Wednesday, February 28, 2018

Mario M: Na lijepom plavom Vrbasu

 Najzad je pred nama novi grb Banjaluke. Realizovana je očekivano ona odluka Ustavnog suda RS da se uklone sporni ‘’elementi vjerskog i nacionalnog identiteta samo jednog naroda‘’. Ultimativna dominacija većine odrazila se i u gradskom znaku. A takve nedosljednosti, ustavom ograničene, čine me neveselim. O grbu sam ranije pisao u Parkicu (http://parkic.blogspot.ca/2016/02/mario-m-grb-na-cekanju.html), pa sam poslije s izvjesnim uzbuđenjem, kao rezultat konkursa, očekivao neko savremeno rješenje, neku novu originalnu simboliku koja će prezentirati naš grad. Aktivnosti dugo potrajaše, možda i četiri godine, poništavani su konkursi, interes je padao, o grbu se samo tiho pričalo… I onda, mimo regula, odustaje se od konkursa, narudžba se upućuje afirmisanom beogradskom heraldičaru. Ponavljaju se aktivnosti, vrši se odabir elemenata koji nisu u suprotnosti s Ustavom (vjerovatna preporuka gradske administracije) od kojih će se dizajnirati novi grb. Pridržavajući se strogih pravila heraldike, autor kreira, ali ne jedan nego tri grba (valjda se to sada tako radi?).


Predstavljeni su, i još prije pola godine usvojeni, ti novi banjalučki grbovi: mali, srednji i veliki. Jasno se prepoznaju karakteristični elementi: štit, Kastel, Vrbas, špic banjalučkog čamca, zlatna kruna, književnik Petar Kočić, ban Milosavljević, zastave, vjenčići, lišće kestena i lipe, tri tzv. slavenske boje… Ali, u oči pada nedostatak originalnosti, heraldičar se doduše pridržavao pravila ali nije odolio uticajima i uzorima pa mu kreacija liči na više grbova drugih gradova. Imam osjećaj da je propuštena velika prilika da se Grad predstavi savremenije dizajniranim “trade mark-om”. Jer, Banjaluka i nema dugu heraldičnu tradiciju.



Nevjerovatno da za ovaj projekt nije konsultovano više različitih struka i talenata. Recimo, banjalučki umjetnici, izuzetno nadareni, međunarodno potvrđeni… Mladen Miljanović i Radenko Milak, Banjalučani, kreatori su dva veoma uspješna predstavljanja BiH na čuvenoj Venecijanskoj smotri savremene umjetnosti. U tom slučaju sigurno se ne bi koristio suviše kitnjast renesansni oblik štita za osnovu grba. Zašto Gradu mijenjati identitet? Bojiti ga lažnom patinom? Jer, evropska renesansa sa svojim umjetničkim naslijeđem nije ni mogla u svoje vrijeme doći do Banje Luke.

I još kićenja (kićenje tuđim perjem ?!): ne čini se uvjerljivim i upitne je simbolike dodavanje (‘bedemaste’) krune. Naime, Banjaluka danas (prema Ustavu RS) nije ni glavni grad entiteta, a nije nikada u istoriji bila sjedište neke kraljevine; izgleda da je jako kratak period kada je bila centar Vrbaske banovine (u kraljevini Jugoslaviji) odgovoran da predimenzionirana kruna ‘pritisne’ grb Grada?


Onaj veliki gradski grb koji bi navodno, samo u određenim prilikama, mogao koristiti gradonačelnik sa svojim kičastim detaljima djeluje prilično staromodno. Čuvari grba sa
zastavama na sagu od znakovitog lišća, a ban Milosavljević sa silnim ordenjem… kao poznata forma srednjevjekovnih grbova nekih starih gradova čiji zaštitnici su sveci i anđeli.

Razlike onog poznatog grba Banjaluke iz vremena socijalizma s ovim inoviranim imidžem su lako uočljive. U rijeku su svojim špicevima uplovili karakteristični čamci kao prepoznatljiv banjalučki znak. Međutim, bukvalnim pridržavanjem ‘slavenskih boja’ (crvena, plava, bijela), zelenu boju Vrbasa zamijenila je plava. Starim Banjalučanima, autentičnim Vrbaslijama, jedino ostaje utjeha da ih to neće iritirati na crno-bijeloj verziji grba. I još jedna razlika: uklonjena je poznata silueta Šehitlučkog spomenika palim borcima. Djeluje kao da se grad odrekao svog karakterističnog antifašizma. Šteta! Meni se čini da je ovaj Grad, u kojem živim, pored antifašizma potrebno obući u nove boje: simbole tolerancije, mira, solidarnosti, multikulturalnosti, sekularnosti, tradicije…

Mario M.

