Monday, August 21, 2017

Svetislav Basara: Ivica superanalne državotvornosti

Postidite se vlasnici prljavih mašti ako ste pomislili da superanus u prevodu na srpski znači - superčmar. Daleko od toga, superanus na (novo)latinskom znači - suveren, onaj koji je iznad svih zakona. Znate valjda na koga mislim, ali ne mislim samo na onoga na koga vi mislite. Mnogo ih je bilo i biće ih, a Dačić je jedan. Srpski superanusi su promenljiva veličina u apsurdnoj jednačini u kojoj je samo Ivica konstanta.
Elem, pre izvesnog vremena goreopisani Dačić je - najverovatnije pod visokim auspicijama aktuelnog superanusa - u javnost pustio buvu o opciji podele Kosova i blagodatima razgraničavanja na ono "što je srpsko i što je albansko" jer da je to - obrazložio je državotvorac - "najpraktičnije", a i "najbrže", a mene je ta bajata buva, koja već decenijama drema na Crvenim Banovim mnogih ovdašnjih "vizionara", učvrstila u podozrenju da je "na vrhu" pala odluka da se kosovski problem razreši na tradicionalan srpski način - smandrljavanjem, prekonoć, preko kolena, pa da se stvar zaboravi, da bi se potom o proslavama bombardovanja i Oluje arlaukalo da se to nikada ne sme zaboraviti. Znate već priču...
Neće to, međutim, tako lako ići, a zasigurno neće onako kako je išlo na tribinama UKS-a - sat govorancije o nacionalnom biću, pa onda kod Bude, na nacionalno piće i krkanluk - jer kosovski problem nije od juče (nije ni od Miloševićeva vakta), mnogo je on stariji - vekovi su u pitanju - i otuda je razložno pretpostaviti da će - uprkos poslovičnom nestrpljenju obeju strana - njegovo rešavanje zahtevati mnogo vremena.
Kao što onomad napisah: momentalno priznavanje nezavisnosti Kosovo ne bi rešilo nijedan od decenijama taloženih problema, samo bi ozvaničilo, verifikovalo (i ovekovečilo) neprijateljstvo između Srba i Albanaca koje je, da kažemo, srž tog problema. Eventualna razmena ambasadora ne bi sprečila srpske nacionalističke elite - štaviše dala bi im snažan vetar u leđa - da snevaju o ratnom pohodu na "svetu srpsku zemlju", kao što njihove albanske kaunterparte ne bi odvratila od snatrenja o kosovskoj aneksiji Niša, Kraljeva, Mrčajevaca, a možda - pu, pu pu, daleko bilo - i Guče.
Ono što je moguće (i što bi trebalo odmah učiniti) jeste otpočinjanje procesa postepene demilitarizacije i normalizacije odnosa, ne između dva parčeta zemlje, nego između Srba i Albanaca, a tu bi od pomoći moglo biti iskustvo bratskog Kipra, koji je - uprkos gorčini nasilnog otcepljenja jedne trećine ostrva - smogao snage da kiparskim Turcima pruži ruku pomirenja. I to ne na način na koji su i naši državnici spremni da je pruže - verbalno, sa ukrštenim prstima iza leđa - nego realno, tako što su autohtonim turskim Kipranima (koje zvanično smatraju svojim građanima) omogućili dobijanje pasoša, zdravstvenu zaštitu i mogućnost zapošljavanja na južnom delu ostrva. Prekardaših.
Svetislav Basara
Svet

Saturday, August 19, 2017

Crveni Oskarovac


Na tek završenom Sarajevskom filmskom festivalu (SFF) Počasno Srce Sarajeva za izuzetan doprinos filmskoj umjetnosti dobio je Oliver Stoun, holivudski velikan. Iako mnogo kritikovan, Stone je bio i ostao jedan od najsvestranijih filmskih djelatnika.
U svojoj dugoj i plodonosnoj karijeri koja traje od 1971. zaradio je tri nagrade Oskar (nominovan je čak 31 put - za glumu, za scneario, za režiju...).
U okviru programa SFF prikazano je nekoliko njegovih dobro poznatih naslova i najnoviji film - "Intervju s Putinom". Dokumentarac o najmoćnijem, ali i najmisterioznijem političkom državniku današnjice. Stoun je u američkoj javnosti označen kao "crveni" zahvaljujući dokumentarcima o bivšem predsjedniku Kube Fidelu Kastru ("Komandante", Tražeći Fidela" i "Kastro zimi") i bivšem lideru Venecuele Ugu Čavezu ("Južno od granice'').
Režijama i scenarijima mnogih dugometražnih (Rođen 4. Jula, JFK, Nikson, Rožene ubice, Lice s ožiljkom, Ponoćni ekspres, Snouden…), kratkometražnih filmova i dokumentaraca, ogolijevao je zanimljive istorijske ličnosti i događaje, često na kontroverzan način. Ali uvijek je ostao dosljedan sebi.
U periodu od dvije godine razgovarajući s predsjednikom Rusije snimio je četvorosatnu seriju, u Americi reklamiranu sloganom "Upoznajte svog neprijatelja".
Reditelj je naglasio da mu je cilj bio ponuditi pravu sliku ruskog predsjednika u odnosu na stereotipe i da je to ‘poziv na konačni mir između SAD i Rusije’. Međutim, mnogi gledaoci kažu da Stoun otvoreno pokazuje simpatije prema Putinu.

Najomraženije teme su mu nacionalizam i patriotizam, ali najpoznatiji njegovi filmovi se bave tim temama. ("To su dvije zle sile koje poznajem u istoriji svijeta. Uzrokovale su više smrti i razaranja ljudi i duša nego li bilo šta drugo ikada".)
Zanimljiva je Stounova fascinacija Titom: "Tito je bio jedan od heroja naše istorije. Predstavio je treći val između komunizma i kapitalizma. SAD mu nije pridodavala pažnju, nismo dobro prepoznali raskol između Jugoslavije i Sovjetskog saveza", kazao je reditelj. "Tito je bio izuzetno značajna ličnost. Bilo je zanimljivo gledati kako pregovara između dva svijeta. Jedino njega SAD nisu skinule s vlasti. Sve druge jesu. Jer SAD ne voli neutralnost. John Foster kaže da je neutralnost nemoralna. Takav je svijet bio pedesetih, i sve se više divim Titu. Očito je da su se stvari u Jugoslaviji počele raspadati nakon njegove smrti".

Oliver Stoun je rođen 15. septembra 1946. u Njujorku.

(internet)

Friday, August 18, 2017

Rade Serbedzija


Konacno zavrsih citanje knjige Rade Serbedzije “Do poslednjeg daha”. Citanje se oduzilo, ne zato sto mi se knjiga nije svidjela, vec zato sto sam je poceo citati u Banjaluci, prekinuo, nasatavio u Torontu, pa na jezeru Erie, i evo danas, konacno zavrsio u Torontu. Veoma me privukao Radetov stil, iskrenost, prirodnost, pogledi na njegov, ali i nas, zivot sedamdesetih I osamdesetih… Njegovo vidjenje rata devedesetih se u mnogo cemu slaze sa mojim vidjenjem. Ono sto posebno osjecam zajednickim je breme dvostrukog izdajnika koje Rade nosi sa ponosom a koje njega, kao i neke od nas, prati od devedesetih.
Rade Serbedzija zvijezda zagrebackih  i jugoslovenskih pozorista,  filma I televizije sedamdesetih I osamdesetih dozivljava sudbinu mnogih kojima je ideja jugoslavenstva usadjena u krv, mozak, dusu… Nakon pada Jugoslavije odjednom osjeca da ne pripada nigdje na balkanskim prostorima i poslije niza pokusaja skrasi se u Los Agelesu, gdje, zahvaljujuci svom ogromnom talentu i glumackoj vjestini i na novom, engleskom jeziku, snima filmove i sa najvecim glumackim i rediteljskim imenima Holivuda. Poneki od tih filmova su veoma priznati i gledani. 
Neposredno i iskreno opisuje dogadjaje i ljude, onako kako ih on dozivljava i nastoji da ih pri tom ne povrijedi. 


Citanje njegove knjige me neprestano vracalo na dogadjaj od prije desetak godina kada je Rade gostovao u Torontu. Naravno da smo otisli, jer propustiti nastup takvog umjetnika, ovoliko daleko od zemlje gdje smo mu se divili, bio bi neoprostiv grijeh. No, moram reci, da sam njegovim tadasnjim nastupom bio razocaran. Cak sam, nakon nastupa, komentarisao da mi je zao sto nikad u zivotu nisam naucio glasno zvizdati, onako sa dva prsta u ustima, jer bih umjesto aplauza tada Radetu uputio zvizduk. Prvo, ocekivao sam glumca - umjetnika -  zvijezdu Radeta Serbedziju, koji ce govoriti poeziju, monologe iz svojih uloga… a predstavio nam se Rade Serbedzija, zaljubljenik u stare gradske pjesme, sto je u redu - i sam sam takav, zaljubljenik u dobro vino - sto je isto tako u redu, ali ne i da na pozornici za vrijeme nastupa isprazni cijelu flasu vina. Jer Rade je ipak, i pored ogromne ljubavi, muzikalnosti i lijepom glasu, samo prosjecan pjevac, koji je nama, njegovim obozavaocima, pred kraj concerta rekao otprilike da mi njega ne bismo ni vidjeli tu u Torontu da tu pored nas ne zivi njegova sestra Milica i da mu je zaradjeni honorar pomogao da se sretne sa sestrom i njenom porodicom. Bas tako - nekorektno i omalovazavajuce! Protumacio sam da je vino bilo nesto jace nego  uobicajeno, ali i zakljucio da na Radetove “concert” vise nikada necu ici. I nisam – bar do sada…

Medjutim, citanje Radetove autobiografske knjige mi je pomoglo da shvatim ovog izuzetnog umjetnika, koji me je u jednom trenutku, jednim svojim nastupom razocarao. Shvatio sam da se radi o covjeku senzibilnom kako to samo balkanac moze biti. Covjek – umjetnik svim svojim bicem, uspjesan u svakom nastupu, obozavan od miliona, odjednom na vrhuncu svoje karijere  gubi  obozavaoce, podrsku na svim stranama i postaje jedan od mnogih, gubi tlo pod nogama, bori se sa nagomilanim dilemama, podmetanjima, zivotnim poteskocama… Iz iscitane knjige, njegovih TV nastupa i intervjua koje sam procitao, jasno je da se radi o covjeku kome je, kao i mnogima od nas,  Jugoslavija znacila sve. Kada je ona nestala, a posebno zbog nacina na koji je nestala, i Rade, kao i mnogi od nas, gubi tlo pod nogama i  trazi oslonac za koji ce se zakaciti i krenuti dalje u nepoznato… U nedostatku velikih uloga, oslonac nalaazi i u muzici koju izuzetno voli, ocekujuci da ce tu muziku i njegovu interpretaciju obozavaoci njegove glume prihvatiti. Mnogi jesu. Mnogi su i u tome vidjeli ogromni talenat Radeta Serbedzije. Ja tada nisam.

