Thursday, November 30, 2017

MATEMATIKA U LJUBAVI



Pametan čovjek + pametna žena = romansa

Pametan čovjek 
glupa žena = afera
 


Glup čovjek 
pametna žena = brak
   


Glup čovjek 
+ glupa žena = trudnoća
  
   


POSLOVNA 
ARITMETIKA
  


Pametan šef 
+ pametan radnik = profit
   


Pametan šef 
glup radnik = proizvodnja
   


Glup šef 
pametan radnik = unapređenje
   


Glup šef 
glup radnik = prekovremeni rad 



MATEMATIKA PRI 
KUPOVINI
   


Muškarac će platiti 2 $ umjesto 1 $
za stvar koja mu je potrebna.
   


Žena će platiti 1 $ umjesto 2 $ za
stvar koja joj nije potrebna.
   
   


OPĆE JEDNADŽBE
 


Žena brine
o budućnosti dok ne pronađe muža.
   


Muškarac
nikada ne brine o budućnosti dok se ne oženi.
   


Uspješan
muškarac je onaj koji zaradi više para nego što njegova žena može potrošiti.
   


Uspješna
žena je ona koja uspije pronaći takvog muškarca.

   


SREĆA

    

Da biste bili sretni sa muškarcem,
morate ga mnogo razumjeti i malo voljeti.
   


Da biste bili sretni sa ženom, morate
je mnogo voljeti i uopće se ne truditi da je razumijete.
    
DUGOVJEČNOST
  


Oženjen muškarac živi duže od
neoženjenog, ali oženjen muškarac više želi umrijeti.
   


ŠANSE ZA 
IZMJENOM
  


Žena
se uda za muškarca očekujući da će se promijeniti, ali se to nikad ne desi.
   


Muškarac oženi ženu
očekujući da se neće promijeniti, a ona se 
promijeni.
  


TEMA 
RAZGOVORA
    

Žena ima posljednju rječ u bilo kojoj
svađi.
  


Sve što muškarac kaže nakon toga
predstavlja početak nove svađe.
   


KAKO SPREČITI PITANJA: KADA ĆEŠ 
SE ŽENITI-UDATI?
   


  Starije tetke su dolazile do mene na vjenčanjima, gledale ispod oka i kokodakale, govoreći mi "Ti si slijedeći".
Prestale su kada sam im počeo raditi istu stvar na sahranama.  

Wednesday, November 29, 2017

Danas je Dan republike!

Za vas koji ga se sjecate!



****************
Braci Bahtijarevic, Fahri i Seji, zelim sretan rodjendan!

Tuesday, November 28, 2017

fra Mile Babić : Oni ne mogu priznati da postoje zli ljudi u njihovu narodu


Fra Mile Babić, filozof i teolog, profesor na Franjevačkoj teologiji u Sarajevu gostovao je na televiziji N1

Kako objasniti današnje stanje u Bosni i Hercegovini? To je već objasnio veliki srpski filozof svjetskoga formata Radomir Konstantinović u svojoj kultnoj knjizi 'Filosofija palanke’. Ta palanka svoj vrhunac postiže u nacionalnom kolektivizmu, koji je apsolutno zlo ovih prostora.
Danas u BiH imamo tri nacionalna kolektivizma; po intenzitetu se na prvom mjestu nalazi srpski, pa hrvatski i na koncu bošnjački.
Bitna karakteristika nacionalnoga kolektivizma jest zatvorenost, i to zatvorenost koja želi biti apsolutna, apriorna, koja negacijom drugih oko sebe negira i samu sebe. Ta zatvorenost u nacionalni kolektivizam čini ljude nesposobnima za kritičko mišljenje, tj. nesposobnima za razlikovanje istine od laži, i čini ih nesposobnima za moralno rasuđivanje, tj. čini ih nesposobnima za razlikovanje dobra od zla.
Sve presude u Haagu, osobito presude glavnim akterima Radovanu Karadžiću, Ratku Mladiću i tzv. šestorki dokazuju da nosioci kolektivističke svijesti ne mogu priznati krivnju, svoje grijehe, jer tobože nitko u njihovu kolektivu ne može biti kriv. Za njih ne vrijede ni empirijske ni povijesne činjenice, ni argumenti ljudskoga uma. To je jednostavno apsolutizacija vlastitoga nacionalnog kolektiva.
Oni ne mogu priznati da postoje zli ljudi u njihovu narodu. Ne priznaju ni Boga na kojega se stalno pozivaju, jer zaboravljaju da je samo Bog apsolutan, a ne njihov nacionalni kolektiv; ne priznaju ni moralne principe, jer su svoju naciju proglasili vrhovnim mjerilom. Ako je nacija vrhovna stvarnost, onda je ubijanje u ime nacije pohvalno i dobro djelo. Tako oni razmišljaju i tako praktično postupaju. Zaboravljaju da moralni principi vrijede za sve ljude, za sve nacije i za sve religije.
Ako se koji pojedinac usudi priznati da postoje zločinci u njegovu nacionalnom kolektivu, onda ga proglašavaju izdajicom i izrodom. Takvo je stanje duboko psihički bolesno, to je zapravo paranoja, ludilo, luđačke ideje koje su u sukobu s istinom. Luđačka je i ideja veličine. Uvjerenje da smo najveći zato što smo Srbi/Hrvati/Bošnjaci jest luđačka ideja. Druga luđačka ideja jest ideja ugroženosti, jer ispada da su svi protiv nas bez ikakva razloga, navodno jednostavno zato što smo najbolji, što smo izabrani, nebeski narod.


