Thursday, June 30, 2016

Aleksandar Hemon: Fajront


Sinoć u ponoć uključim kompjuter da vidim šta ima novo na internetu kad ono katastrofa — izglasala Velika Britanija da bude jadna i Mala.  
Ova je katastrofa bila malo drugačija i obimnija nego obično. Niko još nije poginuo, iako buduće bitke nisu isključene, ali dobra se katastrofa može lako prepoznati po tome što niko ne zna šta će i kako biti — sve postaje moguće, a najizglednije je ono najgore. 
 Ovakvima kao što sam ja odmah je bilo jasno da je pobjeda onih koji su bili za to da Ujedinjeno Kraljevstvo napusti evropsku zajednicu prvi i odlučni korak prema raspadu. Škotska će uskoro biti nezavisna, a Sjeverna Irska niti može ostati u Velikoj Britaniji, niti je napustiti, što će sigurno dovesti do oružanog nasilja — već je Sinn Fein počeo pričati o referendumu za ujedinjenu Irsku. Istina je da Evropa takva kakva je nikome ne ulijeva povjerenje, ali najgore u svemu je pobjeda malograđanskog, provincijalnog, rasističkog uma kojemu je uvijek udobnije u vlastitom tamnom vilajetu nego u svijetu. Drugim riječima, (još nekoliko mjeseci) Velika Britanija je glasala da se pridruži toj uglednoj porodici nacija kojoj je (oduvijek) mala Bosna i otac i majka. 
 Meni katastrofe aktiviraju jasna sjećanja, kao što je Proustu činila ona madlena. Pa sam se sjetio kako je dio mog zanimanja za punk i novi talas bio uslovljen grupama The Jam i The Clash, čiji su antirasističke, antifašističke, antitačerovske pjesme slikale Englesku i London koji su meni bili privlačni i s kojima sam se lijepo identifikovao. I sjetio sam kako sam nekako iz Londona dobivao kataloge ploča, i čitao duge liste naslova maštajući o narudžbi, svjestan da se to u socijalističku Jugoslaviju nije mogle isporučiti, čak i da sam išta od toga mogao priuštiti. Ali uz pomoć tih kataloga sam dobivao signale o mogućnostima koje u sebi nosi mladost, o vjeri u bolji svijet čije građenje počinje izražavanjem nezadovoljstva ovim. 
 A onda sam se sjetio i kako sam onomad poslije rata bio u Londonu, i odsjedao kod Guše u kraju grada gdje su nekad The Clash i njima slični gluvarili i tukli se sa skinhedsima. Jednog sam se dana motao po pijaci na Portobellu, slušao s uživanjem kako prodavci iza tezgi pričaju sa tim posebnim West End akcentom ("Ere ye go, luv!"), a onda sam vidio kako su se dvije žene srele i jedna drugoj obradovale, da bi nasred ulice spustile cekere kao propisne komšinice i počele da tračaju na divnom, proustovskom francuskom, kao što bi to neke kone činile i na pijaci u Parizu, ili u Sarajevu. 
 U ovom trenutku, mnogi su u Britaniji a i diljem umanjenog svijeta paralizovani nemogućnošću da zamisle šta će se sve i kako dešavati, mada je već jasno da dobro biti neće. Za početak, funta se strovaljuje brzinom koja će preko noći osiromašiti značajan dio britanskog (a i šire) stanovništva, uključujući i mnoge koji su glasali za ispis. Referendum je značajno ojačao rasiste i ultradesničare kako u Maloj Britaniji (UKIP i uhljupa Faragea), tako i diljem slobodarske Evrope (Marie Le Pen u Francuskoj, Geert Wilders u Holandiji). Vrijednost ideje se može odrediti kvalitetom onih koji je zastupaju: Trump je sletio u Škotsku da se bavi svojim golf terenom i odmah je podržao ishod referenduma riječima "narod je povratio svoju zemlju" tipično nesvjestan činjenice da je Škotska glasala za ostanak u Evropi. 
 Teško je ne spaziti kako se u ovom trenutku uspostavlja zastrašujuća globalna logika. Političari koji nezadovoljstvo masa formulišu kao parohijalni fašizam, čija je popularnost zasnovana na negativnim fantazijama u potpunoj suprotnosti sa činjenicama i razumom, mogu se spaziti diljem Evrope i svijeta. Iako se Zapad već odavno pomjera u desno na svakom frontu, referendum u Jadnoj Britaniji, prva je neupitna pobjeda tog duha među zapadnim demokratijama. Ono što je do sinoć izgledalo nezamislivo: Trump na vlasti u Americi, UKIP u Razjedinjenom Kraljevstvu, raznovrsni fašisti po Evropi, a Putin u Moskvi, sada izgleda ne samo zamislivo nego i moguće. Konflikt, mržnja i nasilje su jezik kojim takvi govore, jezik koji je nama iz BeHa manje-više maternji. 
 Za dijasporu je ova situacija komplikovana. Ko što kaže ovaj jedan naš na gorespomenutom internetu: "Taman mi stigli, kad ono fajront". Mogu da zamislim kako se naša raja osjeća u Osrednjem (u najboljem slučaju) Kraljevstvu, zato što se ja slično osjećam u Sjedinjenim Američkim Državama, gdje se svjetla već uveliko pale i gase da najave skori fajront. Volio bih da je ovo moja zemlja i uložio sam mnoge napore, ali ne ide da jebe Ustav, pošto će Trump i trumpisti uvijek biti veći Amerikanci nego ja. Neporeciva je svijest da bi mi uskoro mogli zalupati na vrata, i da preko noći može doći do toga da se nema gdje. Meni je zbog toga neudobno — u svom vlastitom stanu, u svom životu, a kamoli u Americi — što dovodi do toga (a ni godine ne odmažu) da me stalno nešto boli. Od Trumpa mi otiču noge, od Brexita me žiga u leđima. Odustao sam od mogućnosti da će ikad biti mirno i udobno, pristao bih sad na podnošljivo, a dobro je i ako se preživi. 
 Ali, da se ne lažemo, već se nema gdje i valja nam prerađivati stvarnost na osnovu spoznaje da se obruč svakodnevno steže. Jedini izbor je ne predati se, sve dok se čuje puška s Ljubinog groba, nastaviti s borbom. 
Aleksandar Hemon    

