Thursday, August 31, 2017

Bestidnici!



Sta vam, ako boga znate,
znace te porcije hrane koje kacite na svoje fejzbuk zidove??!
O cemu razmisljate dok ih slikate?!
Kome upucujete te slike?
Svojim prijateljima!? Ili neprijateljima?
Sta porucujete?
Ima se - moze se!!! Vi nemate ovo!!

Da stida imate - sjetili biste se gladnih,
sjetili se sebe kad gladni bejaste.

Bestidnici!

Po Vujaklijinom rijecniku slenga na internetu
bestidnici su pripadnici ljudske vrste muskog ili zenskog pola
sa potpuno uklonjenim stidnim dlacicama.

Sad se nosi glatko.
Pratit' trend je slatko.

Nije sramota biti bestidnik!!!

Dragi moji, budite bestidni! To sramota vise nije.

Po istom izvoru malogradjani su Beogradjani pod vlascu gradonacelnika Sinise Malog.
Dobro je, niste to vi!
Malogradjani su samo danasnji Beogradjani!

Wednesday, August 30, 2017

Mario M: Odgovor na Vjekino vinsko pitanje


Iznenadi nas Vjeko ovog ljeta! Jer našeg starog Vjeke u Banjaluci nema već dvocifren broj godina. Navratio sa sinom, obišao rodbinu i prijatelje, vidio šta ima novo u rodnom mu gradu… Ali, usput je obavio i redovni ‘tehnički’ pregled kod ortopeda, stomatologa, oftalmologa… Tadašnje vreline dostojne njegovog Gold Coast-a diktirale su pivo kao osvježenje, ali uspjeli smo ipak popiti čašu vina. Sa još uvijek mladim Australcem kome njegov Andrej dodatno usporava starenje vodio sam ugodne razgovore. Kao nekada, uz neka druga pića, ne samo uz bijelo vino. Nije on promijenio svoja razmišljanja. Pa njegovo pitanje: ‘ako je čaša vina dobra za zdravlje, koji li je benefit cijele butelje?’ više shvatam kao dosjetku i laganu provokaciju posjetiocima Parkića. Jer Vjeko je odavno prošao ‘osnovnu školu’ o svojstvima vina.
Vino je naš prijatelj jer djeluje antioksidativno! Ali vino je i neprijatelj, naročito za loše raspoloženje, slab krvotok, demenciju, povišen holesterol, stresna stanja, prehladu, probavne smetnje… Ne treba s njim pretjerivati kao ni sa konvencionalnim lijekovima. (recimo sa tabletama za spavanje).
Ljudi od davnina testiraju djelovanje vina. Grčki pjesnik Eubul je živio, pisao i pio vino još prije nove ere… Smatrao je da su tri pehara idealna količina za uživanje i podsticaj za pisanje: ‘’Pijem u društvu, prvi pehar ispijem za zdravlje, drugi za ljubav i zadovoljstvo, a treći za dobar san. Naučio sam da je poslije najbolje otići kući, jer četvrti pehar se brzo ispije ali podstiče grubost, a peti galamu… šesti te baci u pijanstvo, a poslije sedmog možeš vidjeti bijele miševe…’’ (Treba napomenuti da pjesnik nije napisao koliki je taj njegov pehar!)
I manje upućeni znaju da je količina vina (pa i kada se u svrhu zdravstvlja konzumira) ovisna o tjelesnoj masi. Vjeko je za ovih australskih godina, čini se, povećao svoj volumen tako da mu u svim vinskim terapijama treba nešto veća čaša. Zna on to…
Nisam mislio odgovarati na Vjekino ‘filozofsko’ pitanje, ali doznadoh da se po povratku u Australiju razbolio. I on i sin mu Andrej. Nije izgleda više otporan na evropske bakterije a i neke vinske lekcije je izgleda zaboravio.U ovoj situaciji dragom Vjeki prvenstveno preporučavam čaj i druge tople napitke, kao i bijeli luk. Da bi što prije ozdravio i otpočeo s novom najkorisnijom i najukusnijom preventivom, tj. da bi se što prije vratio ‘božanskom nektaru’!

Mario M.

