Friday, March 31, 2017

Lojzo o izložbi Kočiću u čast

Lojzo Ćurić (31.3.2007 – 31. 3.2017.)

Prvo poslijeratno svečano obilježavanje nekog jubileja Petra Kočića u Banjaluci dogodilo se 1956. godine (40 godina smrti pisca). U okviru sedmodnevnih kulturnih manifestacija tim povodom je organizovana značajna likovna izložba (slikari: Alojz Lojzo Ćurić, Bekir Misirlić, Enver Štaljo). Od izloženih likovnih djela (83) veći dio (60) je potpisao Lojzo Ćurić. Izdvajamo dijelove njegovog sjećanja o tim danima i toj izložbi izrečene u radio emisiji 'Životok' Bogdana Ristića (RTRS 27.8.2006.):


O danu izložbe: Sjećam se, bio je to pazarni dan u Banjoj Luci, utorak. Sa sviju strana, sa naših ovih lijepih brda su silazili ljudi, žene, konji sa samarima, tovareni ovim i onim, da dođu na našu Govedarnicu, na pijacu, da prodaju ono što imaju i odnesu crkavicu – paru, gore kući, malo gaza, šećera i tako... Život se stoljećima tako odmotavao i zamotavao. Bilo je neke idile i neke 'ozime gnjidile' kako bi rekao Kočić. 'Otoroto' - ja teške li riječi, kako bi on to kazao.



O pripremi izložbe: Godinu dana sam 'crtao' ovu izložbu za Petra Kočića, za godišnjicu 1956. Pa nagovorio Bekira Misirlića i Envera Štalju, slikare, danas već pokojne ljude... I onda sam uvidio da treba mora biti i neka književna slika osim naših slika i kipova.

Mene je u ovome vodila jedna lijepa želja da ''pobjegnem'' iz razreda, da ''pobjegnem'' sa asfalta u jedan pejzaž. Kad god bi mi se pružila prilika da idem na Zmijanje ja bih rado otišao. Išao sam kao slikar. Mene je vodila moja slikarska nužda da se neposredno sretnem sa pejzažom, daljinama, bojama, oblacima, vranama i tragovima tog vrlo teškog života na tom terenu. A imena su bila vrlo zavodljiva: Grčka gradina, Kočićeva glavica, Previja, Samarčići, Lokvari... Pejzaž, prostor, jato preplašeno, ljudi koji 'niknu' (ovako) iz zemlje... na konju. Pa se čudiš, odakle je niknuo neki seljak na konju? Iz bajke je niknuo!

A Petar Kočić je jedna posebna tema. A meni je bila tema, prije svega svojim slikama u svojim književnim tekstovima i svojim zavodljivim prekrasnim jezikom.


O impresijama: Za ovu izložbu išao sam tražiti lik Davida Štrpca jer trebalo je naći lik takvog veseljaka, jednoga mudroga čovjeka koji ratuje sa Carstvom i govori im velike istine. U tom pejzažu rađaju se prekrasne ideje i snovi. Čovjek malo povileni, dobije krila i – leti. Ja sam znao da treba nešto napisati i onda navrlo je nešto iz mene, neki napisani pejzaži, akvareli, neke impresije...
Pa evo, recimo:
''Uzgibane plavičaste širine odsječene kulicama goropadnih talasa Kočićeve glavice, prkosno propete Gradine, dalekih Samarčića i tamne Manjače...''

''Oku kratak let do sudara sa novom fugom braonplavog dueta.
More polegle magle, ostrva vrhovi stogova.
Obale, sunce sakriveno Manjačom.''

''Doba mejdana
Kadina voda, Sudnica, Vukov gaj,
Defiluju spahije i kapetani,
Graktanjem završi se pir.
Obraše i gloginje ali taljige vremena odvukoše preko trnja junaštva
i silnike, jarmove i paragrafe.''


(RTRS Banjaluka, 27.8.2006.)

Thursday, March 30, 2017

Miljenko Jergović: Coco


(Coco, telal i dobošar iz Banje Luke – Vehid Gunić)

Glava ti je ko Cocin bubanj! Bila je to valjda i prva refleksija svijeta na moju osobu, čim sam prvi put samostalno prekoračio kućni prag. I poslije su mi, dok god se nisam odselio iz rodnoga grada, papagajski ponavljali istu stvar. Danas, kada od nekoga nepoznatog – a to je nešto što se, uglavnom, čuje od nepoznatih – u Zagrebu čujem da mi je glava ko Cocin bubanj, ja znam da je taj odnekud iz Bosne. I da se preko moje glave nastoji kurtalisati svoga bosanstva i postati domaći. Ne zamjeram mu. Iako konstatiram da gorih dušmana nema od onih iz rodnoga kraja.

Glava mi je ko Cocin bubanj! Govorio sam, iz neke druge perspektive, tako da ni uzrečica više nije bila ista, kad god bih se za rane mladosti grdno napio. Istina, to nije bilo često. Možda svega pet ili šest puta u životu, i to mi je bilo dovoljno da shvatim kako od mamurluka nema većeg jada. Sklonost mamurlucima je, vjerojatno, nasljedna. Tko ju je u genima ponio, taj nikada neće postati alkoholičar, jer će ga to strašno stanje odbiti od prekomjernog uživanja u rakiji (pivu, vinu, pitralonu…). I vazda mi je milije bilo da onaj drugi konstatira da mi je glava ko Cocin bubanj, nego da se zateknem u prigodi da sam to za svoju glavu govorim.
Ali tko je, zapravo, bio taj Coco? Ovo pitanje će si postaviti onaj tko je sklon da rastavlja jezične i govorne fraze, poslovice, uzrečice i složenice, i da zaviruje što je u njima. Odgovor će u stvarnosti i u činjenicama rijetko naći, ali zato postoji imaginacija. O onom do čega se ne može doprijeti, što se pretvorilo u golu frazu, u logično ili nelogično nizanje riječi ili glasova, trebala bi se ispričati priča. Pa tako i o Coci.


Međutim, Vehid Gunić, stari sarajevski televizijski voditelj, reporter i novinar u knjizi “Bosanske izreke, strpljen-spašen” tvrdi da je Coco ustvari Husein Coco, telal i dobošar iz Banje Luke. Bilo je to u devetnaestom stoljeću, kada su se sve važne vijesti po Bosni još uvijek telalile preko ovlaštenih telala, koji bi se zaputili s kraja na kraj čaršije, pa bi bubnjajući u doboš – nalik onom koji nosi Grassov Oskar Matzerath – objavljivali svijetu ono što bi mu trebalo biti važno. Telali su bili prvi glasnogovornici našega svijeta. Zanimanje im nije bilo pretjerano cijenjeno. Valjda zato što su i u ono vrijeme raznosili uglavnom loše vijesti.