Wednesday, June 29, 2016

Angel T.: KLUPA

Poslednja lista nekadasnjih igraca KK"Borac", prisutnih tradicionalnom okupljanju u nasem gradu 27.maja 2016. po "izboru" moje kamere su igraci s klupe...




Lazo Roljic-Roljka

Vladimir Miholic-Vladek

Slobodan Savic-Roki 

Blaz Kotarac-Koki 

Dragoljub Obradovi-Cober 

Neki su navikli na klupu, dok su neki bili velika kosarkaska imena,kao
sto je bio Blaz Kotarac reprezentativac Jugoslavije... 
Bio je to prekrasan susret. Mnogi koji su bili sprijeceni da dodju
rekli su mi da su vec sada u svom kalendaru zacrtali siguran dolazak
2017. 
 Pozdrav Vasim porodicama,pozdrav Vama. 
Vas Angel

Tuesday, June 28, 2016

Referendum i samoupravljanje

Britanski referendum o razvodu od Evrope jos jednom me podsjetio na nase ( bolje reci Kardeljevo) samoupravljanje.


Iskreno mislim da smo mi u ex-Jugoslaviji imali dobar drustveni sistem. Imao je on i svojih mana. A koji nije i koji nema? Jedna od njih je bio samoupravni sistem. Predstavljen je kao sistem bolji i od obicne socijalisticke demokratije jer daje svakom pravo da upravlja "sredstvima rada" kako se to populisticki definisalo. Tu i jeste bio moj problem sa tim sistemom.
Moze li svako da upravlja? Da li su svi kvalifikovani da upravljaju? Do kojeg nivoa "svako" treba da upravlja? Hiljade ovakvih pitanja i dilema sam imao cak i u doba kada sam u OUR-u Telekomunikacionih uredjaja u Cajevcevoj profesionali bio potpredsjednik Radnickog savjeta. Radio sam to na najbolji moguci nacin ne otkrivajuci previse moje dileme, jer znao sam, ukoliko bih ih javno izrekao bio bih proglasen za tehnokratu, sto se cesto koristilo kao oruzje upereno posebno protiv inzinjera, koje su njihove nauke i praksa ucili da sve sto rade, rade racionalno i efikasno.


Samoupravljanje je bilo bas suprotno - ni racionalno niti efikasno.
Za bilo kakvu odluku trebao se sazivati Radnicki savjet. Za one "znacajnije", cak i Zbor radnika! A u Radnickom savjetu predstavnici svih radnika, demokratski birani. Da ne bude zabune, vecina njih su bili dobri ljudi i dobri radnici na svojim poslovima. Na stranu sto su pripreme za demokratsko biranje cesto bile dirigovano iz direktorske kancelarije.
Veci problem je bio u tome sto su Radnicki savjeti odlucivali o poslovnim potezima sa kojima vecina clanova tog savjeta nije imala niti znanja niti iskustva. Tako je, na primjer u Cajavecu, tehnicar specijalista u finalnoj kontroli radio uredjaja odlucivao i o tome koliko ce inzinjera biti upuceno na postdiplomski studij ili ko ce ici na neki svjetski sajam. Mislim da se ni taj tehnicar nije osjecao prijatno u situacijama kada je odlucivanje zapelo i njegov glas trebao da odluzi. U najavecem broju slucajeva, sjednica Radnickog savjeta su pripremane sa direktorima i najcesce se izglasavalo ono sto direktor i rukovodioci predlazu.
Bio je to spor i neefikasan sistem koji je, po mom dubokom uvjerenju, smetao dobrim rukovodiocima i direktorima, a losima sluzio da iza njega sakriju svoje greske i neznanje.

Referendumi, predstavljeni kao vrhunac demokratije su ustvari veoma slicni samoupravljanju. Umjesto da u britanskom slucaju demokratski izabrana vlada odlucuje o opstanku Britanije u Evropskoj uniji, referendumom su u to odlucivanje ukljuceni svi oni koji sa Evropskom unijom, politikom, ekonomijom, migracijama i ko zna cemu jos, pojma nemaju. Pojma nemaju - ali ce njihovi glasovi, usmjereni dobrim ili losim kampanjama, odluciti. I ovdje, kao i u samoupravljanju, losi rukovodioci (politicari) svoju odgovornost, koja im je pripala kada su izabrani, prebacuju na "narod". Narod je svoje demokratsko pravo iskoristio onda kada ih je izabrao i dao im povjerenje da donose odluke u njegovo ime. Politicari sada, posto nemaju cuke da sami odluce i time preuzmu odgovornost, vracaju narodu lopticu "da odluzi".
Vecina raspisanih referenduma je nedemokratska. Vecina ih je ustvari zloupotreba demokratije.


