Wednesday, December 13, 2017

U Dubrovniku se skriva jedno od najljepših igrališta na svijetu

Vijest je svjetska, kosarkaska pa jos medju najljepsima i kosarkaski teren u Dubrovniku! 
Iako mi se neki od izabranih terena ne svidjaju, dubrovacki svakako izaziva zelju da se tu poigra basket!

*******************************



 Popularni američki magazin Architectural Digest uvrstio je košarkaški teren u Dubrovniku na 3. mjesto  od deset najbolje dizajniranih terena na svijetu. 



Prema Architectural Digestu najljepše igralište je ono u St. Louisu, Missouri

2. München, Njemačka


3. Dubrovnik

4. Toronto

5. San Diego, California

 7. San Pedro, California

8. Tonle Sap Lake, Cambodia


9. New York City

10. Pariz

Tuesday, December 12, 2017

Angel T.: Lijepa vijest

Dragi nasi,
svakodnevne tuzne vijesti,svakodnevne ruzne vijesti sa prostora nase Juge kojie cujemo,citamo cesto mi provuku kroz glavu misli na tamosnji zivot,perspektivu...Posebno mi je zao mladih ljudi,talenata, koji odrastaju u neimastini,bez pozitivnih idola bilo iz skole,sporta,kulture,zivota, kao sto mi stariji imali...I koja je njihova buducnost...
I odjednom bljesne neka divna vijest o uspjehu nasih mladih ljudi u nekoj stranoj zemlji, koja potvrdjuje da su nasa djeca prinudjena da traze srecu,da ostvare zelju u svom napredku u drugim stranim zemljama...


Evo lijepe jedne storije o uspjehu mladica iz nase B.Luke, unuka nasih: Tijane i Davora Crnica...
Slucajno sam cuo da je njihov unuk Branko Tesovic (sin Andreje,kcerke Tijane i Davora) proglasen za najboljeg studenta generacije pri Jinzhou Medicinskom Univerzitetu u provinciji Liaoning, u Kini! 
Zamolio sam Davora (Dejvi) da mi nesto napise o njegovoj putu do tog uspjeha,zeleci da i Vas obradujem Brankovom usponom,koji nije bio nimalo jednostavan i lagan..
I evo, djeda Dejvi mi pise:

"Njegovo putesestvije pocelo je po zavrsetku Medicinske skole u BL, odlaskom u USA (Philadelphia) na 9 mj., gdje je zavrsio poslednji razred srednje skole. Najveci dobitak tog boravka da je svoj, inace odlican, engleski usavrsio do perfekcije.
Ideja da upise medicinski fax ga je izuzetno motivirala i sve dalje se odvijalo u tom pravcu. Kako je vrlo brzo shvatio da u USA bez velikih para nema ozbiljnog faxa,vraca se u BL i opet potpuno samostalna odluka da ode u Skoplje na intervju za posao u Kataru. Obzirom na dobro poznavanje engleskog jez. odmah je primljen.Bilo je tu i kelnerisanja u jednom velikom restoranu,ali prilika da se nesto i zaradi.I nakon dvije i po godine rada u Dohi,konacno realizuje svoju zelju i upisuje medicinski fax u Kini.
Trenutno je student druge godine pri Jinzhou Medicinskom Univerzitetu u provinciji Liaoning-Kina. Univerzitet prati edukacioni sistem V.Britanije, tako da po zavrsetku seste godine dobija diplomu,koja je ekvivalent MD diplom (Doctor of Medicine) dodjeljenoj u USA.
Prvu godinu je zavrsio sa prosjekom od 93,8,te je na osnovu tog rezultata proglasen za STUDENTA GENERACIJE, od ukupno 150 studenta u klasi.Sve ispite (19) je dao u roku.
U trecem semestru je vec dao 10 polusemestralnih ispita,od cega tri najvaznija sa prosjekom od 94%. Sve se odvija u visokom ritmu predavanja iz Mantarinskog jezika,koji je preduslov za diplomu. Pored predavanja,predaje engleski jezik djeci uzrasta od 5-13 god. u edukativnom centru u sklopu Liaoning Univerziteta. mada slobodnog vremena ima malo,kosarka se ne zaboravlja. Kad stigne ode na trening i uspio je da bude clan startne petorke gradskog kosarkaskog tima "Jinzhou Hoopers" i Univerzitetskog kosarkaskog tima,kao i odbojkaskog tima."

Cestitamo ti Branko i mnogo srece i uspjeha u tvom zivotnom napredku,cestitke roditeljima,cestitke baki djedu. Hvala ti,Dejvi !

Pozdrav Vasim porodicama,pozdrav Vama !  Vas Angel

Monday, December 11, 2017

Angel Trajkovski: Sjecanje na Mirzu Delibasica



Zaostrog 1981.,Kosarkaski kamp BiH. Na slici sa mojom kcerkom Barbarom (tada 6 god.)
Mirza je najvecim mladim kosarkskim talentima BiH demostrirao kosarkaske vjestine,a djeca su odusevljeno gledala u njega,gledali su svog idola...Barbara nije trenirala,ali je bila s Mirzom na svakom treningu kao neki "asistent"...Kazem mu:"Kindje,nemoj da ti smeta..." A on me pogleda ikaze:"Ma ne,Gele,ona je moj pomocnik..." Prosto je neshvatljivo sa koliko je topline,dobrote pruzao djevojcici od 6 god. 


Nije se odvajala od njega,za vrijeme svakog objeda u Restoranu kampa ona mu je sjedila u krilu,zajedno su jeli,pricali.. Poslije me je uvijek pitala kako je Mirza igrao,koliko je koseva dao na utakmicama...Bolno je bilo gledati je kada je cula da je Mirza imao tezak mozdani udar...suze,suze...


Pocivaj u miru,dragi moj Mirza..

Sunday, December 10, 2017

Ante Tomić: Mi smo bolji od svih…

… i od Bošnjaka i od Srba. Mi smo Hrvati sama pravednost i dobrota

Prosječan balkanski muškarac loše podnosi žensko odbijanje. Ozbiljno mu uzdrma samopouzdanje ako mu se žena sviđa, a on se ne sviđa njoj. Ne razumije zašto to nije uzajamno. Osjeća se izigrano i poniženo i može čak postati nasilan. Vidite u novinama, ne prođe tjedan da neki naš idiot ne ubije neku jadnicu koja ga nije htjela.

Češće je ipak, srećom, da se gospodin samo naljuti i dami koja ga je odbila reče nešto uvredljivo. “Ti mene nećeš?!“ otrese se on na nju iznenađeno. “Ti?! Pa ko si ti da mene otkantaš?! Pogledaj se, glupačo. Na šta ličiš, štraco jedna, ne bi te štapon taka."

U najboljem slučaju muškarac nakon odbijanja glumi kako ga žena nije zanimala. Kad mu se udvaranje izjalovi, zaniječe da se udvarao. Upitate li ga je li bilo štogod s onom kratke crvene kose u koju je čeznutljivo blejao prošle subote na tulumu, on kaže, ma šta ti je, koja crvene kose, ha ha ha, ti si sve krivo shvatio.


Eto, mi se zaletjeli

Ovo posljednje vrlo je slično odnosu Hrvatske prema Bosni i Hercegovini. Prije dvadeset, dvadeset pet godina, u doba Franje Tuđmana, Hrvatska je žudjela sebi uzeti dio teritorija susjedne zemlje. Žudnja je bila potajna, ali strastvena. I politički i vojno smo se zauzeli ugrabiti što veći dio. Osnovali smo Hrvatsku Republiku Herceg Bosnu i poslali velike snage preko granice, jednako kao što je Srbija s druge strane politički i vojno podupirala Republiku Srpsku, tek što je Republika Srpska na kraju opstala, a Herceg Bosna, eto, nije.