E, pa rečeni Husein Coco je, po Guniću, nesretnik imao neki samo malo veći bubanj. A u našim čaršijama i među našim klajnburgerskim svijetom, bio on zapadnih ili istočnih korijena i manira, fatalno je po čovjeka kad mu je nešto samo malo veće ili samo malo manje, ako mu je šarenije, ćoškastije ili je druge boje. Nego sve mora biti osrednje, onako i onoliko kako je i koliko je kao u drugoga svijeta. Svejedno je li riječ o bubnju ili o glavi.
Može biti da je Vehid Gunić u pravu, a može biti i da nije. Trebalo bi, naime, sa sigurnošću znati je li doboš u Huseina Coce stvarno bio veći ili su ga nabijedili da mu je veći. Ako je ovo drugo u pitanju, tada se radi o fikciji u koju je nesretni Coco samo umetnut, o pripovijesti u kojoj se našao vjerojatno i zato što mu je prezime bilo dobro za opću zajebanciju.
Ni danas mi nije mrsko čuti što se ima za reći o mojoj glavi. Tad njome mine uvijek drukčija kratka priča o tajanstvenom Coci. Da sam te priče pamtio ili zapisivao bila bi to zanimljiva knjiga.


Miljenko Jergović 
(Imaginarni prijatelj)

Wednesday, March 29, 2017

Ko ce biti novi predsjednik Srbije?

Ima li dileme?!

Biraci u Srbiji ne treba ni da razmisljaju. Poruke stranih sila su potpuno jasne. Biracima je da zaokruze ime na osnovu preporuka. Toliko o suverenitetu o kome kandidat govori.
Fotografije su sa susreta tog kandidata, i sigurnog buduceg predsjednika Srbije, na nekoliko nedjelja prije izbora.

Ko li ce biti novi predsjednik Srbije?