Nas narod ima lijepe izreke koje sve ovo veoma kratko i efikasno objasnjavaju:" Nije svacije po selu pjevati" ili druga verzija " Nije svacije maslo za ramazana".
Toliko od jednog tehnokrate.

Monday, June 27, 2016

Muharem Sitnica - Sica: Banjaluka u vjekovima


Sokolski dom. Higijenski zavod. Hipotekarna banka. Banski dvori, Saborna crkva Svete trojice i Hipotekarna banka. Snimljeno 1936. godine.


Banski dvori, Pravoslavna crkva i Banska uprava. Hotel "Palas". Ferhadija. Snimljeno 1935. godine


Samostan u Trapistima. Gimnazija. Pravoslavna crkva i Banska uprava. Gradska uprava. Snimljeno 1933. godine.

Sunday, June 26, 2016

Mario M.: Sličice iz Banjaluke

Alibaba 50 godina, pogled

Bife fudbalskog kluba

Caritasov dom

Krovovi crveni i crni

Kruzni tok

Kucica u tresnjama

Mirisi grada, lipa

Starica pod zastitom

Zeleni most

Zrtvama Jasenovca

Saturday, June 25, 2016

Iz ugla ekonomiste, evo šta će se dogoditi BiH nakon Brexita!

Ekonomista Damir Miljević za BUKU o izlazu Velike Britanije iz Evropske unije

„Eto desilo se i to. Britanija napušta EU nakon 43 godine. Interesantno je primijetiti da je ovo drugi slučaj u istoriji EU izlaska, naime 1985. Grenland je napustio Uniju. No posljedica izlaska Britanje iz EU biće neuporedivo dramatične kako po samu Britaniju, tako i po EU i svijet u cjelini, jer se radi o jednoj od najrazvijenijih zemalja svijeta i jednom od svjetskih finansijskih centara moći“ kaže za BUKU Damir Miljević
Ono što je već sada sigurno je da Evropa ulazi u dugotrajni period političke i ekonomske nestabilnosti, što s obzirom na trenutnu ekonomsku stagnaciju u EU i problem sa izbjeglicama samo vodi daljoj komplikovanju i onako već dovoljno komplikovane situacije i zaostajanju Evrope za ostalima.
„Posljedice u Britaniji će isto tako biti vrlo teške i ogledaju se u prvom redu u neizvjesnosti koja stoji pred njihovim građanima u pogledu ekonomske i političke budućnosti. Prije svega, s obzirom na vrlo tijesnu pobjedu pristalica Brexita, Britanija je od jutros duboko podijeljeno društvo,  a  s bzirom na rezultate referenduma u Škotskoj i Sj. Irskoj, koji su mahom glasali za ostanak u EU, postavlja se pitanje  i budućnosti opstanka Velike Britanije u sadašnjem obliku“ kaže naš sagovornik.
Bilo kako bilo, s obzirom da je Kameron jutros suštinski podnio ostavku i da će Britanija dobiti novu vladu u oktobru, slijedi period velike neizvjesnosti u kojem se za Britance otvara jako mnogo unutrašnjih pitanja.
„Paralelno sa tim počinje proces razdruživanja sa EU koji će trajati najmanje dvije godine, u skladu sa pravilima EU, a mogao bi protegnuti i na pet do 7 godina. Bilo kako bilo, trenutno je nemoguće predvidjeti sve ekonomske posljedice Brexita, osim što je već sada jasno da neće biti pozitivne ni za Britaniju niti za EU. Finansijska tržišta su već reagovala i vrijednost funte je u odnosu na euro pala za gotovo 10%,  a u odnosu na dolar na najniži nivo od 1985.godine. I euro je izgubio vrijednost  u odnosu na druge značajne svjetske valute“ ističe Miljević.
Svakako da se sada postavlja i pitanje kakav će Brexit imati uticaj na situaciju u Bosni i Hercegovini.
„Posmatrano čisto ekonomski i kratkoročno gotovo nikakav. Slabljenjem eura doći će i do slabljena konvertibilne marke zbog njene direktne vezanosti za euro, što bi moglo pogodovati izvoznicima u zemlje izvan EU zone, ali s obzirom na slabu konkurentnost naše privrede tu se ne mogu očekivati spektularni pomaci“ kaže za BUKU analitičar Damir Miljević
S druge strane, s obzirom na sve što će se dešavati u samoj EU, za prepotaviti je da će članice u narednom periodu preferirati neki oblik protežiranja domaćih proizvođača i proizvoda tako da se može očekivati sve teža situacija u pogledu izvoza BiH proizvoda na tržište EU.
„Uz sve ovo za BiH se otvara pitanje i mogućeg smanjenja doznaka naših građana iz inostranstva, te pitanje zapošljavanja građana BiH u EU, s obzirom da su doznake i odlazak na rad u zemlje EU bili glavni odušci za očajnu socijalno ekonomsku situaciju u zemlji“ ističe on.

