Wednesday, November 30, 2016

Miraš Martinović: Velika borba treba velike pjesnike

(početak putopisa)

(I danas i uvijek, moja malekost je u toj koloni, a moje skoromo djelo u službi borbe, koja propovijeda bratstvo među ljudima, koja je protiv fašizma i mraka koji sobom nosi)

Putujući Centrotransovim autobusom za Mostar te prve novembarske subote - sjetih se kako sam prije nekoliko godina sa velikim nestrpljenjem čekao autobus na ovoj liniji sa veoma dragocjenom pošiljkom - dvotomno izdanje djela Maka Dizdara, koje mi je poslao njegov sin Majo. I kada malo bolje razmislim ta dvotomna pošiljka je opredjeljujuće učinila da dubinski i sudbinski zavolim zemlju Bosnu, njene gradove, brda i planine, u kojima je nastala najveličanstvenija poema u kamen klesana za koju čovječanstvo zna, što Krleža zapisa u katalogu izložbe fotografija stećaka u Parizu - koja je pedesetih godina prošlog vijeka bila iznenađujući i prvorazredni kulturni događaj za ondašnji zapadni svijet, čiji kulturni centar i onda, jednako kao i danas, istina u nešto promijenjenijem obliku i obimu, bijaše taj megapolis.
Za tom poemom sam poslije i sam tragao i sam je čitao. Ona me dovela do Stoca i Mostara, do Boljuna, Radimlje... i drugih mjesta po čijim predjelima je ispisna... Klesali su je samouki klesari, a neki od njih bijahu pjesnici, koji su nemušti govor života pretvarali u kamen, za vječnost ostavajujući oporuke onih što su nekada živjeli - za one što dolaze...
Poslije će mi Makov sin Enver u Stocu jednog septembra pokloniti STARE BOSANSKE TEKSTOVE u novom izdanju i u posveti napisati: “Mirašu moj, da ti napišem nešto što je bolje od ove knjige - ne znam. Zato - evo ti knjige“. (Stolac, 15.9. 2012).

Titova antifašistička borba u odsudnim trenucima na prostoru Bosne je našla svoje uporište i utočište. Sve njegove i naše velike ofanzive u njoj su se odigrale. Naša Četvrta, i naša Peta... I to je, konačno, i viši i dublji razlog što volim ovu zemlju. I da se u meni stvori za nju i one koji na njoj žive - posebna ljubav. Ljubav me u te krajeve nosila i ovoga novembra ove 2016. godine. Motivi su uvijek drugi i različiti - a suštinski je ljubav uvijek i u svemu najvažnija. Ako ljubavi nemate - ničega nemate, rekao je propovjednik Božje riječi. I ta istina nepomično stoji, jednako sada kao i onda, u svim vremenima, kako što stoje kameni biljezi diljem zemlje Bosne. Ona se ne mijenja. Kao što se ni čovjek ne mijenja, uz vrline i mane koje su promjenjive, on jednako i postojano traje.
On me kao takav, suštinski interesovao, takvog ga tražio i nalazio. Sve što istinski tražimo - jednom ćemo naći. Nema traženja koje prije ili kasnije nije krunisano pronalaskom.
S takvom mišlju sam i ovoga puta išao iz Herceg Novog prema Mostaru, preko Trebinja, Ljubinja, Stoca, prošao izvor Bune... Ulazeći u grad čije su mi se i vidljive i nevidljive kapije širom otvarale.
Zašto je ovo moje putovanje u Mostar bilo u znaku Bogdana Bogdanovića i želje da posjetim njegov Partizanski spomenik u tom gradu? Zašto me je taj spomenik zvao i to upravo sada, kada čitam Bogdanova djela? Ništa nije slučajno, ni Bogdanović, ni njegov spomenik partizanskoj borbi, sada zapušten i zarastao u korov. Tim spomenikom Bogdan se odužuje veličanstvenoj antifašističkoj borbi, Titovoj i Titovih partizana. U haosu Drugog svjetskog rata, u vrijeme pokolja, u paklu samom, pojavljuje se vođa, i u vrijeme potpunog razjedinjejna, nacionalističke, ideološke i fašističke pošasti koja sije mržnju i smrt, lansira parolu bratstva i jedinstva oko koje okuplja zavađene i razjedinjene narode. Veličanstvene su slike, a s njima činjenice, te parole i te borbe - kada čitav narod sa Kozare i drugih prostora Bosne prerasta u Titovu vojsku koja vodi nadčovječanske ofanzive protiv elitnih i dobro opremljenih Hitlerovih armija, ozbiljno dovodeći u pitanje njegove planove na Balkanu i oko Balkana. Tada se veliki hrvatski i jugoslovenski pjesnici Goran i Nazor pridružuju partizanskom pokretu. Zogović je od početka u toj koloni, na samom njenom čelu…
Kao zrio i osviješćen čovjek, shvatio sam koliko je velika i veličanstvena ta borba bila! I koliko su veliki gestovi dvojice velikih pjesnika, onaj mlađi Goran u planini mrkoj vidjeće svoj hum… čuti urlik vuka, crnih grana šum (zaklaće ga četinici u junu 1943. kod Foče s profesorom Medicinskog fakulteta dr Simom Miloševićem, poslije proboja na Sutjesci!), a stariji Nazor će ostati u koloni, s kravom koja je vođene da u opštoj oskudici i gladi, kada svi gladuju, ne manjka mlijeka za pjesnika koji je već u homerovskim godinama.
Glavnokomandujući te kolone je znao da velika borba treba velikog pjesnika.
….
Miraš Martinović
(Vijesti)

Tuesday, November 29, 2016

Sretan vam Dan Republike!


Vama koji je niste zaboravili.
Vama koji je ne psujete...
Vama koji se rado sjecate bivse nam domovine  koju nam olos razbuca; a mi se, ne snalazeci se, jer nas nisu ucili kako se suprotstaviti i kako se braniti od svojih povukosmo i izgubismo
bez prave borbe...
Olos nas pobijedi!...


Vama koji ste porazeni i prevareni zelim  sretan Dan Republike, zemlje koje vise nema - bivse nam domovine Jugoslavije.

*************

Sretan rodjendan mojim bivsim komsijama i prijateljima 
Fahri i Seji Bahtijarevic!



***************


Monday, November 28, 2016

Gojko BERIĆ: Al Pacinov grijeh


Između povijesti mafije i teških moralnih i socijalnih šokova naše višegodišnje tranzicije postoji očigledna veza. Nasilje, politička i svaka druga korupcija je njihov zajednički imenitelj.
Mnogi veliki filozofi i pisci imali su krajnje negativan stav kako prema religijskim dogmama, tako i prema licemjerju svećenstva. Klasično djelo te vrste je slavna “Pohvala ludosti” Erazma Roterdamskog, snažna kritika postojećeg društva koje se guši pod vlašću ludosti i gluposti. Ludost vlada i u Crkvi, među papama.
Erazmo smatra da je ljubav najviši zakon kome sve ostalo treba biti podređeno. Njegova slavna rečenica iz “Pohvale ludosti” glasi: “Subota je stvorena za čovjeka, a ne čovjek za subotu”.
“Pohvala ludosti” se smatra svojevrsnim manifestom hrišćanske vrline, manifestom borbe protiv ljudskih gluposti i mana, pa bi je danas trebalo ponovo čitati. “Shvatiću Crkvu ozbiljno tek kad njezini duhovne vođe budu govorili jezikom sviju i kad budu sami proživljavali opasan i bijedan život kakav je život većine”, pisao je francuski nobelovac Albert Camus, dok se Napoleonu Bonaparti pripisuje sljedeća izjava: “Religija čuva bogate od gnjeva siromašnih”.
Turski nobelovac Orhan Pamuk, autor niza na Zapadu popularnih romana, tvrdi što iz svog porodičnog, što iz šireg društvenog konteksta da religija nije potrebna bogatima, već samo beskućnicima, paćenicima, gladnima, kljakastima… A na bogatima je samo da im, sa pristojne distance, kažu: “Neka vam Bog pomogne”.
I Krleža je “ratovao” s Crkvom, iako je znao reći da je to opasan posao. Prema knjizi Cynthie Crossen “Bogataši i kako su to postali”, jedan od najbogatijih ljudi svog vremena bio je papa Aleksandar VI, koji se obogatio korupcijama i pronevjerom. Njegova riznica čuvala je novac, dragulje i tapiserije. Smatra se najkorumpiranijim papom u povijesti. Živio je životom renesansnog princa i bio mecena. Imao je gomilu djece, među kojom je i Lucrezia Borgia.
Slavni američki glumac Al Pacino, dobitnik Oscara za glavnu ulogu u filmu “Miris žene”, rođen 1940. u New Yorku od oca Salvatorea, italijanskog imigranta, i majke Rose, Amerikanke, odrastao je u siromaštvu. Silno je želio da ima bicikl, ali roditelji nisu mogli da mu ispune tu želju.
“Otac mi je rekao da uspostavim vezu s Bogom i od njega zatražim bicikl”, pričao je kasnije Al. “Znao sam da Bog ne funkcionira na taj način. Zato sam otišao u susjednu ulicu i ukrao bicikl i molio Boga za oprost”. Iako je još kao dječak pokazivao talenat za glumu, Al nije
mogao ni sanjati da će nekih četrdesetak godina kasnije ponovo zatražiti oprost od Boga, ali ovog puta uz enormno visoku cijenu.
Kao vodeći njujorški mafijaš, na vrhuncu moći, pod imenom Michael Corleone osnovao je donaciju nazvanu imenom svog oca Don Vita Corleonea i ušao u sumnjive poslove sa Vatikanom. U jednoj sekvenci genijalnog Copolinog filma “Kum III”, u kojem Al Pacino igra Michaela Corleonea, papa traži od njega da obeća da će pomagati bolesne i siromašne. Mafijaš koji je bogatstvo stekao pljačkom banaka, ucjenama i brutalnim ubistvima, uključujući i ubistvo vlastitog brata Freda, klečeći pred papom daje obećanje i prima orden Reda Sv. Sebastijana.
Grijesi su, dakle, oprošteni, krv sa Michaelovih ruku je oprana. Ali, Vatikan je u velikoj finansijskoj krizi i traži od Michaela sve više i više novca. Kraj ove genijalne filmske trilogije je poznat.
Ko išta zna o povijesti sicilijanske mafije, shvatio je da nje ne bi bilo bez direktnog uplitanja Crkve. Mafijaši su, u pravilu, bili pobožni ljudi. “Vodi me vjera, a ne drvo barke”, glasi jedna poznata sicilijanska izreka.
Oni su Crkvu darivali značajnim finansijskim sredstvima i bogatim poklonima, a ona im je, zauzvrat, opraštala grijehe i darivala im drvene križeve, pod izgovorom da je dužna brinuti o svačijim, pa i njihovim dušama. Kriminal, porodica i Crkva bili su kult za svakog mafijaša. Crkva im nije samo davala oprost za pljačke i ubistva već su pojedini mafijaški “kumovi” imali čak i njenu direktnu zaštitu. Oni su uvijek nastojali da budu blizu Boga i svećenika.
Nisam želio da ova kolumna bude svedena samo na izvjesnu zanimljivost i ne bih se bavio ovom temom da između nje i teških moralnih i socijalnih šokova naše višegodišnje tranzicije ne postoji očigledna veza. Nasilje, politička i svaka druga korupcija im je zajednički imenitelj.
Gdje su pare i vlast, tu je i Crkva. Uostalom, svi znamo ko već godinama sjedi u prvim safovima naših bogomolja. Na vidjelo su izbile afere, poput one u Zahumsko-hercegovačkoj parohiji, gdje je bilo finansijskih malverzacija, a potom mafijaških ucjena i reketiranja.
“Prigovaraju mi da u usta svog Tartuffea stavljam pobožne riječi, ali kako to izbjeći ako sam želio vjerno pokazati licemjera”, priznao je svojevremeno Moliere, jedan od najvećih komediografa svih vremena. Koliko je onih među nama koji se prepoznaju u ovim Moliereovim riječima. Pri čemu, naravno, nemam nikakvih iluzija da bi ih pritom mogao obuzeti i najmanji stid.

