Tuesday, January 03, 2017

Vjekoslav Domljan: HVALA RODBINI, PODZEMLJU I DONATORIMA

Ako ste se ikada pitali kako se kurs KM odrzava stabilnim i pored  dvostruko veceg uvoza od izvoza, i pored ogromnog unutrasnjeg duga, i pored ogromne nezaposlenosti, i pored svega drugoga sto potvrdjuje da ekonomska politika u BiH ne postoji, svakako procitajte ovaj tekst. Na primjerima ekonomija drugih drzava u proslosti prof. Vjekoslav Domljan objasnjava kako radi i sta odrzava ekonomiju u BiH. Poslednja recenica neodoljivo aludira na nedavne vijesti o kupovini novog helikoptera. 

******************

Ponašanje neodgovornih vlasti se opisuje mantrom: „inflacioniraj, stagniraj i bankrotiraj“ (što se za potrebe dijela bh. javnosti može prevesti razumljivije kao „jami koku i biži“


Sistem currency boarda se razlikuje od sistema centralne banke po tome što emituje novac koji ima pokriće u konvertibilnim valutama, što je obvezno vezan fiksnim kursom za temeljnu konvertibilnu valutu i što mora imati jedno (ili više, ako je zemlja veća) skladišta gotovog novca ili ga čuvati u komercijalnim bankama.

Sistem currency boarda uveden je prvi put 1849. god na Mauricijusu, britanskoj koloniji. Od tada je do 1900. god. uveden u nizu britanskih kolonija. Primjerice, 1912. god. je uveden Currency Board za Zapadnu Afriku - za  kolonije: Nigerija, Sijera Leone, Gana i Gambija, što je postalo modelom za ostale currency board sisteme. 

Uvođenjem currency boarda željelo se osigurati da kolonije imaju stabilnu valutu, u cijelosti podržanu funtama. Stoga nije bilo troškova zbog slanja novih novčanica i kovanog novca za zamjenu uništenih novčanica i kovanog novca. Nije bilo ni potrebe ni za centralnom bankom i za monetarnom politikom kolonija – novčana masa je skupljala ili širila kupovinama ili prodajama funti. Kolonijalne vlasti su bile zadovoljne time, jer su dobivale  kamate na svoje rezervi funti držane u Londonu, koje su te kamate zarađivale obrćući se po britanskim financijskim tržištima.

Većina tih zemalja je po sticanju nezavisnosti nakon II. svjetskog rata utemeljila svoju centralnu banku i napustila currency board. Najviše je currency boardova (50-tak) bilo oko 1950. god i to u Africi, Karibima i Južnoj Aziji. Currency boardovi su se ponovo pojavili početkom 1990-tih nakon sloma komunizma i/ili nastanka hiperinflacije. 

Interesira nas kako funkcionira najmlađi i najortodoksniji (ili najimperijalniji) od svih currency boardova, onaj u BiH? I čemu služi 350 čuvara currency boarda registriranih kao zaposlenici Centralne banke BiH iz koje je moguće iznositi gotov novac, ali ne u zamjenu za eura nego za stiropor.

Indonezija 1997: Krugman protiv currency boarda


Je li currency bord bio rješenje za Indoneziju 1997. god. u doba istočnoazijske financijske krize? Prema nobelovcu Krugmanu, iz čijeg udžbenika iz internacionalne ekonomije uče studenti diljem svijeta, to ne bi bila glupost, ali bi vjerojatno bila loša ideja. Naime, glavna stvar koju currency board treba postići je uvjeriti ulagače da vlast neće o(t)puhati njihovu imovinu inflacijom. No, ono što je brinulo ulagače u Indoneziji je da banke i kompanije neće bankrotirati i čak cijelu zemlja odvesti u kaos. S tog stanovišta uvođenje currency boarda bi, smatra Krugman, bilo irelevantno čak i gore od toga - značio bi korištenje velike količine deviza za podupiranju rupije, nacionalne valute, a što bi onemogućilo korištenje tih dolara za plaćanje uvoza ili otplaćivanje dugova. K tomu još, Suhartova kamarila bi mogla iskoristiti currency bord da izvuče nekoliko milijardi dolara iz zemlje, koristeći nisko postavljen kurs rupije (kao kad bi rekli da euro vrijedi pola KM, pa da bh. kamarila pretvori marke u eura i iznese ih iz BiH).

