Tuesday, December 13, 2016

Jablan u Vrbasu

(Kazivao: Iso Gudžević, decembra 1983.
Zabilježio: Sinan Gudžević)


E da te nešto zamolim, blagoš mene, sad ću da ti kažem šta. Vidim da si išo u Sarajevo i da si bio kod Zaima Imamovića. E neka si, puno mi je srce bilo kad sam vido i čuo da si kod njega bio. E kad drugi put stigneš u Sarajevo, da odeš i nađeš pevača Safeta Isovića, pa kad ga nađeš, blagoš mene, da ga onda nešto pitaš, sad ću da ti kažem šta. Da ga pitaš najprije, e zna li on o čemu ona pesma peva, ona koju on stalno preko radija peva ‘Vrbas voda nosila jablana’. I da mu rekneš, sad ću da ti kažem šta da mu rekneš. Da mu rekneš da mi, a nas ima desetak, sve stariji ljudi, evo ima i dvaes i više godina, ne možemo da pogodimo e šta je šta u tu pesmu. Pa da nam on preko tebe poruči, a ti da ne zaboraviš to što ti on rekne, no da nam to doneseš ovamo, sve kako ti je on reko. Ponesi i jednu svesku i olovku, pa i zapiši, da ti je lašnje. Da rekneš Safetu, a on ne mora znati koji je od nas šta rekao, on nas i ne poznaje, pa zato mu ne moraš kazivati naša imena, da mu rekneš da je jedan od nas, a ti neka znaš da je to Rustem, da je jedan od nas rekao da onaj jablan što ga ta voda Vrbas nosi ne može biti ništa drugo, već da je taj jablan vo. Ili bik. Kod nas se volovi i bikovi često zovu Jablan. Nema kuće koja je ikad držala volove, a da barem jednome nije bilo ime Jablan. A Raco je, davno je bilo, još je bio ovde, reko da jablan iz pesme može biti samo drvo. I reko je još da mi to drvo zovemo topola, ali da se neke od topola zovu i jablani. U Bosni, kaže, rastu ti jablanovi više no kod nas. Mi smo povisoko pod planinom, nas hoće bukva i hrast i smrča i bor, oko potoka hoće vrba i hoće joha, a topole imamo svega dvije-tri i to od nedavno, poneko zasadio poneku. A taj pevač Safet Isović ima još jednu pesmu, ‘Jablani se povijaju’, e tu su jablani drveta, tu nam ne treba ni tolmač ni pomoć. Ali taj jablan što ga nosi voda Vrbas dosta nas zamajava, pa nas, blagoš mene, pomalo i muči, te nam treba pomoć, cijela moba nam treba da se o tome jablanu ne zamajavamo zimi, kad su danovi pokratki, a noći podugačke. Zimi, blagoš mene, malo-malo pa se neko seti Safetova jablana. Evo sad ću da ti kažem cijelu pesmu, a sigurno je i ti znaš, pa vidi sam šta je tu jablan.
Vrbas voda nosila jablana,
Na jablanu kuje kujundžija.
‘Kujundžijo, tako ti zanata,
Skuj ti meni od zlata junaka!
Nemoj plava, tako ti zanata,
Već garava, ko što sam i sama!’
Eto, mi ne možemo ni da pogodimo ni da se pogodimo šta je i ko je taj jablan. Bio je u ovaj moj lokal jedanput naišo i učitelj Akim, on je bio i tvoj učitelj, naišo baš, a mi se nadgornjavamo o tome jablanu. I Akim sluša, sluša nas ka ono kad sluša svoje đake, pa okrene oči na Rustema, pa na Ahmeta, pa na Velisava, pa na mene, na svakoga koji nešto kaže on okrene oči. I kaže naposljetku Akim da bi, blagoš mene, gramatički, jablan mogao biti prije životinja nego drvo. Kaže Akim da, kad bi jablan bio drvo, onda bi pesma počinjala ‘Vrbas voda nosila jablan’! I još nam je reko učo naš da ni mi ni niko naš ne kaže ‘povodanj odnio hrasta ili bora’, nego ‘povodanj odnio hrast ili bor’. Te mi se čini da Akim nije s puta: jablan tu ne može biti drvo! A ti Safetu ne spominji ni Akima ni nikoga od nas, što da nas imenuješ, da ga ne odosadiš. A od Borka pokojnoga, našega šumara dobroga, čuo sam da jablan može biti i konj. Neki čoek iz Devića, ime mu Golub, imao je konja i tome konju ime bilo Jablan.
