Wednesday, October 18, 2017

Boris Goronja: Capitano

Doktor Boris Goronja je sin mog  dobrog druga i komsije, pokojnog kardiologa Mladena Goronje. I Boris je kardiolog, veoma posvecen svome poslu i svojim pacijentima. Pamtim ga kao djecaka iz komsiluka a sada kao kardiologa koji je sa paznjom i ljubavlju brinuo o kardioloskim problemima moje mame i ogromnom povjerenju koje je ona imala u njega. Danas, na daljinu, provjerava moje kardio nalaze, daje savjete do kojih mi je veoma stalo, jer znam da njemu nisam brojka, kako se ponekad osjecam ovdje, sa kanadskim doktorima. Boris je prije otprilike godinu dana  iz Banjaluke preselio u Bec gdje ima vise mogucnosti da radi i uci od vrhunskih svjetskih kardiologa; da se dalje usavrsava i sam postane jedan od najboljih.  
No, nije to razlog sto danas pisem o Borisu Goronji. I pored svakodnevnih obaveza koje donosi prilagodjavanje u novoj zivotnoj sredini, Boris nalazi vremena da na svojoj fejzbuk stranici objavi veoma interesantne strucne clanke iz kardiologije, slicice iz svog svakodnevnog zivota, zapazanja, slike stare Banjaluke iz bogate porodicne arhive... Pozelio sam da neke od njegovih objava predstavim i vama na ovom blogu jer ih vrijedi procitati i vidjeti. Boris je to odobrio i evo jos jednog saradnika Parkica koji ce ga svakako obogatiti...
Procijenite sami prema crtici koja mi se veoma svidjela i koju danas prenosim.

********************************* 


Povremeno popijem kafu u usputnom kafeu, procitam novine i ponekad slusam razgovor dvojice Italijana. Jedan je konobar, a drugi je ON.

Zovu ga Capitano. 

Radi obicne gradjevinske poslove. U pocetku mi je prijala njihova italijanska "ćakula" uz kapucino. Nisam razumio gotovo nista. Capitano bi uvijek dolazio u svom radnickom odijelu, zarastao u duzu bradu, sa nekom cudnom frizurom. Uvijek bi stajao i pricao. Nikada nije pio nista, samo bi uzimao stare novine od juce i samo one italijanske.
Konobar mi je danas ispricao da je Capitano zaista bio kapetan duge plovidbe, visoki oficir italijanske ratne, a kasnije trgovacke mornarice. 


Na vrhuncu karijere skrivio je neku pomorsku nesrecu, gdje je bio optuzen i proveo dosta godina u zatvoru. Vremenom je izgubio svu imovinu placajuci skupe advokate i sudske troskove. Kada je osiromasio ostao je sam, bez "prijatelja". Porodicu, navodno, nije imao. Obzirom da nista drugo nije znao ni raditi osim upravljati brodom, zivotna bura ga je usidrila u Becu, na nekoj od gradjevina. 

Za jedan od italijanskih drzavnih praznika, jedanput godisnje, Capitano oblaci svecanu oficirsku uniformu sa odlikovanjima i odlazi u Crkvu. Dan prije toga odlazi kod berberina da skrati bradu i da se osisa. I to radi samo jedanput godisnje. Ljudi koji ga duze poznaju kazu da nisu sreli covjeka koji sebe smatra toliko srecnim, kao sto sebe smatra Capitano. Sreca je u malim stvarima, trenucima i samom prepoznavanju srece.

Tuesday, October 17, 2017

Viktor Ivančić: Uzgoj sveca

Istoga dana kada je hrvatski premijer Andrej Plenković došao u Vatikan u službeni posjet papi Franji, pa nakon toga novinarima dao skandaloznu izjavu da "kanonizacija Stepinca ide dobro, u pravom smjeru", svećenik i povjerenik za ekumenizam Sisačke biskupije Branimir Motočić također u sklopu borbe za lik i djelo Alojzija Stepinca nije došao na dječje groblje u Sisku.


Tamo je održana komemorativna svečanost za djecu srpske nacionalnosti stradalu u ustaškome logoru, gdje je od kolovoza 1942. do siječnja 1943. godine život izgubilo njih između 1160 i 2000, a ukupno ih je kroz logor prošlo oko 6000. Odbivši da kao predstavnik biskupije "pribiva tom događaju", bez sumnje uz podršku svoga nadređenog, sisačkoga biskupa Vlade Košića, velečasni Motočić je rekao: "Iako taj događaj ima i svoj molitveni dio, on je ipak politički intoniran, u čemu ja nikako ne mogu sudjelovati. Posebno se to odnosi na prešućivanje uloge blaženog Alojzija Stepinca u spašavanju i zbrinjavanju djece iz zbjega s Kozare i okolice."

Radi skrbi o imidžu pokojnoga nadbiskupa, dakle, premijer pribiva, a svećenik izbiva; prvi otvara, a drugi zatvara vrata; ovaj preferira in, a onaj out varijantu očuvanja slave mrtvog blaženika. Ili su varijante ipak iste?

Sadržaj iznimno kratkog razgovora između predsjednika hrvatske vlade i glavnokomandujućeg u Vatikanu nije poznat, no budući da ovaj potonji na svoj način predstavlja anomaliju na vlasti do te mjere da je i dalje otvoreno pitanje kako je došlo do toga da se negator duha katoličkog klera zatekne na čelu Katoličke crkve ništa nas ne sprječava da zamislimo njegovu logičnu reakciju na lobistički nastup Andreja Plenkovića:
"A zašto se vi, mladiću, kod mene zauzimate za pokojnog nadbiskupa? Odakle vam drskost da se kao političar i premijer jedne male i slabo poznate zemlje tako vulgarno miješate u unutrašnje stvari Katoličke crkve? Nisu li vas poučili da bi vjera i politika, a posebice crkva i država, trebale biti razdvojene? Prelati u vašoj domovini možda misle drugačije, ali ja ne pripadam takvoj sorti. Ako izbor, regrutacija i štovanje katoličkih svetaca imaju ikakvih dodira sa svjetovnom sferom, onda to može biti samo u zoni ljudskoga morala, a nikako politike. Pogotovo ne nacionalne politike koja mi je posebno odurna. Što se mene tiče, sveci nemaju ni nacionalnost ni ideološku uniformu. A ja nemam vremena, mladi čovječe. Hajde privedite svoje mališane da ih očinski pomilujem po kosi i da se slikamo za uspomenu, pa lijepo pođite s bogom u dobru raspoloženju. Ima tu i nekih kolača. Jeste možda za jedan kolačić?"

Limitiran blagom naravi i finijim kućnim odgojem, Sveti Otac vjerojatno se nije izrazio baš tako, no nema sumnje da je u glavi formulirao nešto posve slično, unaprijed znajući da će arogantni posjetitelj iz Hrvatske, čim napusti papinske odaje, pljunuti najprije po njegovu gostoprimstvu, zatim po sekularnoj kulturi i boljim demokratskim običajima, te prodati maglu da "kanonizacija Stepinca ide dobro, u pravom smjeru".

Postupak velečasnog Motočića instruktivan je na drugi način. NJegovo korištenje Stepinca kao izlike za nedolazak na komemoraciju za pobijenu kozaračku djecu likvidiranu zbog dosljednog provođenja rasne politike NDH najbolje je povezati s činjenicom da je njegov pretpostavljeni, biskup Vlado Košić, nešto ranije u istome tom Sisku blagoslovio spomenik podignut 114-orici pripadnika ustaške vojske koje su u svibnju 1945. pogubili partizani.
To da se katolički duhovnici rado i često javno mole za duše palih ustaša, a ne i za one koje su ustaše poslali u smrt, pa makar to bila i djeca, nije nikakva novost, niti dostatan povod da se još jednom uzaludno sablaznimo. No ono što vrijedi uočiti jest da sisački povjerenik za ekumenizam brani Alojzija Stepinca gestom koja je najizravnije suprotstavljena onoj vrsti morala što se Stepincu pripisuje prilikom svrstavanja u garnituru katoličkih blaženika.