Prema Krugmanu, Hankeov plan za Indoneziju je značio nuđenje nečega za ništa ili bolje kazano, bilo bi čisto promoviranje financijskih interesa pristaša currency boarda.  To je bilo ćiribu-ćiriba ekonomsko učenje koje se često javlja kroz povijest i koje bi završilo skončavanjem currency boarda. Hanke je, prema Krugmanu, Raspućin od rupije. Ono što je Raspućin  bio za carsku Rusiju 1915. god, to je Hanke bio za rupiju. Hanke ima svoj omiljen čarobni napitak: currency bord, koji je htio uvesti u Indoneziju i vezati ga za američki dolar. Tadašnji predsjednik Suharto je toliko potpao pod uticaj Hankea da je morao intervenirati  i tadašnji američki predsjednik, Bill Clinton, koje je osobno nazvao Suharta i odvratio ga od uvođenja currency boarda.

Indonezija 1997: Hanke za currency board
14. augusta 1997. - kratko nakon što je 2. jula devalvirao tajlandski bat za 15%  (čime je otpočela istočnoazijska financijska kriza) - Indonezija je pustila rupiju plivti. Prema Hankeu, Stanley Fischer (tadašnji zamjenik direktora MMF-a) je izjavio da menadžment MMF-a pozdravlja pravovremenu odluku indonezijskih vlasti, pošto će plivanje rupije, uz postojeće zdrave ekonomske osnove i podržavano razboritim fiskalnim i monetarnim politikama, omogućiti ekonomiji nastaviti s impresivnim ekonomskim rezultatima iz prethodnih godina.

No, desilo se, suprotno očekivanjima MMF-a, da je rupija spram američkog dolara potonula s 2,700 u augustu 1997.  na skoro 16,000 u 1998. god. Predsjednik Suharto je, prema Hankeu, shvatio da MMF-ova terapija nije djelotvorna i obratio se za drugo mišljenje, i to Hankeu, koji je od februara 1998. god. postao njegov specijalni savjetnik. 

Hanke je predložio uvođenje currency boarda, fiksnog kursa prema američkom dolaru i punu konvertibilnost rupije za dolar. Čim je vijest o planu puštena u javnost, rupija je skočila za 28% prema dolaru. „To je razbjesnilo američku vladu i MMF“, tvrdi Hanke i navodi da su Bill Clinton i Michel Camdessus (tadašnji direktor MMF-a) zaprijetili Suhartu da zaboravi currency board jer će u protivnom izgubiti pomoć od 43 milijarde dolara. 

Galama protiv currency boarda je bila tolika da se glasovi podrške Hankeu od četiri nobelovca (Gary Becker, Milton Friedman, Merton Miller i Robert Mundell) nisu čuli. Merton Miller je poslao Hankeu poslao u kojem tvrdi da Clintonova administracija “nije smatrala da currency board neće djelovati, nego da će djelovati i da će se u tom slučaju morati natezati sa Suhartom”. Slično gledište je iznio i bivši australijski premijer Paul Keating, koji je, tvrdi Hanke, kazao: “Ministarstvo financija SAD je namjerno koristilo ekonomski kolaps kao sredstvo sklanjanja predsjednika Suharta s vlasti”. Čak je, tvrdi Hanke, i Camdessus izjavio prigodom odlaska u mirovinu da su u MMF-u „stvorili uvjete koji su primorali predsjednika Suharta da preda vlast.”

Hanke ističe da je samo godinu dana ranije tj. 1997. savjetovao bugarsku i bh. vladu da uvedu currency board. I to uz punu podršku MMF-a i uz obećanje MMF-a Rusiji 1998. god. da će i nju podržati ako odluči uvesti currency bord. Isto je bilo obećano i Brazilu.