Pa kad već, blagoš mene, dođeš do Safeta Isovića, a ti ga onda pitaj još nešto, sad ću da ti kažem šta. Da ga pitaš kako to na tome jablanu – pa taman da je jablan trupac ili goveče ili kljuse – kako to da na njemu ima kujundžija, i još da, dok voda nosi toga njegova jablana, on i dalje kuje! Ada kako to i otkud to, to da ga pitaš, to te molim. Mi ovamo, e to možeš slobodno da kažeš Safetu, ne verujemo da iđe ima, i da je iđe ikad imalo i da će ikad iđe imati takoga kujundžije da mu voda nosi konja na kojem je i on, ili možebiti vola, pa ne znam kako da se našao na njemu, ili trupac od topole, a on, usred te vode koja mahnita i ljulja ga i zanosi da ga prevrne, udara onim svojim koraćom u sitnu i vitku žicu zlatnu, dok umrli čas ide pravo ka njemu, da ga sretne. E to da ga pitaš i da dobro utuviš ili da zapišeš šta ti je reko, pa da nama to sve utanko kažeš. Zato što ovako ne znamo ništa, a ne znamo ni koga da pitamo.
Imam, blagoš mene, da te zamolim da pitaš Safeta još nešto, sad ću da ti kažem šta. Da ga pitaš, šta on misli ja kakva je to žena koja gleda kako ta Vrbas voda huči i nosi toga nedatnjika na tome jablanu, a ona ga, usred njegove muke i ljute nevolje, moli da joj načini nešto što mi ne umijemo biti pametni šta je. Ona pet para ne da za to kuda će voda odnijeti zlatara na jablanu, ona svoju pređu prede, hoće da joj kujundžija iskuje šta joj je srcu prahnulo. Ima pesama čudnih, ima njih da ponešto razumiješ, ponešto jok, ali ovu pesmu Safetovu mi ne razumijemo nimalo. Nikako je ne anlaišemo, cipcijelu je ne razumijemo. I da ti kažem pravo, ja ne znam rašta on peva sve to. A opet vidim, svi vidimo, i to nije bez velika čuda, da i ženskinje i muškinje voli i da sluša i da peva tu pesmu, i ne sekira se niko što ništa ne razabire, ni oko jablana ni oko kujundžije ni oko garave žene. Evo ja sam, prije koju godinu, uzeo ove gusle što vidiš, pa sam je odgudeo cijelu. Gusle ka gusle, jedna žica i gudalo jedno, malo sam zakrenuo glas na krajišnicu, jedanput, pa potekar, pa opet potekar, ali mi nije sinulo ni sunce ni mesečina. Ljepše je pevati uz harmonike, a ja sam je gudeo što sam se nado da će mi se uz gusle barem malo otkriti onde đe je pokrivena.
Imam još da te zamolim nešto da pitaš Safeta Isovića, evo šta. Da ga pitaš šta on misli šta ta žena misli kad od kujundžije zlatara traži da joj iskuje od zlata junaka. Ni ja ni drugi koji smo se o tome zabavili, jedan Zeković, jedan Kicara, poneki Mušić, pa Milovan Ašanin, pa Dragoslav Točilovac, pa, blagoš mene, i poneki Gudžević, nijesu znali. Kakav je to junak od zlata, a da ima crnu kosu? Je li to kip, je li kumir taj junak od zlata? I kakav joj je to junak koji je iskovan na čakanac zlatarski. I kako će kujundžija njemu da iskuje crnu kosu i crne oči? Ako je junak od zlata, onda mu je i kosa zlatna, a kako će zlatna kosa bit zlatna, ako je crna? Jedno dijete od Pavićevića slušalo nas jedne godine kako to pričamo, pa reče da je ugalj crno zlato, da bi kosa u junaka bila od uglja. A mi onda pitamo to dijete zna li ono šta je to kujundžija. Jok vala, ne zna. Mi mu onda reknemo da je to zlatar, i reknemo mu da zlatar ne kuje ugalj. Ono šuti, jezik progunulo. E, blagoš mene, a Dragoslav Točilovac je reko kako on misli da devojka moli zlatara-kovača da joj od njojzinoga dragoga učini junaka, jok onako kovački, već da ga malo poduči, da ga u junaštvo uvede. I da ono ‘od zlata’ znači ‘od dragoga’. Nije to bez neke, znamo svi da se u pesmama i van pesama dragome i dragoj kaže ‘zlato’. Dobro, ako je tako, onda kujundžija nije zlatar, no je neki hećim ili neki vidar, blagoš mene.
Imam još i ovo da te zamolim, blagoš mene, da učiniš kad odeš u Sarajevo i kad sretneš Safeta Isovića. Da mu rekneš da sve ovo što ćeš ga pitati nije iz neke hile ili zle namere, već što ima poneko pa kaže da Bosanci lijepo pevaju, ama ponekad ne znaju šta pevaju. A ako neko zna da zapeva, onda zna Safet. Pa mislim, blagoš mene, da on zna i ono što mi ne znamo. Eto, i da mi mahsuz poselamiš Safeta Isovića!

(Novosti)

No comments:

Post a Comment