Gojko BERIĆ
(Oslobodjenje)

Sunday, November 27, 2016

Umjetna trava za pomocni teren


Nedavno sam objavio fotografiju snimljenu tada iz istog ovog ugla. Komentarisao sam tada da je u pripremi parking za stadion, zgradu vlade i okolne institucije, znajuci da se do nedavno govorilo o dislociranju Gradskog stadiona.
Prevario sam se grdno!
Nista od parkinga! Bar za sada. Tako da ce nam uposlenici vladajucih organizacija i dalje muku muciti sa parkiranjem svojih pokretnih ljubimcima.
Prostor se zapravo uredjuje za pomocni teren i to sa umjetnom travom.
Lakse za odrzavanje i jos lakse za dislociranje.
Samo podignes tepih i asfaltiras ili kopas rupu za novu visekatnicu!

Saturday, November 26, 2016

In memoriam: Fidel Kastro

13.08.1926. - 25.11.2016.

Umro je Fidel Kastro, covjek, politicar, simbol otpora male drzavice Kube svjetskoj velesili USA. 
Skolovan i u USA. Prijatelj Tita i Jugoslavije.
Mogu reci da Kubu djelimicno poznajem i da je volim. Volim Kubanski narod koji je, na zalost, patio i jos uvijek pati. Volim ici na Kubu jer su nam Kubanci slicni. 
Da li je Kastro mogao drugacije? Da li je kubanski inzinjer morao raditi cijeli mjesec za 20 dolara?
Pitanja su to na koja ce se jos mnogo godina odgovarati.
Moj je odgovor: morao je pronaci nacin da njegov narod, decenijama ne zivi na granici egzistencije.

Friday, November 25, 2016

Mario M.: Sličice iz Banjaluke

 centar iz drona

 Elektrotehnicka skola

 iscekivanje autobusa

 jesen u gradu

loga za Dalmatince

Lovro Munitic: križni put na groblju sv. Marko

 mural u Boriku

 parkic na Kupusistu

 parking

srednjoskolci

Thursday, November 24, 2016

Jedna pjesma o nama Leonarda Koena


„Sa žaljenjem vas obavještavamo da je legendarni pesnik, kantautor i umjetnik Leonard Koen preminuo. Izgubili smo jednog od najcenjenijih vizionara muzike”, stoji u na zvaničnoj stranici Leonarda Koena.


Suviše sam star
Da bih učio imena novih ubica
Ovaj ovde izgleda umorno, neprivlačno
Posvećeno, profesionalno
Puno liči na mene
Kada podučavam tinejdžerke
Radikalnoj formi Budizma
U ime stare plemenite magije
On naređuje da se porodice žive spale
A žene nabiju na kolac
On verovatno zna jednu ili dve pesme
Koje sam napisao
Svi oni
Hrvati, Muslimani, Bosanci, Srbi
Svi batinaši krvavih ruku
I skidači skalpova
Svi oni plešu na muziku Bitlsa
Dragi, dragi prijatelji
Malo nas je ostalo
Petoro na stanici Saut Sentral
Dvoje na Beverli Hilsu
Stalno drhteći
Skriveni među krvlju umazanim fanaticima
Dok svedočimo jedni drugima
O stvarnoj svireposti
O staroj potpunoj svireposti
Koja iz srca proteruje
Toplu glad i skrušenu evoluciju
I od molitve čini bljuvotinu


(Leonard Koen pročitao iz rukopisa 1996. godine, 
preveo Vladislav Bajac)
('Vreme')

Wednesday, November 23, 2016

Svetlana Cenić: Drumski razbojnici na evropskom putu

Da ga je Bosna i Hercegovina birala, ne bi bilo toliko euforije i toliko komentara. Eto, baš će nam nešto promeniti u životu to što je sada Trump predsednik Amerike. Neverovatno je sa koliko žara se uključujemo u izbore u Turskoj, Americi, Srbiji, Hrvatskoj, a o svojim izborima mislimo toliko koliko je cena glasa ili koliko će oni tamo glasati za svoje, pa daj da mi glasamo za svoje, uz ono standardno kod gotovo polovine birača "Nemam za koga da glasam". Ponavljam: svaki narod, svaka država bira sebi na sliku i priliku. Republika Srpska zaista zaslužuje Dodika, a Federacija BiH Izetbegovića i Čovića. Amerika je sebi izabrala i s tim će da živi do narednih izbora, ukoliko ne bude nekog velikog scheiße, pa dođe do onog što zovu impeachment.
Još samo Faruk iz Čekrčića, Jozo iz Kočerina i Srbislav iz Piskavice nisu javno obznanili kako će se izbori u Americi odraziti na BiH. Najviše volim silne analize koje započinju sa: "Ako bude...", što podseća na ono: “Ako bude sunčano, neće biti kiše”. Eto, prva najava je da će novi predsednik proterati između dva i tri miliona imigranata, odnosno onih koji imaju, kako reče, kriminalni dosje. Eto i zida prema Meksiku. "Ja sam veoma dobar u tome, to se zove gradnja", rekao je Trump. Srećna vam bila gradnja, gospodo Amerikanci.
Unutrašnja stvar Amerike, rekli bismo. Tačno. Jedino što nije unutrašnja stvar Amerike jesu one demokratske lekcije, koje ćemo i dalje slušati na okruglim stolovima i seminarima u okviru raznih projekata, pa sad to pada u vodu. Ko će ozbiljan to sada slušati?! I inače mislim da treba gledati šta se radi, a ne šta se priča, odnosno i kod ekonomskih recepata, videti šta se sprovodi, a ne šta se propagira.
Na primer, kod zaštite domaće proizvodnje. Propovedaju se otvoreno tržište i fleksibilno tržište rada, što nikada u životu nije postojalo, niti će postojati. Da ne nabrajam ostale argumente (propise, ograničenja i slično), razlika u platama između bogatih i siromašnih zemalja nije u produktivnosti radnika, već u kontroli imigracije. Da toga nema, jednostavno bi bilo zameniti radnike u bogatim zemljama radnicima iz siromašnih zemalja.
Evo, na primer, čistač ulice. U čemu se razlikuje produktivnost čistača u Americi od onog u BiH? E, ali! Bogate zemlje su bogate zahvaljujući uređenim institucijama na koje se naslanjaju, za razliku od siromašnog jada, koji nema na šta da se osloni, niti se trudi da ima. Bira uvek one iste, koji će sve činiti da sistem nikada ne profunkcioniše. Osim onog organizovano kriminalnog. Bogate zemlje su bogate jer imaju privrede sa boljim tehnologijama, kompanije koje su bolje organizovane, bolje institucije i bolju infrastrukturu, a sve to je plod rada generacija, pa i onog perioda kad su štitili svoje industrije u povoju. U jednom intervjuu 1995. godine Warren Buffet je rekao: "Mislim da je društvo odgovorno za veoma značajan procenat onoga što sam zaradio. Da ste me gurnuli negde u zabiti Bangladeša ili Perua ili neko slično mesto, videli biste šta je ovaj talenat u stanju da napravi na pogrešnom tlu. Prošlo bi 30 godina, a ja bih se i dalje borio za opstanak. Međutim, ja radim u tržišnom sistemu koji nagrađuje upravo ono što ja veoma dobro radim - i to nesrazmemo dobro nagrađuje."
U zabiti zvanoj Bosna i Hercegovina cveta sistem korupcije i kriminala, a predsednik jednog dela države zabrani vladi da kontaktira i pomaže opštinama gde njegova partija nema vlast, uz pretnju crnom knjigom ili spiskom nepodobnih. U zabiti zvanoj Bosna i Hercegovina sistem funkcioniše samo kad treba uzeti pare. Za uzvrat ne daje ništa, već priziva strance, bilo koje vrste, da dođu i uzmu porodično srebro i angažuju lokalne robove, jer su jeftini. Zabit zvana Bosna i Hercegovina je rasadnik svih onih koji će s pasošem u rukama otići nekom Trumpu ili Merkel da budu pristojni i produktivni građani, jer u svojoj zemlji nemaju zid i žicu ka spolja, već je zemlja ispregrađivana barijerama iznutra. U zabiti zvanoj Bosna i Hercegovina stalno se priča o evropskom putu, koji je ustvari evropski drum za domaće (a ponekad i strane) drumske razbojnike. U zabiti zvanoj Bosna i Hercegovina komadići autoputa dobivaju imena i proglašavaju se poklonom građanima, koji ih otplaćuju.
I tu se moram složiti sa bivšim predsednikom Svetske banke Eugenom Blackom, koji je kritikujući zemlje u razvoju rekao da su se opsesivno vezale za tri totema: autoputeve, integrisane čeličane i spomenik šefu države. Nikoga ne brine što su putevi prazni, nije važno je li isplativa čeličana i slični projekti, a na spomenik šefu države ionako će vreme i golubovi utisnuti svoj trag, dodajem ja.
Jer, kad se poigravaju tuđim novcem, nije važno je li isplativo ili ne, važno je samo politički se promovisati dok ih istorija ne smesti u knjigu srama. Ponekad dožive i reinkarnaciju, što je tipično za Balkan, gde stanovništvo brine svetske političke probleme i zavere zagledano u velike daljine, pa ga svaki drumski razbojnik na tom evropskom drumu džepari kako hoće.

