Sunday, December 31, 2017

Sretna vam 2018. godina!


Svima vama koji ste i danas zavirili u ovu virtuelnu konobu zelim sretnu 2018. godinu!

Ako vas je 2017. razocarala, vjerujte da ce 2018. biti bolja. I ona iza nje bolja od nje, i ona iza... Svaka Nova bolja! 
Ne dozvolite da vas politicari nerviraju. Zasto bi se nervirali? Sjetite se da su oni tu zato sto ste vi tako zeljeli! Oni ce vam ispuniti i snove koje nikada niste sanjali. 

I na licnom planu zelim da vam besplatna zdravstvena zastita nikada ne zatreba, da nikada ne placate participaciju za lijekove...

Zelim vam jos mnogo toga lijepoga, ali moram ostaviti nesto i za slijedecu Novu godinu  i onu iza nje, i onu....

Saturday, December 30, 2017

Ljilja i Mario vam zele...


Dragi naši,

Sreću će vam donijeti Djed Mraz,
a mi želimo da vam u toplom domu
cijele iduće godine najtoplije bude oko srca!

Ljilja i Mario

Nisu novi al' ce vam iznuditi bar smijesak!

Sreli se Mujo i Haso.
Kako zivis Mujo?
Luksuzno !!!
Kako bolan luksuzno, nema posla , nema para...
Jedem luk a suze idu same.

 *****
Pita Mujo Suju, što je tebi bolje "Ajpod" ili "Ajfon"?
Kaže Sujo: Meni je Ajvar zakon.

 *****
Izlazi Fata iz salona lepote, a vani je čeka Mujo i kaže:
'Ajd', barem si probala...

 *****
Kad ti potonu sve lađe,
proglasi ih podmornicama i kreni dalje.

 *****
Smisao rata nije da umreš za svoju domovinu,
nego da neprijatelja prisiliš
da umre za svoju!

 *****
Nekad se Sarajevo delilo na srpsko i muslimansko.
Sad se deli na istočno i bliskoistočno.

 *****
Samo da prođe ova demokratija, pa da opet živimo ko ljudi.

 *****
Rođendani su veoma korisni!
Što ih više imaš, to duže živiš!

 *****
Lako je promeniti mišljenje drugog,
teško je ubediti ljude da prihvate tvoje!

 *****
Deca su naše najveće bogatstvo,
i ove godine očekuje se dobar izvoz!

 *****
Ako ste pogrešili prema nekome,
tražite oproštaj još danas,
jer sutra možda nećete osećati krivicu!

Friday, December 29, 2017

Most Radija Slobodna Evropa: HAŠKE PRESUDE

Na temu da li je Haški tribunal posthumno amnestirao Miloševića razgovaraju Nataša Kandić, koordinatorka REKOMA, Regionalne komisije za utvrđivanje činjenica o ratnim zločinima, i Florence Hartmann, bivša portparolka Tužilaštva Haškog tribunala.

OMER KARABEG: U nedavnoj presudi Ratku Mladiću, istina u fusnoti, sudsko veće je konstatovalo da Slobodan Milošević nije sudelovao u udruženom zločinačkom poduhvatu. Isto to rečeno je i u prošlogodišnjoj presudi Radovanu Karadžiću. Zašto je sud tako postupio kada je pre devet godina u presudi Milanu Martiću zaključeno da je Milošević učestvovao u zajedničkom zločinačkom poduhvatu?

NATAŠA KANDIĆ: Posle toliko godina i toliko presuda teško je sa nekom velikom preciznošću reći o čemu je reč. Kada je u presudi Martiću donet zaključak o Miloševiću, činilo se da će on i ostati, ali nakon presude Međunarodnog suda pravde i nekih drugih presuda Haškog tribunala došlo je do izmene. U Martićevoj presudi se kao članovi udruženog zločinačkog poduhvata, osim lidera bosanskih Srba i Miloševića, pominju i najviši oficiri JNA. Međutim, u procesima koji su usledili to pitanje nikada više nije bilo tako temeljno razmotreno. U presudama koje se tiču rata u Bosni i Hercegovini išlo se drugim putem i u njima ne nalazimo pristup koji je primenjen u slučaju Martić.

FLORENCE HARTMANN: Nakon smrti Miloševića 2006. godine optužnice protiv Karadžića i Mladića su izmenjene. Za Tužilaštvo je tada bila primarna obaveza da osigura osudu Karadžića i Mladića i zato nije želelo da se posthumno bavi Miloševićem. U optužnice protiv Karadžića i Mladića Tužilaštvo nije uključilo sve dokaze iz Miloševićevog predmeta, jer se prvenstveno koncentrisalo na dokazivanje lične odgovornosti Karadžića i Mladića, ne samo za genocid u Srebrenici, nego i za genocid u drugim opštinama.

KARABEG: Nakon presude šestorici čelnika takozvane Herceg Bosne, u kojoj se kaže da je Franjo Tuđman bio deo zločinačkog poduhvata, iz Hrvatske stižu primedbe da je Haški tribunal imao dvostruke aršine, jer je za Tuđmana rekao da je učestvovao u udruženom zločinačkom poduhvatu, a za Miloševića to nije potvrdio. Mislite li da je tu reč o dvostrukim aršinima?

KANDIĆ: Presuda čelnicima Herceg Bosne je iznenađujuća zato što je bilo upadljivo da Haški tribunal pokušava da sve što se događalo u Bosni i Hercegovini svede na to područje. To se moglo zaključiti posle oslobađajuće prvostepene presude Stanišiću i Simatoviću, a onda i posle prošlogodišnje presude Radovanu Karadžiću. Jasno je bilo da postoji tendencija da se odgovornost za genocid u Srebrenici i ostale zločine pripiše bosanskim Srbima, a da se međunarodni oružani sukob i učešće Srbije u njemu nekako zaboravi. Međutim, u slučaju Hrvatske drugačije se postupilo. Naime, u nekoliko presuda liderima bosanskih Hrvata bilo je utvrđeno da je reč o međunarodnom oružanom sukobu.
Ne treba zaboraviti da je Milošević skrivao učešće u ratu u Bosni i Hercegovini paravojnih formacija i policijskih jedinica kao što su Škorpioni i Arkanovi Tigrovi za koje je dokazano da su formirane od strane državne bezbednosti. Nije to bilo jasno kao kada su u pitanju čelnici Herceg Bosne. Oni su dobili državljanstvo Hrvatske, a 1993. godine bilo je pitanje časti govoriti o učešću hrvatske vojske u ratu u Bosni i Hercegovini. Nije to skrivao ni predsednik Hrvatske, dok je u slučaju Srbije sve to bilo prikriveno pričom o odbrani Jugoslavije, borbom za njeno očuvanje i posebno odlukom Srbije da uvede sankcije Republici Srpskoj. To je, naravno, bila igra, ali koja je ostavljala utisak, dok su u slučaju Hrvatske sudije smatrale da se 1993. godine manifestovalo nedvosmisleno, jasno i otvoreno učešće hrvatske vojske i hrvatskih institucija u ratu sa bosanskim muslimanima.