Mi smo se s Herceg Bosnom precijenili. Nismo imali ljudi ni oružja za nešto tako ambiciozno i taj se objektivni nedostatak nikakvom subjektivnom prednošću nije dao nadoknaditi. Popularna priča kako se neprijatelj oduzme od užasa, isprazne mu se crijeva i počne se nekontrolirano tresti kad naši bojovnici pred juriš zapjevaju gangu, nije se nažalost pokazala istinitom.
Hercegovački Hrvati nisu ni blizu bili tako neustrašivi i sposobni ratnici kako su mislili da jesu, ali nisu vjerojatno ni bili gori od svojih neprijatelja. Presudilo je naprosto da je Srba i Bošnjaka bilo više nego naših i nakon nekog vremena Franji Tuđmanu i Gojku Šušku nije preostalo drugo nego priznati da su se zaletjeli.

U ožujku 1994. potpisali smo Washingtonski sporazum i sve otad hrvatska vlast poriče da nam je guzica zinula za bosanskom zemljom. Unatoč mnogim i svjedocima i dokumentima koji tvrde suprotno, službeni je stav svih naših, i hadezeovskih i esdepeovskih vlasti, kako je Hrvatska uvijek, srčano i beskompromisno, zagovarala teritorijalnu cjelovitost susjedne zemlje. Ma, ne, Bože sačuvaj, ne bi je mi ni pipnuli. Bosna uopće nije naš tip. Između nas nema ništa. Bosna nam je uvijek bila samo prijateljica, govore naši političari, ne propuštajući ipak uvrijeđeno dodati kako su srpska osvajanja priznata, a hrvatska nisu.
“Nije da smo mi ikad željeli da se Bosna podijeli, ali zašto su Srbi dobili svoj dio, a mi nismo“, ponavljaju oni ne primjećujući kako je kontradiktorno tako nešto reći.

Kao odbijeni udvarači, počeli smo špilati nevinost. Kad nam nije uspjelo osvojiti bosanski teritorij, zanijekali smo da smo ga ikad osvajali. Ako već nismo mogli biti vojni i politički pobjednici u Bosni i Hercegovini, preostala nam je ona jedina bijedna utjeha poraženih. Odlučili smo moralno pobijediti. Na nama nema nikakve krivice, počeli smo tvrditi. Mi smo bolji od svih, i od Bošnjaka i od Srba. Mi smo Hrvati sama pravednost i dobrota.


I Magda ga je popila

Samoubojstvo Slobodana Praljka u času kad mu je izrečena pravomoćna presuda za ratni zločin savršeno se uklopilo u ovaj koncept. Otrov koji je on popio kao da je nekako svih, i Praljka i Tuđmana i Šuška i čitavu hrvatsku politiku devedesetih učinilo ispravnom. U konačnosti i neopozivosti ovoga čina kao da je konačno i neopozivo dokazano da ni Praljak ni Hrvatska nisu ništa pogriješili. Da se Praljka i Hrvatsku kažnjava za nešto što nisu krivi.

No, oni ostaju krivi i tu cijankalij ne pomaže. Kako bi uostalom i pomogao? Cijankalij jednako ubija i krive i nedužne. Samoubojstvo ništa ne dokazuje. Da se ubijaju samo oni bez grijeha, stopa samoubojstava značajno bi pala.
Pa i Magda Goebbels, na kraju krajeva, cijanidom je ubila svoje šestero djece i vjerojatno se osjećala moralno nadmoćnom dok je to činila, ali nas to ne impresionira. Takozvani moralni pobjednici obično su samo loši gubitnici.

Ante Tomić (Slobodna Dalmacija)

Saturday, December 09, 2017

Miljenko Jergović : Kinđetov roling


U Burkini Faso, jednoj od najsiromašnijih zemalja svijeta, običaj je da se ljudima ne govore loše vijesti. Umre li čovjek, to se prešućuje rodbini i prijateljima i čini se sve da što dulje žive u iluziji da je živ onaj kojeg više nema. Dozvoljeno je i lagati, samo da se drage spasi od loših vijesti. U Burkini Faso nikome se ne pišu nekrolozi, a o mrtvima se govori kao da će evo sad naići ili kao da su na nekom dalekom aerodromu i čekaju avion da ih vrati kući. Lijepo bi bilo biti Burkinjanin i ne spominjati ono što riječi ne mogu popraviti.

Noć je pred Dan oslobođenja Sarajeva, godina 1979. i svi gledamo direktan prenos iz Grenoblea. Teku posljednje sekunde utakmice, tri je razlike za “Bosnu”, prednost koju “Emerson” nikada neće stići. Gledam u crno-bijelu sliku televizora koji se zvao Ambasador i nisam svjestan da ću ovo zauvijek pamtiti. Bit će u životu važnijih stvari i većih događaja koje ću zaboraviti, bit ću i sretniji nego te večeri, ali malo šta će mi ostati, iz slike u sliku, iz trenutka u trenutak, kao čist doživljaj, cijeli i jasan. Nešto se u mozgu tako posložilo, proradila je neka kemija, i bilo je tako. Četrdeset pet koševa Žarka Varajića, Radovanovićevo hrvanje s Dinom Meneghinom, poderani glas Boše Tanjevića, Kinđe… Bio je to vrhunac njegove karijere, premda je tek navršio dvadeset petu. Ništa što se dalje bude događalo, nijedna pobjeda, neće biti veće od Grenoblea. Već pet godina bio je najbolji “Bosnin” igrač, često i jedini; tim je uz njega rastao, od loših, običnih, darovitih i nedarovitih Tanjević je stvarao košarkaše, samo od njega, činilo se, nije. Kinđe je, otkada pamtim, bio isti. Velik i u lošim utakmicama i među igračima za koje nitko nije vjerovao da će postati prvaci Europe. Netko drugi bi iz te “Bosne” još 1975. ili 1976. otišao u “Partizan” ili “Crvenu zvezdu”, igrao s gotovim košarkašima, Kićanovićem, Dalipagićem, Slavnićem, Kapičićem…, ali Mirza Delibašić to nije učinio. Umjesto da ode u veliki klub, on je maloga stvorio prvakom Europe. Ne znam da je ikada jedan igrač bio tako važan.

U razredu bi se svakoga ponedjeljka prepričavalo koga je u subotu Kinđe uzeo na roling. Istu fintu ponavljao je po desetak puta u svakoj utakmici i skoro uvijek bi upalila. Okrenuo bi obrambenog igrača, obično blizu aut-crte, s lijeve ili s desne strane, digao se na šut i pogađao. Desetak godina kasnije bila bi to tri poena. Taj leđni roling, koji je Kinđe izvodio prvi u Europi, pokušavali su naučiti svi provincijski šuteri tog vremena, ali nije im išlo. Bježala im je lopta, sudija bi svirao krivo vođenje, zabijali su se u protivnika ili bi, ako slučajno sve dobro izvedu, promašivali koš. Dragan Kićanović, autentični košarkaški genije, i standardni član najbolje reprezentativne petorke u jugoslavenskoj povijesti, nikada nije pokušavao kopirati Kinđetov roling. Bio je pametan i bilo mu je jasno da ga ne može izvesti na isti način. Ta mekoća pokreta, tijelo koje klizi iznad parketa jednako sigurno i logično kao što ptica leti, bila je ono po čemu se Mirza Delibašić razlikovao od svih košarkaša koje sam u životu gledao. Jednom sam mu, u zimu 1992., plašeći se malo da ga ne uvrijedim, rekao da me taj njegov roling podsjećao na balet. Pogledao me je u oči, skužio da mi ne pada na pamet provaljivati ga, i mirno rekao: “Pa da, prvo sam vježbao balet, a onda počeo igrati košarku!” Mislio sam da se zeza. Poslije su mi drugi rekli da je Kinđe stvarno vježbao balet.