Svetlana Cenić
(Dani)

Tuesday, November 22, 2016

Policija, sapka, kasarna i krsna slava


Nedjelja popodne. Dokon, dok cekam tri popodne,  citam izjave policijskog ministra RS Dragana Lukaca.
Izmedju ostalog, ako je vjerovati Nezavisnim Novinama (NN), Lukac kaze i ovo.


"Da će naredne godine kroz obnovu policijske uniforme biti vraćena šapka, koja jeste prvi simbol policajc."

" Da će u narednoj godini biti realizovan i važan projekat izgradnje centra za obuku u kasarni "Zalužani", te očekuje da 1. juna prve organizacione jedinice MUP-a počnu sa radom u ovom centru.

"Da će Narodnoj skupštini RS biti upućen zahtjev za kredit od oko 6,5 miliona KM koji je potrebni da bivšu kasarnu pretvore u centar za obuku.

"To neće biti samo centar za obuku policije Republike Srpske, već će tu biti smješten i veći broj naših organizacionih jedinica, a koje će dobiti dovoljno prostora za efikasno funkcionisanje"

Kao novinu u organizacionom dijelu MUP-a, resorni ministar je najavio i promjenu centara javne bezbjednosti, ali i stanica javne bezbjednosti u policijske uprave.

Rezultate rada MUP-a Srpske za deset mjeseci ove godine, Lukač ocjenjuje zadovoljavajućim u svim segmentima, posebno u smanjenju krivičnih djela, ali i smanjenju broja poginulih u saobraćaju.

"Drago mi je što je MUP Republike Srpske na prvom mjestu kada je riječ o povjerenju građana. MUP Srpske je najveća policijska agencija u BiH. Nadam se da ćemo to opravdati u narednom periodu i dati građanima još više razloga da nam vjeruju",

Ministar unutrašnjih poslova rekao je da su završene pripreme za obilježavanje krsne slave MUP-a Srpske - Aranđelovdana, te da će biti organizovana promocija svršenih studenata Visoke škole unutrašnjih poslova, dodjela zahvalnica policajcima koji su u protekloj godini pokazali visok nivo profesionalnosti u radu, a određen broj policajaca biće promovisan u veći čin.

***************** 

Mozda ja ne razumijem dobro maternji jezik a posebno novopoliticki mternji. Mozda ja ne razumijem globalnu, ni regionalnu politiku. Mozda...
Mozda se zbog mog nerazumijevanja meni cini da policija "koja je na prvom mjestu kada je rijec o povjerenju gradjana" postaje zapravo vojska i to nacionalno - vjerska vojska sa svojom slavom Arhandjelovdanom. Slavom koja je nekada davno bila slava porodice Canak.


Monday, November 21, 2016

Boris DEŽULOVIĆ: Čudo je budućnost

Zvao me jednom u dva iza ponoći Kožo da ispriča vic. Ima on taj običaj, zovne u gluho doba noći iz kafane da ispriča vic.
Elem, zaustavila Muju na graničnom prijelazu carina i milicija, pa ga pitaju ima li što prijaviti. “Imam”, odgovorio Mujo, “eno vam u Širokom pjevaju ustaške pjesme.”
Tako nekako, dakle bez većih problema, prešao je hrvatsko-bosanskohercegovačku granicu general Damir Krstičević, bivši zapovjednik Četvrte gardijske brigade Hrvatske vojske i najnoviji ministar obrane Republike Hrvatske, putujući nekidan u Međugorje.
Novinare je, naime, zanimalo je li ga bilo strah prijeći granicu, s obzirom da se i njega spominjalo kao potencijalnog osumnjičenika za ratne zločine u operacijama u Bosni i Hercegovini nakon Oluje 1995., a general Krstičević odgovorio je lakonski: “Što se straha tiče, bilo je normalno, kao što sam i očekivao. Ja sam ministar obrane Republike Hrvatske, države članice Europske unije i NATO-a.”
- Ne pitam tko ste i što ste, nego imate li što za prijaviti – strogo ga je prekinuo bosanskohercegovački carinik na Bijači.
- A, to – lupio se general Krstičević po čelu. – Imamo puno izazova, asimetričnih prijetnji, radikalizma, ekstremizma, terorizma i elementarnih nepogoda.
- Elementarnih nepogoda? Asimetričnih prijetnji? – blijedo ga je pogledao carinik.
- Da – potvrdio je hrvatski ministar. – Eno vam u Cazinu pjevaju “Alahuekber”.
“Imamo puno izazova, asimetričnih prijetnji, radikalizma, ekstremizma, terorizma i elementarnih nepogoda. Zajedno s Bosnom i Hercegovinom moramo imati sistem koji će odgovoriti na sve.
Mislim da imamo prostora i prilike za unaprjeđenje suradnje”, objasnio je Krstičević potom i novinarima, prepričavajući svoje čudesno iskustvo iz Međugorja, gdje je svojim očima vidio Mariju.
- Mariju? – šokirali se na to novinari.
- Aha. Pa ona me i pozvala.
- Marija vas je pozvala?
- Da, zato sam i došao u Međugorje – nastavio je hrvatski general. – Stigao sam tako sa suradnicima u hotel u Međugorju, sjedili smo u hotelskom lobiju kad se odjednom pojavila ona, blaga lica, sva u ljubičastom, s modrom maramom oko vrata. Odmah sam je prepoznao. Ustao sam, prišao joj i rekao: “Jesi li to ti, Marija?”
- A ona? Šta je ona rekla? – nestrpljivo su zapitkivali novinari.
- Rekla je: “Ne, Marina. Ja sam Marina.”
- “Marina”?!
- Aha. “Marina”, kaže, “a ne Marija”. Pogledam ja malo bolje, kad stvarno Marina. Gdje si, rekoh, Marina, džombo stara! A ona meni: “Đe si, gušteru!”
Tako se, da skratim priču, Damiru Krstičeviću u Međugorju ukazala Marina Pendeš: hrvatskom ministru obrane ukazala se ministrica obrane Bosne i Hercegovine. Kolege vojni ministri danas, kao što su kolege u vojsci bili i prije dvadeset pet godina - pred jesen 1991., dok je JNA tukla po Vukovaru - kad je “gušter” Damir tek polagao posljednje ispite i završavao Vojnu akademiju kopnene vojske u Beogradu, a Marina, “stara džomba”, završila Vojno-tehnički fakultet u Zagrebu i već tri godine radila u Tehničko-remontnom zavodu JNA u Travniku.
Eh, da im je te 1991., kad je ono Biskupska konferencija Jugoslavije obznanila da nema u Međugorju nikakvih nadnaravnih ukazanja, netko rekao da će jednog dana njih dvoje, mladi vojni akademac iz Umčana kraj Vrgorca i mlada vojna inženjerka iz Travnika, biti sekretari za narodnu obranu - da, pardon, ministri obrane – i sastajati se podno Gospina kipa u Međugorju! Da im je netko tada to rekao, bogami bi ga prijavili.
“Eno vam u Međugorju pjevaju nabožne pjesme”, rekao bi mladi poručnik Damir miliciji na povratku kući u Umčane kraj Vrgorca, na graničnom prijelazu Orah. Da je, jasno, u mrskoj Jugoslaviji između Hrvata u Ljubuškom i Hrvata u Vrgorcu uopće bilo granice i graničnog prijelaza.
Tako su valjda ministri obrane Damir Krstičević i Marina Pendeš shvatili kako uvijek treba biti okrenut budućnosti. “Trebamo se okrenuti budućnosti“, značajno je stoga nakon sastanka s kolegicom Marinom naglasio general Krstičević. “S obzirom na veliki broj asimetričnih prijetnji s kojima se susreće, ne samo BiH, već generalno Europa i svijet, razmijenili smo mišljenja i ideje o suradnji u budućnosti”, složila se ministrica Pendeš.
Čudo je, kako vidite, budućnost.
Ujutro si stipendist pitomac na Vojnoj akademiji u Beogradu, ili apsolventica Vojno-tehnološkog fakulteta, pjevaš partizanske pjesme na posljednjoj straži socijalističke Jugoslavije - pred vanjskim neprijateljima, poput NATO-a, ili kontrarevolucionarnim pojavama, poput kleronacionalističkih orgija u Međugorju – a već do poslijepodne si časnik Hrvatske vojske ili, štajaznam, Hrvatskog vijeća obrane. I koliko sutra sam si ministar obrane Hrvatske ili Bosne i Hercegovine, pa pod visokim pokroviteljstvom Djevice Marije u Međugorju dogovaraš suradnju pod kišobranom NATO-a.
Čudo je budućnost.
- Imal izazova, asimetričnih prijetnji, radikalizma, ekstremizma, terorizma, elementarnih nepogoda? – strogo je tako na povratku kući pitao bosanskohercegovački carinik na Bijači. – Šta za prijaviti?
- Imam – kratko je odgovorio hrvatski ministar. - Eno vam u Tuzli pjevaju partizanske pjesme.


