Thursday, July 28, 2016

Jos jednom na pecanje pred polijetanje

Dan polaska u slobodnu i nezavisnu  Banjaluku kao i okolne slobodne i nezavisne evropske i neevropske drzave se opasno priblizio.
Jos jedan odlazak na pecanje na jezeru u Ken Willims parku i uzivanje u predivnoj prirodi i gladnim ribama.

 Lokvanj na dohvat ruke

I dok se Biljana hvali svojom ulovljenom ribom...

 ...ja se i dalje nadam...

U povratku smo svratili u ribarnicu i kupili dvije orade!

Tuesday, July 26, 2016

Vladislav Petković Dis - Naši dani



Razvilo sе crno vrеmе opadanja,
Nabujao šljam i razvrat i poroci,
Podig'o sе truli zadah propadanja,
Umrli su svi hеroji i proroci.
Razvilo sе crno vrеmе opadanja.

Proglеdalе svе jazbinе i kanali,
Na visoko podigli sе sutеrеni,
Svi podmukli, svi proklеti i svi mali
Postali su danas naši suvеrеni.
Proglеdalе svе jazbinе i kanali.

Pokradеni svi hramovi i ćivoti, 
Ismеjanе svе vrlinе i poštеnjе,
Ponižеni svi grobovi i životi,
Uprljano i opеlo i krštеnjе.
Pokradеni svi hramovi i ćivoti.

Zakovana pеtvеkovna zvona bunе, 
Pobеgao duh jеdinstva i bog rata;
Obеsismo svе praznikе i tribunе,
Gojimo sе od grеhova i od blata.
Zakovana pеtvеkovna zvona bunе.

Od pandura stvorili smo vеlikašе, 
Dostojanstva podеlišе idioti,
Lopovi nam izrađuju bogatašе
Mračnе dušе nazvašе sе patrioti.
Od pandura stvorili smo vеlikašе.

Svoju mudrost rastočismo na izborе, 
Svoju hrabrost na podvalе i obеdе,
Budućnosti zatrovasmo svе izvorе,
A porazе proglasismo za pobеdе.
Svoju mudrost rastočismo na izborе.

Mеsto svеtlе istorijе i grobova 
Vaskrsli smo svе pigmеjе i rеpovе;
Od nеsrеćnе braćе našе, od robova,
Zatvorismo svojе oči i džеpovе.
Mеsto svеtlе istorijе i grobova.

Ostala nam još prašina na hartiji 
K'o jеdina uspomеna na džinovе;
Sad svu slavu pronađosmo u partiji,
Pir porugе dohvatio svе sinovе.
Ostala nam još prašina na hartiji.

Pod sramotom živi našе pokolеnjе, 
Nе čuju sе ni protеsti ni jauci;
Pod sramotom živi našе javno mnjеnjе,
Naraštaji, koji sišu k'o pauci.
Pod sramotom živi našе pokolеnjе.

Pomrčina pritisnula našе danе, 
Nе vidi sе jadna naša zеmlja huda;
Al' kad požar poduhvati na svе stranе,
Kuda ćеmo od svеtlosti i od suda!
Pomrčina pritisnula našе danе.

*************************
Pjesmu je Dis napisao 1910. godine. Ima li razlike?!

Monday, July 25, 2016

U repliku tvrđave Kastel ugradio 40.000 kamenčića

U repliku tvrđave Kastel, koja se nalazi u dvorištu automehaničara Hamida Katane u Čelincu, za 11 godina ugrađeno je 40.000 kamenčića.  
Iako još uvek nije završen, ovaj objekat izaziva divljenje svakog ko ga vidi.

Katana je odrastao pored Kastela, a zbog brojnih uspomena i divljenja prema tvrđavi, odlučio je, kaže, da napravi repliku.

Treća kula je pri kraju, a četvrtu još nije počeo, jer pokušava da sazna za šta tačno je služila.
- Neko govori da se tu nalazila arena, ali ne verujem u to. Mišljenja sam da je četvrta kula bila mesto za vlastelu. To sam zaključio po veličini stepenica. Na većem delu Kastela one su visoke i kratke, za vojnike, a samo su na tom delu, gde je četvrta kula, niske i široke – objašnjava Katana.
Kamenčiće za objekte oblikuje od kamena koji mu stiže iz Tešnja. Tako je nastao i dvorac, za koji je ideju Katana dobio, dok je gledao jedu od epizoda serije „Poaro“.