I eto zgodnog paradoksa: upravo kroz grčevite pokušaje da mu se osigura antifašistička ambalaža, Stepinac postaje trade mark novoga hrvatskog fašizma. Zato jer želi naglasiti njegovu prešućenu ulogu "u spašavanju i zbrinjavanju djece iz zbjega s Kozare i okolice", velečasni Motočić odbija iskazati pijetet djeci koja nisu bila ni spašena ni zbrinuta, već mučki likvidirana od strane ustaških zločinaca. Da bi štitio šuplji crkveni mit o kršćanskom humanistu, on uskače u ulogu njegova antipoda i lišava se minimuma kršćanske sućuti.

Sudbina slavom opjevana pokojnika utoliko se čini trajno zapečaćenom: čak i da nije bio prijateljski naklonjen ustaškom režimu Ante Pavelića, blaženik iz Krašića je kroz proces posthumne glorifikacije upregnut u snaženje ustaštva, samo što ovo više nije prohujali, nego aktualni fenomen.

Da ima nešto petlje i poštenih namjera, Andrej Plenković je mogao o tome iskreno popričati s papom Franjom i uputiti ga u tajnu prividnoga nesporazuma, jer i ovome bi to zacijelo bilo interesantnije od razmjene kurtoaznih osmijeha, šopanja gosta kolačićima i očinskog tapšanja djece po vlasištu. Mogao mu je, primjerice, objasniti kako stvarna ambicija nije da se kroz postupak crkvenoga posvećenja proizvede nekakav imaginarni, moralno umiveni Stepinac to je tek tehnički manevar podesan za postizanje cilja već, obratno, da se etiketom sveca proslavi i u bronci izlije Stepinčeva historijska realnost. Ono što se uistinu kanonizira je klerikalna kolaboracija s fašizmom.

Zbog toga je nužno prozreti cinizam zauzete poze: čak i ako je činio dobra djela u zlim vremenima, to je tek neizbježna izlika, a ne istinski razlog prelatova pumpanja na dimenziju humanističkog superheroja; realan razlog leži upravo u njegovoj pragmatičnoj srođenosti sa zlim vremenima i nosećim protagonistima. Puni smisao Stepinčeva uzdizanja na svetački pijedestal avaj na suprotnoj je strani od argumentacije koja taj proces prati.

Da li bi Katolička crkva u Hrvatskoj danas inzistirala na kanonizaciji Alojzija Stepinca da je on kojim slučajem umjesto što je postao markantna žrtva komunizma bio hapšen i suđen od strane ustaške strahovlade?

Ne samo da je odgovor niječan, nego je i pitanje neumjesno, jer sadrži hipotetski bezdan. NDH je od osnutka oglašena "katoličkom državom", a nadbiskup ju je pozdravio kao ostvarenje hrvatskoga sna. Razdioba ovlasti bila je jasna: državni je poglavar definirao vjerski karakter države, dok je vjerski vođa zajamčio nacionalni karakter crkve.

Karte su na isti način podijeljene pola stoljeća kasnije, prilikom obnove državnosti, s dodatkom u vidu mučeništva pod komunizmom kao najpovoljnijim kreditom za socijalnu promociju na ovome i onome svijetu. Prelat kao žrtva fašizma (recimo kao jedan od onih 18 katoličkih svećenika hrvatskog podrijetla što su poginuli kao suradnici partizana) bio bi posve nezanimljiv ideološkim komesarima državne crkve i crkvene države, pa dakle i neupotrebljiv kao objekt kolektivnog obožavanja. Alojzije Stepinac je hrvatski svetac idealnih proporcija zato jer mu je između "dva totalitarizma" onaj prvi ustaški bio neusporedivo draži. I u tom je smislu on suvremeniji nego ikad.

Zadržimo li se u kršćanskome registru, to ima veze s vjerom jedino u domeni raskalašena svetogrđa, jer je Katolička crkva u Hrvatskoj odavno obavila dekapitaciju boga i postavila naciju na njegovo mjesto. Taj primarni grijeh je fundament zbog kojeg sve litanije s hrvatskih oltara imaju aromu otrcanog licemjerja. Doseg hipokrizije, doduše, mnogo je širi znamo li da je crkva tek državna depandansa za spiritualna pitanja, pogon zadužen za plemenske vradžbine i masovnu simulaciju duhovnosti.

Radi toga nikome od visokih katoličkih dostojanstvenika nije palo na pamet osuditi postavljanje ploče s fašističkom parolom u Jasenovcu. Radi toga Glas Koncila tiska najodvratnije revizionističke publikacije o jasenovačkom logoru, u kojima se pokolji pripisuju isključivo partizanima. Radi toga sisački ljubitelj Alojzija Stepinca, čuvenog zaštitnika kozaračke mladeži, odbija doći na groblje ubijene djece pogrešne nacionalnosti...

Što je što u frazi "Stepinčeva crkva" koja je sve češće u javnoj upotrebi? Radi li se o imenici onečišćenoj pridjevom ili o pridjevu ukaljanom imenicom? Svejedno. Točnije, nije na nama da tragamo za odgovorom, jer je to unutrašnje litanje vjerske institucije.

(Dnevni list Danas)

Monday, October 16, 2017

Georg Britting: BOSANSKI RUČAK

-u prevodu Marija Krsnića-

Stolnjak od grubog platna, bijelog kao staračka brada kad potamni od duhanskog dima, bijaše išaran blijedim, crvenkastim mrljama jr se tokom godina nagutao crnog vina. Za vrijeme terevenki dok su ga pijanci povlačili i gužvali, mora da je i sam bio često posve pijan; sada je ležao uredno i trijezno prostrt, ali tragovi crnog vina još su bili tu, kao i tragovi pijanstva na licima ljudi.

Kroz prozor sam gledao kesten, njegove velike režnjevite listove crvenkaste kupice cvasti što su poput plamičaka svjetlucale i podrhtavale na vjetru, gledao sam iznad njega plavo nebo i zašiljeni, kao kreč bijeli, toranj džamije. Neprestano sam se iznova čudio i radovao promatrajući kako se drvo i toranj miroljubivo druže — prije sam bio mišljenja da to stablo što nosi cvast nalik na svijeće može da živi u prijateljstvu samo s kršćanskim crkvama. Tako se kod nas, u Bavarskoj, često može naići na seosku crkvu koju bijeli grobljanski zid prijazno grli u sjenci tog lisnatog moćnika. Ali gle, čovjek nikad ne prestaje učiti — i oni su u slozi, Alahova džamija i drvo mog djetinjstva, pa su i stolnjak od grubog tkanja ispred mene i minaret, bijel kao kreč, poprimili zeleni odsjaj svjetla koje je padalo kroz nadsvođenu krošnju.


Stol je bio postavljen za jelo; ručak je mogao početi. Prije svega, naravno, običaj je tog kraja da se pije rakija od šljive — šljivovica i od tog običaja ni ja nisam htio odstupiti, htio sam da je i ja pijem. Bila je to mlada šljivovica, od prošle godine, providna i bistra kao voda — kada je starija, blista se žućkasto poput ćrilibara. Natočio sam punu čašicu i iskapio je nadušak, da potaknem želju za jelom, da izazovem lakomost, da se pripremim i oraspoložim za ono što dolazi. Šljivovica je pratila cijela ručak, uvlačila se između pojedinih jela i kao što je počelo, tako je s njom sve i završilo. Htio sam poslije, uvečer, da joj napišem hvalospjev, da joj ispjevam pjesmu pohvalnicu, htio sam da je slavim i veličam, ali nisam dotjerao dalje od ova četiri retka:
Šljivovicu prvo, napitak
Taj šljivin bistri,
Mada blag, ledenom ipak
Žestinom on iskri!
Da, tako mi je prijala rakija, blaga kao mlijeko, a istodobno kao da ledenim iglama probada i pali. Raširih ubrus na koljenima, bolje se namjestih na stolici i sa vilicom i nožem u rukama dočekah prvo jelo: kranjsku kobasicu pečenu u tijestu. Kranjsku kobasicu, tamnocrvenu, masno sjajnu, vidio sam već u svežnjevima na tezgama mesara u Ljubljani i Zagrebu. Isječena na
kolutiće, u hrskavom oklopu smeđe kore od tijesta, započela je muziku ručka snažnim zvukom, kao udarcem po bubnju.