Boris Dežulović (Oslobodjenje)

Saturday, November 19, 2016

Friday, November 18, 2016

Predrag Lucić: Trumposlavijo, Trumposlavijo


Slavljenička pjesma o novom bratstvu i jedinstvu što ga je
na prostorima od Vardara pa do Triglava izazvala
izborna pobjeda Donalda Trumpa

Od Sevnice pa do Velesa,
Od tazbine do interesa,
Od sajtova do Ivanova,
Žuta kosa začešljana
Preko cijeloga Balkana,
Trumposlavijo, Trumposlavijo!

Od Šešelja do Informera,
Od bilborda do premijera,
Od kafane pa do Skupštine,
Radikali, naprednjaci,
Ponovo u istoj stranci –
„Trumpe, Srbine! Trumpe, Srbine!“

Janša jodla: „Bravo, zete naš!“,
Čestita i Milo „mafijaš“,
Dodik, Čović, Bakir na sav glas
Pozdravljaju šampiona,
Kunu se u duh Daytona:
„Trumpe, vidi nas! Trumpe, vodi nas!“

Od Kolinde preko Plenkija,
Sve do ultradesnih medija,
U Hrvatskoj trumpoforija,
Ne hvali se više nitko
Sa Hillary da se sliko –
„Nisam, nisam s njom, već s Melanijom!“

Srb ga voli kao Putina,
Bošnjak kao Recep Tayyipa,
Hrvatu je poput Genschera,
Slovencu je izlaz morski,
Crnogorcu „Vijenac gorski“,
Kosovaru on novi je Clinton.

Vole prave macho-izjave,
Migranata izgon-najave,
Na granici beton-zidove,
Al' ne zato da ih dijele
Već zato što stvorit žele
Trumposlaviju, Trumposlaviju.

Šampanja se za te prolila,
Kampanja te hrabra stvorila,
Elektorska ruka rodila,
Živi sretna u slobodi,
Daily Stormer nek' te vodi,
Trumposlavijo, Trumposlavijo!


Predrag Lucić
(Radio Slobodna Evropa)

Thursday, November 17, 2016

Nije tacno


Cijeli svijet prica da su narodi na brdovitom Balkanu ratoborni.

To nije tacno!

Mozda su to oni nekada bili, ali danas - nikako.
Jer da jesu ratoborni, kako se to prica o njima,
ne bi ih bagra koja ih vodi vec cetvrtinu stoljeca
dovela do prosjackog stapa.

Da su ratoborni, kao sto nisu,
ne bi oni i dalje aplaudirali i birali istu bagru.
Jedino sto su promijenili u ovih cetvrt stoljeca
su imena.
Ali bagra je ostala ista - bagra.

Da su ratoborni, kako vole da ih drugi vide,
rekli bi oni svojoj bagri - DOSTA!
I pokazali sta to DOSTA znaci.

I poslije toga bi se mozda ponovo poceli postovati.

Ovako kako jeste - nije tacno ono sto cijeli svijet prica!



Wednesday, November 16, 2016

Miler vs San Marino ili kad amateri matiraju šampione: Vi nosite bijele čarape ispod sandala..


Njemački reprezentativac Tomas Miler kazao je danas da utakmice poput one koju je Njemačka odigrala sa San Marinom u kvalifikacijama za Svjetsko prvenstvo “nemaju smisla” i da šampion svijeta ne bi trebalo da gubi vrijeme i dane igrajući utakmice sa “takvim protivnikom”.
Njegova prepotentna izjava naljutila je cijeli San Marino, a u ime fudbalske federacije i svih stanovnika ove državice odgovorio mu je portparol federacije Alan Gasperoni.
Na izuzetan način.

Najdraži Tomase Mileru,
U pravu si. Utakmice kao ona u petak su nevažne. Vama. Na drugoj strani, dragi Tomase, nije bilo potrebe da dolaziš u San Marino ni zbog čega tokom vikenda, bez Bundeslige. Mogao si da provedeš vrijeme na tvojoj sofi, sa suprugom, u vašoj luksuznoj vili ili da učestvuješ na nekom događaju koji su organizovali tvoji sponzori da bi zaradio nekoliko hiljada eura. Vjerujem ti, ali dozvoli da ti dam 10 razloga zbog kojih ja mislim da je utakmica San Marino – Njemačka bila veoma važna. Ako bi mogao da razmisliš o njima i kažeš mi šta misliš, bio bih veoma zahvalan.
1. Poslužila je da ti pokaže da čak i protiv slabih timova kao što je naš, ne možeš da postigneš gol – nemoj mi reći da se nisi iznervirao kada te Simonćini spriječio u tome.
2. Poslužila je da objasni tvojim trenerima (čak i Bekenbaueru i Rumenigeu) da oni nisu vlasnici fudbala, već svi oni koji ga vole, a među kojima smo i mi.
3. Poslužila je da podsjeti stotine novinara širom Evrope da postoje momci koji slijede svoje snove, a ne vaša pravila.
4. Poslužila je da potvrdi da se vi – Njemci – nikada nećete promijeniti i da vas istorija nije naučila da “mučenje” nije uvijek garancija pobjede.
5. Poslužila je da pokaže da 200 momaka iz San Marina, koji igraju fudbal iz bilo kog razloga, od svojih trenera uvijek dobiju zahtjev da pruže najviše što mogu. Možda će se jednog dana takav pristup i žrtva isplatiti baš protiv šampiona svijeta.
6. Poslužila je vašoj federaciji (i našoj) da zaradi novac od TV i ostalih prava, a umjesto što vama plaćaju za ovo mučenje, mogli bi sa tim novcem da izgrade terene za djecu u vašoj zemlji, da izgrade škole... Naša federacija, odaću vam tajnu, gradi novi teren u malom selu koje se zove Akvaviva. Ti bi mogao da ga izgradiš od novca koji zaradiš za pola godine, mi ga gradimo od TV prava za ovih 90 minuta. Nije loše, zar ne?
7. Poslužila je da se o našoj zemlji, koja je velika kao vaš teren u Minhenu, piše i priča zbog fudbala.
8. Poslužila je tvom prijatelju Gnabriju da počne karijeru u reprezentaciji postizanjem tri gola.
9. Poslužila je da nekoliko stanovnika San Marina budu srećni i da se podsjete da imamo pravi nacionalni tim.
10. Poslužila je da shvatim da iako igrate u najljepšoj Adidas opremi, uvijek ćete biti oni koji nosite bijele čarape ispod sandala.

S poštovanjem,
Alan

(A.R. Vijesti)