I bez Brexita većini ekonomsta je bilo jasno da od provođenja tzv. Reformske agende i strukturnih reformi u BiH nema ništa, a sada je već to potpuno izvjesno s obzirom na političke blokade u zemlji i činjenicu da će se nakon Brexita glavni inicijatori Agende Britanija i Njemačka okrenuti sebi svojim problemima kao i EU sebi.
„Na ovaj način će građani BiH biti prepušteni na milost i nemislost isključivo domaćim političkim elitama koje su u prethodnih dvadeset godina već nebrojeno puta dokazale da ih život vlastitih građana uopšte neinteresuje“ kaže.
On dodaje da će proces evropskih integracija za sve zemlje koje imaju aspiracije da se pridruže EU objektivno će biti zaustavljen u naredne najmanje tri godine, što pred ove zemlje, a naročito zemlje regiona postavlja, ozbiljan zadatak da odrede nove nacionalne, političke i ekonomske prioritete i probaju redefinisati svoje spoljne, unutrašnje i ekonomske strategije.
Zadatak je, ističe naš saogovornik, težak i kompleksan i za daleko ozbiljnije zemlje nego što je to BiH a za BiH gotovo neostvariv s obzirom da zemlja nikakvih zajedničkih strategija i prioriteta i nema, osim deklarativno.
„Sve ovo govori da su pred nama, nažalost još teža ekonomska, socijalna i politička vremena. Nadu jedino budi činjenica da će, kad za apatične i autistične građane BiH situacija postane neizdrživa, nešto morati da se desi. Dobro ili loše vidjećemo vrlo brzo u naredne dvije do tri godine“ zaključuje Damir Miljević za BUKU.
Razgovarao Elvir Padalović

Friday, June 24, 2016

Angel T.: DRUGA PETORKA

Evo i druge petorke po "izboru" moje kamere sa naseg tracionalnog
skupa bivsih kosarkasa "Borca" u BL 27.maja 16.:
Zlatko Galijas-Gale,Nebojsa Kustrinovic-Kustro,Dragan
Obradovic-Griska,Drago Kopanja-Kop i Tihomir Stupar-Cisa.
Siguran sam da mi nece zamjeriti preostali,a medju njima su neki koji
su nastupali za reprezentaciju nase drage Juge.
Pozdrav Vasim porodicama,pozdrav Vama! Vas Angel






Thursday, June 23, 2016

Svetlana Cenić: Jedan sasvim običan dan


Tako mi jutro započne prvo sa mojom majkom, koja se sad pita kako to da je Drugi svetski rat završio, a ovaj zadnji, što ne bi svetski, nikako da završi. Neće, majko, nikada završiti. Sad ćemo o jeziku do besvesti - zašto jezik bošnjačkog naroda, a nije bosanski. Setim se da u potpisu Dejtonskog sporazuma stoji ono bosanski, hrvatski, srpski i engleski. Hajde sad i o tome diskutuj sa svima onima koji u nazivu bosanski vide tešku opasnost. Po koga, to ne znamo. Nije objašnjeno ni kad su puna usta tog Daytona.
Onda sednem u taksi i, naravno, razgovoru nikad kraja. Kaže mi sarajevski taksista, onako da mi dan otpočne još bolje, da se ne boji više ni kredita, ni zaduženosti, koliko se boji sve većeg prisustva Arapa i Turaka u Sarajevu. Naglašavam: taksista Bošnjak, vozimo se po Sarajevu, a brojanica se klati sa retrovizora. Da ne bude zabune. Sad budi pametan pa reci nešto! Počnem o tome da kupuju samo kuće, interesuju ih hoteli, trgovina, a nema ih u proizvodnji. Na to čovek odmah reče da ne zna tek šta bi da počnu i sa proizvodnjom. Ne izdržim da prokomentarišem da u tržnim centrima, finansiranim arapskim kapitalom, nema alkohola, nema krmetine, kako reče direktor jedne važnije institucije u BiH direktno u kamere. Čega ima? Bikinija, donjeg veša, garderobe bez prednjice, zadnjice ili prozirne. To može. Kako to može, ne znam ako ćemo već o adetima.