- Kada sam supruzi rekao da ću napraviti isti takav dvorac, gledala me je u čudu. Napravio sam ga za 40 dana. Kamen se stavlja red po red i tako u krug. Krov je od pravog crepa. Potrebno je mnogo vremena i strpljenja, jer crep tokom rezanja puca, ali ne odustajem, dok ne dobijem savršeno parče – priznaje Katana.

U njegovoj kolekciji nalazi se i osmostrana kula, za koju kaže da je jedinstvena u Evropi.
- Jedna se nalazi u Tešnju, druga u Bugarskoj, a moja je po ugledu na onu iz Počitelja – rekao je Katana.

Njegovi radovi nisu, kaže, na prodaju, jer svaki ima posebnu, sentimentalnu vrednost.

Pravljenje replika me odmara

- Pre rata sve replike sam pravio od drveta. Bilo ih je mnogo. Tako sam izgradio Gornji Šeher iz perioda pre Prvog svetskog rata. Sve je to 1992. godine izgorelo. Međutim, i sad svaki slobodan trenutak koristim za pravljenje ovih objekata.

Prijatelji i komšije često pitaju odakle mi toliko strpljenja, ali kada čovek nešto voli, ništa mu nije teško. To je za mene odmor. Najviše radim noću, jer tada imam mir i tišinu – rekao je Hamid Katana.

Izvor:(Blic).rs

Sunday, July 24, 2016

Jedna sa faceebuka

"Onaj ko trazi - ne zasluzuje.
Ko zasluzuje - ne trazi!"

(nepoznata sa fejzbuka)

