Friday, September 30, 2016

Mario M.: Kakva je ponuda?


Na ulicama išarani automobili sa preglasnim zvučnicima obavještavaju, pozivaju... Nije veselo, ali nameću se poređenja s djetinjstvom. Proradile slike: mi djeca trčimo, galamimo... cirkus Orfej, cirkus Columbia, cirkus Colorado... grad prepun plakata pastelnih boja, veliki šator na livadi, snažni reflektori, slonovi, mišićavi mladići i lijepe noge djevojačke na trapezu, glupi August... gužva, razdragani i odrasli, ne samo djeca...
Nije li i danas ovo neki cirkus? Cirkus Bosnia? Ili, možda neki mladi Felinijev kolega snima burlesku u Banjaluci? Nažalost ne, jer nema tu ni malo strasti, a akcija se odvija nekako ležerno, rutinirano... Glavni akteri sigurni u sebe, 'deja vu'... Prolazim ne osjećajući ni najmanju dozu uzbuđenja. Grad izlijepljen fotošopiranim facama... Istrošeni političari i njihovi istomišljenici okićeni neinventivnim sloganima u čiju istinitost ni oni sami ne vjeruju. Nadu mogu položiti samo još u mlade, ali, pitam se, hoće li i ova generacija djevojaka i mladića nasjesti na prazne ljušture obećanja? Danas, kada se i rijetka radna mjesta kupuju, svim i svačim, kada se i sportski treninzi juniora moraju plaćati, kada svoje udruženje formiraju i nezaposleni ljekari... danas se troše enormna sredstva za propagiranje 'šarenih laža'.
Uz predizborni plakat ugledam molbu za pomoć teško oboljelom djetetu... pozivom na ispisan telefonski broj donirate 1 KM. Pozivam iako svjestan da bi neka politička stranka obezbjeđujući desetak hiljada poziva, svoj slogan na plakatu učinila stvarnijim.
Iz poštanskog ormarića vadim 'štos' letaka... Već na prvom slika naočitog mladića; on uočio šta Gradu nedostaje. Pa valjda u ime mladih biračima lično obećava ležeće policajce, novu bolničku posteljinu, klupe za dojilje (?), ćirilicu... Kaže, važno je! Ipak, mislim, najvažnije je za njega da se učlanio u Stranku!
Kažu: sada je sve na nama! Jer, mi odlučujemo, mi biramo.... Da li je to tačno? Znamo da svakom biranju prethodi odgovarajuća ponuda. A kakva nam je ponuda? Pa, koliko smo mi bili zainteresovani za svoj Grad prethodne četiri godine, nismo ni zaslužili bolju ponudu!

Mario M.

Thursday, September 29, 2016

Penzionerka iz Banjaluke 50 puta dala krv, žali što ne može više


Penzionerka Vesna Dedić iz Banja Luke darovala je krv 50 puta. Pošto je prije dvije godine napunila 65 sada više ne može da daje krv i zbog toga joj je jako žao.
"Nažalost, kasno sam počela davati, pa sam u međuvremenu ispunila uslov za penziju. Što se tiče zdravstvenog stanja, još uvijek bi mogla davati krv, međutim propisi su takvi da ne mogu", ispričala je Vesna Dedić. Gotovo je sigurna da je zahvaljujući davalaštvu sačuvala zdravlje, a čini joj se da njenom organizmu to sada nedostaje.
"Počela sam se baviti dobrovoljnim davanjem u radnoj organizaciji, Drvnoj industriji Vrbas, gdje sam radila. Sticajem okolnosti izabrali su me da budem sekretar Društva doborvoljnih davalaca koje je brojalo 150 članova. Bilo me sramota da budem sekretar, a da ne dajem krv. Godine 1987. godine sam počela redovno davati".
Priča kako su u to vrijeme Udruženja po radnim organizacijama bila izuzetno aktivna i redovno su organizovane masovne akcije: "To je bilo predivno. Poručila bih mladima da krv prije svega treba darivati iz humanih razloga. Osim toga, tu je i druženje, a zdravstveno stanje se na ovaj način redovno kontroliše, pa možete na vrijeme reagovati".
Smatra da se dobrovoljno davalaštvo mora više promovisati, naročito među omladinom, ali i dati do znanja svim dobrovoljnim davaocima krvi koje su im beneficije: "Mnogi ne znaju da su oslobođeni plaćanja participacije nakon petog davanja, ali i da imaju još nekih beneficija".
Osim toga, prema njenom mišljenju, privatnim poslodavcima treba podizati svijest o značaju ovakvih aktivnosti, jer mnogi danas neće da puste radnike s radnog mjesta da odu dati krv, jer imaju pravo i na slobodne dane.
"Treba poraditi na drugim beneficijama. Ideja o nacionalnoj penziji za one koji 150 puta daju krv je dobra, jer dati toliko puta krv, to je veliko. Značilo bi i kada bi se uvelo da poslije 50 davanja bude besplatan prevoz autobuski", smatra Vesna Dedić.
Žene, prema Zakonu, krv mogu darivati svaka četiri mjeseca, za razliku od muškaraca kojima je to dozvoljeno svaka tri mjeseca. "Cifru od 150 davanja malo koja žena može dostići, zato bi im trebalo uvesti nagradu za davanje krvi, kao na primjer boravak u banji", kaže ona.
Za Vesnu i njene kolege dobrovoljne davaoce banjalučki Zavod za transfuzijsku medicinu RS organizovao je druženje. Najveći broj pozvanih davalaca dao je krv više od 100 puta, dok je Vesna jedina žena koja je prisustvovala druženju.

(Agencija Anadolija)

Wednesday, September 28, 2016

Kosarkaske legende


Javio mi se Branimir Kljajic, bivsi banjalucanin sa adresom u Beogradu. Salje Kljaja i dvije slike sa nedavnog  susreta legendi beogradske i jugoslovenske kosarke iz 70-tih i kaze:
Skup uprilicen po izboru gdina Ljube Jakica, bivseg direktora McDonald's za podrucje Balkana. 
I on je igrao kosarku, doduse u nizim ligama, sto u ovom momentu ne znaci ama bas nista, a pozvani su njegovi  sportski a neki kasnije i poslovni prijatelji,  inace, sve bivsi kosarkasi. 
Formalni razlog je uspeh srpske kosarke, 
muske i zenske, na OI u Brazilu. 
Navescu vam neka imena koja su vam mozda poznata, mozda ne... 
Sa leva na desno... (ne bas sve po redu) 
Dugi Damjanovic, Radnicki, sampion 73
Pedja Bojic, Partizan
Brzic, Radnicki, sampion 73
Branko Kovacevic, C. Zvevda
Vucinic, Radnicki, sampion 73
Boza Maljkovic, trener, sampion ****
Tomasevic, Karlovac
Zoran Cukic, Sloga, Kraljevo
Simic, Partizan
Latific, Partizan
B. Beravs, Partizan
Branko Dokic, sa kacketom
Bata Jelic, legenda




Za nas banjalucane i kosarkase susret je interesantan zbog prisustva trojice nasih bivsih sugradjana; kako Kljaja rece, ucitelja Bate Jelica i ucenika Brane Kljajica. Ako ne grijesim treci bi brebao biti Branko Dokic.
Najvaznije je da se ucitelj i ucenik odlicno drze i izgledaju, k'o u najboljim godinama. Oni, zapravo, i jesu u naboljim godinama.


Tuesday, September 27, 2016

Sta je donio referendum u RS?

Nista!
Jer i referendum je bio bas to - nista!
Ni zbog cega, zbog nicega - besmislen.
Bio je on samo jedna od predizbornih manipulacija Milorada Dodika narodom s kojima on pokusava spasiti, ne svoj narod, vec svoju vladavinu i svoju glavu. Rezultati referenduma su bili poznati i prije njegovog raspisivanja. Zbog toga je i raspisan!
Ono sto nije bilo poznato, a sto je, na neki nacin, pokazatelj snage vlasti pred izbore, je izlaznost na referendum. Ocekivana izlaznost od 70-75% ni blizu nije pdstignuta. Ako je tacno da je izlaznost manja od 60% (dok tipkam izvjestavaju da je 55,6%) onda je, i pored homogenizacije i sijanja straha od Bosnjackog vrha u Sarajevu i Bosnjaka i muslimana uopste, od Evrope i Amerike, i pored ucijenjene opozicije (koja nije imala drugog izbora nego da podrzi besmisleni referendum)... i pored svega toga, vlast dobila poruku da ne stoji najbolje neposredno pred izbore. To je cinjenica koju nece priznati ali se u narednih pet dana moze ocekivati dalja radikalizacija, homogenizacija, sijanje straha, pritisci svake vrste, kao i "dobronamjerni" obilasci glasaca,  "narukvice" za "ugrozene" i penzionere (vec vidjeno).. i ko zna sta jos.


Nastojim da ne gledam vijesti na TV. Nastojim da sacuvam mentalno zdravlje, jer ono sto se moze cuti na vijestima, bile one emitovane iz Sarajeva, Beograda, Zagreba, Banjaluke je najobicnije zaludjivanje, ispiranje mozga, ubijanje u pojam. Onaj ko upadne u zamku da gleda te vijesti, a nazalost mnogi su upali u nju, ima jednu jedinu mogucnost da se sacuva a da ne poludi: a to je da pije ili se da se pocne drogirati, da i dalje zivi u polusvjesnom, ali bar veselijem stanju. U svakoj drugoj varijanti je i licno najebao... Kolektivno on je vec davno i debelo najebao ( izvin'te nesto psujem...) i tu mu, kako to sada izgleda, nema spasa.

Dakle, nastojim da ne gledam TV vijesti, ali sam zbog nepotrebnog referenduma bio radoznao i sacekao vodjinu konferenciju za stampu - skraceno, moderno izdanje - presicu. Vodja, u liku i obliku Milorada Dodiga, je bio sve - ali ne i vodja jednog naroda. Bio je cinican, arogantan, bezobrazan, nevaspitan, nabusit, kabadahija, ulicar najnize vrste - gori od, u tom istom narodu omrazenog, sultana Sulejmana zalutalog u Evropu u 21. stoljecu.