Hanke je posebice ljut na priču iz Wall Street Journala prema kojoj je savjetovao Suharta da currency board utemelji na visokom kursu rupije (1 dolar = 5,500 rupija) kako bi Suhartova kamarila opljačkali devizne rezerve zemlje. Hanke je, kaže, pokušao demantirati taj tekst, no WSJ je nevoljno objavio demant i to upola friziran – i šteta  po Hankea je bila napravljena. S druge strane, izvorni tekst iz WSJ-a se, smatra Hanke, „ponavlja u praktički svakom većem magazinu i novini diljem svijeta, i odjekuje sve do danas, čak i u tzv. znanstvenim knjigama i časopisima“.

Argentina: sjaj i bijeda (currency boarda)

Prema Krugmanu, najistaknutiji slučaj sjaja i bijede currency boarda je Argentina, koja je od 1991. god. pokrivala svaki pezo u opticaju dolarima iz svojih deviznih rezervi u omjeru 1:1.  Argentina se odrekla kontrole nad monetarnom politikom, što ponekad može biti veliki problem. Primjerice, kad je 1995.  god. skoro došlo do bankarske krize koja je spriječena hitnim zajmovima Svjetske banke i MMF-a – pošto nije bilo instrumenta monetarne politike kojima bi se kriza mogla spriječiti. No, argentinski političari su gledali na taj gubitak ekonomsko-monetarne diskrecije kao na nužnu žrtvu, pošto zemlja ima loše iskustvo korištenja inflacije za financiranje budžetskih deficita. Imajući u vidu stabilnost cijena i relativno blagostanje tijekom 1990-tih teško je ne složiti se s takvim gledištem.
Argentina je uspjela uz pomoć currency boarda oboriti inflaciju sa 800% u 1990. na 5% do 1995. No, kako tvrdi Krugman, currency board je istodobno (u razdoblju 1990-1995.) izazvao snažnu realnu aprecijaciju pezoa od 30%, što je dovelo do nezaposlenosti i rastućeg deficita tekućeg računa. Sredinom 1990-tih okončana je realna aprecijacija peza. No, nezaposlenost je ostala velika zbog rigidnosti tržišta radne snage dok su budžetski deficiti izmakli kontroli. Kad je svjetska ekonomija zapala u recesiju 2001. god. presušili su inozemni prilivi sredstva, pao je pao izvoz kao i ino kreditiranje. Zemlja je prestala vraćati ino kredite u decembru 2001. a veza dolar-pezo prekinuta je januara 2002. Pezo je oštro deprecirao i inflacija je buknula.

S druge strane, Hanke tvrdi da je opće rašireno gledište da je Argentina imala currency bord od 1991. do 2002. sasvim neutemeljeno.  Monetarni režim Argentine je više djelovao kao centralna banka nego kao currency bord. Sistemi slični currency boardu razlikuju se od currency boarda po pokriću i po tome što mogu djelovati kao zajmodavac u krajnjoj nuždi. Oni nemaju određen maksimalan iznos pokrića. Sistem currency boarda dopušta stvaranje stranih rezervi preko 100-procentne veličine monetarne baze, a taj suvišak ima granicu koja povijesno iznosi 10%. Nadalje, sistem currency boarda ne smije koriti višak rezervi na diskrecioni način i mora sav ostvareni profit od izdavanja novca prebaciti u budžet države.
U dobrim vremenima ova razlika nije od velikog značaja, ali jeste, tvrdi Hanke, u lošim vremenima, za što je Argentina odličan primjer. Primjerice, u slučaju BiH neto strana aktiva u septembru 2016. je iznosila 9.6 mlrd KM, dok je rezervni novac (monetarna baza) iznosila 8.2 mlrd KM. Na prvi pogled preko 600 mln viška, no postoji i drugi uvjet, a to je da odnos promjena tih veličina mora biti blizu 100% (interesantan je ovaj Hankevo 'amandman', no o tom drugom prigodom). Ako se primijene ova dva kriterija, proističe, prema Hankeu, da Argentina nije imala currency bord. Povijesno promatrano, preko 70 zemalja je koristilo currency bord i nijedna od njih nije skončala kao Argentina.