Bila su to vremena kada je naša, balkanska, prepotencija imala nekog uporišta u stvarnosti. Dobro smo živjeli, vjerovali smo da nam je zemlja najbolja i najpravednija na svijetu i rado smo radili folove od tuđih slabosti. Ona Kićanovićeva i Slavnićeva odbojka u europskom finalu protiv Rusa 1977. vrtila se svake sedmice na špici sportskoga pregleda, kao vrhunac našega ruganja svijetu. Našoj svadljivosti nije bilo granica, ni potrebi da ponizimo svakoga koga smo u stanju pobijediti. Zapravo, nije nam bilo jasno zašto bismo i pobjeđivali ako se nakon toga nećemo rugati. Ono što smo pokazivali prema vani, demonstrirali smo i jedni drugima, na domaćim terenima i u lokalnim obračunima. Ali Kinđe je bio iz neke druge priče. Bez cirkuskoga dara i potrebe da razveseli naciju, on je igrao svoju igru, jednako pristojan u pobjedi i porazu. Zato njemu nisu zviždali u Zadru, Beogradu ili Zagrebu i zato je on, uz Krešu Ćosića, bio onaj mirni, tihi i dobri igrač generacije. Ako je i bio jugoslavenska zvijezda, to je bilo uvijek i samo zbog košarke. Došao je iz svijeta fino odgojene djece.

Osim njega ne znam više nikoga koga Sarajevo nije pokušalo osporiti. I pritom je svu veličinu pokazao u ovome gradu. Svi drugi mogli su biti šupci i papci, lopovi, prevaranti i foleri, bilo da se radilo o Bregi, Papetu, Berberu ili Indexima, samo za njega nitko nikada nije rekao da je loš košarkaš i da je budala. Da se Michael Jordan rodio u Sarajevu, puno bi gore prošao. Da je Picasso bio naš, već bi ga pola grada smatralo trećerazrednim molerom i teškom varalicom. Samo je Kinđe mogao izbjeći takvoj sudbini. Nije ga nosilo to što je bio čudesan košarkaš, veći nego što su rezultati njegovih ekipa mogli pokazati, nego to što je bio i ostao iznimka od mentaliteta. Fini čaršijski gospodin, kojega je jače obilježilo ono što je ponio iz roditeljskoga doma, nego sav sjaj velike karijere. Samo je takav mogao fascinirati baš cijelo Sarajevo, premda je malo vjerojatno da su ljudi bili svjesni razloga.
Naši Amerikanci često govore: “Nema više onog Sarajeva!” Čovjeka te riječi nerviraju, pa nema razumijevanja za činjenicu da se njima ljudi koji žive daleko pokušavaju osloboditi neke svoje muke. U posljednjih šest mjeseci su Pimpek, Daco i Ilija Ladin napravili ono zbog čega povjerujem da i u takvim utjehama ima smisla. Otišao bih u Burkinu Faso, pa čim me netko pita šta je sa Kinđetom, da znam šta ću mu reći.

Miljenko Jergović (2011.)

Mirza Delibašić (9. januar 1954 - 8. decembar 2001.)

VIC!!?


Ćerka: Počela sam da se zabavljam s komšijom Perom ! 

Majka: Jao, ćero, pa on može otac da ti bude ! 

Ćerka: Meni razlika u godinama ne znači ništa !  

Majka: Nisi me razumjela...

Thursday, December 07, 2017

Snežana Mitrović: Banjaluka je Evropska prestonica sporta za 2018. godinu

Evo pusticu i vama ovu vijest,  a vi sami odlucite da li cete i koliko vjerovati u sve objavljeno. Da ne bude zabune, bio bih presretan kada bi nas grad bio medju prepoznativim centrima sporta Evrope, kao sto je uostalom nekada i bio. 

Naslov zvuci bombasticno "Evropska prestonica sporta..." .  
Znajuci ponesto o jadnom stanju banjaluckog sporta, provjerim plasiranu informaciju na web stranici ACES Europe i gle cuda, naslov je lazan, sto ustvari i nije neko cudo... 
Postoje cetiri kategorije "Evropska prestonica sporta ". Sofija za 2018. godinu. Ranije prestonice bili Marselj, Prag, Torino... Druga kategorija je  "Evropski gradovi sporta" gdje je Banjaluka u drustvu sa gradovima kao sto su Cagliari (Italija), Gondomar (Portugal), Cluj (Rumunija), Kielce (Poljska), Pau (Francuska)... Ikada culi?! ...Nigdje ovih gradova na sportskoj karti Evrope. Treca kategorija je "Evropske varosi sporta" i cetvrta nesto kao "Evropske mjesne zajednice sporta". 
Sve je to lijepo. Treba se druziti i razmjenjivati iskustva sa drugima, pa i ogrebati za neku kintu, ako se moze, ali mi se sve ovo cini kao kruzenje oko problema banjaluckog sporta i davanje velikog znacaja necemu sto i ne zasluzuje toliku paznju i od cega banjalucki sport nece imati veliku korist. 

 Bilo bi mnogo djelotvornije ako bi gradonacelnik "zasukao rukave" u samom gradu i okupio oko sebe sportske strucnjake, poznavaoce i entuziaste, da izrade stvarnu strategiju razvoja banjaluckog sporta sa definisanim uslovima i resorsima, rokovima...,da obezbijede te uslove i za koju godinu ostvare povratak na stare slave koju je banjalucki sport nekada imao. Umjesto da omoguci mladim banjaluckim sportistima i sportu uslove bolje od onih koje imaju sportisti iz, na primjer, Krupe na Vrbasu i Aleksandrovca, on trosi svoju energiju i gradske pare na neke zvucne medjunarodne titule, koje realno za banjalucke sportiste nece znaciti nista. Ovim, gradonacelnik pokazuje da ne razumije organizaciju i probleme sporta i da mu je vazna parada i mogucnost da on sam i poneki njegov potrcko otputuju o tudjem trosku u Evropu i k'o biva nesto rade za sportiste grada kojem je na celu. 

Necu dalje,  a vi procitajte vijest, pa sami zakljucite da li ja pretjerujem.


****************


U do kraja neizvjesnoj trci za dobijanje titule „Evropskog grada sporta za 2018. godinu“ Banjaluka se 6.XII u Briselu okitila ovim priznanjem.
(Gradonačelnik Igor Radojičić objavio je ovu informciju na Twitteru.)


Banjaluka je, podsjetimo, nedavno podnijela aplikaciju za ovu titulu, kojom se ove godine podičilo 15 gradova, i to svi iz zemalja – članica EU. Banjaluka je prvi nagrađeni grad van EU, a nagrada otvara novu perspektivu za razvoj sporta u gradu.
Učešće u najvećoj mreži gradova sporta, tvrde u Gradskoj upravi, donosi brojne pogodnosti kao što su regionalna i evropska prepoznatljivost, ali i prilika da grad učestvuje u brojnim konkursima za sredstva EU kada je u pitanju sport.

Prednosti ove titule ne ogledaju se u novcu, nego je mnogo važnija indirektna korist. Gradske vlasti ističu primjere belgijskog Antverpena koji je je, kao Evropska prestonica sporta, svojevremeno uspio da za 10 posto podigne broj sportski aktivnih ljudi u gradu, dok je Torino organizovao više od hiljadu sportskih događaja tokom jedne godine, navode dodajući:
"Ova titula će dati vjetar u leđa novoj gradskoj strategiji, koja će, po prvi put, akcenat staviti na razvoj školskog sporta."