Tuesday, November 15, 2016

Goran S.: 2000 godina proskripcija


Dvije hiljade i kusur godina prošlo je od ubistva velikog Cicerona.  Proskribovan i lovljen kao zvijer, napokon je pronađen u pokušaju da napusti Italiju i ubijen. Njegova glava i ruke kojim je pisao svoje govore, odneseni su u Rim i izloženi na rimskom Forumu. Sve to po narudžbi Marka Antonija i Drugog Trijumvirata.
Proskripcija je značila sigurnu smrt. Ovi spiskovi i liste za odstrjel su značili da je došlo do promjene vlasti ili velikih tektonskih poremećaja u politici i državi i u tim momentima je bilo mudrije ćutati i pokoriti se ili dati petama vjetra. A niko nije bio glasniji od Cicerona, ovog, kako stari spisi govore, filozofa, političara, advokata, oratora, konzula. Ili kako ga zovu najvećeg govornika antike. Ostalo je zabilježeno da je Oktavijan, koji je sa Ciceronom bio u dobrim odnosima, čitava 2 dana odbijao da da svoju saglasnost za njegovo ubistvo,  ali politika i interesi su prevladali.
Čovjek bi pomislio da smo 2000 godina kasnije kao društvo civilizacijski odmakli od ovakve okrutnosti koje bismo pripisali starim pred-antičkim, antičkim i srednjovjekovnim vremenima ili u krajnju ruku okrutnom i nasilnom periodu prve polovine XX vijeka. Dobar dio civilizovanog svijeta zaista i jeste, ali ne i mi. Jer, vladajuća partija u Republici Srpskoj je upravo objavila stvaranje jedne knjige, ali ne obične. Nakon Maoove Male crvene knjige koja je objašnjavala Maoovu viziju kineskog komunizma, Gadafijeve Zelene knjige koja je objašnjavala Gadafijev tzv. Islamski socijalizam, nakon tibetanske knjige mrtvih dobili smo i vlastitu domaću Crnu knjigu. Ni rozu, ni zutu, ni gej šarenu, već Crnu. Iako se i u slučaju Crne knjige ne radi o djelu koje bi trebalo da da idološku podlogu vladajućoj partiji i sistemu, ipak ima nekih sličnosti. Neki bi rekli da su i ovdje tvorci, do duše sada već bivši i  sada turbo religiozni, komunisti. Ali tu prestaju razlike.
Predsjednik vladajuće partije je prije nekoliko dana izjavio sledeće : “SNSD će u narednim mjesecima uspustaviti svoju “Crnu knjigu” u koju će biti upisani svi oni koji su bilo kada na bilo koji način SNSD-u napravili štetu. To će značiti da ćemo preko naših organa i naših ljudi u institucijama vlasti voditi borbu protiv tih imena. I to moramo da uradimo.” Nakon toga uslijedilo je još nekoliko rečenica verbalne dijareje, i kao šlag na kraju, “ali nemoj da ko ovo shvati kao prijetnju”. Dakle, oni moraju to da urade i to nije prijetnja.
Tako je to bilo u ovom pokušaju od demokratije na početku 21. vijeka, u sred Banjaluke pred upaljenim kamerama, reflektorima i uz pljesak gomile u najsiromašnijoj državi Evrope. Izvinite, boljem dijelu najsiromašnije države.  Vremena prolaze, metode ostaju iste. Možda je i u ovom slučaju izvijesni Oktavijan (nazovimo ga Igor Radojičić) cijela 2 dana bio protiv toga da se u javni prostor i politički dijalog uvode termini izdajnika, progona i Crnih knjiga, ali to je bio krajnji domet raznoraznih beskičmenjaka.
Ciceronove posljednje riječi dok se saginjao pred vojnikom da ga ovaj skrati za glavu rekao: “Nema ništa ispravno u ovome što radiš vojniče, ali bar se potrudi da me ubiješ brzo i kako treba”.
Crna knjiga dolazi, počnite da važete svaku izgovorenu riječ.  Ili nemojte.

(BUKA)

Monday, November 14, 2016

Nezavisne novine vas lazu

Citam naslov u danasnjim Nezavisnim novinama:
"Kanada hitno traži 10 profesija, cijeli proces useljenja gotov za šest mjeseci"



Uz bombastican naslov na koji ce svaki mladi nezaposleni, a bogami i zaposleni stanovnik ovog naseg podrucja trznuti, uz nadu da je konacno nasao spas za svoje muke ide i ova slika sa praznim foteljama, kanadskim zastavicama i brosurom. Kao da fotelje samo cekaju da neko dodje, sjedne i u njima nadje svoj spas.
Nabrojana su i zanimanja koja Kanada "hitno trazi". Evo tog spiska deficitarnih zanimanja, u Nezavisnim novinama nabrojanih od rednog broja 10 do rednog broja 1 (ne sjecam se da je ovakav redosljed nabrajanja uobicajen):

10. Stručnjaci za finansije i ulaganja 
9. Revizori i računovođe 
8. Grafički dizajneri i ilustratori 
7. Kvalifikovani radnici u maloprodaji 
6. Profesori i predavači 
5. Programeri i developeri 
4. Softverski inženjeri 
3. Konsultanti i analitičari informacionih sistema 
2. Kuvari 
1. Kvalifikovani radnici u ugostiteljstvu

Kao izvor ove informacije u Nezavisnim novinama potpisan je Poslovni dnevnik. Prezvakavanje iste informacije upravo slusam i na BIG radiju sa porukom: "Put pod noge i kud koji - mili moji!"

Vec drugi put u kratkom vremenskom periodu citam slicnu bombasicnu informaciju u Nezavisnim novinama. Prvi put sam samo zavrtio glavom znajuci da je informacija poluistina, a u sustini lazna i da joj je jedini cilj da izazove paznju i podigne tiraz, a ne da pomogne hiljadama onih koji traze spas iz svoje teske situacije.

Ovog puta ne budem lijen i udjem u web stranice kanadske vlade koje definisu imigracionu politiku kako bih provjerio da li se nesto promijenilo u zadnja tri i po mjeseca. Istina je da postoji i program "Express entry" ali ovaj program postoji od vajkada. Istina je i da Kanada, generalno, treba radnu snagu i da je sansa da se u Kanadi nadje posao, radi i zaradi neuporedivo veca nego kod nas. Ali i to je tako od vajkada. Istina je i da Kanadi trebaju kvalifikovni radnici sa iskustvom. Na stranicama kanadske vlade pobrojano je cak i 150 raznih vrsta zanata. Tacno je i da Kanada svake godine primi od 250 to 300 hiljada imigranata. Ali je vec godinama otprilike toliko.
Naravno, tacno je i da se kandidati boduju.
Sve ostalo je zapravo budjenje lazne nade. Ne kazem da ne postoji mogucnost da se dobije kanadska ulazna viza. Ali tvrdim da su sanse prilicno male, nikako kako bi se iz ove informacije zakljucilo, jer je konkurencija i pritisak stradalnika iz citavog svijeta ogromna.
Istina je i da poznajem i situaciju na trzistu radne snage u Kanadi.
Pouzdano znam da Kanada trenutno nema veliku potrebu za grafickim dizajnerima, profesorima i predavacima, programerima, analiticarima informacionih sistema, jer znam bar nekoliko mladih ljudi iz svih ovih zanimanja koji traze, i ne nalaze lako, zaposlenje u tim oblastima a zavrsili su kanadske fakultete sto je ogromna prednost za zaposlenje u poredjenju sa novim emigrantima. Za strucnjake za finansije i ulaganja kao i revizore i racunovodje mogu jedino reci da, ako ne zavrse kanadske skole nemaju ni 0% sansi sa nasim skolama jer su finansijski sistemi ovdje i u Kanadi potpuno razliciti i ono sto vrijedi ovdje ne vrijedi u Kanadi i obrnuto. Kandske firme ne zaposljavaju pravnike i racunovodje koji nisu prosli kanadsku skolu.

Naravno, ne zelim nikoga odvracati od trazenja svoje sanse, ma gdje ona bila, ako u svojoj zemlji takvu sansu ne mogu naci. Ali ne treba, ovakvim bombasticnim clancima buditi laznu nadu da je maltene jedino sto treba uraditi ispuniti formular i spakovati torbe.

Jedini moj savjet za sve one koji traze mogucnost za bolji zivot u Kanadi je da udju u web stranicu kanadske vlade i detaljno prouce sve ponudjene informacije.

Umjesto pauze


Saturday, November 12, 2016

Ante Tomić: Gledam Trumpa

Teško je zapravo biti ateist. Nevjera je svakodnevno na velikim iskušenjima.
Evo, na primjer, kako shvatiti da je Donald Trump izabran za predsjednika Amerike, da će kovčežić sa šiframa za aktiviranje transkontinentalnih raketa s nuklearnim bojevim glavama doći u ruke jednog muškarca koji izgleda kao seksualni napasnik iz piano bara na kruzeru?
To nije istina, uzviknut ćete zapanjeno. Pojava se naprosto opire svakom racionalnom objašnjenju.
Znanost je nemoćna, sve što smo znali o ljudskom mozgu više ne vrijedi.
Nekakva je tajanstvena, nevidljiva sila to morala urediti i sada nam se veselo cereka gore na nebesima. Donald Trump najozbiljniji je dokaz do sada: Bog nesumnjivo postoji i On je komičar.
Naslućivali smo to, istina, i prije.
Prije nego što su u Americi izabrali ocvalog plejboja namazanog narančastom kremom za samotamnjenje, i Talijani su opetovano birali jednog nakvarcanog pohotnika.
Vidjeli smo mnogo ridikuloznih lidera i oni nisu nužno bili iz Turkmenistana, Čečenije ili nekakve slične srednjoazijske zabiti.
Poznato nam je kako notorno precijenjena demonstracija političke volje naroda katkad može imati zastrašujuće posljedice, kako demokracija katkad zaista nije gora od diktature jer slobodni izbori na vlast mogu dovesti gore luđake nego što bi ih doveo generalski puč, ali Trumpova pobjeda opet nas je iznenadila.
Zatekla nas je masovna omiljenost jednoga otvorenog neprijatelja čitavih etničkih i vjerskih skupina, jednog neodgojenog psovača, bahate neznalice i lažljivca, a možda više od ičega drugog nevjericom nas je ispunilo da su milijuni nezaposlenih i krezubih bijelih američkih glupana bez zajebancije, potpuno ozbiljno povjerovali da će ih spasiti jedan koji je sam cijela četiri puta bankrotirao.
Njihova je vjera upravo potresna.
Aleluja! Bog je s nama.
I upravo umire od smijeha.

Ante Tomić (Jutarnji list)

Friday, November 11, 2016

In memoriam:LEONARD COHEN

Leonard Norman Cohen
(21. IX 1934 – 7.XI 2016.)

Napustio nas je jos jedan pjesnik, muzicar, umjetnik, uz to i Kanadjanin - Leonard Kohen.
Malo je reci da sam obozavao njegovu poeziju, balade, ritam, toplinu i ljubav koju je sirio... Njegove balade, njegove poruke su oplemenjivale, cinile tugu podnosljivijom, zivot ljepsim...