Ako srpski narod nema boljeg da ih vodi s ove strane Drine, ako taj isti narod nema boljeg od sadasnjeg vodje s one druge strane Drine, onda taj narod sa obe strane krive rijeke koja ih dijeli, nema svijetlu buducnost - ni licno ni pojedinacno. Ako je to tako, onda ni nizak natalitet, ni urota zapada, ni manipulacije s istoka, ni novi svjetski poredak, ni Vatikan, ni susa, ni tuca, ni poplave... nisu pravi neprijatelji.
Pravi i najveci neprijatelji su medju njima, zapravo oni sami...
Jer su stado ovaca koje prati ovna a ne vidi pred sobom provaliju u koju ih on vodi.


Sjeme zla koje je Milosevic posijao, zajedno sa Karadjicem ga krvlju zalijevao izrodilo je otrovnu biljku koju danasnja vlast s obje strane krive Drine odrzava. Vec 25 godina vecina u srpskom narodu se hrani plodovima sa te biljke ublazavajuci svoju stvarnu glad, neimastinu, izolaciju i beznadje u kome zivi.

Monday, September 26, 2016

Angel T.: Izlet u Kanadu


Boise,24.Sept.2016.
Dragi moji,
po povratku iz Toronta (Canada) poslije sedmodnevnog boravka i
neprestanom divnom vremenu,impresioniran svim onim sto sam za tako
kratko vrijeme vidio,jednostavno ne znam odakle da pocnem. Nas,moj
kosarkaski prijatelj Branislav Majkic-Majk kao domacin nije "dozvolio"
da imamo nijedan dan bez neke atraktivne
posjete,obilaska,setnje,tenisa,festivala... Mnogo toga za kratko
vrijeme,ali ipak br. 1 za mene su ostali NIJAGARINI VODOPADI...
Neki od vas su vec bili tamo,a svi smo gledali videa,filmove, slike te
cudesne prirodne stvarnosti, ali biti tamo i to vidjeti, osjetiti na
licu vodenu prasinu,rosu, koja vas prekriva u setnju i razgledanju te
ljepote,to je prosto nestvarno. Vise mi se dopao vodopad na Kanadskoj
strani,jer je veci i moze mu se lakse prici,dok na USA strani je manji
i prilaz mu je znatno tezi.
Majk i ja ne bi sebi oprostili da se nismo poklonili i slikali pod
spomenikom najveceg naucnog genija sa nasih prostora Nikole Tesle,
koji se nalazi uz same vodopade...
Eto,toliko za sada, mozda ce toga biti jos,jer sam imao divne susrete
sa nasom rajom koja dugo,dugo zivi tamo, poslije punih 46 god. sam
vidio prvi pu svog komsiju iz naseg legendarnog "Titanika"...
Pozdrav Vasoj porodici,pozdrav Vama. Vas Angel