Nosioci nacionalnoga kolektivizma nosioci su nacionalne isključivosti koja želi uništiti druge. Davno su veliki psiholozi razotkrili nacionalističke laži dokazavši da mržnja prema nacionalno i religiozno drugima izvire iz njihova straha koji može biti individualan, kolektivan i transgeneracijski.
Stoljećima su ljudi tako odgajani, tj. odgajani u strahu od religiozno i nacionalno drugoga. Taj je strah postao patološki, toliko bolestan da se protivi ubitačnim činjenicama, očitim dokazima i spoznajama. Cijeli svijet vidi koje su zlo pripadnici jednoga naroda počinili, a oni to ili ne vide, ili ne smiju vidjeti (tako im je naređeno), ili su uplašeni toliko da ne smiju govoriti istinu.
U nacionalnom kolektivizmu nema slobode pojedinca, jer kolektivizam razara slobodu savjesti, misli i govora te vodi u posvemašnji nihilizam, u uništenje drugih i u vlastito samouništenje. Bez slobode pojedinca nema pretpostavke za demokraciju, jer pojedinci koji ne smiju misliti drukčije od svoga kolektiva nisu slobodni, nego su robovi.
A robovi ne misle slobodno, nego slijepo slijede svoje poglavice. Mi kršćani vjerujemo da u bit kršćanstva spada ljubav prema Bogu i prema bližnjemu te da su te dvije ljubavi u Isusu Kristu nedjeljive, da nam je bližnji svaki čovjek kojega susrećemo, bez obzira na njegovu nacionalnu, religioznu ili bilo koju drugu pripadnost.
Vrhunac kršćanskoga humanizma očituje se u Matejevu Evanđelju: „Zaista, kažem vam, što god učiniste jednome od ove moje najmanje braće, meni učiniste!“ (25,40). Kršćanin je onaj koji nasljeduje Isusa Krista jer je Isus mjerilo kojim se treba izmjeriti svaki kršćanin i cijelo kršćanstvo. Kršćani vjeruju u Boga pravde, vjeruju da će Bog svakom nevinoj žrtvi, svim žrtvama od početka do kraja povijesti učiniti pravdu. Oni koje ne pogađa tuđa patnja izgubili su ono što čovjeka čini čovjekom: humanost; oni koji organiziraju molitvu za počinitelje zločina, a ne za njihove žrtve negiraju bit kršćanstva na koje se verbalno pozivaju.

****
"Trebali bi da organiziraju skup za žrtve. Vjera služi istini i dobru, a ne nekom navijaju. Ovdje se radi o instrumentalizaciji vjere i pretvaranju vjere u instrument nacionalne politike, a to je ništa drugo nego izdaja vjere", kazao je fra Mile Babić govoreći o organiziranju molitvenog skupa za haške optuženike u katedrali Marije Majke Crkve u Mostaru.

****
"Svatko mora početi od sebe, nitko nema isprike da čini zlo. Ako netko drugi čini zlo, onda nitko od nas nema izgovora da on ne čini dobro, jer svaki čovjek mora da ima savjest. Čovjek se mjeri po svojoj savjesti i takav čovjek je moralni čovjek. Bez ljudi koji nemaju obraz ne može se krenuti naprijed. Najvažnije je da svaki čovjek bude samostalan i u skladu sa svojom savješću i da se ne plaši. Bolje je živjeti kao čovjek, nego kao lutka, nečiji podanik",

****
Fra Mile Babić je na kraju gostovanja za N1 poručio građanima BiH: "Glavna vrijednost na ovoj zemlji po našim religijama i filozofijama religije je sloboda čovjeka pojedinca. Ako nemamo slobodnog čovjeka koji misli svojom glavom, onda nema pomaka, nema ni slova od demokracije, a demokracija počinje onda kad ljudi imaju svoju slobodu, originalnost. Kad bi svaki čovjek govorio šta misli, tako bi obogatio i sebe i nas ostale. Demokracija je izvor bogatstva".

(Izvor: N1)

Mile Zrnic na tragovima ZAVNOBiH-a i AVNOJ-a


Cajevcanima Milu Zrnica ne treba posebno predstavljati. Citav svoj radni vijek, naravno do nasilnog unistenja ovog elektronskog giganta, Mile je proveo u Cajavecu. Ko ga je upoznao tu ili u gradu, zna da se radi o vedrom covjeku, pozitivcu - ljudini.
Bili smo ista generacija na Elektro fakultetu, a tek neki dan sam s njim postao "prijatelj" na fejzbuku i odmah mi stigose neke njegove slike i komentari koji samo potvrdjuju ono prethodno receno o njemu.
Otisao i svojom kamerom zabiljezio okupljanje antifasista iz cijele bivse zajednicke domovine u Mrkonjic gradu i Jajcu.
Mnoge su se promjene desile od raspada te domovine. Vodopad u Jajcu ne ide uzvodno, ali je uduplan. Zgrada i sala u Mrkonjic gradu gdje se odrzavalo zasijedanje ZAVNOBiH-a je totalno zapustena. uostalom kao i Partizansko groblje u Banjaluci i mnogi drugi partizanski spomenici. Nove narodne i "antifasisticke" vlasti samo cekaju da se sami od sebe sruse i da na ta mjesta postave spomenik nekom "heroju" - fasisti. Jos jedan dokaz da je rat devedesetih bio rat izmedju fasizma i antifasizma u kome smo mi - antifasisti porazeni.

Uostalom pogledajte Miline fotografije.















Monday, November 27, 2017

Zlatko Paković: Sijarić, Allah i Dis


Kako je strašno i mučno živeti tamo gde se zločinci proglašavaju junacima! Čitava Jugoslavija premrežena je danas ovom solidarnošću nacionalnih političko-finansijskih oligarhija da su zlikovci pravednici, a istinski čovečna dela - izdaja nacionalnih interesa.
Tokom pripreme predstave "Bojte se Allaha: smisao života i smrti Ćamila Sijarića", u BNP Zenica, boravio sam i u Banjoj Luci da u Arhivu Republike Srpske pregledam dokumente sa suđenja ratnim zločincima iz NDH-a, koje je, kao sekretar Suda narodne časti Bosanske krajine, 1945. i 1946. potpisivao Ćamil Sijarić. Zlikovcima se sudilo pravedno, po optužnicama koje su, na osnovu svedočanstava, pisane još od 1943. godine, od zasedanja AVNOJ-a u Jajcu, a sudile su isključivo sudije Vrhovnog suda, najbolje sudije. Odbranu optuženih vodili su vrsni advokati. Država je tada mogla da sudi ratnim zlikovcima, jer je nastojala da izgradi pravedno društvo.

Danas je Banjaluka okićena plakatima na kojima je (na Haškom tribunalu) prvostepeno osuđeni ratni zločinac general Ratko Mladić proglašen herojem i pravednikom. Ćamil Sijarić se okreće u grobu sa svim svojim drugovima i drugaricama koji su dali živote za slobodu, pravdu i jednakost, od kojih danas jedva da ima traga i glasa.

Predstavi "Bojte se Allaha...", Allah je ono što je uvek i bio - arapsko ime za boga (i Boga), koje izgovaraju i svi hrišćani kojima je arapski maternji jezik i koji Stari i Novi zavet čitaju i pamte na tom jeziku, a Ćamil Sijarić joj je isto što i duh Hamletovog oca "Hamletu".
Taj ponosni, časni i daroviti čovek, Ćamil Sijarić, koji se tolikih lepota i užasa nagledao i pouzdano im svedočio, dolazi nam danas, zaboravljen, ponižen i uvređen, da unese izvesnosti u ovu našu semantičku i socijalnu konfuziju, da se na njegovom životu i književnom delu ogleda i zastidi beznađe naše stvarnosti. U tom odrazu jasno se da uočiti gde je, kad i kako naše vreme ispalo iz zgloba.