HARTMANN: U prethodnim presudama Haški tribunal je više govorio o ulozi Miloševića i tu je izneseno dosta dokaza i argumenata. Ta građa i ti dokazi su za istoričare važniji nego sudski zaključci. Zato smatram da nije tačno da je sud oslobodio Miloševića, ako uzmemo u obzir ukupni rad Haškog tribunala i ukupnu dokumentaciju koju jeTribunal prikupio. Haški tribunal je zaključio da su u ratu devedesetih postojala dva velika projekta koji su se zasnivali na zločinima - stvaranje velike Srbije i velike Hrvatske. Jedan projekt, a to je Republika Srpska, priznat je Dejtonskim sporazumom, dok drugi, a to je Herceg Bosna, nije.

KANDIĆ: Slažem se da je mnogo dokumentacije prikupljeno svih ovih godina - i u vreme suđenja Miloševiću i kasnije - koja nepobitno ukazuje da je Srbija imala efektivnu kontrolu nad vojskom druge države. U pravu je gospođa Hartmann kada kaže da ne možemo sve suditi na osnovu pravnih odluka. Postoji ogromno nasleđe od stotine hiljada dokumenata. Ne treba zaboraviti da je svedočilo više od 1.000 svedoka. Biće potrebno vreme da se vidi koje su to neoborive činjenice kad je reč o ulozi Srbije i Miloševića.

HARTMANN: Francuski istražitelj Jean Rene Ruez, koji je istraživao genocid u Srebrenici, utvrdio je da je svaki metak kojim su ubijani ljudi proizveden u Srbiji. Jedna sutkinja je tokom Mladićevog procesa postavila pitanje - kako se zove oficir jedne armije koji prima platu od druge armije i stalno je u Beogradu na sastancima sa Miloševićem. Takve stvari pominju se i u presudi Mladiću, ali zaključak je da nisu našli dovoljno dokaza da je Srbija direktno naredila da se izvrše ti zločini. Dakle, ne znači da nema dovoljno dokaza, ali da sudije u tom predmetu nisu imali dovoljno dokaza da se o tome izjasne.

(Radio Slobodna Evropa)

Thursday, December 28, 2017

Mario M: Sličice iz Banjaluke


 novi shopping mall

 Parkic - rekonstrukcija

 parking u Palasu

 tajkunski biser

 Zimzograd

 Arnaudija pred rekonstrukciju

 Euroherc

 klizaliste

 luna park

 Gradska mljekara - napustena

Wednesday, December 27, 2017

Ante Marković: Zablude ćemo plaćati siromaštvom, trovanjem duha i položajem daleke periferije Evrope


Prije 26 godina u Skupstini SFRJ Ante Markovic je rekao:



Umro je 28. novembra 2011. godine u Zagrebu, u 88. godini života.
Narodi na Balkanu zive onako kako je Ante Markoic predvidio.

Tuesday, December 26, 2017

Borac se pojačava


I u Banjaluci se igra prvoligaški fudbal. Vratio se ove sezone Borac u Premijer ligu BiH. To ne znači da su i utakmice mnogo bolje. Tu su i Vulturesi ali tribine su više prazne nego pune... U cijeloj Bosni i Hercegovini fudbal je u očiglednoj krizi, igrališta su loša, spas se nalazi u čestim promjenama trenera i igrača, nedostatak novca prati nedostatak interesa... Od prije desetak dana nastupila je zimska pauza, Borac je vrlodobar – sedmi, 24 boda, gol razlika 12:16. Ispred njega su Mladost iz Doboja (nije Sloga promijenila ime, klub Mladost je iz manje poznatog Doboja - mjesne zajednice u Kaknju) i Krupa (klub iz komšijske Krupe na Vrbasu). Za prvo mjesto bore se Željezničar i Zrinski. Takva je sada BiH Premier league.

Od dvanaest Borčevih golova dva je postigao Mahir Karić. Ništa neobično da u Klubu među izglednim pojačanjima nisu najavili dolazak Mahira Karića (?!). Nije greška, Mahir je novi igrač, a taj novi Mahir Karić je doskorašnji vezni igrač Viteza. Tako bi u nastavku prvenstvene sezone, u drugoj polovini februara, Borac mogao istrčati sa dvojicom imenjaka i prezimenjaka koji nisu ni rođaci... Biće zabavno ako se obojica upišu u listu strelaca.

(Parkic)

Monday, December 25, 2017

Sretan vam Bozic!



Svima vama koji danas slavite zelim sretan Bozic i ispunjenje svih zelja!

*****************
Uz cestitku jedna vijest iz Bosne i Hercegovine koja potvrdjuje da nije sve crno kako se cini, da ni Olovo, ono iz Bosne, nije metafora za tezinu.
********************
Imami iz Olova čestitali Božić: Crkve su i naše bogomolje

Lijepe slike otišle su ovih dana iz Olova. U Gospinom svetištu u tom gradiću uoči jednog od najvećih katoličkih blagdana, održan je tradicionalni božićni prijem koji je organizirao upravitelj svetišta Fra Ilija Božić.
Pored načelnika Općine Olovo Đemala Memagića te predstavnika vjerskog, kulturnog, privrednog i političkog života Olova, prijemu su prisustvovali i gosti iz Vareša, Kaknja i Busovače.
Posebno su bile dirljive poruke predstavnika Islamske zajednice u BiH koji su srdačno čestitali blagdan Božića. Ove geste su u tmurnoj stvarnosti, ispunjenoj stalnim prepucavanjima i tenzijama, odaslale su jednu ljepšu atmosferu iz naše domovine. Nakon nedavnog primjera katoličkog svećenika koji je doveo učesnike u džamiju ili imama iz Prozora koji vozi komšije na misu, ovim primjerima, daleko od kamera, Bosna obnavlja svoju dušu.
Naime, u ime Medžlisa IZ Olovo i glavnog imama Esada ef. Pepića prisutnima se obratio zamjenik glavnog imama Eldin Kamenjašević koji je kazao da je "u tradiciji islama odnosno u osnovama njegovog učenja da poziva ka dobru, pa bilo to da je Božić, Nova godina ili Bajram". U ime Medžlisa, čestitao je blagdan Božića i Novu godinu, sa željama za "zdravlje, nafaku, opskrbu, dobrosusjedske odnose i za razumijevanje".
"Kao što se radujemo kad je svadba, veselje, kao što tugujemo zajedno kad je smrt, ne pitajući koje je ko vjere... Drago mi je da se dijete rodi, uspije, kao što mi je žao kada neko ode s ovog prolaznog svijeta. Jer, ode naš čovjek", ističe ef. Pepić.
Podsjeća da se 1995. i 1996. godine mogla vidjeli slika potpuno porušenog Olova i potpuno netaknutih crkava.

