***************** 
Sretne prijatelj prijatelja te ga upita kako si prijatelju, šta ima kod tebe.
-Ma evo baš sad idem platiti račun za struju.
-Nisam to pitao, nego kako je inače.
- INAČE ĆE MI ISKLJUČITI!
*********************** 
Došao seljak na grob druga Tita i kuka:
. Dragi druze Tito, dok si bio živ imali smo i ulja i šećera i 
cementa i deterdženta...
Tada ga iz vječne straže vojnik udari kundakom, te će ti on:
. Evo vidiš druže Tito, šta ti govorim, nemaju ni municije...
***************** 
Kako Cigo prodaje posteljinu na buvljaku?
. Navali narode, jeftinooo, ... legne dvoje - ustane troje.
**************** 
Radio Imoćanin u hitnoj i zove neka žena i govori da joj je mali proguta kemijsku.
- Dolazimo za 15 minuta.
- A šta da radimo u međuvremenu?
- Krvi ti Is'sove, nek' piše običnom olovkon !
***********************
Pitali Zagorca koliko on mora popiti da bi imao 2 promila alkohola u krvi.
Zagorac se malo zamisli, pa veli: 
- A jedno dva dana niš´...
***********************
Mali Ivica išao s mamom u zoološki vrt. Ugledao je prvi put pauna, pa se čudi....
Nakon nekog razmišljanja, Ivica kaže:
- Mama, mama, vidi, kokoš je procvjetala!

Monday, May 16, 2016

Muharem Sitnica-Sica: Banjaluka u vjekovima


Gornji šeher. Snimljeno 1933. godine.


Gornji šeher ("Stari grad", "Gornji grad"). Počeo se naglo razvijati prelaskom sjedišta bosanskog sandžak-bega Sofi Mehmed-paše u Banjaluku. Na prostoru između Vrbasa i Suturlije on je izgradio džamiju, javno kupatilo (hamam), most preko Vrbasa ("Careva ćuprija" između Careve i Jama džamije), karavan-saraj, tri mlina, 69 dućana. Gubi na značaju nakon što je Ferhad-paša Sokolović 1576. godine, na prostoru između Crkvene i Vrbasa, podigao novo gradsko naselje oko džamije Ferhadije. Poznat po sumpornim izvorima, upotrebljavanim još od rimskog doba radi liječenja reumatičnih oboljenja mišića, zglobova, neuralgija i kožnih oboljenja. Snimljeno 1900. godine.


Državna prva dječačka pučka škola (zv. "Carska škola"), osnovana 1880. godine. Zgrada izgrađena 1885. godine u Grđića ulici ( Ulica 22. aprila). Od 1936-45. godine nosila naziv I narodna osnovna škola. Preseljena 1939. godine u zgradu Trgovačke akademije u Ulici muftije Džabića (ranije Nurije Pozderca ), izgrađenu 1933. godine. Poslije drugog svjetskog rata u "Carskoj školi" djelovalo je nekoliko odjeljenja OŠ "Zmaj Jovan Jovanović". Porušena januara 1970. godine.

Sunday, May 15, 2016

Tehnicki problem

Kao sto su neki od vas primijetili, komentari su nestali.
Tehnicka ekipa je na terenu i radi na popravci.
******************