Onda je u dubokom tanjiru poslužena čorba od povrća, gusta, zamršena smjesa zelenih trava i plavičastih, mahovinastih spletova, između kojih su plivali žućkasti komadići crvenog luka i tamni kolutovi krastavca, a suhi ribani sir, izdašno posut odozgo, bijelio se na tom brdu povrća kao ljetni snijeg na zelenoj alpskoj livadi. U miješno i oprezno valjalo je jesti tu čorbu, sa kašike su se nestašno njihali konci, komadići luka su bježali, a krastavci su kiselkasto žarili nepce.
Još jedna šljivovica nakon toga i došlo je glavno jelo! Bila je to, kao gotovo uvijek u Bosni, bravetina, kako se to već kaže, nekako olako, skoro prezrivo, mršteći se: neizbježna bravetina! Ali to zapravo nije bio brav, nije to bila crna i smeđa, žilava bravetina jakog mirisa, bilo je to jagnjeće meso, jagnjetina, bijela kao piletina, hrskava i labavo vezana za bijele kosti, sa kožicom koja se meko raskidala, sjajeći se svijetlosmeđe i ružičasto, svjetlucajući kao tanko staklo. Uz to sam dobio činiju zelene salate: nije bila začinjena i morao sam je sam potresati, drmusati, okretati, miješati i dodavati u odgovarajućim omjerima sol, ocat, ulje i isjeckani crveni luk.

Velik sam komad imao na tanjiru, nipošto nije on tu bio samo da ga se malčice kuša, bio je to krepak, hranjiv obrok da se čovjek do sita najede, pa sam teško disao kada sam ispraznio tanjir zbog čega poželih opet jednu šljivovicu da isperem usta.

Udobno se zavaiih na stolici i pogledah gore prema plavom nebu koje je sada bilo još sjajnije — ili mi se samo tako činilo? Gledao sam svijetlo zeleno lelujanje krošnji drveća, dublje unutar njih bilo je sumračno, a kao kreč bijeli minaret letio je poput strijele gore, ka nekom nepoznatom cilju: njemu je taj cilj bio poznat, ta i naši crkveni tornjevi znaju zašto streme gore, prema putujućim oblacima.
Tako je, na moje veselje, ručak tekao do tog trenutka, a onda se lagano počeo priklanjati svom kraju. Bio je to prost seljački objed, sastavljen od jednostavnih i dobrih jela; ničeg tu nije bilo prvorazrednog, ničeg prefinjenog i pretjeranog, nije bilo nikakvih izmišljenih mješavina i rijetkih iznenađenja. Tome je posve odgovarao i sir koji je slijedio nakon toga: mala tamna gruda ovčjeg sira kakvog jedu pastiri. Bila je to draž posebne vrste, taj blagi, seljački sir u čijem okusu kao da je poput daška lebdio miris dima. Napajalo me je gorko, crno vino i uživao sam u tom pastirskom objedu.


U bakarnim lončićima s dugom drškom bila je poslužena kava, pripremljena na turski način: fino samljeveni kavin prah pliva na površini stvarajući mjehuriće, lagano se taloži, a ono što se ne staloži, to se pije. Zajedno s kavom iznesena je i mala posuda kao med ljepljivih slatkiša koji su u kockicama, kuglicama i štapićima od presovanog i zaslađenog voća blistali svojim živim paunskim bojama, žuti i crveni i plavi, a njihova pretjerana slatkoća bila je gotovo bolna.

Bokal crnog vina nije bio prazan, a i u malom bokalu još je vatreno bljeskala šljivovica i ja sam se radovao što nisam musliman kome su opojna pića zabranjena, premda sam već primijetio da ni oni ne drže svi do tih propisa.

Pritom sam zavijao i pušio cigarete od žutog, mirisnog duhana dugih končića, a sve ono što sam jeo i pio i pušio bilo je primjereno ovoj zemlji što leži između Istoka i Zapada, zemlji koja je još prije jednog ljudskog vijeka bila turska i kojom su vladali begovi i paše potčinjeni moćnom velikom gospodaru na Bosforu. U toj zemlji stoje jedne pored drugih kršćanske crkve i džamije, muškarci i danas još uvijek hodaju u pelengirima, polako i svečano, noseći na glavi crveni fes, a žene se pokrivaju koprenom, kao što to nalaže već zamirući običaj. Uskoro one to više neće raditi!
Takav je bio ručak, u sjenci kestena, s pogledom na džamiju, ručak sa bravetinom, vinom, kavom, slatkišima i duhanom, bosanski ručak u Banjaluci.

Georg Britting: ‘’Bosnische Mahl’’ (1930.)
Putevi 3/87, Banjaluka

Sunday, October 15, 2017

Ljubodrag Stojadinović: Doček sultana

Dizajn: Peščanik

Ima nečega u svečanim dočecima „sa najvišim državnim počastima“. Najnižih počasti nema, pa je u ovom slučaju superlativ samo potencirani oblik spektakla sa postrojenim trupama, raportima, usiljenim gostoljubljem i vojnom muzikom. Došao nam je u goste Redžep Taip Erdogan, čovek koji je u julu prošle godine preživeo vojni puč, jedan od omiljenih modela promene vlasti u Turskoj.
Posle tog traljavog pokušaja udara, Erdogan je postao sultan sekularne Turske, surovi progonitelj političkih protivnika, pisaca, novinara i književnika, ljudi koji ne misle dobro o njemu ili njemu ne misle dobro. Čak i za besposlene srpske babe i dede, koji oćoraviše gledajući turske serije, Erdogan je novi Sulejman Veličanstveni, vlasnik prošlosti u kojoj smo mi gradili naš rajetinski mentalitet, te pribavili sebi sultančića za gospodara bez granica.
Nije preterano loše družiti se sa moćnima, bolje je da im malo podilaziš nego da te biju. Ima nešto uzbuđenja u izboru prijatelja sa raznih strana i povodima koje nije potrebno obrazlagati. Ali, susret između Vučića i Erdogana nešto je sasvim drugačije od svega nabrojanog, pošto Erdogan nije od onih lidera većeg formata, koga valja priviti na grudi i izljubiti ko zna koliko puta po tri puta, kao pašenoga. Kao što je, recimo, Toma Nikolić usnim aparatom onoliko puta obanjao Putina.
Ovde se ipak radi o mešovitom učinku istorije i inercije, neizbežnim naslagama protivrečnih atavizama, kao i sukobu ili skladu modernih varijanti cezarizama na obe strane. Erdogan je to postigao na eksplicitno surov način, Vučić uči na svom najgorem primeru. Ono što je Erdogan ostvario, Vučić nije najbolje razumeo: turski predsednik apsolutno kontroliše vlast, ovaj ovdašnji želi da je poseduje. Na taj način najvitalnije sfere društva izlaže svojoj ambicioznoj nesposobnosti.
Erdogan svoju moć zasniva na potpunoj kontroli sposobnih podanika, kojima je predočena sultanova okrutnost. Tu nema paralele sa Vučićem: on želi da ga njegovi slepo slede u svemu što ne ume da radi.
U praktičnoj politici, Erdogan je besprizorni operativac, u stanju je da učini ono što mu se prohte; Vučiću se samo prohteva ono što bi želeo da učini, ali to najčešće ne ume, a za drakonske korake nema kuraži, niti je u moći da izgradi mehanizme za tako nešto.
Zbog toga su i neke paralele o identičnoj suštini apsolutizma „dva predsednika“ uglavnom neumesne. Radi se o sasvim različitim strukturama vlasti i o specifičnim parodijama demokratije, kako kod koga.
Svečani doček Erdogana je pokazao sve odlike „sirotinjske slave“, na kojoj se pokazuje uglavnom ono što ne postoji. U ovom slučaju glamur, iskrenost i grandiozno prijateljstvo. Ništa od toga; nategnuta bliskost među glavarima država ne može se proglasiti „prijateljstvom među narodima“, jer je reč o potpuno različitim percepcijama. Kao dosledni rušilac sekularizma, Erdogan je postao moćni protagonista balkanskog islamizma, po mnogo čemu agresivnijeg nego u Turskoj.
Kao premijer Turske on je, uglavnom otvoreno, podržavao militarnu retoriku ovdašnjih ekstremnih Bošnjaka i bio ikona skandala na nekim fudbalskim utakmicama u Novom Pazaru (transparent „Ovo je Turska“).
Juče je u epskom zanosu, uz lirsku pomoć lokalne pesnikinje poručio Sandžaklijama: „Ovo je moj zavičaj, vaša sreća je i moja sreća, vaš bol je i moj bol.“
Dakle, to je njegov zavičaj, a boli njega za Sandžak. No, on je bio zvezda dana i zvezda uopšte; pored njega je Vučić bio senka od statiste i konačno video šta sve čini istinska, makar na torturi izgrađena harizma vođe. Natuknica o zavičaju ima smisao endemske nostalgije i poruka je za sve koji su slušali, ali i za one koji nisu. Daleko važnija poruka od one Vučićeve sa predsedničke promocije, da je u Srbiji rođeno dvadesetak rimskih careva. Uzgred, Konstantin i moja malenkost delimo isti zavičaj, rođeni smo u Nišu, on nešto ranije.
U novopazarskoj podeli zavičaja Vučić nije oponirao, niti bar rekao da je tu pre svega njegov zavičaj i da njega, isto tako, lično boli za građane Srbije. Mada se na novopazarskom trgu ni u jednim rukama nije mogla uočiti zastava matične države. Doček je i ovde bio važniji od suštine, ako Erdoganov zavičajni ispad razumemo kao simboliku daleke etničke solidarnosti, bez konotacija koje su u svojoj osnovi vrlo neprijatne.
I u gostima, Erdogan se ponašao kao gospodar svestan svojih moći i velikog uticaja na populacioni produkt otomanske istorije. Ali, neki od domaćina, koji su zasluženo stekli počasnu misiju dvorskih luda, nisu odoleli a da se prema njemu ne ponašaju kao prema Sulejmanu.
Tako je ministar spoljnih dela, najugledniji folker režima Ivica Dačić, nalazeći u sebi bogate ostatke rajetinskih naslaga, zapevao Erdoganu neodoljivi turbo-hit „Osmana, osmanaga…“
Erdogan je to izvođenje prihvatio sa simpatijama. Ministar spoljnih dela koji ume da peva ne mora da radi ništa drugo.
Dostojni folklorni kraj svečane večere morao bi da se okonča u nostalgičnom performansu, u kome najagilniji domaćini šetaju gostima opanke.
No, to ipak nije učinio Dačić, sklon ispadima svake vrste, nego Vučić lično, plačevnom molbom gostu i mogućim investitorima koje je ovaj poveo. Pozvao ih je da sa svojim parama dođu upravo ovde: „Dobićete višestruko bolje uslove nego bilo gde u Evropi.“
Dobiće raju koja radi skoro džaba, kao u tuđem zavičaju.
Peščanik.net, 12.10.2017.

