Tuesday, May 30, 2017

Amir Alagić: OSVETINJE


I ranije se u književnim časopisima moglo sresti ime Amira Alagića. Objavljivao je pjesme i priče, a jedan niz zanimljivih priča je povezao u svoju prvu knjigu (’’Pod istim nebom’’). Mada je čitalac u tom njegovom prvijencu mogao osjetiti romanesknu formu, tek prošle godine mu je zvanično štampan prvi roman - ’’Osvetinje’’. Već neobičan originalan naziv romana kod čitaoca budi želju da se susretne s knjigom. Amir je rođeni Banjalučanin i logično bi bilo da knjigu vidimo u nekoj banjalučkoj knjižari. Ali, nema je. ’Nema je ni u računaru.’- kaže ljubazna knjižarka.
Na omotu romana ’Osvetinje’(izdavač zagrebački ’Durieux’) čitamo:
’’...Spletovi Alagićevih rečenica podižu vještinu pripovijedanja na iznimnu razinu, približavajući čitatelje likovima toliko silno da u tome ne bi mogao otkriti beskonačno. Nažalost, ljudi iz tog primorskog gradića u svojoj su unutarnjoj neizmjernosti posvećeni jedino osveti, oni su poput kuća koje dugo propadaju i naglo se uruše, poput zemlje koja se oko njih urušila u rat. Svjesni da srljaju u užasnu vječnost, odlučili su sve paklene muke isprobati za života.’’
Svijet čovjeka je premrežen osvetama. Uvreda na uvredu, grubost za grubost, vratiti milo za drago... ima li tome kraja? Može li osveta ’poravnati’ odnose, anulirati uvrijeđene časti? ’Osvetinje’ Amira Alagića je samo roman koji tjera na razmišljanje.
’Zlogukova pjesma’ je svojevrsni prolog romana ’Osvetinje’ (objavljujemo s odobrenjem autora i izdavača -’Durieux’):

Zlogukova pjesma

Da mi je dano pisati, ovo bih napisao.
Da mi je dano govoriti, ovo bih ispričao.
Ime mi je Zloguk.
Čovjek i jesam i nisam.
Da ruke imam — imam,
Da noge imam — imam,
Da među njima nekakvu žilu imam — imam,
Da glavu imam — imam.
Ali od ovih mojih ruku nikakve koristi,
jedva da čanak ustima mogu prinijeti.
Noge mi kratke, grbave i kljaste,
pa više pužem nego što hodam.
Žila mi među njima ničemu ne služi,
osim da zapišavam i sebe i svijet — ali slutim da ima nešto i izvan toga.
Od kilava rođenja i nebrige zauvijek sam ostao ubog,
pa takav klijam na tavanu na kojem me zasadiše.

Glavu, kako rekoh, imam, a kao da je i nemam.
U njoj ničega, mozak mi kao u ptice.
Progovorio nikad nisam,
a pravo govoreći nitko se nije ni potrudio naučiti me.
Osim galebova.
Jedino s njima znam zakričati kad mi se nebo u grudi preseli,
i nekakav me nemir otud stisne, sve kao da zlo slutim,
pa se i moj glas kroz perje provuče, kao da sam i sam ptica.

Ispod mene je ulica i komad mora,
iznad mene crkveni toranj.
To je moj svijet.
Sve što se u njemu dogodi, za to znam.
Ništa ne pamtim uzalud.
Što vidim, ja i upamtim.
Onda to u svojoj glavi preslagujem
pa ispadne da znam i ono što ne vidim.

Da mi je dano pisati, ovo bih napisao.
Da mi je dano govoriti, ovo bih ispričao.
Ali meni ništa dano nije,
sve je ovo tek paperje maslačka što lebdi u mojoj praznoj glavi.
Ime mi je Zloguk,
prezimena nemam jer je ovakvima samo na smetnji.
Dovoljno je reći
Zloguk.


Amir Alagić (Banjaluka 1977.) živi u Puli i piše nove romane.

(mm)

No comments:

Post a Comment

Related Posts Plugin for WordPress, Blogger...