Nakon vijesti o njegovoj smrti ostaje mi uspomena na njegov koncert u Torontu prije nekoliko godina. Bio je to jedan od koncerata koji se pamte za cijeli zivot, poslije kojih se covjek osjeca bogatijim za jedno predivno zivotno iskustvo... Jer Kohen se zapravo druzio s nama, svojim obozavaocima, osjecao kako reagujemo, disemo i duhovito komentarisao, komunicirao stihom i muzikom... Kohen svakako spada u grupu visestruko talentovanih svjetskih umjetnika ciji ozvuceni stih ostaje duboko urezan u memoriju.
Jedna od njegovih poslednjih izjava:
''Velika je promjena blizina smrti. Ja sam uredan momak i volim da dovršim stvari koje sam započeo. Spreman sam da umrem. Nadam se da nije previše neprijatno. Toliko od mene.''

Pocivaj u miru veliki umjetnice.

Most Radija Slobodna Evropa: Moć Milorada Dodika

Dva politička analitičara iz Banjaluke - Srđan Puhalo i Srđan Šušnica odgovaraju novinaru Omeru Karabegu na pitanje: Da li je Milorad Dodik ponovo apsolutni gospodar Republike Srpske?


SRĐAN PUHALO: Dodikov Savez nezavisnih socijaldemokrata proglasio je izdajničkom opoziciju koja učestvuje u organima vlasti na nivou Bosne i Hercegovine, a sebe je predstavio kao patriotsku snagu. Referendum, koji je zakazan uoči izbora, predstavljen je kao odbrana Republike Srpske. Opozicija se u tome nije snašla. Nije imala jasan stav prema tom referendumu, čas je bila protiv, čas je bila za. Ja vjerujem da je teško voditi politiku u Republici Srpskoj, a ne biti veliki Srbin. U dejtonskoj Bosni i Hercegovini stvari su tako postavljene da najekstremniji ljudi i političke partije dobijaju najviše glasova.

SRĐAN ŠUŠNICA: Priče o izdajnicima i patriotima, o ugroženosti Srba i njihovoj budućnosti - to su priče kojim se ljudi u Republici Srpskoj bombarduju od 1988,1989. godine. Od tada najčitaniji i najgledaniji mediji - Večernje novosti, Politika, Glas Srpske, Radio televizija Srbije i, naravno, Radio televizija Republike Srpske nisu promijenili svoj narativ. To su mediji koji skoro već trideset godina ispiraju mozak ovdašnjim ljudima - tako da društvo u Republici Srpskoj uvijek dođe kao militantniji dio srbijanskog društva, a vlada Republike Srpske kao militantno krilo vlade u Beogradu. Ono što vlada u Beogradu misli - to vlada u Republici Srpskoj govori i provodi. Dodik ne treba biti veliki mudrac. On samo uzima ono što su Karadžić, Milošević i sva svita koja je bila prije njega već odradili. Oni su napravili jedan veliki rezervoar iz kojeg Dodik ili bilo koji drugi populista poslije njega mogu da crpe narative dokle god postoji Republika Srpska.

PUHALO: Nije riječ samo o nacionalističkoj retorici. Ne smijemo zaboraviti da je SNSD trenutno najbolja i najjača firma u Bosni i Hercegovini koja ima 185.000 članova čije telefone i adrese znaju stranački funkcioneri.To je ogromna stranačka mašinerija koja je odlično kontrolisana, vrlo dobro motivisana i koja na mig rukovodstva poslušno izvršava naređenja. Ono što je takođe važno je da SNSD još uvijek ima šta da ponudi običnom čovjeku, da ga motiviše da glasa za tu partiju. Pošto su na vlasti oni imaju šta i da ponude. Zaposliće nekoga, obećaće neke benefite zbog kojih će ljudi raditi za SNSD.

ŠUŠNICA: Preko Dodika Beograd kontroliše brzinu kretanja Bosne i Hercegovine prema evroatlantskim integracijama, pogotovo prema NATO paktu. U potezima oficijelnoga Beograda može se prepoznati i uticaj proruskih elemenata u Skupštini Srbije i u vojnoobavještajnom sistemu koji veličaju Dodika kao jedinog istinskog srpskog lidera. Beograd ništa neće učiniti da smiri Dodika. Niti može, niti hoće. A proruski elementi u Srbiji, kao i sama Rusija, guraće Dodika da što više destabilizuje Bosnu i Hercegovinu.

PUHALO: Milorad Dodik nikada nije toliko boravio u Beogradu kao posljednjih godinu dana. S kim god da se sastao, kojoj god manifestaciji da je prisustvovao - ovdje se to prikazivalo kao njegov uspjeh. Kad Srbija kaže da ne podržava referendum ovdje se to ovako predstavlja - oni ne podržavaju referendum, ali podržavaju vlast koja stoji iza tog referenduma. Dodik to majstorski radi.

ŠUŠNICA: Nedodirljivost Dodika se ispoljava na dva nivoa - prvi je ideološki nivo, a drugi koruptivni, pa se stvara utisak da mu niko ništa ne može. Ima tu još nešto, a to je odsustvo američke politike u Bosni i Hercegovini i u Evropi uopšte. Primjetna je Obamina mlaka reakcija na ekspanziju Rusije od Baltika do Crvenog mora. Mislim da je Evropa potonula u desni, povremeno čak i u ultradesni ideološki narativ. Ultradesničarska Evropa podržava Dodika - to vidimo u Austriji, to vidimo i u Slovačkoj. Jedan od onih koji su bili najprijemčiviji za Dodikovu secesionističku politiku bio je bivši Visoki predstavnik za Bosnu i Hercegovinu Miroslav Lajčak. On je u stvari sa svojim vrlo desnim stavovima otvorio put Dodiku.

PUHALO: Dodik igra vrlo pametnu igru, on Srbima prodaje nadu, prodaje neki futur šesti i onda to kapitalizuje na izborima. Istovremeno, on pričom o otcjepljenju stalno frustrira političare iz Federacije i, kada oni reaguju, on dobija političke poene u Republici Srpskoj. Međutim, moramo imati u vidu da Dodik dugoročno ide u pravcu osamostaljenja Republike Srpske što otvara mogućnost bilo njemu, bilo nekome drugom iz Republike Srpske, da u određenom trenutku potegnu to pitanje. Pričom o nezavisnosti Republike Srpske on i kratkoročno i dugoročno skuplja poene.

ŠUŠNICA: Dodikovi saradnici vrlo mnogo ulažu u ubjeđivanje administracije Sjedinjenih Američkih Država i evropskih zemalja u opravdanost otcjepljenja Republike Srpske. Ubjeđuju ih da je Bosna i Hercegovina propali projekt - i to ima efekta. Oni smatraju da dolazi novi svjetski poredak, koji će biti bipolaran i u kome će Rusija biti jednaka Americi, i prepoznaju svoje mjesto u tom poretku. Oni Republiku Srpsku u tom poretku vide kao skoro nezavisnu ili potpuno nezavisnu državu. Referendum o statusu Republike Srpske sigurno će se desiti 2018. godine. Možda to neće bitu referendum o potpunoj nezavisnosti, već, recimo, o samostalnosti države Republike Srpske unutar unije Bosne i Hercegovine. Nacionalistička elita Beograda i Banjaluke još od potpisivanja Dejtonskog sporazuma gleda na Bosnu i Hercegovinu kao na uniju ili savez dviju država u kome Republika Srpska ima svoj suverenitet i svoju državnost.

PUHALO: Otcjepljenje, odnosno nezavisnost Republike Srpske, ne bi se moglo desiti mirnim putem. Inače, takve stvari ne zavise samo od vlasti u Republici Srpskoj, moraju se posložiti neke svjetske kockice da bi takve stvari mogle da se dogode. Dakle, nisam siguran da se to može desiti u naredne dvije godine, čini mi se da je to prerano, ali nedavnim referendumom pređena je psihološka granica, pa vlast u Republici Srpskoj i Milorad Dodik imaju legitimitet da forsiraju tu priču, a realizacija je još uvijek neizvjesna.

ŠUŠNICA: Sa onakvim nesposobnjakovićima u Sarajevu Milorad Dodik je gospodar cijele Bosne I Hercegovine. U to apsolutno nema sumnje.

(Radio Slobodna Evropa)

Thursday, November 10, 2016

JELENA LOVRIĆ: Umjesto da se zgraža nad zločinima, Hrvatska se zgraža nad istragama!

Ponovo na temu nasih heroja i njihovih zlocinaca. 
Tema svih tema na Balkanu! 
Dok god su nasi zlocinci - heroji, a njihovi heroji - zlocinci, nema mira na Balkanu! 
Mir ce nastupiti onda kada mi osudimo zlocine i one koji su ih cinili 
u nase ime.
Ko ce to uciniti prvi? 
I dok se narodi Balkana i na ovoj temi vrte u krug, oni koji su pokupili
krvavi kajmak uzivaju u svom plijenu i likuju.

***********************************


Želim se na sudu suočiti sa svojim silovateljem, bivšim šefom vojne policije u Orašju – izjavila je prije više od četiri godine u velikom razgovoru za Jutarnji list Tünde Benković.

Diplomirana pedagoginja, Mađarica, udata za Hrvata, s kojim se u njegovom rodnom Orašju bavila ugostiteljstvom, detaljno je opisala mučne događaje iz maja 1992. Poimence, optužila je Peru Vincetića, kojega su u bosanskoj Posavini zvali Pero Konj, i jednog vojnog policajca HVO-a po imenu Mato. Silovali su je naizmjence.

– Bila sam izgubljena, bilo je strašno, bojala sam se da će me nakon toga ubiti – ispričala je.

