Tuesday, May 30, 2017

Amir Alagić: OSVETINJE


I ranije se u književnim časopisima moglo sresti ime Amira Alagića. Objavljivao je pjesme i priče, a jedan niz zanimljivih priča je povezao u svoju prvu knjigu (’’Pod istim nebom’’). Mada je čitalac u tom njegovom prvijencu mogao osjetiti romanesknu formu, tek prošle godine mu je zvanično štampan prvi roman - ’’Osvetinje’’. Već neobičan originalan naziv romana kod čitaoca budi želju da se susretne s knjigom. Amir je rođeni Banjalučanin i logično bi bilo da knjigu vidimo u nekoj banjalučkoj knjižari. Ali, nema je. ’Nema je ni u računaru.’- kaže ljubazna knjižarka.
Na omotu romana ’Osvetinje’(izdavač zagrebački ’Durieux’) čitamo:
’’...Spletovi Alagićevih rečenica podižu vještinu pripovijedanja na iznimnu razinu, približavajući čitatelje likovima toliko silno da u tome ne bi mogao otkriti beskonačno. Nažalost, ljudi iz tog primorskog gradića u svojoj su unutarnjoj neizmjernosti posvećeni jedino osveti, oni su poput kuća koje dugo propadaju i naglo se uruše, poput zemlje koja se oko njih urušila u rat. Svjesni da srljaju u užasnu vječnost, odlučili su sve paklene muke isprobati za života.’’
Svijet čovjeka je premrežen osvetama. Uvreda na uvredu, grubost za grubost, vratiti milo za drago... ima li tome kraja? Može li osveta ’poravnati’ odnose, anulirati uvrijeđene časti? ’Osvetinje’ Amira Alagića je samo roman koji tjera na razmišljanje.
’Zlogukova pjesma’ je svojevrsni prolog romana ’Osvetinje’ (objavljujemo s odobrenjem autora i izdavača -’Durieux’):

Zlogukova pjesma

Da mi je dano pisati, ovo bih napisao.
Da mi je dano govoriti, ovo bih ispričao.
Ime mi je Zloguk.
Čovjek i jesam i nisam.
Da ruke imam — imam,
Da noge imam — imam,
Da među njima nekakvu žilu imam — imam,
Da glavu imam — imam.
Ali od ovih mojih ruku nikakve koristi,
jedva da čanak ustima mogu prinijeti.
Noge mi kratke, grbave i kljaste,
pa više pužem nego što hodam.
Žila mi među njima ničemu ne služi,
osim da zapišavam i sebe i svijet — ali slutim da ima nešto i izvan toga.
Od kilava rođenja i nebrige zauvijek sam ostao ubog,
pa takav klijam na tavanu na kojem me zasadiše.

Glavu, kako rekoh, imam, a kao da je i nemam.
U njoj ničega, mozak mi kao u ptice.
Progovorio nikad nisam,
a pravo govoreći nitko se nije ni potrudio naučiti me.
Osim galebova.
Jedino s njima znam zakričati kad mi se nebo u grudi preseli,
i nekakav me nemir otud stisne, sve kao da zlo slutim,
pa se i moj glas kroz perje provuče, kao da sam i sam ptica.

Ispod mene je ulica i komad mora,
iznad mene crkveni toranj.
To je moj svijet.
Sve što se u njemu dogodi, za to znam.
Ništa ne pamtim uzalud.
Što vidim, ja i upamtim.
Onda to u svojoj glavi preslagujem
pa ispadne da znam i ono što ne vidim.

Da mi je dano pisati, ovo bih napisao.
Da mi je dano govoriti, ovo bih ispričao.
Ali meni ništa dano nije,
sve je ovo tek paperje maslačka što lebdi u mojoj praznoj glavi.
Ime mi je Zloguk,
prezimena nemam jer je ovakvima samo na smetnji.
Dovoljno je reći
Zloguk.


Amir Alagić (Banjaluka 1977.) živi u Puli i piše nove romane.