Ne bojim se ni Arapa, ni Turaka koliko se bojim nas. Kad zatreba, veći smo katolici od pape. Odnosno, čim mrdnemo preko granice, kao kameleoni. Ma, mondijalisti, svetski ljudi, divimo se svemu što u vlastitoj zemlji ili ne vidimo ili preziremo. Naročito smo oduševljeni redom, radom i disciplinom, uz uobičajeni komentar kako vlada sistem. Kod kuće ga ne bi prepoznali ni da iz hleba iskoči. Ili, ako je politički profitabilno, nema toga u šta se nećemo pretvoriti. A i za pare, karijeru i bilo kakav interes. Da budemo pošteni, vrhunac borbe protiv Turaka za onih 500 godina bilo nam je par buna, o kojima ni danas ne prestajemo da pričamo. Jazavac pred sudom je i dalje jedino čime se hvalimo kad je otpor Austrougarima u pitanju. No poodavno nabrojah šta su nam Austrougari napravili čime se i danas dan dičimo, takođe. Turski vakat tumači kako ko stigne i kako mu odgovara. Samo ne kaže da govorimo poluturski i danas dan, da su nam i nošnje i trpeza nalik dobrim delom nalik na turske.
Uglavnom, previše populizma za tako prevrtljivu zemlju ili zemlju sa krajnje prevrtljivom prošlošću. Ovu zemlju valja spašavati ne samo od njene vlasti već i od njenih stanovnika, kojima su predrasude put kojim se lakše ide, a graktanje isključivo u masi vrhunac čojstva i junaštva.
I ne, neće se debate voditi oko kakvog pogona ili rada javnog preduzeća (osim kad je na sceni kadriranje), neće ni o nezaposlenosti, stanju tekućeg računa države ili zašto niko ne zna kuda goni ta Reformska agenda i kakvo li je to pismo namere MMF-u, ali hoće o kladionicama. Tu nam se, inače, vodi društveni i kulturni život, pa i kroje planovi za budućnost. Ono da me hoće strefiti kakav dobitak da rešim sve životne probleme bez rada, a ako ne može to, onda ili
put pod noge da se divimo nekom tamo sistemu i uređenoj državi ili člansku kartu kakve partije na vlasti i studiranje navika i sklonosti partijskog šefa.
U popodnevnim časovima počnem razmišljati da bi valjalo gde na more ovog leta. Lepa je Grčka, lepa i Turska, Italija, da ne govorim o egzotičnim destinacijama, ali i dalje najlepše miriše Jadran. Raspitujem se o smeštaju oko Splita, Zadra, Šibenika i već mi u ušima zrikavci. Ali, avaj! Opomenu me da možda sada to baš nije najbolja destinacija s obzirom na moj bosanski pasoš, a ekavski izgovor. Što, majku mu, pa nikada ranije nisam imala bilo kakvu neprijatnost?! Pa, na parama ne stoji ni dvoglavi orao, ne pričaju ekavski, a i ove zvezdice na pasošu sasvim pitomo izgledaju. Hrvatski odlično razumem, sa svim finesama, a ako mogu da se sporazumem lako i sa Grcima i sa Turcima i sa Arapima, kako neću moći sa braćom Hrvatima?! I do kada će nam se ponavljati smetnje na vezama, odnosno taj nepodobni momenat?
Na kraju još fali da odgledam dnevnike i da odustanem i od sebe i od života, jer, posle dnevnika valja izaći kao fol da vodiš društveni život, koji se uglavnom sastoji od ceđenja kafe ili nekog pića i razglabanja šta da se radi u zemlji u kojoj najmanje radi onaj ko bi najviše morao. Ili koje smo birali da rade i sami odluče i za koju platu i ono sve uz platu.
Kratka je noć, pa i letnja, da se mozak provetri i od sasvim običnog dana, a ni snovi više nisu isti.