Monday, March 27, 2017

Mirjana Karanović: Ova vlast liči na Nušićev komad


Prvi put nagrađena je za ulogu žene koja se bori sa rakom ali i sa moralnom dilemom da li da preda video-kasetu, koju je slučajno pronašla, sa snimkom ratnih zločina svog muža, u filmu "Dobra žena" koji ona potpisuje i kao reditelj i koscenarista. Ove godine nagrada joj je pripala za film "Rekvijem za gospođu J." Bojana Vuletića, gde igra naslovnu rolu, ženu koja na godišnjicu smrti svog muža planira da se ubije. Ali živeti u tranziciji je komplikovano, a umreti je još komplikovanije - kaže film koji se prikazuje u domaćim bioskopima.
Na pitanje šta znači to što je već dva puta laureat selekcije Srpski film Festa, Mirjana Karanović odgovara "da nije bilo drugih, kvalitetnijih ženskih uloga".
- Tužno je da nemamo makar tri filma ispričana iz nekog ženskog ugla. U poslednje vreme svuda u svetu je postalo zanimljivo to pričanje priče iz ženskog ugla. To je kao otkrivanje potpuno novog sveta. Nekih poznatih tema koja su već bile obrađene, ali nikada iz tog ugla - priča u razgovoru za Danas slavna glumica.
Na dodeli ste rekli da s godinama glumci dobijaju sve manje uloga, a vi imate sreće da igrate sve više i to sve slojevitije uloge. S kakvim izazovima ste morali da se susrećete kada ste počinjali? Čemu ste mogli da se nadate kao žena glumica?
- Postoji jedan apsurd ili kontradiktornost u životu glumca, pogotovo ambicioznog. U njegovoj prirodi je da želi da se ljudima dopada ono što on radi ispred kamere ili na sceni. S druge strane, ta želja za dopadanjem je upropastila mnoge. Na kraju se taj poziv za neke pretvorio u poteru za obožavaocima, za voljenjem, prihvatanjem... A jako je teško biti voljen, posle nekog vremena. Naime, svi te vole kad si mlad, svi te podržavaju i svi vole da pomognu jer je i njima to razlog da se malo hvale. Ali posle nekog vremena, posle 40 godina sve postane malo teže. I zbog svega što se dešavalo u zemlji, tenzija i emotivnog trošenja na stvari koje nisu bile umetnost, nego su bile politika, preživljavanje, ekonomija, ljudi, nesreće... Ali uspevala sam da preživim padove i lomove, i lične i profesionalne. Nisam bila nikada spremna da odem iz ove zemlje, da se bavim nečim drugim, jer sam najsrećnija kada nešto igram - bilo na sceni ili na filmu. Nisam dozvoljavala da me poraze ni loši ljudi, ni loša atmosfera, ni to što me neki ne zovu da radim sa njima... Ja sam onda radila svoje.
Šta vam omogućava ta pozicija - da i oni koji se možda ne slažu sa vašim stavovima, moraju da kažu da ste dobra glumica?
- Početkom 90-ih, kada sam počela da se izlažem na jedan drugi način, suočavala sam se sa, možda je mržnja prejaka reč, ali sa nekom netrpeljivošću, sa tim da te ne vole. Stvarno mi je bilo teško. Kad verujete da je ono što radite dobro, ispravno, da u tome nema nikakvog zla, a onda vam neko kaže kako ste vi loši ili zli, onda je jako teško suočiti se sa tim. Ali moje glumačko biće, moje postojanje iznutra, nije više zavisno od toga. Već neko vreme radim ono što je meni zanimljivo, što je meni provokativno.
Koliko vam je važno da se uloge koje birate bave i važnim temama o kojima i javno govorite?
- Nije mi to važno. Ja sam kao artista koji zna da uradi trostruki ili četvorostruki salto. Da napravim razna čuda. I, ako vi meni ponudite ulogu u kojoj samo hodam po zemlji i tako malo poskočim, malo se lako zavrtim oko sebe, meni to nije zanimljivo. Ja volim da mi ponude nešto gde ja mogu da napravim barem dvostruki slato. Zbog sebe. Mene to raduje. To je meni kriterijum za biranje uloga. I volim da se upustim u nešto što do sada nisam radila. To je razlog zašto sam se upustila u režiju.
A kakav je salto bila Gospođa J. ?
- Nisam toliko ni shvatala dok smo snimali kakva je to akrobacija. Bilo mi je prilično teško to potpuno odsustvo svega. Sa Bojanom sam se i raspravljala oko toga. Uradim neki kadar, a on kaže da je to previše. A ja gotovo da sam jedva tek nešto malo učinila, gotovo neprimetno. Onda mi on kaže da se to vidi i da ne smem ni to. Nijedan glumac nema svest o tome koliko to neizgovoreno, to što ne izražavaš spolja, može da bude jako. Glumac iz svoje nesigurnosti želi da nešto napravi ne bi li publici bilo jasno šta se tu dešava. Na kraju sam pristala. Jer, bez obzira na sve, morate da verujete reditelju. Kad sam videla film u Berlinu za mene je to bio šok. Nisam znala za sebe posle toga. Taj lik je toliko intenzivan... Ta praznina koju sam videla bila je toliko jaka. Bila sam potpuno smlavljena. Naravno da u svojoj glavi nisam mogla da razdvojim sebe i nju. Kada vidiš sebe kao potpuno praznu, očajnu osobu... Uplaši te ta praznina, taj lik... Pomisliš možda nije lik, možda si to ti.
Bojan Vuletić kaže da smo svi zapravo pomalo Gospođa J...
- Malo da. Ja sam se u tome malo i našla. Kod mene ono gde je Gospođa J. traje možda pola dana ili sat vremena, neki put pet minuta. Padnem u neku rupu, ophrvaju me misli da ništa nema smisla. Da je možda bolje odustati od svega i otići u neku zemlju u kojoj niko neće da te nađe. Ali to ne traje dugo.
Ovaj film je posveta svim žrtvama tranzicije. Zašto i dalje živimo tranziciju i posledice tranzicije?
- Ne znam odgovor na to. Jako je teško davati procene o vremenu u kojem ste. Šta će biti s tom tranzicijom i hoćemo li mi ikad preći na tu drugu obalu... to stvarno ne znam. Tako dugo vremena je prošlo a ne znam da li smo baš nešto značajno pomerili. Možda u Beogradu možeš da se zavaravaš da su stvari malo drugačije, kao i u drugim glavnim gradovima tih naših nesrećnih zemalja koji se doteruju da liče na sređen svet, ali manjim mestima ljudi žive potpuno drugačije. I ne samo da žive potpuno drugačije, nego je i mogućnost da promene svoj život gotovo nikakva. Ne samo u materijalnom, nego i u duhovnom smislu... po pitanju svoje lične slobode. Da budu to što jesu. Tu najveće divljenje izazivaju ili oni koji pokupe svoje stvari i odu ili oni koji uprkos svemu u tim malim mestima prkose moćnicima i pokušavaju da se izbore za nešto drugačije. Ali to je čini mi se, gledajući te ljude, jedan proces koji traje određeno vreme. Nemate snage da čitav život posvetite tome.
Na dodeli nagrada FIPRESCI govorili ste kako televizije ne žele da prikažu vaš filmu "Dobra žena"?
- Na televiziji su prvo rekli da im se jako dopada film i da će sigurno da ga prikažu. To nije film od koga smo očekivali da postigne nešto u distribuciji. Ali sam mislila da će ga na televiziji videti veći broj ljudi. Htela sam da napravim film koji će pokrenuti neke priče, pa makar i neke negativne reakcije.
Šta su vam rekli? Zašto neće da ga puste?
- Nisu mi ništa rekli. O tome se i radi zato što vi nikad nemate nešto naglas, javno... To vam je kao u Holivudu kada odete na audiciju. Ako vam se ne jave, ništa od toga. Ovde sad nisam dobila nikakvu reakciju. I dalje bih volela da se to desi jednog dana. Ali eto.
S kakvom idejom ste radili taj film? Da li ste mislili da vaš film može nešto promeniti u svesti gledalaca?
- Ja sam davno prestala da verujem da neka predstava ili neki film može nešto da promeni. Pogotovo ne kod nas. Mislim da nama svima ovde fali dijalog. Kakav god da je. Fali nam suprotstavljanje mišljenja. Mladim ljudima i generacijama koje dolaze, ali i onima koji su sada tu, bilo bi mnogo lakše kada bi shvatili da se kroz razgovor i čak svađu nešto može postići ili razrešiti. Kod nas ti kada nemaš argumenata zapravo posežeš za mržnjom, vređanjem i nasiljem. Mi još uvek nismo prihvatili poraz. Jer Srbija je poražena. Politika Slobodana Miloševića je poražena. Mi smo svi osetili taj poraz ali niko nije hteo da prizna. I danas je ta frustracija toliko jaka da se hvatamo za bilo šta što može da dokaže, ne samo da nismo poražene, nego da smo superiorni. To su tako krhki dokazi. Od toga da smo se kao nacija zakačili za tog jednog sportistu, Novaka Đokovića, pa preko tih nekih ljudi iz istorije - Ivo Andrić, Nikola Tesla... na koje smo natovarili čitavo naše breme. Oni su naši pojasevi za spasavanje da ne budemo poslednji na svetu. Mi nismo uopšte poslednji. Mislim da svaki narod u svojoj istoriji ima i poraze i pobede, ali ono što je problem jeste da se mi nismo suočili sa svojim porazom. Mislim da kada bismo porazgovarali o tom porazu i kada bismo rekli: "Ok, pogrešili smo, nismo znali, verovali smo u neke pogrešne stvari"... Sada se zapravo ljudi koji su radili te loše stvari, ne ceo narod nego pojedinci, kriju iza čitavog naroda. I taj narod, bojeći se da ne izgubi i ono što ima, kliče tim ljudima, koji nisu zaslužili da im se kliče. Koji su ubijali, koji su odgovorni za strašne stvari. Onda pitam kako imamo prava da uopšte optužujemo druge koji su naudili nekim Srbima van Srbije ili u samoj Srbiji.
Trenutno smo u jeku predizborne kampanje, je l' to trenutak da se priča o tim temama? Da se otvori dijalog? Zašto kandidati ne govori o tim stvarima?
- Ne znam i ne mogu da se bavim zašto su oni takvi kakvi su. Ja ću izaći na ove izbore i glasaću, i znam tačno za koga ću da glasam, ali to nije više igra u kojoj ja želim da učestvujem. Nemam vremena više u životu za to. Mislila sam nekada da mogu više da utičem... ali mislim da to zapravo nije imalo nekog pravog efekta. Ne kažem da mi je žao, nešto sam naučila ali sada sam potpuno nezainteresovana za to. Volela bih da pobedi neko za koga ću ja glasati. Ali neću biti očajna kao što sam bila 90-ih. Mnogo puta su me ti političari povredili. Ne mene lično, nego sve nas. Ponizili su nas svojim ponašanjem nakon što su došli na vlast. Ne mogu ponovo da prolazim kroz to.
Kako bi onda građani trebalo da biraju svoje kandidate? Čime bi trebalo da se vode, čime ćete se vi voditi?
- Ono što je problem ove zemlje i ljudi koji u njoj žive jeste to što smo mi generalno nezreli i što postoji ogromna potreba da nas neko spase. Da dođe neko ko će nam biti kao neki tata. Zato se mi tako vezujemo za ljude koji nam svašta obećavaju, imaju moć... zato se nacija vezala uz Miloševića, verovala, bez obzira šta su bile činjenice, šta se sve dešavalo... Ne govorim o ratovima, nego o užasnoj inflaciji, nestašici svega, besprizornoj pljački štediša, o tome da su se mladi ljudi izvlačili iz kreveta u četiri ujutru i vodili na neka ratišta koja nisu bila čak ni u Srbiji.... Sve to nije bilo dovoljno da ljudi vide da treba nešto zaustaviti, da treba nešto promeniti. I zašto? Zato što su svi verovali u tu priču da je Milošević jedina osoba koja može da te zaštiti. To je bila toliko očigledna laž. I onda šest-sedam godina kasnije je svima došlo preko glave. Sada se dešava slična stvar: jedna emotivna veza sa vođom. Mislim da političari ne treba da uspostavljaju emotivne veze sa ljudima. Tu je previše emocija. Previše vere da jedan čovek može kao neki mesija, bog... da nas spase. To je nemoguće. Ja ne verujem u to. Meni ova vlast više liči na neki Nušićev komad. Šteta što naši veliki dramski pisci pišu sada neke komade koji nemaju nikakve veze sa ovim. Da ne kažem baš njihova imena.
Ulažemo li isto tako nadu i u Sašu Jankovića ili nekog drugog opozicionog kandidata, da će nas spasti?
- Ja ne ulažem. To je možda neka mogućnost. Sad šta će biti, ne znam. Videćemo. Meni je zanimljivo da sve to posmatram. Ali ne znam šta će biti sa onima koji tek nešto počinju. To je problem. Za mene nije problem, ja sam svoje napravila. Ali ne mogu ljudi da žive samo u strahu, da budu ko neki zečevi i da ljube nekog u dupe ko ima funkciju, bilo kakvu, ne bi li preživeli. To je jako teško. To možete neko vreme, ali posle toga čovek postane jako ljut.
Marija Krtinić
(Danas)