Saturday, September 24, 2016

Žarko Korać – intervju

Profesor Filozofskog fakulteta u Beogradu i samostalni poslanik u Skupštini Srbije objašnjava zbog čega zvanični Beograd i Moskva podržavaju Milorada Dodika, u čemu je odgovornost hrvatskog, a u čemu bošnjačkog političkog korpusa za trenutno stanje u BiH i zašto, u slučaju radikalizovanja krize, ne isključuje mogućnost novih sukoba na Balkanu:
“Jasno je da se Bosna i Hercegovina danas suočava sa veoma ozbiljnom političkom krizom, koju dodatno podubljuje referendum u Republici Srpskoj, zakazan za 25. septembar”, kaže Žarko Korać. “Gotovo svi postupci Milorada Dodika imaju dve dominantne dimenzije: prva je konstantna pretnja referendumom, nakon kojeg bi RS postala samostalna država, a onda se verovatno pripojila Srbiji, dok se druga uglavnom svodi na utilitarnu, često i veoma prizemnu korist koju Dodik dobija zahvaljujući potezima koje u određenom momentu povlači.”
Kakvu korist Milorad Dodik ima od raspisivanja referenduma na Dan Republike Srpske?
Ne verujem da podudarnost određenih datuma može biti slučajna. Naime, svestan da mu u pojedinim opštinama rejting opasno pada, Dodik je referendum o Danu RS-a zakazao upravo uoči održavanja lokalnih izbora; ne gubeći pritom iz vida ni opšte izbore, koji bi u BiH trebalo da se održe 2018. Podsetiću vas da su i poslednji predsednički izbori, na kojima je Dodik imao jedva nešto više glasova od mladog Ognjena Tadića, pokazali da stvari baš i ne stoje onako kako bi on to voleo. Razume se da razlozi pada rejtinga Milorada Dodika nisu njegov odnos prema Sarajevu ili BiH, već pre svega ogromna socijalna i ekonomska beda, kao i ostali problemi sa kojima se građani tog dela BiH suočavaju.
U tom smislu, najavljeni referendum u RS-u mogao bi se posmatrati kao način da Dodik ojača svoju poziciju među biračima i da tako sebi obezbedi dalji ostanak na vlasti. Sa druge strane, poznato je da se 2012, nakon pobede Aleksandra Vučića u Srbiji, Milorad Dodik iznenada našao u veoma neobičnoj situaciji.
Zašto?
Zato što je na predsedničkim izborima direktno i nedvosmisleno podržao Borisa Tadića. Nakon pobede Vučićeve Srpske napredne stranke (SNS), odnosi Dodika i Vučića – koji je, inače, veoma osvetoljubiv čovek – postali su prilično hladni. Tome je doprinela i najava Aleksandra Vučića da će u Srbiji voditi radikalno proevropsku politiku, politiku koja se, dakle, temeljno razlikuje od one koju vodi Milorad Dodik. Vučić je to demonstrirao odlaskom u Beč, gde je, za razliku od Borisa Tadića, bez problema seo za pregovarački sto sa Hašimom Tačijem i ostalim predstavnicima kosovskih vlasti. Ovakva politika je, inače, Vučićevo glavno spoljnopolitičko dostignuće i jedini ozbiljan razlog zbog čega je do sada uživao tako značajnu podršku Zapada.
U tom kontekstu, pozicija Milorada Dodika postajala je sve teža. Dodik je, naime, bio doveden u situaciju da testira da li njegova namera da razbije BiH uživa podršku zvaničnog Beograda. Jer, ako se vi deklarišete kao prozapadni političar, a pritom još i ne podnosite Milorada Dodika, zar predsedniku RS-a, suštinski i zakonomerno, na taj način ne sužavate prostor za destrukciju?
Da, ali stvari su se u međuvremenu radikalno promijenile i Dodik je danas, možda čak i više nego u vrijeme Borisa Tadića, na svakom važnijem događaju u Beogradu, tik uz premijera Vučića i predsjednika Tomislava Nikolića.
To je tačno. Boris Tadić je svog ministra spoljnih poslova, od nacionalističke Srbije danas široko podržanog kandidata za generalnog sekretara UN-a Vuka Jeremića, slao da zajedno sa pevačicom Svetlanom Ražnatović Cecom učestvuje u izbornoj kampanji Milorada Dodika u RS-u. Jeremić je sa Dodikom tada cupkao na bini, pokušavajući da uhvati ritam pomenute pevačice. Sada je ta stvar postala još drastičnija: Dodik je zaista neprekidno u Srbiji, odakle veoma često naglašava da Banja Luka i Beograd zapravo vode istu politiku.
Zašto je premijeru Vučiću danas potreban Milorad Dodik?
Vučić je građanima Srbije do sada dao stotine neverovatnih, gotovo tragikomičnih obećanja, za koja veoma dobro zna da ih ne može ispuniti. Jedno od njih je da će Srbija, kao ekonomija koja se navodno najbrže razvija u Evropi, za deset godina imati standard kao Švedska ili Nemačka. Svestan da je to što govori koješta, Vučić je odlučio da pribegne onome što je inherentno Srpskoj radikalnoj stranci Vojsilava Šešelja, iz koje je, inače, Vučić potekao, a to je da igrom na kartu nacionalizma ojača svoju u tom smislu poljuljanu političku poziciju. Zato je prihvatio Dodika, sa kojim, iako premijer susedne države, ovih dana otvara autoput u BiH. Istovremeno, Dodik ga u Beogradu prati gotovo u stopu. Sve u svemu, Vučiću je Dodik sredstvo pomoću kojeg svojim glasačima, umornim i razočaranim premijerovim neprestanim i nerealnim obećanjima, poručuje – ma, ne brinite ništa, ja sam onaj isti nacionalista kakav sam bio i devedesetih. Drugim rečima, Dodik, paradoksalno, za Vučića obavlja isti posao koji je obavljao i za Borisa Tadića. S tim što je Tadić ipak bio predsednik Demokratske stranke.
Nedavno ste, komentarišući stav Beograda da ne podržava referendum, ali da će uvijek biti uz srpski narod u RS-u, rekli kako se premijer Vučić veoma trudi da istu poruku pošalje na dvije različite adrese: građanima Srbije i Zapadu. Imaju li, u tom smislu, pravo oni koji pažljivije osluškuju što govore ministri Ivica Dačić i Aleksandar Vulin, nego što kaže premijer Vučić? Govore li, dakle, dvojica ministara ono što premijer Vučić ne smije?
I uloga Milorada Dodika slična je ulozi Dačića i Vulina: i on, naime, govori ono što Vučić ne želi javno da kaže. Pritom, Dodikova destruktivna igra jasna je i Zapadu i Srbiji i građanima BiH. Sa druge strane, radikalni stavovi pomenute trojke velike probleme prave upravo Aleksandru Vučiću, koga ova situacija isteruje načistac. Jer, ako vi referendum u RS-u najpre osudite, a već u sledećoj rečenici kažete da ćete stati iza toga što ste navodno osudili, pa kakva je to onda osuda?! Uostalom, setite se šta je svemu tome prethodilo. Uoči sastanka sa predsednikom RS-a, Vučić je, kao što to obično čini – dakle, krajnje teatralno, poput kakvog lošeg provincijskog glumca – odglumio ljutnju. Sastanak sa Dodikom je besmislen, budući da su u RS-u već zakazali datum referenduma; ja tu ne mogu ništa, poručio je.
Je li mogao?
Utisak je da se Vučić nije dovoljno aktivno suprotstavio Dodiku. Po mom sudu, ono što je nakon toga usledilo prvorazredni je politički događaj. Naravno, mislim na činjenicu da je Milorad Dodik, svega tri dana pred referendum, otputovao u Rusiju, gde ga je primio Vladimir Putin. Koji ga, iako smo imali i takvih očekivanja, sasvim sigurno nije “zamolio” da izjašnjavanje građana RS-a odgodi za neki drugi put. Ako svemu dodamo prethodnu podršku koja je Dodiku stigla od ruskog ambasadora u BiH, kao i to da je predsednik RS-a Beograd ovoga puta napustio bez Vučićeve eksplicitne potpore, mogli bismo da zaključimo da Moskva sada šalje veoma jasnu poruku ne više ni Sarajevu ni Banjoj Luci, već direktno Beogradu.
Kakvu poruku?
Kremlj očito nije zadovoljan Aleksandrom Vučićem. U tom smislu, ne bih se iznenadio ako bi Moskva u narednim mesecima u Srbiji i u BiH krenula da se ponaša upravo onako kako se ponašala u Crnoj Gori, kada je krajem prošle godine direktno stala iza rušenja legalne i legitimno izabrane vlasti premijera Mila Đukanovića.
Je li to jedini razlog što Moskva danas tako otvoreno podržava Milorada Dodika?
Događaji u Ukrajini, koji su rezultirali ruskom aneksijom Krima, ozbiljno su poremetili odnose Rusije i Zapada. Igrajući igru sa zapadnim svetom, Putin danas pokušava da po svaku cenu Balkan obeleži kao prostor svog dominantnog političkog uticaja, tj. da, za razliku od Crne Gore, koja je za Kremlj u tom smislu “izgubljen slučaj”, Srbiju, Makedoniju i BiH spreči da uđu u EU i NATO. Milorad Dodik Moskvi služi kao veoma ozbiljno upozorenje Vučiću kakvu politiku bi morao da vodi. Naš novi favorit na Balkanu, poručuje Putin je Milorad Dodik; ako želite našu podršku, ponašajte se kao on.
Šta to znači? Rusija preko Dodika destabilizuje Balkan?
Tako je. Referendum u RS-u u funkciji je destabilizacije Balkana. Putinu je najvažnije da Zapadu pokaže da će, nastave li da ga pritiskaju sankcijama, ovde biti još aktivniji. Šta sve Rusija može da napravi u Srbiji, ne smem ni da mislim… Koliko je samo srpskih nacionalista u Srbiji ne jednom govorilo i pisalo o tome da su Srbi u RS-u onaj “najzdraviji deo srpskog naroda”? Što je, razume se, ekstremno uvredljivo za Srbe iz Srbije. Jer, šta to znači? Da su tamošnji Srbi hrabri, da su junaci spremni na otpor, za razliku od nas ovde, koji smo, je li, popustljivi mekušci. Zar Putinova podrška Dodiku i RS-u ne znači to isto? Drugim rečima, hteo-ne hteo, Dodik sve više postaje oruđe kojim Moskva gađa Srbiju. Budući da se na vreme nije ogradio od predsednika RS-a, da ga svuda vodi sa sobom, Vučić će se uskoro naći u prilično nezavidnoj poziciji: Zapadu će, naime, morati da objasni kako to da njegovog najbližeg prijatelja i partnera Putin tako otvoreno podržava. Vučićev kredibilitet prozapadnog političara na ovaj će način biti ozbiljno dovededen u pitanje, što nije dobro ni za koga, posebno ne Srbiju.
Zašto?
Zato što u Srbiji trenutno nema političke snage koja bi mogla biti ozbiljnija alternativa Aleksandru Vučiću. Još se od vremena Slobodana Miloševića ne pamti da je neko sa toliko političke moći u svojim rukama na ovaj način napadao i kriminalizovao političke protivnike. Zapanjuje me, pritom, lakoća sa kojom srpsko društvo pristaje na vokabular kakav, siguran sam, ne postoji nigde u Evropi. U Srbiji se ljudi plaše da budu u opoziciji, da javno kritikuju Vučićevu politiku, što se takođe događa prvi put nakon pada Miloševića sa vlasti. Do sada je Zapad ćutao na ovakvo Vučićevo ponašanje; žmurio je na pritiske i manipulacije medijima, na divljačke napade na ombudsmana Sašu Jankovića, zaštitnika građana Rodoljuba Šabića i tako dalje. Nisam siguran da će to činiti i ubuduće. Jer, kada se svemu doda Vučićeva nesposobnost – glumljena ili istinska, svejedno – da obuzda Milorada Dodika, to će, verujem, morati da proizvede izvesne posledice i promenu optike Zapada kada je reč o načinu na koji Vučić danas vlada Srbijom.
Šta je sa opozicijom u RS-u? Otkud to da i Mladen Ivanić i Dragan Čavić podržavaju Dodikov referendum? Doduše, ako se prisjetimo nedavnog mitinga i kontramitinga u Banjoj Luci, simboličkog pojavljivanja ćerke Radovana Karadžića na jednoj, a sina Ratka Mladića na drugoj bini, pitanje je ko je alternativa Miloradu Dodiku? Kako opozicija u RS-u vidi budućnost BiH, šta misli o jugoslovenskim ratovima devedesetih, o genocidu u Srebrenici…? Tu se, nažalost, ne zna ko je od koga gori, ko je veći nacionalista.
Velika je šteta što se niko u RS-u nije suprotstavio Dodikovoj politici destabilizacije BiH. Milorad Dodik je veoma vešto uspeo da pokaže da su razlike u politikama u RS-u pre svega taktičke, tj. da među srpskim strankama zapravo i nema strateških mimoilaženja. Što je, po mom mišljenju, veliki poraz i cele BiH. Setite se da je Dodik, čak i u formalnom smislu, u početku odbijao da sarađuje sa Mladenom Ivanićem kao članom Predsedništva BiH; istovremeno, Ivanić nije imao snage da se usprotivi referendum. Umesto toga je, što me je prilično iznenadilo, govorio kako je reč o završenoj stvari, kako se ništa suštinski neće promeniti, iako je veoma dobro znao da reakcija bošnjačkog političkog korpusa to jasno demantuje. U politici često nije bitno šta lično mislite o nekom problemu; neuporedivo je važnije šta o tome misle građani, kako to oni doživljavaju. Drugim rečima, u politici je realnost ono što je percepcija, a ne realnost sama po sebi.
Kako referendum u RS-u doživljava bošnjački politički korpus u BiH?
Kao tešku provokaciju, kao uvod u razbijanje BiH.
Imaju li pravo?
Ako se referendumom želi uspostaviti kontinuitet sa SR-om iz 1992, čime je i formalno počelo razbijanje BiH, onda… Čini mi se da je referendum o Danu RS-a na čistinu isterao mnoge: pokazao je odnos Rusije prema celini BiH, zatim licemerje Vučićeve politike, licemerje opozicije u RS-u, licemerje hrvatskog političkog korpusa. Postoji stara poslovica – terali lisicu, isterali vuka. Bojim se da ovim referendumom nije isteran jedan, već najmanje šest ili sedam vukova.
U čemu vidite licemjerje hrvatskog političkog korpusa?
Nažalost, hrvatski politički korpus poslednjih meseci sve više postaje aktivan činilac u Dodikovoj igri razbijanja BiH. Ta politička grupacija je samo naizgled pasivna, ili možda želi da stvori utisak pasivnosti, iako, suštinski, sve otvorenije podržava politiku predsednika RS-a.
Kako to objašnjavate?
Po mom sudu, reč je o refleksiji na ono što se događalo u Hrvatskoj pre poslednjih izbora, u vreme vlasti Tomislava Karamarka, kada su ljudi poput Zlatka Hasanbegovića postajali veoma uticajni ministri. Takva pozicija hrvatskog političkog korpusa u BiH takođe je, kažem, dosta ogoljena, i to pre svega zbog dominacije onog dela Hrvatske demokratske zajednice (HDZ) u Hrvatskoj kojem je uvek bila veoma bliska ideja Herceg-Bosne.
Ima li bošnjački politički korpus odgovor na Dodikov pokušaj destabilizacije BiH?
Taj deo bosanskohercegovačke političke scene je veoma podeljen. Ne politički, već pre svega međusobnim optužbama za korupciju i nepotizam. Takvih optužbi nisu pošteđene čak ni one manje stranke koje su mi, u političkom smislu, dosta bliske. Zato je slika koja dolazi iz Sarajeva u ovom momentu prilično poražavajuća. Pored takve slike, manje-više slične u svim postkomunističkim državama, imate i dodatni problem, a to je činjenica da bošnjačka politička elita, u trenucima kada su ugroženi temeljni državni interesi BiH, ne uspeva da izađe iz balkanske politike u njenom najnegativnijem smislu.
U kojem smislu?
U smislu da se više bave svojim firmama, svojim bankovnim računima, raspravama o tome ko je vlasnik kog medija, ko je koga kupio, ko koga ruši, a sve manje državom, čiji se opstanak ozbiljno dovodi u pitanje. Naprosto, čovek stiče utisak da je većini tih ljudi politika u drugom planu i da se njome bave kako bi ostvarili neki interes za sebe, za ženu, za brata, za porodicu. Nakon završetka popisa stanovništva u BiH, koji je takođe bio tačka razdora, jedino je profesor Enver Kazaz pokušao ozbiljno da objasni šta za budućnost i regiona i BiH znače dobijeni rezultati. Profesor Kazaz, koji se, naravno, zalaže za opstanak BiH, kaže da je popis pokazao da u BiH faktički postoje tri nacionalna entiteta i postavio pitanje – kako dalje. Kako voditi unutrašnju politiku u BiH?
Nemam utisak da je još neko pokušao da odgovori na to pitanje, iz čega mogu da zaključim da bošnjački politički korpus zapravo nema ni kapaciteta ni interesovanja da se ozbiljnije pozabavi problemima sa kojima se bosanskohercegovačko društvo danas suočava. Je li se, recimo, neko nekada zapitao da li je u momentu kada u Evropi pobeđuju desničarske stranke pametno celokupnu ekonomiju, pa i deo zemlje, predati u ruke arapskim šeicima? Kakva je u tom slučaju evropska perspektiva BiH? Hoće li takvi evropski političari hteti takvu BiH u EU? O tim pitanjima se u BiH malo razmišlja. Umesto toga, i dalje se veruje u bezuslovnu podršku Zapada, ali i zaboravlja da ona devedesetih nije pomogla Aliji Izetbegoviću.
U bosanskohercegovačkim medijima se posljednjih nedjelja sve češće podsjeća upravo na riječi Alije Izetbegovića, koji je, uoči početka rata, građanima BiH poručivao da spavaju mirno. Znamo šta se poslije toga dogodilo. Mogu li danas građani BiH da spavaju mirno, imaju li razloga da strepe od nekog novog sukoba?
Ne bih da bilo koga plašim, ali bojim se da građani BiH itekako imaju razloga za strah. Jedino stabilno iskustvo i zaključak koje smo izvukli iz poslednjeg rata je da na Balkanu nikada nije isključeno nijedno rešenje. Najveća greška je verovati da je na balkanske sukobe, posebno one u BiH, zauvek stavljena tačka. Da ne govorimo o tome koliko je opasno… Evo, dozvolite da vam ispričam jednu priču: velikom Sigmundu Freudu su nacističke vlasti 1938. dozvolile da napusti Beč i ode u London. Bio je već star čovek, imao je 87 godina i bolovao je od raka usta. Lekar koji ga je lečio u svoj je dnevnik zapisivao razgovore koje je vodio sa tim velikim čovekom. Jednom ga je pitao da li misli da će rat koji je bio na vidiku biti i poslednji veliki svetski sukob. “Meni je poslednji”, odgovorio mu je Freud, koji je umro svega dve nedelje pre početka Drugog svetskog rata. Možda je, dakle, starim ljudima jugoslovenski rat devedesetih bio poslednji.
Imajući u vidu ono na šta je Freud mislio – govorim o ljudskoj prirodi, o neodgovornom ponašanju – nisam siguran da je mlađim ljudima na Balkanu rat devedesetih bio i poslednji rat. Evropa je danas okupirana migrantskom krizom, Amerika je, pored predsedničkih izbora, zaglavljena u sirijskom i avganistanskom ratu i, u tom smislu, nema mnogo prostora za bavljenje Balkanom i BiH. Ako se situacija pogorša, ako se nastavi ovo krajnje neodgovorno ponašanje Milorada Dodika i Vladimira Putina, ne bih isključio mogućnost novih sukoba. Što bi bila katastrofa!