Zato, nikad ne reci nikad!

Sada, nakon procitanje knjige, nakon sto mi je Rade u njoj priblizio sebe, rado cu otici na njegov “concert” ako i kada slijedeci put posjeti svoju sestru Milicu u Torontu, ako ne zbog muzike - onda zbog jugoslavenstva koje nas spaja.

Thursday, August 17, 2017

Čedomir Petrović: Dotle, budite samo mali anđeli.

U školi ćete učiti da je ovo nekada bila zemlja sa šest republika i dve pokrajine. Kada su odnosi zahladneli, ona se smanjila, i to ćete povezati sa zakonom fizike, po kome se sva tela na toploti šire, a na hladnoći skupljaju. Nekada je najviši vrh bio Triglav, a sada niko živ to više ne zna. U II Svetskom ratu, pa i kasnije, ljudi su ovde govorili različitim jezicima, i svi smo se razumeli. Onda je neko uveo slušalice i prevodioce u Skupštinu, i više se nismo razumeli!

Uvek kada mi stariji zabrljamo stvar, kažemo – Na mlađima svet ostaje! Gde mi stadosmo, vi produžite! Još smo dužni, vi odužite … neka to ostane samo u pesmi. Ukoliko ovi stihovi postanu opterećujući, čitav svet je pred vama. Nekada je čoveku domovina ne tamo gde se rodio, već tamo gde može pošteno da radi i zaradi i živi dobro, sigurno i slobodno. Tako da i vi ulazite u ovaj svet i u ovu zemlju ne svojom voljom. Niko vas nije pitao. Možda bi se neki od vas i predomislili? Sad, šta je tu je! Pred vama je život. Živećete ga, najmanje onako kako biste vi voleli.


Ništa od ovoga, što sam vam do sada napisao, ne morate zapamtiti.
Ali, ovo probajte da zapišete negde, duboko u vašim malim glavicama.
Vaša će vam zemlja biti samo onda lepa, ako i u drugim zemljama pronađete lepotu. Učite strane jezike da bi mogli da razgovarate i razumete se sa svetom. Poštujte i volite sve dobre ljude bez obzira na boju kože.


Poštujte tuđu veru da bi i drugi poštovali vašu. Podelite radost sa prijateljima i proslavite u miru Uskrs, katolički Božić, Bajram, Pashu …
Svo bogatstvo nosite samo u sebi. Volite životinje, volite prirodu, one su jedina istina.
Budite po narodnosti ono što su vam otac i majka. Ali, budite srbin – po Tesli, budite crnac – po Net King Kolu, amerikanac – po Linkolnu, ukrajinac i rus – po Gogolju, musliman po Meši, hrvat po Tinu Ujeviću, albanac – po Majci Terezi, englez – po Tomasu Moru …


Dotle, budite samo mali anđeli.


Čedomir Petrović

Wednesday, August 16, 2017

Mario M: Ništa nije isto

Vrijeme za vino

Još se sjećamo punih autobusa koji radničku klasu svako ljeto voze na more. Sindikat je na tom planu bio vrlo aktivan. A pri povratku, društvo se veselilo na sećiji uz demižon crnog sa neizostavnom 'sve ptičice iz gore...'. Tako se stvarala kultura pijenja vina. A danas? Da li se neko iz Dalmacije vraća s demižonom? 'Ma, ništa više nije...' Baš tako!
Rana vinska iskustva moja je generacija nekada sticala na jadranskim plažama. Nenaviknutu na slatkasti prošek i varljivi opolo dočekivao je teški mamurluk. Danas 'ništa više nije isto'. Mladi su sposobniji, odrađuju pravovremene pripreme, ne mogu ih tek tako iznenaditi neki tečni opijati...
Oduvijek sam se lijepo osjećao u Dalmaciji. 'Dalmacija – farmacija' – još uvijek mi je važeći slogan. Uz sve one, većini poznate, razloge odlaska na more, meni su domaća dalmatinska vina dodatni magnet, ljetnje zadovoljstvo. Ali vrijeme čini svoje, mnogo turista sa svih strana svijeta otkrilo je čari 'našega' mora ne želeći se odreći svojih navika... Tako nastaše kokteli našeg dobrog plavca sa sokom od grejpa (?!) i dr. Uvrede su to za kvalitetno vino. A doživjeh i da mi izvjesni 'restorandžija', valjda neki Slavonac, preporuči graševinu kao najbolje dalmatinsko vino. Da se zgroziš, da se smrzneš na plus tridesetpet... 'Ma, više ništa nije isto...'
Treba se oduprijeti akcijom. Pomogao mi je lokalni prijatelj, Imenjak. Preporuči mi otočić u blizini. Treba pobjeći, biti u Dalmaciji – farmaciji, tamo gdje je bistro more, zanosni mirisi, tišina, a nema ni wi, nema ni fi...
I onda slike starih sindikalnih autobusa, prisjetim se pjesme i demižona...
Drugi dan odemo u lokalnu konobu koju sada zovu kafić... ma, nije problem u imenu.
-Imate domaće?
-Kako da ne.
Nestrpljivo očekujem neko trpko, pomalo uzbuđen iščekujem...
I onda iznenađenje - razočarenje, nikada doživljeno!
Čaše bile lijepe, one na stopicu, ali u njima vino (crno) crveno sa kockicama leda (?!). Ledeno vino, al' leden i ja! Zar ono vino koje se ne rashladjuje (ni u snu) da se služi sa ledom?!
Šokiran, ipak pitam: Zašto mi servirate ledenu bevandu umjesto vina?
Oprostite, tako nam svi traže. (Koji su to: svi?)
I vrati mi čašu (samo u frižideru) ohladjenog vina, bez leda...
Ma, koji turisti, ma, koji ugostitelji. Ali, shvatam, i kao da čujem: 'ma, više ništa nije isto...'
Iskustveno znam da na odmoru treba potisnuti nezadovoljstvo pa tako i postupim. Zovem Imenjaka: Šalji mi demižon onog svog plavca. OK! I već idući dan po dogovoru čekam brod na mulu. Odmah me prepozna' Ive što ''oni funtižel izbaci priko kojeg furešti izlazu'': Oli si ti taj, evo ti demižona!
Hvala ti puno, hajde da popijemo nešto.
Može, ja ću 'žuju', kaže Ive.

Mario M.