Snežana Mitrović (N1)

Wednesday, December 06, 2017

Mario M.: ŠOSTAKOVIČ u BANJALUCI


Aktivirali se čelnici grada u namjeri da promjene urbanu sliku Banjaluke, naravno nabolje. Formiran stručni tim, prave se ozbiljni planovi, želi se konkurisati za Evropsku prijestonicu kulture. Ideja za svaku pohvalu, a vrijeme će pokazati koliko su ambicije realne. Čini mi se mnogo važnim da oni koji upravljaju Gradom postave kulturu na više mjesto. Biće potrebno angažirati kreativce, uložiti više znanja i obavezno novca... Još kada bi se (a može boljom organizacijom) do tih sredsatva došlo nauštrb moćne birokratije, Banjaluka bi višestruko profitirala.

Vezano za tu vijest sjetih se nekadašnjih aktivnosti našeg Doma kulture. U Koncertnoj dvorani smo godinama sticali kulturu slušanja umjetničke muzike. Još uvijek se pamte vrhunski koncerti, Menjuhin, Rostropovič, Rihter, Ojstrah... čuveni virtuozi. Sjetih se i onih sedamdesetih godina kada je gostovala Lenjingradska filharmonija. U to vrijeme najbrojnija filharmonija na svijetu održala je samo tri koncerta u Jugoslaviji. Jedan je bio u Banjaluci, a Banjalučani su tada osjetili svoj grad kao prijestonicu kulture. Veličina pozornice je presudila da se taj veličanstveni koncert ne održi u našem 'hramu muzike' nego u prepunoj sali tadašnjeg Doma JNA. Na programu Filharmonije, kao udarna, bila je Šostakovičeva simfonija (olako se mijenjaju imena gradova pa je i Lenjingradska filharmonija postala Sanktpetrburška, ali, čuvena Šostakovičeva Sedma simfonija, koju je Dmitrij komponirao u svom rodnom gradu pod opsadom, i danas kao tzv. Lenjingradska zvuči veličanstveno).
Ovaj događaj mi je osvježila upravo pročitana knjiga 'Šum vremena' Džulijana Barnsa čija okosnica je biografija znamenitog Dmitrija Šostakoviča. Pisac se koristi anegdotama i zanimljivim detaljima iz života sovjetskog kompozitora da bi otkrio kako se ideologija i politika mogu poigravati sa stvaraocem. Bilo je to doba kada su obavezni filteri Staljinove birokratije ocjenjivali podobna umjetnička djela. Podvrgnute 'društvenoj kritici' Šostakovičeve kompozicije su bivale proglašene buržoasko dekadentnim. A on, iako dva puta u nemilosti, ostaje slavan.


Elem, ruski muzičari zaposjeli Banjaluku... Imali slobodan dan ali pedantni dirigent Genadij Roždestvenski ne dozvoljava ni najmanje opuštanje... nekoliko proba, manje intervencije na bini... svaki detalju pridaje ozbiljnost. I u svečanoj atmosferi, skoro pred sam koncert, umjetnički direktor se požali na nenadani peh: polomila se metalna pločica na cimbalu (jednostavniji vibrafon, bez onih uspravnih cjevčica)... baš ona čijih par tonova daju bitnu ekspresiju 'simfonijske priče'... muzičar u panici, nema se vremena, treba djelovati... kako u kratkom vremenu 'na mjeru' zbrusiti univerzalnu pločicu. Potrebno je tocilo. Frka, gdje, kako... kišobrandžija, odlično. Bostjančić u Moše Pijade zatvoren (?!), juriš se nastavlja, u blizini kina Kozara drugi se uključuje: 'Odmah ćemo mi to!' I u par koraka, struganje, postavljanje, osluškivanje i udaraljka je 'naštimovana'. Nudimo novac, a naš dobri majstor će: 'Ma, ništa kad je filharmonija u pitanju.'' Pozdravljamo se i onako 'punog srca' ostavljamo našeg dobricu u njegovoj skromnoj (3x3) montažnoj radionici... Međutim, tu je i obavezni pratilac Filharmonije, čovjek od povjerenja koji nije muzičar ali baš njih nadzire. I kada je taj komesar shvatio da je radionica (s jednim brusom na nožni pogon) u privatnim vlasništvu nije mogao skriti komentar: ''Он капиталист!!!'' Na licu umjetničkog direktora Velikog orkestra vidio se stid... Pokušao sam spasiti situaciju: 'Ne, nije, majstor je samo obožavalac Šostakoviča!''

Nisam znao kako su Šostakoviču podmetali da povlađuje kapitalističkom ukusu. Sada znam, ali znam i da je Lenjingradska filharmonija Banjaluci priredila evropski ugođaj.


Mario M.

Penzioner


Tuesday, December 05, 2017

Tamara Nikčević : Srđan Milošević – intervju (2)