Friday, October 13, 2017

Svaki mu je nastup bolji od prethodnog


Pogadjate ko je na fotomontazi?
Ili to mozda nije fotomontaza...
Blago zemlji koju on zastupa!

Nekada su kraljevi imali dvorske lude da ih zabavljaju!

Kosarkaske legende


Proslava 80-tog rodjendana Ive Daneua trajala je  u Ljubljani i okolini, kazu, cetiri dana. 


Rodjendan su mu dosli cestitati Pero Skansi, Rato Tvrdic, Nikola Plecas i Damir Solman. 
Lijepo ih je vidjeti ponovo zajedno, posebno ovako vesele. Pretpostavljam da je Rato nesto "izvalia".

Wednesday, October 11, 2017

Amir Alagic: STOGODIŠNJE DJETINJSTVO



Svojom trećom knjigom, a drugim romanom Amir Alagić je otvorio još jedan zakutak svoje mašte. A ona je bogata, djelimično projektovana, a povremeno nekontolisana kao san. Ne samo po svom nazivu ‘Stogodišnje djetinjstvo’ je vrlo zanimljiv i vješto napisan roman. Poslije ‘Osvetinja’ ništa drugo se i nije moglo očekivati. Na promocijama će stručnjaci govoriti o strukturi romana, o osebujnom autoru, o njegovom ‘hibridnom’ jeziku i dr. Vješto napisan, ukrašen lijepim stilskim figurama, roman pun zapleta i obrata… Amirova priča vas svojom uzbudljivošću odmah obuzme, zalijepite se za nju, od trilera do drame, kroz fikciju do glavnog junaka… A u ovoj knjizi je to grad Pula, grad u čijoj se multietničnoj sredini bogatoj istorijom prepliću sudbine mnogobrojnih likova. Amir je ovdje i pronicljivi posmatrač i akter i talentirani pisac.
Roman ‘Stogodišnje djetinjstvo’ koji je ovog ljeta izdao ‘Durieux’ napisao je Amir Alagić, rodom Banjalučanin, a sada Puljanin, zaslužuje iskrene preporuke ovog čitaoca.

Mario M.

Tuesday, October 10, 2017

Slikar prolaznog sveta: Kazuo Išiguro

Za svoje romane "velike emocionalne snage koji su otkrili ponor ispod našeg iluzornog osećaja veze sa svetom" britanski pisac japanskog porekla Kazuo Išiguro dobio je ovogodišnju Nobelovu nagradu za književnost, saopštila je juče Švedska akademija.


Zapadni mediji koji su direktno iz Stokholma prenosili objavljivanje imena ovogodišnjeg književnog nobelovca odmah su ocenili da je reč o "iznenađenju, doduše ne toliko velikom kao prošle godine sa Bobom Dilanom", jer Kazuro Išiguro nije bio među favoritima na Nobelovim kladionicama, iako je od objavljivanja kultnog romana "Ostaci dana", ovenčanog Bukerovom nagradom, bezmalo tri decenije jedan od najcenjenijih majstora pisane reči na engleskom jezičkom govornom području.

Romanopisac, scenarista i esejista Kazuo Išiguro rodio se pre 63 godine u Nagasakiju. Imao je pet godina kad je njegova porodica, zbog posla njegovog oca okeonografa i geofizičara, preselila u Veliku Britaniju, gde se Išiguro školovao na univerzitetima Kent i Istočna Anglija. Želja da bude muzičar nije mu se ispunila, mada je kasnije, kao već afirmisan pisac, sarađivao na tekstovima pesama džez pevačice Stejsi Kent i njenog supruga saksofoniste Džima Tomlinsona. Njegovo prvo književno delo - polusatna radio-drama "Krompiri i ljubavnici" koju je BBC odbio, nastalo je dok je posle studija radio sa beskućnicima u Londonu. Ohrabrenje BBC da nastavi sa pisanjem pokazalo se kao odličan savet, jer je već od prve objavljene knjige priča "Bledi pogled s brda" 1982. postao dobitnik svih značajnih književnih nagrada. Svetsku slavu stekao je sa romanom "Ostacima dana", po kome je 1993. Džejms Ajvori snimio mnogo nagrađivani istoimeni filma sa Entonijem Hopkinsom i Emom Tompson u glavnim ulogama.
Kazuo Išiguro, za kog britanski novinari tvrde da stvara u maloj kućnoj kancelariji od plavog drveta ispunjenoj knjigama od poda do plafona, poznat je kao pisac romana bez jasnog kraja - problemi njegovih junaka ostaju sahranjeni u prošlosti bez rešenja, u čemu neki književni kritičari vide uticaje japanskog duha i tradicije. Iako je Japan prvi put posetio 29 godina posle preseljenja u Britaniju, Kauzo Išiguro nikada nije krio svoje japanske korene i kućno vaspitanje. O Japanu piše u svojim pripovetkama, od kojih je neke objavio i u rodnoj zemlji, kao i u romanima. Kaže da u njihovim delima ima uticaja japanske umetnosti, ali mnogo više filma nego književnosti. Do sada je napisao više knjiga priča i sedam romana, poslednji "Zakopani džin" objavljen je 2015. godine.
Na srpski jezik prevedeni su i objavljeni: "Ostaci dana", "Slikar prolaznog sveta", "Ne daj mi da odem" i "Zakopani džin".