(Radio Sarajevo)

Sunday, December 24, 2017

Ljubodrag Stojadinović : Heroj u Kremlju

Foto: Slavica Miletic
Bio je to susret dva velikana, jer da nisu takvi, zašto bi se uopšte sretali? Mada nas je ipak nadahnuo rodoljubivi zanos: ovaj naš je veći! Viši, bar za glavu i po, i koji prst pride. Ostavlja utisak, ulaguje se domaćinu, ali umereno, zahvaljuje onoliko, govori ruski kao da je odrastao na Arbatu.
Da li se ja to, u neku ruku, šegačim sa vizuelnim efektima istorijskog susreta Putina i Vučića? U neku ruku da, takva mi je narav, mada događaj iziskuje ozbiljnost, iako je naglašeno osećanje obostranog prijateljstva već određeno opštim mestima u protokolu. Taj kastinski izum, protokol, određuje položaj svakome smrtniku, jer mu tamo nema pristupa, a naročito besmrtniku, koji samom svojom čarobnom pojavom ispisuje opasne stranice istorije.
Bio je to susret provincijalne snishodljivosti i imperijalne ravnodušnosti. Onoliko koliko je razmetljiv u svom dvorištu, toliko je Vučić skrušen kao gost. Uglavnom, nije bilo nasrtljivog ljubljenja, to je Putin (protokolom) iskorenio odmah pošto ga je Nikolić omazao vlažnim cmakanjima, najmanje pet puta po tri puta, pre one kišne parade pobede u Beogradu, a naročito na ispraćaju.
Vučić je prihvatio ispruženu ruku, klimnuo glavom, i to je bilo sasvim pristojno. Putin nije sklon da sa gostima deli preteranu ljubaznost, on svoju apsolutnu moć već godinama nosi kao deo snage svoje države, i uglavnom mu je svejedno s kim razgovara.
Zahvaljivanje Putinu i Rusiji, bilo je na nivou snebivanja siromašnog gosta iz malog mesta, koji se ipak čudi kako je baš njega zapalo da na „najvišem nivou“ sedi u zlatnom Kremlju. Prvo za veto Rusije u UN, kojim je sprečeno da Srbija dobije dangu genocidnog naroda. Kao da jedna rezolucija može da promeni bit stvari, ili da odredi sve nas kao počinioce zločina. Distribucija zlodela na narod moguća je samo onda ako pristanemo da se poistovetimo sa zlikovcima i njihovom sudbinom. Osobenom vrstom političke amnezije, Vučić amnestira sebe od svega što ga vezuje za vrlo mračni deo njegove prošlosti, ali ne i „narod“, koji od najteže hipoteke brani Putinom.
Zanimljiva je zahvalnost Putinu na poklonima u oružju, velikodušnost koja nam omogućuje vojnu neutralnost. Ova protivrečnost razrešava se u odnosu prema donatoru: neutralnost prema svima, naklonost darodavcu, iako je poklon faličan, polovan, istrošen i skupo nas košta. Politička i vojna neutralnost je nedostižna iluzija za državu bez granica, pa je ona odmah i negirana, jer će njene nesolidne varijacije tek biti razrešavane u mučnim dijalozima sa Haradinajem.
Vučić je tronuto saopštio Vladimiru Vladimiroviču da „ ponosni srpski narod nikada nije i neće uvoditi sankcije Rusiji“. Kao da teška pitanja izolacije, embarga, sanitarnog kordona ili sankcija proizlaze iz neposrednog odnosa među narodima. U ovakvim i sličnim razgovorima, „narod“ , kao krajnje fluidni, neodredivi i nepostojeći politički činilac, upotrebljen je kao moneta poistovećivanja autoritarnih lidera sa društvom. Kad ti kažem ja, to je taman kao da ti je rekao narod: nema sankcija, brale.
Sklopljeni su neki važni ugovori. Koliko su dobri za nas, saznaćemo za nekoliko godina. Ovde još stoje zavarene dve cevi za „Južni tok“, a najveći dnevni list u Srbiji osvanuo je sa skoro nestvarnim naslovom: „Putin pozvao Srbiju da bude deo Turskog toka“. Rekao je: „Želimo stabilni Balkan. Srbija može da postane važna karika u transportu gasa“. Turski tok deo je zajedničkog atavizma, nije ni izbivao iz srpskih žila u prošlosti. Ali ovo je poslovna najava mirnog Balkana, bar zbog transporta gasa. Da li su to bili lozinka i smisao ove ambiciozne turneje?
Bilo bi dobro zaviriti u zonu razgovora koji se odvijao „u četiri oka“, licem u bratsko lice. Znaš šta maljčik, ovo što smo rekli pred novinarima, to je za njih, da tupe svoje plajvaze, a sad slušaj šta baćuška ima tebi da kaže. Tako nekako, ili možda sasvim drugačije.
Kad sve prođe, i vrati se u svoj Happy, Vučić će u višesatnoj ispovesti Mariću, na primer, kazati kako su ti razgovori bili teški. Izuzetno teški. Možda najteži koje je imao, a imao je toga ihaj! Ali, on sa tim nije imao problema, nije dao na sebe, nije dao na državu, jer niko, pa ni Putin ne može da ponižava Srbiju.
Ali, o čemu se radi? Ipak se o nekim stvarima ne govori javno. O podjednakoj bliskosti sa silama koje su sve udaljenije. Šta će biti sa ruskim centrom u Nišu? Šta to Srbija radi sa Alijansom, izvodi vežbe sa trupama i štabovima obe strane, ponekad u isto vreme. Kakva je cena za primicanje Uniji, šta je sa evroazijskim savezom? Šta od rashodovanog ruskog naoružanja još treba Vojsci Srbije, i važe li za nju još oni NATO standardi iz Tadićevog doba? Konačno, gde zaista ide Srbija, zna li to uopšte njen predsednik! Zna li šta će se događati kad se neizbežna odluka donese?
Neke od protokolarnih i tajnih tema svakako su u sferi političke trivijalizacije i mitskog folklora. Stereotipa o „pravoslavnoj braći“ i bezuslovnoj viševekovnoj ljubavi nije bilo ni na marginama. Politički interesi ne poznaju emocije, srpski deo Balkana za Rusiju je deo prostora a ne pitanje ljubavi. Rusija neće rešavati naše probleme, ali će možda pružiti pomoć, ne u skladu sa svojim, nego sa našim moćima.
Režimski javni servis, uporno i ponizno malajući i krečeći Vučićev postament, pokušao je da izdašno isprati susret u Moskvi. Da uz apsolutnu glorifikaciju predsednika prikaže njegovu posetu kao posebno dostignuće, nezadrživi lični uspon, pa skoro i herojski podvig. On na ravnoj nozi, na njegovom jeziku razgovara sa jednim Putinom i dobija sve što poželi.
Iste večeri mi se javio dalji rođak iz Niša, čije su impresije predsednikom beskrajne: „’El si vido, kačamak ti neslan ’bem, ovaj naš sa svakoga gde putuje razgovara na domaći jezik. Pa se ti još zajebavaj!“
Rekoh mu da više neću, i da sam lično zadivljen.
Ne zna se još kako i o čemu je Dačić razgovao sa Lavrovim. Nema vesti da je bilo šta popio, niti da je pevao. Bilo bi razumno da mu je Vučić zabranio da zine, jedna budala manje u delegaciji.
Peščanik.net, 21.12.2017.