nastavak...
Šta je bio najveći neuspjeh Kraljevine SHS, odnosno prve Jugoslavije?
Kao politički sistem, takozvana prva Jugoslavija doživela je nesumnjivo veliki neuspeh već i zbog inicijalne greške zvane Vidovdanski ustav (1921.): umesto kvalifikovanom, kako je to predviđao sporazum, ustav Kraljevine SHS donesen je prostom većinom. To je bilo i stvarno izvorište, ali i simbolička paradigma ključnih problema te države: odsustvo istinskog sporazuma. Već na prvom koraku ustanovljen je, dakle, poguban princip da će, ukoliko nešto ne može biti sprovedeno po zamislima srpske elite, ona to sama sprovesti mimo ili bez ikakvog dogovora. Pokazalo se da je ta računica bila rđava, budući da je odbojno delovala čak i na pristalice ujedinjenja; istovremeno, davala je argumente protivnicima, među kojima je bilo i zadrtih šovinista, kojima nijedna Jugoslavija nije bila po volji.
Kraljevina Jugoslavija je, sa druge strane, više nego ikada do tada učinila sve narode koji su se u njoj našli subjektima istorije. Možda se to ponajviše osetilo u Sloveniji. Pored toga, u toj se zajednici i nezadovoljstvo moglo lakše artikulisati nego u Austro-Ugarskoj ili u Osmanskom carstvu. Najzad, bilo je primera uzleta u kulturi. Pozitivna tendencija o kojoj govorim redukovana je unutrašnjim neslaganjima i neuspesima države.
Istoričar Husnija Kamberović opisao je način na koji su tri bosanskohercegovačka naroda – Srbi, Hvati i Muslimani – 1918. ušli u Kraljevinu SHS. Tadašnji reisu-l-ulema Džemaludin ef. Čaušević je još 1917. prilikom susreta sa dr. Antonom Korošecom podržao stvaranje jugoslovenske države, iako je muslimanska politička elita krajem Prvog svjetskog rata bila prilično dezorijentisana. “Radite šta znate, ja ću podržati svaki rad koji će našem narodu donijeti slobodu”, kaže reis Čaušević dr. Korošecu. ”Dosta mi je naše, turske i njemačke vlade!” Isto su uradili i hrvatska elita i Katolička crkva u BiH, ali i sarajevski mitropolit Evgenije Letica.
Nakon ulaska srpske vojske u BiH početkom novembra 1918. tadašnja muslimanska elita je, kaže Kamberović, u prostorijama Oficirskog doma u Sarajevu organizovala ogromnu svečanost. I u Hrvatskoj je, kao što znamo, na sličan način dočekana srpska vojska. Kada su narodi koji su ušli u Kraljevinu SHS počeli da se razočaravaju, kada su shvatili da zajednica u koju su ušli nije ono što su očekivali? Srbija je anektirala svoju ratnu saveznicu Crnu Goru, pa su crnogorski “zelenaši”, nedugo nakon Podgoričke skupštine (26. novembra 1918) organizovali takozvani Božićni ustanak (6. januara 1919). Kada su reagovali ostali narodi? Nakon Vidovdanskog ustava ili…?
Kraljevina SHS stvorena je u izrazito haotičnom kontekstu. Ako pogledamo situaciju pre 1914, pre izbijanja Prvog svetskog rata, perspektiva jugoslovenske države nije bila ni na dalekom horizontu. Ipak, 1918. ona postaje realnost i to u vreme kada kod tih naroda nije ni bilo moguće precizno proveriti vernost i naklonost jugoslovenskoj ideji. Zato kao relevantne uzimamo izjave reisu-l-uleme, srpskog mitropolita ili visokih zvaničnika Katoličke crkve u Bosni i Hercegovini, koji su, da se razumemo, zaista važne političke ličnosti.
Nema sumnje da je, pored pragmatizma i osećaja za realnost, ali i straha da se toj realnosti suprotstavi, nastanak prve države Južnih Slovena pratio entuzijazam, idealizam, koji kreće da se kruni čim su ti narodi vlast karađorđevićevske monarhije počeli da doživljavaju kao puku smenu gospodara, a ne kao izraz očekivano većih političkih sloboda i političke subjektivnosti. Za takav stav bilo je i previše povoda, ali je problem uvek što se veoma lako ode na suprotnu stranu, u opaki nacionalizam, koji nije razlikovao sugrađane srpske narodnosti od režima u Beogradu.
Kada je nezadovoljstvo kulminiralo? Da li je ubistvo Stjepana Radića u Skupštini Kraljevine SHS 1928. konačno razbilo svaku iluziju o karađorđevićevskoj Jugoslaviji?
Mislim da je to nesumnjivo bio veoma važan trenutak ne samo sa stanovišta srpsko-hrvatskih odnosa, nego i uopšte. Međutim, Kraljevina Jugoslavija ipak je nastavila da postoji i posle hitaca Puniše Račića u Saveznoj skupštini 1928., iako pod nedvosmisleno težim političkim okolnostima, za koje se rešenje tražilo u monarhodiktaturi. Ponekad se kao svojevrsni dokaz dubinskog projugoslovenskog opredeljenja Aleksandra Karađorđevića navodi gotovo aforistička ocena britanskog poslanika u Beogradu da u Jugoslaviji postoje samo dva iskrena Jugoslovena: kralj Aleksandar i britanski poslanik. No, diktatura nije bila najsrećni način da se demonstrira to opredeljenje, naprotiv. Kompromis buržoazija o preuređenju zemlje, koji je takođe bio vrsta majorizacije, napravljen je 1939.
Govorite o sporazumu Cvetković-Maček?
Tako je. Ovog puta dogovor su sklopili srpsko i hrvatsko političko rukovodstvo, koje nije previše vodilo računa o ostalima narodima unutar jugoslovenske države, koji uostalom, osim Slovenaca, nisu ni bili priznati. Bila je to žalosna potvrda da je Jugoslavija, od ideala, postala tvorevina zasnovana na odnosu snaga najjačih faktora – Srba i Hrvata.
Uprkos nezadovoljstvu, prva Jugoslavija ipak se održala sve do 1941, kada je nestala u ratnom vihoru. Nema sumnje da je ta država poprilično razočarala bosanske Muslimane, čije je nacionalno pitanje, baš kao i crnogorsko i makedonsko, zanemarila kao da nije ni postojalo. Sa druge strane, Kraljevina Jugoslavija nije imala ni približno dovoljan period na raspolaganju da bi mogla da izvrši integraciju u bilo kojem pravcu, naročito kada se ima u vidu da je od početka zauzeti pravac bio zapravo put u bespuće.
Pomenuli ste odnos srpske elite prema Crnoj Gori… Nikola Pašić je 1916. rekao da se ne sme dozvoliti da se na Solunskom frontu pojave “dva srpska barjaka”, što potvrđuje jasnu orijentaciju srpske elite da se, posle prisajedinjenja Srbiji, Crnoj Gori poništi državnost. Pa, dobro, i Srbija gubi svoju državnost, utapa je u Kraljevinu Jugoslaviju, govorilo se tada, iako to tumačenje namerno ignoriše činjenicu da, ulaskom u Kraljevinu SHS, državnost Srbije ne samo da nije poništena niti osporena nego da je zapravo proširena na ostale delove zemlje. Nije slučajno da se u Srbiji u to vreme o Jugoslaviji govorilo kao o “našoj proširenoj otadžbini”, o “našim novim krajevima” i slično.
Zašto?
Srbija je zadržala, ali i novoj zajednici “darivala” svoju dinastiju Karađorđević, kao i dominaciju beogradskih političkih elita. Pored toga, nova država bila je veoma centralizovana – o svemu se odlučivalo na nivou centralnih ministarstava. Naravno, veoma važnu ulogu odigrala je represija, nasilje, koje ostali narodi zaista nisu očekivali. Sve to je promenilo njihov pogled na Srbiju: iako je 1918. bila viđena kao oslobodilac, umesto očekivanog “bratskog” odnosa, zahvaljujući represivnom aparatu, iz Srbije je stiglo dosta osiono “uvođenje reda” i disciplinovanje ostalih naroda u Jugoslaviji.
Jasno je da ni prva, a ni druga Jugoslavija nisu bile demokratske zemlje ni na način blizak ondašnjim shvatanjima, a još manje na način na koji mi danas razumemo liberalnu demokratiju. Uostalom, 6. januara 1929. kralj Aleksandar Karađorđević raspustio je parlament, ukinuo sve političke stranke, zabranio rad sindikata, zabranio političke skupove, pojačao represiju… Diktatura je, dakle, uvedena deset godina nakon formiranja Kraljevine SHS.
Sve u svemu, u prvoj Jugoslaviji vladajuća politička klasa nije pronašla mehanizme za rešavanje gorućih pitanja u politici i društvu. Postojala je politička koncepcija – integralno jugoslovenstvo, krnji parlamentarizam, a potom monarhodiktatura.
Šta je u Kraljevini Jugoslaviji značio koncept integralnog jugoslovenstva?