(Dani)

Wednesday, June 22, 2016

Angel T.: LEGENDE

Boise,15.june 2016.

Prilikom boravka u nasem lijepom gradu imao sam mnogo divnih i dragih susreta,
a evo 3 BL sportske legende...Veoma cesto cujem ,citam .."bio je legenda..."
A sta reci za Abasa Arslanagica,svojevremeno najboljeg rukometnog
golmana svijeta, za Simu Vukovica,koji se bavio nesvakidasnjim
sportovima i time nas odusevljavao, ili Bojan Vujic najbolje rangirani
BL teniser na svjetskoj ATP svih vremena...
Pozdrav Vasim porodicama,pozdrav Vama. Vas Angel








Tuesday, June 21, 2016

Božidar Mandić: GORITAK


Ko danas razmišlja o politici pripada arhajskoj jasnoći impotencije. Lepše rečeno, podarena nam je nemoć. Ne možeš ništa da učiniš (ili odlučiš) sem da odabereš vlast koja će te izrabljivati. Kultno pitanje našeg vremena je civilizacija, a ne politika. Prevara da populus može nešto da učini je razotkrivena, ali je još u toku. Prenos teče, a ljudi se klanjaju vladarima. Nekad je u pitanju ličnost, nekad novac, mediji a najčešće naviknuto stanje da se ništa ne preduzme. Kuda idemo nije pitanje, već ironija. Konglomerizam izrazitog nameta i ponude guši sve slobode. Otkako je proklamovan liberalni kapitalizam bez alternative, najviše je stradala alternativa. Nema izlaza! I pored toliko vrata brave su zaključane.
Nema predloga za drugačije puteve, čovečanstvo je u zastoju. Propaganda je ubedila ljude da je jedini smisao života ropstvo, a zatim i ćutajuća egzaltacija u njemu. Jer što nam je gore, čovek taj goritak više traži. Takva je ljudska psiha. Sada proučavana za vlastitoljupčeve potrebe. Politika-i-psihologija su se povezale, to je postao savez iz dobro unovčenog u za dobro unovčeno. Mučnina traži da joj čovek ostane privržen. Negativna ovisnost postaje čovekov lavirint. Izbegavanje lične odgovornosti postaje savršen narkotik (goritak-napitak) u čast opsesije. Cilj više nije sredstvo, nego zastrašujuća slika kojoj stremimo. Što gore - to bolje! Ljude je ščepala globalna slika u kojoj je najvažnije da ništa ne misle. A onda sve postaje lako...
Sada je kao što je uvek bilo. Svet ne napreduje ni za ič. Istorija nas uči da je njena osnovica u sejanju strahote, a danas je ni ne primenjuje. Čovečanstvo gubi ljudske osobine, civilizacija nije čovečna. Nastao je bezdimenzionalni čovek. Profit ne brine da li je čovek srećan ili nesrećan. Duh epohe je razvio hrabrost za mržnju. U toku je "treći ljudski rat". Brbljanje, nerazumevanje, negativne tendencije prema drugima, samo su znak da će se odatle lako preći i u rovovski rat, u borbu oružjem protiv drugih. Čovek je biće koje ne primeti smrad, a kloni se prirodnih mirisa. I, kako kaže Šekspir, nije najgore dokle god možemo reći "ovo je najgore".
Kada bi danas popularne ankete i analize ponudile čoveku boljitak, on bi to, garant, odbio jer se privikao na ovakvo stanje. Najteže je odvika. Vrtimo se u začaranom krugu bez inovacija. Čovek je tražio Raj a pronašao savršeni besmisao, zombirani beskraj, inspiraciju protiv samog sebe. Pitam se i sam da li čovečanstvo voli da mu se ukaže stanje u kojem jeste ili, pak, više voli slatki otrov zamućenosti. Videti da su pored tebe svi u viru, potvrda je sigurnosti. Individualna zagubljenost narasta. Kolektivno, preoblačeći odeždu, živi večno u poniženoj neodgovornosti mase.
Ali šansa, ipak, postoji. Ne samo nada, ne milijardita ubeđenja i vizije, nego istrajnost kosmosa da učini obrt i iznenađenje. Vera je u suštini egzistencije, ali i istakanja suštine iz egzistencije. Optimista sadašnjeg trenutka - kaže Boris Silnik - priželjkuje katastrofu jer je ona postala sinonim za katarzu. Gori... Gori... moja gospođo! Kukavičluk protiv razvijanja zlih dela treba razvijati kao i hrabrost za opstanak.

(Porodica Bistrih Potoka)

Monday, June 20, 2016

Muharem Sitnica - Sica: Banjaluka u vjekovima


Srpska čitaonica (kuća pokrivena šindrom) osnovao je 1868. godine Vaso Pelagić, a utemeljio arhimandrit Evgenije Letica. U Gospodsku ulicu smještena je 1893. godine. Srušena je radi gradnje Hotela "Balkan". Desno je zgrada Srpske crkvene opštine, izgrađena oko 1898. godine.Više decenija u ovom objektu bila je smještena Pošta.


Dom kralja Petra Velikog Oslobodioca, podignut 1934. godine. Do izbijanja Drugog svjetskog rata u zgradi su bili smješteni Narodno pozorište Vrbaske banovine, Etnografski muzej Vrbaske banovine, Narodna biblioteka, Klub akademičara Banjaluke i Društvo "Zmijanje”


Spomenik Petru Kočiću u Gradskom parku, rad vajara Antuna Augustinčića i Ivana Radauša, otkriven 6. novembra 1932. godine. Postolje za bronzani kip izrađeno je od bračkog kamena.

Sunday, June 19, 2016

Petar Luković: Nije prošlo i ne idemo dalje

Prošlo je tačno 15 godina otkako je u Sarajevu umro legendarni Pjevač, vokal Indexa, jedan od ljudi koji su obeležili jugoslovensku rock scenu, život i stradanje rodnog Sarajeva, ostajući u rodnom gradu, izložen artiljerijskim plotunima i salvama laži iz Beograda. Objavljujemo tekst urednika E-Novina iz sarajevskih Dana od 21. juna 2001. godine.

***********************



Iz onih života bolje prošlosti kad je muzika bila na prvom a politika na poslednjem mestu, dakle, davno, čini se vekovima, upoznao sam Davorina Popovića, imao čast da pišem o pločama Indexa, povremeno viđao Pimpeka kad stignem u Sarajevo, tajno se divio njegovoj energiji i, po količini strasti, dečijem entuzijazmu koji je izbijao iz svake rečenice o novom koncertu ili nekoj nesnimljenoj ploči. Nije bilo potrebe da nešto objašnjavamo: na čelu s Davorinom, Indexi su bili/ostali jedan od najznačajnijih bendova s brdovitog Balkana; ne toliko zbog (relativno malog) diskografskog opusa, koliko zbog autentičnog uverenja da je kovanica rock'n'roll, šta god ona značila, ustvari, bila životna filozofija, način da se s ponosom izguraju decenije i stigne neokaljan u zrelo i najzrelije doba, odakle pogled u prošlost izgleda čist i prozračan. Možda su Indexi propustili priliku da sve ove godine pokažu koliko stvarno vrede, možda su, ponekad, češće nego što treba ulazili na zabavnomuzički teren šlagera i festivala, možda su se previše prilagodili duhu svoje generacije... ali nikad, nijednog časa, nije bilo sumnje o njihovom značaju, uticaju, talentu, profesionalnosti, o uverenju da pred sobom imamo Majstore.