Saturday, July 23, 2016

Nije za feministkinje


*****************
Nekada sam i ja dobro svirao harmoniku...
Nisam uspio iskoristiti tu vjestinu!

Friday, July 22, 2016

Boris Dežulović: Republika Dinamo


Ako nekome i nakon svega nije bilo jasno, pojasnio je selektor hrvatske nogometne reprezentacije do 19 godina Ferdo Milin, u izjavi pred početak Europskog juniorskog prvenstva u Njemačkoj. ‘Naša je tajna u uigranosti, jer imamo dvanaest igrača iz Dinama, uigranih u istom klubu’, objasnio je izbornik Milin uspjeh u kvalifikacijama, pa se prije finalnog turnira javno požalio: ‘U Njemačkoj ih, međutim, imamo samo devetoricu, jer su trojica zauzeta Dinamovim klupskim obavezama u Europi.’
Kojekakvih alibi-izjava zabilježila je povijest nogometa – unaprijed se ograđujući od podbačaja žalili su se treneri i selektori na ozljede ključnih igrača, njihovo neiskustvo, kurvinskog suca, medijska podmetanja, zatrovane odnose, atmosferu u svlačionici, pritisak javnosti, loš teren, nadmorsku visinu – sve i svakakve razloge da ne očekujemo previše čuli smo pred velika natjecanja, ali to da se selektor nacionalne nogometne reprezentacije žali kako mu momčad nije uigrana, jer na raspolaganju ima samo devet igrača jednog kluba, nije zabilježeno ni kad je onomad na Svjetsko prvenstvo 1990., pored gotovo kompletne jedanaestorice Steaue, rumunjski izbornik Emerich Jenei – jasno, dugogodišnji trener Steaue – radi mira u kući morao voditi i par igrača Dinama iz Bukurešta.
Kljasta i desetkovana hrvatska juniorska reprezentacija na Euro je tako otputovala sa samo devetoricom iz Mamićeve farme nesilica, bez čak trojice njihovih suigrača, i to najboljih, što su sa seniorskom momčadi Dinama morali u Skoplje, na prvu utakmicu kvalifikacija za Ligu prvaka! Posve je jasno da je to nenadoknadiv gubitak, jer kompletna Dinamova jedanaestorica – plus jedan, za rezervu – poznaje se u dušu, mogu igrati zatvorenih očiju, i kad su na koncu ostala samo devetorica, kad je selektor morao pozvati i neke retaje iz Splita ili Rijeke da popune prazninu, katastrofa je bila zapisana.
Sutradan, jebiga – zar je uopće moglo biti drugačije? – takva je osakaćena hrvatska reprezentacija u prvoj utakmici na Europskom prvenstvu izgubila od Nizozemske, glatkih 1:3, iako je gotovo cijelo drugo poluvrijeme igrala s igračem više. ‘Igrač više’, naime, prilično je relativna kategorija: kad ste osuđeni na ‘samo devetoricu uigranih’, isključenje protivničkog igrača – čisto matematički – ne znači ništa doli još uvijek jednog igrača više za protivnika. Dan kasnije pak – zar je uopće moglo drugačije? – Dinamo je u Skoplju pobijedio Vardar 2:1. Hrvatska gubi, Dinamo dobiva, zarada i troškovi sravnjeni, kolone u računovodstvenim knjigama štimaju, Porezna uprava može da ga duva.
Ako je tako nakon Eura u Francuskoj – nakonČačića pod ložom, Mamića u loži, Šukera u Mamiću, a Marka Pjace u Napoliju, nakon svastike na Poljudu, bengalki u Saint-Étienneu, ‘orjunaša’ na tribinama i ‘mrzim repku!’ na zidovima – ako je dakle nakon svega nekome još uvijek štogod ostalo nejasno, pojasnio je, eto, selektor hrvatske U-19 reprezentacije Ferdo Milin. Hrvatski nogometni savez i hrvatska nogometna reprezentacija tek su sestrinske tvrtke Mamićeva Dinama, nešto poput Lokomotive, i više nema nikakva razloga ni potrebe da se vlasnička struktura u tom golemom mafijaškom holdingu krije i kamuflira. Preostaje još samo da se završe neke administrativne formalnosti, da grb Republike Hrvatske umjesto onog zvjerinjaka u kruni dobije u šahovnicu umetnuto tisućljetno ‘d’, pa da se konačno promijeni i taj posljednji, sitni detalj na modrom dresu hrvatske reprezentacije.
Ako pak nitko u loži ne vidi problem što je u nacionalnoj selekciji dvanaest igrača Dinama – više nego što je za Ceausescuovoga vakta Steauinih nogometaša igralo za Rumunjsku – i što će ostali već sutra, a najkasnije do dvadesetog rođendana, potpisati za Dinamo, da kompletna reprezentacija bude na ugovoru s Famiglijom, onda je ponešto jasnije i kako to blaženi u svojoj gramzivoj tuposti ne vide razloga zašto u ostatku države ne vole Repku, i zašto su istočni kvartovi Splita, utvrde krajnje desnice i ustaške mladeži, gorjeli u slavlju kad ga je Quaresma zabio u stotinu i sedamnaestoj.