Integralno jugoslovenstvo je posle 1929. postalo projekat represivnog režima, nepopularnog u svojoj nesposobnosti da ostvari uspehe na bilo kojem, naročito na socijalno-ekonomskom polju; kao takvo, ono je bilo puka ideološka mantra vladajuće klike, pri čemu bi bilo nepravedno da makar u polurečenici ne pomenemo one istinske Jugoslovene, kakvih je svakako bilo.
U kojoj mjeri je u SFRJ jugoslovenstvo bilo u stanju da zamijeni nacionalne identitete?
Suština rešenja nacionalnog pitanja u drugoj Jugoslaviji bila je u tome što je ta država omogućila da svi identiteti slobodno postoje – i partikularni, etno-nacionalni, ali i jugoslovenski kao vrsta nadetičkog, nacionalnog, odnosno isključivo građanskog identiteta, što je bilo suprotnost integralizmu međuratne epohe. U socijalističkoj Jugoslaviji bilo je moguće smatrati sebe Jugoslovenom, bez ikakve uže identifikacije, ali je bilo moguće i izjašnjavati se kao Musliman (kako se tada govorilo), Srbin, Crnogorac, Albanac… Najzad, mogli ste istovremeno imati i uži etnički i građanski jugoslovenski identitet. Nijedna identifikacija nije bila delegitimisana ili dekretirana, što je predstavljalo veliku prednost SFRJ u odnosu na prvu Jugoslaviju.
Zanimljivo je da je u trenutku kada su unutar Jugoslavije nacionalni identiteti politički priznati i kada više nije bilo moguće legitimno ih osporavati, polako počinjala da raste jugoslovenska identifikacija. Od popisa 1971. do popisa 1981. broj Jugoslovena porastao je čak četiri puta. Iako sam nesklon spekulativnim konstrukcijama, zamislimo, ipak, da je Jugoslavija dobila šansu još pedeset godina.
Šta je sve doprinijelo porastu broja građana koji su se u SFRJ izjašnjavali kao Jugosloveni?
Pojačano strujanje između republika – povećavao se broj takozvanih mešovitih brakova, rasla je svest o ugledu zemlje u međunarodnim razmerama, na neki način postalo je moderno osećati se i izjašnjavati kao Jugosloven. Naročito među urbanim stanovništvom. Zašto? Zato što je sada već stabilizovani nacionalni ili uže etnički identitet, koji je neretko isključiv, određenom broju ljudi postajao na neki način “tesan”. Istovremeno, jugoslovenski građanski identitet je, sa svim elementima socijalističke modernosti, nesumnjivo postajao sve privlačniji, ponekad i kao vid protesta na manifestacije etno-nacionalizama.
Istorijski gledano, šta je zapravo bila Jugoslavija?
Istorijski, vrednosno, civilizacijski, Jugoslavija je za sve svoje narode predstavljala ogroman iskorak. Tragično je to što danas pogled na Jugoslaviju zapravo oblikuju nacionalisti u svim zemljama nastalim raspadom SFRJ. Oni ne odbacuju samo istorijsku Jugoslaviju – i prvu i drugu – nego negiraju pre svega sam koncept, samu jugoslovensku ideju. Istovremeno, SFRJ se ne doživljava kao propuštena šansa, što je ona svakako bila – kako za ekonomsku, kulturnu i političku emancipaciju, tako i za iskorak sa evropske i svetske margine. To se iz pozicije malih naroda najbolje ostvaruje kroz suživot, kroz razmenu, kroz stalno pregovaranje i redefinisanje interesa…
To ne znači da je bilo ko u Jugoslaviji trebalo da “trpi” zarad nekakvog višeg interesa u kojem nije mogao da participira. Ali je načelno žalosna propast tog projekta. Kada bi EU doživela sličnu sudbinu, makar i bez tako tragičnih događaja i posledica, bio bi to civilizacijski poraz. Raspad Jugoslavije je istorijski ekvivalent tom hipotetičkom ishodu. Mislim da je danas najbolje merilo nivoa nacionalizma ignorisanje te činjenice.
Koliko su zločini počinjeni tokom ratova devedesetih uticali na negativan odnos prema Jugoslaviji?
Morali su uticati. Međutim, svaki nacionalizam, svaka njegova tendencija, naročito kada postane državna ideologija, protivan je jugoslovenskom konceptu, čiji je zacrtani cilj bio ravnopravna zajednica naroda i građana. U tom smislu ne čudi što je u osnovi svih nacionalističkih ideologija nastalih na prostoru bivše Jugoslavije upravo – antijugoslovenstvo. Nacionalizmi neće ravnopravnost “drugih”.
Čini mi se da je se antijugoslovenstvo danas pre svega koristi kao sredstvo ojačavanja neprijateljskih odnosa u regionu, odnosno kao način da se dodatno cementiraju sukobi koji evidentno postoje među državama nastalim raspadom SFRJ. U tom diskursu se Jugoslavija uvek prikazuje kao projekat nekog drugog, koji je i dan-danas samo “bivši neprijatelj”, sused kog baš “ne možemo da biramo”, a koji je pokazao svoje “pravo lice” dok je postojala Jugoslavija i naročito dok se tako krvavo raspadala. Zato je dobro da Jugoslaviju uvek identifikujemo s tim drugim. Takav primer možete naći u skoro svakom od nacionalizama: mi nismo hteli Jugoslaviju, drugi su nam je nametnuli…
Gledano iz hrvatske perspektive, Jugoslavija je velikosrpski projekat; iz perspektive srpskog nacionalizma, Jugoslavija je ustvari projekat Hrvata ili Jugoslovena iz Austro-Ugarske. Situacija je, doduše, donekle kompleksnija u Srbiji, gde u delu javnosti koja sebe voli da predstavlja kao projugoslovensku, postoji snažno uverenje da je Srbija, tobože naivno, jedina branila Jugoslaviju, koju drugi nisu hteli samo zato jer su bili i ostali – nacionalisti.
Kažu da se u javnom diskursu u Bosni i Hercegovini, u vrijeme dok se raspravlja o evropskim integracijama, može čuti da se BiH zapravo ne uključuje u Evropu, nego se vraća odakle je istrgnuta ulaskom u jugoslovensku državu 1918. godine. Kako vam zvuči ovo objašnjenje?
Kao naivni pokušaji olakog obračuna sa istorijom; kao nastojanje da se pređe preko svih pitanja koja zahtevaju ozbiljan odgovor i analizu; istovremeno, kao lak način da se pronađe krivac za sve. Tako su za Jugoslaviju 1918. krivci isključivo srpska vojska i monarhija; za SFRJ su krivi komunisti… Time se priča završava, zatvara se veoma kompleksna tema i BiH se, je li, polako vraća u Evropu u koju je Bosnu, po toj logici, 1878. uvela Austro-Ugarska. To mi, iskreno, liči na kapric. Austrougarska uprava je, naime, bila nelegitimna, represivna i nije doprinosila evropeizaciji Bosne izvan onoga što je bilo u najužem interesu te u biti arhaične imperije u grču defanzivne modernizacije (“menjaj sve što moraš da bi sačuvao nepromenjenim sve što možeš!”). Ne postoje benevolentni osvajači. Moguć je, razume se, određeni napredak u privredi, u kulturi, može se puno toga i naučiti od razvijenijeg osvajača, ali je tu ipak relevantno i vrednosno pitanje: da li je novonastalo stanje legitimno?
Mnogo je pokazatelja koji se moraju uzeti u obzir, ali pogledajmo jednostavnu i površinsku činjenicu: koliko je bilo ministara u vladi Dvojne monarhije iz Bosne? Nijedan. A ni u prvoj ni u drugoj Jugoslaviji nije moglo biti vlade bez predstavnika Bošnjaka. Sam prostor Bosne se sa periferije pomerio u geografsko središte, a u mnogo čemu i u središte političkih odnosa. Bosna je u Jugoslaviji postala faktor, a ne puki objekt državne politike. Možda to nije bilo zadovoljavajuće sa stanovišta Bošnjaka, ali je ipak značilo pomeranje iz suštinski polukolonijalnog položaja.
Je li Jugoslavija, kako to kaže Latinka Perović, zaista bila “naša prva Evropa”?
Na mnogo načina – jeste. Najpre, ona je bila racionalna sa ekonomskog stanovišta, kao i EU. Drugo je pitanje, kao što je to često slučaj sa fenomenima u Jugoslaviji, raskorak između potencijalnog i ostvarenog. Ako ujedinjenu Evropu shvatimo i više od ekonomske zajednice (što je ona primarno) i ako se osvrnemo na ono čime se ona kao ideja legitimiše – dakle, kao civilizacijski iskorak ka kreativnom jedinstvu različitosti u najširem smislu, onda je Jugoslavija bila upravo to i ona je u mnogim aspektima i za mnoge svoje građane tu ulogu i odigrala.
BH Dani, 24.11.2017.
Peščanik.net, 28.11.2017.