Sve vrednosti za koje se Sijarić borio, puškom kao jugoslovenski partizan, slovom kao jugoslovenski pisac, te kosmopolitske vrednosti koje su južnoslovenske zemlje i narode dovele do svetske kulture i svetske politike, ovde više ne znače ništa. Sve ono što je Sijarić smatrao pobeđenim, vratilo se, kao najcrnja avet, da vlada našim kulturama i životima, u vidu najokorelijeg, najglupljeg i najagresivnijeg nacionalizma.

Stoga Sijarić u ovoj predstavi uzima sebi priliku da, sa Ahireta, poruči: "Prvog maja 1945. godine bio sam u DŽehenemu, da niko drugi poslije mene u njega ne uđe. Vidio sam pakao, da ga niko drugi poslije mene ne vidi. Napisao sam knjigu o tome, 'Oslobođeni Jasenovac', da se zlo nikada ne vrati. Ali, zlo se vratilo. Knjiga nije opametila. I opet je pakao. Iznova džehennem. Da sam 1.
maja 1945. godine u Jasenovcu, poslije genocida, mogao da znam da će 11. jula 1995. godine biti počinjen genocid u Srebrenici, iskopao bih sebi oči."

Ako, uopšte, danas i ima razuma u javnom vremenu, onda taj razum opominje da će se zločini sličnih razmera najverovatnije ponoviti. Zašto? Zato što je struktura politike trenutnog mira genocidna. Zato što je takva vladajuća politička kultura. Zato što su takvi obrazovni programi. Zato što je mir uspostavljen, pre svega, da bi oni koji su države opljačkali tokom rata sada legalizovali taj plen. I zato što je vaspitanje dece dopalo šaka najrigidnijih verskih poglavara sve tri naše konfesije - pravoslavlja, islama i katoličanstva. Oni uzdižu religiju, a unižavaju Boga.

Predstava "Bojte se Allaha: smisao života i smrti Ćamila Sijarića", poslednji je apel ljudima na ovim prostorima, toliko natopljenim krvlju nevinih žrtava, da se dozovu pameti i ljubavi.
Veličanstveni sufijski pesnik Yunus Emre peva: "Čovjek koji vidi čuda ljubavi, zaboravlja svoju vjeru i naciju." Kod nas, međutim, stasavaju generacije ljudi a da se od njih uporno kriju znaci ljubavi, da ih oni nikad ne osete, a forsiraju se, kao na vojnim pohodim, mržnja, strah i podele.
Naslovni song u predstavi, koji sam napisao citirajući u tri strofe genijalnog srpskog pesnika Vladislava Petkovića Disa, a za koji je muziku komponovao izvanredni Szilard Mezei, svojevrsna je himna prokletih Jugoslovena:

Bojte se Allaha, bojte se Allaha/ Vi s punim ustima njegovih imena/ Što zidate palate i ubijate/ I druge u bedi držite za sluge// Bojte se Allaha, bojte se Allaha/ Allah ne voli gospodare ljudima/ Ne voli ni tlačitelje ni tlačene/ Bojte se Allaha, praznog vašeg srca// Progledale sve jazbine i kanali/ Na visoko podigli se sutereni/ Svi podmukli, svi prokleti i svi mali/ Postali su danas naši suvereni// Od pandura stvorili smo velikaše/ Dostojanstva podeliše idioti/ Lopovi nam izrađuju bogataše/ Mračne duše nazvaše se patrioti// Svoju mudrost rastočismo na izbore,/ Svoju hrabrost na podvale i obede/ Budućnosti zatrovasmo sve izvore/ A poraze proglasismo za pobede// Bojte se Allaha, bojte se Allaha/ Vi ugledni što ugnjetavate druge/ Vi kojima tuđeg nikad dosta nije/ Bojte se Allaha, praznog vašeg srca// Sići će Allah s brigadama meleka/ S brigadama crvenih svojih meleka/ Da buni, bodri, digne generalni štrajk/ Da buni, bodri, digne generalni štrajk.

Zlatko Paković (Danas)