Naravno da je argument struke u rukama korumpiranih: zar Čačić u Francusku nije trebao voditi Marka Pjacu, kad je ovaj samo u desetak minuta protiv Portugala pokazao više nego svih dvadeset pet igrača u finalu Eura? Naravno da jest. Nije, međutim, problem što Marko Pjaca igra za reprezentaciju, nije problem što za reprezentaciju igraju mahom bivši i sadašnji igrači Dinama, i što je spisak poziva za reprezentaciju pred svako natjecanje zapravo izlist poziva s Mamićeva mobitela: to je i dalje, jebiga, najbolje što Hrvatska ima. Problem je u tome što sve najbolje što Hrvatska ima mora igrati u Dinamu.
Moglo bi se stoga s prigodnim patosom na iskrivljenom licu upitati i ovo: kako besprizorni idioti iz svečane lože očekuju da se klinac sa splitskih Pujanki – a već sutra i onaj iz Pule, Rijeke, Osijeka ili Varaždina – identificira s nogometnom reprezentacijom, kako očekujete da na internetu traži live-stream utakmice s juniorskog Eura i navija za Hrvatsku, kad tamo u plavim dresovima igra jedanaestorica Dinama? I kad je već sad izvjesno da do kraja Mamićeva života autobus s hrvatskom reprezentacijom neće proći kroz tunel Sveti Rok?
Moglo bi se, rekoh, to upitati, ali samo retorički, jer gospoda u svečanoj loži jesu besprizorna, ali nisu idioti: nije njima cilj – niti je ikada bio – da se klinac s Pujanki, iz Pule ili Varaždina identificira s reprezentacijom i išaranog lica navija za Repku, već da se od dvanaest Dinamovih igrača iz juniorske selekcije bar četvorica prodaju za po dvadesetak milijuna eura. Dajte, ljudi, odrastite, uozbiljite se i izbrišite te kretenske crvene kvadratiće s lica, jebali vas i Dinamo i Hajduk i Rijeka i Hrvatska i Repka. Nogomet nije zajebancija, nije to nekakva infantilna igra kožnom loptom, nogomet je ozbiljan, krvav i jeben biznis.
Je li onda nastup Hrvatske na Europskom prvenstvu bio uspješan? Mišljenja struke su podijeljena. Po jednima, dvadeset pet milijuna eura za Marka Pjacu i još deset milijuna za Marka Rogaodličan je rezultat, dok je po drugima osmina finala težak podbačaj: da je Hrvatska prošla dalje, pa umjesto Portugala otišla do kraja i u konačnici uzela prvenstvo, sam Pjaca vrijedio bi najmanje pedeset milijuna, a Mamić za svoje nesilice ukupno ne bi utržio manje od stotinu milijuna. Plus dvadeset pet milijuna eura Savezu od Uefe, za plasman u finale i osvajanje prvenstva. Nakon čega jebenih trideset pet milijuna od Napolija za Pjacu i Roga zaista zvuče kao iznevjerena očekivanja.
I to je, da se ne zajebavamo, cijela priča.
Usput proizveden antagonizam između Sjevera i Juga, ili Zagreba i Ostatka Države, ne samo da nije smetnja Mamićevu privatnom biznisu, već je i dobrodošla dimna bomba, jer je uperen kaKolindinom porculanskom totemu hrvatskog zajedništva, što pobunjenike protiv Mamićeva holdinga – čak i kad nisu revolucionari, već samo Hajdukovi navijači s rudimentarnom emocijom – kvalificira izravno u ‘orjunaše’ i ‘teroriste’, baš kao što se Uskokova istraga o divovskom novcu zarađenom na nesilicama zlatnih jaja, to ste dosad valjda shvatili, računa u ‘antipoduzetničku klimu’.
Posao je tako zaokružen, osiguran i zaštićen s bokova, pa više – kako rekoh – ne postoji nijedan pojedinačni razlog ni potreba da se krije i kamuflira. Poslovni plan firme, svih jedanaest igrača Dinama u prvoj momčadi U-19 selekcije Hrvatske, a nijedan u seniorskoj – svi, jasno, prodani do dvadesetog rođendana – ovaj put zapeo je samo na Uefinom klupskom kalendaru i Dinamovim pretkolima Lige prvaka. Da se juniorski Euro održava zimi, nakon grupne faze Lige prvaka, selektoru Milinu bili bi svi na raspolaganju.
Nije li to, najzad, i bio cilj veličanstvenog historijskog državotvornog projekta: igrati za Hrvatsku, a zarađivati za Gazdu u počasnoj loži?