Tuesday, August 29, 2017

Intervju s Gáspárom Miklósom Tamásom: Jednostavno, mi ljevičari smo poraženi


Balkan je i dalje zaglavio između Turske i EU kao ovdašnjeg nasljednika Habsburške monarhije. Ostavljen sâm sebi u trenutačnom obliku, osuđen je biti samoubilačka kombinacija kolonije i pobune, „globalističkog neoliberalizma“ i seljačkog hajduštva. Neposredna stvar koja se treba učiniti za razvoj i za zastupanje stvarnih interesa naroda je postići neku vrstu jedinstva južnih Slavena, odričući se etnonacionalizma, otvarajući granice, osnivajući carinsku uniju, potičući demilitarizaciju i smirivanje milicija i smanjivanje nasilnog organiziranog kriminala, osiguravajući kulturalna prava svima (posebno manjinama), forsirajući sekularizaciju (posebno, molim, bez nacionalnih ili državnih crkava!), reducirajući korupciju.
Gáspár Miklós Tamás (1948, Cluj) mađarski je marksistički filozof i javni intelektualac. Profesor je na Odsjeku za sociologiju i socijalnu antropologiju Srednjoeuropskog univerziteta u Budimpešti. Tijekom realnog socijalizma u Mađarskoj bio je jedan od vodećih disidenata tog vremena. U mađarskom parlamentu kao predstavnik Saveza slobodnih demokrata – Mađarske liberalne stranke, sjedio je u razdoblju od 1989. do 1994. Početkom ovog stoljeća, vraća se marksističkoj analizi. Poznat je po razvoju koncepta „post-fašizma“. Žestoki je kritičar Orbanovog režima u Mađarskoj i neoliberalnog kapitalizma generalno.
Darko Vujica, Prometej.ba: Ukoliko pogledamo Europu i Europsku uniju danas, vidimo brojne probleme. Izuzmemo li migrantsku krizu i rast desnog populizma, koje su to dodatne krizne tačke Europe i Europske unije i kako ona po vama izgleda danas?
Gáspár Miklós Tamás: Prvo, desni populizam uopće nije populizam, on je besprijekorno buržoaski i klasno je svjestan, a migracijska kriza je tek dio raspada svjetskog sistema oblikovanog nakon 1945. od strane “hladnoratovskih” balansa moći. Drugo, valja imati na umu da se Europa spasila od fašizma samo intervencijom vanjskih snaga: Velike Britanije, Sovjetskog Saveza i SAD-a. Sovjetski Savez je prestao postojati, Velika Britanija je napustila Europu, dok su SAD otvoreno neprijateljske prema njoj: nema pomoći sa strane. Ostajemo sami s našim demonima. Etnicizam – nasljednik starog nacionalizma – pridonio je raspadu Jugoslavije i Čehoslovačke (vrlo slično fragmentaciji Austro-Ugarske), a političari neznalice i novinari neznalice nadali su se da će nepostojeća “Europska ideja” zamijeniti kohezivnu, centripetalnu silu realnog socijalizma. Neprijateljstvo istočne Europe prema Zapadu pripisano je sovjetskoj okupaciji i ruskom utjecaju koji je automatski nestao: sada je mnogo gore nego što je bilo prije četrdeset godina. Upitni napredak zapadne desnice (kao opasnosti) nije ništa ako ga usporedimo sa novom – ali zapravo, veoma starom – Istok-Zapad podjelom unutar Europe. Navodno trijumfalne i univerzalne ideje jednakih prava, konstitucionalizma, vladavine prava, liberalnog kozmopolitizma (u kantovskom republikanskom smislu) strastveno se odbijaju svugdje u Istočnoj Europi – čak i u razblaženom obliku zapadnjačkog licemjerja – a ovdje nema ništa popularnije i inspirativnije od takvog odbijanja. Zajedno sa našim jadnim i neurednim kapitalizmom, u našoj regiji postoji dominantna „religija nejednakosti“, koja se odnosi na klasu, spol, etničku pripadnost, dob, vjeroispovijest i „kulturu“. Konstruktivna strana nacionalizma iz devetnaestog stoljeća (strašna kao što je bila također) nestala je bez traga. Europska unija se na Istoku vidi samo kao novčana krava, ali je inače ismijavana kao hrpa imbecila koji smatraju muslimane, žene i homoseksualce ljudskim bićima.
Nedavno su u Velikoj Britaniji održani parlamentarni izbori na kojima je Laburistička partija pod vodstvom Jeremyja Corbyna ostvarila izuzetno dobar rezultat. Kako vi gledate na fenomen Corbyna i može li njegov uspjeh biti naznaka otvaranja novih emancipacijskih horizonata?
Corbynov uspjeh je divna stvar – to je u cijelosti izolacijski fenomen. Koliko on otvara emancipacijski horizont, čak samo u Engleskoj, ne znam. Čini mi se da je ovaj uspjeh rezultat moralnog ustanka protiv nepodnošljivog nepoštenja establishmenta. Corbyn je pravi viktorijanski (ili preciznije edvardijanski) ljevičar, tip koji je odmah prepoznatljiv u Velikoj Britaniji, dobar i častan čovjek, skroman, ozbiljan, s plebejskim dostojanstvom – kakvog je Orwell toliko volio. (Ja također). On je mnogo tradicionalniji Englez nego svi torijevci zajedno. Njegovi pristaše nisu nužno socijalisti, ali svakako se suprotstavljaju engleskoj vladajućoj klasi, poludjeloj i pokvarenoj do srži, te žude za iskrenošću i jasnoćom. Ja im želim dobro.
Kapitalizam je u krizi, to je više nego očigledno. Imamo rastuću eksploataciju širom svijeta, probleme ekologije koji postaju trauma za kapitalizam, probleme intelektualnog vlasništva, rast ekstremno desnog populizma… Međutim, apologeti neoliberalnog kapitalizma staju u njegovu obranu i kažu kako za to zapravo nije kriv kapitalizam nego razne sekundarne devijacije, slabe zakonske regulacije itd. Kako vi gledate na to?
Kao što sam kazao – tu nema populizma – to je samo prazna fraza koja zavarava i zbunjuje. Živimo u vremenu reakcije. Ovo nije nova vrsta desnice (kao što je to bilo u epohi fašizma), nego doslovno – reakcija: pokušaj da se rastave uspjesi radničkog pokreta (koji je sovjetska prijetnja učinila djelotvornijim) koji je rezultiralo „welfare liberalizmom“ (ne socijalizmom, naravno) sa svojim egalitarizmom kojeg konzervativci nazivaju „širenjem prava“ (etničkih prava, prava žena, prava homoseksualaca, prava djece, prava bolesnih i starih ljudi itd.). To je restauracija iskonskog, čistog kapitalizma: tržište nasuprot razumu. Razuma naravno, u smislu „socijalističke“ države – redistribucije, planiranja, komunalnih institucija (besplatnog zdravstvenog osiguranja, jeftinog stanovanja, jeftinog javnog prijevoza, besplatnog državnog obrazovanja), progresivnog oporezivanja – i tržišnog anarhizma identificiranog kao spontanost, individualna sloboda i konformizam sa „prirodnim sklonostima čovjeka“ (konkurentan, gramzljiv itd). Ove „prirodne sklonosti“ uključuju rasizam, etnicizam (kao što je islamofobija), heteroseksizam i otvorenu klasnu mržnju prema potlačenima. Postoji mnogo ljevičarskog i liberalnog prodikovanja, ali ne i organizacije – osim parlamentarnog kretenizma – i sjećanja na prosvjetiteljske korijenje svih progresivnih tendencija. Tko može poreći da ekološka kriza može biti riješena samo racionalnim postupcima – uvedenim od strane socijalističke svjetske države koja je sposobna slušati znanost – te nametanjem oštrih mjera na svjetskoj razini kako bi se spriječila vatrena i vodena smrt čovječanstva? Izgleda da je to očito nemoguće – ali je još gore, nitko nema hrabrosti misliti u tako širokim terminima koji bi bili ismijani od strane svih razumnih mladića i djevojaka uronjenih u javno mnijenje, društvene medije i jeftini komercijalizam, odnosno zakopanih u smeću: to su naši lideri.
Jednom prilikom ste kazali kako nova reakcionarna politika za vladanje ne treba totalitarističke metode. Možete li detaljnije govoriti o tome?
Zar sam rekao krivo? Pogledajte oko sebe. Ono što sam opisao u svom eseju „O post-fašizmu“ (2000) je već odavno postalo stvarnost. Čak i u Turskoj, gdje su uhićene tisuće pristaša opozicije, postoji opozicioni tisak (naravno, urednici takvog tiska završavaju u zatvoru) i postoje prosvjedi i demonstracije – zapravo, tamošnji otpor je zadivljujući i herojski – no tipičan primjer je moja draga zemlja Mađarska u kojoj je 95% medija (i svega drugoga) pod kontrolom vlade (država kupuje medije preko posrednika), no mene nitko ne uznemirava i čak me pretvaraju u neku vrstu kontra-selebritija (što mrzim) i svi se ponašaju kao da je sve normalno, jer je prevrat koji smjera nenasilnoj, ali radikalnoj diktatori uglavnom neformalan ili legaliziran. Srednja klasa je na odmoru na dalmatinskoj obali, a siromašni su tihi i ignorirani. Etnonacionalizam će dostajati kao umirujuća ideološka podloga.
Kako komentirate fenomen tzv. „lijevog fukujamaizma“? Sve više čak i ljevičara danas ne može zamisliti kraj kapitalizma i misli da ga je moguće samo popravljati. Radi li se tu tek o krizi alternative i nepostojanju prave lijeve politike koja bi mogla izazvati neoliberalni kapitalizam ili je riječ o nečemu drugom?