Sunday, November 26, 2017

Ante Tomić: Predsjednica je sebe učinila beznačajnom


Mogla bi se možda napraviti televizijska emisija, nešto kao Big Brother, s desetak nepoznatih ljudi zatvorenih u jednu kuću, da ih kamera snima dvadeset četiri sata kako se izležavaju na kaučima, svađaju se, ljube, pjevaju pod tušem, masturbiraju, kopaju nos, prde, a da gledatelji zovu i glasaju tko će od njih otići, a tko ostati.
Finale bi se snimalo na Markovu trgu u Zagrebu, kada bi pobjednik showa, zadnji preostali, pred ustavnim sucima položio zakletvu i postao predsjednik Republike Hrvatske.
Pa i talent show mi je izazovna zamisao, da prvog čovjeka države izaberemo između amaterskih mađioničara i opernih pjevačica, break dance plesača, transvestitskih imitatora Josipe Lisac, hodača na žici, gutača mačeva i žonglera motornim pilama.
Izbori bez troška
I u prvom i u drugom slučaju pobjednik bi, kao i sada, bio izabran u poštenoj demokratskoj utakmici natpolovičnim brojem glasova. Emisije bi se, osim toga, mogle snimiti sponzorskim novcima i od milijuna poziva na specijalne nula šest nula telefone.
Predsjednički izbori prošli bi bez ikakvog troška poreznih obveznika, bez glupih slogana, plakata i televizijskih spotova, bez dosadnih debata, laganja i podmetanja, izbornih skupova, izbornih povjerenstava, promatrača, a rezultat, pouzdano, ne bi bio gori od ovoga što sad imamo.
Predsjednica Kolinda Grabar-Kitarović prošli je tjedan počela nesmiljeno udarajući po Vladi Andreja Plenkovića, ali već do subote ništa joj više nije smetalo.
U subotu se u Vukovaru s premijerom srdačno zagrlila i poljubila, sve je opet bilo krasno, Vlada je uzorno radila svoj posao, a Grabar-Kitarović je odlučila kako ima drugog smrtnog neprijatelja. Vrlo originalnog. Srbiju.
“Puno vode će proteći Dunavom prije nego što Hrvatska i Srbija mogu govoriti da su prijateljske države“, kazala je Grabar-Kitarović žalosnim glasom, detaljnije ne objašnjavajući šta je njoj “puno vode u Dunavu“.
Metafora je zbunjujuća jer kroz dunavsko široko korito teče jako, jako puno vode, u Beču tisuću devetsto, u Budimpešti dvije tisuće tristo pedeset, a u Beogradu cijele četiri tisuće kubičnih metara u sekundi.
Kažete li, na primjer, da će Hrvatska i Srbija biti prijateljske države tek kad Dunavom ispod Kalemegdanske tvrđave proteče dva bilijuna četiristo devetnaest milijardi i šesto milijuna litara vode, to zvuči kao čudovišno mnogo i vode i vremena, potpuno beznadno, kao da ni naši
praunuci neće dočekati da Hrvatska i Srbija postanu prijateljske države, ali je zapravo riječ o samo jednome jedinom normalnom radnom tjednu druge najveće europske rijeke.
Idila s Vučićem
A možda je Kolinda Grabar-Kitarović to i željela reći, da će Hrvatska i Srbija u kratkom vremenu, dok si rekao keks, najkasnije do srijede navečer razviti prijateljske odnose?
Tako je nešto uostalom dala naslutiti posljednjih mjeseci, nakon što bi se sastajala sa srpskim predsjednikom Aleksandrom Vučićem, radosno cvrkutajući kako je riječ o “pozitivnom“ i “poduzetnom čovjeku“, kako je “napokon dobila sugovornika s kojim može razgovarati“ i kako “postoji dobra volja s obje strane“.
Što je gospođi predsjednici bilo na pameti? I je li uopće važno što ona misli? O bilo čemu? Komično se klateći između suprotstavljenih stavova o Andreju Plenkoviću i Damiru Krstičeviću, tvrdeći o Srbima i Srbiji sad jedno, a sad drugo, svakodnevno skačući sebi u usta, Kolinda Grabar-Kitarović je sebe učinila beznačajnom, rubnom političkom figurom.
Dvije i po godine nakon što je pred Tomislavom Karamarkom, Velimirom Bujancem, Ljubom Ćesićem, Tomislavom Merčepom, Zdravkom Mamićem i drugim uglednim i moćnim Hrvatima svojom čašću prisegnula da će dužnost predsjednice Republike Hrvatske obavljati savjesno i odgovorno, na dobrobit hrvatskog naroda i svih hrvatskih državljana, ona je više nekako estradna pojava.
Čak i manje od toga. Predsjednica je više nalik jednome od onih selebritija poput Marka Grubnića ili Marijane Čvrljak, kojima se u prvom trenutku ne možete sjetiti imena, a koji ni sami ne bi znali reći čime se bave. Kamerama i mikrofonima i dalje vrijedno bilježimo sve što ona govori, iako nam to u stvari ne treba.
Ono što Grabar-Kitarović misli o ekonomiji, međunarodnim odnosima ili masovnom iseljavanju mladih objektivno nam je važno koliko i informacija da Jelena Rozga i Stjepan Hauser više nisu skupa.
Zar za tako nešto zbilja trebamo izbore u cijeloj zemlji, pitati za mišljenje sve punoljetne građane? Mnogo bi zabavnije bilo, a neusporedivo bi se manje potrošilo da napravimo televizijski show “Hrvatska traži predsjednicu“.

(Slobodna Dalmacija)

Saturday, November 25, 2017

Svetislav Basara: Milorad Borhes

Oni koji su nekada davno čitali Borhesa, Horhea, ne Mila - ima ih, kako ćemo videti, dvojica - sigurno će se setiti priče o izmaštanom carstvu u kome su kartografi u prilježnosti i sklonosti preciznosti otišli tako daleko da su napravili Mapu sastava u odnosu 1:1, što će reći da se površina mape na kraju do u milimetar poklopila sa površinom teritorije.
Umovi formirani na marksističkim kružocima (u boljem), Politikinim feljtonima (u gorem) i tabloidnim nacionaldržavotvornim bulanžjenjima (u najgorem slučaju), zacelo će se uzibretiti kad pročitaju da geografske mape - iako izgledaju vrlo "opipljivo" - u stvari spadaju u domen fikcije, a ne empirije. Što, opet, ne znači da su beskorisne i neupotrebljive u takozvanom stvarnom svetu. O, ne, itekako su upotrebljive - mada su nakon pojave GPS-a beznadežno zastarele - ali njihova se upotrebljivost zasniva upravo na njihovoj fikcionalnosti. I najbolja i najpreciznija, naime, mapa samo poizdalje liči na morfologiju i topografiju prostora koji predstavlja, kao što i film samo poizdalje (mada mnogo ubedljivije) liči na "život" iako - evo opet povoda za ibret - itekako utiče na stvarnost, ali to je tema za neku drugo kolumnu.
A sad dobro pazite! Ono što je na mapama najfikcionalnije - što će reći crteži državnih granica koje u realnosti ne postoje - ponajviše utiču na istoriju i život i to po pravilu vrlo loše. Da ne bismo zalazili u sitna istorijska crevca, prisetimo se da je krvavi ex-Yu pičvajz nastao upravo zbog masovnog nezadovoljstva ondašnjim granicama i želje da se svi pripadnici naroda, nazovimo ga A, obuhvate novom granicom, a da se iz tih granica (na ovaj ili onaj način) poizbacuju svi pripadnici naroda B, C, D, što je bio posao koji ni Borhesovi kartografi ne bi bili u stanju da uposle.
Što ne znači da u tom poslu - osim ako mu se blagovremeno ne stane na put, što mi se trenutno čini nemogućom misijom - neće uspeti nastavljač Borhesovog dela, poslovični Mile Dodik, koji se onomad, pred kamerama neke strane televizije, latio markera i za tili čas nacrtao nove granice na Balkanu. Sad je samo pitanje dana kada će se pojaviti neki novi Milorad Ekmeščić i nova Biljana Plavšić (mada i stara još može poslužiti) koji će egzaktno izračunati koliko će nas ljudskih života koštati realizacija Dodikovog projekta,
mada bi nam dobro došao i neki jasnovidac koji bi - sve džaba krečeći - nacrtao koliko će se - nakon što Milov projekat, kao i onaj prethodni, neslavno propadne - Srbija teritorijalno smanjiti i koliko će život u njoj biti nepodnošljiviji nego što već jeste. Ostaje nam samo da se nadamo da će ruskom patrijarhu poći za rukom da privoli Proviđenje da Sudnjim danom stavi tačku na ovu lakrdiju.

Svetislav Basara (Danas)

Friday, November 24, 2017

Mario M: Sličice iz Banjaluke

 Pijaca

 Fasada

 Ginko biloba stablo na Halilovcu

 Haniste

 Jesen u Novoj varosi

 Jumbo plakati

 Novembarsko sunce

 Parking

 Ulica Kondica

Vrbas i Gradski most

Thursday, November 23, 2017

In memoriam: Dragosav Milašinović - Mila


1951. - 2017.
Ponovo tužna vijest iz Banjaluke.