Mario M.: Počela sezona ribarskog ogovaranja

Mnoge ribare sam poznavao, svi odreda dragi ljudi, ali bez obzira kako dobri ribari bili, mene nisu mogli uhvatiti na svoje mamce. A pokušavali su ti, meni dragi ljudi da me navuku, da me pridruže. Ni oni nas planinare nisu mogli razumjeti, kao zašto se pentramo po nekim stjenčugama, mučimo, znojimo, i onda se bez rezultata vraćamo sa žuljevima i praznijim rancima. Ma, znao sam, i njima se dogadja da se vrate bez rezultata, čak da vodu nisu ni vidjeli... samo li ih je neko zapit'o nešto nedostojno njihove reputacije...
Moj dobri rođak volio ribariti na neki svoj način, ugnijezdio bi se na svoje tajno mjesto, uz Vrbas, aktivirao oba štapa pa se lijepo odmarao, logično, bio metalac, radio naporno... Zvao sam ga 'Teška industrija'. A kad bi se vratio s nekom ribom, onda zove, ja donosim vino i uživam u njegovim pričama.
Poznavao sam i jednog Ibru, on je bio pojam pedanterije, imao 'mali milion' kutijica punih ribarskih potrepština. I kada se nešto otkači, kada mu nešto pukne dok ribari, on bi već sutradan popunjavao svoj ribarski arsenal. Donese na vrata poneku ribu, očišćenu obavezno i uvijek kaže kako je treba pripremiti.
Ili Emir Barukčić (u kom li je on dijelu svijeta sada?), moj optičar, prijatelj dobrog srca, malo reć' uspješan ribar, redovno bi (s komšijom Enom) jedne noći išao, druge se vraćao s Une ili Sane, a nikada ne bi pojeo ribu bez društva, onog 'neribarskog'. Raduje me, jer i sada negdje, ubijedjen sam, uz vodu uživa...
A Dragan, ribarski autoritet, nekada bio i odličan odbojkaš, ne može čovjek smislit' London. Žena ga ipak povremeno navuče, tamo im unuci i nije on kontra podmlatka nego teško mu se lišiti ribarenja. Ne možeš u tom Londonu napecati plotica pa pokazati Englezima šta je riba. Maestralno, prije pečenja, on sitnim, jedva vidljivim, poprečnim rezovima, učini gustu mrežu kostiju bezopasnom. Zna on i da uz plotice idu i vino i anegdote...
Ili Zlatko Mačak, koliko ozbiljan – toliko drag, taj se nikada, baš nikada ne vrati prazne torbe. Možda zna te tajne, kako (?) i kada(?), možda ima neko 'sedmo ćulo', ali pojma nemamo, ne priča puno o ribama. Voli on da ribu pripremi, voli da pokloni... Voli on i rakijicu i meze, čudak reklo bi se, jer ne jede ribu.
Sada čujem od novog ribara da je u Kanadi otpočela sezona ribolova, tiče me se to, kako da ne, jer zaista volim ribu. Otrcano bi bilo dodati zbog 'trećeg plivanja', jer volim ribu i kada mi je dio doručka, a prije podne ne koristim ni aperitive ni digestive. Tu jutarnju ribu ja vadim iz konzerve, uživam u njima uz masline i njezino ulje... I jutros otvorim onu na kojoj piše Mirna iz Rovinja, ugledam male srdelice i sjetim se prijatelja, mladog ribara iz Toronta, onog Čanka. Da možda Istrijani ne pakuju njegove ribice?, pitam se.

Mario M.

Saturday, May 14, 2016

Nakon protesta i mitinga - pobijedio nacionalizam

Prvo i najvaznije: Velika je sreca i treba biti zadovoljan sto su oba mitinga, kako god da su ih nazvali, prosli bez sukoba.



Drugo: Drugacije nije ni moglo biti jer, na osnovu onoga sto se moglo cuti i vidjeti, oba mitinga su imala isti cilj: Jacanje srpskog nacionalizma. Jedina razlika izmedju dvije opcije ponudjene na mitinzima je put kojim doci do tog cilja: Jedni to vide u smijeni trenutne vlasti u Republici Srpskoj - drugi u cuvanju pozicije vlasti.


Trece: Oba mitinga su pokazala da oni koji misle drugacije i od jednih i od drugih, nisu dosli ni na jedan miting. Oni zive u svojoj cauri nadajuci se da ce se pojaviti ili roditi neko ko ce uraditi posao i za njih i njihovu djecu. Ili su izgubili svaku nadu i cekaju svoj bioloski kraj.


Cetvrto: Nakon ovih mitinga potpuno je jasno da u Republici Srpskoj, a moze se slobodno reci i u cijeloj Bosni i Hercegovini, ne postoji ni volja ni snaga koja bi svojom kriticnom masom pokrenula bilo kakvu promjenu na bolje.


Peto: I jedni i drugi su klicali stvaraocima Republike srpske, ratnim zlocincima Karadzicu i Mladicu i njihovoj djeci. Djeca su sada, ili ce uskoro biti, ravnomjerno rasporedjeni u vlasti i "opoziciji".


Mogao bih ja jos nabrajati, mozda i pojedinacno o ucesnicima, ali mislim da ne vrijedi, jer jedino sto je potpuno jasno nakon ova dva mitinga je da je nacionalizam je jos jednom odnio ubjedljivu pobjedu nad demokratijom i slobodom.