Monday, August 14, 2017

Gojko Berić: Grmljavina nad Bosnom


Bosna i Hercegovina je u smrtnoj opasnosti, izričit je ugledni akademik Esad Duraković. On je ovo mišljenje izrekao u nekoliko navrata, a najeksplicitnije u intervjuu za TV N1, 21. juna ove godine. Akademik Duraković, prevodilac Kur’ana i izvrstan poznavalac arapskog svijeta, smatra da je položaj muslimana općenito, pa i bh. muslimana, postao dramatičan. “Zapad širi islamofobiju, rovari i podgrijava sukobe među Arapima, koristeći netrpeljivost među raznim muslimanskim sektama, ali su najveći krivci za svoju propast sami muslimani, fanatični u međusobnom ubijanju. Pristajući da budu posvađani, nazadni i zaostali, oni zapravo ‘usavršavaju zlo’. Prebogati šeici žive u debeloj hladovini, dok Zapad vadi naftu sa njihovih polja”, kaže prof. Duraković. Kritičan je i prema Islamskoj zajednici BiH i prema najvećoj bošnjačkoj stranci: “Ljudi iz vrha SDA deklarativno su za ulazak zemlje u EU, a rade suprotno – implementiraju nekakvu bošnjačku državicu u kojoj bi islam bio vladajuća ideologija. Tako zamišljena državica bila bi neka vrsta bosanske Gaze u kojoj bi vladao haos i koja bi značila propast Bošnjaka. Bošnjaci mogu opstati samo u cjelovitoj Bosni i Hercegovini.” Na primjedbu voditelja Amira Zukića da je Bakir Izetbegović demantovao takve namjere, Duraković je odgovorio: “Političare moramo cijeniti po onome što rade, a ne po onome što pričaju”, navodeći kao primjer ubrzanu arabizaciju Sarajeva. Međutim, najvažniji i najprovokativniji akcenat u Durakovićevom promišljanju sudbine Bošnjaka i BiH glasi: “Državu Bosnu i Hercegovinu ne mogu spasiti samo Bošnjaci, ali je samo Bošnjaci mogu upropastiti.”
Nakon ovog intrigantnog intervjua, akademik Duraković je bio gost na tribini Vijeća Kongresa bošnjačkih intelektualaca, gdje je održao predavanje na temu “Kriza u muslimanskom svijetu i reperkusije na BiH”. Iako sam bio pozvan, nije mi se izlazilo iz stana po paklenoj julskoj vrućini, u tri sata popodne, pogotovo što nisam očekivao da ću čuti nešto bitno novo, ali sam ipak otišao i to samo iz jednog razloga – da vidim koga na tom predavanju neće biti a trebao je doći. Od sedamdesetak pozvanih, došlo je otprilike njih četrdesetak. Nije bilo nikog iz Islamske zajednice niti nekog istaknutijeg člana SDA. Kad se predavanje završilo, ostao sam u dilemi da li se prisutni, sve same sijede glave, slažu ili ne slažu sa gledištima akademika Durakovića. Niko nije postavio nijedno pitanje. Kao da su se svi uplašili onog što su čuli. Muk i razlaz bez riječi! O čemu to govori, neka čitalac sam zaključi. Profesor Duraković nije jedini bošnjački intelektualac koji sa zebnjom promišlja budućnost Bošnjaka i BiH, ali je jedan od rijetkih koji se usuđuje da javno kaže ono što misli i koji se ne ustručava da svoju kritiku za stanje duha među bh. muslimanima uputi na dvije najvažnije adrese – Islamsku zajednicu i SDA.
Ali, zašto se ja uopće petljam u tu stvar, dok golema većina bošnjačkih intelektualaca, udomljena od strane svoje nacionalističke vlasti i time korumpirana, o tom najvažnijem pitanju svoga vremena – šuti? Petljam se u to delikatno pitanje zato što se na svakom koraku možeš uvjeriti da je stvarnost kakvom je opisuje gospodin Duraković autentična, ali i zato što to nije ekskluzivno bošnjačka stvar, već je to stvar i svih građana koji se i dalje ne mire sa nacionalističkim podjelama, pa samim tim i moja lična stvar. Dok o tome razgovaramo, moj lucidni kolega Boro Kontić kaže mi: “Pa vidiš da su nacionalisti pobijedili i da smo mi i nama slični postali zanemarljiva manjina. Rat je i vođen zato da bi se ovi narodi razdvojili. Ne vidim nešto da se ijedan narod protiv toga buni.” Da su nacionalisti pobijedili i da u slavu svoje pobjede mogu otvoriti šampanjac, o tome sam pisao čim se rat završio. Istina, tada je još bilo neke nade da njihova pobjeda neće biti dugog vijeka. Ali, nada je nestala onog trenutka kad je ovdašnja Socijaldemokratska partija (SDP) uništena glupošću ili podlošću, sasvim svejedno, njenih prvaka. To je nacionalistima otvorilo put ka njihovim “višim ciljevima”.
Milorad Dodik grmi neki dan kako je Bosna i Hercegovina “najgore mjesto na svijetu za život”. Valjda zato što je još uvijek cjelovita i što ne postoje nikakvi izgledi da srpski ratni plijen, kršten u Daytonu kao Republika Srpska, bude na pladnju izručen Beogradu. A ako se to jednoga dana ipak dogodi, Srbi će, uvjeren je Dodik, živjeti u svesrpskom raju, a ne, kao sada, u bosanskom paklu. Dodik permanentno drži otvorenim pitanje ujedinjenja Republike Srpske, koju naziva državom, sa Srbijom. Njega u stopu slijedi njegov politički pajdaš Dragan Čović, koji je na ovogodišnjoj manifestaciji “Lipanjske zore” izjavio da ne samo što će sigurno doći do promjene Izbornog zakona BiH nego će “Hrvati u reorganiziranoj BiH živjeti na područjima koja je čuvala Herceg-Bosna i koja je oslobodio i obranio HVO”. Komentarišući ovu izjavu, Radio Slobodna Evropa je objavio tekst “Čović uputio javni poziv Hrvatima na preseljenje”. Dodikov i Čovićev problem je, međutim, u tome što je mnogo lakše mahati papirnatim planovima nego ih ostvariti. Situacija bi se preko noći promijenila u njihovu korist samo u slučaju da Bakir Izetbegović izjavi da i Bošnjaci žele svoju “državu”.
Na prostoru bivše Jugoslavije desile su se dramatične promjene. Svijet vrijednosti koje su spajale narode Bosne i Hercegovine razoren je i arhiviran. Gledajući razumno, cjelovita i jedinstvena Bosna i Hercegovina nema u svijetu stvarnih prijatelja. Ni Zapad, ni Rusija neće sutra ginuti za takvu stvar. Tzv. iskrena prijateljstva ne znače mnogo i ne zanimaju me, jer ona ne koštaju ništa i nikoga ne obavezuju. Predmet konkretne pažnje i konkretnih interesa su samo jedan, drugi ili treći bh. narod. Srbiji i Rusiji je stalo isključivo do ovdašnjih Srba, Hrvatskoj do Hrvata, a Turskoj do Bošnjaka. Takva prijateljstva se sve više pretvaraju u političko pokroviteljstvo i samo dodatno razdvajaju tri naroda. Ali drukčije, izgleda, ne može biti.

Gojko Berić (Oslobodjenje)

Saturday, August 12, 2017

Moj Veljko


Na danasnji dan, prije petnaest godina, otisao je moj otac Veljko. Otisao je tamo gdje su ljudi bolji. Otisao je zeljan svojih najblizih, svoje djece, unucadi... bez kojih je zivio poslednjih deset godina svoga zivota. I pored toga uvijek je ponavljao: "Dobro je sto ste otisli..."
Zelio bih da mene moja djeca i unuci pamte onako kako ga ja i moja djeca pamtimo.
Bio je dobar covjek, dobar otac i deda.

Pocivaj u miru, Veljko moj.

Marko Tašković: ZARADE DRŽAVNIKA ZEMALJA BIVŠE SFRJ


(Bh. političari imaju najveće plate u regionu. Zasluženo?)

Ako je suditi po zvaničnim platama državnika u regionu, u Srbiji se najmanje isplati biti predsednik, premijer ili ministar. Naime, najviši srpski funkcioneri imaju u proseku tri do četiri puta manju mesečnu zaradu u odnosu na glavešine u republikama bivše Jugoslavije.
Tako predsednik Srbije Aleksandar Vučić prima mesečno tek nešto više od 1.100 evra, dok premijerka Ana Brnabić nema ni 900 evra mesečne zarade. Zanimljivo, ubedljivo najviše para iz budžeta izvlače zvaničnici države koja je, istini za volju, najsličnija nekadašnjoj SFRJ - Bosne i Hercegovine. Tako tri člana predsedništva te federacije svakog meseca dobijaju na račun ni manje ni više nego po 3.570 evra. Dakle, najviše telo u administrativnom aparatu ukupno košta ovu državu više od 10.000 evra ili deset puta više nego što Srbiju staje predsednik ili premijer. Zvuči neverovatno, ali čak i predsednik ili premijer Republike Srpske ima duplo veću platu od najviših državnika u Srbiji.
Iako je najrazvijenija u regionu, Slovenija nema najplaćenije državnike. Štaviše, izdvaja za njih približno slična sredstva kao i Hrvatska. Crna Gora se nalazi u zlatnoj sredini po zaradama zvaničnika, dok je makedonski državni aparat nešto skuplji od srpskog. Gotovo identičan odnos zarada u regionu postoji i kada se radi o platama ministara.

Profesor na Fakultetu političkih nauka Zoran Stojiljković ističe da su ubedljivo najniže plate srpskih državnika čista demagogija i populizam. - Prosto je neverovatno da srednji menadžment u javnoj administraciji ima po nekoliko puta više plate od najviših funkcionera. To je obično politikanstvo. Kako ćete sa takvim platama da privučete najsposobnije i najškolovanije mlade ljude da rade u državnom sektoru - naglašava Stojiljković i postavlja pitanje koliku bi platu trebalo da imaju vrhunski stručnjaci ili lekari. Kako kaže, mesečnu zaradu državnika trebalo bi određivati prema visini prosečnog dohotka.
- Ako je prosečna plata u Srbiji 400 evra, onda bi najviši funkcioneri trebalo da imaju šest do sedam puta više od toga. Ali da uredno plaćaju sve troškove i poreze državi po cenama koje plaćaju obični građani. Dakle, mora sve biti u potpunosti transparentno - kaže Stojiljković. Plata najviših državnih funkcionera treba da bude najviša, ali visoke zarade moraju imati i zaposleni u nezavisnim institucijama, smatra naš sagovornik. - To se pre svega odnosi na Narodnu banku Srbije, plate revizora i onih koji obavljaju pravne poslove - objašnjava Stojiljković.
Potreban Zakon o poreklu imovine Nije jasno zbog čega se još čeka sa donošenjem zakona o poreklu imovine, apostrofira Stojiljković. - Potrebno je da nam svi državni funkcioneri objasne odakle razlika između njihove legalne zarade i imovine - ističe naš sagovornik.

Marko Tašković (Blic)

Friday, August 11, 2017

Nidžara Ahmetašević: Nismo dali ni crkvu ni džamiju

Selo Baljvine u opštini Mrkonjić Grad na prvi pogled izgleda bajkovito i savršeno mirno. Ipak, šetnja između kuća i dvorišta te razgovor sa rijetkim mještanima prilično brzo vas udalje od te slike. Nekada je ovdje živjelo više od 1600 stanovnika, a danas ih je jedva nešto više od 200, uglavnom starijih ljudi. Svi čekaju da dođe poštar koji donosi račune, ali i pisma njihove djece iz tuđine.
Nekoliko mlađih porodica je još tu, no pitanje je dana kada će i one otići. Djeca – njih 14 – nastavu do petog razreda pohađala su tokom prošle školske godine zajedno u istoj učionici seoske škole koja nosi ime pisca Bosanske krajine – Branka Ćopića. Škola u sredini sela je trošna i stara i ne čini se uslovna za održavanje nastave. Nakon petog razreda, djeca odlaze u Mrkonjić Grad, do kojeg zimi moraju pješačiti kilometrima putem koji čiste mještani sami. Da bi olakšali djeci, roditelji se uglavnom odlučuju na odlazak.
Između Gornjih Baljvina i Donjih Baljvina su oranice na kojima seljani rade skupa te nekropola stećaka za koju zapisi kažu da je jedna od najljepših u Bosni i Hercegovini. Na jednom od stećaka je uklesan reljef koji podsjeća na lik slona. Ivan Lovrenović je zapisao kako se ‘može reći da se umjetnost stećaka najdalje i umjetnički najrafiniranije razvila u području sela Gornje i Donje Baljvine’.

Poštar Dragan Oroz je rođen ovdje, ali već nekoliko godina živi u Mrkonjić Gradu. ‘Lijepo je ovdje, ali samo starci tu žive. Ne možemo živjeti ovdje sa djecom kada nema vode’, priča dok nas vodi kroz selo.
Vrata na svim kućama su, čini se, otključana. Čak i na onima u kojima trenutno nema nikoga. Nijedna kapija nije zatvorena i među dvorištima nema ograda. I životinje se kreću slobodno. Kažu nam da i zemlju obrađuju zajedno i dijele što mogu od uzgojenog, ako zatreba da se dijeli.