Monday, December 04, 2017

Tamara Nikčević : Srđan Milošević – intervju (1)


Beogradski istoričar objašnjava zbog čega je 1. decembra 1918. većina jugoslovenskih naroda oduševljeno ušla u Kraljevinu Srba, Hrvata i Slovenaca, da li je već Vidovdanski ustav iz 1921. nekima od njih srušio iluzije o mogućoj ravnopravnosti unutar nove države, šta je jugoslovenskim narodima donio AVNOJ i je li SFRJ zaista bila “naša prva Evropa”.

Kada je u proljeće 1918. Stjepana Sarkotića primio posljednji austrougarski vladar, car Karlo, tadašnji šef Zemaljske vlade za Bosnu i Hercegovinu se, navodi istoričar Husnija Kamberović, svom domaćinu iskreno požalio: “Bošnjak nije nikad ni sa čim zadovoljan, on je od tri dijela – što je Hrvatu pravo, Muslimanu i Srbinu je poćudno, a vrijedi i obratno. Muslimani su za neku autonomiju i priključenje Ugarskoj, u najmanju ruku većina njih, Srbi su u sebi za neku srpsku državu, a Hrvati za to da se priključe Hrvatskoj”.
Za šta su to, cio vijek kasnije, Bošnjak, Srbin i Hrvat u BiH? Šta je kome od njih danas pravo, a šta poćudno?
“Čini mi se da se istorija u BiH ne ponavlja, nego da traje”, kaže Srđan Milošević. “Bosni i Hercegovini se, naime, i dalje osporava istorijski kontinuitet, i to na temelju opasnih tvrdnji srpskog i hrvatskog nacionalizma o ‘pravu na Bosnu’, što je paradoksalno. Jer, ako posmatramo makar samo formalno, videćemo da je BiH kao država postojala u srednjem veku; bila je posebna administrativna jedinica u Osmanskom carstvu; u Austro-Ugarskoj i posle 1878. pod okupacijom, zatim i kao anektirana teritorija, opet je bila celina; u Kraljevini SHS teritorija Bosne i Hercegovine bila je podeljena na oblasti, ali tako da su poštovane njene spoljne granice; najzad, BiH je bila ravnopravna republika u SFRJ”.
Kako je BiH došla do te ravnopravnosti? “Dilema koja je postojala, a koja je bila rezultat dosljednog sprovođenja sovjetskog modela uređenja države po kojem samo etnički čiste istorijske teritorije mogu imati status republike, dok ostale, mješovite kao što je Bosna i Hercegovina, mogu dobiti status autonomne jedinice, razriješena je na ZAVNOBiH-u”, objašnjava istoričar Husnija Kamberović.
To je tačno. ZAVNOBiH je dokaz nedogmatičnosti jugoslovenskih komunista i razumevanja da je rešenje pitanja Bosne i Hercegovine u mnogo čemu ključno za novu Jugoslaviju kao celinu. Komunisti su i srpskom i hrvatskom nacionalizmu veoma jasno stavili do znanja da je Bosna Bosna i da ona ne može biti isključivo srpska ili hrvatska, kako su to želela i tvrdila oba nacionalizma. Bosna i Hercegovina, poručila je nova socijalistička vlast, pripada svim narodima koji u njoj žive i koji unutar nje moraju naći način da ostvare svoja uža prava koja bi proisticala iz etničkih razlika.
Jesu li srpski i hrvatski nacionalisti čuli poruku koja im je bila upućena?
U dobroj meri su je se pridržavali. Uostalom, nije bilo previše izbora. I srpska i hrvatska politička elita u BiH je, umesto Beograda i Zagreba, u to vreme Sarajevo doživljavala kao svoj politički centar. A pogledajte ih danas.
Ipak, i tada su se čuli glasovi onih koji su tvrdili da su Srbi/Hrvati/Muslimani -Bošnjaci u BiH konstantno ugroženi…
Svaki nacionalizam uvek tvrdi da je ugrožen od drugog. U socijalističkoj Jugoslaviji, doduše, nacionalistički glasovi nisu mogli biti toliko jaki, budući da su bili delegitimisani, ako hoćete i kriminalizovani. Sa druge strane, vrsta represije o kojoj govorim stvarala je frustraciju, odnosno mehanizam koji se rađao iz frustracije i koji se pretvarao u ekstremizam. Taj ekstremizam nije predstavljao opasnost po zajednicu, za zemlju kao celinu, sve dok je bio uspešno potiskivan. Postojalo je, pritom, i široko rasprostranjeno uverenje da je ponovni sukob na nacionalnoj osnovi, iako moguć, ipak malo verovatan.
Naravno, sve se promenilo onog momenta kada je sistem delegitimisan i kada su zahtevi nacionalizama postali legitimni izraz antisistemske alternative. Mehanizam je bio žalosno jednostavan: delegitimisani komunistički režim koji je počeo da posrće u onome u čemu je ležalo njegovo istorijsko opravdanje, a to je socijalno-ekonomski položaj stanovništva, identifikovan je sa Jugoslavijom; istovremeno, kao alternativa komunistima, nametnula se njihova ontološka suprotnost – nacionalisti, iz čije perspektive Jugoslavija nije bila ništa drugo nego mehanizam narušavanja nacionalnih interesa “njihovog” naroda.
“Malom modifikacijom, parafrazirajući jednog istoričara posleratnog Balkana, može se reći da se socijalistička Jugoslavija razvila i dočekala svoj kraj kao zemlja sa jednom oficijelnom ideologijom, dva zvanična pisma, tri glavne religije, četiri ustavne promene, pet, pa potom šest konstitutivnih naroda, isto toliko republika, sedam suseda, osam članova Predsedništva, devet parlamenata i deset komunističkih partija”, kažete u jednom svom tekstu. Šta činjenice koje ste naveli govore o jugoslovenskom društvu?
Pre svega, govore da je jugoslovensko društvo bilo složeno u svojim konstitutivnim elementima, u samoj svojoj biti, zbog čega i socijalističku Jugoslaviju tretiramo kao kompleksnu istorijsku tvorevinu. Unutar šireg jugoslovenskog okvira egzistirala su društva koja su bila ravnopravna u svojoj različitosti, pa je bila neophodna ogromna politička veština da bi se pomenuta složenost mogla održati na funkcionalan način. Ne zaboravite, pritom, da istorija Jugoslavije nije samo prost zbir istorija jugoslovenskih naroda; naprotiv: na tom prostoru i ranije su se mogle uočiti određene tendencije koje su bile konvergentne.
Govorim o sličnostima u kulturi, u istoriji, u politici, jeziku. Reč je, dakle, o istorijskim vertikalama ili orijentacijama koje su, uprkos razlikama, vodile zajedništvu. U tom smislu, Jugoslavija je smislen, a ne puki mehanički spoljni okvir unutar kojeg su se susretale različite kulture, običaji, religije, istorijske tendencije koje su upućivale na saradnju, na beskonfliktnost u suprotnostima, na traženje sporazuma i zajedničkog interesa. Naravno, taj interes je bilo neophodno na adekvatan način strukturirati i organizovati.
Koliko je tome pomogla ideja bratstva-jedinstva? Jesu li komunisti jugoslovenskim narodima silom nametnuli bratstvo-jedinstvo ili je taj pojam, svakako definisan na drugačiji način, ipak imao i nekakav svoj istorijski osnov?