Ni jedno ni drugo. Alternative postoje kao i prije a ljevičarske politike se mogu dizajnirati i dizajniraju se od strane hrabrih i inteligentnih ljudi. Jednostavno: mi smo poraženi. Poraz nije istoznačan s manjkom alternativa ili misli. Poraz zapadne socijalne demokracije i istočnoga realsocijalizma (istovremeno i zbog veoma sličnih razloga) prisilio nas je da brzamo u traženju „novih rješenja“, bez da zastanemo kako bismo reflektirali lekcije koje smo mogli naučiti, umjesto čega smo se zadovoljili plitkim spontanim ispoljavanjem antitotalitarističkih stavova (tako držeći korak s duhom vremena koje je, naravno, neokonzervativno: druga je priča zašto zadnjih godina svi neokonzervativce nazivaju neoliberalima; radi se o jednostavnom ali lukavom triku). Strankama radničke klase i sindikatima je dopušteno da izmaknu s radara i skliznu u nebitnost, ili su se iste transformirale u snage desnog centra s vidno slabim kapacitetom djelovanja. Fukuyama je imao pravo s obzirom na barem jednu tvrdnju: povijest kapitalizma (tj. povijest modernosti) je uvijek bila povijest kapitalizma i socijalizma, povijest kontradikcija (u kojoj se ogledao ključni klasni konflikt). Ukoliko kapitalizam ispuni potpuni horizont, moderna je završena. No to je, naravno, puka ideologija. Klasni konflikt još uvijek postoji, čak i ako politički ima jedva ikakve borbe. Kapitalizam je bio izvorniji i stariji od otpora kapitalizmu i čini se kako je preživio taj otpor. No problem klasnog konflikta ostaje i neriješen je u jednakoj mjeri kao i onomad kad je pisan Komunistički manifest, ako ne i više. No jednostavno nema političkih struktura koje bi prouzročile ozbiljnu promjenu. Pri tom ne mislim samo na ljevicu. Jedva da se može govoriti o ikakvoj „progresivnoj buržoaziji“ kadroj premostiti klasnu podjelu niti možete pronaći „progresivne birokrate“ posvećene redistribuciji, planiranju ekonomije i blagostanja – znate, stari utilitaristički radikalci, fabijanci i paternalistički egalitarijanci. Oni naravno nikada ne bi završili u vladinim odjelima bez pritiska izvana. Sada su vladine odluke eksternalizirane i usklađene s poslovnim korporacijama. Velike farmaceutske kompanije su npr. sudjelovale u planiranju Obamacarea.
Raspadom Jugoslavije socijalizam je zamijenjen nacionalnim demokracijama, post-jugoslavenske države nemaju nikakvu viziju napretka i potpuno zanemaruju socijalnu dimenziju. Na performativnom nivou, kada se govori o napretku i ekonomskom rastu govori se u autokolonizacijskim terminima „priliva stranih investicija, stranog kapitala“ itd. Gdje je tu mjesto ljevice? Kako adresirati prave probleme s kojima se suočavaju građani?
Pretpostavljam da ove novonastale države možete zvati „demokracijama“, ako hoćete. Disolucija Jugoslavije je katastrofa – katastrofa koja se nastavlja: pogledajte npr. problem srbijanske manjine na Kosovu i u Slavoniji (Hrvatska), problem sandžačkih muslimana u Srbiji, albanski problem u Makedoniji i Crnoj Gori, konflikte između praktično tri autonomna etnička entiteta u Bosni; ove nemoguće državice se i dalje raspadaju. Ukoliko se želite oduprijeti utjecaju stranog kapitala – unutar slabijih kapitalističkih država to je jedva moguće – prvi korak za progresivce (čak ni ne kažem „ljevičare“) bila bi borba za ponovno približavanje ex-jugoslavenskih zemalja i, ukoliko je moguće, za balkansku federaciju s Bugarskom i, poželjno, s Grčkom. Vaši lokalni političari pričaju besmislice – čak i s njihovog sebičnog klasnog stajališta – ako tvrde kako mogu privući strani kapital u permanentni kaos uzrokovan vječnom balkanizacijom i rasparčavanjem na sve manje državice, što su najveći uzroci opasnosti za ovu regiju i za cijelu Europu od 18. stoljeća. Balkan je i dalje zaglavio između Turske i EU kao ovdašnjeg nasljednika Habsburške monarhije. Ostavljen sâm sebi u trenutačnom obliku, osuđen je biti samoubilačka kombinacija kolonije i pobune, „globalističkog neoliberalizma“ i seljačkog hajduštva. Neposredna stvar koja se treba učiniti za razvoj i za zastupanje stvarnih interesa naroda je postići neku vrstu jedinstva južnih Slavena, odričući se etnonacionalizma, otvarajući granice, osnivajući carinsku uniju, potičući demilitarizaciju i smirivanje milicija i smanjivanje nasilnog organiziranog kriminala, osiguravajući kulturalna prava svima (posebno manjinama), forsirajući sekularizaciju (posebno, molim, bez nacionalnih ili državnih crkava!), reducirajući korupciju. Kako bi se mogle oduprijeti, te države trebaju stvarnu moć, a one same su premale i izgubljene u svojim uzaludnim međusobnim borbama oko simbola koji su zasada, naravno, psihološki i kulturno značajni, budući da oni simboliziraju slobodu, građanski ponos, samopoštovanje itd., stvari potrebne svakoj naciji i koje sada tako tužno nedostaju. Nije dovoljno dokazati kako je vaš prosječni lokalni političar tupoglavac, što – dozvoljavam – on ili (rjeđe) ona vjerojatno jest. Skeptičan sam prema pojavama „progresivnog nacionalizma“ u Kataloniji i Škotskoj – koji bi ostavili Španjolsku i Englesku u strašnoj poziciji – kao što sam skeptičan i prema lijevom euroskepticizmu. Lijevi nacionalisti će vam reći kako je EU arhikapitalistička institucija. Veoma istinito. No, zar buržujska nacionalna država također nije arhikapitalistička institucija? Ozbiljno. Lijevi nacionalizam (čak „lijevi“ kolonijalizam u Francuskoj) je vodio u mnoge ratove. Zar lijevi nacionalizam nije zauvijek kompromitiran u kolovozu 1914? Kako vaš portal ima središte u Sarajevu, ne moram dalje pojašnjavati.
Iako danas – nakon sveopćeg trijumfa globalnog kapitalizma – dominantni neoliberalni narativ sve realsocijalističke zemlje želi strpati u isti koš, u socijalističkoj Mađarskoj tijekom perioda „gulaš komunizma“ je zacijelo bilo drugačije u odnosu na druge zemlje Varšavskog pakta. Kako Vi, iz današnje perspektive gledate na period „gulaš komunizma“ u Mađarskoj?
Ne smatram kako je „gulaš-komunizam“ (mučan termin skovan prvotno od zapadnonjemačkog tiska, nikada korišten u Mađarskoj) bio išta bitno drugačiji od ostatka država istočnog bloka ili od Titove Jugoslavije. Sve istočnoeuropske zemlje – dom čudne vrste socijalizma koji je bio društvo proizvodnje dobara i plaćenog rada, tip egalitarijanskog državnog kapitalizma gdje su samo vlasnički odnosi bili formalno drugačiji od onih u socijaldemokratskim državama Zapadne Europe – su eksperimentirale s nekom vrstom „tržišne reforme“, bile su zadužene Zapadu i htjele su se riješiti sovjetskog utjecaja. Mađarska je bila za dlaku uspješnija od ostalih zemalja, iako je njena industrijska osnova bila iscrpljena (prva je pretrpjela ovu sudbinu) više nego u drugim zemljama Comecona i u Jugoslaviji. Mađarski vođe su potrošili sve kredite na potrošnju jer su se – nakon događaja u Poljskoj poslije 1981. – smrtno bojali radničke klase i njenog mogućeg saveza s inteligencijom: recept za sve revolucije 20. stoljeća (pogledajte moj članak o revoluciji 1956. u: International Socialism: http://isj.org.uk/hungary-1956-a-socialist-revolution/) i stoga su omekšali nivo cenzure, osim kad je u pitanju bio lijevi, poglavito marksizam prisutan u zapadnim zemljama (različito nego u Jugoslaviji). Zemlja je na kraju čak i politički postala ovisnom o Zapadnoj Njemačkoj (kao što je i DDR to istodobno bila, makar bez gulaša i bez dolarskog turizma i bez ideološke restauracije; u Mađarskoj je Marx odavno zamijenjen Maxom Weberom i Wittgensteinom).
Ostavljen sâm sebi u trenutačnom obliku, Balkan je osuđen biti samoubilačka kombinacija kolonije i pobune, „globalističkog neoliberalizma“ i seljačkog hajduštva
Nejednakost se raspojasala; siromaštvo koje ostaje do dan danas je formirano u tom razdoblju; problem romske populacije je bio sve više prisutan s popratnim polujavnim rasizmom; antirumunjski sentimenti su bili na vrhuncu, diskretno poticani s vrha. Radilo se o prilično neatraktivnom aranžmanu koji je imao svojih neobičnosti – bio je manje nacionalistički i više „modernistički“ nego u ostatku država – no bio je jednako tako dekadentan kao i u ostatku država. Diktatura je bila slabo ukorijenjena i čak je i Partiji bila dosadila. No postojala je iskrena želja za demokracijom (danas negirana, ocrnjena, klevetana). Službena teorija danas je kako su siromašni neprosvijećeni Mađari vjerovali kako će napuštanjem sovjetskog bloka postati bogati kao Austrijanci. Što nije istina. Narod 1989. nije bio ništa manje potrošački nastrojen nego 1979. ili 1969., možda čak i manje. Ono što se međutim nedovoljno razumije je to da je reakcionarni prevrat – religija nejednakosti – započeo u ranim 1980-ima. Tada je riječ „buržuj“ (‘polgár’) stekla konotaciju slobode i civilizacije (u današnjoj Mađarskoj ova riječ znači nešto između „normalnog“ i „rafiniranog“) dok je ‘proli’ (nekada indikativan pojam za proleterski pokret, koji je pjesništvo Attile Józsefa učinilo besmrtnim) značio i dalje znači idiotski, prljavi propalitet. Ipak, doajen mađarske sociologije, profesorica Zsuzsa Ferge razdoblje 1965.-1985. naziva zlatnim dobom mađarske sociologije: socijalno, ekonomski, kulturno, to je bilo vrijeme velikih postignuća, no moralno je bilo trulo. Trulost je ostala do dan danas, a postignuća su bačena psima. Siromašniji smo i u mnogim vidovima manje slobodni nego 1985. – no naravno na jedan sasvim drugačiji način. Šefovi današnjice su prilično sretni da su ljudi skloni amneziji. Kao što znate, i sâm sam bio disident 1970-ih i 1980-ih – ne žalim zbog toga, no nikad nisam mogao ni pomisliti da će me ljudi nakon svega četvrt stoljeća „demokracije“ opet nazivati disidentom, no oni bi to svakako trebali. Današnja vladajuća klasa snažno budi sjećanja na staru vladajuću klasu prije 1918: njihova mržnja prema neprincipijelnom podvrgavanju EU i NATO-u savršeno odražava stav njihovih prethodnika prema Austriji; njihov prezir prema balkanskim narodima, Slavenima i pravoslavnim narodima također nije ništa novo; njihovo korištenje rasnih predrasuda kako bi umirili mišljenje nižih klasa je ostalo nepromijenjeno, kao i njihova neumrla mržnja prema moderni, kritičkoj kulturi, slobodnom tisku i prema svakome tko nije šovinist i seksist. Otvoreni prezir prema siromašnima, nesretnima i gubitnicima je, čini se, također trajan.
Oni se, naravno, osjećaju upravo kao kod kuće u novoj političkoj razdiobi koja prijeti da se nametne gotovo posvuda.
Razgovarao: Darko Vujica
Zahvaljujemo Marijanu Oršoliću za pomoć pri prevođenju