Cvjeta Tešanović živi na početku Gornjih Baljvina. Dok prolazimo pored njene kuće, poziva nas da uđemo u dvorište, i gotovo da nismo ni ušli, a već na stolu čekaju sokovi. Vrelo je i jedva se diše, ali vodu nam ne nudi. Ubrzo saznajemo da je voda ovdje dragocjena. U selu nema nijednog izvora pitke vode i svi se moraju snaći na svoj način.
Cvjeta se rodila, udala, odgojila djecu, preživjela dio rata, zbjeg i vratila se u Baljvine. ‘Nekada je bilo puno ljudi u selu’, priča nam dok sjedimo u hladu dvorišta. ‘Danas, u gornjem selu jedva nas je stotinjak’, kaže i dodaje da je život izuzetno težak. ‘Nemamo vode. Nismo je nikada ni imali, ali sada ne bi smjelo tako biti. Nekada je bilo puno ljudi, mladih, pa je bilo lakše se snalaziti. Danas smo samo mi stari. Sadimo samo ono što ne zahtijeva puno vode jer moramo ili skupljati kišnicu ili dovlačiti cisterne i puniti bazene. Nekada nestaje i struje. Daleko je i doktor, a zimi moramo sami da čistimo puteve. Ali eto, kod kuće smo.’ Cvjeta priča o svojoj djeci koja sigurno nikada neće poželjeti živjeti u selu koje ona toliko voli i jedina nada da će barem nekada dolaziti je da dobiju vodu. ‘Ljude kao u Baljvinama sigurno nećete naći’, pojašnjava tu svoju ljubav i odlučnost da tu živi, pa zaključuje: ‘Ali to nije dovoljno.’
Baljvinci zaista jesu posebni. U Donjim Baljvinama je džamija, a u Gornjim pravoslavna crkva. Obje su izgradili sami mještani, zajedno, odvajajući novac i radeći. Ni crkva ni džamija nisu oštećene ili opljačkane tokom rata. U proteklom ratu, kada je u selu bila Vojska Republike Srpske, komšije su čuvali komšije, pomagali jedni drugima i niko nije pucao ni na koga. Kada je vojska na početku pokušala odvesti neke od mještana donjeg sela, usprotivili su se oni iz gornjeg. Vojska nije našla načina da ih zavadi te su ih na kraju ostavili na miru. Mještani nam pričaju kako im je komandant koji je bio u selu rekao da su čudni, te da ‘muslimani nisu pravi muslimani, niti su Srbi pravi Srbi’. No nikoga od Baljvinaca to nije povrijedilo, jer im je važnije bilo da ostanu komšije.
Pričaju i o tome kako su neki mladići iz sela morali služiti vojsku, ali su se trudili da ni na koji način ne povrijede komšije. I to ne samo time što su ih fizički zaštitili od drugih, nego su dobro pazili da se kroz selo ne kreću naoružani čak ni kada se vraćaju sa linije. Svoje kuće su ipak morali napustiti tokom ofanzive HVO-a u septembru 1995. godine. Prvo su otišli mještani donjeg sela, jer se smatralo da su oni više ugroženi. Nekoliko dana kasnije otišli su i svi i iz gornjeg sela. Polako su se počeli vraćati, sjeća se Cvjeta, već u aprilu naredne godine, i zajedno počeli obnavljati porušeno. Isto tako je bilo i tokom Drugog svjetskog rata.
Danas mještani Baljvina ponosno pričaju o tome kako su sačuvali jedni druge. Na pitanje kako su uspjeli da se odupru sveopćem ratnom ludilu, većina sliježe ramenima: ‘Mi ne znamo drugačije živjeti. Komšije smo!’
Po mnogo čemu još su Baljvine posebne, a da bi stanovnici to očuvali, trude se političare držati daleko od sela. Priča o bilo čemu što ih može razdvojiti također nije dobro došla. Život organizuju po svojim pravilima. Na godišnjem sastanku u školi biraju predsjednike gornjeg i donjeg sela kojima je zadatak da pomire one koji se eventualno sporječkaju, da se pobrinu da nikome u selu ništa ne nedostaje, da niko nije gladan ili nema vode, te da organizuju svakodnevni život. Već nekoliko godina u gornjem selu predsjednik je Jovo Tešanović, a u donjem Šaban Mešić. Jovo i Šaban nisu članovi nijedne političke partije, nemaju kancelarije ni sekretarice, ne primaju platu za svoj posao, a svi u selu ih poštuju i podržavaju.


Jovu zatičemo u kući na kraju sela, jedinoj do koje nema asfaltiranog puta. Jovo je gazda velikog imanja. Zatičemo ga neposredno prije odlaska u polje. U kući živi sa suprugom, kćerkom i njenih četvero djece. Srdačno nas pozivaju u dvorište i bez ustručavanja počinju priču. Ponosni su na ono što imaju i što su stekli, ali i na svoje selo. ‘A to što sam predsjednik, ma to je samo onako’, kaže Jovo veselo. ‘Eto, da komšije znaju da ima neko da se pobrine. A ne pitam se ja ni za što. Eno su postavili rasvjetu dole u selu, a ja ni znao nisam’, dodaje. Ipak, u razgovoru saznajemo da ova predsjednička funkcija nosi puno obaveza. Jovo sa Šabanom više od godinu dana pokušava pronaći načina da ubijedi opštinske vlasti da im dovedu vodu do sela i kuća. ‘Ja sam im u opštini rekao da mi ne živimo dostojanstveno’, kaže Jovo, koji dodaje da voli živjeti na selu, da se puno radi, ali da se ne žali, no nedostatak vode jeste veliki problem: ‘Došlo nam je preko glave. Nemamo puno toga, ali voda je pravi problem.’


Predsjednika Šabana nalazimo dok se odmara ispod drveta u donjem selu. Vrijeme je kosidbe. Započeti razgovor s njim je, kao i sa svima u selu, beskrajno lako. I on je ponosan na mir koji su čuvali i čuvaju. ‘Eto, tako mi živimo. Komšije smo’, kratko kaže kada pitamo kako je moguće da nije bilo rata u selu i da se nisu podijelili. ‘Tako je živio i moj otac i tako sam rastao i učio od svojih. Kao i svi drugi u selu. Vjerujte mi, bliže su mi neke komšije iz gornjeg sela od nekih koji žive tik do mene u donjem’, kaže i priča kako mu je Jovo rekao da u bilo kojem trenutku može računati na njega. ‘A i on na mene.’ Šaban kaže i da većinu u selu politika ne interesuje. A čini se da ni Baljvine ne interesuju političare. ‘Dođu nekada prije izbora, ali brzo odu kada vide da nas njihova priča ne interesuje’, kaže i dodaje da rijetko ko i glasa: ‘Šta ćemo glasati? Mi živimo svoj život.’
Za razliku od većine drugih mjesta u BiH, u ovom selu se ne vide ni stari ni novi plakati političkih partija koji vrište sa zidova i bandera u svim drugi dijelovima zemlje, čak i kada nisu izbori. Zbog ovakvog odnosa su, čini se, i kažnjeni, jer niko neće da se pobrine i riješi problem nedostatka vode. Baljvinci su svjesni da vlastima u Republici Srpskoj, a ni u Federaciji, nije u interesu da pomažu selo u kojem nema načina da se ugrozi suživot.
Šaban nam priča o nepisanim pravilima Baljvina. ‘Mi se družimo, djeca nam se druže, sve slavimo zajedno, idemo u posjete jedni drugima… Ali jedna stvar koju ne radimo je da se vjenčajemo između gornjeg i donjeg sela. Nije da nije bilo ljubavi. Ja sam lud bio za jednom iz gornjeg sela. I ona za mnom. Ali red je red i treba poštovati razlike’, kaže, mada ni sam, čini se, nije baš siguran kako objasniti ovo pravilo. No s obzirom na to da sada ovdje većinom žive starci, čini se da je vrijeme kada se o tome razmišljalo prošlo.
Svi sa kojima smo pričali u Baljvinama se plaše da uskoro više neće biti nikoga da prenosi priče o čuvanju mira i komšija. ‘Svi su otišli, a ko nije uskoro će. Uglavnom u Njemačku i Austriju. I prije se tamo išlo iz Baljvina na rad, ali su se ljudi vraćali. Sada se više niko ne vraća’, kaže Cvjeta. Njena djeca su odavno u Austriji i dođu tek jednom godišnje da obiđu roditelje. Ona i njen muž
su pokušali živjeti u Austriji neko vrijeme, ali su se vratili u svoje selo koje vole. No priznaju da teško žive zbog nedostatka vode i neprohodnih puteva.
Jednom godišnje, zadnjeg vikenda u julu, Baljvinci iz oba sela (i oni koji su otišli) se okupljaju.
Ovog septembra će u školi ‘Branko Ćopić’ biti još manje djece. U još nekoliko kuća na jesen će se zaključati vrata i navući roletne i ko zna kada i da li će ih neko ponovo otvoriti. Svi se pomalo plaše još jedne zime kada će opet biti odsječeni od ostatka svijeta. Jovo i Šaban čini se da polako gube nadu da će općinari ikada udovoljiti i napokon dovesti vodu u selo. Dobar dio staraca koji žive u Baljvinama više nema snage da se nosi sa svim nedaćama. Komšije će biti tu jedni za druge, kao i desetljećima unazad, ali sve ih je manje. Umjesto da budu mjesto gdje se dolazi učiti o miru i suživotu, Baljvinama prijeti nestanak.
‘Uvijek i svuda ima i dobrih i loših ljudi, ali boljih od ovih koji su u našem selu sigurno nema nigdje’, dovikuje nam Šaban, više zabrinut nego sretan dok i mi odlazimo iz Baljvina.
Selo Baljvine je slika života u Bosni i Hercegovini, gdje oni koji su na vlasti potpuno ignorišu želje i potrebe građana. Posljedica je masovni odlazak stanovništva koji, dok cijela sela i gradovi ostaju pusti, već podsjeća na egzodus.

Nidžara Ahmetašević
(Novosti)

Thursday, August 10, 2017

Angel T. : 14 pictures for you


Boise,8.August 2017.

Dragi moji,
opet u Torontu,opet divan docek Majka,Sandre (Majkove prijateljice) i
njegove sestre Vesne,opet predivni dani boravka u ovom vise milionskom
gradu sa mnogo raznih i interesantnih dogadjaja,susreta sa
prijateljima iz nase BL...Susret i druzenje s  Cankom mojim komsijom
iz Strosmajerove 13 u BL...Odlazak na prirodnu dragocjenost
Nijagarinih vodopada,obilazak i setnje u drugim prirodnim
ljepotama,setnje ogomnim prostranstavima lijepo uredjenih parkova u
ovom podrucju.
I nikad kraja nasoj prici iz nase mladosti,dozivljaja prilikom
ovogodisnjih susreta kosarkasa "Borca" u BL 26.maja,najstarijeg
kosarkaskog kluba u BiH,proslavljajuci 70 godina postojanja Kluba...
Duge setnje ulicama ove svjetske metropole gdje je vidno sarenillo
raznih nacionalnosti,jezika...Bezbroj restorana raznih
nacionalnosti,ne mozes odoljeti da se nesto ne popije i proba
nacionalna klopa,a sutradan kod drugih...
Odigrao se i tenis,necu o rezultatima,ali borbe su bile zestoke.