(Novosti)

Tuesday, July 19, 2016

The New Yorker : Čistke

                                                     Plava džamija, Istanbul, foto: Ivan Šepić
Državni udar u Turskoj je sprečen, a sada su na redu čistke.
U subotu su turski vojnici i policajci koji su tokom prethodnog dana ostali lojalni predsedniku Redžepu Tajipu Erdoganu, uhapsili 1.000 svojih neprijatelja, pripadnika drugih bezbednosnih službi. Biće ih još na hiljade. U visoko rizičnom svetu turske politike, nominalno demokratskom a u stvari žestoko autoritarnom, gubitnike čeka brza i brutalna kazna.
U pokušaju državnog udara u petak ne iznenađuje to što je propao, već to što je posle godina Erdoganovog bespoštednog obračuna sa opozicijom unutar turske vojske još uvek opstala dovoljno jaka frakcija da se na tako nešto odluči.
Sukob je bio očekivan. Kada je Erdogan 2003. prvi put postao premijer, bio je velika demokratska nada islamskog sveta, lider ogromne vitalnosti koji će pokazati svetu da otvoreno islamski političar može da vodi stabilnu demokratsku zemlju i bude agilan član NATO saveza.
Te nade su brzo bledele. Erdogan, koji je od 2014. predsednik Turske, postupio je kao Vladimir Putin koristeći demokratske institucije kako bi legitimisao svoju vladavinu, istovremeno rušeći svoje protivnike, sa jasnom namerom da uguši i samu demokratiju u zemlji. Tokom poslednje decenije on je ućutkao, marginalizovao i slomio gotovo sve koji su mu se suprotstavljali, uključujući urednike novina, profesore univerziteta, humanitarne radnike i disidentske političare. (Ima ironije u tome što se on, koji je zatvorio toliko novinara i cenzurisao Twitter, Facebook i YouTube, spasao tako što se tokom noći u subotu obratio građanima preko društvene mreže Face Time.) Predsednik Obama i drugi zapadni lideri, koji Erdogana smatraju branom protiv haosa u Turskoj, redovno su mu popuštali. Tako je on nedavno progurao zakon koji članovima parlamenta oduzima imunitet od sudskog gonjenja. Njegovi kritičari opravdano strahuju da će tako ukloniti nekoliko preostalih poslanika koji mu se još uvek protive.
A tu je i problem vojske. Od osnivanja turske republike 1923. generali su se smatrali konačnim arbitrima mešajući se brutalno u politički život Turske, ako bi po njihovom mišljenju vlada postajala suviše leva ili islamistička. (Posle vojnog puča 1960. generali su pogubili premijera.) Vojska posebno prezire Erdogana, koga smatra opasnim islamistom, ali izgleda da mu mu ipak nije dorasla.
Erdoganovi saradnici su 2007. inscenirali niz suđenja, poznatih pod nazivom Malj, u kojima su lažnim dokazima uklonjeni mnogi vodeći oficiri. Stotine njih je poslato u zatvor i izgledalo je da je vojska zauvek uklonjena iz politike. Erdogan mora da je bio iznenađen kada je video da još uvek postoji disidentska struja u vojsci dovoljno jaka da ga ugrozi. U petak organizatori vojnog udara nisu uhapsili Erdogana, niti su ozbiljno razmišljali o nasilnom ulasku u predsedničku palate. (U vojnom udaru 1980. ubijeno je na hiljade i zatvoreno na desetine hiljada ljudi.) Oslabljena vojska će ubrzo biti pod Erdoganovom potpunom kontrolom, kao i sve druge institucije u zemlji.
Tokom svog dramatičnog pojavljivanja u noći između petka i subote na aerodromu Ataturk u Istanbulu, Erdogan je za pobunu okrivio propovednika iz američke emigracije Fetulaha Gulena: “Ovo mi je poruka iz Pensilvanije. Dovoljno si izdao ovu zemlju. Vrati se ako smeš.”
Gulen, ostareli sveštenik koji predvodi jedan od globalnih islamskih pokreta pobegao je iz Turske 1999. u strahu od hapšenja od strane vojske. Godinama je bio jedan od najbližih Erdoganovih saveznika pomogavši mu da dođe na vlast. Dok Gulen javno propoveda ljubav i toleranciju, veo misterije oduvek je obavijao njega i njegove sledbenike. Tokom godina njegove pristalice su ulazile u mnoge turske institucije, naročito u sud i policiju. (Upravo su gulenisti vodili montirane procese protiv pripadnika vojske i novinara.) Američki ambasador James Jeffrey je 2008. napisao izveštaj o infiltriranju gulenista u tursku nacionalnu policiju: “Tvrdnju da gulenisti kontrolišu trusku policiju je teško dokazati, ali je niko ne demantuje.”
Onda je 2013. u borbi za vlast došlo do razlaza između Erdogana i Gulena. U narednim godinama Erdogan je očistio sudove i policiju od hiljada muškaraca i žena za koje se pretpostavljalo da su lojalni Gulenu. Ne možemo znati da li Gulen stoji iza poslednjeg pokušaja vojnog udara, ali to je malo verovatno. Iako njegovih pristalica ima najviše u bezbednosnim strukturama, smatra se da oni nemaju značajanu ulogu u vojsci. Izgleda da su oficiri koji su predvodili pobunu ostaci starog sekularnog dela vojske. Sada su gotovi.
Tokom svog govora na istanbulskom aerodromu, Erdogan je pokušaj vojnog udara nazvao “poklonom od Boga”. On već duže vreme pokušava da promeni ustav i stekne gotovo apsolutnu moć. Sada ga niko neće zaustaviiti.
Dexter Filkins, The New Yorker, 16.07.2016.
Preveo Miroslav Marković
Peščanik.net, 18.07.2016.