Jelena Tasić (Danas)
Foto: Daniel Deme (EPA-EFE)

Monday, October 09, 2017

Očistili Partizansko groblje

Kopiram ovu vijest iz Nezavisnih novina. Vjerovatno ce vecini ova vijest biti beznacajna, jer su okupirani svakodnevnim problemima koji im se cine mnogo vaznijima. Posto sam, kad god sam u Banjaluci, cesto na Gradskom groblu, prolazim i pored njegovog dijela,Partizanskog groblja i svaki put zastanem i zakljucim da je jadno i zapusteno stanje Partizanskog groblja odraz odnosa danasnjih vlasti prema partizanima i njihovoj borbi. Zato ovu akciju simpatizera SUBNORa iskreno podrzavam i smatram pozitivnom i evo ovim putem se nudim da mi se jave i ako budem u Banjaluci zelio bih, zajedno s njima,  ucestvovati u njihovoj akciji vezanoj za ovo groblje. Siguran sam da ce se naci jos neki od mojih prijatelja koji bi se pridruzili.

******************



Članovi Gradskog odbora SUBNOR-a očistili su Partizansko groblje. Ovo je druga akcija koju su upriličili potomci i poštovaoci boraca NOR-a. "Na ovom groblju nalazi se 540 ploča s imenima naših boraca i mi smo ovom akcijom pokazali da nismo zaboravili naše drugove, borce antifašiste", rekli su u GO SUBNOR-a. Dodali su da je uređenje tog prostora najmanje što su mogli učiniti za borce antifašiste, Partizansko groblje nije ušlo u program sanacije spomenika prema Zakonu o spomenicima i grobljima. GO SUBNOR-a tokom godine provodi niz aktivnosti, a ovo je samo jedna od njih.

Sadržaj ovog članka kopiran je sa portala Nezavisnih novina

Saturday, October 07, 2017

Mario M.: Istra čuva legende




Mora se reći, mada nije originalno: Istra je lijepa. Lijepa joj sva tri njena ćoška, a također i unutrašnjost… Iz tih razloga bila meta osvajačima, a kasnije zanimljiva doseljenicima i istraživačima. Nomadi koje zovu turistima sada joj opsjedaju i more i kopno. Njih sve zanima, a Istra im se potpuno podaje. Oduševi te njena blagost, uzbudi ljepota… i sva doživljena iznenađenja te blokiraju do te mjere da ostaneš bez teksta. Šta prenijeti prijateljima? Postoji nekakva nelagoda da bi govorio jezikom običnog turističkog vodiča. Jer o geografiji, istoriji i arhitekturi, o gastronomiji, naslijeđu i tradicijama, o njhovoj neobičnosti, bogatstvu, o usklađenosti i multinacionalnom karakteru Istre smo dosta i čuli i pročitali i osjetili… O vinima Poluotoka samo bi pjesnici mogli nešto novo napisati. Okusom, ali i mirisom svojim, malvazija, teran, kabernet, refošk, barbera… lako nas pridobijaju. I svojom magijom čine ovisnim o Istri! O da, magija, magija! Jer Istra je domovina mnogih, vrlo poznatih legendi. Sada mi se čini posve logičnim njihov nastanak povezati sa opojnim istarskim vinima? Trebalo bi to istražiti! Vrlo dobro nam je poznata ona legenda o stasitom Velom Joži ili ona o nastanku Pazinske jame. Prema jednoj legendi Pulu su sagradili Argonauti, a prema drugoj vile su složile kamenitu Arenu. Stare priče o istarskom vampiru Grandu još i danas uzbuđuju žensku publiku… bar tako priča moj prijatelj Nijo, Rovinjež. Najbolje je otputovati u Istru, degustirati vina i zameziti njihove legende…


Krajem ljeta u Istri se piju starija vina, a 16. IX u Rovinju je posebno veselo. Svira se, pleše se, sve uz vino i plavu ribu. Dan je grada, fešta se u čast svete Eufemije. Zaštitnica Rovinja (umilnog imena kao živa stilska figura) daje ton svečanostima. Crkva njenog imena dominira vedutom grada, u crkvi sarkofag s njenim posmrtnim ostacima, toranj ukrašava bronzana figura Svetice. Želeći da sunce zamijeni kišu ove smo jeseni često bacali poglede ka vrhu tornja. Naime, figura svete Eufemije prirodno rotira oko svoje ose i svojim položajem predskazuje lokalno vrijeme. Time su nas u legendu o Svetici uveli naši prijatelji, Baja i Nijo. A legenda o svetoj Eufemiji je nastala stoljećima ranije. Najljepše je legende slušati uz čašu vina, riječi su nekako bajkovitije, a slike postaju stvarnije…
Davno je to bilo kada je iz carigradske crkve nestao sarkofag sa sv. Eufemijom. Taj nestanak bio je na žalost jednih, ali i na radost drugih, obavijen velikom tajnom. I ništa se o njoj stoljećima nije čulo dok jednog dana tajanstveni brod nije doplutao do Rovinja. Na njemu je bio sarkofag sa sv. Eufemijom. Zašto baš do Rovinja – sada svi Rovinjezi znaju. Na nama je da otkrijemo… Za Sveticu koja personificira sva dobra napravljena je crkva koja dominira Istrom… Za ovogodišnju svečanost lokalni umjetnik je izradio njenu skulpturu koja je spuštena na dno mora kao atrakcija za ronioce…



U Kanfanaru, u blizini Rovinja, popijemo vino prije ‘odlaska’ u srednji vijek, prije nego uskočimo među zidove jednog od dva stara (čini mi se) ilirska grada. Mijenjajući vijekovima svoje vlasnike, prilično sačuvan ostao je samo jedan (Moncastel). Zadržalo mu se staro ime Dvigrad (Due
Castelli). Danas su vidljivi odbrambeni zidovi zaštićenog Grada, a uz jedinstvenu baziliku zadivljuje arhitektonska kompozicija vojnog i civilnog dijela, stambenih i zanatlijskih prostora... Relativno dobra očuvanost Dvigrada može se zahvaliti epidemiji gube, jer napušten Grad nije trebalo ratom razarati. Sada se Dvigrad sanira, konzervatorski radovi još nisu okončani ali posjetioci ga obilaze. U jednom uređenom dvorištu povremeno se priređuju manji koncerti umjetničke muzike. I danas bi bilo tiho u Dvigradu smještenom u zelenilo Limske Drage da nema turista željnih uzbudljivih avantura. I legendi. Od svih njih najživljom se čini ona o zakopanom gusarskom blagu… u obližnjem selu. Ali pošto tamo još nije otkriveno sada se u blizini Divgrada pod okriljem mraka aktiviraju ‘istraživači’ sa detektorima metala.



I da se mjeri samo legendama i vinom Istra je pregolema…

*****
P.S. Još jedna zanimljivost iz Dvigrada: jedna gradska kapija otkriva kako se vršila provjera identiteta prije ulaska. Naime, prije nego bi se otvorila vrata kroz kružni otvor pri dnu zida (ne)znanac bi morao proturiti svoju glavu. Nije bilo fotoaparata, ni otiska prsta, glava mu je bila viza. Pa ti sad vidi…



Mario M.