Onda je došao rat. Sarajevo, pod granatama srpskih fašista s Pala, započelo je tragičnu borbu za opstanak. Beograd - nekadašnje utočište Indexa koji su u tom gradu uvek imali svoju publiku - ne samo da je zaboravio na Sarajevo nego je, u trenucima nacionalističkog ludila, dozvolio da Davorin Popović, od svih ljudi, bude stavljen na stub srama. Šta o Pimpeku nisu pisali tadašnja Politika, Večernje novosti i zloglasna Politika ekspres! Da u sarajevskom zoološkom vrtu drži privatan zatvor za Srbe, da ponekad, u svojoj antisrpskoj mržnji, Srbe baca lavovima kao hranu... a, naravno, uvek je bilo onih maloumnika koji su bili spremni u sve da poveruju, naročito u trenucima kad je kolektivna Miloševićeva šizofrenija počela mentalno da drma čitavu naciju.
Nekako se završio rat (da li je?), mučno i polako iskopavani su tragovi normalnog života, priču o Pimpeku-zločincu mnogi su pokušavali da zaborave, sklone, kao da se nije ni desila, niko se Davorinu u ime Beograda, Srbije, Pimpekovih navijača nije izvinio, ništa, gurnuli smo sve pod tepih, bacili smo sve niz rijeku. I gle! Prvi Sarajlija koji je nakon rata stigao u Beograd bio je baš - Davorin Popović! Taj isti grad koji je širio priču o Popoviću-ljudožderu, pohrlio je na koncert: u prvim redovima bili su, nažalost, isti oni ljudi koji su pre šest-sedam godina lansirali tu monstruoznu laž, ne bi me čudilo da su autori tekstova iz Politike ekspres i Politike pjevali Žute dunje, bilo pa prošlo, idemo dalje!
Nije prošlo i ne idemo dalje.

Jer, umro je Davorin Popović. O tome danas pišu svi beogradski mediji: niko da pomene šta su ti isti srpski mediji učinili Pimpeku, kako su okaljali čoveka i na koji su volšebno-zlikovački način seirili nad još jednim "sarajevskim monstrumom". Ta moralna mrlja, uvek, šta god da se desi, ostaće nad Beogradom. Zbog Pimpeka koji je znao i umeo da oprosti - kao što to Beograd nikad neće moći da učini. I da hoće, sad je već dockan. Neka se zna!

(e-Novine)

Davorin Popovic - TI SI MI BILA NAJ, NAJ / INDEXI 1977 /

Davorin Popović - Žute dunje (spot)

Saturday, June 18, 2016

Jagoda Kljaić: Kako došli, tako propali


Proslavljam dan, 16. lipanj/juni 2016. godine. Dogodilo se nešto pozitivno u Hrvatskoj. Sabor izglasao nepovjerenje Vladi, što znači premijeru, potpredsjednicima i svim ministrima. Sa 125 glasova „za“ naspram samo 17 suzdržanih i protiv.
Kakvo olakšanje što su pali svi, a ne samo jedan (Karamarko). Predugo su bili u foteljama, skoro šest mjeseci. Grupa složena zbrda-zdola, koja se samo meškoljila kao kokoš na jajima, čekajući izrastanje novog perja koje bi njima samima dalo na važnosti, grupa umišljenih da su bogomdani voditi narod svim putovima i vlastitim metodama.

Kako je divno što nam sudbinu neće krojiti Nakić, Marić, Šustar, Juretićka, Hasanbegović… Što prestadosmo biti nečija mala liječnička ordinacija, nečiji institutski ured sa stolovima krcatim starim spisima o NDH-aziji, nečija blagajna u trgovini (Marićev Konzum) u koju se samo ulijeva, samo dotječe, raja samo domeće, a glavni financijaš zbraja i oduzima.

Ponašali su se kao da smo mi komuna ovisnika o njima. Da li su zaista vjerovali da je većina hrvatskog puka toliko „pelcovana“ od zdravog razuma i da će šutke trpjeti sve što oni nameću? Ili su igrali svoju dogovorenu partiju karata, u kojoj su im aduti podijeljeni slučajno, ali iz sigurnog špila. Pa dok ide – ide, sve dotle njima i njihovim najbližima je dobro. Ta supruge su bile gospođe ministarke, djeca su bila ministrići kojima se uvijek dodaje lopta, nikad se ne zna, možda dospiju i do Bruxellesa.
„Upravo su smiješne riječi novog predsjednika hrvatske Vlade Tihomira Oreškovića koje je izrekao poslije božićne polnoćke u zagrebačkoj prvostolnici, a kojima tvrdi da će sljedeća godina u Hrvatskoj biti – sjajna“ – citat je iz teksta nižepotpisane autorice objavljenog zadnjeg dana prošle godine na ovim istim stranicama. Onda su još bile smiješne, poslije su postajale opasne, te sveznajuće riječi iza kojih slijede djela: rasprodaja države, banaliziranje fašističkih parola, zaustavljanje naprednih ideja u obrazovanju, podcjenjivanje apela i protesta intelektualaca, riječju, bahato svođenje vladanja Vlade vladajućih na samo njihove lične kriterije i pravila. Kao da je to dječja igra vlakićima kojoj su, zbog određenih poremećaja u odrastanju, skloni veliki, tobože odrasli i odgovorni.
Kakve je Hrvatska imala ministre u proteklih šest mjeseci svjedoči bijedni i kukavički potez većine, tj. svih 14 HDZ-ovih ministara: ni jedan nije došao na sjednicu Sabora na kojoj je raspravljano i izglasavano nepovjerenje premijeru i Vladi. Posakrivali se u neke mišje rupe zajedno sa vođom Karamarkom, u trenu napustili i premijera i Vladu i narod u koji su se zaklinjali. Kamoli da bi ijedan od njih, makar i prema šupljim principima, stao za saborsku govornicu i pokušao braniti ono za što je još jučer tvrdio da je apsolutno najbolje za državne interese.