Monday, July 18, 2016

Most Radija Slobodna Evropa: Papa, Srbi i Hrvati

Na temu: Koliko papa Franjo doprinosi širenju tolerancije u današnjem svijetu, razgovarali su novinar Omer Karabeg i dva sociologa religije - Ivica Maštruko iz Zadra i Srđan Barišić iz Beograda.

Srđan Barišić: Kao što je papa Jovan Pavle II napravio ogroman pomak kada je ušao u džamiju i u sinagogu - tako je i susret između pape Franje i patrijarha Kirila bio veliki događaj. S obzirom na mesto na kome su se sastali, a to je bio aerodrom u Havani, taj susret nije izgledao previše protokolarno i zvanično, ali je svakako istorijski značajno da su se konačno sastali. Mislim da je pre toga delegacija Srpske pravoslavne crkve išla u Vatikan, a ovdašnji mediji su pisali da je to bila neka vrsta prethodnice tog susreta.

Ivica Maštruko: Jedan od ciljeva Svete stolice i Katoličke crkve jeste ekumensko približavanje pravoslavlju, prvenstveno Ruskoj pravoslavnoj crkvi, a put do Moskve vodi preko Srpske pravoslavne crkve. Zato je osnivanje zajedničke Katoličko-pravoslavne komisije koja treba da ispita ponašanje kardinala Stepinca za vreme NDH mudar, promišljen i nadasve pragmatičan papin potez. Bez namjere da povrijedim vjerske osjećaje onih koji štuju Stepinca kao blaženika moram reći da su Katolička crkva u Hrvatskoj i papa Ivan Pavao II uzdigli Stepinca prvenstveno zbog njegovog antikomunizma zaboravljajući, ili namjerno prešućujući, njegovo endehazijsku prošlost. U svakom slučaju krajnji cilj papinog poteza je približavanje Ruskoj pravoslavnoj crkvi.

Srđan Barišić: Kakav god bude ishod spora oko kanonizacije Stepinca papin gest je veoma dobro primljen u pravoslavnom svetu. S druge strane, papa je tim potezom na izvestan način zaustavio prenaglašeno favorizovanje spornog kardinala od strane katoličkog klera u Hrvatskoj. Verovatno je primarni cilj tog papinog poteza bio približavanje Ruskoj pravoslavnoj crkvi, ali sve i da nije taj gest je svakako u duhu jačanja međureligijskog dijaloga na kome insistira papa Franjo.

Maštruko: Papino nastojanje da svoju misijsku djelatnost ostvari u Hrvatskoj nije baš uvijek nailazilo na dobar prijem kod ovdašnje katoličke hijerarhije i katoličkog svećenstva. Rekao bih da je više prihvaćen od strane puka i vjernika nego od pripadnika katoličke hijerarhije posebno od kardinala Bozanića, sisačkog biskupa i bivšeg gospićkog biskupa. Međutim, nakon imenovanja dva nova biskupa izgleda da se mijenja, da tako kažem, kadrovska struktura unutar Katoličke crkve jer ti biskupi dolaze iz redovničkih krugova. To, dakle, nisu biskupi staroga kova kao što je većina sadašnje katoličke hijerarhije.

Barišić: U Srpskoj pravoslavnoj crkvi dobro je prihvaćeno osnivanje komisije u vezi sa kardinalom Stepincem, ali njen vrh i dalje ponavlja da papa može doći u Srbiju isključivo kao državnik i da Srpska pravoslavna crkva neće i ne može ništa da ima sa njegovom eventualnom posetom Srbiji. Sadašnji patrijarh Irinej ponovo je počeo da ponavlja da put pape do Beograda vodi preko Jasenovca, to jeste crkva se vratila na retoriku patrijarha Dožića.

Maštruko: Ovoga papu karakterizira, to je sasvim sigurno, vjerska i etnička tolerancija. On govori da nije nužno vjerovati u katoličkog Boga da biste bili dobar čovjek, da je tradicionalno vjerovanje u Boga čak i malo zastarjelo, da neko može biti duhovan, a da ne bude religiozan, da nije nužno ići u crkvu i da mnogi od najboljih ljudi u povijesti nisu vjerovali u Boga, dok su mnogi vjernici radili najgore stvari.