Friday, October 06, 2017

Čehov: Meni je potpuno svejedno, ja sam na sve spreman (2. dio)


XVIII
Andrej Jefimič priđe prozoru i pogleda u polje. Napolju je već bio mrak, a na horizontu, s desne strane, pojavljivao se mjesec, hladan i tamnocrven. Nedaleko od bolničke ograde, svega jedno sto hvati daleko, vidjela se visoka bijela zgrada ograđena kamenim zidom. To je bila tamnica. “To je ta stvarnost!” pomisli Andrej Jefimič i obuze ga strah. Stravično su djelovali i mjesec, i tamnica, i ekseri na ogradi i daleki plamen iz fabrike za preradu kostiju. Čuvši za leđima nečiji uzdah, Andrej Jefimič se okrenu i ugleda čovjeka sa sjajnim zvijezdama i ordenjem na grudima. Taj čovjek se smiješio i lukavo namigivao. I to mu se učini jezivo. Andrej Jefimič je uvjeravao samog sebe da ni mjesec ni tamnica ne predstavljaju ništa naročito, da i psihički zdravi ljudi nose ordene i da će to sve vremenom istrunuti i pretvoriti se u ilovaču, ali najednom ga obuze očajanje, i on objema rukama zgrabi rešetku i svom snagom poče da je drma. Ali rešetka je bila isuviše čvrsta. Zatim, da mu ne bi bilo tako strašno, on priđe postelji Ivana Dmitriča i sjede.
  • Pao sam duhom, dragi moj – progunđa drhteći i brišući hladan znoj. – Pao sam duhom.
  • A vi malo pofilozofirajte – podrugljivo otegnu Ivan Dmitrič. – Bože moj, Bože moj… Da, da… Vi ste mi jednom izvoljeli reći da u Rusiji nema filozofije, ali da filozofiraju svi, pa čak i svaka sitnarija. Ali od filozofiranja te sitnarije nema nikakve štete – Andrej Jefimič reče takvim tonom kao da je htio da zaplače i da rastuži.
  • Pa našto onda, dragi moj, taj vaš zluradi smijeh? I zašto da ne filozofira ta sitnarija kad nije zadovoljna? Za pametnog, obrazovanog, ponosnog i slobodoljubivog čovjeka, slici i prilici Božijoj, nema drugog izlaza nego da bude Ijekar u prljavoj i zaostaloj palanci i da čitav život posluje sa kupicama, pihavicama i oblogama od slačice! Šarlatanstvo, ograničenost i prostakluk! O, Bože moj! – Vi gluposti trućate. Ako vam je bilo odvratno da radite kao ljekar, zašto niste u ministre otišli? – Nikuda, nikuda se ne može. Slabi smo mi, dragi… Bio sam hladnokrvan, bodro i zdravo sam rezonovao, ali trebalo je samo da dođem u grubi dodir sa životom, i ja sam pao duhom… nastupila je prostracija (prostracija – krajnja iznemoglost (lat.). Prim. prev.) … Slabi smo mi, ništavni… Pa i vi, dragi moj. Vi ste pametni, plemeniti, s materinim mlijekom ste usisali plemenite sklonosti, ali tek što ste stupili u život, vi ste se umorili i razboljeli… Slabotinja smo mi, slabotinja! l Osim straha i osjećanja uvrede, još od početka večeri Andreja Jefimiča je stalno nešto mučilo, i tek sada je shvatio da je osjećao potrebu za pivom i pušenjem.
  • Ja ću malo izići, dragi moj – reče on. – Reći ću im da upale svjetlost… Ne mogu ja ovako… nisam u stanju…
Andrej Jefimič pođe vratima i otvori ih, ali Nikita odmah skoči i prepriječi mu put.
  • Kuda ćete? Ne može, ne može! Vrijeme je da se spava!
  • Ali samo trenutak, po dvorištu da prošetam! – zgranu se Andrej Jefimič.
  • Ne može, ne može, takva je naredba. Sami znate.
Nikita zalupi vratima i poduprije ih leđima.
  • Ali ako ja izađem odavde, kakva će od toga biti šteta? – upita Andrej Jefimič sliježući ramenima. – Ne razumijem! Nikita, ja moram da izađem! – reče drhtavim glasom. – Potrebno mi je!
  • Nemojte da pravite nered, ne valja to! – poučno otegnu Nikita.
  • Dođavola, šta je to! – najednom se prodera Ivan Dmitrič i skoči. – Kakvo on ima pravo da ne pušta? Ko je njih ovlastio da nas drže ovdje? Meni se čini, u zakonu je jasno rečeno da niko ne može biti lišen slobode bez sudske presude! To je nasilje! Tiranija!
  • Naravno, tiranija! – dočeka Andrej Jefimič ohrabren vikom Ivana Dmitriča. – Potrebno mi je, moram da izađem. On nema prava! Pusti kad ti kažem!
  • Čuješ li blesava marvo? – proguli se Ivan Dmitrič i zalupa šakom u vrata. – Otvori, razvaliću vrata! Živoderu jedan!
  • Otvori! – povika Andrej Jefimič tresući se čitavim tijelom. – Ja zahtijevam!
  • Kaži još nešto! – odgovori Nikita iza vrata. – Kaži!
  • Idi bar i pozovi ovamo Jevgenija Fjodoriča! Reci da ga molim da dođe… samo na trenutak!
  • Sutra će on i sam doći.
  • Nikada nas oni neće pustiti! – nastavljao je Ivan Dmitrič. – Do truhljenja će nas dovesti! O, Gospode, zar zaista na tom svijetu nema pakla i zar će ovi nitkovi ostati nekažnjeni? Pa gdje je onda pravda? Otvori, nitkove, ja se gušim! – sad zakrešta i navali na vrata. – Razmoždiću sebi glavu! Ubice!
Nikita naglo otvori vrata, pa objema rukama i koljenom grubo odgurnu Andreja Jefimiča, a onda zamahnu i udari ga pesnicom po licu. Andreju Jefimiču se činilo da ga je ogroman slan talas zapljusnuo preko glave i povukao krevetu. I zaista, u ustima je osjećao nešto slano – po svoj prilici, iz zuba je potekla krv. I kao da je htio da ispliva, on je zamlatarao rukama i uhvatio se za nečiji krevet, i u tom trenutku je osjetio kako ga je Nikita dvaput udario u leđa. Sada se začu dreka Ivana Dmitriča. Biće da je i njega tukao. A onda je nastala tišina. Blijeda mjesečeva svjetlost se probijala kroz rešetke, i po podu se pružala sjenka koja je ličila na mrežu. Jeza ga je obuzimala, i Andrej Jefimič leže i poče zadržavati dah. S užasom je očekivao da će ga opet početi tući. Osjećao se kao da je neko uzeo srp, zabo ga u njega i nekoliko puta ga okrenuo u njegovim grudima i crijevima. Od bola je zagrizao jastuk i stisnuo zube, i najednom u njegovoj glavi, usred haosa, jasno sinu strašna i neizdrživa misao da su isti takav bol već godinama, iz dana u dan, morali trpjeti ovi ljudi koji sada na mjesečini izgledaju kao crne sjenke.
Kako se to moglo dogoditi da on u toku više od dvadeset godina nije znao i nije htio da zna za to? On nije znao, pojma nije imao o bolu, pa, prema tome, nije ni kriv, ali savjest, isto tako nepopustljiva i svirepa kao i Nikita, primorala ga je da se sledi od glave do pete. On najednom skoči, htjede da zaurla iz sve snage i da potrči da što prije ubije Nikitu, zatim Hobotova, pa nadzornika i ljekarskog pomoćnika, a onda i sebe, ali iz grla mu ne izađe ni zvuk, a i noge mu otkazaše poslušnost. Zadišući se, on zgrabi na grudima ogrtač i košulju, razdera ih i onesviješten pade na krevet.
XIX
Sljedećeg jutra boljela ga je glava, brujalo mu je u ušima i u čitavom tijelu je osjećao malaksalost. Nije ga bilo stid da se sjeća svoje jučerašnje slabosti. Da, jučer je bio malodušan, čak i mjeseca se bojao, iskreno je iskazivao svoja osjećanja i misli o kojima ranije nije pojma imao. Naprimjer, misli o filozofiranju nezadovoljne sitnarije. Ali sada mu je bilo potpuno svejedno. On nije ni jeo ni pio, ležao je nepomično i stalno šutio. “Potpuno mi je svejedno”, mislio je kad su mu postavljali pitanja. – “Neću da odgovaram… Potpuno mi je svejedno.” Poslije ručka je došao Mihail Averjanič i donio mu paketić čaja i funtu marmelade. I Darjuška je dolazila i čitav sat stajala kraj njegovog kreveta s izrazom prigušene tuge na licu.
Posjetio ga je i doktor Hobotov. On mu je donio bočicu broma i naredio Nikiti da nečim okadi to odjeljenje. Predveče je Andrej Jefimič umro od apopleksičkog udara. U početku je osjećao užasnu groznicu i gađenje; činilo mu se da nešto odvratno prodire kroz čitavo tijelo, pa čak i u prste, a onda je pošlo od želuca prema glavi i zalilo mu i oči i uši.
Andrej Jefimič je shvatio da mu je došao kraj, i sada se sjetio da Ivan Dmitrič, Mihail Averjanič i milioni ljudi vjeruju u besmrtnost. A šta ako ona zbilja postoji? Ali on nije želio besmrtnost, i samo jedan trenutak je mislio o njoj. Stado jelena, neobično lijepih i vitkih, o kojima je juče čitao, promače pored njega; a onda ona žena pruži preporučeno pismo… Nešto reče Mihail Averjanič. A onda sve iščeze, i Andrej Jefimič zaspa zauvijek. Došli su bolničari, uzeli ga za ruke i za noge i odnijeli u kapelu. Tamo je on ležao otvorenih očiju i mjesec ga je cijele noći obasjavao. Ujutro je došao Sergej Sergejič, pobožno se pomolio pred raspećem i svom bivšem šefu zatvorio oči. Sutradan su sahranili Andreja Jefimiča. Na sahrani su bili samo Mihail Averjanič i Darjuška.
Kraj
Anton Pavlovič Čehov