I kao kruna svega "Karibana" poslednja dva dana boravka...To je tesko
opisati rijecima,to treba dozivjeti,vidjeti. Da li je dovoljno reci da
je to najveci Festival u Americi poslije festivala u Rio de
Zeneiru...Ulicama grada defilovalo,plesalo,pjevalo oko 3.000
ucesnika,uglavnom zenskog svijeta(da li treba reci prelijepih
djevojaka) sa Karibskih ostrva (Jamajka,Haiti,Trinidad,Martinik...).
Njihova bucna muzika i ples (pocesto za nas starije i previse
provokativan), a gledaoci mogu da im se priblize,udju u kolonu,plesu s
njima...a cifra gledalaca je nevjerovatna oko milion gledalaca !

Mislim da je bilo dosta...

Pozdrav Vasim porodicama,pozdrav Vama! Vas Angel
















Wednesday, August 09, 2017

Svetlana Cenić: Spašavanje BiH od BiH

Mimo one količine, za koju je turska vlada odobrila uvoz bez carina iz Bosne i Hercegovine, nedavno su odobrili bez tendera i dodatnu količinu od 3.000 tona svežeg mesa, nešto kao socijalni program za izbegla i raseljena lica. Znalo se i ko će dobiti posao, ali to sada na stranu. Niti možemo, niti je uputno ulaziti u odluke vlade druge države ako je cilj da se stimuliše obnova i rast stočnog fonda u Bosni i Hercegovini.
No, krenula je odmah teorija zavere. U duhu naše tradicije.
Kao, to je samo za muslimanska goveda. Ja bih dala ne znam šta da saznam kakva su to muslimanska goveda, srpska ili hrvatska! To sad znači da i goveda imaju nacionalno poreklo?! Sledom toga, hoće li Kancelarija za veterinarstvo BiH, koja se zaista bori da omogući proizvođačima izlazak na druga tržišta, morati da uvodi posebne usne markice za srpska, hrvatska i muslimanska goveda? Ili oni obavezni pasoši za stoku da imaju i tu odrednicu? Bosanskohercegovačko goveče srpske, hrvatske ili bošnjačke nacionalnosti?
Očito svi oni koji šire tu teoriju nacionalno-govedske zavere veća su goveda od ovih koia idu u izvoz.
Znam čoveka privrednika, koji razbucava sve te teorije tako što ima pogone i u ljutoj Krajini i ljutoj Hercegovini, a bogami i u Prijedoru. I trpi analizinu analize analizu zbog toga. Valja ako stoka ide za izvoz u zemlje koje traže halal klanje, to je neka urota protiv vaseljenskih Srba? Ili ako radi u Hercegovini i zapošljava lokalno stanovništvo, neka je urota protiv Hrvata Hercegovaca? Od nekih svojih dokonih Bošnjaka već je video pisma na važne adrese o tome zašto baš on radi i zašto je baš on uzeo štale da gaji goveda.
No u ovoj zemlji večnih stručnjaka opšte prakse, a ćutologa tamo gde bi trebalo nešto reći, videh neki dan baš onako civilizovane nadasve evropske poteze kampanje protiv firme koja ima sedište u Banjoj Luci, radi u Zenici i zapošljava, možete misliti, sve lokalno stanovništvo, većinski bošnjačko.
Ali! Sedište je u Banjoj Luci, zaboga! Nikakve to veze nema s lokalpatriotizmom, već se lokalna firma namerila da mu preuzme posao, iako nema uslova za to, pa se služi nacionalnim ili entitetskim "argumentima".
Kad ne znaš kako da eliminišeš konkurenciju, poslužiš se nacionalnim ili verskim. To uvek pali. Meta ti šef ili radni kolega? Udri nacionalno i začini verskim! Recimo, primeriz prakse da se uposlenica žalila na koleginicu Srpkinju da jede u vreme ramazana. Navodno, to je provokacija ako u vreme doručka izvadi sendvič, ode u ćošak i pojede ga.
Onda se ti isti čude, valjda, što je BiH problem i kad treba da se formira transportna zajednica. Za nas poseban tretman, jer smo mi zemlja sa posebnim potrebama. Kad čuh jednu od primedbi da Republika Srpska hoće da bude prepoznatljiva u Evropskoj uniji, ispade mi olovka. Prepoznatljivi u vaskolikoj EU, a neće serviseri više da im uzimaju kola na popravku, jer dobavljačima već godinu dana ne plaćaju ništa. To kad se praznodžepić uskopisti, a ni u glavi, ni u kasi ništa.
Uzgred, putuju li oni po toj Evropskoj uniji ikada bez diplomatskih pasoša i pratnje? Znaju li da počesto granični službenici razgledaju državni pasoš, jer pojma nemaju šta je to, ko je to da prostiš Bosna i Hercegovina, a obavezno je pitanje gde je viza? Valja onda objašnjavati kako je nama nepripitomljenim Balkancima Evropska unija omogućila da putujemo bez viza, no i dalje sumnjičavo vrte glavom i proveravaju kod šefova. Toliko smo kao država prepoznatljivi, a entitetski postajemo vidljiviji svaki put kad evropskom prednjom vučom otresemo u neku rupu na evropskom drumu ili kad cvilimo za pare.
Dotužili smo i Bogu i narodu i u onim instancama gde istim receptima sa istim ljudima pokušavaju da unesu promene u ovu kasapnicu. Mogu tako da promene, ali na sveto Nikad. Ili menjaj ljude ili sredstva za rad ili način rada. A najbolje sve troje. Možda je rešenje i nama uvesti markice kao govedima i poslati inspekcije da se vidi da li se po pravilima i standardima međusobno koljemo. Svakom odlukom, svakom raspravom, svakom komunikacijom dokazujemo da i nismo za bolje.
Najefikasnija metoda za poboljšanje rada ili uvođenja pramena je odgovor na pitanje "zašto"! Ali, većina partijske birokratije, i domaće i strane, podstiče svoje ljude da budu prva i jedina crta odbrane. Ono čuveno: "To je naša politika (ili stav) i ne možemo ništa da učinimo u vezi s tim". Još gora je ona "politička volja", jedan od bosanskohercegovačkih jednoroga: svi o tome pričaju, a niko ga zaista nije video u stvarnosti. Evo, ja bih volela da mi neko odgovori samo na ova pitanja: zašto se i životinje dele nacionalno, a ne smeta kad se mulja uvozom iz Poljske; zašto se prave promene istim receptom ako ranije taj recept nije doneo ništa bolje i zašto se upinjemo da budemo deo sveta kad ni u svom dvorištu ne podnosimo nikog?
Ova država se može spasiti jedino ako je počnemo braniti od nje same: ovako ustrojene, ovako zadojene, ovako neuke, ovako uskogrude, ovako ograničene i pregrađene, ovako bez na bilo koje pitanje.

Svetlana Cenić
(Dani)

Tuesday, August 08, 2017

Penzioni i ostali fondovi


Cesto me u Banjaluci pitaju o penzijama u Kanadi, vjerovatno pokusavajuci da ih uporede sa penzijama u BiH. Obzirom da se, zbog mnogih razloga, zivot u Kanadi i BiH tesko mogu porediti, tako ni prosto poredjenje penzija u Kanadi i BiH ne daje odgovor o kvalitetu zivota u jednoj i drugoj zemlji a gole cifre izazivaju sok.

Pokusacu sada, na osnovu jednog od mnogih penzionih fondova, Penzionog fonda zdravstvenih radnika u Kanadi, uz koristenje zvanicnih podataka iz njihove godisnje brosure, postaviti neke paralele, a na kraju vi sami zakljucite. Moram reci da ni ovi primjeri nisu reprezentativni i da ce mozda samo zbuniti.

Penzioni fond zdravstvenih radnika Kanade ima ukupno 320.000 clanova. Od toga 204.000 aktivnih clanova (zaposlenih), onih koji uplacuju u fond i 116.000 clanova koji koriste fond - penzionera. U 2016. godini fond je posjedovao 70 milijardi dolara (91 milijarda KM). Sredstva koja posjeduje fond ulaze u trziste kapitala sa prosjecnim povratom od preko 9% u poslednjih 10 godina. Jedan je od fondova sa najvecim povratom ulozenog kapitala u svijetu.
Fond od tog povrata servisira sve penzije i jos preostane 22%. Znaci da je fond u 2016 godini zaradio 1,22 dolara za svaki isplaceni dolar. Pored toga fond se svake godine puni uplatama trenutno zaposlenih u zdravstvu koji svakog mjeseca uplacuju odredjenu sumu u ovaj fond i time obezbjedjuje svoju buducu penziju. Jednostavna i gruba racunica govori da Penzioni fond zdravstvenih radnika Kanade svake godine za svojih 116.000 penzionera na trzistu kapitala zaradi prosjecno 6,3 milijardi dolara (ili nesto preko 8 milijardi KM). 78% od toga ili oko 5 milijardi dolara (ili 6,5 milijardi KM) se prosle godine podijelilo na 116.000 penzionera.  Prosta racunica kaze da je prosjecno isplacena penzija ovog fonda u 2016.godini 43.000 dolara ili 3.500 dolara mjesecno (56.000 KM godisnje ili 4.500 KM mjesecno). Cifra od 3.500 dolara mjesecno u prosjeku mi se cini previsoka cak i za ovaj fond koji je jedan od najboljih u Kanadi. Vecina penzionera ovog fonda je odradila svojih 40 godina u zdravstvu i poznato je da su ove penzije medju najvisim u Kanadi. Treba dodati da svaki Kanadjanin koji je odradio puni radni vijek u Kanadi prima jos dva oblika kanadske drzavne penzije u maksimalnom ukupnom iznosu od oko 1.600 dolara mjesecno  (ili 2.100 KM mjesecno). Vrlo je bitno naglasiti da vecina  Kanadjan nema kompanijsku penziju. Imaju je samo sretnici koji su radili u velikim korporacijama ili za drzavu. U zadnjih 20 tak godina mnoge korporacije koje su ranije imale ove penzije, presle na druge oblike stednje, znatno nepovoljnije za penzionere, ali povoljnije za korporacije.