Bratstvo-jedinstvo veoma je važan ideologem, jedan od nosećih stubova u građevini koja se zvala Jugoslavija. Nijedna zajednica, nijedna država ne može biti prosta istorijska činjenica, koja opstaje bez idejnog vezivnog tkiva. Da bi opstalo, društvu su neophodni određena ideologija, određene vrednosti oko kojih se ono gradi. U socijalističkoj Jugoslaviji, u pogledu međuetničkih odnosa, to je bilo – bratstvo i jedinstvo. Možda deluje romantizirano, ali kada pokušavamo to da objasnimo, moramo imati u vidu i refleks Francuske revolucije. Uostalom, Edvard Kardelj je, govoreći o Jugoslaviji, još 1946. kazao da je reč o “plebejskoj republici jakobinaca”: sloboda, jednakost, bratstvo i jedinstvo za sve koji nisu protivnici modela viđenog kao jedini moguć.
Naravno, sam pojam, sam koncept bratstva-jedinstva vezuje se za komuniste, koji su bili u stalnoj tenziji između onoga što je prošlost koju žele da prevaziđu – Nema povratka na staro!, ponavljali su – i potrage za istorijskim utemeljenjem. Zato se toliko i insistiralo na tezi da su još u 19. veku ideju zajedništva podržali “najbolji sinovi naših naroda i narodnosti”, što je, tokom i nakon Drugog svetskog rata, na neki način postala istorijska legitimacija ideje obnove Jugoslavije.
Kada ponavljaju da nema povratka na staro, na šta komunisti zapravo misle?
Na ekonomske odnose koji su u Jugoslaviji postojali do Drugog svetskog rata; na politički sistem koji je u to vreme bio dominantan; na nerešenost nacionalnog pitanja; na nesumnjivu dominaciju srpskih političkih elita unutar Kraljevine Jugoslavije… U tom smislu, bratstvo-jedinstvo zapravo je priča o ravnopravnosti svih konstitutivnih činilaca jugoslovenske države, odnosno pretpostavka da zaživi širi sistem društvenih vrednosti koji se odnosio na radničku klasu, na siromašno seljaštvo, na položaj žene u društvu, na način na koji se društvo stara o deci i omladini…
Zato i kažete da je “socijalistička revolucija u stvari bila totalna revolucija”?
Ona je zaista bila i politička, i kulturna, i socijalna i ekonomska. U svim bitnim elementima društva izvršena je, dakle, radikalna promena, ali u meri u kojoj je to u datom momentu bilo moguće. Nacionalno pitanje postalo je važna, ali samo polazna osnova za ostale revolucionarne zahvate. Vlast se posvetila rešavanju problema zaostalog i ratom dodatno unazađenog društva i na dnevni red stavila privrednu zaostalost, nepismenost, socijalnu bedu… Tokom procesa “izgradnje socijalizma”, čovek pojedinac naročitu emancipaciju doživeo je sa samoupravljanjem, koje mu je, iako se to često previđa, donelo novu subjektivnost. U idealnotipskom smislu, to je bilo znatno više od liberalnog koncepta individualizma.
Naravno, ništa se nije moglo učiniti preko noći, za sve je neophodno vreme. Vi ste, na primer, na nekom zasedanju mogli da donesete rešenje da će Jugoslavija biti federativna republika, ali niste mogli da utičete na osećanja ljudi, na njihove strahove, na njihovu međusobnu netrpeljivost i mržnju tamo gde je ona postojala. Jugoslovenski komunisti su to očito znali, pa se nisu libili da nekim izokolnim stazama, nekim kompromisima dođu do zacrtanog cilja. Istovremeno, u nekim pitanjima nije bilo kompromisa, naročito oko manifestacija šovinizma.
Kojim sve izokolnim stazama su komunisti dolazili do cilja?
Prvo, u novi sistem inkorporirali su velike delove aparata prethodne države, što znači da je u startu postalo jasno da ipak nije moguće u toj meri izvršiti planirani “obračun sa klasnim neprijateljem”. Naprosto, razumeli su da je među “klasnim neprijateljima” bilo mnogo ljudi koji su, kako se to danas kaže, znali posao.
Komunisti su pokazali pragmatizam i kada su na red došla ekonomska pitanja: brzo su shvatili da, recimo, od kolektivizacije na selu nema ništa, da je reč o poduhvatu koji bi ih zavadio sa seljaštvom, inače nezadovoljnim zbog prinudnog otkupa poljoprivrednih proizvoda. Da ne govorim o spoljnopolitičkoj orijentaciji Jugoslavije nakon njenog raskida sa SSSR-om 1948, kada su određene doktrinarne načelnosti ipak morale biti napuštene.
Činjenica je da su komunisti posle oslobođenja, nakon izrazito represivnog perioda, polako napuštali revolucionarne metode, shvativši da sila i prinude mogu da opstanu samo onamo gde se, po njihovom uverenju, drugim sredstvima nije mogao postići rezultat koji je morao biti brz i gdje je, dakle, to bilo neophodno.
Gdje konkretno?
Pretežno u domenu nacionalnih odnosa ili takozvane privredne sabotaže u početku. Tu je komunistima naruku išlo gotovo potpuno svrstavanje buržoazija jugoslovenskih naroda u redove kolaboracije.
Ako je uporedite sa Kraljevinom Srba, Hrvata i Slovenaca, nastalom 1. decembra 1918, možete li reći u kojoj mjeri je takozvana Titova Jugoslavija odigrala emancipatorsku ulogu u smislu nacionalnog i kulturnog osvješćenja svojih naroda? Šta je u tom smislu značio AVNOJ?
AVNOJ je doneo bitnu promenu načina na koji se rešavaju važna državna pitanja – ne, dakle, majorizacijom, nego dogovorom. Iako se dogovor odvijao na nivou novih političkih struktura koje su doslovno osvojile vlast, one su ipak bile reprezentativne i u nacionalnom i u socijalnom smislu. Ustavni dogovor ključno je, dakle, obeležio socijalističku Jugoslaviju kada je reč o rešavanju većine važnih pitanja, pa i nacionalnog. Gotovo sve je u toj državi bilo utvrđivano pregovorima, potiskivanjem ekstremizma na svakoj strani; osetljivim, veoma diskretnim balansiranjem između istorijskih prava naroda koji su živeli na tom prostoru; uzimanjem u obzir etničkih specifičnosti u smislu većine-manjine; nastojanjem da se u svakom od tih bitnih aspekata postigne sporazum.
Zanimljivo, u Srbiji i dalje dominira osećanje da je avnojevskim granicama, onda i raspadom SFRJ po principu tih granica, srpskom narodu učinjena velika nepravda; da je Srbija uskraćena, odnosno da je taj prostor morao biti drugačije prekrojen. Čudnom ironijom istorije dogodilo se da je Srbija, kao šampion osporavanja avnojevskih granica, bez tih granica na kraju jedina i ostala.
Inače, mislim da je emancipacija ključna reč, ključno objašnjenje uspeha socijalističke Jugoslavije i projekta izgradnje jugoslovenske države posle 1945. Reč je, ponavljam, o nacionalnoj emancipaciji, kulturnoj, socijalnoj, a onda i međunarodnoj. U toj bismo sferi mogli tražiti i najveće neuspehe prethodne Jugoslavije, koja takođe ima svoje istorijsko mesto, koje nije samo negativno. Uostalom, i komunisti, koji nisu želeli povratak na staro, održali su kontinuitet jugoslovenske državne ideje.
BH Dani, 24.11.2017.

Peščanik.net, 28.11.2017.
(Nastavak sutra)
Related Posts Plugin for WordPress, Blogger...