– Želimo da javnost sazna što nam je učinio čovjek koji slobodno šeće Hrvatskom – podupro ju je njen muž Marko Benković.

Protiv Pere Vincetića, bivšeg zapovjednika Vojne policije 106. brigade HVO-a, prije šest je godina podignuta optužnica. Tereti ga se za brutalno mučenje više zatočenih civila te za višekratno silovanje u Donjoj Mahali. Sada je za zločine počinjene na više lokacija u Orašju i Donjoj Mahali pritvoreno deset Hrvata ratnih veterana. Optužnica još nije podignuta, ali krimen koji im se stavlja na dušu – navodno ubistvo sedam civila – vrlo je težak. Da, Orašje se herojskim naporima, uz ogromne žrtve, udruženom borbom Hrvata i Bošnjaka odbranilo od velikosrpske agresije, i u cijeloj je Posavini ostalo jedina slobodna enklava. Ali i u pravednoj borbi moguće je počiniti zločine.

Bez obzira na to što Hrvatska o tome govorila. Nažalost, reakcije na recentne događaje u Orašju planule su ovdje do granice histeriziranja. Kompletna se nacija strašno uzrujala, politički i medijski uvjeravana kako je riječ o novoj antihrvatskoj zavjeri. S vrha se države sugerira da su optužbe na račun privedenih Posavljaka potpuna izmišljotina. Da se Hrvatima, navodno najvećim pravednicima na zemlji, opet pakira. Tim povodom neviđena je količina neodgovornih i tendencioznih tvrdnji, pa i notornih gluposti, izgovorena u samo nekoliko dana.

U ratnohuškačkoj se retorici natječu prvaci države, bivši generali, povjesničari, Hrvati po profesiji…

Predsjednica je tako iznenađena, zabrinuta i u niskom startu za sazivanje Vijeća za nacionalnu sigurnost. Raspituje se je li iko u Hrvatskoj znao što se sprema. Priliku koristi da provuče sugestiju o krivnji onih koji nisu htjeli poslušati njene zahtjeve o “promjenama u diplomaciji i službama”.

Uži kabinet premijera Plenkovića satima zasjeda. Potpredsjednik Vlade i ministar vanjskih poslova Davor Ivo Stier hapšenja implicitno dovodi u vezu s proklamiranom hrvatskom politikom prema Bosni i Hercegovini. Znali smo da će biti izazova i otpora politici nove hrvatske Vlade, kaže, imputirajući posve netaktično da je pravosuđe u BiH tek slijepi instrument političkih struktura.

Drugi potpredsjednik i ministar obrane Damir Krstičević tvrdi da se u slučaju hapšenja Hrvata u Orašju radi o političkom procesu kojemu je cilj destabilizacija Hrvatske.

Stierov prethodnik Miro Kovač sa saborske govornice slučaj proglašava dokazom “pravne nesigurnosti u kojoj žive Hrvati u susjednoj državi” – pravna sigurnost je, valjda, kad se zločin ne goni i njegovi počinitelji ne inkomodiraju! – pa od hrvatske Vlade traži da unaprijed dozna tko će u BiH biti uhapšen, kao da se u bilo kojoj imalo ozbiljnoj zemlji privođenja najavljuju.
Mostov sveprisutni Miro Bulj tvrdi da pravosuđe BiH uglavnom podiže optužnice protiv hrvatskih branitelja, generala HVO-a, što je notorna laž.

U opoziciji vrlo slična retorika. SDP-ov Ranko Ostojić s mjesta šefa saborskog Odbora za unutarnju politiku objavljuje da su hapšenja u Orašju vrh ledenog brijega. Prema njegovom mišljenju, riječ je o ekstenzivnom i selektivnom korištenju pravosudnog sistema u političke svrhe. Hrvatska ne može dopustiti da Bosna i Hercegovina donosi optužnice koje nemaju pravni temelj, kaže.

I tako dalje, i tako dalje…

Generalno, umjesto zgražanja zbog počinjenih zločina, politička Hrvatska pokazuje potpunu konsterniranost činjenicom da se zločin istražuje, pa se kao ključno pokušava uspostaviti pitanje modela raspolaganja ratnim dokumentima. U tom se kontekstu s bijesom i osudom tvrdi da “našim arhivima vršljaju razni agenti Sarajeva”, koji povijesnu građu navodno koriste selektivno u političke svrhe, doslovce, protiv politike hrvatske države i na štetu hrvatskog naroda.

Kao da Hrvatska po svojim civilizacijskim i međunarodnim obavezama nije dužna pružiti pravnu pomoć i omogućiti procesuiranje zločina. Uostalom, kad je već riječ o raspolaganju arhivskim materijalima, možda bi trebalo postaviti pitanje kojim pravom Hrvatska gospodari dokumentacijom HVO-a. Ratni ministar Gojko Šušak naredio je njeno prebacivanje u Zagreb. Kao da mu je to lično vlasništvo! Takvom odlukom samo se potvrđuje vazalski odnos HVO-a prema Zagrebu.

Ukratko, silna halabuka koja se povodom privođenja u Orašju diže po Hrvatskoj zapravo je sredstvo pritiska, kojim se od susjedne države pokušava ishoditi zaustavljanje i odustajanje od procesuiranja ratnih zločina. Istina, Bosna i Hercegovina jako je široko to zahvatila: nekoliko hiljada osoba protiv kojih se vode istrage, od toga nekoliko stotina Hrvata. Hrvatska se odlučila za drugačiju praksu, ne čačka ni tamo gdje bi trebala. Ali, način na koji reagira u ovom slučaju ne koristi njenom međunarodnom ugledu. U diplomatskim krugovima prilično su iznenađeni potpuno ishitrenim i pretjerano uzrujanim, gotovo proključalim postupcima službenog Zagreba. Čude se otkud toliko nervoze u ekipi koja se inače predstavlja kao umjerena. Riječ je, nedvosmisleno, o neprimjerenom pritisku na pravosudne institucije BiH.

Dovesti hašenje desetorice iz Orašja u vezu s posjetom premijera Plenkovića komšijskoj Bosni i Hercegovini nije baš najpametnije. Zapravo je vrlo brzopleto i paušalno.

Može se razumjeti kad HDZ-ovi politički oponenti jašu na takvoj interpretaciji. Kad SDP-ov Fred Matić akciju privođenja osumnjičenih neposredno nakon boravka hrvatskog premijera u Sarajevu proglasi šamarčinom koju su mu domaćini odvalili. Ali, začuđuje da i u Vladi prihvate takvo tumačenje. Da sam Plenković govori o tome kako je tajming događaja u Orašju indikativan, premda priznaje da se policijska operacija pripremala dulje vrijeme. Vremenska koincidencija postoji. Ali pravosuđe čak ni u slabo funkcionirajućoj Bosni i Hercegovini nije tek puka ekstenzija političkih vođa. Utoliko se i premijerova izjava kojom je kazneni progon Posavljaka proglasio politički motiviranim može smatrati prilično neopreznom i neozbiljnom. Odnosno, previše je ozbiljna da bi se mogla ostaviti neobjašnjenom i neargumentiranom.

Kad je riječ o proklamacijama, Hrvatska je veliki prijatelj Bosne i Hercegovine. Ali, neki konkretni potezi ne izgledaju tako. Privođenje ratnih veterana u Orašju trenutno proizvodi takve tenzije kakvih nije bilo od tragičnog vremena hrvatsko-bošnjačkog rata iz 1993. godine.

Zatim, forsiranje s čela hrvatske države, prvo od predsjednice Republike, a sada i nove Vlade, nekakvog koncepta dogradnje Daytona i “federalizacije BiH” razlog je ozbiljne skepse. Čak je i američka ambasadorica u Sarajevu smatrala potrebnim izaći pred javnost upozoravajući da SAD čvrsto podupire Dayton.

Potom, nedavni juriš trojice hrvatskih ministara, s tadašnjim potpredsjednikom Vlade Božom Petrovim, na Stolac, gdje su o gorućim problemima, koji su eskalirali u povodu izbora, razgovarali samo s hrvatskom stranom. Sada se pokušava zavrtjeti ideja o tome da bi Hrvatska sugovornika o sudbini BiH mogla naći u premijeru Srbije Aleksandru Vučiću. Zastrašujuća zamisao koja sugerira zaobilaženje Bošnjaka i povratak na ratnu politiku, kada su se Slobodan Milošević i Franjo Tuđman domunđavali o podjeli Bosne i Hercegovine.

Takvu najavu u Sarajevu mogu smatrati samo neprijateljskim aktom.

Wednesday, November 09, 2016

Sokantna pobjeda Trampa

Pobijedila je zelja vecine Amerikanaca za promjenama


Nocas se desilo cudo u koje je prije dvije godine vjerovao samo jedan covjek na svijetu, on sam - Donald Tramp.
Nocas je Donald Tramp izabran je za predsjednika USA!
Necu o strahu koji svako realan osjeca od covjeka koji nikada nije radio za nekog drugog, nikada u nekoj politickoj administraciji, covjeka koji je pokazao da vrlo malo zna o medjunarodnoj politici, koji vrlo malo zna o mnogim drugim stvarima... a sada, u svojim rukama ima vlast da vlada najjacom drzavom na svijetu, da vlada svijetom, jer druga jaka drzava ne postoji u danasnjem svijetu. Strah od njegovih ishitrenih i nepromisljenih odluka je opravdana i jasno izrazena u cijelom svijetu...

Pokusacu  da rezultate izbora za predsjednika USA posmatram sa pozitivne strane.