A sada neki podaci do kojih sam dosao na internetu o penzionim fondovima i budzetima u Republici Srpskoj. Podaci za Federaciju BiH su priblizni ovima.
Penzioni fond RS ima nesto manje od 260.000 korisnika.
U 2016. godini je isplacena 1 milijarda KM (730.000 dolara) za penzije i invalidnine. Prosjecna isplacena penzija u RS je 350 KM mjesecno. Maksimalna nesto preko 1.700 KM mjesecno. Ukupni godisnji Penzioni fond Republike Srpske je 5 puta manji od isplacenog iznosa iz penzionog fonda zdravstvenih radnika Kanade. Broj penzionera u Republici Srpskoj je 2,5 puta veci od broja penzionera koje opsuzuje ovaj fond u Kanadi.

Kako ni visina penzije, ni troskovi zivota u Kanadi i u BiH ne mogu porediti. Svi troskovi u Kanadi su neuporedivo veci od troskova u BiH. Na primjer, stan u 100% vlasnistvu u Kanadi kosta oko 1.000 dolara (1.300 KM) mjesecno na ime poreza i odrzavanja. U BiH ukupni troskovi stana u vlasnistvu su do 200 KM mjesecno. Naravno, ne zelim reci da je zivot u Kanadi tezak, dapace...Zivot u BiH je financijski neuporedivo tezi i svjestan sam da je na granici egzistencije. Ali, ja nikada ne zaboravim reci da kvalitet zivota nisu samo financije i to mi koji smo zivjeli u Jugoslaviji veoma dobro znamo. Jedino sto znam je da se ta dva zivota veoma tesko mogu porediti. Svaki ima svoje prednosti i mane. Prelazak sa jednog na drugi, onako kako mi to sada zivimo, je lijep ali izaziva i sokove za organizam.

Jos jedan podatak koji nije direkno ista tema, ali ga nije lose pomenuti. Ukupan budzet Republike Srpske za 2017. godinu je 3,2 milijarde KM, sto je nesto daleko manje od ukupnog fonda (preko 90 milijardi KM)) jednog od penzionih fondova u Kanadi. Budzetom RS upravlja (bolje reci trose ga) hiljade zaposlenih u administraciji. Budzetom Penzionog fonda zdravstvenih radnika Kanade upravljaju ljudi sa slike dole. Prebrojte ih i uporedite sa slikom Vlade RS gore ili sa zgradom Banjalucke opstine. Ovi sa slike dole su skromni ljudi koji profesionalno odradjuju svoj posao i skoro niko ne zna za njih. One koji rade iza ogromnih zgrada sa slika poznajete i sami veoma dobro. Naduveni, vazni, bahati, uobrazeni... (vi dodajte dalje kako ih vi vidite...)

Oni se brinu da 70 milijardi dolara fonda zaradi toliko da se od te zarade isplacuju penzije, kao i da penzije dobiju samo oni koji su godinama uplacivali u fond

Budzet Banjaluke za 2017. godinu  je 130 miliona KM. Koliko ljudi iz ovih zidina radi za taj budzet.
Na vama je da dodjete do zakljucka....


O  budzetu i trosenju novca na ljude (ili jednog od njih) koji rade u zgradi na slike dole necu trositi rijeci...


Monday, August 07, 2017

Stjepan Mesić: ”Raspad BiH doveo bi nas na rub rata”


Izvodi iz intervjua koji je krajem jula o.g. bivši predsjednik Republike Hrvatske, Stjepan Mesić dao Novom listu, a u kojem je bilo riječi i o BiH.

Istaknuta je nagrada ”Mostar peace connection 2017” Centra za mir i multietničku suradnju koju je Stjepanu Mesiću nedavno uručio bivši gradonačelnik Mostara Safet Oručević. Takođe, bivši predsjednik Hrvatske je početkom jula u Mostaru predstavio novo izdanje knjige ”Stenogrami o podjeli Bosne”.
Autor intervjua Boris Pavelić je pitao gospodina Mesića i kako komentira otvorenu koordinaciju politike Dodika i Čovića, te da li su federalizacija i podjela BiH neko prejudicirano rješenje?

‘’Knjiga koju spominjete, da, bio sam jedan od promotora, krunski je dokaz toga da je tadašnja hrvatska politika zaista smjerala podjeliti BiH. Baš kao i činjenice da je Hrvatska vojska, odnosno Zbor narodne garde, bila na području susjedne države znatno prije sporazuma Tuđman – Izetbegović.
Jer, pazite, nije to jedan transkript, nije riječ o jednom razgovoru. To je niz sastanaka na kojima Tuđman uporno varira tezu kako se radi u utvrđivanju novih, pazite još jednom: novih granica Hrvatske, gdje upozorava da se prisutnost hrvatskih vojnika treba riješiti u formi slanja dragovoljaca, ”moglo bi se reći da smo mi tu ilegalno” kaže on doslovno na jednome mjestu.’’

‘’Nema tu principijelnosti, a nema ni zdravog razuma. Kao da nitko ne vidi čime će rezultirati paktiranje s Dodikom koji otvoreno prijeti razbijanjem države. Pa može rezultirati samo jednim: povećanim animozitetom prema Hrvatskoj koja ima najdužu granicu s BiH. I što bih još trebao reći, pa da stvari budu jasne?’’

‘’Mnogo sam više mislio na NATO, smatrajući da bi ta organizacija shvatila što potencijalno znači dezintegracija BiH i kakve bi to dugoročno katastrofalne posljedice moglo imati – ne samo za BiH. Danas, na žalost, vidim da sam se kladio na pogrešnog konja. Niti NATO, niti EU, niti famozna međunarodna zajednica ne prepoznaju što se događa pred njihovim očima.
Naprosto ne mogu vjerovati da na neki način ne bi reagirali, kada bi shvatili. Umjesto toga hvale ”izvanredne uspjehe” što ih je BiH postigla na reformskom putu. Pa koji uspjesi, koje reforme? Da li se oni nekome rugaju?
Podjela BiH, po mojem dubokom uvjerenju, ne dolazi u obzir. Tvrdio sam i tvrdim, svim prognozama usprkos, da je arhitektura prostora jugoistočne Evrope završena formiranjem Kosova kao države. Srpsko-hrvatsko dogovaranje unutar BiH prvi je korak prema raspadu te države.
A raspad BiH doveo bi nas ako ne izravno u novi balkanski rat, onda sasvim sigurno na sam njegov rub. I otvorio mogućnost stvaranja male muslimanske državice, upućene na pomoć fundamentalističkih islamskih, točnije: islamističkih krugova. Na to sam upozoravao kroz punih deset godina sve svoje inozemne sugovornike. Svi su se slagali, ali očito je da nisu shvatili. Ni oni, ni ovi danas koji su ih naslijedili.’’

(Novi list)

Saturday, August 05, 2017

Vrucina


"Kako li je vama debelima na ovoj vrucini?!"
"Vruce. Isto k'o i vama glupima!"

Friday, August 04, 2017

Nepovjerenje


Znam da to nije zdravo, posebno u ovom mom uzrastu, ali eto ne da mi djavo mira, pa razmisljam; i to o kome ili cemu? O Bosni i Hercegovini; a o cemu drugom!?
Valjda me potstakao ovaj prethodni Dezulovicev tekst iz Oslobodjenja koga mi je, kao i mnoge druge do sada, poslao moj vrijedni drug - animator Mario.
Jednom sam davno, prije petnaestak godina, sjedeci ispred Zuricha, nekadasnjeg Kusminog kafica, pitao jednog drugog mog druga, i tada i sada visokopozicioniranog politicara: "Reci ti meni, moze li ovo sve ovdje i ova Bosna opstati?"
I prije nego sto sam zavrsio on kratko odsijece:"Ne moze! Nema sansi!""
Nespreman na takav odgovor, ja u soku pitam :"Zasto?"
On ozbiljan: "Hiljadu je razloga. Neces valjda da ti ih sve nabrajam!?"
"Nemoj sve, nemamo toliko vremena, al' reci mi tri." ja cu, da bih razbio ozbiljan ton.
I nabroja on meni, u slijedecih par minuta, desetak razloga koje on vidi kao razloge zasto Bosna, onakva kakva je tada bila (a ni sada nije drugacija), ne moze opstati. Nabrajao bi on i dalje, ali nas presjece jedan poznanik koji pridje da se pozdravi i nepozvan sjede za sto i otpoce svoju pricu o politici. Tako onih preostalih 990 razloga osta neizreceno.
Petnaestak godina pamtim taj nas razgovor, rijeci mog visokopozicioniranog druga mi odzvanjaju, poredim ih sa dogadjajima koji su uslijedili i stalno naivno zelim da je moj drug ipak promasio u procjeni. Nikad kasnije ga nisam pitao isto pitanje, jer mi je, i pored mojih zelja i nadanja, postepeno postajalo jasnije...

I evo, danas, petnaestak godina nakon tog razgovora, meni je definitivno jasno da Bosna i Hercegovina, ovakva kakva je vec vise od dvadeset godina, nema nikakvih sansi. Sada, cak i ja znam svih neizrecenih hiljadu razloga za to.

Prvi i najvazniji razlog, i necu druge ni pominjati, jer ni jedan drugi nije tako vazan, je nepovjerenje.

U toj nasoj (ili tudjoj-svejedno) Bosni i Hercegovini niko nikome ne vjeruje, ni stranci domacima, ni domaci strancima, ni narod politicarima, ni politicari narodu, ni zrtva zlocincu, ni zlocinac zrtvi, ni mladi starima, ni stari mladima, ni prijatelj prijatelju, ni neprijatelj neprijatelju, ni komsija komsiji, ni kriminalac kriminalcu, ni Bosnjaci (ili Muslimani, kako ko voli) Srbima, ni Srbi Muslimanima (ili Bosnjacima), ni jedni ni drugi Hrvatima, ni Hrvati njima...
Jedini, zapravo koji zele cijelu Bosnu, ovakvu kakva je, su stranci. Njihov razlog je veoma jednostavan: ne znaju kako napraviti bolju a lakse je razgovarati s jednim nego sa tri covjeka u isto vrijeme. Ali tim strancima niko od domacih ne vjeruje. I tako se Bosna, zajedno sa Hercegovinom i strancima, upetljava u cvor koji svake godine postaje sve cvrsci.
Veoma bitno je da nepovjerenje ima potpuno realnu osnovu. Jer sistem vrijednosti na kome je zasnovana danasnja Bosna i Hercegovina zasnovan na lazi. Laz je u svemu: u proslosti i u sadasnjosti, u istoriji, u kulturi, u umjetnosti, u sportu, u laznoj buducnosti, u skolstvu, u ekonomiji, u sudstvu, u policiji, u crkvi i dzamiji, u kuci i na ulici...
Sve je zapravo velika, ogromna - sistemska laz...