Saturday, March 25, 2017

Robert Dacešin: 22 načina kako bih unaprijedio turizam u Banjaluci

Jedan mladi Banjalucanin ima svoje vidjenje kako unaprijediti nas grad. Svakako vrijedno paznje. Vjerovatno bi svako od nas imao svoju listu, razlicitu od ove, ali vrijedi procitati i razmisliti... Ja bih, na primjer prvo, negdje van grada, otvorio veliki kamenolom i u njega na neodredjeno vrijeme doveo one koji sada vode nas grad (i ne samo grad) i koji se vec cetvrt stoljeca "ugradjuju" u svaki investicioni projekat. Time bi se napravilo mjesto za one koji zaista zele unaprijediti grad, a ne svoj dzep. A takvih, nadam se, jos uvijek ima.

******************


Robert Dacešin, tenski sudija i poliglota, rođeni Banjalučanin i neko ko mnogo voli svoj grad, sačinio je listu od 22 ideje kako unaprijediti i obogatiti turističku ponudu Banjaluke. Robert vjeruje da će ove ideje nekome ko ima uticaja poslužiti da uljepša grad u kojem živimo.


Rođen sam u Banjaluci i mnogo volim svoj grad. Volim ljude ovoga grada, aleje, miris kestena na jesen, rafting na Vrbasu, igranje
tenisa na K4, ćevape i sve druge stvari kojima se ponosimo. Međutim, koliko god da volim Banjaluku i koliko god je hvalim ljudima u inostranstvu, svjestan sam činjenice da u poređenju sa drugim gradovima svijeta, nudi malo toga. Svjestan sam toga da turizam u Banjaluci gotovo ne postoji.


Međutim, svjestan sam i njenog ogromnog potencijala koji leži neiskorišten i mogućnosti da pruži mnogo, mnogo više nego da privuče nekoliko turista koji zalutaju ovdje.

Dva podatka i jedno pitanje najbolje ilustruju turizam u Banjaluci:
· Samo 80.000 noćenja za godinu dana. Mostar ima preko milion!
· Činjenica da smo kao drugi najveći grad, tek 7 najposjećeniji grad u Bosni i Herceogivni i to nakon Sarajeva, Mostara, Jahorine, Tuzle, Trebinja i Teslića!

· Kada je zadnji put u ovom gradu napravljen objekat koji nije stambena betonska zgrada ili neki ugostiteljski objekat, već nešto što bi privuklo turiste?

Volim da upoznajem ljude raznih kultura i često mi dolaze prijatelji koje sam upoznao na putovanjima, ali i ljudi preko Couschsurfinga koji dolaze u Banjaluku. Dosta stranaca upoznam i kroz prijatelje, razne organizacije, te tako moj broj ljudi iz drugih zemalja koje upoznam godišnje iznosi 20-30. Uvijek pričamo o tome šta im se dopada, šta ne, šta bi promijenili…

Klasično razgledanje grada i šetnja od Kastela do Parka Mladen Stojanović svakako nisu nešto zbog čega ljudi dolaze u Banja Luku. Za nekoga ko je dosta putovao, Banski dvor, Hram Hrista Spasitelja ili Kastel, mogu biti interesantni, ali ruku na srce, nisu dovoljni da se u Banjaluci ostane duže od jedne noći. Turističku ponudu grada popravljaju stvari poput raftinga i toplica u Šeheru, ali većina ljudi na kraju ode iz grada sa istim osjećanjem. Super se provedu zbog ljudi, dopadne im se hrana, ali grad kao grad, ne pokaže im ništa posebno.

S obzirom na to da nismo imali sreću Pariza, Barselone, Rima i drugih svjetskih gradova da nas obogate prelijepim hramovima, dvorcima i tvrđavama, zašto ne bismo pokušali razviti turističku ponudu Banjaluke na jedan malo drugačiji, kreativniji način?

Turizam je jedna od rijetkih grana koja bilježi konstantan rast u svijetu, a zemlje poput Hrvatske praktično žive od njega. Zašto ne bismo pokušali iskoristiti sve stvari koje imamo da ih komercijalizujemo i približimo turistima!? Zašto ne upotrijebiti malo mašte i predstaviti Banjaluku na jedan drugačiji način!?
22 ideje kako unaprijediti turizam u Banjaluci

1. Brendiranje Safikadine priče

Najpoznatija legenda Banjaluke svakako je ona o Safikadi, djevojci koja zbog smrti svog dragog odlazi na Kastel i staje ispred topa koji pucnjem označava podne i odlazi sa njim u vječnost. Skoro niti jedan turista koji je kod mene boravio nije čuo priču o Safikadi, a samim tim nema interesa da posjeti njen “grob” koji se nalazi pored Kastela i na čijem engleskom prevodu postoje dvije greške u spelovanju.
Zašto ne bismo iskoristili ovu sjajnu legendu da je prezentujemo turistima i pokušali zaraditi na njoj?
U Lisabonu, u djelu Belem, nalazi se spomenik Ljubavi, 4 velika slova LOVE, od metala sa srcem. Pored spomenika, nalazi se mali štand, gdje jedan momak prodaje katance koje zaljubljeni parovi mogu da okače na spomenik i da se potpišu na njega. Katanci se prodaju po 4 evra. Tako vi kupite katanac, dobijete marker, potpišete se, zakačite ga i imate finu uspomenu na grad.
Zašto onda ne bismo na Kastelu, pored galerije koja je nedavno otvorena, napravili jedan pravi spomenik za Safikadu sa slovima LJUBAV i prodavali turistima katance za recimo 5KM. Taj dio Kastela bi se mogao nazvati Safikadin kutak i koristio bi obogaćenju relativno skromne ponude tvrđave.
Verona ima svoju ljubavnu priču koju je jako dobro brendirala, a pogledajte i šta je Rumunija uradila sa izmišljenom pričom o grofu Drakuli koja je postala njihova broj 1 turistička atrakcija. Obično odlaze sa njega, razočarani što unutra nisu mogli pronaći nešto više destinacija. Svaka priča se može upakovati u nešto kvalitetno.
Isto tako, na Kastelu se ne može pronaći gotovo nikakva ponuda i nakon 5-10 minuta šetnje, turisti …
Zar ne bi bilo fino vidjeti da na ulazu u Kastel stoje dva čuvara obučena u stare kostime, kao što viđamo po nekim drugim gradovima? Ovo bi bio odličan mamac za turiste, jer svi vole imati jednu ovakvu sliku.
Zar ne bi bilo fino da postoji prodavnica suvenira u kojoj će se moći pronaći poklon za svoje drage osobe ili neki info centar u kome bi se mogli informisati više o samoj tvrđavi.