Monday, August 28, 2017

Tramp - nije sve za odbacivati

Jesam se napalio na tog covjeka. Ali nisam sam. Cijela Amerika, Kanada, bar pola svijeta prica o njemu i prati njegove poteze. Jer od njih zavisi kako ce se u narednih godina odvijati politika i ekonomija u vecem dijelu svijeta.



Vec nekoliko puta sam zestoko kritikovao. Smatram da on te kritike potpuno zasluzuje i naravo znam da njega zabole uvo i za moje, ali i za bilo cije kritike. On se kritikama hrani. Motivisu ga da svojim izjavama i klovnovskim nastupima sokira i izaziva nove.

Medutim, moram reci da ima nekoliko stvari koje je Tramp donio u danasnju politiku a sa kojima se slazem. Neke od ideja koje su osnova njegovog programa su odlicne i to ne treba negirati. Da li je i koliko on do sada ucinio da se te ideje ostvare - drugo je pitanje, ali je cinjenica da on insistira na njihovom ostvarenju i da su one dio njegovog programa, koji mu je i donio pobjedu na izborima.

Sa cim se ja to slazem?

Prvo, vratiti poslove u Ameriku! Zaposliti Amerikance je ogromna pozitivna stvar. Ako bi mu ovaj plan uspio - ne gine mu drugi mandat! On to i dalje ponavlja u svim svojim javnim nastupima. Pitanje je samo kako ce to ostvariti, jer borba sa medjunarodnim korporacijama je teza nego politicka borba sa drzavama. Ali ako iko ima sansu da tu nesto uradi, morao bi to biti on, jer on je vlasnik jedne od medjunarodnih korporacija i zna kako taj biznis dise. U svakom slucaju treba mu dati sansu i naravno pratiti.

Drugo, cvrsca kontrola imigracione politike. Da li zbog toga sto sam ja imigrant trebam bezuslovno podrzavati imigracionu politiku bez kriterija, politiku u kojoj svaki koji se prijavi ili ilegalno predje granicu treba da dobije benefite i drzavljanstvo? Ne! Bas zato sto sam imigrant (istina, ne u Americi vec u Kanadi, na moju srecu) i sto sam prosao sve faze zivota prve generacije imigranata, onih koji su svojim radom stali na svoje noge i veoma brzo poceli drzavi vracati kroz placanje poreza imam pravo i na svoje misljenje. Ja znam sta sve znaci biti imigrant i kolika je razlika od jednog do drugog imigranta. Znam za imigrante koji se svim silama nastoje uklopiti u drustvo koje ih je prihvatilo i dalo im sansu, a u svojoj kuci nastoje sacuvati kulturu i tradiciju do koje drze. Ali, znam isto tako, da postoje imigranti koji su planski dosli u tudju zemlju da koriste sve prednosti te zemlje, zive na raznim drzavnim pomocima, ne rade ni dana do penzije, ne prijavljuju porez ako i nesto na crno i zarade - grebu se od zemlje koja im je dala sansu i podsmijevaju ovim prvima... A neki od njih se uz to bave se, u dokolici, bave kriminalom bilo koje vrste, vec od prvog dana traze od drzave koja ih je primila da im gradi njihove crkve i dzamije, kulturne centre gdje se okupljaju i dogovaraju kako se sto bolje organizovati u iskoristavanju zemlje koja ih je primila i omogucila uslove za rad i zivot. E, ako Tramp misli da ovim drugima zabrani ulazak u Ameriku - onda smo na isti talasnim duzinama.

Trece, unio je u politiku nesto novo: jasan rijecnik bez kamufliranja i filozofiranja. Politicki rijecnik koji vec godinama egzistira na svim politickim nivoima svuda u svijetu se vremenom potpuno udaljio od zivota, od slusalaca. Postalo je nebitno ko od politicara govori, jer sve sto kaze moglo se unaprijed predvidjeti, sve je uvijeno u celofan, svi politicari svijeta kao da su se vjezbali i takmicili kako da sto vise govore a da sto manje kazu. Vec poznate fraze izgovorene na svim meridijanima svijeta izazivaju mucninu u stomaku.  Sta god da ti politicari kazu zvuci kao bijeli sum. I svi isti - k'o jaje jajetu. Jasno i jednostavno izrazavanje je bilo dio Trampovog strateskog izbornog plana kojim je dobio mnoge glasove. On zapravo i nije mogao drugacije, jer je takav kakav jeste i ne zeli da bude drugaciji. Sada, sto to njegovo jasno izrazavanje otkriva na licu mjesta sve njegove izgovorene gluposti i lazi - to je drugi par rukava  koji mu se povremeno odbija o glavu.

Cetvrto, smanjenje poreza i stimulacija poslovanja  malih privrednika. Odlicna ideja! Treba vidjeti kako i kad ce to biti ostvareno.

Da ne ispadne da se ja slazem sa Trumpom. Gluvo bilo. Pu-pu...
Ali od prvog dana svjestan sam da taj covjek, uz mnogo losih, o kojima sam nedavno pisao, nudi i dobra rjesenja koja se ne smiju a priori odbaciti.
Prateci Trampove protivnike uocio sam da oni prave veliku gresku sto o njemu i njegovoj politici govore samo negativno. Time sami sebe kvalifikuju kao subjektivne i uske, dajuci Trampu i njegovima opravdane razloge da ih diskvalifikuju.
Ja i dalje mislim da je Tramp narcisoidni bolesnik koji je samom sebi na prvom mjestu. Amerika i svijet mu sluze da nahrani svoj ego klovnovski ponizavajuci  sve one koji mu se suprotstave.

Ali ove cetiri ideje same za sebe su sigurno pozitivne i svakako zasluzuju da se to kaze.



Sto vise razmisljam o Americi i njihovom predsjedniku, sve mi je zalije sto Berni Sanders nije imao sansu da pobijedi!
Prerano se pojavio u trci za predsjednika Amerike, jer Amerika jos uvijek nije spremna za socijalistu, sto je on u biti.

Saturday, August 26, 2017

Banjalučke ulice kroz istoriju


Pitanje naziva ulica oduvijek je plijenilo pažnju "običnog" (su)građanina. Kako je ono vrlo zgodno sredstvo manipulacije, kod nas ima i dodatni značaj. Ako izuzmemo austrougarski period, kada je postojalo svega par imenovanih banjalučkih ulica, relativno je lako zaključiti da su izvršene četiri temeljite promjene naziva ulica i trgova. Ima li banjalučkih ulica koje su, uprkos svemu, odoljele?

Rebrovac i Budžak imali status sela

Možda će mlađem čitaocu biti teško da se za trenutak "vrate" u grad iz tridesetih godina prošlog stoljeća. Naravno, nije lako stvoriti viziju grada u vrijeme kada su, primjera radi, Rebrovac i Budžak imali status sela. U to vrijeme Banjaluka je bila podijeljena na pet kvartova, zadržavši takvu podjelu sve do ranih šezdesetih godina.

Prvi kvart je obuhvatao desnu i lijevu obalu Vrbasa, do Halil-pašinog turbeta, a imao je 24 ulice. Sve do danas, samo su Karanovac i Suturlija odoljeli promjenama. "Najranjivija" je u ovom kvartu bila Prestolonasljednikova ulica. Ustaše su je preimenovale u Sofi Mehmed-pašinu, a komunističke vlasti u Muhameda Kazaza. Danas je posvećena manjačkim ustanicima.

Znatno više ulica u prvom kvartu je potrajalo sve do naših dana: Alihodžića (danas Braće Grđić), Demirovića (Nikolaja II), Erbabska (Milovana Milovanovića), Žilića (Jaše Ignjatovića), Numanovića (Momčila Nastasijevića), Redžepovića (Nadežde Petrović), Semizova (Prote Vida Kovačevića), Halil-pašina (Bogdana Marića) i Školska (Manjačkih ustanika).

Česte promjene naziva

Drugi kvart je zahvatao područje od Halil-pašinog turbeta do Crkvene, istočno od glavne ulice. U njemu je za posljednjih 80 godina svoj naziv zadržala samo Šibalovića ulica. Najteže je "stradala" Vasilja Grđića ulica, koja je vodila od glavne ulice do Gradskog mosta. Svojevremeno su se u ovoj ulici skrasili Poreska uprava, Sresko načelstvo, Sreski sud, Gruntovnica i Katastar. U doba NDH dobila je ime po živom čovjeku, banjalučkom biskupu fra Jozi Gariću. Zašto komunističkim vlastima nije odgovaralo ime Vasilja Grđića, prvooptuženog u Banjalučkom veleizdajničkom procesu, ne znam, tek, oni ovu ulicu posvetiše danu ulaska partizanskih jedinica u grad (22. aprila), a onda je preimenovaše u Vase Butozana. Današnjim vlastima nije bio po ukusu ovaj poznati pančevački Banjalučanin, akademik, dok Veterinarski institut i danas, sasvim zasluženo, nosi njegovo ime. Kako god, danas je to ulica Patre.

"Razvojni put" pojedinih ulica

Sličan "razvojni put" imala je i današnja Karađorđeva (u doba Kraljevine Jugoslavije nosila je ime despota Stevana, u doba NDH Arnaut-paše, a od 1945. je nazivana Rudarskom).