Jedino sto nije laz je cinjenica da drzava zasnovana na tom sistemu nema nikakvu perspektivu. To je sada, nakon svih ovih godina mog velikog otpora da to prihvatim, konacno i meni jasno. I dok god je tako - nema sansi za popravak.
Kao nepopravljivi optimista ne vidim ja da je sve ni tako crno. Bitno je naci pravi uzrok problema i poceti graditi sistem vrijednosti zasnovan na istini. Prestati lagati sebe samoga, pa onoga do sebe, prestati lagati u skoli, na poslu, na fakultetu... Prestati vjerovati u laz... zamijeniti je istinom ma koliko to bolno bilo.

Tako nesto ne mogu uraditi politicari na vlasti, ni stranci... To mogu uraditi mladi kad shvate da ni oni , ni drzava u kojoj zive, ovakva kakva je danas, sa sistemom vrijednosti kakav je danas, nemaju ama bas nikakvu buducnost. Kada ce mladi, koji odrastaju u lazi i nepovjerenju, shvatiti da stoje pred zidom i da bez ikakve nade cekaju svoj bioloski kraj - da je neophodna njihova akcija i zrtva?
Kada ce se stvoriti kriticna masa mladih koji ce htjeti da svoju sudbinu uzmu u svoje ruke i grade novi sistem, da prestanu vjerovati u lazi, da prestanu lagati, da shvate da kozmeticka promjena sistema nije rjesenje, pa cak ni podjela BiH ne bi njima donijela nista, jer bi sistem lazi i nepovjerenja ostao - bio bi samo jednonacionalan...

Za tako nesto potrebni su pametni i hrabri, potrebne su godine, decenije, generacije...

Thursday, August 03, 2017

Boris Dežulović: Kako je Čehoslovačka okupirala Norvešku

(Kako će i tko uopće odgovoriti na pitanje o “strukturi i funkcioniranju vlasti u BiH?”?! Na kojemu će od dva pisma za tri jezika odgovoriti na pitanje “koji je službeni jezik u Bosni i Hercegovini”?)
Zvao me nekidan u dva iza ponoći Kožo da ispriča vic. Ima on taj običaj, zovne u gluho doba noći iz kafane da ispriča vic.
Elem, prošao Mujo navečer kraj sobe sina Ibre, pa čuo gdje mali pred spavanje moli dove dobrome Allahu, dželle šanuhu. “Allahumme bismike emutu vaahja”, čuo Mujo maloga Ibricu iznutra, “dobri Allahu, učini da Prag postane glavni grad Norveške”. Učinilo se načas Muji da mu sin moli Allaha, dželle šanuhu, da Prag učini glavnim gradom Norveške, pa odškrinuo vrata sobe, kad stvarno, mališan unutra sve ponavlja: “Dobri Allahu, gospodaru svih svjetova, učini da Prag postane glavni grad Norveške!” “Jel to majke ti”, prekinuo ga otac, “moliš Allaha da Prag učini glavnim gradom Norveške?” “Aha”, klimnuo glavom klipan. “Što?”, blenuo Mujo. “Ma ništa”, odgovorio mali Ibro, “jutros smo imali kontrolni iz geografije.”
Isto je tako, zato vam sve ovo pričam, Momčilo Krajišnik ovih dana čuo gdje se Milorad Dodik u kancelariji moli Bogu, “Gospode Bože”, molio Mile, “učini da nestane dvjesta hiljada Bošnjaka, molim te Bože, učini da ih nestane dvjesta hiljada”, ponavljao ovaj. “Što?”, blenuo Krajišnik, čak se i njemu učinilo malo puno. “Ma ništa”, odgovorio Mile, “jutros smo dobili upitnik Evropske komisije za razmatranje odobravanja kandidature BiH za članstvo u EU.”
Jer šta? Jedna je stvar kad mali Ibro piše kontrolni iz geografije, pa ne zna koji je glavni grad Norveške, a sasvim druga – priznat ćete – kad kontrolni dobije država Bosna i Hercegovina, pa kad u upitniku Europske komisije za razmatranje kandidature za članstvo u EU ne zna niti koliko sama ima stanovnika.
Kontrolni zadatak iz geografije, upitnik s oko tri hiljade osnovnih pitanja o Bosni i Hercegovini – od onih lakih, poput “koliko BiH ima stanovnika?”, preko malo težih, kao što su ustavne reforme, do onih pravo zajebanih, poput zloglasnog 41. pitanja europskog Upitnika, “opišite strukturu i funkcioniranje vlasti u BiH” - europski je povjerenik za politiku susjedstva i pregovore o proširenju Johannes Hahn predsjedavajućem Vijeća ministara BiH dr. Denisu Zvizdiću uručio još početkom decembra prošle godine. Time je Europska komisija službeno započela postupak pripreme mišljenja o zahtjevu za članstvo, odnosno – kako su euforično najavili mediji – historijsko europsko putovanje Bosne i Hercegovine. Dugačko historijsko europsko putovanje BiH.
Vrlo dugačko historijsko putovanje.
Već tada, naime, za rješavanje kontrolnog iz kandidature za članstvo u Europskoj uniji BiH je sama sebi zadala ambiciozan rok od šest mjeseci. Bio je to baš komotan rok, otprilike kao da je mali Ibro za kontrolni iz geografije i glavne gradove svijeta dobio heftu vremena. Ostali u razredu svoj su kontrolni završili odavno – Makedonija, Crna Gora i Albanija, recimo, svoje su upitnike ispunile za četiri mjeseca, Hrvatska onomad već za tri, a štreberi iz Srbije za samo mjesec i pol. Nerdovski šupci predali učiteljici kontrolni, još ga ukrasili smajlićima, pa se podrugljivo izbeljili prema razredu i otišli na burek.
Prošao tako mjesec, dva, tri, četiri, iz razreda su u međuvremenu otišli i ostali, odavno već išli kući i direktor i pedagog i podvornik, provirila kratko na vrata i čistačica Lela da javi kako je gotova i kako bi ona išla, odustala na kraju i učiteljica, i u pustoj učionici ostao sam mali Ibro s upitnikom na stolu. Prošlo tako i onih šest mjeseci, prošlo evo već i svih osam, zaboravili na kraju svi i na upitnik i na Europsku uniju, kad se ovih dana novinari sjetili pitati šta bogati bi s onim malim, kako se zvao, Ibro? Da, Nikola Lovrinović, taj.
“Točno je, rokovi su probijeni, ali očekujem da ćemo u kasnu jesen imati sve odgovore”, odgovorio je novinarima Nezavisnih Lovrinović, predsjednik zajedničkog povjerenstva dva doma parlamenta BiH za europske integracije, kad su ga konačno našli gdje vidno zapušten i propao u pustoj učionici i dan-danas plajvazom češe tintaru nad prvim od tri hiljade pitanja: “Koliko Bosna i Hercegovina ima stanovnika?”
U jesen će, veli, imati sve odgovore. Dok ih prevedu na engleski, proći će i cijela godina. Godinu dana za jedan malo veći kontrolni iz geografije! I to kad bi uopće bilo za godinu dana. Jer svima je jasno da a) neće do jeseni imati ispunjen upitnik, i da b) nema šanse.
Lako je, naime, Srbiji, Albaniji i ostalima u odjeljenju: jedna vlada, jedno državno tijelo, jedan šef, zna se tko rješava upitnik, tko koordinira, kome se prosljeđuje i tko prevodi odgovore, zna se, najzad – izmislili ljudi popis stanovništva – i koliko tko ima stanovnika. Kako će, međutim, Bosna i Hercegovina, sa četrnaest vlada, deset kantona, četiri paralelna pravna sistema, tri konstitutivna naroda, dva entiteta i baš ničim, jebiga, jednim – čak su i Sarajeva dva! – kako će dakle i tko uopće odgovoriti na pitanje, recimo, o “strukturi i funkcioniranju vlasti u BiH?”?! Na kojemu će od dva pisma za tri jezika odgovoriti na pitanje “koji je službeni jezik u Bosni i Hercegovini”?
Koji su i čiji odgovori u upitniku točni, oni iz Sarajeva, Banjaluke ili iz Mostara, tko ispravlja kontrolni, tko je zadužen i kome svoje odgovore šalje, recimo, onaj iz Brčkog?
Već, eto, i jednostavno wikipedijsko pitanje “koliko BiH ima stanovnika?” ispostavilo se tako kao diferencijalni račun realnih funkcija dvije varijable: u Banjaluci ne priznaju službeni popis stanovništva, pa tvrde da u Republici Srpskoj živi milijun i stotinu hiljada ljudi, a u Federaciji računaju i prognane Bošnjake, pa Srpska po njima ima cijelih milijun i tristo hiljada stanovnika.
“Gospode Bože”, moli onda Mile, “učini da nestane dvjesta hiljada Bošnjaka, molim te Bože, učini da ih nestane dvjesta hiljada!”
Proći će tako i godina dana, proći će i dvije, tri, proći će decenije, otići će učiteljica u penziju, zatvorit će se na koncu škola i zarasti u šikaru, a nesretni će Nikola Lovrinović i dalje plajvazom češati tintaru, tupo piljeći u upitnik Evropske komisije za razmatranje odobravanja kandidature BiH za članstvo u EU, i ono pitanje o broju stanovnika: “Kako, jebiga, da znam kad svakih deset godina rade novi popis?”
Pretumbat će se dotle svijet i svjetska geografija, raspast će se i Europska unija i Njemačka, ujedinit će se Čehoslovačka, pa objaviti Danskoj rat zbog izvoznih kvota piva, ili tako nečeg – nitko živ neće to baš najbolje razumjeti - sklopit će onda Danska savez sa Švedskom i Norveškom, pregazit će strašni Čehoslovaci Baltik i Skandinaviju, i Prag će naposljetku – elhamdulillah, neka je slava Allahu dž. š.! – postati glavni grad Norveške.
Samo će se iz Ibrine sobe čuti slabašno: “Dobri Allahu, gospodaru svih svjetova, učini da Brčko postane glavni grad Bosne i Hercegovine!”