Friday, December 22, 2017

Dragan Đilas: Džaba im svi Informeri i Pinkovi - mi smo većina


Zašto sam siguran u to što tvrdim? Zato što nas ima više. Ne verujete u to? Postavite sebi pitanja koja sam naveo u tekstu i verujem da ćete promeniti mišljenje... Da li zaista verujete da većina vaših prijatelja misli da je bolje da Beograđani sami kupuju udžbenike za decu nego da im ih kupi grad?
Da li zaista verujete da većina vaših komšija misli da je bolje da penzionerima koji imaju penziju preko 25.000 dinara ista bude smanjena nego da je primaju celu. A da onima koji primaju manje od 20.000 i kojima je grad godišnje davao još toliko se ta 13. penzija ukine?
Da li zaista verujete da većina vaših koleginica i kolega smatra da je bolje da žena kada se porodi ne dobije ništa umesto da dobije 50.000 dinara i bebi paket sa osnovnim potrepštinama vredan 200 evra? Da li zaista verujete da većina ljudi oko vas želi da se u Beogradu gradi što više šoping centara, umesto da se grade obdaništa, škole, domovi zdravlja?
Da li zaista verujete da većina Beograđana smatra da treba dati stotine hiljada evra folk zvezdama da pevaju za novu godinu, da je normalno odjednom i to s jeseni, a ne tokom leta, zatvoriti Slaviju, dva bulevara i Brankov most, da je gradski prevoz bolji kad se godišnje umesto sto kupuje samo dvadeset novih vozila, da je normalno 50 miliona evra godišnje plaćati za spaljivanje otpada, da je sasvim u redu da vrh gradske vlasti organizuje usred noći pod fantomkama rušenje objekata u Savamali...
Siguran sam da ne verujete. Siguran sam da i vi verujete da smo MI koji želimo normalno da živimo u stvari većina. Mi koji želimo bezbedne ulice i bezbedna školska dvorišta, MI koji smo protiv nasilja i agresije, MI koji hoćemo da gradska preduzeća budu vlasništvo Beograđana, a ne da se prodaju, MI koji želimo što više turista u našem gradu, ali želimo pre svega grad napravljen za nas koji ovde živimo... MI smo većina i zato je apsolutno nebitno šta pričaju Vučić, Mali, Vesić, džaba im svi Informeri, Aloi, Srpski Telegrafi, Pinkovi, ćirilice, latinice, glagoljice i ostale - ice. Džaba im jer od njih više ništa ne zavisi. Sve zavisi samo od nas. Hoćemo li se ujediniti i hoće li građani koji su većina izaći i glasati. Ovo prvo će mnogo uticati na ovo drugo.
Zato je velika odgovornost na stranačkim liderima koji moraju da budu prvo Beograđani pa tek onda predsednici stranaka i pokreta. Jer da nije desetina hiljada Beograđana koje za njih glasaju njihove stranke ne bi postojale. Zato 'ajde da se ne lažemo i da na glas kažemo da Beograđane ne interesuje da li se neka stranka vidi više ili manje na plakatu, ko je na konvenciji od lidera govorio treći, a ko peti, niti im je bitno koja stranka ima koliko odbornika na zajedničkoj listi. Njima je bitno da se propadanje Beograda zaustavi i da grad krene u drugom smeru. Zato očekuju da ljudi kojima su i do sada davali svoj glas govore ono što oni misle. Jer nisu oni njih samo zaokruživali na listićima. Ne, oni su im davali svoj glas, svoju moć govora - da govore umesto njih o stvarima koje su im bitne, koje ih bole, a trebalo bi da im donose radost. I taj glas kojim u ime svih tih ljudi govorimo mi političari, taj glas u kome se sakupi snaga glasova desetina i stotina hiljada ljudi - taj glas odjekuje, grmi, stene pucaju kad se on prolomi... Ta snaga pobeđuje sve, a kamoli da neće jednu lošu vlast, toliko lošu da velika većina Beograđana to posle četiri godine jasno vidi. Ta većina, te stotine hiljada ljudi su spremni da izađu i glasaju za promene. Nemojmo ih ometati u tome.
Autor je bivši gradonačelnik Beograda koji će se, kako je najavio, ponovo kandidovati na tu funkciju na predstojećim lokalnim izborima.
(DANAS)

Thursday, December 21, 2017

Most Radija Slobodna Evropa Balkanski populizam

Kod Omera Karabega gostovali su istoričari: Dubravka Stojanović iz Beograda i Tvrtko Jakovina iz Zagreba. Razgovarali su o populizmu na Balkanu.

OMER KARABEG: Koje današnje balkanske lidere svrstavate u populiste?




DUBRAVKA STOJANOVIĆ: Bolje bi bilo da me pitate koga ne smatram populistom polazeći od Orbana, pa nadalje. Bugarski premijer Bojko Borisov je vrhunski predstavnik populizma. Po mnogima je grčka Siriza par excellence primer levog populizma. Čak I ovo što je slovenački predsednik Pahor izvodio hodanjem po Sloveniji teško bi se moglo drugačije nazvati. Populista ima i u Hrvatskoj. U Bosni i Hercegovini su gotovo svi takvi. Vučić se, naravno, podrazumeva, on je na prvom mestu.

TVRTKO JAKOVINA: Ja bih rekao da je kod Orbana puno ozbiljnija stvar nego obični populizam. Isto vrijedi i za sadašnje i poljske lidere. Mislim da populist nužno ne vjeruje u ono što govori nego radi ono za što zna da će proći kod manje obrazovanih ljudi, pa će oni biti njegovi glasači. Kod Vučića sigurno ima više populizma nego kod Plenkovića, mada je i ovaj sklon populističkim potezima. Danas u Hrvatskoj od nacionalizma, a u zadnje vrijeme i od klerikalizacije ne možete dići glavu. Populista je bilo puno u Makedoniji koja je možda malo specifična zbog toga što tamo teško možete igrati samo na jednu kartu, kao što to možete u Srbiji i Hrvatskoj. Da biste u Makedoniji bili na vlasti morate u najmanju ruku računati na potporu barem jedne albanske partije, pa imate nešto malo otežanu situaciju. U Grčkoj trenutno dominira lijevi populizam, a što se tiče bugarskog premijera, teško da možete od čovjeka, koji je karijeru počeo kao tjelohranitelj, pa se pretvorio državnika, očekivati puno više od populizma.

JAKOVINA: Ideologiju ogromnog broja balkanskih političara osim nacionalizma karakterizira i želja za opstankom na vlasti pod svaku cijenu i to što duže. To podrazumijeva spremnost na najnevjerojatnije kompromise i javne iskaze. Ako je netko do jučer bio član Saveza komunista, a sada je veliki antikomunista, rekao bih da sigurno ranije nije imao komunistička uvjerenja, a nisam siguran ni da li čvrsto vjeruje u ono što danas glasno promovira.

STOJANOVIĆ: Populizam je u stvari način na koji mislimo o politici. On može da bude i levi i desni i centralni, njegova ideologija može zaista biti veoma rastegljiva. Na prvom mestu je razumevanje naroda kao biološke celine na čijem čelu je vođa koji predstavlja 100 posto, ili kako je Milošević govorio, 104 posto naroda. To je antipluralizam koji je kolektivizirajući, on guta svakog pojedinca i ne dozvoljava da bilo koja grupa ili bilo koji čovek budu izvan kolektiva. To ima za posledicu silne neslobode, pre svega gušenje slobode štampe, što danas imamo u Srbiji i u drugim zemljama ovog područja. Uništavaju se institucije, izbori su farsa, podela vlasti
gubi svaki smisao. To je način mišljenja o politici koji briše sve što čini parlamentarnu demokratiju i njene institucije.To su tačke koje povezuju i te vođe i te režime u toj tako modernoj reči - populizam.