(mm)

Saturday, May 27, 2017

Kosarkaski susreti, Banjaluka 2017. (4)

TENIS

Udarna vijest je da se na jutrosnjem teniskom mecu niko nije povrijedio!!! Kola sam, za svaki slucaj, parkirao tik uz teren, ali to se pokazalo potpuno nepotrebnim. Svi igraci su vise pazili na svoje zglobove i misice nego na lopticu.
Ovaj zanimljivi teniski mec posmatrao je jedan gledalac: Kljaja, na pocetku i ja, na pred kraj meca. Za cijeli mec trebalo je previse strpljenja, koje nas polako napusta.

 Kapiten sa trojicom sampiona iz Tuzle 1969: Gele, Vladek, Majk i Gale. Iza kamere je cetvrti iz sampionske ekipe, Kljaja

Trenutak kad kapiten Gele ulazi u teniski element serviranje

 Servis zvani "kosarkasko polaganje"

 Gale i Majk u odbrambenoj pozi

 Vladek se pokusava skloniti dok Gele servira

... a gdje je lopta?

A ovako su izgledali na kraju meca vidjeni okom moje kamere. Veseli - a kako bi drugacije!?

Inace mec je bio veoma neizvjestan. U pojedinim trenucima licio je na badminton, no necemo sada o tome...
Gledajuci taj napeti mec pozalio sam sto ranije nisam savladao osnove tenisa. Ali nakon ovoga siguran sam da cu to u skoroj buducnosti uciniti. Ako mi kardiolog dozvoli, slijedece godine igram u paru sa Sopenom. (Sopice, treniraj!)

Kod rezultata 5:5 u gemovima mec je prekinut pobjedom para Gele, Vladek! (U povjerenju - kapiten mora pobijediti!)

Kosarkaski susreti, Banjaluka 2017. (3)

VECERA U RESTORANU VRBAS

Susret bivskih kosarkasa je okupio ekipu pristiglu sa svih krajeva svijeta. Naravno, najveci dio ekipe i danas zivi u Banjaluci, ali i u Beogradu, Zagrebu, Puli, Ceskoj, Svedskoj, USA, Kanadi ...

Stoje: Predrag Canak, Zelimir Sejdinovic-Ceker, Dragan Obradovic-Griska, Borko Miljevic-Holivud, Dragoljub Obradovic - Cober, Lazo Roljic-Roljka, Djoko Mikes, Branislav Kljajic-Kljaja, Branko Dokic-Doka, Djoko Kaludjerovic-Sopen, Zlatko Galijas-Gale, Branislav Majkic-Majk
Sjede: Slobodan Savic-Roki, Blaz Kotarac-Koki, Vlado Bojer-Boki, Davor Crnic-Dejvi (otisao ranije), Drago Kospanja-Kopi, Tihomir Divjak-Kikan, Angel Trajkovski-Gele, Slobodan Jelic-Bato, Vladimir Miholic-Vladek

I ovom prilikom smo se sjetili nekih nasih drugara koji vise nisu s nama: Milana Tosica-Prleta, Ace Jurica, Milenka Novakovica, Mire Danisa-Skljoje, Emira Galijasa-Galeta, Bore Raicevica-Kikija koji je mnogim kosarkasima pomogao kad im je bilo najteze...

 Uvodna rijec-kapiten Gele. Lijevo Davor i Zeljo

 Profesor Lazo - profesorski. Djoko zaspao

 Cober istakao da je najduze igrao u Borcu. Neki se nisu bas slozili

 Prva petorka sampiona BiH u juniorskoj konkurenciji 1967. u Tuzli

 Sminkeri, Vladek i Kljaja. Vec stigle ocjene da je Kljaja veliki sminker ali Vladek ipak veci!