Jutros je u Banjaluci umro Dragosav Milašinović - Mila, moj drug sa Elektro fakulteta, iz KK Ličina, iz Čajaveca... Pamtiću ga po njegovom briljantnom umu, duhovitim dosjetkama kojima smo se dopunjavali, pogledu koji je otkrivao njegova pritajena osjećanja... U posljednjih 25 godina se, na žalost, nismo često sretali. Ali kad god smo se sreli bio je to istinski susret starih drugara.

Sjećam se i posljednjeg susreta ovog ljeta ispred zgrade u kojoj je živio. Bio je na terapiji. U očima sam mu vidio strah ali i nadu da će lijekovi pomoći... Na žalost, nisu...
Sahrana Dragosava Milašinovića, mog prijatelja, kolege i košarkaša Mile će se obaviti u Banjaluci u subotu, 25. novembra u 13:00 sati na groblju Sv. Marko.

Počivaj u miru, druže moj.

Porodici i prijateljima iskreno saučešće.



Danilo Kiš o nacionalizmu

Nacionalizam je, pre svega, paranoja. Kolektivna i pojedinačna paranoja. Kao kolektivna paranoja, ona je posledica zavisti i straha, a iznad svega posledica gubljenja individualne svesti; te prema tome, kolektivna paranoja i nije ništa drugo od zbir individualnih paranoja doveden do paroksizma.
Ako pojedinac, u okviru društvenog projekta, nije u stanju da se “izrazi”, ili zato što mu taj društveni projekt ne ide na ruku, ne stimuliše ga kao individuu, ili ga sprečava kao individuu, što će reći ne daje mu da dođe do svog entiteta, on je primoran da svoj entitet traži izvan identiteta i izvan tzv. društvene strukture. Tako on postaje pripadnik jedne slobodnozidarske skupine koja postavlja sebi, bar na izgled, za zadatak i cilj probleme epohalne važnosti: opstanak i prestiž nacije, ili nacija, očuvanje tradicije i nacionalnih svetinja, folklornih, filozofskih, etičkih, književnih itd.

Sa teretom takve, tajne, polujavne ili javne misije, N. N. postaje čovek akcije, narodni tribun, privid individuuma. Kad smo ga već sveli na tu meru, na njegovu pravu meru, pošto smo ga izdvojili iz krda, i skinuli ga sa slobodnozidarske lože, u koju se on sam smestio, ili gde su ga drugi smestili, imamo pred sobom individuum bez individualnosti, nacionalistu, rođaka Žila. To je onaj Sartrov Žil, koji je porodična i društvena nula, čija je jedina osobina da ume da prebledi na pomenu jedne jedine teme: Engleza. To bledilo, to drhtanje, ta njegova “tajna” da ume da prebledi na pomen Engleza, to je jedino njegovo društveno biće i to ga čini značajnim, postojećim: nemojte pred njim pominjati engleski čaj, jer će vam svi za stolom početi namigivati, davaće vam znake rukama i nogama, jer Žil je osetljiv na Engleze, zaboga, pa to svi znaju, Žil mrzi Engleze (a voli svoje, Francuze), jednom rečju, Žil je ličnost, on postaje ličnost zahvaljujući engleskom čaju. Ovaj i ovakav portret, primenljiv na sve nacionaliste, može se slobodno, a po ovoj shemi, razviti do kraja: nacionalista je, po pravilu, kao društveno biće, i kao pojedinac, podjednako ništavan. Izvan ovog opredeljenja, on je nula. On je zapostavio porodicu, posao (uglavnom činovnički), literaturu (ako je pisac), društvene funkcije, jer su one suviše sitne u odnosu na njegov mesijanizam. Treba li reći da je on, po opredeljenju, asketa, potencijalni borac, koji čeka svoj čas.
Nacionalizam je, da parafraziram Sartrov stav o antisemitizmu, potpun i slobodan izbor, globalan stav koji čovek prihvata ne samo prema drugim nacijama, nego i prema čoveku uopšte, prema istoriji i društvu, to je istovremeno strast i koncepcija sveta. Nacionalista je, po definiciji, ignorant. Nacionalizam je, dakle, linija manjeg otpora, komocija. Nacionalisti je lako, on zna, ili misli da zna, svoje vrednosti, svoje, što će reći nacionalne, što će reći vrednosti nacije kojoj pripada, etičke i političke, a za ostale se ne interesuje, ne interesuju ga, pakao to su drugi (druge nacije, drugo pleme). Njih ne treba ni proveravati. Nacionalista u drugima vidi isključivo sebe – nacionaliste. Pozicija, rekosmo li, komotna. Strah i zavist. Opredeljenje, angažovanje, koje ne iziskuje truda. Ne samo pakao to su drugi, u okviru nacionalnog ključa naravno, nego i: sve što nije moje (srpsko, hrvatsko, francusko…) to mi je strano.
Nacionalizam je ideologija banalnosti. Nacionalizam je, uz to, ne samo po etimološkom značenju, još poslednja ideologija i demagogija koja se obraća narodu.
Pisci to najbolje znaju. Stoga je pod sumnjom nacionalizma svaki pisac koji deklarativno izjavljuje da piše “iz naroda i za narod”, koji svoj individualni glas, tobože potčinjava višim nacionalnim interesima. Nacionalizam je kič: u srpskohrvatskoj varijanti, borba za prevlast oko nacionalnog porekla licitarskog srca. Nacionalista, u principu, ne zna ni jedan jezik, niti tzv. varijante, ne poznaje druge kulture (ne tiču ga se). Ali stvar nije tako prosta. Ako zna neki jezik, što će reći da kao intelektualac ima uvid u kulturno nasleđe neke druge nacije, velike ili male, to mu znanje služi samo tome da uspostavlja analogije, na štetu onih drugih, naravno. Kič i folklor, folklorni kič, ako vam se tako više sviđa, nisu ništa drugo do kamuflirani nacionalizam, plodno polje nacionalističke ideologije. Zamah folklorizma, kod nas i u svetu, nije antropološke prirode, nego nacionalističke. Insistiranje na famoznom couleur locale takođe je, ako je izvan umetničkog konteksta (što će reći ako nije u službi umetničke istine), jedan od vidova nacionalizma, prikrivenog.
Nacionalizam je, dakle, prevashodno negativitet, nacionalizam je negativna kategorija duha, jer nacionalizam živi na poricanju i od poricanja. Mi nismo ono što su oni. Mi smo pozitivan pol, oni negativan. Naše vrednosti, nacionalne, nacionalističke, imaju funkciju tek u odnosu na nacionalizam onih drugih: mi jesmo nacionalisti, ali oni su to još i više; mi koljemo (kad se mora), ali oni još i više; mi smo pijanci, oni alkoholičari; naša istorija je ispravna samo u odnosu na njihovu, naš je jezik čist samo u odnosu na njihov. Nacionalizam živi od relativizma. Ne postoje opšte vrednosti, estetičke, etičke itd. Postoje samo relativne. I u tom smislu, u prvom redu, nacionalizam jeste nazadnjaštvo. Treba biti bolji samo od svoga brata ili polubrata, ostalo me se i ne tiče.
To je ono što smo nazvali strah. Ostali čak imaju pravo da nas dostignu, da nas prestignu, to nas se ne tiče. Ciljevi nacionalizma uvek su dostižni ciljevi, dostižni jer su skromni, skromni jer su podli. Ne skače se, ne baca se kamena s ramena, da bi se dostigao svoj sopstveni maksimum, nego da bi se nadigrali oni, jedini, slični, a tako različni, zbog kojih je igra započeta. Nacionalista se, rekosmo, ne boji nikog, osim svoga brata. Ali od njega se boji strahom egzistencijalnim, patološkim; pobeda izabranog neprijatelja jeste njegov apsolutni poraz, ukidanje njegovog bića. Pošto je strašljivac i nikogović, nacionalista ne ističe sebi više ciljeve. Pobeda nad izabranim neprijateljem, onim drugim, jeste apsolutna pobeda. Stoga je nacionalizam ideja beznađa, ideologija mogućne pobede, zagarantovana pobeda, poraz nikad konačan. Nacionalista se ne boji nikoga, “nikog do boga”, a njegov bog jeste bog po njegovoj meri, bledi rođak Žil, negde za nekim drugim stolom, njegov brat rođeni, isto toliko nemoćan koliko i on sam, “ponos porodice”, porodični entitet, svesni i organizovani deo porodice i nacije – bledi rođak Džim. Rekli smo, dakle, biti nacionalista znači biti individuum bez obaveze.
“To je kukavica koja ne želi da prizna svoj kukavičluk; ubica koji potiskuje svoju naklonost ka ubistvu, nemoćan sasvim da je priguši a koji se, ipak, ne usuđuje da ubije, osim iz potaje ili u anonimnosti gomile; nezadovoljnik koji se ne usuđuje da se pobuni iz straha od konsekvenci svoje pobune” – slika i prilika citiranog Sartrovog antisemite.
I odakle, pitamo se, taj kukavičluk, to opredeljenje, taj zamah nacionalizma u naše doba? Pritisnut ideologijama, na marginama društvenih kretanja, zbijen i izgubljen među konfrontiranim ideologijama, nedorastao individualnoj pobuni, jer mu je ona uskraćena, individuum se našao u procepu, u praznini, ne učestvuje u društvenom životu a društveno biće, individualista a individualnost mu uskraćena u ime ideologije, i šta mu preostaje drugo nego da svoje društveno biće traži drugde? Nacionalista je refulirani individualista, nacionalizam je refulirani (kolektivni) izraz tog i takvog individualizma, ideologija i antiideologija…
Danilo Kiš, Po-etika, knjiga druga, 1974. (intervjui)