Hrvatska se dan nakon pada Vlade nekako uskomešala i ustalasala. Skupljaju se potpisi za raspuštanje Sabora. Već oko podne objelodanjeno je da ih ima dovoljno, ovaj sastav Sabora bit će trajno raspušten, ili napušten kao kakva raspuštenica, polovicom srpnja/jula, a mjesecima očekivani izbori vjerojatni su početkom rujna/septembra. Valjda ćemo doživjeti i taj trenutak da aktualni predsjednik, dr. Reiner, ode, jer je proteklih mjeseci bio toliko iritantno loš predsjedavajući, a, mora se priznati, imao je i veliki peh: naslijedio je pametnog, smirenog i sigurnog Josipa Leku, predsjednika Sabora kakvog Hrvatska dugo neće ponovo imati.
Predsjednica države, kao umna i iskusna političarka, a prije će biti tužna i razočarana zbog miljenika joj, kome je u izbornoj noći sva razdragana i uzbuđena čestitala na pobjedi prije proglašenja rezultata, sinoć i danas šuti i u svojim dvorima prima one koji joj žele reći što planiraju.
I tko bi prebrojio ima li danas u Hrvatskoj više veselih ili tužnih ljudi? Nitko i nikad. Ni ljudi nisu što su bili, pa po ugledu na političare, jedno govore, drugo misle, a treće rade.

(e-Novine)

Friday, June 17, 2016

Angel T.: Prva petorka

Boise,14.June 2016.

Evo i prve petorke koju je izabrala moja kamera na nasem tracionalnom
suretu u BL 27.maja 16., neki od nih su navikli da budu u prvoj
petorci,dok su neki prvi put u prvih pet, ostali moraju biti strpljivi
doce i na njih red da udju u "igru".
Pozdrav Vasim porodicama,pozdrav Vama. Vas Angel

Davor Crnic-Dejvi


Zelimir Sejdinovic-Ceker


Branislav Kjajic-Kljaja


Djordje Mikes-Djoko


Tihomir Divjak-Kikan 

Thursday, June 16, 2016

Mario M.: Zar je to moguće


Odlučila UEFA da uljepša Evropljanima svakodnevicu pa produžila ovogodišnji EURO, završnica sa čak 24 ekipe. YU prostore dostojno reprezentiraju susjedi u 'kockastim' dresovima. A Bosanci i Hercegovci uglavnom uživaju u dobrom fudbalu uz TV, navijaju uz pivo... Prvo kolo EURA 2016 je opravdalo očekivanja od 'najvažnije sporedne stvari na svijetu', dobar nogomet, lijepi golovi... Uobičajeno, ima i iznenadjenja. Najveće, čini se, priredili su Islandjani remiziravši sa velesilnim Portugalom. Ko imalo prati nogomet zna ko su 'Evropski Brazilci', ekipa 'ko šipak puna' fudbalskih znalaca. Ali draž je posmatrati utakmicu u kojoj se ne priznaju papirnati favoriti...
Prvo su zaprijetili Islanđani već u trećoj minuti... Onda Portugal, Nani... Trči se, Islandjani snažni, igraju dugim loptama, Ronaldovima baš ne idu poznate fore a ni 'sitan vezak'... Pola sata proteklo a još nema golova. Uzbudjenje za uzbudjenjem... I onda Andre Gomes centrira s desne strane, pronalazi Nanija na visini peterca... 1:0. Sad je lakše navijačima Portugala, otčepilo, biće golova... Navija se, publika s obilježjima Islanda pjeva, kao da se na semaforu ništa nije promijenilo.


Poluvrijeme, rezultat ostao 1:0... kao da su Portugalci pomalo nezadovoljni (?).
I u nastavku Islandjani trče kao da je sam početak utakmice, atletski gradjeni, vidljivim požrtvovanjem uspjevaju parirati... I poslije samo pet – šest minuta Gudmundsson odlično centrira na desnu Bjarnasonu koji efektno matira nemoćnog Rui Patricija. Izjednačenje!!! Zar je to moguće?
A navijači i dalje pjevaju (neke navijačke pjesme koje ni slučajno ne provociraju, ne nerviraju protivnike...), ne tuku se, ne bacaju ništa u teren... Zar je i to moguće?
Dalje je bilo uzbudjenja, dobrih i loših poteza, bilo je i glumatanja (najskuplji igrač bi karijeru mogao završiti u pozorištu), propuštenih prilika... Pa, fudbal je to, dobar fudbal! I završilo se s 'istorijskih' 1:1.
EURO 2016 je ogroman magnet za publiku. Za mnogobrojne turiste važi: 'kad je bal nek' je - fudbal!'
Pretpostavlja se da će u Francusku tokom ovog prvenstva doći oko 10% stanovnika Islanda. Zar je to moguće? Moguće je, nije bitan broj stanovnika, mali Island je velika sportska nacija koja je zadužena da svojim odnosom prema natjecanju drži lekcije 'velikim'.

(mm)