JAKOVINA: Sve to što danas vidimo zapravo je asocijacija na taj tip režima. Praktički imamo suspenziju parlamenata. To su tijela koja ništa ne znače. U njima sjede ljudi koji u velikoj većini nemaju vlastito ja i ne odgovaraju nikome drugom osim vlastitoj partiji. Pravosuđe je takvo da vjerojatno nikada u povijesti sudovanja, od valjda plemenskih sudova, nismo imali toliko neefikasan pravosudni sustav.

STOJANOVIĆ: To su ti neodređeni politički sistemi u kojim ne znate u čemu živite. Jasno je, bar u Srbiji, ko donosi odluke. Donosi ih jedan čovek - prema tome, to bi mogla biti diktatura. Institucija nema, pravosudni sistem gotovo da i ne postoji - ili imamo zastarevanje procesa ili slučajeve kao što je bio proces optuženima za paljenje američke ambasade koji je trajao devet godina da bi bile izrečene tako male kazne da su one potpuno zanemarljive. Često se za populizam kaže da je to neliberalna demokratija. To je po meni jedna od najpogrešnijih definicija, jer bi to značilo da je populizam ipak demokratija. Ne, on nije demokratija, on je suprotnost demokratiji, ili kao što je jedna autorka odlično rekla, on je autoimuna bolest demokratije. Populizam jeste rezultat demokratije, ali rezultat koji demokratiju ubija iznutra.

KARABEG: Ima li kod današnjih balkanskih populističkih lidera elemenata kulta ličnosti.

STOJANOVIĆ: Naravno da ima i taj kult pre svega pravi sam Vučić. Tu je naravno i Vulin da pomogne, jer Vulin i služi za to da bi Vučić mogao da ispadne razuman u odnosu na njega. Kult, naravno, uvek pravi onaj kome je kult posvećen, u ovom slučaju Vučić. Način na koji on govori i kako sebe predstavlja, količina vremena koju provodi u televizijskim studijima - sve to govori da je reč o kultu ličnosti.

JAKOVINA: Kult se ne stvara samo oko lidera. Mi imamo kult nedodirljivosti i oko tema o kojima ne možete otvoriti raspravu, jer se smatra da bi se time dirnulo u samu srž nacionalnog bića i opstanka nacije.

KARABEG: Zašto Evropska unija podržava populiste i autokrate na Balkanu?

STOJANOVIĆ: To je počelo s padom Berlinskog zida kada je tadašnja Evropska zajednica podržavala sve što nije komunizam. To je bilo vreme duboke zaslepljenosti zapadne Evrope koja je verovala da treba podržati sve što je antikomunističko, pa makar se radilo i o tvrdim konzervativcima, nacionalistima i radikalnih desničarima. Nama je već tada bilo jasno da je to vrlo pogrešno jer smo znali ko je ovde došao na vlast posle komunizma. A što se tiče njihovog uverenja da na Balkanu samo autokrata obezbeđuje stabilnost - to je jedan krajnje ciničan stav. Oni verovatno misle da mi nismo zrela politička društva i da ne bismo znali šta da radimo sa
demokratijom, pa je bolje da imamo autoritarnog vođu. Pogrešno je misliti da autoritarne vođe obezbeđuju stabilnost, jer kad oni više ne budu imali čime da nahrane ljude ponovo će ponuditi nacionalizam i rat kao izlaz, kao što je to već urađeno početkom devedesetih.

JAKOVINA: Europska unija podržava populiste i autokrate na Balkanu zato što je europska ideja u eri populizma došla u krizu. Tu krizu su produbili odlazak Ujedinjenog kraljevstva iz Europske unije, izbjeglice sa Bliskog istoka i Afrike, koje neće prestati dolaziti, i neredi na Bliskom istoku koji neće prestati ni nakon Asadove pobjede. Tu je i strah od Rusije i njenog agresivnog ponašanja. U takvoj situaciji oni će na prostoru, gdje postoji određeni afinitet prema Rusiji, podržati osobe koje nisu uzorni demokrati, ali mogu osigurati da ne dođu Rusi. Takvim liderima oni su spremni progledati kroz prste. To je razorno za sva balkanska društva, to sigurno ne može osigurati dobru budućnost, međutim političari često misle na kratke staze.

KARABEG: iz opšteg trenda jačanja populističkih i autoritarnih režima na Balkanu izdvaja se makedonski slučaj.

STOJANOVIĆ: S najvećim nadama i optimizmom gledam na makedonski slučaj, ali moramo da kažemo da iza toga stoji ogromna borba građana Makedonije i i Skoplja. Setimo se da su oni godinama bili na ulicama i da je poslednja faza protesta bila izuzetno naporna, riskantna i opasna. Moram da kažem da za sada u drugim društvima Zapadnog Balkana ne vidim takvu odlučnost kakvu su pokazali makedonska opozicija i građani Skoplja i drugih gradova koji su se tako istrajno borili protiv Gruevskog.

JAKOVINA: Makedonija je u jednom trenutku gotovo skliznula, počela je klizati od Europe, čak i od Balkana ako baš hoćete, pa je došlo je do ogromnog nezadovoljstva što je olakšalo pad režima. Ja mislim da je kod nas najveći problem sa onim liderima, nazovimo ih populističkim, koji su ultrapopularni i koji su nesmjenjivi na izborima. To je pravi problem i zbog toga mislim da se makedonski slučaj možda ipak neće moći uzeti kao paradigmatičan.

(Radio Slobodna Evropa)

