Thursday, October 20, 2016

Aleksandar Hemon: Odbrana i posljednji dani


U psihijatriji postoji nešto što se zove Hare PCL-R Test, standardna klinička procedura uz pomoć koje se donosi dijagnoza psihopatije.
Test se sastoji od dva dijela: jedan je intervju, a drugi razmatranje lične, psihološke i kriminalno-pravne historije subjekta. Tokom procesa, kliničar pojedinačno ocjenjuje dvadeset karakteristika koje su uobičajene kod psihopata—najniža ocjena je nula, što znači da kod subjekta nema tragova date karakteristike; jedinica označava djelimično, a dvojka puno prisustvo. Ako je suma ocjena iznad trideset, subjekat je psihopata. Rezultat običnih kriminalaca je oko dvadeset, dok normalan svijet nakupi oko pet do deset bodova. Ovo su karakteristike koje se ocjenjuju:
1. ljigav i površan šarm;
2. pretjerana, grandiozna procjena samog sebe;
3. jaka potreba za stimulacijom;
4. patološko laganje;
5. lukavost i sposobnost manipulacije;
6. odsustvo kajanja ili osjećaja krivice;
7. plitka emotivna reakcija;
8. okorjelost i odsustvo saosjećanja;
9. parazitski stil života;
10. slaba kontrola vlastitog ponašanja;
11. seksualni promiskuitet;
12. problemi s ponašanjem u djetinjstvu;
13. manjak realnih dugoročnih ciljeva;
14. impulsivnost;
15. neodgovornost;
16. nemogućnost da se preuzme odgovornost za vlastite činove;
17. česti kratkotrajni bračni odnosi;
18. maloljetna delinkvencija;
19. opoziv uslovne slobode; (ovo se odnosi na one kriminalce koji se iz zatvora puštaju uslovno, ali nisu u stanju da zadovolje uslove te se tako lako u zatvor vraćaju);
20. kriminalna višestranost;
Ja nisam psihijatar koji je prošao kliničku obuku, ali sam u Hare PCL-R Testu glatko prepoznao Donalda Trumpa (a i dosta likova iz naše politike i nedavne historije). Ljigavost, grandiozno samoljublje, neprestano laganje, odsustvo temeljnog saosjećanja, nesposobnost kajanja, česti svakojaki odnosi, nekontrolisano ponašanje, sklonost da uvijek krivi nekoga drugog itd., evidentni su u čitavoj mučnoj priči još od—bože nam pomozi!—juna prošle godine kad je Trump počeo svoju kampanju. Ali dok se mnoge psihopate ističu nadprosječnom inteligencijom, Donald je malo i priglup. Njegova psihopatologija nije kao takva posebno zanimljiva, niti je ni blizu onoj filmskih likova kao što je, recimo, ubica Chighur u Nema zemlje za starce (No Country for Old Men).
Ono što je zanimljivo—i zastrašujuće—je to da je jedan ne posebno talentovani psihopata, uz podršku desetina miliona Amerikanaca (plus Vojo Šešelj i Nemanja Emir Kusturica), skoro dobacio do pozicije američkog predsjednika, gdje bi mu na dohvat bilo crveno dugme nuklearne apokalipse. Ma kako primamljiva bila mogućnost da je Trump izvor i pokretač masovnog pokreta—da je tako, njegova izborna eliminacija bi mogla likvidirati taj pokret-njegov se uspjeh ne može objasniti njegovim ljigavim šarmom, niti njegovom lukavštinom ili kompleksnim lažima i prevarama.
Kao nama znani Milošević, psihopata koji je do Osme sjednice bio partijski aparatčik, ili Karadžić, ispodprosječni pjesnik i šarlatan, Trump, kapitalista-prevarant i televizijska poluzvijezda, našao se u situaciji koja je, kao i viagra kojom se bezbeli nonstop roka, jačala i stimulisala njegove psihopatološke tendencije. On je, drugim riječima, samo parazitski šmugnuo u prostor koji mu se iznenada otvorio. Pitanje je, tako, ko je i kako taj prostor stvorio, ko je ideološki formulisao ono najgore u Americi kao platformu, ne samo Trumpa nego i Partije mu, ko je i kako omogućio spoj političke i lične psihopatologije.