Vrijedna je pomena i današnja ulica Braće Mažar i majke Marije, koja se u austrougarsko doba zvala Elisabethgasse, u doba Kraljevine nosila je ime kraljice Marije, za vrijeme NDH Džemaludina Čauševića, a u doba socijalizma Josipa Mažara Šoše.

U drugom kvartu, sve do naših dana, nazive je zadržalo više ulica: Dabulhanićeva (danas Kolubarska), Misirlića (Srpskih vitezova), Muhurdarevića (Sime Milić-Jorgić), Halalkića (Jovana Miloševića)...

Treći kvart je zahvatao područje od Crkvene do Poljoprivredne škole, odnosno sjevernu stranu glavne ulice. Promjenama naziva izmakla je samo Mažuranićeva.

Promjene uticale na imena

Brojne promjene "zakačile" su današnju ulicu Save Mrkalja. Ostalo je zapisano da se kratko zvala Sudska, po sudu koji se, sve do zemljotresa, nalazio na mjestu današnjeg Zavoda za zapošljavanje. Između dva svjetska rata nosila je ime Poljaka Aleksandra Iržikovskog, koji je predsjedavao sudskom vijeću u Đačkom "veleizdajničkom" procesu 1914. i ekspresno penzionisan nakon što je oslobodio optužbe većinu đaka. Ustaške vlasti su ovu ulicu posvetile istoričaru i albanologu Milanu Šuflaju, a komunističke Eduardu Benešu.

Na "udaru" su redovno bili i dijelovi današnjih ulica vojvode Momčila i Kninske. U doba Kraljevine ova je ulica vodila od "Crne kuće" do željezničke stanice, a nosila je ime kneza Arsena. Ustaše su je posvetile Smail-agi Čengiću, a komunisti prvo Ruzveltu, potom braći Lastrić i na kraju Ivici Mažaru.

Današnja Aleja Jovana Dučića nosila je ime vojvode Stepe, kralja Krešimira (NDH) i braće Pavlić. Ulica Meše Selimovića je u doba Kraljevine nazvana po Njegošu, a u doba NDH po novinaru i političaru Hamzaliji Ajanoviću, koji je 1925. poginuo u saobraćajnoj nesreći kod Banjaluke i sahranjen u haremu džamije Ferhadije. Komunisti su ulicu prvo posvetili Aleksandru Rankoviću, a kad su prestali da ga obožavaju, glavnom gradu Hrvatske (Zagrebačka).

I ulica Milana Tepića je često mijenjala naziv. U doba Austrougarske nosila je naziv Kolodvorska, u doba Kraljevine ime Nikole Pašića, u doba NDH Kvaternika, a u doba socijalizma kontroverznog pjesnika Vladimira Nazora.

Najveći kvart

Jedna od rijetkih koja je vratila međuratni naziv je ulica Braće Pantić. U doba NDH nosila je ime hrvatskog pjesnika Pavla Ritera Vitezovića, a u doba socijalizma hrvatskog književnika Augusta Šenoe.

U trećem kvartu je dugovječna ulica Jovana Jovanovića Zmaja, s tim što je udoba NDH nosila ime Hasana Bošnjaka. Glavna banjalučka ulica, Kralja Petra I Karađorđevića (1878-1918. Carski drum), nosila je ime kralja Aleksandra, potom poglavnika Ante Pavelića pa maršala Tita.

Četvrti kvart je zahvatao područje od Crkvene pa desnom stranom glavne ulice do Poljoprivredne škole prema istoku i do Vrbasa prema jugu. Bio je to najveći kvart, sa ukupno 37 ulica, od kojih neke plijene pažnju.

Beogradska ulica, osim u vrijeme NDH kada je nosila ime književnika fra Matije Divkovića, sačuvala je naziv. I Pelagićeva je mijenjala naziv samo u doba NDH, kad je bila posvećena dr Filipu Čondriću, banjalučkom advokatu i prvaku Hrvatske seljačke stranke. I Jukićeva je, osim 1945-57. kad je nosila ime braće Lastrić, odoljela "napadima". U doba Austrougarske nosila je naziv Anđeoska.

Promjene naziva nikad nisu "zakačile" Džinića ulicu, Gajevu i Gundulićevu, s tim što je ova treća u austrougarsko doba nosila naziv Nova ulica. Ni Pilanska, koja od glavne ulice vodi ka jugu do bivše kolonije firme "Bosna drvo", iz koje se razvilo preduzeće "Vrbas", nije mijenjala naziv.

Burne promjene

Najburnije promjene u četvrtom kvartu doživjela je današnja Jevrejska. Za crno-žute monarhije nosila je ime princa Albrehta, između dva svjetska rata princa Pavla, a u doba NDH stožernika Viktora Gutića. Komunisti su je prvo posvetili Đuri Pucaru Starom, potom je preimenovali u Sarajevsku, a zatim u ulicu Moše Pijade.

Sve do naših dana, kada je dobila naziv Srpska, promjenama naziva je izmakla ulica Fra Grge Martića. U doba dvojne monarhije bila je posvećena nadvojvodi Salvatoru.

U petom kvartu, od Sitara do Vlaškog brijega ("preko Vrbasa"), bilo je ukupno 25 ulica, među kojima su ponajviše "stradale" današnje Mačvanska, Cara Lazara i ulica Prote Todora Srdića.

Mačvanska je prvo bila posvećena Ljubi Davidoviću, potom Osmanu Tankoviću, učesniku pobune Krajišnika protiv turske vlasti koji je poginuo na Abaciji (NDH), a zatim Mustafi Sabitoviću (soc. doba).

Današnja ulica Cara Lazara nosila je imena Mehmed-paše Sokolovića (u doba Kraljevine), osmanskog istoričara Ibrahima Pečevije (NDH) i narodnog heroja Kasima Hadžića (socijalističko doba).

Ulica Prote Todora Srdića nosila je između dva svjetska rata i poslije Drugog svjetskog rata ime Safvet-bega Bašagića, a u doba NDH Pavelićevog doglavnika Ademage Mešića.

Novi nazivi

Nijedna od ulica petog kvarta nije zadržala isti naziv. Najbliže tome je ulica koja nosi ime američkog predsjednika Vudroa Vilsona. Kako on nije bio po volji ustaškim vlastima, ulicu su nazvali po Omeru ef. Novljaninu, novljanskom kadiji i hroničaru.

Banjaluka je u doba Kraljevine Jugoslavije imala tri trga. Veliki trg (između Crkvene i Kastela) ustaše su preimenovale u Trg banova Babonjića, a komunisti u Mičurinov trg, dok je Trg kralja Petra II u doba NDH posvećen Anti Paveliću, a poslije rata 1. maju (danas ulica Teodora Kolokotronisa). Naši arhitekti i planeri izbrisali su sa mape ova dva trga. Preživio je samo današnji Trg srpskih vladara, koji je između dva svjetska rata nosio ime cara Dušana, a u doba NDH bio je posvećen 10. travnju, danu proglašenja ove kvislinške tvorevine. Odmah poslije rata komunisti su ga posvetili velikom vođi Staljinu, a kad su mu okrenuli leđa, preimenovan je u Trg palih boraca.


Izvor: Glas Srpske, Autor: Zoran S. Mačkić, arhivski savjetnik u Arhivu Republike Srpske