Thursday, October 05, 2017

Čehov: Meni je potpuno svejedno, ja sam na sve spreman (1. dio)


Paviljon br. 6 (6)
XVI
Jednog dana je Mihail Averjanič došao poslije ručka, upravo kada je Andrej Jefimič ležao na otomanu. Dogodilo se tako da je baš u to vrijeme došao i Hobotov sa svojom bočicom broma. Andrej Jefimič se s mukom digao, sjeo i objema rukama se naslonio na otoman.
  • O, danas vam je, dragi moj – počeo je Mihail Averjanič – boja lica mnogo bolja nego jučer. Pa vi ste junačina! Bogami, prava junačina!
  • Vrijeme, vrijeme je da ozdravite, kolega – otegnuo je Hobotov zijevajući. – Vjerujem, i vama je već dosadila ta gnjavaža.
  • Pa i ozdravićemo! – veselo je dobacio Mihail Averjanič. – Još ćemo sto godina da živimo! Tako je to!
  • Stotinu ili ne stotinu, ali svakako još dvadeset – tješio ga je Hobotov.
  • Ništa, ništa, kolega, nemojte da padate duhom… Nemojte da sumnjate…
  • Još ćemo mi pokazati koliko vrijedimo! – zasmijao se Mihail Averjanič i potapšao prijatelja po koljenu.
  • Još ćemo mi pokazati! Sljedećeg ljeta, akobogda, idemo na Kavkaz, pa ćemo ga svega u sedlu prokrstariti – hop, hop, hop! A s Kavkaza kad se vratimo, lako se može desiti da i na svadbi zapjevamo.
Mihail Averjanič lukavo namignu.
  • Oženićemo mi vas, prijane dragi… oženićemo…
Andrej Jefimič najednom osjeti kako onaj talog poče da ga guši, i srce strašno poče da lupa.
  • To je vulgarno! – reče on ustajući naglo i polazeći prema prozoru. – Pa zar vi ne shvatate da govorite banalnosti? Htio je da produži blago i pristojno, ali i protiv svoje volje najednom steže pesnice i diže ih iznad glave. – Ostavite me! – prodera se kao van sebe, sav zajapuren i tresući se čitavim tijelom.
  • Napolje! Obojica napolje, obojica!
Mihail Averjanič i Hobotov ustadoše i blenuše u njega prvo iznenađeno, a onda uplašeno.
  • Gubite se obojica! – derao se Andrej Jefimič. – Tupoglavci! Glupani!
  • Ne treba meni ni tvoje prijateljstvo, ni tvoji lijekovi, tikvane jedan! Gnusoba! Podlost!
Pogledajući zbunjeno jedan u drugog, Hobotov i Mihail Averjanič uzmaknuše prema vratima i izađoše u predsoblje. Andrej Jefimič zgrabi bočicu s bromom i zavitla za njima, i bočica se u paramparčad razbi o prag.
  • Tornjajte se do vraga! – doviknu plačnim glasom potrčavši u predsoblje. – Do vraga!
Kada se oslobodio svojih gostiju, tresući se kao u groznici, Andrej Jefimič je legao na otoman i još dugo ponavljao: – Tupoglavci! Glupani! Kada se smirio, prvo je pomislio da se sada jadni Mihail Averjanič, vjerovatno, strašno stidi, da mu je teško i da je to sve što se dogodilo užasna stvar. Nikada prije se tako nešto s njim nije dogodilo. Pa gdje su tu bili razum i taktičnost? A gdje razumijevanje stvari i filozofska ravnodušnost? Od stida i ljutnje na samog sebe, doktor svu noć nije mogao zaspati, a ujutro, oko deset sati, otišao je na poštu i izvinio se upravniku.
  • Nećemo spominjati to što se dogodilo – uzdahnuvši, rekao je Mihail Averjanič i snažno mu stegao ruku. – Ko staro spomene, oko da mu izbijemo. Ljubavkine! – najednom on viknu glasno da se trgoše svi poštari i posjetioci. – Daj stolicu! A ti pričekaj! – doviknu ženi koja mu je kroz rešetku pružala preporučeno pismo.
  • Zar ne vidiš da sam zauzet? Staro nećemo spominjati – nastavi on nježno, obraćajući se Andreju Jefimiču.
  • Najljepše vas molim, sjedite, dragi prijatelju. Trenutak-dva on je šutke trljao svoja koljena, a onda reče:
  • Meni ni na kraj pameti nije bilo da se ljutim na vas. Bolest nije prijatelj, ja to razumijem. Vaš jučerašnji napad uplašio je i mene i doktora, pa smo kasnije dugo razgovarali o vama. Dragi moj, zašto vi nećete da se ozbiljno pozabavite svojom bolešću? Zar se smije tako? Izvinite za prijateljsku otvorenost – poče šapatom Mihail Averjanič – vi živite u krajnje nepovoljnim uslovima: tjesnoća, prljavština, nema ko da vas dvori, nemate sredstava za liječenje… Dragi moj prijatelju, i ja i doktor vas molimo poslušajte naš savjet: idite u bolnicu! Tamo ćete imati i zdravu hranu, i njegu i liječenje. Jevgenij Fjodorič, iako je moveton (neodgojen, franc. – mauvais ton), on je potkovan stručnjak, i na njega se čovjek može potpuno osloniti. On mi je dao riječ da će se zauzeti za vas.
Andrej Jefimič je bio dirnut iskrenim saosjećanjem i suzama, koje najednom zablistaše na obrazima upravnika pošte.
  • Poštovani prijatelju, ne vjerujte! – on poče šapatom stavivši ruku na srce. – Ne vjerujte im! To je podvala! Moja bolest se sastoji samo u tome što sam ja za dvadeset godina u čitavom ovom gradu našao jednog pametnog čovjeka, pa i taj je luđak. Nemam ja nikakve bolesti, ja sam prosto zapao u začaran krug iz koga nema izlaza. Meni je potpuno svejedno, ja sam na sve spreman.
  • Idite u bolnicu, dragi moj.
  • Potpuno mi je svejedno, ako hoćete, i u jamu.
  • Dajte mi riječ, prijatelju moj, da ćete u svemu slušati Jevgenija Fjodoriča.
  • Pa izvolite, dajem riječ. Ali, ponavljam, poštovani prijatelju, ja sam zapao u začaran krug. Sada sve, pa i iskreno saosjećanje mojih prijatelja, vodi samo jednom – mojoj propasti. Ja propadam, i imam hrabrosti da to vidim.
  • Prijatelju moj, vi ćete ozdraviti.
  • Zašto da o tome govorimo? – reče Andrej Jefimič razdraženo. – Malo je ljudi koji na kraju života ne osjećaju što ja sada osjećam. Kada vam kažu, naprimjer, da vam bubrezi nisu u redu, da imate prošireno srce, pa počnete da se liječite, ili kada vam kažu da ste luđak ili zločinac, to jest, kratko rečeno, kada ljudi najednom počnu da vam poklanjaju pažnju, onda znajte da ste zapali u začaran krug iz koga više nećete izići. Ako budete nastojali da iziđete iz njega, vi ćete još više zabludjeti. Predajte se, jer vas više nikakva ljudska upinjanja neće spasiti. Tako se bar meni čini.
U to vrijeme kod rešetke se već tiskala čitava gomila, i da ne bi smetao, Andrej Jefimič se diže i poče da se oprašta. Mihail Averjanič mu još jednom uze časnu riječ i isprati ga do izlaznih vrata.
Tog istog dana, predveče, u njegovom stanu neočekivano se pojavi Hobotov u kratkoj bundi i visokim čizmama i poče takvim tonom kao da se jučer ništa nije dogodilo:
  • Poslom sam došao kod vas, kolega. Došao sam da vas pozovem – da li biste htjeli sa mnom na konzilijum, a?
Misleći da Hobotov želi da ga malo zabavi u šetnji ili stvarno da mu da prilike da nešto zaradi, Andrej Jefimič se obukao i izišao s njim na ulicu. Bilo mu je drago što mu se ukazala prilika da izgladi jučerašnju krivicu i da se izmiri, pa je osjećao zahvalnost prema Hobotovu, koji, očevidno štedeći ga, nije čak ni spominjao jučerašnji dan. Od tog nekulturnog čovjeka jedva se mogla očekivati obazrivost.
  • A gdje vam je bolesnik? – upita Andrej Jefimič.
  • Kod mene u bolnici. Odavno sam već htio da vam ga pokažem… Vrlo interesantan slučaj.
Ušavši u bolničko dvorište i obišavši glavnu zgradu, uputili su se odjeljenju u kome su se nalazili luđaci. I čitavo dvorište su prešli nekako sve šutke. Kada su ušli u odjeljenje, kao i obično, Nikita skoči i isprsi se.
  • Tu je kod jednog bolesnika došlo do komplikacije u plućima – reče poluglasno Hobotov ulazeći s Andrejem Jefimičem u odjeljenje. – Vi pričekajte ovdje, a ja ću odmah. Idem samo da donesem stetoskop. I izađe.
XVII
Već se smrkavalo. Ivan Dmitrič je ležao u svojoj postelji zagnjurivši lice u jastuk; paralitičar je sjedio nepokretno, tiho plakao i micao usnama. Debeli mužik i bivši poštar su spavali. U sobi je vladala tišina. Andrej Jefimič je sjedio na krevetu Ivana Dmitriča i čekao. Ali tek pola sata kasnije, umjesto Hobotova, u odjeljenje je ušao Nikita držeći u naramku bolnički ogrtač, nekakvo rublje i papuče.
  • Izvolite da se oblačite, vaše visoko blagorođe – reče on tiho. – Evo, ovo je vaša posteljica, izvolite ovamo – dodade pokazujući na prazan, očevidno, tek donesen krevet. – Ništa, ništa, daće Bog, ozdravićete.
Sada je Andreju Jefimiču sve bilo jasno. Ne rekavši ni riječi, on je prišao krevetu koji mu je pokazao Nikita i sjeo; videći da Nikita stoji i čeka, on se svuče sasvim, i osjeti stid. Zatim obuče bolničku odjeću; gaće su mu bile veoma kratke, košulja dugačka a ogrtač je zaudarao na sušenu ribu.
  • Daće Bog, ozdravićete – ponovi Nikita, uze u naramak odjeću Andreja Jefimiča, a zatim izađe i zatvori vrata za sobom. “Svejedno…” razmišljao je Andrej Jefimič stidljivo se umotavajući u ogrtač i osjećajući da u toj novoj odjeći liči na hapšenika. “Svejedno… Potpuno je isto – i frak, i uniforma i ovaj ogrtač…” A šta je sa satom? Šta je sa bilježnicom u bočnom džepu? Šta je sa cigaretama? Kuda je Nikita odnio odijelo? Po svoj prilici, do kraja života neće više obući pantalone, prsluk i čizme. Sve je to nekako čudnovato i čak neshvatljivo u prvom trenutku. Andrej Jefimič je i sada bio uvjeren da između kuće njegove gazdarice Bjelove i paviljona br. 6 nema nikakve razlike i da je sve na ovom svijetu glupost i sujeta nad sujetama, a ipak su mu ruke drhtale, noge se kočile i jeza ga hvatala kad bi pomislio da će Ivan Dmitrič uskoro ustati i vidjeti ga u bolničkom ogrtaču.
On se diže, prošeta, pa opet sjede. Sjedio je tako pola sata – sat, i to mu je strašno dodijalo. Zar se može ovdje živjeti dan, sedmicu, pa čak i čitave godine ovako kako ovi ljudi žive? I, eto, opet je sjeo, opet prošetao i opet sjeo. Može poći i pogledati kroz prozor i opet prošetati duž sobe. A šta onda? Zar da stalno sjedi kao kip i da razmišlja? Ne, vjerovatno, to je nemoguće. Andrej Jefimič leže, ali odmah ustade, obrisa rukavom hladan znoj sa čela. I sada osjeti da mu čitavo lice poče zaudarati na suhu ribu. Opet pođe da šeta. – To je neki nesporazum… – promrsi šireći ruke u nedoumici. – Moramo se objasniti, to je neki nesporazum… Upravo u tom trenutku probudi se Ivan Dmitrič. On sjede i podnimi se. Pljunu, a onda lijeno pogleda doktora i izgledalo je da u prvom trenutku ništa nije razumio, ali uskoro njegovo sanjivo lice postade pakosno i podrugljivo.
  • Aha, golubiću, i vas su ovamo strpali! – škiljeći jednim okom, otegnu on promuklim i bunovnim glasom. – Baš mi je milo. Ranije ste vi iz ljudi pili krv, a sada će iz vas da piju. Odlično!
  • To je neki nesporazum – odgovori Andrej Jefimič uplašen riječima Ivana Dmitriča, a onda sleže ramenima i ponovi: – Nesporazum neki!
Ivan Dmitrič opet pljunu, leže i poče da gunđa:
  • Prokleti život! I što je najgore i najžalosnije, on se neće završiti nekom nagradom za muke, nekom opernom apoteozom, nego – smrću. Doći će bolničari, pa će za noge i za ruke odvući mrtvaca u podrum. Brr! Ali ništa… Zato će na onom svijetu za nas biti praznik… S onog svijeta ću dolaziti kao priviđenje i plašiti ove gadove. Ja ću njih do sijede kose dovesti. Vratio se Mojsejka.
Čim ugleda doktora, ispruži ruku: – Daj kopjejku!
Anton Pavlovič Čehov
(Nastavk sutra)