Za razliku od Hankea, većina ekonomista smatra da je Argentina imala currency board i da je tijekom većeg dijela tog razdoblju primjene bila uspješna.  Argentina je usvojila currency board 1991. god jer se željela riješiti makroekonomskih neravnoteža i hiperinflacije, koje su postojale u razdoblju 1989-91. Režim je bio izuzetno uspješan jer je uspostavljena makroekonomska stabilnost i niska inflacija. Zemlja se čak uspjela oduprijeti i trima snažnim inozemnim šokovima (tekila efekt tj. iznenadna devalvacija meksičkog pezoa iz 1994. god, istočnoazijska kriza iz 1997. i bankrot Rusije iz 1998.)

Pa šta je pošlo naopako u Argentini? Dozvolilo se, smatra Hanke, da pezo bude pokriven jednom trećinom tuzemnom aktivnom umjesto isključivo inozemnom i da sistem djeluje kao centralna banka tj. kao zajmodavac u krajnjoj nuždi. Do toga je došlo zbog toga što je ekonomija bila u slobodnom padu 2001. god. uslijed kolapsa banka i panike javnosti.

Kraljevstvo za helikopter

Ponašanje neodgovornih vlasti se opisuje mantrom: „inflacioniraj, stagniraj i bankrotiraj“ (što se za potrebe dijela bh. javnosti može prevesti  razumljivije kao „jami koku i biži“), koja ne važi u cijelosti za sistem currency boarda, jer tiskarski stroj nije u rukama tuzemnih političara. Tuzemne vlasti ne mogu inflacionirati ekonomiju u uvjetima imperijalnog currency boarda. No, bh. vlasti mogu sve drugo: mogu deflacionirati ekonomiju, mogu je onesposobiti za vraćanje dugova i mogu je uvesti u bankrot. Već sa šeširom u ruci stoje pred MMF-om. I tvrde da je to najjeftiniji novac, zaboravljajući da ima još jeftiniji, onaj koji se daje po kamatnoj stopi nula, a ni glavnica se ne treba vraćati (na mikro razini se to može zvati kolektom, a na makro razini donacijom).

Ogromna ali u BiH neiskorištena prednost currency boarda je ugrađen mehanizam prilagođavanja platnog bilansa, poput onog koje je imao sistem zlatnog standarda (opisan prije dva i po stoljeća, preciznije 1752. god. od Davida Humea – i to najstariji teorijski ekonomski model). 

Ako zemlja ima trgovinski deficit,  novčana masa zemlje se skuplja (jer treba platiti, u slučaju BiH, skoro dvostruko veći uvoz od izvoza roba). Čisto teorijski promatrano, to bi trebalo izazvati rast kamatnih stopa i privlačenje ino kapitala. Visoke kamatne stope trebaju također izazvati deflacijski pritisak tj. zbog smanjenja novčanih fondova u odnosu na robne fondove, što bi trebalo voditi smanjenju uvoza i poboljšanju platne bilance. Smanjenje pritiska novčanih na robne fondove bi trebalo voditi smanjenju cijena i deprecijaciji realnog deviznog kursa, što bi trebalo voditi rastu izvoza i smanjenju uvoza. Sve to bi trebalo voditi rastu proizvodnje do razine pune zaposlenosti i povećanju izvoza. Na koncu bi se eliminirao deficit tekućeg računa i ekonomija bi postigla unutarnju i vanjsku ravnotežu.
Teorijski lijepo zvuči, no u bh. praksi ništa od toga kako pokazuju duboke unutarnje i vanjskoekonomske neravnoteže. Ogromna je nezaposlenost i neaktivnost radne snage, stopa ekonomskog rasta je niska i visoki su deficiti tekućeg računa platne bilance. Niko ne zna koliki je deficit javnog sektora jer nema njegove konsolidirane bilance, no nema sumnje da je ogroman (kao i u slučaju Argentine), jer je moralni hazard ravan onom komunističkom (što se vidi po ogromnim i nepokrivenim gubicima javnih kompanija; pa dok traje, traje). Doduše, nema rasta cijena (barem ne onog statistički iskazanog) i to je sve što BiH ima od currency boarda.

Prema sistemu currency bord, devizne rezerve trebaju rasti s vanjskotrgovinskim suficitima i padati sa deficitima, vodeći promjenama cijena i kamatnih stopa. No, u BiH se dešava sasvim suprotno - postoje vanjskotrgovinski deficiti ali i rast deviznih rezervi kod Centralne banke, koja se time stalno hvali (kao što se i Uprava za indirektno oporezivanje stalno hvali „ubranim“ prihodima od PDV-ea), ne pitajući se kako je to moguće i ko plaća cijenu toga.