Friday, August 25, 2017

Jasmin Tajić: Pečat velikog trenera Duška Vujoševića


Naši igrači jesu dali maksimum i više od toga i to je neosporno, ali sav taj maksimum iz njih izvukao je jedan čovjek - selektor, naravno, uz pomoć stručnog štaba
Duško Vujošević je bio izabran za najboljeg trenera Eurolige 2009, 12 puta je bio prvak Jugoslavije i Srbije sa Partizanom, a sa istim klubom je osvojio šest kupova, te je pet puta bio osvajač regionalne košarkaške ABA lige.
Teško je uopšte nabrojati koliko je igrača u svojoj trenerskoj karijeri afirmisao Duško Vujošević, ali se zna da je majstor za rad sa mladim igračima. Upravo taj Vujošević je selektor košarkaške reprezentacije Bosne i Hercegovine, koja je sa sastavom upitnog kvaliteta, ne potcjenjujući i ne omalovažavajući nikoga, izborila plasman u kvalifikacije za Mundobasket 2019.
Nije lijepo nagađati šta bi bilo kad bi bilo, ali siguran sam nekih 90 posto da je bilo ko drugi bio selektor tima kojeg je na raspolaganju imao rođeni Crnogorac, da bismo teško prošli dalje. Naši igrači jesu dali maksimum i više od toga i to je neosporno, ali sav taj maksimum iz njih izvukao je jedan čovjek - selektor, naravno, uz pomoć stručnog štaba. A Vujošević u stručnom štabu ima Mensura Bajramovića i Josipa Pandžu, stvarno odlične trenere.
Od samog početka rada na klupi BiH Vujošević se susretao sa velikim problemima, od otkaza igrača, preko napada iz Igokee, do toga da su mu zamjerali kakve majice nosi na kampovima drugih košarkaških saveza i da se zbog svog oblačenja mora izvinjavati navijačima BiH.
Iako slabog zdravstvenog stanja, kako zbog bubrega, tako i zbog dijabetesa, Vujošević je premostio sve prepreke na klupi BiH, pa čak i onda kada su njegove izabranike otpisali nakon poraza u prvom kolu od Švedske.
U svemu treba biti realan, pa i u tome da je Vujoševićev sastav bio limitiran, kako zbog kvaliteta, tako i zbog manjka iskustva, a ruku na srce, nijedan od igrača koji su nosili dres BiH u ovim pretkvalifikacijama nije nosilac igre u svom klubu.
Ispostavilo se tačnim da se manjak kvaliteta itekako može nadoknaditi borbenošću i pravim radom, a pravi rad dolazi samo sa pravim trenerima. Niko normalan nakon meča i poraza od Švedske u prvoj utakmici nije mogao reći da je zadovoljan. Ali to zadovoljstvo, odnosno nezadovoljstvo odnosilo se samo na rezultat, jer smo na djelu vidjeli jednu novu košarkašku
reprezentaciju Bosne i Hercegovine, koja da je imala takav pristup prošle godine, ne bi igrala pretkvalifikacije sada, već bi se pripremala za Eurobasket.
No, nije vrijeme za povratak u prošlost jer je pred Vujoševićem dosta posla. Prije svega, želja svih nas je da on bude zdrav i da što prije napusti kliniku VMA u Beogradu da bi mogao nesmetano da radi kao selektor.
Svima je postalo jasno kakva hemija se stvorila između Vujoševića i njegovih izabranika, te da on nije selektor BiH zbog dobre plate.
U principu, ko malo bolje prati košarku na našim prostorima, znat će da se njegov rad i ne može dovoljno platiti. Jer Vujošević igračima postane i trener i prijatelj i staratelj i učitelj. Kod njega samo takav način rada funkcioniše, a rezultat svi vidimo.
Ako je iko dosad u BiH i sumnjao u trenerske kvalitete Vujoševića, bar sada ne može i ne smije imati bilo kakvu zamjerku za njegov način rada. Vujošević je pokazao da ga ne zanimaju priče sa strane, iako ih je bilo mnogo, već da ga zanima teren i njegova ekipa, te je to bio njegov glavni odgovor dušebrižnicima za bh. košarku širom zemlje.
Rijetko ko je od igrača koji su iznijeli teret u prethodnih šest mečeva i sanjao da će biti vrlo bitan faktor u državnom timu u skorije vrijeme, a svi su postali podjednako važni. Toliko važni da smo od njih zavisili, a to je ono što je potencirao Vujošević pred početak pretkvalifikacija. Da su ovi igrači koji su se odazvali trenutno najbolje što BiH ima, kada je košarka u pitanju, i da se ne treba osvrtati na izostanke.
Sada svi zajedno moramo biti uz Vujoševića u ovim teškim trenucima za njegovo zdravstveno stanje, a iskreno vjerujem da će nas odvesti i na Mundobasket.

Jasmin Tajić (Oslobodjenje)

Thursday, August 24, 2017

Most Radija Slobodna Evropa: ‘Kafana’ radi zahvaljujući međunarodnoj zajednici

(Može li Republika Srpska doživjeti bankrot? Na ovu temu sagovornici Omeru Karabegu su bili dva ekonomska analitičara iz Banjaluke - Zoran Pavlović i Damir Miljević)
OMER KARABEG: Republika Srpska u ovom trenutku duguje dve milijarde i sedam stotina miliona evra, što je dva puta više nego pre šest-sedam godina. Troškovi života su od 2010. dvostruko povećani, a plate za svega šest procenata. Penzije se sve teže isplaćuju! Zašto je RS došla u tako tešku situaciju? Vi ste, gospodine Pavloviću, nedavno rekli da su pre deset godina, kada je uveden PDV i kada je prodat Telekom, kase RS bile pune. Šta je bilo s tim novcem?


ZORAN PAVLOVIĆ: Kase su 2006. bile pune, jer se u njih slilo milijardu i trista miliona konvertibilnih maraka. Vlast se u tom trenutku počela ponašati kao da na raspolaganju ima neograničeno mnogo novaca, kao da je to bure bez dna. Trošak administracije dvostruko je povećan, povećani su i ostali troškovi, a ništa nije urađeno da se tim novcem pokrene privreda.

DAMIR MILJEVIĆ: Kase su ispražnjene iz dva razloga. Jedan je što je dobar dio tog novca preko javne potrošnje otišao u privatne džepove. Drugi je što u zemlji kakva je Bosna i Hercegovina nije baš jednostavno upravljati ekonomijom, pa je vladajuća garnitura odlučila da se time ne bavi već se usmjerila na to kako što duže da ostane na vlasti. Zbog toga je najveći dio novca potrošen na budžetske korisnike koji su glavni glasači sadašnje vladajuće garniture. Tako da sada imamo situaciju da 20 posto stanovništva troši 80 posto društvenog bogatstva Republike Srpske, dok ostali dio stanovništva, a to su četiri petine, troši crkavicu od 20 posto. Otuda toliko bijede i siromaštva u RS.

KARABEG: Koliko je propast banaka u RS doprinela teškoj ekonomskoj situaciji, a propale su dve značajne banke - Bobar banka i Banka Srpske?

MILJEVIĆ: Propast banaka nije uzrok, već posljedica svega onoga što je vlast radila. Nemojmo zaboraviti da nadležnost nad bankama ima Agencija za bankarstvo, a dužnosnike te agencije postavlja vlast. Ono što se dešavalo u bankama samo je odraz onoga što se dešavalo u javnom sektoru i u privredi. U tim bankama je propao ogroman novac, negdje oko pola milijarde konvertibilnih maraka. Veliki dio te sume bio je novac poreskih obveznika.

PAVLOVIĆ: Bobar banka odobravala je vrlo sumnjive kredite koje nijedna normalna banka ne bi odobrila. Eklatantan primer je pozajmica od tri i po miliona konvertibilnih maraka nekakvom kampu u Primoštenu. Poslovanje te banke je bilo veoma rizično i zaista je čudno što Agencija za bankarstvo nije reagovala. Kada je umro Gavrilo Bobar, vlasnik te banke, bilo je pokušaja da se svi prljavi poslovi stave pod tepih. To su sprečili ljudi koji su imali visoke depozite u toj banci. Oni su podneli krivične prijave. Tako je počela da se odmotava afera oko Bobar banke. Što se
tiče Banke Srpske, ona je nastala tako što je vlada naterala javna preduzeća da dokapitalizuju Balkan investment banku koja je trebalo da ode u stečaj. Nakon toga ta banka je bila prepuštena nekolicini nesposobnih direktora koji su je odveli u propast.

KARABEG: Izgleda da niko nije snosio konsekvence za velike gubitke koje je doneo krah te dvije banke. Slavica Injac, direktorka Agencije za bankarstvo, koja je optužena da je Bobar banku i bankarski sektor Republike Srpske oštetila za 123 miliona konvertibilnih maraka, bila je u kućom pritvoru, pa joj je on ukinut i ona se vratila na svoje mesto u agenciji?

MILJEVIĆ: Osnovni problem u BiH, ne samo u RS, je to što nema vladavine prava. Teško je govoriti o razvoju ekonomije kad u zemlji vlada bezakonje, što političke stranke i njihovi tajkuni beskonačno iskorištavaju.

KARABEG: Da li RS može doći u situaciju da nema para za penzije i socijalnu pomoć? U tom slučaju biće ugroženi najsiromašniji?

PAVLOVIĆ: Zbog toga vlada na svaki način pokušava da dođe do likvidnih sredstava kako bi podmirila najugroženije grupacije stanovništva, jer zna da će biti velikog nezadovoljstva ako ne bude tih isplata. Nakon analize 15 ministarstava i dva fonda - zdravstvenog i penzionog - revizorska služba je konstatovala da je u prošloj godini budžet probijen za 377 miliona KM. Kad se napravi izveštaj za celu vladu, deficit će biti veći od 400 miliona.

KARABEG: Ispada da narod živi u Namibiji, a vlast i ministri u srednjoj Evropi?

MILJEVIĆ: Da se malo ispravim. Narod ne živi baš kao u Namibiji zahvaljujući onome što su izgradile Austrougarska i bivša Jugoslavija. Jer, od infrastrukture koju sada imamo, samo pet procenata je izgrađeno u posljednjih 20 godina. Kada ne bi bilo onoga što su napravile Austrougarska i bivša Jugoslavija, onda bi ovaj naš narod zaista bio u Namibiji. A ova naša vlast ne ponaša se kao da je u srednjoj Evropi, nego kao da je na bogatom jugu Francuske, tamo gdje je Monte Karlo.