Tuesday, October 03, 2017

Mario M.: Gljivar, stručnjak


Ove jeseni su naše šume pune gljiva. Poslije par sušnih godina buknule su poput eksplozije. Krenula je ona redovita invazija gljivara i 'gljivara'. Neke šumske staze liče na korzo. Gljive se beru, ali i gaze, trgaju, šutaju. Nemilice. Ko zna kada će se ponoviti ovoliki urod. Pijace su pune, skupljači i otkupljivači trljaju ruke. I opet neki novi berači i novinske vijesti o trovanju.
S nepoznatog broja dobijam sms pitanje kada ću se vratiti u Banjaluku. Gljive su u pitanju, on bi me konsultovao... Poslije par dana prepoznajem ga. On, mlađi poduzetnik, prije nekoliko sezona sam ga upozoravao na razlike između dvije vrste koje su laicima slične, ali je jedna otrovna (biserka i panterka). Zaboravio, kaže, a želi da... Pritom pomene nekog agronoma koji mu priča o 'šumskom blagu', kao šumske gljive su bogate mineralima, te kako su korisne u ishrani, kako se od njih ne deblja i sl...


''Dobro, ne razlikuješ te dvije, ali zašto ne bereš one u koje si siguran?''
''Znaš, mene smatraju stručnjakom, a nisam siguran...''
'Prihvatim' razlog, pojasnim mu, pijemo kafu, pričamo... Priupitam ga za prijatelja agronoma.
''On je više teoretski potkovan.''
A ja se prisjetih jednog davnog razgovora s njegovim kolegom koji nije razlikovao šumske gljive... ''Ja sam poljoprivredni stručnjak, dovoljno je što sam učio sve o žitaricama. Gljivama nisu potrebne agrotehničke mjere. Same rastu. Ali radujem se što sam ih upoznao, jako su ukusne. A mi na selu ih zvali pašnjačama. Zaobilazili ih.''
Danas ih niko ne zaobilazi.
Mario M.
Related Posts Plugin for WordPress, Blogger...