 
Peščanik.net, 23.09.2016.

Friday, September 23, 2016

Predizborni

Ptice sa grane nam, u povjerenju, kazu da se jedan od kandidata na listi nacionalnih manjina u zadnje vrijeme redovno i svakodnevno kvarca, a pustio je i brkove, jer je kandidat romske manjine.


Thursday, September 22, 2016

M.M.: HRABROST NE POZNAJE GRANICE


Zapanjujući poduhvat izveo je Julian Mittermaier iz Njemačke u sklopu ‘Drill and Chill’ festivala. On je oborio svjetski rekord prehodavši iznad kanjona Tijesno uzvodno od Banjaluke – na najlonskom užetu na visini od čak 413 metara. Njegova hrabrost, čini se, ne poznaje granice. Ili je možda u pitanju obična ludost – komentirali su mnogi na 'facebook' -u gdje su i objavljene fotografije ovog zastrašujućeg pothvata u kanjonu rijeke Vrbas čiji je organizator bio agilni penjački klub 'Extreme' iz Banja Luke.

U Tijesnom smo uglavnom začuđeno gledali gore, u nebo. Evo prilike da pogledamo u obrnutom smjeru.





(mm)

Wednesday, September 21, 2016

Most Radija Slobodna Evropa: Dačić i drugi srpski jastrebovi


O ulozi Ivice Dačića, ministra inostranih poslova Srbije, u zaoštravanju tenzija u regionu, novinar Omer Karabeg razgovarao je sa Dejanom Ilićem, saradnikom portala Peščanik, i Nemanjom Stjepanovićem, istraživačem Fonda za humanitarno pravo.

Dejan Ilić: Mislim da je Ivica Dačić kao osoba u svemu tome potpuno nebitan, jer je reč o politici koju on ponajmanje oblikuje. On naprosto izvršava naređenja koja dolaze od njegovog šefa - predsednika vlade Aleksandra Vučića. To je politika sukoba i mržnje, koja po mom mišljenju ima direktan kontinuitet sa politikom iz devedesetih. Meta je BiH. Mislim da Srbija nije odustala od teritorijalnih pretenzija prema toj susednoj državi. Sukob sa Hrvatskom je u funkciji teritorijalnih pretenzija prema BiH, a Ivica Dačić se samo stavio u službu nove agresivne nacionalističke politike, kao što je to radio devedesetih godina.

Nemanja Stjepanović: Govori se da Ivica Dačić reaguje na mig Rusije, a da je Rusiji u interesu nestabilnost u regionu. Ali to nije toliko bitno, bitno je kakve su posledice svega toga. Ivica Dačić ne daje izjave kao predsednik neke opozicione partije, nego kao ministar spoljnih poslova Srbije. NJegovi stavovi su stavovi vlade Srbije i toga je Vučić zasigurno svestan.

Ilić: Ako predsednik vlade kaže da želi dobre odnose sa susedima, a onda njegov ministar napadne susede, na šta premijer izigrava vatrogasca i kaže da je on zaista za mir, a ministar i pored toga nastavlja da govori najgore stvari o susedima - onda je to situacija u kojoj nas onaj ko je na čelu vlade laže. Nema druge. Mislim da Vučić sa Dačićem, kao i sa predsednikom Nikolićem, igra onu igru dobrog i lošeg policajca, a zapravo i jedan i drugi imaju isti cilj. A taj cilj nije postavio Dačić, nego onaj koji ima najviše moći i snage u državi. Dačić nije jedini koji ima vatrenu retoriku. Pored njega imamo i ministra Vulina. S vremena na vreme pridruži im se i ministar unutrašnjih poslova Nejboša Stefanović, dok je ranije u toj igri učestvovao i bivši ministar pravde Nikola Selaković.

Stjepanović: Naravno da nije Dačić jedini koji koristi agresivnu retoriku. Kada su Vučić i Nikolić rekli da ne podržavaju referendum u Republici Srpskoj, odmah je sutradan izašao ministar Stefanović i obrušio se na Visokog predstavnika za BiH zbog njegovog protivljenja referendumu. Stvara se situacija u kojoj se proizvode neprijatelji.
Kad se tako krene, sledeći korak je odbrana srpskog naroda, što je zapravo model koji je koristio Milošević uoči sukoba u Jugoslaviji. Prvo proizvedemo neprijatelje u regionu, Srbiji i međunarodnoj zajednici, onda sledi priča o odbrani Srbije.

Ilić: Srbija u ovom trenutku ima na vlasti samo jednu osobu, a svi ostali su u službi te osobe. Politika te osobe je daleko od toga da je miroljubiva, ona neće da zatvori priču iz prošlosti. Ona, naprotiv, insistira na toj priči i predstavlja jasan kontinuitet s tom pričom. Kada tako postavite stvari, onda nema ničeg neobičnog u tome što ministar inostranih poslova optužuje političare susedne države da su hteli da ubiju predsednika vlade ove države. Dačić je deo jednog tima koji složno vodi jednu pogubnu politiku, koju su mnogi ljudi platili životom. Izgleda da ljude - koji su iz tog perioda izašli bez ikakvih posledica, pa su se čak ponovo dokopali i vlasti - činjenica da je desetine hiljada ljudi izgubilo živote ne sprečava da ponovo urade isto.

Stjepanović: Reći ću nešto što može zvučati kao preterivanje, ali čini mi se da smo mi ovde zreli za jednu ozbiljnu mirovnu inicijativu međunarodnih partnera, Evrope pre svega. Jer, ukoliko se bude tolerisalo svakodnevno produbljivanje krize, mislim da može doći trenutak kada neće biti povratka i kada će svaka intervencija doći prekasno.

Ilić: Kao i devedesetih, tako i danas, BiH je država koja se nipodaštava, država čije se postojanje praktično ne priznaje. Srpski političari nisu u tome usamljeni, jer i političari u Hrvatskoj, nažalost i Zoran Milanović, imaju isti takav odnos prema BiH. BiH se i dalje vidi kao potencijalni plen. Šta god ja mislio o Demokratskoj stranci i Borisu Tadiću kao predsedniku Srbije - ne može se osporiti da je vreme, kada su oni bili na vlasti, zaista bilo obeleženo sistematskim pokušajima da se odnosi sa susednim državama dovedu u red. Tada je Dačić igrao potpuno drugačiju ulogu od ove koju igra sada. Mi sada imamo u najavu referenduma Republici Srpskoj i licemeran stav srpske vlade koja kaže - mi ne možemo da se mešamo u unutrašnje stvari Republike Srpske. Pa, ako ne možete da se mešate - šta radi Dodik na svakoj ceremoniji, na svakoj simbolično važnoj manifestaciji u Srbiji u društvu visokih funkcionera Srbije? Zato je ta izjava o nemešanju lažna i licemerna.

Stjepanović: Srbija zapravo želi da ima dva lica, od kojih jedno pokazuje Rusiji, a drugo Zapadu. Mislim da je to veoma opasna igra koju Srbija sebi ne može još dugo vremena da priušti. Srbija sada uživa, da tako kažem, lagodnu poziciju u kojoj joj se štošta toleriše zbog toga što se od nje očekuje konstruktivnost u pogledu Kosova i zbog toga što postoji opasnosti da krene ruskim putem. Mislim da ta popustljivost evropskih partnera neće još dugo trajati i da će Srbija konačno morati da se opredeli.

(Radio Slobodna Evropa)

Tuesday, September 20, 2016

Rovinj/Rovigno - grad bogate istorije


Rovinj, kao i vecina istarskih gradova i gradica zvanicno ima dva imena, hrvatski i italijanski. Karakerise ga dinamicna istorija koja je ostavila tragove na svakom njegovom uglu.
Vladari ovog grada su se smjenjivali kao na filmskoj traci - istina u dugom vremenskom periodu.
U njemu su skloniste nalazili i njime vladali Venecijanici, Iliri, Rimljani. Bio je i dio Vizantijske imperije. Pet stotina godina (1283. - 1797.) bio je dio Venecijanske Republike. Nakon pada Venecije i Napoleonovih osvajanja postaje dio Austrijske imperije sve do I svjetsko rata.
Zanimljivo je da je prema austrijskom popisu iz 1911. godine 98% populacije govorilo italijanski jezik. Od 1918. do 1947. bio je dio Italijanskog kraljevstva, da bi nakon toga pripao Jugoslaviji a od 1991. drzavi Hrvatskoj.
Na osnovu popisa iz 2007.g.  76% danasnjih stanovnika Rovinja su Hrvati, 16% Italijani, 3,5% Srbi, 2% Albanci i skoro 2% Bosanci.