KARABEG: Dodik je bio u Rusiji početkom juna ove godine i sastao se s Putinom. Uoči tog puta on je rekao da će tražiti pomoć kako bi se finansijski stabilizovala RS. Međutim, kada se vratio više uopšte nije pominjao tu pomoć.

MILJEVIĆ: To je stalno ista priča. Moj je komentar na sve to - jadna je zemlja i njeni građani u kojoj se vlast hvali kreditima umjesto rastom proizvodnje, brojem zaposlenih i efikasnošću javnog sektora.

KARABEG: Da li su ovi silni ekonomski problemi uzdrmali poziciju lidera RS Milorada Dodika?

MILJEVIĆ: Nisam baš siguran. U RS, kao uostalom i u cijeloj BiH, na izbore izlazi oko 50 posto građana. U tih 50 procenata uvijek imate 30 posto onih koji žive od vlasti.To su administracija i budžetski korisnici.Tako da ne mislim da je nešto značajno uzdrmana pozicija gospodina Dodika i njegove partije.

KARABEG: Ako se nastavi ekonomsko propadanje, može li RS da doživi finansijski bankrot?

MILJEVIĆ: Mislim da to nije suštinsko pitanje, jer država ili entitet uvijek ostaju i nakon bankrota. Uostalom, kad god je BiH dotakla dno, kada je bila uzdrmana bilo koja vlast - ne govorim samo o ovoj aktuelnoj - uvijek bi utrčala međunarodna zajednica da je spasi. Tako je bilo svih ovih 20 godina nakon rata. Sjetite se protesta u BiH prije tri godine. Prva donacija koja je stigla nakon tih protesta bilo je 500.000 evra za opremanje policije, drugim riječima, ta donacija je bila usmjerena protiv građana. Ne bismo se trebali zavaravati, međunarodnoj zajednici je najvažnije da ovde vlada mir. To naši političari odlično znaju i zato bez ikakvog zazora huškaju narode jedne na druge. A kada račun dođe na naplatu, onda se pojavi međunarodna zajednica i sredi da se račun do kraja ne plati, kako bi kafana nastavila da radi.

PAVLOVIĆ: Ključno je pitanje da li će doći trenutak kada u budžetu neće biti dovoljno novca da se podmire sve obaveze koje su zakonom propisane. Kao što vidimo to se već dešava, ali su zasad pogođene one kategoriju koje nemaju značajnu ulogu kao glasačka mašina. Vlast će se suočiti sa velikim problemom onog trenutka kad ne bude dovoljno novca za plate zaposlenima u javnom sektoru, kada službenici administracije, profesori, učitelji i lekari ostanu bez plata.To bi bio početak procesa koji se zove bankrot. To je trenutak kada će se pobuniti oni koj su naučili da žive na državnim jaslama.

KARABEG: Tada bi moglo doći do promene vlasti!

PAVLOVIĆ: Tako je.

MILJEVIĆ: Bilo bi dobro kada bi se to desilo ali, nažalost, mislim da neće.

(Radio Slobodna Evropa)

Wednesday, August 23, 2017

Tramp uzvraca

Hajde da vas jos malo tusim Trampom. Moram priznati da sam se i sam malo zapalio pa sam i sinoc gledao TV i to politicke kanale. Cak se pomalo bavim i prognoziranjem buducnosti.

Tramp u svom elementu

U politici nista ne dolazi slucajno, pa tako ni sinocni Trampov govor  u Feniksu nije slucajno planiran da se odrzi dan nakon govora u kome je on obznanio novi pristup rjesavanju problema Afganistana i juzne Azije, kao i intervjua CNN-u drugog po snazi Republikanca Pola Rajana, u kome se ovaj blago, ali ipak se ogradio od nekih njegovih izjava i cak ih nazvao pogresnim. Predvidjajuci da bi se to moglo desiti, on i njegov stab, su planirali dan nakon toga njegov govor onima koji ga podrzavaju u Feniksu. Sta god da se prethodno desilo, planirano je da on sebi ovim govorom da mogucnost da odgovori i naravno pobere plodove tog odgovora.
Kao i u zivotu, ni u politici ne ide sve po planovima.

Trampov glasac spreman za boj

Tramp je dosao na taj skup ljut, napaljen, spreman da se razracuna sa svima onima koji se ne slazu sa njegovom politikom. A takvih je, svakim danom, svakim njegovim politickim potezom, svakim njegovim javnim nastupom, sve vise. Ako je zelio postici efekat, postigao ga je.
Ali efekat je autogol.
Pokazao je jos jednom, jasnije i otvorenije nego ikada ranije, da nije dorastao ni za predsjednika mjesne zajednice, kako bismo mi to nekada rekli. Pokazao je jos jednom, ubjedljivije nego ikada ranije, da je mentalno nestabilan ili udaren, kako bismo mi to i sada rekli. Bio je klovn - jer on to i jeste. Dan ranije je u govoru, koji mu je ocigledno diktiran, pozivao na jedinstvo nacije. Sinoc je pozivao na linc i gradjanski rat podilazeci najnizim strastima svoje glasacke baze. Bio je klovn, Hitler, Musolini i Staljin u jednoj licnosti. Stomak mi ne dozvoljava da nabrajam sve odvratne gluposti koje je sinoc izgovorio ili nacin kako ih je on prezentirao. Bio je bolesnik koji ima mogucnost da svoje ideje i nocne more govori pred milionskim auditorijem. I to i nije najveci problem. Stvarni problem sto taj bolesnik ima sifru kojom on sam moze aktivirati atomsko oruzje u bilo kom trenutku.

Protivnici

Mislim da je njegov sinocni nastup i govor istorijski i da je uvod u njegov definitivan kraj kao predsjednika Amerike i kao politicara. Sada sam potpuno siguran da ce Amerika uskoro, tajno ili javno, donijeti odluku da ovog cudaka, klovna smijeni ili da ga prisili da se povuce. Otisao je predaleko, otkrio se potpuno, osramotio najvecu svjetsku velesilu...
Cini mi se cak, da je i njemu svega ovoga dosta, da je zadovoljio svoje ambicije da pokaze, da ako on to pozeli, moze postati i predsjednik Amerika. Postao je, mijenjao politicku strategiju i taktiku kako mu se cejfnulo, dovodio i odvodio saradnike kako mu je palo na pamet. I na kraju, potpuno se otkrio izazivajuci da ga smijene ili prisile na povlacenje. Sve sto njega interesuje je njegov (i njegove porodice) licni marketing. On je taj cilj vec postigao. Amerika, a  ni ostali svijet, politika njega ni ne interesuju. Drzava i politika su njemu samo sredstva da ostvari svoje licne ambicije i dokaze da je iznad sviju.
Bolesnik, kako bismo mi to nekada rekli.

Trampomanija dobila po guzi

Izgleda da cemo svi mi provoditi vise vremena nego sto smo planirali u pricama o Trampu.


Uhvatim sebe kako se sinoc stelim da odgledam Trampovo obracanje naciji glede promjene strategije USA u Afganistanu i juznoj Aziji, pa odmah nakon toga nastup predsjednika Predstavnickog doma Senata republikanca Pola Rajana. Ta dva dogadjaja nisu mogla biti slozena ovako kako jesu a da neko nije izracunao da se moraju dogoditi upravo tog dana i upravo u tom redosledu.
Prosla nedjelja je naime bila jedna od veoma vrucih nedjelja Trampove vladavine. Prosle je nedjelje duh nacizma i  rasizma izisao iz cupa. U svojoj prvoj reakciji predsjednik Amerike je  izjednacio proteste nacista i rasista sa protestima onih koji im se suprotstavljaju. Time je otkrio karte - jasno rekao da je on jedan od onih kojima su i nacisti i rasisti srcu dragi. Do sada je on to samo nevjesto prikrivao. To je naravno dalo krila nacistima i rasistima i njihov duh se pojavio na TV, na ulicama... Osjetili su da ih, nakon toliko vremena, konacno jedan predsjednik javno podrzava i dijeli njihove vrijednosti. Tu su malo pogrijesili, jer, mozemo mi o Americi misliti sta god hocemo, s pravom ili ne, ali to je uredjeno drustvo, sa svim problemima, mrznjama i antagonizmima kakve i ostala uredjena drustva imaju, ali se u tom drustvu neke crte nikada ne prelaze. Jedna od njih je i rasizam koji je porazen u gradjanskom ratu i na rezultatima tog gradjanskog rata donesen je ustav u koji niko u Americi ne smije dirati. Jer znaju pametni Ameri da diranje u ustav znaci novi gradjanski rat, a to ogromna vecina njih ne zeli ni po koju cijenu.


