Tuesday, February 28, 2017

Branko Perić: Predstave jednog kolektivnog imaginarija

Poslije "Časa lobotomije" (2007), evo iz britkog pera Tarika Haverića i "časa anatomije", posvećenog analizi kolektivnih predstava bosanskih muslimana/Bošnjaka o njihovom istorijskom razumijevanju i samorazumijevanju, u podnaslovu preciznije određenom kao "ogled o jednom historijski fiksiranom mentalitetu". Haverić je hirurg kome ne drhti ruka: on na bolesnom tkivu, koristeći uglavnom primjere iz "istorije kratkog dvadesetog vijeka" (Hobsbaum), izvodi precizne zahvate, pokazujući kako se fantazmi i mitovi pretvaraju u naučno ruho.
U svom naučnom polazištu Haverić će jasno staviti do znanja da su svi naši narodi izgubljeni u vrtlogu ekonomskih, političkih, psiho-socijalnih i religijskih kriza, te da se  ni bosanskohercegovački muslimani/Bošnjaci ni po čemu ne razlikuju se od ostalih "malih bijednih naroda s istoka Evrope" (Ištvan Bibo): "I oni imaju iste kolektivne neuroze koje se ogledaju u sklonosti da se vlastite greške prebacuju na druge, u pomiješanom kompleksu niže i više vrijednosti, u regresiji intelektualne i političke debate, i - naročito - u očuvanju identiteta kao izgovoru za nedjelovanje, konzervativizam i odbijanje prilagođavanja svijetu kakav jest."
Prije nego što će suočiti čitaoca sa primjerima predstava kolektivnog imaginarija, Haverić će ukratko objasniti uzroke posrtanja i dati odgovor na pitanje kako je došlo do regresije pokušaja da se "nereflektirane kulturne pobune prevedu u političke pojmove i političku akciju": "Pojmovi su bili iskrivljeni, temeljeni na zahtjevima, a ne na stvarnosti, pa je i akcija bila kontraproduktivna". Nakon toga slijedi precizna dijagnoza opšteg stanja duha: "Ono što bosanski politički subjekt vidi kao (zlo)namjerno odbijanje drugih da prihvate istine koje u njegovoj zajednici važe za 'dokazane' izaziva kod njega nove frustracije i navodi ga da još energičnije brani svoj svjetonazor i sistem vrijednosti, što kod 'njihovih' neizostavno izaziva novi krug odbijanja, koja opet njega dodatno uvjeravaju u planetarnu zavjeru protiv Bošnjaka i muslimana. On se tako nalazi u trajnom identitarnom grču (la crispation identitaire), stanju koje po definiciji ne može prevladati vlastitim intelektualnim snagama".
Skretanja bosanskog muslimanskog subjekta s putanje kojom bi se približavao zapadnom kulturnom krugu u dobroj mjeri, zaključuje autor, proizlaze iz vezivanja bošnjačkih intelektualnih elita za islamski svijet koji nikada nije usvojio vrijednosti prosvjetiteljstva i političke modernosti.
Haverić ne donosi sudove olako. Stavovi koje iznosi čvrsto su utemeljeni na pažljivo sakupljanoj dokaznoj građi, koja njegovim oponentima ne daje nikakve šanse.  Zadivljujuća je lakoća sa kojom se on kreće kroz "neke od aspekata bošnjačkog diskursa - govora, pisanja ili vjerovanja pomoću kojeg bosanski muslimanski subjekt spoznaje i tumači svijet i svoj položaj u njemu". Ima u tom istraživačkom hodu neobičnog intelektualnog šarma - zanimljivih obrta, intelektualnih eksperimenata, dosjetki i duhovitih i neobičnih poređenja. Tu su poglavlja o opsesiji Andrićevim pisanjem (studija Muhsina Rizvića "Bosanski muslimani u Andrićevom svijetu"), prozi Alije Nametka, bošnjačkom razumijevanju prirode komunističke vlasti (Moralnost službi bezbjednosti), o veličanju Mustafe Busuladžića, naučnim dometima Nijaza Durakovića ("oni koji su se bavili isključivo perpetuiranjem idološke matrice"),  o  Prilozima za povijest islamskog mišljenja u Bosni i Hercegovini Enesa Karića ("egzemplarnog djela divlje nauke»), naučnom "spisu" izvjesne Vahide Šeremet, posvećenom poznatoj baladi "Hasanaginica" (primjeru neznanja i nepismenosti), lažnim herojima besmislenog otpora, o slučaju Fate Omanović i njegovoj političkoj upotrebi. Nije Haverić propustio da se osvrne i na lik i djelo Alije Izetbegovića i reisa Mustafe Cerića u poglavlju "Put mladih muslimana", koji naslov je upotrijebljen kao metafora za "skup više ili manje artikuliranih teorijskih i moralno-praktičkih stavova i argumentovanih  postupaka  koje nalazimo  kod autora što su ovoj organizaciji pripadali ili su joj bili bliski".
Svoj ogled Haverić zaokružuje podsjećanjem na jedan građevinski objekat niskogradnje na magistralnom putu  Jablanica - Mostar, koji su graditelji nazvali "Tunel Vidikovac", kao metaforu mraka koji je bosanski muslimanski subjekt sam proizveo, i zaključkom da bosanski muslimanski subjekt, "od 1996, otkad na dijelovima bosanskohercegovačkog teritorija vrši vlast samostalno i bez tuđih sputavanja, uspio je da kroz 'islamizaciju muslimana' poništi sav prethodno postignuti napredak na putu ka političkoj modernosti i razori materijalne i duhovne osnove svoga života: glavne odluke koje su dovele do obezvređivanja, komadanja i rasprodaje velikih privrednih sistema, gušenje kulturnih ustanova, unižavanje naučnih i obrazovnih standarda i uništavanje intelektualnog života donijeli su vjernici, a ne agnostici ili ateisti." 
Nije li ovo opšte mjesto svih naših "fiksiranih istorijskih mentaliteta"!? S koje god strane danas čovjek krene u prostore bivše države, ući će u "Tunel Vidikovac"! Zbog toga je Haverićeva knjiga kritika našeg uma! I u tome je njena posebna vrijednost!
(Autor je sudija Suda BiH)
(Nezavisne novine)

No comments:

Post a Comment

Related Posts Plugin for WordPress, Blogger...