Wednesday, November 22, 2017

Prele: Nekad i sad

Jedno pre podne sa Prajom Dalipagićem uz kapućino
Hala sportova, dupli program. Završnica Kupa Jugoslavije na teritoriji Srbije. Igraju OKK Beograd – Crvena Zvezda, i Radnički – Partizan. Hala je prepuna. Ljudi koji sede blize krovu hale teško kroz duvanski dim prate igru.Tada je još bilo dozvoljeno pušenje u sportskim halama i restoranima.  Dole, pored terena, sede najlepše devojke u gradu. Na parket izlaze košarkaši koji igraju iz ljubavi, a zapravo su studenti građevine, elektrotehnike, medicine, saobraćaja, rudarstva, ekonomije, prava…. i jedan oficir, kapetan Josip Farčić (publika mu skandira – Fare, Fare generale). Tu su zapravo asovi, reprezentativci Simonović, Vučinić, Jelić, Kotarac, Marović, Damnjanović, Pazmanj, Ivačković, Latifić…. One što upišu nekakvu višu školu svi su zezali da su studenti pretposlednje godine, ili da studiraju “višu uzaludnu”. I niko od košarkaša nije istetoviran, niti nosi zlatnu kajlu. Nema izjava u stilu: Ostavićemo srce na terenu. Igramo za našu vernu publiku. Novinski naslovi ne podgrevaju mržnju: “Do poslednje kapi krvi”, “Osvetićemo im se”, “Pobednik ponizio poraženog”.
Košarka je bila divna igra za pametne ljude. Dolazila je košarkaška publika, bez zastava i transparenata. Kada se utakmica završi publika se raziđe, a košarkaši ne idu u provod na splavovima, nego u autobuse gradskog saobraćaja pa kući na većeru i da se  spremaju za novi dan. Možda sutra neko od košarkaša ima ispit, ili kolokvijum.
Svake subote u 17 časova je prenošena jedna utakmica na TV. To je u mnogome pomoglo popularnosti košarke. Samo tada na TV nisu postojali „stručni komentatori“ koji nas danas smaraju brojem napada, procentima šuta za dva i tri poena. Govore nam da neki košarkaš ima instikt za skok (ne znamo da li je taj instinkt uslovni ili stečeni). Opet, za drugog stručni komentator kaže  da je polivalentan igrač. To me je totalno zbunilo. Odem na Wikipediu i pogledam.Valencija (snaga; sposobnost), u hemiji je osobina  atoma pojedinog hemijskog elementa da se spaja s određenim brojem atoma nekog drugog elementa u hemijsko jedinjenje. Atom koji se uvek spaja samo s jednim atomom drugog elementa naziva se jednovalentnim, za razliku od polivalentnih atoma koji mogu da se spajaju i sa više atoma drugog elementa.
Kada malo  bolje razmislim, valencija bi mogla da se primeni i na muškarce. Po istoj logici postoje jednovalentni i polivaletni muškarci. Svašta može da se nauči od “stručnih konsultanata”, ipak ja uvek isključim ton i slušam muziku dok gledam utakmicu.
Govore nam i o broju poseda i kako jedan tim igra na mnogo poseda. Kada smo kod tih poseda, hajde da objasnimo zašto u NBA košarci napad traje 24 sekunde. Amerikanci koji sve precizno prate konstatovali su da svaki tim NBA lige ima u proseku 60 poseda. To znači da oba tima zajedno u toku utakmice imaju prosečno 120 poseda. Pošto NBA utakmica traje 48 minuta, uz malo matematike se dobije dužina napada ili dozvoljenog poseda lopte 24 sekunda. Kad 48  pomnozimo sa 60 (sekundi) i dobijeni proizvod podelimo sa 120. Proverite i sami.
Nekada  je „cirkus“ dolazio dva puta mesečno u grad. Građani  Ljubljane, Zadra, Čačka, Splita, Skoplja, Zagreba, Valjeva… imali su sreću dva puta mesećno da gledaju duele košarkaških majstora: Đerđe, Ćosića, Basina, Jelovca, Mišovića, Kovačevića, Skansija, Tvrdića, Plećaša, Georgijevskog… A dolazili su im u goste asovi iz beogradskih klubova. I igrali su ne da bi ostavili srce na terenu, već da bi se nadigravali. Košarkaši su međusobno bili veliki prijatelji. Hale sportova u pomenutim gradovima su bile prepune. Danas, sa inflacijom košarkaških utakmica – hale su prazne! Zašto? Sa inflacijom utakmica opao je kvalitet košarke. Igrači nemaju vremena za rad na individualnoj tehnici i usavršavanju.
Nekada su treneri  bili ljudi sa integritetom, koje su svi poštovali: Aleksandar Nikolić,  Ranko Žeravica, Piva Ivković, Dragoljub Pljakić, Reba Ćorković, Branislav Rajačić, Milan Vasojević,  Luka Stančić. U Leskovcu je trenerska ikona bio Ivan Špile Tometić, u Boru Željko Gagić, u Čačku Preva Vučičević, u Zemunu Miomir Lilić, u zlatiborskom kraju Miki Pavičević. Predsednici klubova su se menjali, a legendarni treneri bili večiti. Genijalni Piva Ivković je jednom prilikom izjavio: “Kada bih mom predsedniku kluba  dao lopte za ragbi i košarku, on ne  bi znao kojom se igra košarka.” Drugom prilikom dok  je držao predavanje, Piva je prisutnim trenerima rekao da je dobro što nam sport vode ljudi koji su se nekada bavili sportom: “Evo, recimo drug (i onda je spomenuo ime visokog partijskog funkcionera koji je vodio sportsku organizaciju), on je recimo pre rata skakao udalj”. Treneri su u čudu pitali gde je pomenuti drug pre rata skakao udalj. “Pa, u šumi je skakao preko jaruga kada su ga jurili vukovi”, odgovorio je Piva Ivković.