Wednesday, December 20, 2017

Pogorelic u Beogradu


Pogorelić se vratio u Beograd

Posle 28 godina, u Beogradu će ponovo u subotu, 16, i ponedeljak 18. decembra, nastupati pijanista svetskog glasa Ivo Pogorelić, koji je poslednji koncert u rodnom gradu održao 28. marta 1989. godine. On je u jednoj od retkih izjava za beogradske medije priznao da je bezmalo tri decenije zaobilazio Beograd, jer nije imao unutrašnju potrebu za tim, koju sad tvrdi da oseća. Posle raspada bivše SFRJ Pogorelić je uzeo je hrvatsko državljanstvo, a živi u Luganu u Švajcarskoj. Međutim, sad se u medijima otkriva da je on, ipak, pre dve godine tajno pohodio Beograd, kad je uprkos "zapuštenosti grada" prošetao Kalemegdanom i najužim centrom, nostalgično obišao njemu drage poslastićamice, bio viđen na Palilulskoj pijaci, u diskreciji vežbao na "Kolarcu"… Muzički povratak na beogradsku koncertnu scenu Pogorelić je potvrdio 1. januara 2017, zbog proba je doputovao još u četvrtak, sviraće na novom klaviru Zadužbine Ilije M. Kolarca, koji je nedavno sam odabrao u fabrici Stenvej u Hamburgu, a zbog koncentracije izričito je zabranio slikanje i snimanje. Njegovoj ovdašnjoj publici, koja na "Kolarcu" može da pogleda i izložbu umetnikovih portreta, jedino još ostaje da se nada da će čuveni pijanista odoleti sklonosti da u poslednji čas otkazuje koncerte, za koji su u ovom slučaju karte rasprodate za samo tri sata. Kako je najavljeno, Pogorelić će u subotu u pratnji Simfonijskog orkestra RTS i dirigenta Bojana Suđića, svirati Dvoržakova i Šopenova dela, a na resitalu u ponedeljak kompozicije Volfganga Amadeusa Mocarta, Ludviga van Betovena, Jana Sibelijusa i Sergeja Rahmanjinova.
Rođen 1958. na Dan oslobođenja Beograda, dete iz mešovitog braka Hrvata i Srpkinje, Pogorelić je u rodnom gradu počeo da uči klavir u sedmoj godini, a u desetoj je imao prvi koncert na "Kolarcu". Muzičko školovanje završio je u Moskvi, gde je na čuvenom Konzervatorijumu Čajkovski sreo poznatu gruzijsku pijanistkinju Alisu Kazaradze, što je umnogome odredilo njegov život i karijeru. Njihova pedagoška i umetnička saradnja pretvorila se i u ličnu vezu - posle venčanja živeli su u Londonu sve do njene smrti 1996, posle čega se Pogorelić jedno vreme povukao iz javnosti, ali nije dugo ostao sam. U vrh svetske pijanističke orbite, osim nespornog talenta, 1980. lansirao ga je skandal na prestižnom Međunarodnom takmičenju "Frederik Šopen" kad je zbog njegovog isključenja čuvena Marta Argerič napustila žiri, a njega proglasila genijem. Iza njega su višedecenijska karijera, koncerti širom planete, bogat repertoar, snimci, priznanja… Prvi je među umetnicima pre 29 godina dobio titulu Uneskovog ambasadora dobre volje, spada u zvezde koji brinu i o obrazovanju mladih umetnika - u Hrvatskoj je 1986. osnovao Fond za mlade muzičare, a u SAD Međunarodno pijanističko takmičenje, koje pobedniku visinom stipendije omogućava razvoj u vrhunskog solistu. Sve to čini ga jednim od najintrigantnijih pijanista današnjice.

Jelena Tasić (Danas)
15.12.17.

Ivo Pogorelić omađijao i publiku i muzičare

Sa puno emocija i frenetičnim aplauzom beogradska publika je dočekla slavnog pijanistu Ivu Pogorelića večeras u Kolarcu

ISTORIJSKI koncert - u pravom smislu te reči, održao je sinoć u Kolarčevoj zadužbini slavni pijanista Ivo Pogorelić sa Simfonijskim orkestrom RTS, pred više nego zahvalnim slušaocima koji su nastup klavirskog superstara sa ogromnim uzbuđenjem čekali bezmalo tri decenije. Emocije prilikom ponovnog, predugo iščekivanog susreta sa publikom svog rodnog grada nije krio ni maestro a ni Beograđani, koji su Veliku dvoranu Kolarca ispunili do poslednjeg mesta.
Kada je, posle Dvoržakove Devete simfonije te pauze, veliki Ivo konačno stupio na scenu na kojoj je prvi put zablistao kao dečačić, krajem šezdesetih, pre no što se otisnuo najpre u prestižnu moskovsku školu a docnije i u beli svet - dočekale su ga ovacije. Frenetični aplauz trajao je, činilo se, beskrajno, dok je Pogorelić fokusirano sedao za "stenvej" koji je sam nedavno u Nemačkoj odabrao, upravo za dvoranu Kolarca.
A kada je Ivo najzad i zasvirao, emocije su se u dvorani gotovo mogle seći nožem - Šopenov Drugi klavirski koncert u izvođenju ovog jedinstvenog pijaniste, praćenog sjajnim našim Simfonijskim orkestrom, odista je nešto za nezaborav. Nešto što je vredelo čekati, pa makar i gotovo celih trideset godina. Starije generacije slušalaca nedvosmisleno su se sinoć prisetile šta je to našeg Ivu nekada davno izdvojilo iz mnoštva i vinulo u svet koji je kao mladić namah osvojio, dok su se oni mlađi uverili da je Pogorelić - jedan jedini. Jedinstven. Neponovljiv.
Kako je dočekan, isto je tako, pa još glasnije, toplije, emotivnije i ispraćen Ivo sa scene. Aplauzom koji probija zidove, koji lomi srca, koji puni dušu. (…)
VELIKI ekscentrik i odista povučen, te za zvezdu svog ranga istinski preksroman čovek, Ivo se beogradskoj publici, koja ga je predugo čekala, zaista od srca odužio. Nije štedeo komplimente na račun Simfonijskog orkestra i maestra Suđića, ali ni na račun publike - sa kojom se susreo u ambijentu Muzičke galerije Kolarca, u kojoj je upriličena izložba fotografskih portreta Pogorelića od 1977. do 2017. Slavni pijanista se iskreno iznenadio i oduševio postavkom, a u galeriji se posle koncerta posvetio i oduševljenim svojim slušaocima, pre svega najmlađima kojima je rado delio autograme. (…)

Marina Mirković (Novosti.rs)
16.12.17.