Medju svim tim stanovnicima nakon poslednjeg balkanskog rata nasli su se i nasi prijatelji Alagici, Nijo i Baja sa svojim sinovima, Amirom (o cijim vrijednim knjizevnim dostignucima smo na ovom blogu nekoliko puta pisali) i mladjim Zlatanom. Alagici zive u jezgri starog grada Rovinja.
Jucerasnji kisni dan bio je dobra prilika da se jos jednom druzimo u Rovinju, ovog puta samo sa Nijom, jer je Baja bila opravdano odsutna.


Ni oblaci, ni kisa nisu uticali na ljepotu pogleda sa prozora stana Alagica u Rovinju.


S druge strane prozora ugodno druzenje uz vino i picu.

Monday, September 19, 2016

Vižula - skrivena antika


Za Vižulu ce putnik namjerik prije reci da je ostrvo nego li poluostrvo. Smjesteno na samom ulazu u Medulin je skoro potpuno okruzeno morem. Kazu da je u jednom periodu, za vrijeme venecijanske uprave u srednjem vijeku, Vižula bila ostrvo, odvojeno od kopna kanalom i nazivala se Isola del Vescovo (Biskupov otok).

Borova suma, nebrojene uvalice, kamenita plaza, tisina i mir, predivan pogled - gdje god da pogledas su ono sto ga karakterisu.

Ono sto izaziva posebnu paznju su rimske iskopine na Vižuli. Dosadasnja arheoloska istrazivanja su utvrdila da se na zapadnom dijelu poluotoka nalazila luksuzna vila a na jugoistocnom dijelu pristaniste sa skladistima i kucama za trgovce, poslugu i robove. 

Cudno je da iskopine uopste nisu zasticene. Kupaci se na njima suncaju. Nikakvih upozorenja na oprez...Da nema malih tabli koje ukazuju na istorijski znacaj iskopanih rusevina, ne bi se ni znalo o kakvoj istorijskoj vrijednosti je rijec.


Vjerovatno inspirisan blizinom udaljene istorije napravio sam nekoliko fotografija na Vižuli koje vam nudim i nadam se da ce vam se svidjeti. 



Saturday, September 17, 2016

Vladimir Jokić: ĐAČKO DOBA

- odjeci i reagovanja


I
ĐAK PRVAK
"Ovo vam se javlja teča Rade zvani Tehnološki Višak, onaj teča Rade koji je svom nećaku, đaku-prvaku Bobi, šapnuo da smandrlja školu pa da pali odavde, a što ste vi izvoleli objaviti u svom cenjenom listu. Javljam se da bih na početku ove školske godine svim đacima javno uputio isti šapat, (more kakav šapat - urlik) jer, ako na vreme ne zbrišu, čeka ih moja i sudbina većine jadnih građana ove jadne zemlje od koje smo i mi i Bog digli ruke. Čeka ih, u najboljem slučaju, fabrika nudli, još jedan od zamajaca naše teške industrije.
Primite pozdrave od teča Radeta i ostalih članova najveće srpske porodice Tehnološki Višak".

II
SREDNJOŠKOLAC
"Mnogo si mi se raskenjao, čiča Jokiću, mnogo. Vutru jesam talio s ekipom u haustoru, ali dilovanje je uzgredica - ja sam vođa navijača u našem Bloku. I zato furaj, čiča, svoj fazon (bromazepan, rtanjski čaj, šah, prostatin), ili hvataj vezu na Ortopediji. Deki".
"Onaj bumbar s televizije me ispalio, sad sam i ja zakevila ko Lela, a na Maldive otišla Zizi Zambezi. Cmok od Urketove sestre".
"Javljam se uz ćuze. Ovde je super: juče bio koncert, u subotu će modna revija, a naša dramska sekcija sprema komediju PajtićuŠuleAntiću-Luto pederu (o naslovu će se odlučivati nakon 24. septembra). Posle premijere idemo na turneju pa kući. Pozdrav svima u kraju, Ogi".

III
STUDENT
"Pročitala sam ono o nama javnim ličnostima, ono što ste objavili u tim vašim novinama i slažem se sa studentkinjom i borkinjom za prava ženskog pola - dosta bre s paradiranjem kojekakvih profuknjača i radodajki koje kvare imidž nas poštenih starleta! Ali, imam i predlog redakciji: ovakve tekstove obogatite probranim fotografijama. Uzgred, šaljem vam svoj najnoviji editorijal. Kis, Zizi".
"Niste u pravu za devojke kojima je jedina želja i životni smisao da svoju bezgraničnu Ijubav krunišu brakom i sviju toplo porodično gnezdo. Pročitajte zvaničnu biografiju naše Prve dame, gospođa Dragice Nikolić, nosilje eminentne titule Velika supruga i majka. S poštovanjem, Vidosava S".

"Da se oglasim i ja koja sam inicirala sve ovo - piše vam studentkinja i borkinja za ljudska prava od prošle subote, ona koja neće, posle diplomskog, na Biro za zapošljavanje nego na šalter SNS. Javljam da sam se u tu stranku upisala pre diplomskog, juče, i da sam već dobila zaduženje i raspored: sad sam botkinja."

Vladimir Jokić
(‘Danas’)

Friday, September 16, 2016

BORO STJEPANOVIĆ: GLUMAC O GLUMI


‘’Ja ne vjerujem u teatar ni u film, režiju, dramaturgiju. To su vještački naređene sile glumi Ja vjerujem u glumu. Sinoć mi kolegica kaže da bi trebalo povezati jogu i glumu. Zašto zaboga?! Ako joga hoće nešto da nauči od glume, dobro. Ali da mi učimo iz joge, ne. A ona kaže, joga je najstarija. Nije joga najstarija. Kad je deda ili tata uplašio unuče, buu, ja sam vuk, tada je počela gluma. A kad je to počelo? Pa otkad postoje ljudi. A joga je sofisticirana vještina opuštanja i meditacije koja je izmišljena hiljade i hiljade godina kasnije. Šta ima gluma da uči od psihologije, od teatra. Sve je to nastalo poslije. Pa su nam počeli tumačiti glumu kroz literaturu, pa kroz režiju, pa kroz psihologiju...
Gluma je, za mene, iznad svega toga. A vjerujem i za druge ljude koji je neposredno doživljavaju. Gluma je temeljni čovjekov izraz, sve ostalo je proizvedeno naknadno. Trebalo je naučiti pisati da bi se stvarala književnost. Stvarala se usmena, ali za ovo što danas smatramo književnošću, trebalo je proći kroz dugi proces. Za muziku je trebalo napraviti muzičke instrumente. A gluma - ništa. Ja sam tu, ti si tu, i to se događa. Danas su glumu u dobroj mjeri ugušili režijskim postupcima, jer nije više bitno koliko je glumac vješt, samo da pristane bos hodati po snijegu i kupati se dva sata u ledenoj vodi. To su budalaštine, nema veze sa glumom, ali nekome funkcioniše u konceptu, iako za to ne treba nikakva vještina. A gluma je ipak vještina koju mnogi ne razumiju.’’

Thursday, September 15, 2016

Viktor Ivančić: Stopa rasta „manjeg zla“

Ili: zašto će Zoran Milanović ostati upamćen kao tužni klaun hrvatskoga nacionalizma