Najvažniji period rada u klubu je bio onaj kada se završi liga. Danas to zovu “off season work”. Pomenuti “večiti” treneri bi tokom leta radili sa mladim košarkašima i igrali prijateljske utakmice. Postojale su i turneje u inostranstvo. Sve je bilo podređeno stvaranju mladih košarkaša. I onda su se naredne sezone pojavljivali  “neki novi klinci”. Današnji treneri gledaju video snimke i biraju istetovirane Amerikance. A i za koga da stvaraju mlade košarkaše, kada sutra mogu dobiti otkaz? Najvažnije je da pobede narednu utakmicu, a posle – šta bude. Najbitniji “kvalitet” današnjih trenera je da bude poslušan i da ne “talasa” puno. Tu su obavezno i menadžeri, koji povoljno nude svoju robu. Obično  menadžer u paketu prodaje klubu trenera i nekoliko igrača, uz obavezni IMT sistem ( Imal’ Mene Tuna).
Naravno da su nezaobilazan faktor i roditelji mladih košarkaša, koji “najbolje znaju” šta je dobro za njhovu decu.
Kao što imamo privatne bolnice gde se leče bogati, i privatne fakultete gde studiraju deca koja ne mogu regularno da diplomiraju na državnim fakultetima, tako je i bavljenje sportom postala privilegija dece imućnih roditelja. U mom kraju je teniski klub gde često sedim i pijem kapućino. Roditelji dovode decu i treneri im uzimaju pare. Posao na prvom mestu. Svi bi hteli da im deca budu barem kao Đoković.
Tako je i u košarci. Neki put me pozovu da procenim da li neki klinac ima košarkašku perspektivu. Uvek pitam, da li mogu da budem iskren. Ako mi odgovore potvrdno , kažem: “Ovaj momak može da bude igrač ako mu tata kupi klub i pusti ga da igra.”
Negde u vreme ovogodišnjeg Evropskog šampionata pogledao sam utakmicu kvalifikacija za kadetsku ligu Srbije. Kad su me upitali šta mislim o utakmici, odgovorio sam pitanjem: “Šta mislite, od ovih klinaca što smo ih videli danas, da li neko može da bude košarkaški majstor? Meni  ova utakmica izgleda isto kao da gledam evropski šampionat bez Bogdanovića, Dragića, Dončića, Alekseja Šveda, braće Gasol, Porzingisa, Markanena”. Samo neko udaranje i nekakve taktike, koje zapravo i nema. Sve se svodi na pick&roll što smo mi nekada zvali igra dva na dva, i tu su neprikosnoveni bili  Slavnić sa Vučinićem u Zvezdi, Mišović sa Drobnjakom u Borcu, Jarić sa Marovićem u Radničkom. Zapravo svaki tim je imao beka i centra koji su to igrali. Neko bi rekao živimo u drugom vremenu. Sve je napredovalo. “I budale su postale gluplje” (Duško Radović).
Tačno je da živimo u drugom vremenu gde se sve svodi na novac i samo novac. I dok  sedim sa Prajom Dalipagićem i pijemo kapućino, prisećamo se lepih igračkih dana. Kako pesma kaže: “Pamtim samo lepe stvari.” A zapravo, kao igrači bili smo roblje. Nismo mogli da promenimo klub, bez ispisnice koju je bilo nemoguće dobiti. Bili smo klupsko vlasništvo. Imali smo nekakve klupske stipendije i posebne dodatke kao sportisti internacionalnog razreda, ili kao majstori sporta . U inostranstvo je igrač mogao da ode sa navršenih 28 godina, i to samo po odobrenju Saveza. Praja Dalipagić je trebalo da ode u u Boston Seltiks 1976. Tada su u NBA ligi igrali samo Amerikanci. Nije bilo ni današnjeg NBA Drafta. Praja nije otišao u NBA jer ne bi mogao da igra za reprezentaciju (profesionalcima je bilo zabranjeno da igraju sa amaterima), a u slučaju da ponovo želi da igra “amatersku” košarku period reamaterizacije bi trajao četri godine!
Moj klupski kolega Dragan Vučinić i ja smo imali ugovore po kojima smo od kluba trebali da dobijemo stanove. Kada smo odbili da igramo dok ne dobijemo stanove, nazvali su nas izdajnicima i kaznili doživotnom zabranom bavljenja košarkom! Nismo dobili stanove, a Radnički je ispao iz Prve lige. Posle godinu dana, zahvaljujući dr Radomiru Šaperu i Košarkaškom savezu Beograda, naše kazne su poništene tako da smo nastavili da igramo košarku u drugim klubovima.
Kos Magazin
Photo: Privatni album

Tuesday, November 21, 2017

Ivan Lovrenović: Mlin na vodi

Reprodukcija: Lojzo Ćurić, Stari mlin IV, 1962.