Sunday, December 17, 2017

Posveta Puli i pravi pravcati pulski roman


Galerija Makina bila je preksinoć mjesto gdje u prvom planu nisu bile fotografije, nego jedan roman i to roman koji se događa u Puli, zove se "Stogodišnje djetinjstvo" autora Amira 
Alagića, koji je o svom novom djelu govorio zajedno s Bojanom Žižovićem i Nenadom Popovićem iz izdavače kuće Durieux koja je roman objavila.
- Nisam iz Pule, ali jesam iz Pule, kaže Alagić koji je rođen u Banjaluci. ?Nisam tu rođen, došao sam i jednostavno ovaj grad volim, kao da ima neka čarolija između mene i ovog grada. Pula 
i ja dijelimo sličnu sudbinu, a to je sudbina izgnanstva. Ja sam izgubio grad, a ona je izgubila ljude, kaže Alagić koji je u romanu ispričao priču o sto godina Pule. Ovaj grad nikad nije uspio odrastati jer kada dođe u neko doba da se razvije, povijesne okolnosti ga "očiste", kazao je Alagić.
Glas Istre
Žižović je roman nazvao posvetom Puli i "pravim pravcatim pulskim romanom" s radnjom smještenom u Pulu, a likovi u romanu šeću ovim gradom, spominju se neke ulice i dijelovi grada, dok glavni lik Slavko Delcaro čak i živi u istom stanu na Verudi gdje živi Alagić. No, napominje da je povijesni aspekt ubačen prvenstveno kao kulisa za odnos među likovima.
- Često se krećem po rubu realnosti, kaže Alagić. No, zanimljivo je, a to Žižoviću nije moglo promaknuti i nije to mogao preksinoć ignorirati, da se dio radnje događa i u pulskim novinama koje bi mogle podsjećati na Glas Istre. Pojavljuje se tako fotografa koji se u romanu zove samo Štif, a mogla bi biti aluzija na kolegu Dejana Štifanića. S druge strane, ima tu nekih imena poput Vladimira Strahinje koje se ipak ne odnosi na kolegu Zvjezdana Strahinju, kao što niti prezime Tidić nema veze s Teom Tidić tim više što u romanu nemaju veze niti s spomenutom novinskom firmom. Zato prezime Žišović koji u romanu radi u toj novini podsjeća na imena kolega Žižovića i Šišovića, dok je sam autor Amir Alagić sebe ubacio, ili kako kaže "transponirao se" kao sporedni lik u vlastiti roman i to kao novinar u našem listu. Uostalom, u romanu ima puno blago promijenjenih imena ili prezimena ili sudbina. Glavni lik Slavko Delcaro skladatelj je i prosvjetni radnik pa premda je izmišljeni lik njegova skladba 
"Prežihofova misao" može poslušati na stranici SoundCloud, pod profilom Slavko Delcaro.
Daj, pročitaj ovo
Popović koji je, kako reče Žižović, Alagića "uzeo pod svoje" je govorio o svom viđenju romana ali i o situaciji s objavljivanjem novih knjiga u Hrvatskoj u kojoj se, kako kaže, književnost već 20 godina odvija na potezu Bogovićeva - Preradovićev trg u Zagrebu.
- Tehnički je najbolje kada te netko zaustavi na ulici i kaže "Daj, pročitaj ovo". Knjige se moraju objavljivati zbog pritiska koji proizvode pisci. Moraš pročitati tekst i idjeti piše li taj čovjek autentično ili ne. Poslije to izađe takoreći o svom trošku, o riziku autora, kaže 
Popović i dodaje da postoje čitava područja u Hrvatskoj koja pišu i pjevaju himne o sebi te ističe ?"Addio Pola" Gori usssi Winnetou.
Kada govori o Puli, Istri i književnosti koja ovdje nastaje on spominje tu "magiju 
drugačijeg osjećaja svijeta", za razliku od potrošenih osjećaja zagrebačkog ili sarajevskog asfalta.
- Ovo je iznimna knjiga. Ovo je vrlo klasičan roman sa zapletom u stilu Edgara Alana Poea koji se razvija u nešto čudesno. Tu je sugestivna galerija likova, zapleta, akcija, malih detalja koji se pojavljuju praktički na svakoj stranici kao da se gradi veliko projekciono platno na kojem se gradi Pula kakvom je poznajem. Najviše mi se dopalo što Alagić po Puli hoda i piše onako kako hoda i piše Peter Handke - otvorenih očiju i bez balasta, kaže Popović koji Alagićev roman svrstava po kvaliteti i važnosti ali temi uz Ugussijev "Podijeljeni grad" i Velikićevu "Via 
Pula".
Nema debate
Popović se osvrnuo i na ono što je nazvao "misterij istarskog književnog života" radi kojeg 
izađe samo prikaz knjige (koja govori o Puli) kako je bilo na promociji nakon čega više debate nema. Primjerice, o ?Podijeljenom gradu? nije se pisalo u Glasu Istre, a Popović kaže da nije vidio da je bilo velikih diskusija ili diskurzivnih tekstova o Velikćevim romanima.
- Pula sama sebi nije tema, iz nerazumljivih razloga, kaže Popović koji se boji i da će Alagićev roman u Istri i Puli ostati "nepročitan, neinstaliran, neocijenjen".
Ovo je Alagićeva treća knjiga nakon zbirke priča "Pod istim nebom" i romana "Osvetinje". Priče i pjesme Alagić je objavljivao u raznim književnim časopisima i zbornicima, a scenarist je i redatelj kratkog igranog filma  "Poigravanja ili Pokvareni bojler". (Mladen RADIĆ)
(Glas Istre)

Friday, December 15, 2017

Svetlana Cenić: TINA


Kod nas uvek ima sezona nečega što nema alternativu. Mir nije imao alternativu, pa smo se dohvatili noževa i vatrenog oružja da još uvek tragamo za mrtvima. Dejton od 1995. nema alternativu, a original sporazuma pronađen u špajzu, dok ga svako tumači kako mu padne na pamet, upotrebljava i zloupotrebljava, samo ne koristi ono dobro u njemu. Privatizacija nije imala alternativu, pa smo očerupali sve živo i mrtvo, a ovaj multietnički i multikonfesionalni soj sveže obogaćenih, a neprosvećenih i bahatih, ne da oka otvoriti. Interesantno da im je (ne)kultura ista, jezik isti, kao i istorija obogaćivanja. Reklo bi se kao jedan narod.

Reforme nikad nisu imale alternativu, posebno reforma pravosuđa kako bismo došli do nezavisnog sudstva i tužilaštva, a onda i pravne države. Takva je vladavina prava da ne znamo kad prestaje vladavina i počinje pravo. Spojeno, gotovo simbioza. I u velikoj ljubavi. Ne bi taj zagrljaj raskinulo ni pet Mektićevih presica dnevno.

No, raduje me i da je u Sarajevu 13.11. otpočela dvodnevna radionica o unapređenju saradnje tužilaštava i policije. Ne znam da li su imali pre toga kick off meeting i da li će posle toga biti brainstorminga. Za storm (oluja) sam sigurna, za brain (mozak) nisam. Demokratizacija je bila bez alternative, sve dok nismo shvatili da nam je partokratija nad demosom. E, sad ta partokratija treba da sagradi demokratiju. Nisam pametna kako se partijski lider - autokrata pretvara u stvaraoca demokratske države i uz to reformatora sa konstantnim gubicima u državnoj kasi.

Regionalna saradnja nam je bezalternativna otkako smo se raspali. Toliko je uspešna da se svako malo referendumski potresamo, ratom pretimo, islamiste nam prebrojavaju, četnici se postrojavaju, ustaše su za dom spremne, a sve pod pokroviteljstvom susedstva u miru, ljubavi i poštovanju teritorijalnog integriteta i suvereniteta mile nam države. Ne bih sada o tome kako smo prećutali sav proces oko odobravanja sredstava iz EU fondova za Pelješki most, a onda nadamo dreku busajući se u nacionalna prsa da mosta neće biti. Ili to što ne znamo kuda od Sarajeva do Beograda, a da struku niko ni upitao nije. Politika će nam reći šta je najbolje, pa u zavisnosti ko na koje glasače tipuje, tako nam se i trasa menja.

Granice nismo još overili sa svima, a Sutorina nam je pouzdan znak da ne budemo tako optimistični i opušteni kad je dogovor sa Srbijom u pitanju. Izbiće makar neka Butorina ili kakvi Gornji Prkalovci od strateškog značaja. O granicama sa Hrvatskom dovoljno je reći da se proteže u dužini od oko hiljadu kilometara, a sporno je oko pet posto granične linije. Tih pet posto ako nam ne skoči sto posto na nos, častim celu kafanu.