2. Kreativne skulpture

Sigurno smo svi nekada, negdje u svijetu vidjeli neobične skuplture koje su nas oduševile. Kao najbolji primjer uzeo bih gradove Wroclaw u Poljskoj i Bratislavu u Slovačkoj gdje sam studirao dvije godije. Ova dva grada praktično su se brendirala kroz ove simpatične skulpture koje ne koštaju mnogo.
U svim turističkim ponudama ovih gradova, ove skulputre bile bi na prvom mjestu. Zašto ne bismo napravili nešto slično kod nas? Mogli bismo iskorisiti likove iz djela Petra Kočića i njih prikazati kroz skulpture i postaviti u centru grada. Zašto ne bismo angažovali studente Akademije (nauke i) umjetnosti na ovom projektu, njima dali posao, a gradu jedno novo obilježje po kojem će biti prepoznatljiv?

3. Brendiranje dajaka

Svi u Banjaluci znamo za dajak i ponosimo se njima, ali niko ko dođe ovdje nije čuo za njega. Čak i ljudi koji su čuli za njega, ne znaju gdje mogu probati vožnju, kome da se obrate, a čamci ko čamci, ne izgledaju ništa posebno na prvu.
U gradiću Aveiro u Portugalu (Portugalska Venecija), čitav biznis je napravljen od ovih čamaca, samo zbog njihov dizajna. Iscrtani šarenim sličicama i simpatičnim imenima, vrlo su atraktivni za turiste. Isto bi se moglo uraditi kod nas. Svaki čamac bi se mogao dizajnirati na jedan fin način da oslikava Banjaluku i svakom čamcu bi se moglo dati ime neke uticajne osobe iz grada.
Dajkom bi upravljali momci obučeni u neke posebno napravljene odore i pričali ljudima priče o gradu dok ih voze, među kojima bi bila i legenda o nastanku, dajaku, koju veoma mali broj ljudi zna.
Napravile bi se svakodnevne ture u određeno vrijeme i mnogo bi se lakše dolazilo u priliku da se iznajme čamci. Ovo bi napravilo veliku razliku u samom predstavljanu ovih čamaca, koji bi svojim veselim dizajnom privlačili turiste i tako kreirali dodatni prostor za zaradu.

4. Kreirati program “Usvoji turistu”

Prije neki dan, prijatelj iz Španije kojeg nisam vidio pet godina, dolazio mi je u posjetu. Prva stvar koju mi je spomenuo i koja ga je frustrirala je što niko na autobuskoj stanici nije pričao engleski i što ne postoji bankomat gdje bi zamijenio novac!
Stvarno je poražavajuće da na jednom mjestu, koje predstavlja prvi kontakt turiste sa gradom, niti jedna zaposlena osoba ne govori engleski i ne postoji mjesto gdje se može zamijeniti novac. Ok, ako se radnici ne mogu naučiti engleski i ako se ne može otvoriti mjenjačnica tamo, postoji jedan način koji bi učinio da se turisiti osjećaju prijatnije.
Program “Usvoji turistu” imao bi za cilj povezivanje lokalaca i turista koji dolaze u grad. Lokalci bi bili njihovi vodiči kroz grad, davali im savjete i bili osobe kojima se turisti mogu obratiti. Lokalci, kao i turisti, bi za ovo dobijali popuste u određenim barovima ili restoranima, a turista bi mogao da ima i određen popust i u nekom od hostela. Na kraju, turista bi odlazio sa nečim mnogo većim od fotografije, prijateljem i razlogom da ponovo dođe u grad.

5. Kreirati slogan grada

Još jedan od načina na koji bismo mogli promovisati turizam u Banjaluci je kroz kreiranje interesantnog slogana koji bi privukao turiste. Koliko puta smo čuli ono “What happens in Vegas, stays in Vegas” ili “New York, city that never sleeps”. Zašto ne bismo kreirali neki unikatan slogan grada koji bi oslikavao ono što nudimo? Kako vam se čini: Banja Luka, mali grad, veliko srce ili na engleskom; Banja Luka, small place, big heart”?

6. Promovisati legendu o 7 žena na 1 muškarca

Svima koji žive u Banjaluci dobro je poznata urbana legenda o 7 žena na 1 muškarca. Ali šta mislite koliko stranaca koji posjete Banjaluku to zna? Vjerujem da manje od 1%.
Najjednostavniji način kako bismo promovisali ovu legendu je kreiranje neke interesantne skulpture sa 7 žena oko 1 muškarca, negdje u centru grada. Priče kao ove svima su interesantne i jedna su od stvari koje će ljudi sigurno zapamtiti prilikom posjete nekom gradu.

7. Uvrstiti ukrajinsku crkvu među znamenitosti grada



Iako će možda neki reći da ova crkva nema istorijski značaj, njena raskošna arhitektura čini je jednom od najljepših građevina u gradu. Izbačena iz svih turističkih obilazaka i tura, zaista je šteta što većina turista koja dođe u grad, nema priliku da upozna njegov dio koji čine nacionalne manjine koje žive ovdje.

8. Promovisati imidž zelenog i čistog grada

Banja Luka je grad koji se može pohvaliti svojom čistoćom i zelenilom. Rijetko kad bih na ulicama grada našao neko smeće i stvarno bih pohvalio rad komunalaca u našem gradu. Ali zašto ne napraviti te ružne kante za smeće malo interesantnijim?
Recimo nešto ovako. Poznati smo i kao narod koji mnogo voli košarku. Mogli bismo i kante na ulicama sa mrežicama ofarbati da podsjećaju na koševe?

9. Igrica dok čekate zeleno na pješačkom

Koliko puta sam se samo načekao čekajući zeleno svijetlo kod Opštine grada ili kod pošte? Tih 90 sekundi nikada da prođe. Gledao bih ljude sa druge strane, pokušavao ranije da pređem. Sa jednim vrlo jednostavnim rješenjem mogla bi se napraviti mini igra, sa kojom bismo igrali ping pong sa osobom koja se nalazi sa druge strane ulice. Sjajan način da potrošite 90 sekundi i da upoznate buduću simpatiju.