Boris Dežulović
(Oslobodjenje)

Wednesday, August 02, 2017

Izjava

Potpredsjednik USA Majkl Pens izjavio da je BiH kljuc stabilnosti, mira i bezbjednosti zapadnog Balkana.


******************
Nije on jos naucio: 
BiH je brava u koju svi oko nje guraju kljuceve!

Boris Vlašić: More, sunce, požari i sitne prevare

Ljeto je puno opasnosti. Bilo bi fer kada bismo strancima koji sad dolaze rekli što ih čeka u Hrvatskoj. Postoje oni pametni savjeti da selfie s ruba litice može biti zadnja zgodna stvar prije nego otkriju radosti letenja, da japanke nisu obuća za planinske staze, da se na otoke ne ide na gumenim madracima i da baterija mobitela više vrijedi ako uspiju nazvati 112 kada su u frci, a ne na Instagramu, ali time će spasiti samo goli život. To im kaže HGSS.
Za ono drugo, upoznati dušu Hrvatske, treba im puno vremena ili neki travel advice.
Stranci vjerojatno misle da, zato što je članica Europske unije, Hrvatska demokratska zemlja i da u njoj vlada višestranačje. Ono što ne znaju o Hrvatskoj jest da u njoj ne vladaju koalicije. Hrvati ne kuže taj koncept, kod njih su samo naši i njihovi. Mentalni sklop su zadržali iz socijalizma koji preziru.
Hrvatska je i antifašistička zemlja. Antifašizam je isto nešto što Hrvati preziru. Ne podnose da ih se podsjeti na antifašizam ni da su se borili protiv fašizma. To im jako ide na jetru. Vidi se to po nastojanju da skinu naziv antifašističkog lidera s jednog zagrebačkog trga i po tome što nikada nitko od vlasti, kao predsjednica primjerice, ne čuje kada joj ekipa skandira fašističke pozdrave. Tada kaže da nije čula.
Hrvatski premijer toliko ne zna što bi mislio o antifašizmu da je osnovao povjerenstvo za suočavanje s prošlošću.
Hrvatska je sekularna zemlja. Zato je u tekstu predsjedničke zakletve rečenica koja glasi – tako mi Bog pomogao. Obrazloženje Ustavnog suda je da ne smeta ni jednom predsjedniku, čak i ako nije vjernik, da svoj posao normalno radi ako položi zakletvu pozivajući se na Boga u kojega ne vjeruje, ali vjerojatno se nitko ne smije zakleti na Pokemona. Ili nekog svog drugog boga, kao wonder woman.
Hrvatska ljeti nudi more i sunce, požare i sitne prevare. Nudi hotele i apartmane za sve strance. Stranci su dobrodošli ako su tijekom ljetovanja odjeveni, uvijek trijezni, mirni i tihi. To nisu pravila koja vrijede za domaće stanovništvo.
Domaće stanovništvo hoda gdjegod mu padne na pamet u kanotijerici, vikendom, i bez nje, radnim danima. Domaće stanovništvo smije takvo ući u bilo koji dućan jer što će se sada oblačiti kada cijeli život u isti dućan ulazi bez majice. Stranci ne smiju.
Domaće stanovništvo nikada nije platilo kaznu za pijanstvo na ulici. Osim kao dodatak prekršajnoj prijavi kada se pomlati s nekim drugim pripadnikom lokalnog stanovništva. Stranci bi mogli platiti kaznu za pijanstvo na ulici.
Lokalno stanovništvo smije jesti gdje i kada hoće pa ako treba i na ulici. Stranci ne smiju.
Lokalno stanovništvo pjeva na ulici kada god je dovoljno pijano. Stranci ne smiju.
Kada im iznajme apartmane, a njih imaju svi na obali, onda hrvatski iznajmljivači od gostiju zahtijevaju da ne tulumare, ne idu kasno spavati i ne drže upaljena svjetla do kasno u noć, ne pale klima uređaje po cijele dane i ne parkiraju svoje automobile pred kućama drugih iznajmljivača.
To je opasno jer pripada gostu drugog vlasnika apartmana. Iako je riječ o nekoj javnoj površini koju u tom trenutku nitko ne može naplatiti. Zato to ljeti naplaćuju iznajmljivači apartmana.
Hrvatska ljeti ima požare. Hrvatska ima i vatrogasne službe, avione za gašenje požara, kamione cisterne i raznu drugu opremu. Kad izbije veći požar, onda vatru gase civili. To ne govori o vatrogascima, oni jesu face i u Hrvatskoj, kao i u cijelom svijetu. To govori o šefovima vatrogasnih sustava.
Nedavno je skoro izgorio Split. Šef vatrogasne zajednice je rekao da mu je to bio uobičajeni požar. Poslije je tumačio da je to bila rečenica internog razgovora, sasvim izvučena iz konteksta. I da tako razgovaraju vatrogasci isto kao kada matematičari rješavaju diferencijalnu jednadžbu.
Razlika je u tome da iza matematičara ne ostaju zgarišta, i da oni riješe nepoznanicu. Sada je malo jasnije zašto u Hrvatskoj, kada je frka s požarom, svi moraju gasiti požare. Ovi na vrhu se tada bave matematikom i pamte davne požare kada su isto bili šefovi vatrogasnih zajednica.
U svakom slučaju, za goli život je dobro pročitati upute HGSS-a. To pomaže čuvanju života. Turista. Domaće stanovništvo čeka kišu.

Boris Vlašić
(Jutarnji list)

Tuesday, August 01, 2017

Most Radija Slobodna Evropa Treći entitet


O šansama da se u Bosni i Hercegovini formira treći, hrvatski entitet, sa novinarom Omerom Karabegom razgovaraju Slavo Kukić, sociolog i profesor Sveučilišta u Mostaru, i Vehid Sehić, predsednik Foruma građana Tuzle.

SLAVO KUKIĆ: Odluka Ustavnog suda o izboru poslanika u Dom narodna federacije ne ulazim u to da li je ispravna ili nije, nisam ustavni stručnjak. Ta odluka tjera vodu na mlin Dragana Čovića kad je riječ o njegovom nastojanju da budu usvojene izmjene izbornog zakona koje je predložio HDZ.

VEHID ŠEHIĆ: Mislim da Čović nema nekih posebnih aduta iz prostog razloga što bi moralo doći do promjene Dejtonskog ustava i Ustava Federacije BiH da bi bio formiran treći entitet. Naravno, legitimno je pravo HDZ-a da predlaže, ali cilj njihovog prijedloga izmjena izbornog zakona je da se obezbijedi apsolutna dominacija HDZ-a ne vodeći računa o tome da se time diskriminiraju Hrvati koji ne žive u Hercegovini.

KUKIĆ: Tačno je da prijedlog Izbornog zakona HDZ-a uvodi segregaciju dijela bosanskohercegovačkih Hrvata. Nakon što je taj prijedlog objavljen napravio sam izbornu računicu na osnovu popisa stanovništva iz 2013. godine. Po toj računici ispada da u Predsjedništvo BiH ne može biti izabran nijedan Hrvat koji nije dobio većinu u Zapadnohercegovačkoj županiji. Drugim riječima, možete imati slijedeći scenarij - da član Predsjedništva postane kandidat koji je dobio 100.000, a ne onaj za koga je glasalo 200.000 bosanskohercegovačkih Hrvata. Taj prijedlog segregira Hrvate koji žive izvan prostora od Neretve do Livna.

ŠEHIĆ: To sada radi i Čović. Treći entitet u granicama, o kojima govori Čović, izazvao bi političke turbulencije ne samo u Federaciji, nego i u cijeloj Bosni i Hercegovini. Čak se govori i o nekom humanom preseljenju, jer je treći entitet navodno prostor u kome svi Hrvati treba da žive. To nas vraća u 1991. godinu.

KUKIĆ: Užasavajuće je to ponovno crtanje ratnih granica. Ali to govori još nešto - da je priča o tome kako HDZ brani interese Hrvata u BiH u stvari obična demagoška floskula. Jer zalagati se da treći entitet obuhvata teritorije koje je osvojio HVO - znači otpisati sve Hrvate iz Sarajeva, Banjaluke, Tuzle, čitavog Zeničko-dobojskog kantona, Posavine i tako dalje. Pomenutom izjavom Dragan Čović je poručio tim Hrvatima: ili se preselite na prostor bivše Herceg-Bosne ili sami o sebi vodite računa.

ŠEHIĆ: Cilj saveza Čović-Dodik nije nikakva odbrana Hrvata i Srba nego zaštita njihovih vlastitih interesa. Ali ne treba amnestirati ni treću, bošnjačku stranu. I tamo je gotovo prešućena
Čovićeva izjava o teritorijama koje je osvojio HVO. Nije bilo nekih reakcija. Međutim, ni u hrvatskom korpusu Čovićeve ideje ne prolaze bez otpora. Biskupska konferencija BiH ne podržava ustroj Bosne i Hercegovine kakav predlaže HDZ. Kardinal Puljić kaže: "Jesam za jedinstvo hrvatskog naroda, ali nisam za jednoumlje". A upravo Hrvatski nacionalni sabor, koji je pod okriljem HDZ-a, pokušava da uvede političko jednoumlje u hrvatskom etničkom korpusu. To me vraća u 1993. godinu kada su emisari HDZ-a dolazili u tuzlanski kraj vršeći pritisak na Hrvate da se isele.

KUKIĆ: Odnos Hrvatske prema trećem entitetu u BiH bio je korektan samo u vrijeme predsjednikovanja Stipe Mesića. U svim drugim periodima nije se znalo što hrvatska politika doista zastupa. Zadnje dvije-tri godine Hrvatska koristi svoju poziciju u Europskoj uniji da vrlo snažno lobira u korist bosanskohercegovačkih Hrvata. Govori o federalizaciji BiH, ne izjašnjavajući se koji je to tip federalizacije.

ŠEHIĆ: Mislim da je odnos vrha Hrvatske prema trećem entitetu nekorektan. BiH ima problema sa svojim susjedima. Svi oni na riječima poštuju teritorijalni integritet i suverenitet ove zemlje, ali njihov odnos prema BiH kao državi nije korektan.

(Radio Slobodna Evropa)
Related Posts Plugin for WordPress, Blogger...