E, onda dođemo i na evropski put koji, gle čuda, takođe nema alternativu. Naime, Evropska unija nam poručuje već decenijama da su vrata za nas otvorena, da samo čekaju nas, da smo dobrodošli. O dobrodošlici i vratima uopšte ne sumnjam. Svaki dan po nekoliko autobusa naših sudržavljana na evropskom je putu ili preko evropskog puta ka Nemačkoj, Švedskoj, Norveškoj, Americi i ostalim zemljama, koje nas podržavaju i reformišu na tom putu. Ili bar ono što preostaje da životari u državi čekajući da se ključari rajskih evropskih vrata dogovore. To je onaj naš jednorog zvani politička volja, o kojem svi pričaju, samo ga niko video nije.
A onda dođemo do evropskih vrednosti, čiji kuriri i eksponenti svakome ko upita moraju li veće akcize, na primer, i zašto ta Reformska agenda nema ni redosleda, ni balansiranosti, ni izračuna, ni pokazatelja, ama ničega, odmah kažu da je protivnik integracija, nacionalista, neevropski nastrojen, neozbiljan i gotovo šarlatan. Ista je to vrsta etiketa kao i one naše domaće da nisi autentičan Hrvat ako nisi iz HDZ-a, nisi Srbin ako pripitaš o radu srpske politike i gde su pare i nisi Bošnjak ako nazoveš dobar dan umesto selam i ako ne pustiš suzu nad jednom i jedinom nedeljivom Bosnom i Hercegovinom dok kuckaš otrovne komentare upućene "onim drugima".

U javnom nastupu ako si u Republici Srpskoj, moraš da prisegneš na Dejton, u Federaciji na celovitu i nedeljivu državu sve podvriskujući o evropskom putu, koji nema alternativu. Jednako kao što srpski političari pričaju o demokrauji, ali tako da je za srpskim stolom i na srpskoj stolici, tako se bošnjačka politička priča o celovitoj, jednoj i jedinoj BiH prostire koliko se šestarom može okružiti oko Sarajeva, a da su kraci pod uglom od jedva 30 stepeni. Hrvatski nositelji temeljnih europskih vrijednosti, onako ugroženi, zorno dobrim delom kontrolišu finansijske tokove države, a ona preostala i preživela grupica u Republici Srpskoj valjda je za njih izgubila autentičnost u tesnoj miledraganskoj koaliciji.

Na kraju, izgleda da ni vlast nema alternativu. Zašto? Pa, prvo sve za vlast, vlast ni za šta, a drugo što sudeći po snazi i jedinstvu opozicije, uz apetite, zadugo nam nema alternative ovom siromaštvu, nezaposlenosti, korupciji, masovnom egzodusu evropskim drumovima (a i šire!).

Ah, da! Zašto TINA? Pa, tako ovi učitelji demokratije i ekonomije uče sve svoje učenike diljem sveta rečenicom: There is no alternative! Odnosno, nema alternative. Ja
dodajem: za sve ono što su njihovi predlozi i copy-paste strategije uz ovako nealternativnu domaću političku elitu.

Svetlana Cenić: (Dani) Osmatračnica Kastel

Wednesday, December 13, 2017

U Dubrovniku se skriva jedno od najljepših kosarkaskih igrališta na svijetu

Vijest je svjetska, kosarkaska pa jos medju najljepsima i kosarkaski teren u Dubrovniku! 
Iako mi se neki od izabranih terena ne svidjaju, dubrovacki svakako izaziva zelju da se tu poigra basket!

*******************************



 Popularni američki magazin Architectural Digest uvrstio je košarkaški teren u Dubrovniku na 3. mjesto  od deset najbolje dizajniranih terena na svijetu. 



Prema Architectural Digestu najljepše igralište je ono u St. Louisu, Missouri

2. München, Njemačka


3. Dubrovnik

4. Toronto

5. San Diego, California

 7. San Pedro, California

8. Tonle Sap Lake, Cambodia


9. New York City

10. Pariz

Tuesday, December 12, 2017

Angel T.: Lijepa vijest

Dragi nasi,
svakodnevne tuzne vijesti,svakodnevne ruzne vijesti sa prostora nase Juge kojie cujemo,citamo cesto mi provuku kroz glavu misli na tamosnji zivot,perspektivu...Posebno mi je zao mladih ljudi,talenata, koji odrastaju u neimastini,bez pozitivnih idola bilo iz skole,sporta,kulture,zivota, kao sto mi stariji imali...I koja je njihova buducnost...
I odjednom bljesne neka divna vijest o uspjehu nasih mladih ljudi u nekoj stranoj zemlji, koja potvrdjuje da su nasa djeca prinudjena da traze srecu,da ostvare zelju u svom napredku u drugim stranim zemljama...


Evo lijepe jedne storije o uspjehu mladica iz nase B.Luke, unuka nasih: Tijane i Davora Crnica...
Slucajno sam cuo da je njihov unuk Branko Tesovic (sin Andreje,kcerke Tijane i Davora) proglasen za najboljeg studenta generacije pri Jinzhou Medicinskom Univerzitetu u provinciji Liaoning, u Kini! 
Zamolio sam Davora (Dejvi) da mi nesto napise o njegovoj putu do tog uspjeha,zeleci da i Vas obradujem Brankovom usponom,koji nije bio nimalo jednostavan i lagan..
I evo, djeda Dejvi mi pise:

"Njegovo putesestvije pocelo je po zavrsetku Medicinske skole u BL, odlaskom u USA (Philadelphia) na 9 mj., gdje je zavrsio poslednji razred srednje skole. Najveci dobitak tog boravka da je svoj, inace odlican, engleski usavrsio do perfekcije.
Ideja da upise medicinski fax ga je izuzetno motivirala i sve dalje se odvijalo u tom pravcu. Kako je vrlo brzo shvatio da u USA bez velikih para nema ozbiljnog faxa,vraca se u BL i opet potpuno samostalna odluka da ode u Skoplje na intervju za posao u Kataru. Obzirom na dobro poznavanje engleskog jez. odmah je primljen.Bilo je tu i kelnerisanja u jednom velikom restoranu,ali prilika da se nesto i zaradi.I nakon dvije i po godine rada u Dohi,konacno realizuje svoju zelju i upisuje medicinski fax u Kini.
Trenutno je student druge godine pri Jinzhou Medicinskom Univerzitetu u provinciji Liaoning-Kina. Univerzitet prati edukacioni sistem V.Britanije, tako da po zavrsetku seste godine dobija diplomu,koja je ekvivalent MD diplom (Doctor of Medicine) dodjeljenoj u USA.
Prvu godinu je zavrsio sa prosjekom od 93,8,te je na osnovu tog rezultata proglasen za STUDENTA GENERACIJE, od ukupno 150 studenta u klasi.Sve ispite (19) je dao u roku.
U trecem semestru je vec dao 10 polusemestralnih ispita,od cega tri najvaznija sa prosjekom od 94%. Sve se odvija u visokom ritmu predavanja iz Mantarinskog jezika,koji je preduslov za diplomu. Pored predavanja,predaje engleski jezik djeci uzrasta od 5-13 god. u edukativnom centru u sklopu Liaoning Univerziteta. mada slobodnog vremena ima malo,kosarka se ne zaboravlja. Kad stigne ode na trening i uspio je da bude clan startne petorke gradskog kosarkaskog tima "Jinzhou Hoopers" i Univerzitetskog kosarkaskog tima,kao i odbojkaskog tima."

Cestitamo ti Branko i mnogo srece i uspjeha u tvom zivotnom napredku,cestitke roditeljima,cestitke baki djedu. Hvala ti,Dejvi !

Pozdrav Vasim porodicama,pozdrav Vama !  Vas Angel