Mlin na vodi – to svakodnevno čudo!

Vatra i kolo, to znamo, tako je počelo sve čovjekovo. Odmah uz njih: ralica, tkȃčki stan, grnčarsko kolo, mlin na vodi – do danas nepromijenjeni u osnovnoj zamisli u kojoj se ogleda svemir, njegova mistična mehanika. Suho bilježi prije dvije hiljade godina zakon prema kojemu se okreću mlinovi na vodi, kao pojavu što se viđa od pamtivijeka svuda, Marcus Vitruvius Pollio u slavnome djelu De architectura libri decem (X knjiga, glava V, O riječnim kolesima za crpenje vode i o mlinovima).
Prizor sarajevskih mlinova „na brežuljku s kojega silazi malen potok“ zanosio je tajanstvenoga Francuza Pouleta koji kroz Bosnu u nejasnoj misiji putuje u Carigrad godine 1658:
„Taj potok je tako upravljen, da na istom toku okreće najmanje 50 vodenica. Potonje su umjetno smještene na spratove, jedna poviše druge, tako da sve žito ista voda melje. Svježina ovoga potočića, na čijim obalama su posađena četiri reda drveća, privlačila me je u blizinu mlinova, pa ni bojazan od Vlaha (a to su grčkoistočnjaci i katolici, koje mi predstavljahu kao prave đavole u ljudskoj spodobi) ne mogaše me odvratiti od toga mjesta, kamo sam često išao na šetnju.“

Počinjao si pa odustajao stotinu puta u mladosti da u tekst pretvoriš ustrojstvo mlina, ne opis, to je lako, nego da tvoj tekst proradi kao mlin. U tu svrhu učio si tu čudesnu strukturu, obilazio, ulazio, promatrao, rastavljao je u glavi dok nisi shvatio svaki njezin djelić, vezu između njegove forme i funkcije, kao i međusobnu povezanost svih dijelova. Baš sve: način na koji čovo nađe zgodno mjesto gdje voda čini jači pad, pa potom od glavnoga toka odvede jedan rukavac na stranu da može njime upravljati. Zatim gradnja: drvenjara koja se jednom polovicom drži na tlu, drugom na dva jaka direka nad vodom; žlijeb i badanj kroz koje se voda upravlja na kašike, a one pod tačno usmjerenim jakim mlazom zavrte vratilo. Ono tu snagu prenese na gornji kamen, pokrene ga. Iz kljuna na dnu koša oblika obrnute piramide zrnje kroz rupu u kamenu ravnomjerno upada i između gornjega vrtećeg, i donjeg stojećeg kamena mrvi se, melje i pretvara u brašno, koje u kosoj tangenti meko sipi ispod kamena u mučnjak. Ali sva ta smišljenost i složenost ne bi radila kako treba ni postizala cilj da nije vragolastog malog izuma, laganog kao perce i jednostavnog kao prosta trijeska a i ime mu je takvo, šaljivo – čeketalo: istanjena drvena daščica, poput ptičjega repa, zabijena pod pravim uglom kroz
štapić koji je jednim, zašiljenim krajem zaboden u kljun koša a drugim naslonjen na poprečnu letvicu iznad mlinskoga kamena. Čeketalo donjim, slobodnim krajem dodiruje mlinski kamen, pa kada se on okreće, ono skakuće i prenosi vibraciju na onaj štapić u kljunu koša, a to omogućuje polagano i savršeno ravnomjerno isipanje zrnja iz koša.

Tri su odnosa ugrađena u ideju mlina, a otjelotvoruju se kao potpuna cjelina i cjelovitost u svakoj, najmanjoj i najneuglednijoj vodenici od svih koje si obilazio niz Crnu Riku, a kasnije se tim začaranim putima spuštao u Varcar sa svojima – Verom, Majom, Josipom u zlatnim ljetnim predvečerjima poslije kupanja u jezeru pod Lisinom.

Jedan odnos pripada materijalnome: lako – teško, krhko – čvrsto (drvena građa mlina i njegovih dijelova, i tvrdi kamen od kojega se sijeku mlinska kola; glasovita je po dobru kvarcnom kamenu okolica Plehana kod Dervente). Pričao je, za jednoga zajedničkog putovanja u Skopje i Prištinu neke od ranih osamdesetih godina prošloga vijeka, Alojz Benac, znameniti bosanski arheolog i povjesničar, kako su se njegovi preci doselili iz Hrvatskoga primorja u Bosnu, u Plehan. Bili su po obiteljskoj tradiciji kamenari, pa je u neko doba posao toliko opao, da se nije moglo čeljad prehranjivati. Uto tek uspostavljena austrougarska vlast u Bosni i Hercegovini raspiše poziv da se jave vješti kamenari za potrebe izrade mlinskih kola, a odredište je okolica Dervente. Tako prvi Benci dođoše u Plehan. Bili su dobri i vrijedni majstori, ali nitko nije dugo živio, rano su umirali od bolesti pluća izazvane kamenom prašinom, pričao je Alojz Benac.

U drugi odnos ugrađeni su dinamički smjerovi: koso kretanje (pad vodenoga mlaza na kašike pod uglom od 45 stupnjeva), okomito (vratilo i uopće cijela struktura do koša sa žitom), vodoravno (položaj i vrtnja kašika i mlinskih kola).

Treći je odnos iz područja akustičkog doživljavanja: nasuprot đavlijoj buci i tutnju koji udruženo stvaraju voda, sve mlinske vrtnje, okretanje i trenje kamenova – fino, bešumno sipljenje mekoga mliva u mučnjak.

Idejom da prodre u unutarnju strukturu tih odnosa i likovno je izrazi trajno se umjetnički zanosio slikar Lojzo Ćurić (1933-2007), Banjalučanin rodom iz Varcara, iz Podmahale. Njegov opus slika s temom mlina jedno je od najsamosvojnijih i najdosljednijih slikarskih istraživanja u modernoj umjetnosti Bosne i Hercegovine.

Ivan Lovrenović (Iz Komentara u knjizi Ulazeći u Varcar)


Related Posts Plugin for WordPress, Blogger...