Slike ispod je radio kapiten Gele. Stoga ako niste zadovoljni kvalitetom i pozom, obratete se kapitenu (ako smijete)! Na nekim slikama objekat slikanja ispao kao da sjedi na zabi! U prirodi svi mi smo neprirodno lijepi! (Kljaja posebno)

 Prikupljena  pomoc za KK Radivoj Korac. Kapiten vodio akciju i predao sredstva

 Majk-osmjeh ljeta

 Gale

Sopen

 Griska

 Roki

 Bato i njegova Mikica (igrala u prvoj generaciji zenskog KK Borac)

 Bato

 Kikan

 Davor

 Zeljo

 Boki

 Zola

 Zola, Boki i Kopi

 Kopi

 Vladek

 Blaz-Koki

 Gale, Doka, Roki, Vladek, Kljaja (drzi slovo-po obicaju), Sopen i u gro Kikan

 Doka, Kljaja

 Cober-Bercolini

 Borko-tata Bert

 Kljaja (pazi na osmjeh br.14)

 Djoko

bio sam tu i ja....

Tihomir Stupar-Cisa je opravdano zakasnio na nas skup, pa nas nije nasao u sali Hotela Vrbas. Jutros smo ga nasli na kosarkaskom terenu pored Studenstskog doma gdje trenira mlade kosarkase. Djevojcica koju vidite u pozadini je unuka bivseg kosarkasa Nebojse Kustrinovica-Kustre

Friday, May 26, 2017

Kosarkaski susreti, Banjaluka 2017. (2)

ISPUNJENO OBECANJE

Ovu pricu sam cuo sinoc, sjedeci u slasicarni-kaficu Plazma sa Lenom, Biljanom, Angelom, Sopenom i Tubom.
Prica je ljudska, obicna; o jednom dugogodisnjem prijateljstvu koje je u ratu potvrdjeno i ucvrsceno. Ispricao ju je Angel, vjerovatno ni ne shvatajuci koliko je osjecanja ta prica, svojom ljepotom i porukom, pobudila u meni. Dijelim je s vama jer vjerujem da vecina vas ima poneku slicnu pricu, ali ih nasa svakodnevnica i negativna propaganda kojom smo izlozeni potiskuju u zaborav.

Prijatelji, Gele i Tuba

U ona teska ratna vremena kada su nam prijatelji, jedan po jedan ili u grupama, odlazili, a mi se osjecali nemocnim da bilo sta uradimo, jedino sto smo mogli uraditi je da se tada nadjemo sa tim nasim prijateljima i pozdravimo ih pred njihov put u neizvjesnost koju je donosio zivot u dalekom svijetu, uz nadu da ce se ludilo i fasizam zaustaviti i nasi prijatelji jednom vratiti. Znam, bilo i onih drugih i drugacijih, ali danas o njima ne zelim govoriti.

Kada je 1994. postalo jasno da za Angela Trajkovskog vise nije bilo mjesta u nasem gradu i kada se on teska srca uputio u neizvjesnost, na put za Beograd ispratio ga je njegov prijatelj Zoran Tubic-Tuba.
Samo oni koji su tih smutnih godina dozivjeli rastanke sa prijateljima znaju i razumiju kako su se u tim trenucima osjecali Angel i Tuba. Ne znajuci sta reci, ne nalazeci tada prave rijeci utjehe, Tuba je Angelu obecao da ce ga cekati na aerodromu u Zagrebu i voziti u Banjaluku kada god ubuduce bude dolazio. Tada, ni jedan ni drugi nisu znali da li ce se to ikada desiti, jer Angel je nakon Beograda sa svojom porodicom nasao utociste u dalekoj Americi u, kako on to uvijek kaze, lijepom gradicu Boise u drzavi Idaho a kraj ratu se nije nazirao.

Rat je zavrsio.  Angel je jedan od onih koji, i pored svega sto se desilo, svoj grad nije zelio prekriziti niti zaboraviti i vracao mu se svake godine da posjeti roditelje, porodicu, prijatelje...
Tuba nije zaboravio svoje obecanje. Svaki put, pa i prije nekoliko dana, on redovno docekuje Angela na aerodromu u Zagrebu i vozi ga do Banjaluke. Sinoc sam iz izraza njegovog lica, dok tihim glasom prica o tome, shvatio koliko je sretan zbog toga. Skroman, kakav jeste, nerado je prihvatio da se o tome javno prica, isticuci da je to licno, izmedju njega i Angela. Ali je na kraju ipak prihvatio moje argumente da nam je duznost i obaveza da se pricama o pozitivnim iskustvima pokusamo boriti protiv svih negativnih kojima smo svakodnevno zapljusnuti.