Znam da Amerika nije obljubljena u nekim nasim krajevima, ali cinjenica je da mi mozemo mnogo toga uciti od Amera. Na primjer, na jugu Amerike, koji je izgubio gradjanski rat su postavljeni mnogi spomenici vojnicima i generalima porazene konfederalne vojske. Za juznjake - porazene, oni su svetinja i u njih se ne smije dirati. Prosle nedjelje neki od tih spomenika su sruseni i to je iniciralo da se razni KKK klubovi, bijeli fasisti i nacisti dignu i naoruzani do zuba protestuju a da im se suprotstave njihovi ljuti protivnici koji su vjerovali da je demokratija definitivno pobijedila u Americi i da nema vracanja nazad.
Dogadjaji iz prosle nedjelje pokazuju koliko su ti dometi ipak krhki i kako ih jedan dogadjaj, jedan predjednik, mogu dovesti u pitanje. Bas zato sto svi znaju da je demokratija krhka i da se neke crte ne smiju prelaziti, nakon Trampovih izjava prosle nedjelje cijela Amerika se digla na noge. Ovog puta i vecina konzervativaca i demokrata su se nasli na istoj strani i osudili, sto javno i  sto tajno, predjsenikove izjave. Sve sto se dogodilo nakon njegovih rasistickih izjava i izjednacavanja rasista i fasista sa demokratama, lici na dobro rezirani film. Par dana kasnije, predjsednik daje drugacije izjave u kojima podrzava opravdane proteste demokrata (rasiste i fasiste vise ne izjednacava s njima), glavni predsjednikov strateg, konzervativac koji stoji iza mnogih Trampovih izjava, biva otpusten... On je, za sada, zrtveno jagnje i opomena Trampu da, ukoliko nastavi sa ovom politikom, moze ocekivati slicno. Velika je to stvar jer da bi se predsjednik Amerike opomenuo na ovaj nacin, potrebna je bila ostra reakcija njegovih Republikanaca. Demokrate ne bi bile dovoljne. Pustio je duha proslosti da izidje na ulice i sada trpi posljedice.

Zato su sinocna dva dogadjaja, Trampovo obracanje naciji i jednosatni nastup predjsednika Predstavnickog doma Senata precizno planirana da pokazu odnos snaga. Tramp je u obracanju naciji bio hladan, bez uobicajenih emocija, rekao bih kao klinac koji je prethodno dobio po guzici. Bilo je, vise nego ikada ocigledno da je citao prethodno napisan i,vjerovatno u detalje planiran, tekst.  Par sekundi nakon procitanog teksta, prilicno nesiguran sta dalje ciniti, povukao se iza bine. Nije djelovao ni samouvjeren ni prepotentam kako smo ga navikli gledati. Rekao je jednu znacajnu recenicu, da Amerika mora uciniti sve da se njeni vojnici sa misija po svijetu ne vracaju u podijeljenu zemlju. To je morao reci, jer je on taj koji je u nekoliko mjeseci podijelio Ameriku po mnogim savovima a posebno po savovima gradjanskog rata.
Odmah nakon njegovog govora, vodja Predstavnickog doma Senata, Pol Rajan, Trampov Republikanac, je rekao jasno da je predsjednik prosle nedjelje pogrijesio izjednacavajuci fasiste i demokrate, ali je i dodao je razgovarao sa predsjednokom nakon tih izjava i da se predsjednik, u dva nastupa nakon toga, ispravio. Suvise je to blaga packa ali je to ipak veliki samar za Trampa koji nije navikao da se javno kritikuje i da se javno kaze da je pogrijesio, posebno ako to kaze covjek koji je veoma uticajan u Republikanskoj partiji i iza koga su sada vjerovatno snage koje odlucuju i o predjsedniku Amerike.
Ponovo poredjenje sa nasim Balkanom. Da li bi neki nas predsjednik neke nase skupstine smio kritikovati nekog naseg predsjednika? Sumnjam, jer bi to za njega bilo ravno politickom samoubistvu. Rajan je sinoc dobio toliko poena, da ja ocekujem da ce na slijedecim izborima on biti glavni kandidat za predsjednika Amerike.
Davno sam to prognozirao, a sada cu ponoviti: Ne vjerujem da ce Tramp sve cetiri godine mandata koji je osvojio na izborima ostati predsjednik Amerike; zbog mnogih razloga, a jedan je od njih sto je on covjek koji ne slusa nikoga i ovaj ocigledni poraz ce tesko podnijeti. Mentalno, on nije covjek kome se moze vjerovati. Dogadjaji u poslednjoj nedjelji pokazuju da i predsjednik Amerike mora da slusa...
Na Balkanu to nije slucaj.

Tuesday, August 22, 2017

Jutarnja setnja

Ulazim polako u kanadsku rutinu. Jutarnje setnje. Jedna od ruta je i uska asfaltirana staza pored potocica koji ljeti obicno skoro presusi ali ovog ljeta mu ceste kise pomazu da zivi i zubori. 
Jutro je najljepsi dio dana. Steta ga je propustiti. 
Pokusao sam sa ove prve dvije fotografije docarati ljepotu suncevih zraka koji se probijaju kroz krosnje visokog drveca. Daleko je to od onoga sto u prirodi dozivis.
Zato, ustanite ranije i uzivajte u jutru!







Monday, August 21, 2017

Svetislav Basara: Ivica superanalne državotvornosti

Postidite se vlasnici prljavih mašti ako ste pomislili da superanus u prevodu na srpski znači - superčmar. Daleko od toga, superanus na (novo)latinskom znači - suveren, onaj koji je iznad svih zakona. Znate valjda na koga mislim, ali ne mislim samo na onoga na koga vi mislite. Mnogo ih je bilo i biće ih, a Dačić je jedan. Srpski superanusi su promenljiva veličina u apsurdnoj jednačini u kojoj je samo Ivica konstanta.
Elem, pre izvesnog vremena goreopisani Dačić je - najverovatnije pod visokim auspicijama aktuelnog superanusa - u javnost pustio buvu o opciji podele Kosova i blagodatima razgraničavanja na ono "što je srpsko i što je albansko" jer da je to - obrazložio je državotvorac - "najpraktičnije", a i "najbrže", a mene je ta bajata buva, koja već decenijama drema na Crvenim Banovim mnogih ovdašnjih "vizionara", učvrstila u podozrenju da je "na vrhu" pala odluka da se kosovski problem razreši na tradicionalan srpski način - smandrljavanjem, prekonoć, preko kolena, pa da se stvar zaboravi, da bi se potom o proslavama bombardovanja i Oluje arlaukalo da se to nikada ne sme zaboraviti. Znate već priču...
Neće to, međutim, tako lako ići, a zasigurno neće onako kako je išlo na tribinama UKS-a - sat govorancije o nacionalnom biću, pa onda kod Bude, na nacionalno piće i krkanluk - jer kosovski problem nije od juče (nije ni od Miloševićeva vakta), mnogo je on stariji - vekovi su u pitanju - i otuda je razložno pretpostaviti da će - uprkos poslovičnom nestrpljenju obeju strana - njegovo rešavanje zahtevati mnogo vremena.
Kao što onomad napisah: momentalno priznavanje nezavisnosti Kosovo ne bi rešilo nijedan od decenijama taloženih problema, samo bi ozvaničilo, verifikovalo (i ovekovečilo) neprijateljstvo između Srba i Albanaca koje je, da kažemo, srž tog problema. Eventualna razmena ambasadora ne bi sprečila srpske nacionalističke elite - štaviše dala bi im snažan vetar u leđa - da snevaju o ratnom pohodu na "svetu srpsku zemlju", kao što njihove albanske kaunterparte ne bi odvratila od snatrenja o kosovskoj aneksiji Niša, Kraljeva, Mrčajevaca, a možda - pu, pu pu, daleko bilo - i Guče.
Ono što je moguće (i što bi trebalo odmah učiniti) jeste otpočinjanje procesa postepene demilitarizacije i normalizacije odnosa, ne između dva parčeta zemlje, nego između Srba i Albanaca, a tu bi od pomoći moglo biti iskustvo bratskog Kipra, koji je - uprkos gorčini nasilnog otcepljenja jedne trećine ostrva - smogao snage da kiparskim Turcima pruži ruku pomirenja. I to ne na način na koji su i naši državnici spremni da je pruže - verbalno, sa ukrštenim prstima iza leđa - nego realno, tako što su autohtonim turskim Kipranima (koje zvanično smatraju svojim građanima) omogućili dobijanje pasoša, zdravstvenu zaštitu i mogućnost zapošljavanja na južnom delu ostrva. Prekardaših.
Svetislav Basara
Svet
Related Posts Plugin for WordPress, Blogger...