Ispalo je da su Franjo Tuđman i djed ustaša Zorana Milanovića, nakon što ih je šef SDP-a mobilizirao kao svoje (pred)izborne adute, donijeli pobjedu suparničkom HDZ-u. Kako neobično! Neprežaljeni vođa i utemeljitelj Hrvatske demokratske zajednice – centralna figura stranačke državotvorne mitologije – umjesto SDP-ovih, privukao je HDZ-ove birače. Kako neočekivano! Kakav šok! Što se to, do đavola, dogodilo?
Poslije spektakularnog poraza na nedjeljnim izborima, Zoran Milanović morat će se duboko zamisliti da razriješi gornje dileme, a možda će ga, bude li dovoljno smiren, zaokupiti i neka usputna pitanja. Na primjer: Jesam li se rodio kao imbecil ili sam to postao obnašajući visoku partijsku dužnost? Jesam li se izgradio u intelektualnog i moralnog invalida zahvaljujući vlastitome trudu ili sam to naslijedio od djeda ustaše?
Dva mjeseca ranije, dok se HDZ valjao po dnu provalije, vidao rane od strmoglavoga pada i grozničavo pokušavao smisliti način da uopće preživi katastrofu uzrokovanu kratkotrajnom konzumacijom vlasti, činilo se da će SDP-u izborna pobjeda pasti u krilo poput crvljive kruške, a na to su upućivala i sva relevantna istraživanja javnog raspoloženja. Pragmatičniji među medijskim analitičarima tvrdili su da socijaldemokratska stranka u toku kampanje ne treba činiti ama baš ništa drugo nego podsjećati javnost na distopijske razmjere neuspjeha vlade HDZ-a i Mosta, koja je ordinirala jedva osam mjeseci i uspjela postići učinak negativnog superjunaka, proizvodeći maksimalnu političku i društvenu štetu u minimalnoj jedinici vremena, što je naposljetku rezultiralo uistinu dojmljivim suicidom.
Milanović i društvo, međutim, odlučili su se za posve drugu vrstu pragmatizma: nisu progovorili ni riječi o političkome divljaštvu Tomislava Karamarka, o novome teroru hrvatstva i domoljublja, o „lustraciji“ i „registru izdajnika“, o crnokošuljašima što su marširali ulicama, o spomenicima ustaškim teroristima, o profašističkoj kulturnoj politici Zlatka Hasanbegovića, ali je zato lider „liberalne ljevice“ izveo impresivan desni prodor: simbolički je posadio Tuđmana na Markov trg, izvukao djeda ustašu iz prašnjave škrinje na tavanu, majku Andreja Plenkovića obilježio kao „vojnu lekarku“, Srbe nazvao „šakom jada“, Bosnu i Hercegovinu proglasio „velikim govnom“, a zatim iz dana u dan zajapureno izražavao svoj mitteleuropski zazor i distancu prema „Balkanu“, „Bizantu“, „Orijentu“ i, općenito, „Istoku“.
Zoran Milanović i ranije je priređivao relativno česte provale tipično agramerskoga šovinizma, no sada ga je – naizgled bez razloga – odlučio učiniti konzistentnim i uobličiti u politički program. Riješio je okušati sreću i zaigrati protiv tradicije što se u Hrvatskoj ustalila kao prirodan tok stvari: poručiti organskomesranju – dakle HDZ-ovu malograđanskom nacionalizmu – da može smrditi jednako intenzivno ili čak intenzivnije od njega. Ispostavilo se da je i onaj usklik što ga je dramatično isporučio koncem prošle godine – „Ili mi ili oni!“ – bio pogrešno tumačen, jer je njegov autor stremio ka čudnovatom cilju, ka radikalnoj podjeli hrvatskoga društva na jedne te iste.
I dogodilo se ono neizbježno: simpatizeri HDZ-a u nedjelju su mahom izašli na izbore, a veliki broj potencijalnih birača SDP-a, donedavno spremnih da se svojim glasom (makar pritom začepili nos) suprotstave civilizacijskoj regresiji, odlučili su apstinirati. „Manje zlo“ je, naime, naraslo do dimenzija koje pristojan čovjek teško može tolerirati. Kako je uopće moguće, pitali su se, izabrati „manje zlo“, ako ono – umjesto da ističe to što je ipak manje – reklamira svoju ubrzanu hipertrofiju?
Motivacija hadezeovaca nešto je sasma drugo. Iako su se već prepustili kolektivnom ugođaju poražene vojske, rekli su: Dobro zbori ovaj esdepeovac, svaka mu je na mjestu, obogotvoruje Tuđmana, hvali se djedom ustašom, psuje Srbe, Bosance i druge etničke arhineprijatelje, iskazuje prezir prema bizantskom Balkanu, sije uvlas istu mržnju kakvom smo se hranili uoči prošloga rata… To su vrijednosti zbog kojih vrijedi ustati iz groba! Za njih se trebamo izboriti, ali ne tako što ćemo poduprijeti toga jadnika, toga grotesknog surogata koji nas želi namamiti svojim patvorenim parolama, već glasajući za one koji već četvrt stoljeća dosljedno provode takvu politiku, čak i kada iz taktičkih razloga navlače odijela od finijega zapadnog štofa! Tko bi racionalan birao kopiju kraj živog originala?! Tko bi se pored organskoga sranja odlučio za umjetno gnojivo?!
Pristojan je svijet, dakle, u nedjelju ostao doma. Širom je otvorio prozore i sa stoičkim mirom promatrao kako nebo okupiraju gusti prljavosivi oblaci, najavljujući dugu i tešku kišu. Razlog toj tupoj statičnosti leži, između ostaloga, u iskrenome priznanju njihova potencijalnog „manjeg zla“ da mu se „živo fućka zbog pozdrava ‘Za dom spremni’“, leži u onoj „šaci jada“, u „velikom govnu“ i drugim nacionalističkim psovkama preko kojih pristojan svijet, eto, nije mogao prijeći. Razlog je u direktnoj poruci koju im je odaslao vođa SDP-a: Držite se dalje od mene, mamicu vam lekarsku!
Zoran Milanović stoga će ostati upamćen kao tužni klaun hrvatskoga nacionalizma, kao netko tko, zatekavši se na čelu pogrešne partije, nije uspio kapitalizirati čak ni tradicionalno podatno pučko šovenstvo. Kako se pak dogodilo to da okorjeli tuđmanofil i vjerni sljedbenik HDZ-ove državotvorne ideologije rukovodi SDP-om, pa još i cijelu kampanju odigra za suparničku formaciju, morat će analitički razmotriti nadležna stranačka tijela, no čak ni ona neće moći osporiti činjenicu da je riječ tek o farsičnome dovršetku dugoročnog procesa. Taj proces, rekosmo, stremi ka radikalnoj podjeli hrvatskoga društva na jedne te iste.
Bijeda hrvatske socijaldemokracije, koja godinama nastoji legitimirati svoj status unutar „političkog centra“ disciplinirano slijedeći sve tvrdokornije kapitalističke naloge i sve ratobornije nacionalističke narative – ne želeći uvidjeti da upravo„zlatna sredina“, sa svojim obvezujućim domoljubljem i pridruženim kultovima, ima sva obilježja ekstremizma – na koncu je zapečaćena izljevom „političkog centra“ u mozak, pa je Zoran Milanović udarničkim naporom uspio zbrisati i zadnje ostatke ljevičarskog identiteta.
Nevolja sa socijaldemokratima – avaj – u tome je što će gotovo sigurno iz debakla umjesto pouka izvući alibije. Sudeći prema početnim cmizdrenjima, krivnja će pasti na glupave birače, na navadu neprosvijećenih hrvatskih građana da, iz neobjašnjivih razloga, „ukazuju povjerenje desnici“ i time trasiraju put u vlastitu nesreću, a ne na „lijevo-liberalnu“ partiju koja je, besramno podilazeći upravo rigidnim desničarima, pristojan svijet udaljila od glasačkih mjesta. Krivi će biti oni kojima se zgadila stopa rasta „manjeg zla“.
Radi toga hrvatskim socijaldemokratima, nakon poraza, ne treba poželjeti što skoriju rehabilitaciju, nego, naprotiv, što težu i opakiju bolest, takvu koja će možda otvoriti prostor za vjerodostojne lijeve alternative, a sam SDP otpraviti u nadležnost vojnih lekara.
Peščanik.net, 13.09.2016.

Wednesday, September 14, 2016

Svetlana Cenić Superkonstitutivni trokomponentni partijski lepak za kriminal

Mimo onih sastanaka i radnih doručaka, koji su mi ulazili na nos, Paddyja Ahdowna ću pamtiti dok živim po reformi pravosuđa.
E, аl ga popravi svaka mu čast! Od pravosuđa, baš kao u kultnim Maratoncima, samo dugme ostalo. Da se zakopča sav kriminal. U svom obraćanju na konferenciji za medije 29. 11. 2004. (kako simboličan datum!), reče i ovo:
"U 23 mjeseca od toga datuma, posebna vijeća državnog Suda i Tužilaštva stekla su reputaciju neumoljivog i neumornog tragača za istinom, bez obzira gdje ih ta potraga vodila. Oni su pokazali da u novoj Bosni i Hercegovini niko više ne može da se samozadovoljno uzda u pretpostavku da je previše moćan, previše bogat ili da ima previše dobre veze da bi bio izveden pred lice pravde da odgovara za počinjena krivična djela".
Dvanaest godina nakon tog obraćanja previše moćni, previše bogati i sa previše dobrih veza nisu izvedeni pred to lice pravde. Još su na naličju iste.
A reče još:
“Ja sam rekao kada sam došao u Bosnu i Hercegovinu da će vladavina zakona biti moj prvi prioritet i da će se jednako odnositi na svakoga, bez obzira o kome se radilo ili kakve imaju prijatelje. Tužilaštvo BiH i posebna vijeća državnog Suda ispunjavaju to obećanje. I oni će tako raditi i dalje u sedmicama i mjesecima ispred nas - u to budite uvjereni."
Ne u sedmicama i mesecima posle toga, nego ni u godinama nakon ove izjave nisu ispunili obećanje da ćemo imati vladavinu zakona. Osim ako ukradeš hleb ili ne platiš kakav račun i ratu kredita. Ukradeš li milione, zaštićen si bolje od bugojanske mečke, pa i papiri nestanu dok si rekao mečka. Koja nikako da zaigra pred pravim vratima.
Sa suzama u očima se prisećam i ove rečenice:
"A rezultat? Sada imamo temelje za razvoj jakog i profesionalnog tužilaštva koje je sposobno da se bori sa ozbiljnim kriminalom".
Sve utemeljitelj do utemeljitelja.
Pa onda:
"Još nismo došli do kraja, ali se približavamo situaciji da Bosna i Hercegovina ima politički najnezavisniji i najefikasniji sistem pravosuđa u cijelom regionu".
Ama, stvarno šta reći, a ne zaplakati?!
Moram citirati i ovo:
"Ništa, po mome mišljenju, nije važnije od razbijanja mentaliteta nekažnjivosti za krivična djela koji se razvio čak i na najvišim nivoima vlasti u BiH. Mi smo doveli međunarodne tužioce i sudije da pomognu razbiti ovu predodžbu. Oni neće ostati ovdje zauvijek. Ali će biti tu dok se posao ne uradi. Nadam se i vjerujem da mogu računati na vašu stalnu podršku."
Glede i unatoč predodžbe, ostala je u komadu. Ojačana. A tu je uvek i superkonstitutivni partijski lepak da svaku naprslinu očas zalepi.
Taj trokomponentni višenamenski partijski lepak stvarno lepi sve pukotine na kriminalu. Nekad dobije i vezujući sastojak referenduma, bilo onog neodržanog baš na temu pravosuđa (kojeg je Multireferendumski Vođa najavio za mart ili april ove godine), ili o devetom januaru, kojeg misle održati. U oba slučaja smo čuli da je o tome razgovarao sa Aleksandrom Vučićem, da vlasti Srbije, za razliku od prethodnih perioda, "ne govore da nešto moramo uraditi, već daju sugestije i njihova viđenja i kažu da radimo kako mi mislimo da treba" {TV Pink, 12. 01. 2016.), s tim da je izjavu nakon sastanka u Beogradu povodom ovog drugog referenduma dopunio usklikom: "Ja sam ponosan na Srbiju!" (01.09.2016.)
Dakle, uskliknimo i mi s ljubavlju svetitelju referendumskom.
Nije to samo srpska stvar, naravno. Ojačanje daju i ostale partijske i nacionalne komponente. Inače se ne bi ovako primilo. Ne može biti superlepak samo s jednom komponentom. Zar nisu tome naučile komercijalne i predizborne reklame? Hrvatska komponenta podržava referendum, bošnjačka se snažno protivi, što je apsolutna garancija da nema ništa od "razbijanja mentaliteta nekažnjivosti za krivična djela" iz već pomenutog govora Visokog Pravosudnog Reformatora.
Jer čemu drugo apelacija Ustavnom sudu BiH i referendumski odgovor, ako ne da se dobiju i ovi i oni tamo izbori u sva tri atara, plus zataškavanje kriminala u glavnim adhezivima sve tri komponente?! Samo još da saznamo u kojoj barci i kada je pre Barke (31. 07. 2016.) to dogovoreno.