Tuba je vlasnik lijepo uredjene slasticarne - kafea "Plazma" na putu od centra grada prema Boriku. Ako pozelite da u lijepom ambijentu, uz kavu pojedete dobar kolac radjen po receptu nasih majki, svratite u Plazmu. Preporucujem knedle od sljiva. Mozda tu sretnete i Tubu, tihog i skromnog covjeka, jednog od nasih sugradjana koji zasluzuju epitet - normalan.


Thursday, May 25, 2017

Kosarkaski susreti, Banjaluka 2017. (1)

Kapiten Angel Trajkovski ne posustaje! I ove godine, na njegovu inicijativu, zadnjeg petka u maju sastaju se bivsi kosarkasi Borca, generacije koje su igrale od osnivanja kluba 1947. do kraja sedamdesetih. Obzirom da je ova godina jubilarna, sedamdeseta od osnivanja KK Borac ocekuje se dolazak mnogih bivskih kosarkasa, onih koji i danas zive u Banjaluci, kao i oni koji zive na raznim krajevima svijeta.
Dio banjalucke ekipe kao i "gosti" iz Beograda, USA i Kanade sastao se danas u "Rupi" u Ante Jakica, na psiho-fizickim pripremama pred sutrasnji veliki susret.

Canak, Branko Kljajic-Kljaja, Dragoljub Obradovic-Cober, Borko Miljevic-Holivud, Branko Dokic-Doka, Djoko Kaludjerovic - Sopen i Tihomir Divjak-Kikan

U kosarkaskim krugovima je poznato da bi Kljaja vodio glavnu rijec u bilo kom sastavu i na bilo kom terenu da se kosarkasi (ne samo banjalucki) sastanu. Znajuci to, Sopen je pokusao da ga ohladi poklonom koji mu je donio iz Zadra. A poklon je, kao sto vidite, upaljac i hemijska olovka...


Na veliko insistiranje prisutnih Kljaja je na kraju pristao da se slika sa svojim prijateljem i njegovim poklonom.


No ni ovaj poklon ga nije ostavio bez rijeci, tako da smo mi ostali uspijevali nesto reci samo u trenucima kad je Kljaja udisao vazduh izmedju dvije, moram biti iskren i priznati, zanimljivo pricane price u njegovom karakteristicnom stilu. 
Inace, glavna tema danasnjeg druzenja je bila lista kosarkasa koji su stanovali izmedju ulica Marticeve na sjeveru, Mose Pijade na jugu (dodan je i neizbjezni Titanik) , Gospodske na zapadu i Pelagiceve na istoku. 


Dakle, sa ovog, otprilike jednog kvadratnog kilometra u banjaluckom Borcu kosarku je od osnivanja kluba 1957. do kraja sedamdesetih igralo, slovima i brojem cetrdeset igraca, sto velikih, sto malih, sto visokih, sto niskih... 
Uvecajte sliku, koja je svojevrstan zapisnik sa danasnjeg duzenja, i uvjericete se. 
Periferija, kao sto je na primjer A-zgrada kod parka, Bulevar, Gajeva ili, ne daj boze, Laus ili Rosulje, nisu prosli ostre kriterije komisije koju su vodili Kljaja, Cober i Borko. Vi koji se sjecate kosarke iz tih godina, zapazicete da na listi nema ni Milana Tosica-Prleta jer on je stanovao u mnogo udaljenoj aleji Brace Pavlic. 

(Nastavice se)

Tuesday, May 23, 2017

Čajevčani

...opet zajedno ! Zadar 21.05.2017.


Osman, Boro, Boba, Rakan i Šopen
Related Posts Plugin for WordPress, Blogger...