Formulacija gorespomenute platforme počela je s pripremom invazije Iraka i ideološkim operacijama koje su tada Bushu i bandi bile neophodne. Bushizam je izlio temelje trumpizma s insistiranjem na američkom patriotizmu, s antiislamskom propagandom, s vjerom u moć laži i vještinom uspostavljanja alternativne stvarnosti, s dezaktivacijom mehanizama neophodnim za zdravo funkcionisanje demokratskog društva (štampa, mediji, jaka opozicija), sa sistemskom vjerom u nadmoćnost kapitalizma nad demokratijom, s militarističkim fantazijama o obnavljanju američke globalne muževnosti. Gradnja se nastavila kada je za predsjednika izabran Obama, a Republikanska je partija, pod čijom je kontrolom bio Kongres, odlučila da zdušno sabotira njegov mandat. Kao militantna opozicija crnom predsjedniku Republikanci su se neizbježno počeli definisati kao bjelačka partija, privlačeći dio glasačkog tijela koje je zbog svog beskompromisnog rasizma bio izguran na margine i dodvoravajući se onim ultradesnim političkim snagama koje se identifikuju kao
alternativa (alt-right). Na početku republikanskih preliminarnih izbora (primaries) bilo je sedamnaest kandidata, koji su svi pričali o konzervativnim “principima”, upotrebljavajući uobičajene ideološke floskule o abortusu, homoseksualcima, “porodičnim vrijednostima” i “malom državnom aparatu” (small government). Svi, to jest, osim jednog - Trump nije time baktao tim glupostima, njegova jedina jasno definisana politika bila je nepatvoreni, otvoreni šovinizam. Budući da “principi” zahtijevaju barem retoričko suosjećanje i spremnost da se oni neki drugi uključe u ideološki projekat, Trump, lišen principa i naoružan psihopatijom, svoje je protivnike poručao za doručak. Na kraju tog preliminarnog procesa, tokom kojeg su republikanski glasači redefinisali svoju partiju kao partiju bjelačkog nacionalizma, Trump je krunisan kao Vožd.
Trumpova prednost nad ostalim kandidatima bila je upravo njegova okorjelost i bezočnost, patološka nesposobnost da ga boli kurac i za bilo šta drugo osim za samog sebe. Njegova psihopatska samoljubnost je savršena projekcija američke rasističke samoljubnosti—mi smo jedini koji zaslužuju Ameriku, svi ostali raus! Njegovi glasači nisu užasnuti njegovom spremnošću da žene grabi za pi*ku—naprotiv, oni ga pujdaju da nasrne na Hillary. Oni razumiju da Trump nije idealan kandidat za predsjednika, ali je zato idealan kandidat za diktatora, pri čemu mu je glavna kvalifikacija upravo njegova psihopatija.
Neki su republikanci, i dalje odani u principima - što će reći u političkoj penziji - odbili da učestvuju u trumpističkoj psihopatologiji, lišenoj bilo kakvog političkog sadržaja osim šovinizma i samoljublja. Ostatak je skontao da im je jedina šansa da dobiju na izborima kao bjelačka, mužjačka partija da nahajcaju rasizam i ženomrštvo i mobilišu svakog bijelog Amerikanca i vjernu mu suprugu bijelu Amerikanku. Republikanci se tako našli vezani za Trumpa i njegovu diktatorsku psihopatologiju kao ovca vezana za stojadina čiji p'jani vozač jurca u nepoznatom pravcu—ovca mora da trči dok joj noge ne otpadnu, a onda šta joj bog da.
Trump je ovaploćenje onog najgoreg u Americi, plus dnevna kantica viagre. To je, uz pomoć snimka na kojem se Bushovom nećaku (historija voli kontinuitet) hvali kako voli da nasrće na žene i grabi ih za pi*ku, postalo očigledno svima, osim vrhuški Republikanske partije i onim koji čeznu za utjehama diktature. Trump trenutno ima malo šanse da 8. novembra pobijedi, pa se trenutno ponaša kao diktator pred kraj izgubljenog rata—vojska mu se razbježala, okružen je slabićima i izdajicama, spreman je da se bori do posljednjeg trenutka, oslanja se tek na vlastitu odanu porodicu kojima će, kad dođe taj trenutak, podijeliti kapsule s cijanidom, uvjeren je da je poraz znak da ga domovina nije vrijedna te tako ni ne zaslužuje da ga nadživi.
A ja ne mogu da spavam.

Aleksandar Hemon
(Radio Sarajevo)

No comments:

Post a Comment

Related Posts Plugin for WordPress, Blogger...