Svetlana Cenić (‘Dani’)

Monday, September 12, 2016

Saturday, September 10, 2016

Most Radija Slobodna Evropa: Rehabilitacija Slobodana Miloševića

OMER KARABEG: Da li je Haški tribunal u presudi Radovanu Karadžiću oslobodio Miloševića odgovornosti za zločine počinjene u jugoslovenskim ratovima? Razgovaraju Nataša Kandić, koordinatorka Komisije za ratne zločine počinjene u jugoslovenskim ratovima (REKOM) i Mirko Klarin, direktor novinske agencije SENSE koja se specijalizovala za izvještavanje o radu Haškog tribunal.


NATAŠA KANDIĆ: Novinari Nil Klarki Endi Vilkoksoni "otkrili" su veliku istinu – da je Haški tribunal oslobodio Miloševića, a da Zapad pokušava to da sakrije. Nakon reakcije javnosti, postalo je jasno da nije reč ni o kakvom oslobađanju, več o jednom paragrafu u tekstu presude Radovanu Karadžiću. Da je Milošević nevin je vrlo opasna priča. Ne zna se čija je to politika - da li je to politika vlade ili su ministri Dačić i Vulin slobodni strelci. Mislim da to neće prestati.


MIRKO KLARIN: Reč je o čisto unutrašnjem političkom pitanju Srbije. Što se Tribunala tiče, to ovde u Hagu apsolutno nikog ne interesuje. To je jedna koještarija kakvih je bilo od početka suđenja Miloševiću. Setimo se samo Remzija Klarka, Kristofera Bleka i DŽona Livingstona, koji su u okviru nekakvog komiteta za odbranu Miloševića već 2002. bili angažovani na njegovoj odbrani. To što su oni pisali niko u Hagu nije shvatao ozbiljno, a - čini mi se - ni u Srbiji.

KARABEG: Zanimljivo je da je cela buka oko Miloševića krenula kada je na portalu Russia Today objavljen tekst Nila Klarka, u kome se tvrdi da je Haški tribunal u presudi Radovanu Karadžiću proglasio Miloševića nevinim. Postavlja se pitanje zašto su Ivica Dačić i Aleksandar Vulin čekali da im Russia Today to otkrije. Presuda Karadžiću, koja ima oko 2600 stranica, objavljena je pre pet meseci.

KLARIN: Niko ne čita haške presude ukoliko nema neki poseban interes da nešto potraži u njima. Očito je da postoji interes nekih krugova u Rusiji ne samo da rehabilituju Miloševića, već i da dovedu u pitanje rad Haškog tribunala, što je stalna tendencija u Rusiji.

KANDIĆ: Podsetila bih da je pre nekoliko nedelja Dačić izašao u javnost s porukom da je sazrelo vreme da se postavi pitanje odgovornosti za NATO bombardovanje. A takve stvari imaju odjeka u javnosti, to se prima. Mislim da je Dačićev cilj da se otvori politička debata, u kojoj će da se pokaže region da Srbija nema veze sa ratnim zločinima i da optužbe za agresiju padaju u vodu.

KARABEG: Poklonici Miloševića tvrde da je Haškom tribunalu odgovaralo da suđenje Miloševiću ne bude završeno jer, navodno, nije bilo dovoljno dokaza da Milošević bude osuđen. Da li je Tužilaštvo iznelo dovoljno ubedljive dokaze o Miloševićevoj krivici?

KANDIĆ: Mislim da je suđenje Miloševiću trajalo dugo i ponekad se činilo da Tužilaštvo nije izašlo s najboljim dokazima, posebno kada je Kosovo bilo u pitanju. Ponekad se sticao utisak da tužilac ne vlada dobro predmetom, pa je prekidao ispitivanje u trenutku kada je trebalo da svedok iznese neke važne činjenice. S druge strane, tužilac je gubio vreme ispitujući svedoke o nekim stvarima koje nisu bile toliko bitne za postupak. Ipak, tokom procesa bilo je nepobitno jasno šta se u stvari dogodilo. Činjenica je da je Srbija učestvovala u ratu na teritorijama drugih jugoslovenskih republika, a da na njenoj teritoriji nije bilo rata. Zbog toga je bilo toliko žrtava i na teritoriji Bosne i Hercegovine, i na teritoriji Hrvatske, i na teritoriji Kosova, a nije ih bilo u Srbiji. Kad sve to znamo, kada znamo da je Srbija, preuzimajući Jugoslovensku narodnu armiju, preuzela i njeno moćno oružje koje druge republike nisu imale, kada znamo da je Karadžić rekao da ne bi bilo rata i da ne bi bilo srpske vojske bez Srbije, onda se ne može tvrditi da Srbija nije učestvovala u ratu i da za to nema dovoljno dokaza.

KLARIN: U takozvanoj međupresudi, u poluvremenu suđenja Slobodanu Miloševiću, sudsko veće je konstatovalo da je Tužilaštvo iznelo dovoljno dokaza koji - ukoliko ne budu osporeni u dokaznom postupku odbrane - mogu da dovedu do osuđujuće presude po svim tačkama optužnice. Ti dokazi definitivno nisu osporeni, jer se Milošević praktično nije ni bavio pravnom odbranom. On se bavio političkom odbranom koja je irelevantna. Ja, inače, nisam toliko skeptičan u pogledu dokaza optužbe kao gospođa Kandić. Slažem se da je bilo nekih nepotrebnih svedoka, posebno u kosovskom delu suđenja, ali mislim da je Tužilaštvo apsolutno izvelo dovoljno dokaza.

KANDIĆ: Danas u Srbiji mnogobrojni poštovaoci Miloševića - da ih ne nabrajam -sede u udobnim foteljama direktora javnih preduzeća i sportskih klubova. Oni i dalje propagiraju ono isto što su propagirali i u vreme Miloševića i veruju da to mogu i dalje da čine. Ovih dana su svoju snagu demonstrirali snažnom podrškom Dačiću za sve ono što je rekao o Miloševiću. Onda se uplašim i upitam se – šta je to sledeće što će nam pokazati da su Milošević I njegova ideologija još uvek živi.

(Radio Slobodna Evropa)

Friday, September 09, 2016

Vladimir Jokić: ĐAČKO DOBA - tri sastava




I
ĐAK PRVAK
Sinoć me kupali. Mirišem ko devojčice. Jutros se mama i tata i baba i deda i tetka Olga i teča Rade posvađali ko će da me vodi u školu. Deda kaže to je zato što niko ne ide na posao i kaže sve go lezilebović i luftikus. A teča Rade kaže nismo mi krivi što smo tehnološki višak. A tata kaže za sve je kriva svetska kriza i domaća tranzicija a mama kaže gde su mi bile oči. Baba je ćutala i zalizala mi kosu.
U školu me odveli svi. Tetka Olga kaže to joj usput do biroa a teča joj pravi društvo. Svi me slikali telefonima.
U školi bila priredba za nas đake prvake i bio govor i posle smo pošli u učionice. Mama je plakala a baba je kazala pu pu kure babino. A teča Rade koji me naučio da čitam i pišem šapnuo mi na uvo da požurim sa školom pa da palim odavde.


II
SREDNJOŠKOLAC
Au jebote ode raspust. A i nije bio neki. Matori nemaju kintu ni za gajbu (kredit u švajcima) a kamoli za Kop ili Budvajzer. Kako sam proveo raspust? Bezveze. Bleja sa ekipom. Uveče izbunarimo negde za bubreg piva ili dva pa u park. Dođu i neke cupi, okupi se živalj, sastavimo klupe, kuliramo. Bude tu i neki dijabola koji pravi kao neke planove za budućnost, svi ga đanimo niko ne kapira. Koja budućnost, rođače? Gde? Ovde?
To kad je vreme ok. Kad zukne kiša blejimo u haustoru. Jednom Deks doneo vutru, odvalili se od hepinesa.
Ovi moji moroni Ankica i Leka ubiše se od šljake za sitnu kintu, sestru cima neki bumbar sa televizije, loži je na neki rijaliti, ona odlepila. Ja pao na Juventusu. Lela zakevila. Ogi u ćuzi. Ma opšti smor.
I sad još jedan. Škola. Danas na prvom času stalno mi blickalo ono letošnje veče sa onom dijabolom i njegovim planovima za budućnost. A da i ja svičujem ovaj smor od škole i zapalim odavde?


III
STUDENT
Prvo i prvo, ja sam studentkinja a ne student! I molim da se ne dobacuju pošalice tipa: metaloglodačica, vatrogaskinja, kovačkinja i tome slično. Ja sam apsolvent etnologije i borkinja za prava žena, član više nevladinih organizacija, učesnik mnogih akcija koje promovišu ljudska prava i slobode.
Stidim se svih onih devojaka što paradiraju malim ekranima i duplericama tabloida bezočno se služeći atributima svoje ženstvenosti. Takozvanih starleta. Stidim se i onih svojih vršnjakinja koje jure "dobru priliku" ne birajući sredstva. Takozvanih udavača. I onih koleginica i kolega koje vodi geslo "Da diplomiram pa da emigriram". Ne, ja neću nikud iz svoje zemlje. Kad diplomiram, ja se čak neću ni prijavljivati Birou za zapošljavanje.
Upisaću se u SNS.

Vladimir Jokić
(‘Danas’)

Thursday, September 08, 2016

In memoriam: Bogdan Kukric

Bogdan Kukric
1949. - 2016. 
Danas mi se, nakon dugo vemena, javio moj drug Mladen Zoric. Tuzna vijest. Napustio nas je nas zajednicki, a njegov najbolji prijatelj, nas drug iz gimnazijske generacije Bogdan Kukric.
Zatecen sam, tuzan. Za Bogdana me vezu mnoge lijepe uspomene. On je jednostavno dio mog odrastanja i zivota, dio mene, dio grada u kome smo zivjeli...
Bogdane druze moj, pocivaj u miru. Srescemo se mi jos negdje i ako ne budemo mogli odigrati basket, bar sutati penale do 21.
Iskreno saucesce porodici i prijateljima.
Mladen je u jednom od svojih sjecanja objavljenih na Parkicu opisao i jednu sekvencu o Bogdanu. Procitajte jos jednom...
(Izvinjavam se zbog loseg kvaliteta Bogdanove slike)

********************
Mladen Zoric: Setnja


IV2 poslije deset godina (1978).
Srdic Ljubomir (drugi s lijeva) i Milan Popovic ( desno) nisu vise medju nama

Nikada nisam volio predugo spavati. Tacnije, uvijek sam nesto kasnije odlazio u krevet. Uz to je ostala navika i neka vrsta potrebe da se, kada svi u kuci utonu u san, iskradem u nocnu setnju kroz poznate ulice uzeg centra, da se malo druzim sa dobrim duhovima svoga grada…

Bilo je to obicno vrijeme kada grad dobrano opusti , kada se sa ulica u bircuse maknu zadnji dezurni dobacivaci i nabacivaci na korzu, a dokoni promatraci dnevnih zbivanja zasjednu iza dosadnih tv programa. To sam uvijek volio – sam talambasati, tu negdje pred ponoc, pogotovo u ovo doba godine kada lipe zamirisu , a nocnu atmosferu preuzme gromoglasna tisina ljetnih veceri. Pravo vrijeme za neku lijepu rijec ili bar misao.