Prvo, odlicno je sto je Hilari Klinton izgubila izbore.
Mnogi su razlozi za to. Ona je predstavnik istrosene politike koja je, ne samo Americi, vec i cijelom svijetu donijela mnogo zla i nesrece poslednjih decenija. Njeni govori i potezi su predvidivi i prazni. Jedino sto sam tokom njene kampanje vidio je njena neogranicena zelja i potreba da vlada. Sve sto je radila i govorila bilo je vjestacki; fraza do fraze. Govorila je ono sto ona i njen stab smatraju da je dobro reci u cilju postizanja cilja, osvajanja vlasti u USA i svijetu.

No rezultati onih izbora pokazuju da i Amerikanci zele PROMJENE. Pokazalo se da je Amerikancima dodijala ugladjena, lazna politicka vrhuska koja ih vodi iz jednog u drugi poraz, i u unutrasnjem i na spoljnom planu. Treba se samo provozati sjevero-istokom Amerike uz kanadsku granicu, i vidjeti domete americke politike na unutrasnjem planu. Kilometri oronulih, polusrusenih i napustenih kuca; kvartovi Filadelfije, Detroita sa oronulim zgradama bez prozora, u koje je opasno zalaziti, jer su, napusteni od nekada zaposlenih Amerikanaca, sada leglo kriminala i bijede.... Jad i bijeda najjace zemlje na svijetu koji ne nalaze mnogo minuta na televizijskim ekranima.
Tramp je otvoreno govorio o tom jadu. Otvoreno rekao da ce javnim radovima obnoviti Ameriku. Otvorenim i jednostavnim jezikom, bez uvijanja, je govorio o velikim greskama americke medjunarodne politike, o proizvodnji neprijatelja na svakom koraku, o nezaposlenim Amerikancima, o oronulim podzemnim zeljeznicama, aerodromima...
Mnogo toga sto je govorio bilo je i naivno i ludo i logicno je da je izazivalo strah. Ali svojim otvorenim i nekonvencionalnim nastupom privukao je na svoju stranu Amerikance koji zele PROMJENE. Zbog toga se moze reci da je na ovim izborima pobijedila je opcija za promjene. Ono sto Sandersu nije uspjelo, da ubijedi vecinu da ce njegov plan promjena donijeti dobro Americi pa ga je Klintonova  lako pobijedila, uspjelo je politickom autsajderu Trampu.
Jedino sto se sa sigurnoscu moze predvidjeti da americka a i svjetska politicka scena sa Trampom na celu USA nece biti ista.

Da li ce biti bolja ili losija za Amerikance i sve nas pokazace nam bliska buducnost.


Tuesday, November 08, 2016

Aleksandar Hemon: Bezbol

U Chicago sam stigao 14. marta 1992. Na aerodromu su me dočekali moj jaran Jurij i njegov jaran Darko.
Dan je bio sunčan pa su se s autoputa izdaleka mogli vidjeti glomazni neboderi u centru grada. Poslije su me vozali po Chicagu da mi pokažu. U autu su slušali radio na kojem se trunilo o početku baseball sezone i lokalnom klubu znanom kao Cubs. Darko i Jurij su mi objasnili da Cubs nisu ništa osvojili još od 1908, da su u finalu (World Series) posljednji put bili 1945. i da mnogi vjeruju da su Cubsi ukleti. Ali ove godine, ubjeđivali su me 1992. veliki navijači Cubsa Jurij i Darko, ove godine će sigurno daleko dobaciti i nešto uraditi. Te godine, Cubsi nisu ništa uradili niti su igdje dobacili, ali su me ipak naredne godine, Darko i Jurij opet ubjeđivali da bi ove godine Cubsi mogli nešto uraditi i daleko dobaciti, što se ponovo nije desilo.
Nije mi, tako, trebalo dugo da skontam da je nada u Cubse funkcija dolaska proljeća, kada počinje baseball sezona, i da je vezana za biološko-klimatske uslove u Chicagu: kao što iz zemlje počnu klijati prve vlati trave, tako se u navijača budi nada, s dolaskom vrelog ljeta je spržena da bi potpuno uginula do jeseni, kada se igra finale. U neko doba mi je to postalo malkice i potresno: svakog proljeća bi neko rekao: "Ove godine, Cubsi će..." da bi se to onda neizbježno izjalovilo. Naravno, to nije počelo s mojim dolaskom u Chicago: Cubsi su 2008. obilježili stoljetnicu gubitništva.


Mnogi su godinama vjerovali da je to zbog kletve koju je na Cubse bacio Bill Sianis, vlasnik čuvene čikaške kafane Billy Goat (tj. Jarac), koju je na Zapadnoj strani (West Side) otvorio nakon što je ukinuta Prohibicija 1933. Nedugo nakon otvaranja, iz kamiona je pred kafanom ispalo jare, koje je on spasio i liječio. Jare je krstio Murphy, i zbog njega je kafana preimenovana Billy Goat. Elem, kad su Cubsi u finalu prvenstva 1945. igrali protiv cluba iz Detroita, Sianis je na utakmicu na stadionu Wrigley Field poveo Murphyja, za kojeg je uredno kupio kartu. Murphy je, budući jarac, dosta vonjao, pa je osiguranje Sianisa s utakmice izbacilo u 4. krugu (inning). On je na izlasku, kaže legenda, prokleo Cubse riječima: "Ovi Cubsi, neće oni više pobjeđivati". (Them Cubs, they ain't gonna win no more.) Cubsi su shodno tome izgubili protiv Detroita, a onda nastavili gubiti decenijama. Sianis je 1979. pokušao otkazati kletvu, ali se nije primilo. Njegov nećak, koji je naslijedio kafanu, u rasponu između 1973. i 1998. pet puta je doveo jarca (umjesto rahmetli Murphyja) na Wrigley Field, sve u nadi da će to kletvu učiniti nevažećom. Povremeno bi navijači i dobrovoljci na stadionu žrtvovali jarca, a 2008, na stogodišnjicu posljednjeg osvajanja prvenstva, grčki pravoslavni pop je svetom vodicom prskao igračku klupu. Sve džaba.
Ali, konačno, ove godine, Cubsi su impresivno dobacili do finala i tu se susreli s Clevelandom u seriji u kojoj je pobjednički tim morao dobiti četiri utakmice da bi postao prvak. Izgledalo je da jareća kletva fercera kad su se Cubsi našli u očajničkoj situaciji, nakon što su kod kuće
izgubili dvije utakmice zaredom, pa je rezultat u seriji bio 3:1 i sve je ukazivalo da će Cubsi po ko zna koji put izgubiti u odlučujućem trenutku. Cubsi su uspjeli izjednačiti seriju i pobijediti u sedmoj utakmici, čime su postali "svjetski šampioni". Dok ovo pišem, igrači se u autobusu voze kroz grad pun ushićenih navijača da bi se u glavnom parku pokazali masi od par miliona najodanijih. Tako je nakon sedamdeset i kusur godina kletva skinuta.
Ja ne volim baseball, ali gledao sam finale koliko sam mogao, i mislim da je sve to lijepo. Grad je sretan, mnogi moji prijatelji (a i neprijatelji) su na ovo čitav život čekali, sportski optimizam se konačno isplatio, nešto se ovaplotilo. Volio bih da sam i ja sretan zbog uspjeha pa da i ja malo na ulicama prošenlučim, ali nek' je, što se kaže, sa srećom.
Problem s Cubsima, a i s milim mi Chicagom, je to što su u Americi, gdje je sve zagađeno trumpovštinom. Tako je, recimo, vlasnik Cubsa, koji je dobre pare platio da se dovedu u klub novi direktor, trener, igrači i tako se kutariše jareće kletve, u septembru uplatio milion dolara za Trumpovu kampanju, što će reći da od svake drangulije sa znakom Cubsa, dio ide trumpisti. Sjetio sam se tim povodom tako kako sam, naivno, navijao za Crvenu zvezdu u finalu Kupa šampiona, kao što su to u isto vrijeme na čelu s Arkanom činile i tadašnje Delije, budući Tigrovi. Zvezda je bila dobro zagađena, ali ja sam mislio da politika nije još prešla na našu polovinu terena.
Koga su zmije ujedale, i guštera se boji. Opsada i rat počinju kad se čovjek nađe u situaciji da na ulici zagleda ljude u lice i pita se: "Je li mi ovo neprijatelj? Da li bi me ovaj zatvorio ili ubio". Kad sam neki dan glasao u lokalnoj biblioteci, uhvatio sam se kako identifikujem potencijalne trumpiste iz komšiluka. Nema sumnje da ih ima, pošto je moj komšiluk, u kojem se priča sto dvadeset jezika, kontaminiran, kao i sve ostalo, kao i Cubsi, kao i unutrašnjost moje glave. Nakon kontaminacije, logični sljedeći korak je osjećaj da se nema gdje i kud, da su svi izlazi zatvoreni, da je slobodna teritorija ne samo nedostupna nego i neslobodna. Dok u centru Chicaga ushićeno građanstvo slavi Cubse i kraj kletve, ja proklet prebirem po gorespomentuoj unutrašnjosti glave da nađem kuda bi se moglo ići ako Trump u utorak pobijedi. I to ne toliko da bi se rečena glava sačuvala, mada buduće bitke nisu isključene, nego zato da ne bih i ja bio zagađen, da ne bih i ja učestvovao u trumpističkoj Americi, da mu ne bih plaćao poreze, da mu se ne bih vozio po putevima, da mu ne bih predao ništa od ovo malo moralne i ljudske crkavice koju sam u pedeset godina nakupio.
U utorak će se tako odlučiti ima li ovdje mjesta za prokleta čovjeka kojemu ni baseball nije bezbolan.
Related Posts Plugin for WordPress, Blogger...