Aleksandar Trifunović: Nakon subote sve će ostati isto

Milorada Dodika je ulica dovela prvi put na vlast. Enitetski udar izazvan odlukom Biljane Plavšić da raspusti Skupštinu izbacili su ga u političku orbitu. Podjela i netrpeljivost u RS u to vrijeme je bila gotovo fizička. Granica je bila negdje kod Prnjavora, gdje su se susretali tadašnji interesi i izborni rezultati Banjaluke i Pala.
Tih godina iz Hotela Bosna istjerani su Šešelj, Vučić i Toma Nikolić zato što su došli da podrže SDS i tadašnjeg Predsjednika RS Nikolu Poplašena koga Dodik nije volio jer je mnogo voleo da i dalje ostane Premijer. Do Bijeljine ih je, Tomu, Voju i Acu, ispratila policija pod kontrolom Premijera Milorada Dodika uz asistenciju SFOR, ili IFOR, ko će ga sad znati.
Do prije par godina Milorad nije imao lijepe riječi za taj radikalski trojac.
Nisu jedini koje sad s radošću priziva pod svoj neprestano razapeti predizborni šator, tačnije dragstor osvjetljen jakim reflektorima RTRS-a.
Kad je prije 15 godina bilo jasno da neće ostati Premijer i da je izgubio vlast, Dodik je javno izjavio da je narod glup. Tako narod od tada i tretira. Pošteno.
Danas iz daljine, jer s Milom se nikad ne zna, preko katodnih cijevi RTS-a Vučić daje podršku Dodiku i upozorava na moguće nemire u Banjaluci. Eto ti ga sad. Dodik istina ne voli nemir, već 10 godina u potpunom miru, bez ikakvog ometanja radi šta hoće od Republike Srpske, rezultat je takav, kakav je, ko ga ne vidi džaba mu je a i odveć kasno govoriti. Kome se ne sviđa taj rezultat, unaprijed je izdajnik. Na listi izdajnika su već dugo oni koji su govorili kakav će biti rezultat ovakve vlasti, a on je više nego katastrofalan. Politički, položaj Dodika toliko je loš da se uplašio i ovakve opozicije, s kojom već danima plaši i prepada odveć preplašene građane. Broj izdajnika je doduše već izgubio svaki smisao jer sada je lista od nekoliko imena proširena na svakog onog ko ne voli ovu vlast po riječima vodećih ljudi SNSD-a.
A to je već ozbiljan bezobrazluk.
Samo zbog tih riječi protesti se trebaju desiti.
Onog trenutka kada se odlučio na kontramiting isti dan kad je opozicija zakazala protest, na sebe je preuzeo odgovornost za sve nepredviđene događaje. Kontramiting je glup potez, i ni u strahu velike oči ga ne mogu opravdati. No kao i uvijek, Milorad se najteže nosi sa svojim potezima i odlukama.
Kontramiting nije prvi te vrste, onomad su se, izborne 2000. godine, istog dana i istovremeno održavali poslednji predizborni mitinzi dvije velike i žestoko posvađane koalicije, prošli su bez incidenata. Kao i obično i jednima i drugima je najveća podrška došla autobusima, i tada se uveliko pričalo o incidentima. Nije ih bilo.
Tako će proći i ovi protesti. Ne zbog toga što Vučić poziva na mir, već zbog činjenice da je jedino što je sigurno i za vlast i za opoziciju u RS disciplinovano članstvo, moraju doći gdje im se kaže, ali i raditi ono što im se kaže. A Srbi su miran narod, istorijski je dokazano da se ma koliko se kurče po kafanama i fejsubuku teško pokreću protiv svojih eksploatatora.
Zato će nakon subote sve ostati isto, jer da ostane isto u ovom trenutku odgovara svima.
A to je već za građane, one koji još nisu otišli, mnogo veći problem od samih protesta.

(Aleksandar Trifunović/BUKA)