10. Promovisati sevdalinke/starogradsku muziku

Ukoliko odete u Portugal, primijetićete da je jedna od stvari kojom se svi ponose fado, vrsta tradicionale lokalne muzike, veoma slična našoj starogradskoj muzici. Iako sevdalinke nisu karakteristične samo za Banjaluku, skoro niti jedan grad u BiH ne koristi ovo kao način turističke promocije. Zašto ne uključiti u turističku ponudu grada, odlazak u neki tradicionalan restoran sa
domaćom hranom i slušanjem ove muzike uživo i na taj način još više unaprijediti turizam u Banjaluci?

11. Dan pozitivne energije

Jednu sedmicu godišnje, napraviti dan pozitivne energije u kojoj će se pažnja samo davati pozitivnim pričama i dešavanjima u gradu. Ukrasiti grad na šaren način, nešto poput ovoga na slici.

12. Napraviti aleju poznatih

Nedavno sam bio u Minhenu gdje sam uz jedno jezero naišao na gomilu otisaka poznatih ljudi koji su nekada bili u gradu i koji su ostavili svoje otiske u njemu. Santana, Snoop Dog, Michael Jackson, Andre Agasi i mnogi drugi potpisali su se na pločnike Minhena.
Zašto recimo u Parku Petar Kočić, kojem ruku na srce nedostaje sadržaja, ne bismo napravili nešto ovako. Ponovo, ne košta mnogo, gosti koje zamolite da ostave svoje otiske biće počastvovani tim, turistima će biti zanimljivo, a mi koji ovdje živimo imaćemo nešto novo da oživi grad. Na ovaj način mogli bismo stvoriti malu Aleju slavnih Banjaluke.

13. Unijeti boje u naselja

Naselja poput Borika i Starčevice dosta su siva i tmurna, posebno zimi. Murali koji su urađeni u Boriku sjajna su stvar, ali zašto ne otići korak dalje i pojedine dijelove zgrada osvježiti raznim detaljima.

14. Malo drugačije staze za bicikle

Još jedan od kreativnih načina pomoću kojeg bismo mogli unaprijediti turizam u Banjaluci. Mnogo biciklista u gradu se žali kako ne postoji dovoljan broj staza i kako su često u dilemi gdje mogu da voze. Ukoliko se već ne mogu izgraditi nove staze za bicikle, zašto ne bismo osvježili ove koje imamo nekim simpatičnim elemetnima? Napravimo staze nalik na igrice, gdje ćete dok se vozite, biti u prilici da skupljate poene ili dobijate ubrzanje!

15. Inovativniji obilasci grada

Pored organizovanih tura sa vodičima u Banjaluci ne postoje obilasci drugog tipa i turisti obično sami lutaju po gradu, bez mnogo informacija i odlaze iz grada sa vrlo malo toga šta mogu ponijeti. U gradu ne postoji nikakva jednistvena tura koja bi targetirala turiste koji ne žele klasično obilaženje grada. Kreiranje tura kao što su potrage za blagom, samo su jedan od načina privlačenja turista.

16. Sadržaj za najmlađe na stanicama

Dok sa djetetom čekate autobus da dođe, bilo bi sjajno kada bi se vaše dijete moglo zanimati nečim.
Zašto ne staviti malu ljuljašku na pojedine stanice na kojima obično djeca koja putuju u školu i čekaju bus?

17. Promovisati grad prije nego što turisti dođu

Nedavno sam pročitao da je Hrvatska broj jedan po broju pretraga na Googlu za mjesta za odmor. Hrvati ulažu ogroman novac u marketing u ovom polju, to je vidljivo, ali vidljivi su i rezultati koje ostvaruju. Umjesto što čekamo da nam turisti sami dolaze, trebali bismo učiniti nešto da ih privučemo dok su još kući. Kreirati intersantan video i pronaći partnerske agencije i gradove koji će ga puštati na svojim stranicama i društvenim mrežama, sigurno je jedan od načina da zainteresujemo ljude za Banjaluku.
Isto tako, naš grad nema Instagram, Twitter, pa čak ni Youtube kanal i ne koristi društvene mreže ni u kakvom smislu radi promocije turizma.

18. Redizajnirati turističku mapu grada

Oficijelna mapa grada koja se trenutno može uzeti u Turističkom officu i po ostalim ugostiteljskim objektima, sve je samo ne pratkična i fino dizajnirana. Dimenzija 2×2, ogromna je, teška za nositi, nepregledna, sa jako malim brojem korisnih informacija o gradu, osim nekoliko objekata koji se mogu vidijeti. Svakako bi trebali dizajnirati mapu gradu po ugledu na mnoge svjetske gradove, u dizajnu koji je ljudima privlačan i koju će sačuvati i ponijeti kući sa sobom.
Starinska mapa, samo proširenog oblika sa iscrtanim ulicama i zanimljivim informacijama o gradu sa druge strane mogla bi da bude rješenje.
Mogli bismo kreirati mape koje bi oslikavale koje stvari se mogu posjetiti u određeno doba godine, neku vrstu termo mape.

19. Informaciona mjesta pored bitnih znamenitosti.

Da li Vam se nekada desilo da tokom putovanja stanete pored nekog spomenika i nemate nikakvu ideju šta on predstavlja? Meni jeste. Šta mislite kako se osjeća turista kada stane ispred Palate predsjednika ili Boske, na kojima baš i ne piše izvana šta predstavljaju.
Rješenje? Napraviti male table sa QR kodovima, gdje će ljudi moći da samo skeniraju kod koji vide i da automatski dobijaju informacije o tom mjestu. Na ovaj način, turisti ne bi morali da razbijaju glavu oko toga šta je to što vide, a ukoliko bi se nešto ovako uradilo na nekoliko jezika, bila bi to jedna fina novina koja pokazuje da Banjaluka ipak misli o svom gradu.

20. Nagovoriti turiste da se taguju

Veliki broj ljudi kada dođe u neko mjesto voli da se taguje na aerodromu ili autobuskoj stanici tog grada. Ali da bi taj neko to učinio, potrebno je da ga to mjesto na kojem se taguje, privuče na neki način. Ne možemo srušiti našu autobusku stanicu i napraviti novu, ljepšu, ali možemo napraviti bar jedan interesantan info štand, za sve turiste, sa nekim ko govori engleski, ko bi dočekao ljude i u startu stvarao pozitivnu sliku o gradu.

21. Mala biblioteka

Veliki broj ljudi ima kući knjige koje nikada nije ni pročitao, niti planira da ih pročita. Sa druge strane, određene škole oskudjevaju sa knjigama i svaka donacija bi im dobro došla. Moja ideja je da se na nekoliko mjesta u gradu naprave kućice nalik na ove na slici u koje bi ljudi mogli da odlažu knjige koje ne koriste, a one bi na kraju svakog mjeseca odlazile u neku od škola u gradu.