Suština je da u BiH nema domaće štednje odnosno da je stopa domaće štednje negativna (stalno veća potrošnja od proizvodnje). No, stopa ukupne (nacionalne) štednje je pozitivna. Taj preokret treba zahvaliti prilivima sredstava iz inozemstva, bez kojih bi currency board prestao funkcionirati, a bh. ekonomija upala u tešku depresiju i ekonomski kaos i propala kao Argentina.

Glavni izvori tih sredstava su novčane doznake dijaspore, donacije, investicije dijaspore i drugih nerezidentnih investitora,  inozemni krediti banaka i razvojnih agencija te ogromna „siva“ i „crna ekonomija“. Zahvaljujući, prije svega, doznakama dijaspore (47.7% koje je u Hrvatskoj i Srbiji) i devizama međunarodnih financijskih institucija (MMF, Svjetska banka, Europska banka za obnovu i razvoj, EU) danih kao kredit ili potpora, BiH i dalje preživljava. Doduše na zadnjem je mjestu u EU obitelji (zemlje članice, kandidatkinje i potencijalne kandidatkinje), no još uvijek ne suviše ispod Albanije.

Kad se zavrne izdašnije od tih ino pipa ili pak blokira njihovo djelovanje stavljanjem BiH na neku crnu listu (što se zamalo nije desilo sa stavljanjem na crnu listu Moneyvalla Vijeća Europe), bh. ekonomije će se urušiti (kao što bi se urušila i Argentina još 1995. da nije bilo MMF-a i Svjetske banke). Jedna od pipa: krediti banaka-majki bankama-kćerima je  presahnula s izbijanjem globalne krize. Bio je to izdašan izvor deviza, kreditiranja, novčanih fondova i ekonomskog rasta. No, s globalnom krizom sve se to slomio, a i ekonomski rast  koji se strmoglavio sa 6-7% rasta BDP na bijednih 1-2%.  Također su i prilivi deviza po osnovu privatizacije društvene svojine uveliko presahli.

Ako bi se desilo povlačenje jedne-dvije veće banke iz BiH (što je zasad spriječeno međunarodnom intervencijom kroz tzv. „Bečku konvenciju“), to bi izazvalo snažno sužavanje currency boarda, za koje BiH nema protulijek. No, aktualno sve pasivnije ponašanje ino banaka vuče u tom pravcu. Naime, one u nedostatku kandidata za kredite po visokim kamatnim stopama, sve više jačaju nekamatonosne prihoda  i vuku ekonomiju u depresiju. Najgore od svega je što su bh. vlasti stavile te banke u poziciju pravnog monopola, zabranivši formiranje bilo kakve druge depozitne institucije. Stoga te banke kontroliraju preko 90% financijskog tržišta i mogu da rade šta god hoće. 
Ne samo da se devizno pokriće konvertibilnih maraka nalazi izvan BiH, kao što su nekadašnje funte iz Mauricijusa bile izmještene u London,  nego su i banke van kontrole bh. vlasti. Njih kontrolira samo onaj koga one plaćaju – agencije za bankarstvo. A kako rade te agencije vidi na primjeru skorašnjeg sloma banaka u RS, banaka kao „najboljeg dijela bh. ekonomije“. I kad te banke, koje svoje depozite temelje i na obilnim depozitima javnog sektora, odluče kupiti trezorske zapise, onda to i učine - ili ne učine, ako žele stjerati uz zid bh. vlasti, kako su to su nedavno pokazale. Sve što vlasti mogu jest skrušeno ispružiti šešir. No, bolje i to, kako je učinio i predsjednik Suharto, nego bježati pred piketerosima,  nezaposlenim stanovništvom koje je blokiralo sve putove, pa je argentinski predsjednik Rúa morao bježati helikopterom. 

Autorski tekst prof. Vjekoslava Domljana za BUKU

No comments:

Post a Comment

Related Posts Plugin for WordPress, Blogger...