Barišić: Papa Franjo je u Argentini iskusio crkveni konzervatizam koji je bio spojen sa diktaturom i on precizno detektuje ekonomske nepravde savremenog sveta. Njegovi potezi u istorijskoj dimenziji izgledaju skromni i spori, ali su veoma važni. To je ono što će jednog dana demonopolizovati veru, pa verske institucije više neće imati apsolutni monopol u tumačenju vere već će se crkva okrenuti istinskim vernicima.

Maštruko: Papu Franju u vatikanskoj i rimskoj kuriji ne vole. Ne obožava ga ni hijerarhija Katoličke crkve, ne simpatizira ga ni moćna crkvena organizacija Opus dei, ali ga narod voli. On na neki način želi popraviti kapitalizam. Međutim, kada pogledate u kojoj mjeri njegove poruke utječu na ekonomske, gospodarske i financijske strukture u svijetu, koje su pretežno u rukama kršćana i katolika, onda vidimo da tu efekata nema.

Barišić: Njegova kritika i njegovi potezi urušavaju dominantne crkvene strukture, pa je sasvim normalno očekivati da su protiv njega oni koji su stožeri tih struktura. Interesantno je, međutim, da papa ima podršku neevropskih biskupa. On je uspeo da ojača uticaj biskupa iz Južne Amerike, Azije i Afrike koji su uglavnom bili u senci evropskih biskupa kojima su pripadala najuglednija mesta u kuriji i Vatikanu.

(Radio Slobodna Evropa)

Sunday, July 17, 2016

TRI PJESME NIKOLE VUKOLIĆA


(iz knjige KUĆA PREDAKA, OPET)

ROK SMIRAJA 
Sada sam na odsluženju tuge  
rok traje sve dok se smirim  
negdje u podne noći  
stigle su neke kasne riječi  
od kojih se budim 
Bilo je to ovako  
učio sam istoriju noći  
i prošao iznad zvijezda  
vidjevši koliko je tuge  
tražio sam nešto novo  
otkrio sam da na čelu zore  
izrasta tama  
a poslije 
poslije sve biva tuga  
zato sam ovdje  
na mostu dana 

DOBA VODA 
Jesen je doba voda 
jesen je vena između kiše i snijega 
jesen jedino cvijeće vara 
između mene i tebe  
napukla tajna  
i jedna jesen više 
niko da nas sačuva  
niko da nas pričuva  
kad se duša izlijeva 
a jesen je  
i neko doba je  
doba voda 
riječi iz vas selim  
u srce useljavam 

SUZA POLUDJELA 
Noćas čemerno plovim  
plovim kao zvijezda  
na svilenom moru  
no to samo izlet  
pravim svome srcu  
u snu 
neko jato ptica  
skoro do neba  
uranjam u pjesmu  
ko čelo u metak 
To sam se ja noćas  
ukro svom tijelu  
pa plovim plovim  
s one strane pogleda 
U predjelu moga daljeg vida  
jedna suza poludjela  
stvarno suza poludjela  
pa mre a ne može umrijeti  
zatim  
crne kapi 
a na glavi crne kapi 
već su urezana naša proljeća  
ti gledaš 
i zemlja pod tobom  
gleda 
ti nisi ništa  
ti si samo rijeka  
i ako umreš  
nad tobom od bola  
samo izraste cvijet 
Sad znam sve o smrti  
i kad budem do nje dorastao  
umrijeću kao da sanjam  
na brijegu  
kraj breze  
jedan cvijet 
Pjesmo do moje smrti  
nikad stići nećeš 

***** 

Nikola Vukolić (1950.) piše poeziju, književne kritike i eseje. Nagrađivan je i prevođen na desetak jezika. Urednik je Zadužbine Petar Kočić, živi u Banjaluci. 
Prof. dr Zorica Turjačanin je u svojoj recenziji knjige 'Kuća predaka, opet' napisala: 
Ne likovnost nego dubinsko srodstvo poezije i muzike koje su u najdubljem jezgru jedinstvene. Ta muzika tišine, muzika jave i sna izvire iz duše, unutarnjeg kosmosa bića, iz, kako je govorio jedan pradavni kineski mislilac, sićušnog zrnca dosegnute harmonije neba i zemlje. Kućom predaka, opet Nikola Vukolić je dosegao svoj stvaralački zenit.