Imao sam i svoju utabanu stazu slonova: od Jukiceve kroz Zanatski, pored Pivnice pa lijevo kroz Gospodsku, ususret nekim likovima i dogadjanjima. E tu, negdje kod Kastelovog coska, polako gubim kompas i osjecaj za stvarnost, pa odjednom izbijam na trotoar pred Titanikom koji se bas nista nije promijenio cetrdesetak i kusur godina. Galama zrikavaca odjednom postaje vrisak djecijih glasova nekog davnog prvog maja sa zajednicke fotografije sa Cankom i ekipom lake konjice (vec vidjeno). Ponosne majke i uciteljice na trotoaru Marsala Tita, a mi galopiramo li galopiramo sa kacketima i spilhoznama, u centru svijeta , sretni da sretniji ne mozemo biti. Vracaju se likovi bez nekog reda - Berginc Miroslav, Buco Kragulj, Kolcic, Janjus Dobrivoje, Novica Zunic, Sejo Kaliman, Milan Grubor, Anton Njiric, Bogdan Vidovic, Rajko Klindic, , Tomislav Kasalovic, Mladen Bicanic…

Sa ovom trojicom zadnjih vrzmao sam se jedno vrijeme kratkih hlaca u pravoj masonskoj lozi. Bila je to pa skoro tajna organizacija cetiri jahaca drvenih konja kojoj je samo glupi slijed odrastanja podrezao krila. Kako smo se tajno organizirali, tako smo se tajno i provjeravali obiljem prikladnih testova…Kao ono, - kazes nesto sto bi citav razred htio znati, a onda te vrebaju koliko dugo mozes izdrzati da to i ptice na grani ne saznaju…Zalog je bio veliki: jedna od opcija zavjere sutnje je bila vrlo jednostavna masina u koju bi se ubacivale otrovnice, a na kraju procesa bismo dobijali vrlo skupi i isplatljivi zmijski otrov.… Sve je to bilo lako ostvarljivo. Ostalo je samo da se smisli kako bi masina funkcionirala i da se dogovorimo kako doci do tih zmija otrovnica. Nista lakse. Obzirom na cijene na trzistu ,cista dobit. Pa ti sad vidi ko je ovdje bio lud….?

Iz ove posjete prvomajskom fotosu bude me gradski polivaci sa agresivnim smrkovima. Jedini znak da si u opasnosti bio je snazan zvuk motora TAM-ovih cisterni, a potom vise nije bilo spasa. Ili bjezat,i ili plivati. Nikada mi nije bilo jasno koja je svrha polijevanja ulica kada se prljavstina prebacuje mlazom vode od tacke A do tacke B. Ako se tome doda i ona voda kojom su se cisterne punile negdje na uscu Crkvene u Vrbas, ostaje veliki upitnik za moje mokre noge…

Onda prodjem pored Zdravljaka put Sukrije a tamo lom od sladokusaca. Za vrijeme velikog odmora u Gimnaziji trebalo je brzo reagirati. Vremena malo, a zelja za slatkim bez kontrole. Sukrija dezura na vratima i sacekuje neplatise. A bilo nas je i takvih. Enes tek zavrsava pripravnicki i nije njegovo da brine o financijama. Dvije grcke, dvije egipatske, kajmak baklava, krempita i boza. Za pocetak dosta.

Na mostu Crkvene gledam , pa nevjerujem. Medju smecem i hrpom svakojakih otpadaka rijeke koja je sve vise nalikovala na kanalizaciju ,dva cigancica hvataju rukama ogromnu ribetinu zalutalu iz Vrbasa. Bice opet slavlje na Veselom brijegu. A kad nije bilo?

Pred Expres restoranom moj prijatelj Bogdan Kukric , poznati ubica sa kosarkaskih terena, napusta mjesto delikta. U roku od dvadesetak minuta vec pomenutog velikog odmora uspjelo mu je progutati dva bureka, pa sada skoro trci da pokupi jos koju baklavu, te na kraju stigne na pocetak casa (dobro, ne bas na pocetak) . Sve to u rekordnom prolaznom vremenu od kojeg zastaje dah. Valjda mu je zbog tog svakodnevnog druzenja sa burecima Cicic Miroslav prikrpio nadimak Buric. Pred Expresom i (ministar) Kasip: “Imas li sta sitno…kratak sam…?”

Par koraka dalje prema Bulevaru , jedne kisne veceri prije puno godina, sklonili smo se u hauastor Incelove zgrade moj skolski drug Srdic Ljubomir-Srdjo i ja. Miran momak sa rezonima, velika nogometna nada banjaluckog Zelje. Nikada se ni u cemu nije pokusavao eksponirati. Pala je tu postpubertetska dugacka diskusija o svemu i svacemu, dugacka koliko i dosadna kisa. Nista od toga nisam zapamtio, ali film te, naizgled beznacajne zivotne sekvence, i danas bljesne u detaljima.. Ostala je u glavi samo jedna recenica u kojoj mi se sa puno emocija pozalio kako nikada ne bi mogao podnijeti da mu se nekom od roditelja desi nesto strasno… Nekoliko godina kasnije nastala je generacijska slika sa proslave desetogodisnjice mature. I Srdjo je tu - drugi slijeva. Nekoliko godina kasnije njegov osmjeh se ugasio. Brzo,iznenada,neobjasnjivo….

Drugi ugao Incelove zgrade pamti jos jedan tuzan bljesak, strasan moment koji nikada necu zaboraviti. Tu srecem jednog obicnog popodneva nasu dragu profesoricu Nadu Pletikosu na putu kuci na Caire gdje smo bili prvi susjedi. Prolazi brzim korakom . Veselo pozdravlja. Stojim skamenjen i danas kada samo mislim o tome. Ona jos nista ne zna. Ona tek treba saznati. Ona se jos smije. Ona jos postoji kao covjek… Samo pola sata prije, pola sata prije nje, strasna vijest je srusila svijet jedne obitelji. Njen ljubimac, njen sin Darko….autobus … nesreca…Obitelj Pletikosa se vec davno ugasila. Ja stojim jos uvijek skamenjen….

Par koraka dalje se budim iz nocne more. Pozdravlja me jedno obicno, ali cudno drvo na samom ulazu u Park pored Privredne banke. Tu opet raste optimizam, jer tu raste kesten koji je godinama bio vijesnik necega boljeg. Za one koji to nikada nisu primjecivali - taj cudni kesten je svakog proljeca mnogo prije ostalog drveca izbacivao pupove, listove, cvjetove i plodove. Ostali su ga samo slijedili. I ja sam ostao medju ostalima.

U Parku se pozdravljam sa Perom Kocicem pa pored “Dunava” i poste grabim prema kuci. Sada vec malo brze. Da se ne zabrinu… Preko puta na kutu Doma kulture i Muzicke, davne zime na pocetku ‘61 godine, pocinje povorka protesta. Jos jedna cudna setnja za koju sam tek kasnije cuo odgovarajuci termin - demonstracija… Dogadjanje strano kontroliranom sistemu i vremenu u kojem smo odrastali - kada su svi protesti bili debelo pod paskom. Za ovaj je svakako bilo potpisano orkestrirano dopustenje. Kasnije cemo saznati zasto. Tada to nije bilo vazno. Bilo je novo i uzbudljivo. “Hamarseldu ti si kriv sto Lumumba nije ziv!!!”. Ori se. Masa se kotrlja prema Parkicu pa dalje, ja sa violinom u rukama nakon sata u muzickoj. Kud svi Turci….Onda padam, netko staje na kutiju violine, nesto se lomi, blatnjav, mokar, promrzao idem kuci. Objasnjavam sta je bilo… naravno nitko mi ne vjeruje…. jos jedna u nizu djecijih lazi….kazu.

Jos kratka posjeta Insanicu. Svjeze , vrele, mirisne struce od tridesetak deka, otvoris ih natrpas tahan- halvom. Koga briga za stomak…

Prije ulaska u haustor ponovo pogled prema ulazu u Hotel Bosna. Mnogo, mnogo godina prije, jedan blic proslih dana: muzicari u kasnim satima odradjuju gazu pred malobrojnom publikom. Na kapiji stoji ni covjek ni dijete . U daljini odjek odlazecih koraka…. Sto dalji to glasniji….

------------

…..Posljednju setnju u svome gradu priustio sam si slucajno. Bubnjevi rata bili su sve glasniji. Puno toga je postajalo sve jasnije, ali mnogi to nisu htjeli priznati. Jedno jutro, u kasno proljece ‘92 krenula je povorka mira od Kastelovog do Pozorista i natrag. Ljudi prilaze spontano, svi se znaju medjusobno, grad na okupu, ocajnicki pokusaj, bez nagovora i dogovora, samo da rata ne bude, sto bi nam to trebalo, jos vjerujemo, lijeno koracamo, smijemo se, optimizma ne nedostaje, drago svima sto pripadamo grupi mira i razuma.

A onda razum puca.Iz suterena opstine, na strani Gospodske,iz Centra za obavjestavanje i uzbunjiivanje (???) izlijece nekoliko suzavaca. Slucajno ?! Povorka puca po svim savovima. Oci pune suza, ljudi povracaju, bjezim kuci i drzim glavu pod cesmom. Do navecer nije prestalo. Pece. U ocima … u dusi. I danas .

Toga dana su se coskovi, kutovi i uglovi posvadjali. Mi iz kolone mira i razuma u kojoj i dalje uporno gazimo nismo bili u stanju da to sprijecimo. A opet…, gazi se dalje. Makar i ovako….
Related Posts Plugin for WordPress, Blogger...