Branko Perić Mitingaške politizacije ili kraj politike

Dva zaraćena politička tabora u Republici Srpskoj (RS) užurbano privode kraju političku mobilizaciju za predizborni politički obračun, koja se u demokratskom rječniku, izlizanom i sve prljavijem, zove miting.
U njihovim štabovima vlada metež. U odsustvu smisla i razumne politike prave se spiskovi putnika, određuju vođe grupa, postrojavaju autobuse. Po ustanovama i firmama u kojima gazduje vladajuća koalicija taoci stranačke poslušnosti se potpisuju na spiskove kojima će se dokazivati njihova partijska lojalnost i poslije mitinga, u slučaju potrebe, odlučivati o kaznama. Armija političkih vazala preuzima pozive za regrutaciju. Još samo da se zaduži oružje!
Na sceni je klasično političko nasilje, nezabilježeno u istoriji demokratije! U diktaturi proleterijata i komitetskoj prakseologiji bilo je više suptilnosti i dostojanstva. Bar nisi morao da se potpisuješ i ostavljaš trag svog političkog zatočeništva.
Ovakva vrsta prinude i političkog zastrašivanja ušla je u zonu kriminogene djelatnosti. Njome se ozbiljno ugrožava sloboda građana i sloboda političkog opredjeljenja. Da se radi o društvu vladavine prava, zakonodavac bi razmišljao o inkriminaciji i sankcionisanju ovakve političke prakse. U demokratskom društvu se političke slobode ne smiju ometati nikakvim, posrednim i neposrednim, ucjenama i pritiscima.
Ima u ovoj političkoj praksi nečeg bolesnog i punog patologije. Mislio sam da se radi o svojevrsnom sljepilu, izazvanom dugim i lagodnim vladavinama. Vlast kvari, a apsolutna vlast kvari najviše! Ali nije! Politike su generalno posrnule. Na sceni je kraj politike.
Politike su ostale bez programa i ciljeva. Politike više nemaju boju. Politike više nemaju ideja. Politike su vladajuće grupe za implementaciju političkih, ekonomskih i ostalih naloga globalnih, identifikovanih i neidentifikovanih centara moći. Na domaćoj sceni politike su organizovano neznanje podanika bez kompetencija i ugleda, marginalaca alavih na novac i moć. Umjesto ideja i ciljeva koje građane vode u bolji život, politike građanima nemilosrdno nude mržnju, pohlepu, nemoral, nadmenost, bahatost, osionost, netoleranciju! Politika danas truje i ubija! Na političkoj sceni svakodnevno gledamo mrgodna i izobličena lica političara iz kojih se širi zlovolja, bijes i mržnja! Koga može da ohrabri narogušeno lice političara? Gdje dezorijentisani čovjek danas može pronaći tračak optimizma? Koga može da ohrabri priča o izdajnicima i kriminalcima?
Slušam razgovore običnih ljudi... Svi su redom nezadovoljni i nesrećni. Izgubili su vjeru u politiku i političare. Niko im ne valja. Niko ne uliva ni djelić povjerenja. Ne postoji lider kome vjeruju i u kojeg polažu, makar i krhku nadu. Svi su im isti, i njihovi i oni drugi. Na sve strane vide kriminal, pohlepu, političku trgovinu i nepravdu. Svoje nezadovoljstvo politikom šire na poslu, na porodici, svuda i na svakom mjestu. Nezadovoljstvo ključa!
Političari ne žele da vide opšti očaj i nezadovoljstvo! Njima su važni glasovi. Oni vjeruju da će građani ponovo glasati. Zaboravljaju da će glasati nevoljno i zbog toga što nemaju alternative. Njihov glas će još, možda, imati neki politički značaj, ali neće imati političku težinu. Da li ozbiljnim politikama trebaju takvi glasovi? Zašto zaboravljaju da je glasanje radi glasanja korak do potpunog obrta, obrta koji istorija poznaje kao prevrate i revolucije. Da sam političar ne bih se na ovakav način igrao s biračkim tijelom. Ne bih nesrećne i nezadovoljne vodio u politički bratoubilački rat. Ne bih se igrao vatrom nezadovoljne mase. Bunt unesrećenih je opasan i nepredvidiv. Kao duh koji se pusti iz boce!
Umjesto mitingaške strasti, ljudima bih ponudio istinu! Obećao bih pravdu! Sve ostalo je u njihovim rukama. Pravda je čovjekova posljednja nada. Utočište napaćene duše. Pravda životu daje ljudski smisao. Sa pravdom se lakše podnosi sve, pa i egzistencijalne krize. Umjesto mitingovanja i priča o izdajnicima i neprijateljima, otvoreno bih progovorio o opštem stanju nacije, o ekonomskim perspektivama, o značaju kulture, o pogubnosti primitivizma, o vladajućem moralu, o kriminalu, o zloupotrebama, o pohlepi i o kleptokratiji političke elite. Samo zdrava nacija može da se odupre izdajama i neprijateljima. O tome, izgleda, nema ko da govori! Sumnjam da će na mitinzima o tome govoriti oni kojima bi se povjerovalo!? Predsjednik RS je na velikom iskušenju! Preuzeo je na sebe ogroman teret. I istorijsku odgovornost! Čini se da je zaboravio da kormilari brodom na kome su svi građani, a ne samo članovi njegove stranke. Ta predsjednička crvena nit se sve manje vidi.
U ovakvoj političkoj magli, u ovakvom stanju duha, u sveopštoj nemoći i besmislu, narod očekuje glas predsjednika, a ne predsjednika stranke. Očekuje glas koji će odjeknuti!
Vrijeme je da predsjednik učini snažan i hrabar zaokret!

(Nezavisne novine)
(Autor je sudija Suda BiH)

Related Posts Plugin for WordPress, Blogger...