22. Prodavati razne neobične prozivode

Pored dve suvenirnice koje rade u gradu, i dalje je potraga za suvenirom grada, a brojni turisti koji dođu i nisu najzadovoljniji ponudom suvenira koje mogu da nađu. Banjaluka je grad prirode i grad zelenila, pa zašto ne bismo prodavali neke neobične stvari, kao recimo:

Vazduh sa Šehitluka u kutijici
Boca bi na etiketi imala tekst: 25 % istorija, 25 % avantura % 25 % lijepe žene 25 % dobra zabava. Može sadržavati tragove mirisa kestena. Prozivod je 100 % prirodan. Svjež zrak sa Šehitluka pomaže smanjiti stres, usamljenost i pospješuje dobro raspoloženje. Mogu ga koristiti svi koji žele da se osjećaju bolje.
Voda iz Kanjona Vrbasa u bočici
Bočicu nostalgije za sve ljude koji žive u Banjaluci u kojoj bi bile spakovane sve stvari koje Banjalučani, koji žive u inostranstvu,vole i koje im nedostaju. Ili određene suvenire malo drugačijeg tipa, sa drugačijim dizajnom.
Ovo su bile samo neke ideje kako bi se mogao unaprijediti turizam u Banjaluci. Kao što vidite, ove ideje ne koštaju mnogo, potrebno je samo malo mašte i kreativnosti.

Monday, March 20, 2017

Gojko BERIĆ: Nacionalistička farsa


Nakon što Međunarodni sud pravde u Haagu nije prihvatio zahtjev za reviziju svoje presude iz 2007. godine u predmetu tužbe BiH protiv Srbije za genocid...


...pušten je duh iz još jedne boce – duh političkih laži, obmana i licemjerja. Istina, naše društvo već treću deceniju živi u sistemu takvih i sličnih “vrijednosti”, ali ovog puta je riječ o jednom od najvećih političkih skandala u postdejtonskoj Bosni i Hercegovini.
Glavni akteri ove bizarne priče su član državnog Predsjedništva Bakir Izetbegović i, kako se ispostavilo, njegov lični agent pri pomenutom sudu Sakib Softić. Shvativši da njih dvojica ne predstavljaju državnu adresu, već da je Softićev izbor u nadležnosti tročlanog Predsjedništva BiH, Sud pravde je trenutno i rutinski odbacio Softićevu aplikaciju, čime je ovaj slučaj u pravnom smislu okončan. Žrtve su ostale zatečene ovakvim ishodom, razočarane i uvrijeđene, ali još više zbunjene, jer ih je obmanuo čovjek u čijem političkom vokabularu njihovo stradanje zauzima najistaknutije mjesto.

Ključna tačka ovog skandala je pismo iz maja prošle godine, kojim sudska pisarna u Haagu obavještava Softića da je za reviziju presude potrebno njegovo ponovno imenovanje. Izetbegović je ovih dana priznao da je znao za ovo pismo, ali je ipak odlučio da krene bos po trnju. Svoju avanturu je skrivao od šire javnosti, iako je morao znati da je bitka unaprijed izgubljena. Jedino u čemu su i on i Softić bili dosljedni bila je šutnja.

Teško je objasniti ovakav gaf Bakira Izetbegovića. Niz njegovih poteza, od kojih je najpogubniji vraćanje SDA na rigidne pozicije njene tvrde struje, svjedoče da ga je Bog mimoišao kad je birao uspješne političare. Šta ga je učinilo tako promašenim liderom – diletantizam, neznanje, loši savjetnici kakve je imao i njegov otac? Ili sve to zajedno. Njegov koalicioni partner, sada već žestoki politički protivnik Fahrudin Radončić gostovao je ovog ponedjeljka na Televiziji N1.

Na pitanje novinarke šta misli zašto Izetbegović sve to radi, Radončić je odgovorio: “To je čovjek koji je naučio da vlada po principima zatvorenog tajnog društva”. Suočen sa podijeljenim mišljenjem javnosti o tome treba li podnijeti zahtjev za reviziju haške presude od prije deset godina, Izetbegović je uzvraćao populističkom frazom da su pravda i istina iznad svega. To ne može biti sporno. Ali, šta je ostalo od te fraze?
Žrtve su, umjesto istine, dobile laž, a umjesto pravde – nepravdu. Očito je da je Izetbegović preokupiran predstojećim izborima. Ponio se kao hazarder, ali nije računao da će ga Međunarodni sud pravde tako brzo kazniti. Računao je da će neizvjesnost potrajati bar nekoliko mjeseci, dovoljno da i on i SDA steknu nove poene među Bošnjacima,
ali mu je neki tamo pisar, kako Sakib Softić podrugljivo naziva autora famoznog pisma, pomrsio račune, odmah obezvrijedio zahtjev za reviziju i istog časa stavio tačku na ovaj frustrirajući slučaj.
To još nipošto ne znači da Bakir Izetbegović neće preživjeti ovu političku lakrdiju. Iza njega stoji moćna klijentelistička struja njegove stranke, sve dobro uhljebljeni podanik do podanika. “Neću podnijeti ostavku, jer me je birao moj narod”, izjavio je Izetbegović. Uzgred rečeno, sintagma “moj narod” u politici je najčešće predmet brutalne zloupotrebe. Svakog civilizacijski osviještenog građanina prvenstveno zanima kvalitet njegove države, zanima ga vladavina prava, a nikako liderske floskule.
“Država mora biti temelj zakona. Kada je vlast u državi konfiskator, gangsterska banda koja narodu nameće svoju volju, ‘državotvorno’ stanovište je obično učešće u kriminalnom prestupu. Otpor prema takvoj ‘državi’ je prirodan, a građanska neposlušnost postaje jedino stanovište dostojno poštovanja društva”. Ne znam šta o ovom opažanju istaknutog poljskog i evropskog intelektualca Adama Michnika misle naši politički lideri, ako uopće čitaju novine. Prepoznaju li u ovom citatu državu koju vode?
Što se građanske neposlušnosti tiče, ona je u Bosni i Hercegovini na tankim nogama. Mi živimo u moralno propalom društvu rezignirane i nekompetentne gomile i zato građanska neposlušnost ovdje ne uživa nikakvo dostojno poštovanje.

Opozicija koristi priliku koja joj se ukazala i svom snagom se okomila na Izetbegovića. Ali, šta je sa onih pedesetak rofesionalnih patriota koji su mu u Vijećnici došavši po pozivu, dali bezrezervnu podršku za pokretanje revizije? Sve su to dobro obaviješteni ljudi i gotovo sam siguran da je bar polovina njih znala da Sakib Softić ne može biti agent pri Međunarodnom sudu pravde. Pa ipak su šutjeli, računajući da ako stvar upali, oni neće ostati bez priznanja, a ako stvar propadne, niti su luk jeli niti na luk zaudarali. Njihovo licemjerje je veliko. Licemjeren je i Dragan Čavić, koji je u ime Narodnog demokratskog pokreta (NDP) Tužilaštvu BiH uputio krivične prijave protiv Sakiba Softića zbog lažnog predstavljanja i Bakira Izetbegovića zbog zloupotrebe službenog položaja. “Izetbegović je napravio nepopravljivu grešku” izjavio je Čavić. Izetbegović je grešku napravio na štetu Bošnjaka, a u korist Srba i Milorada Dodika, pa nije jasno zašto ga Čavić okrivljuje. Licemjeran je i član Predsjedništva Dragan Čović, koji u tri dana daje tri različite izjave.
Najprije je tvrdio da je u ovoj zavrzlami želio biti neutralan, potom da nije želio naškoditi Bosni i Hercegovini, a treći dan da nije podržao Izetbegovića zato što se plaši da će, u slučaju da Prlić i ostali budu pravomoćno kažnjeni, BiH po automatizmu pokrenuti tužbu i protiv Hrvatske. Imamo lidere čije je ponašanje neshvatljivo – jedni štite susjednu Srbiju od haške pravde, a drugi istu brigu brinu o Hrvatskoj. Da toliko brinu o vlastitoj zemlji, Bosna i Hercegovina bi danas bila posve druga priča.

Rat je bio maska za masovne zločine i etničko čišćenje, a poslijeratne vlasti su postale maska za političke obmane, za organizovani kriminal, korupciju i nepotizam. Izmanipulisana i rezignirana gomila šuti.

Gojko BERIĆ
(Oslobodjenje)

Friday, March 17, 2017

Bilješka o autoru (Miljenku Jergoviću)


Skoro redovito na omotu ili posljednjim stranicama knjige nailazimo na ‘Bilješku o autoru’. Kada je knjiga nekog od plodnih književnika koji učestalo objavljuju knjige ta bilješka je standardna, sadrži tek nekoliko uobičajenih biografskih podataka. Međutim, kod Miljenka Jergovića je drukčije i zanimljivije, on i ovam tekstu prilazi autorski, originalno. Evo nekoliko primjera:
Miljenko Jergović rođen je 1966, u znaku blizanca. Prve dvadesettri godine proveo je uglavnom u Sarajevu, a ljetovao je u Drveniku, Podaci, Maloj Dubi, Sućuraju, Dubrovniku, Korčuli…
Zimovao je u svojoj sobi; mrzi led, snijeg i zimu.
Prvu knjigu objavio je 1988. u Zagrebu. Zove se ‘Opservatorija Varšava’.
‘Uči li noćas neko u ovom građu japanski’ prestao je dovršavati prosinca 1989.
U stvarnom životu sklon je glavoboljama i depresiji, čestim upalama grla i ogovaranju. U fiktivnom bi želio biti Korto Malteze, Hemfri Bogart ili ljubavnik Merilin Monro.

(‘Uči li noćas neko u ovom građu japanski’, Sarajevo 1990.)


La linea (Bilješka o autoru)
U ono vrijeme
Kada smo ostali bez zemlje
Čiji si koji si
Ista čuju se
Pitanja
Bosansko-hrvatski
Obavezno sa crticom
Ja sam
Ušao tako u poetiku
Crtice
I uskoro
Prestao biti
Bosanski
Prestao biti
Hrvatski
Ostala je crtica
Hodam niz nju
S jednoga na drugi
Kraj

(‘Levijeva tkaonica svile’, Zaprešić, 2014.)



Miljenko Jergović rođen je u Sarajevu 1966. Posljednjih godina bavi se istraživanjem odnosa dokumentarne stvarnosti i fikcije. Povremeno piše pjesme, pokušava voditi dnevnik, ispisujući ga stilografom u blok za skiciranje. Proučava zemljopisni prostor svoga jezika ne bi li na taj način ponešto saznao i o samom jeziku.
Ne pripada nikome i ničemu.

(‘Doboši noći, Zaprešić 2015.)


U regiji I inozemstvu nagrađivan je za svoj književni rad. Dvije nagrade smatra važnijim od drugih: Angelus, dodijeljen mu u Wroclawu, za najbolju proznu knjigu srednjoeuropskog pisca, za roman ‘Srda pjeva, u sumrak, na Duhove’, i Njegoševu nagradu, kojom je 2015. čašćen za roman ‘Rod’.


(‘Nezemaljski izraz njegovih ruku’, Cetinje 2016.)



Miljenko Jergović (Sarajevo, 1966.) živi u blizini Zagreba, gdje svakodnevno hoda, svojim koracima mjeri udaljenosti između sela, i analizira pojmove zavičaja i domovine. Zavičaj dopire do nevidljive crte do koje se u jednom danu može dohodati, a zatim se prije noći vratiti kući. Domovina je zemlja sa svim pripadajućim građevinama, koja se dijeli između braće i sestara nakon što roditelji umru. Često se ne podijeli nikad. Pisac je ostao jedinac u oca i majke, te se pojam domovine na njega ne odnosi. Ali o tome bi želio pisati knjige.

(‘Wilimowski’, Zaprešić 2016.)

Tuesday, March 14, 2017

Sto i jedno lice jedne pice!


Vucic, nekada Seseljev "mali od palube" i clanovi njegove Vlade Srbije, sve sa Milosevicevim portparolom Dacicem, polozili su vijenac na grob Zorana Djindjica, slaveci 14-godisnjicu od atentata na tada, predsjednika Vlade Srbije!
Ima li veceg licemjerja, lazi i lopovluka... cega li jos?!

Vise bih ih cijenio da su poslusali Boru Corbu i ostali djubrad do kraja!
Jer taj isti Vucic je samo prije nekoliko godina skidao tablu sa natpisom Bulevar Zorana Djindjica i postavljao tablu Generala Ratka Mladica.




Monday, March 13, 2017

Mario M.: Pozdrav iz Omana



Ove godine pruzila mi se prilika da posjetim veliki sajam knjiga ovdje u Muscatu. Ponio sam ja par knjiga jer i Ljilja i ja imamo naviku citati i na putovanjima, ali pomislih zasto ne kupiti neku knjigu, mozda bude i kakva rasprodaja. Iznenadjenje dozivjeh, Sajam je bio ogroman a posjetilaca nevjerovatno mnogo (doduse, bio je 3.3. petak, neradni dan ovdje). Nisam nasao nijednu knjigu koju sam procitao, mada su me neke zanimale… Naime, arapski mi ne ide od ruke, a bilo je malo (manje od 5%) engleskih (kao on mi ide) za koju bih platio min. desetak riala (oko 50 KM)…
Ne, nije bilo interesantno, gledao sam face, jako su mi interesantne…

Pozdrav sa nekih 26 st. celzija (u Omanu postoje samo dva godisnja doba: manje i vise toplo. Srecom, sada je ono doba kada temperature jos ne prelazi 30 st C).