Tuesday, February 27, 2018

Trudo - metar



Grupa obrazovanih i obavijestenih  Kanadjana pokrenula je web stranicu Trudo-metar: https://trudeaumetre.polimeter.org/.

Premijer kanadske vlade je izabran na tu odgovornu funkciju prije tacno 845 dana. Prema dokumentima koji to potvrdjuju, prije izbora i za vrijeme predizborne kampanje, Dzastin Trudo je dao 226 obecanja. Na osnovu tih obecanja je prilicno glatko pobijedio na izborima. Mnogi  (medju kojima i ja) su mislili da je to odlican izbor za Kanadu, ali sada nakon tih 845 dana, mnogi su razocarani jer se njihova nadanja da ce se Trudo drzati svojih obecanja nisu ostvarila.

Grupa je pobrojala sva obecanja i svakodnevno nepristrasno prati ostvarenja. Uz to se uz svako od obecanih stavki vodi diskusija u kojoj mogu ucestvovati svi Kanadjani.

Uglavnom, nakon 845 dana na vlasti, Trudo je sa svojom vladom ostvario slijedece:

Nije zapoceo                           53 od 226 obecanja ili 23%
U postupku                             67 od 226 obecanja ili 30%
Uradio                                     65 od 226  obecanja ili 29%
Nije odrzao obecanje             41 od 226 obecanja ili 18% 

Kad se sve sabere i oduzme, Trudo je do sada odrzao 29% svojih obecanja; mnogo manje od ocekivanog posebno ako se uzme u obzir da je za mnoga od obecanja rekao da ce ih ostvariti odmah nakon preuzimanja vlasti.
Ono sto mu je nesumnjivo uspjelo za ovih 845 dana je da pokaze da je covjek kome je stalo do popularnosti, da lici na estradnu zvijezdu, ide po svijetu i prodaje maglu. U Kanadi njegova predavanja i govori sve teze prolaze bez protesta i incidenata, jer je procitan, jer se ponavlja, jer je ocigledno praznjikav- jer prodaje bs (bullshit) , sto bi se reklo na engleskom. Ukratko, nesposoban za funkciju koju obavlja. Jos gore, vecina ministara koje je on izabrao su nesposobni kao i on sam. Primjer Ministrice spoljnih poslova Kristine Frilan,  ciji drhtavi glas i izgubljen pogled pred kamerama su predmet ismijavanja na kanadskim televizijama.
Ono sto je Trudo ostvario je: i dalje je mlad, zgodan i sarmantan porodicni covjek. Pravi maneken moderne drzave 21. stoljeca! I dalje, bez obzira kakve gluposti govori, na predavanjima koje drzi on djeluje samozadovoljno i samouvjereno!   Uostalom, jedina politicka kvalifikacija koju je imao kada je prije nekoliko godina ispaljen (o tome kako i zasto - mozda neki drugi put) u politiku je iskustvo - pomocni ucitelj u osnovnim skolama - kako kazu oni koji su nezadovljni posebno Trudoovom ekonomskom i poreskom politikom. (Pomocni ucitelji su ovdje u Kanadi ucitelji koji uskacu na mjesto stalnih ucitelja kada su oni bolesni ili koriste slobodne dane.)


Moram priznati da sam izbor tog istog Trudoa podrzao (procitajte ovdje). Istina, u moju odbranu ide cinjenica da nisam pratio kampanju niti glasao jer sam u to doba bio u Banjaluci.

P.S. Svako poredjenje sa domacim - balkanskim, politicarima je krajnje neumjesno i tendenciozno!

Monday, February 26, 2018

Ivan Lovrenović: Nahija Sarajevo



Porazna je i ponižavajuća odluka nadležne komisije Gradskoga vijeća Sarajeva da Orhan Pamuk, veliki turski i svjetski pisac, dobitnik Nobelove nagrade za književnost, ne bude proglašen počasnim građaninom grada Sarajeva. Još je porazniji način na koji se došlo do takve odluke: najprije je spomenuta komisija jednoglasno (svih sedam članova) prihvatila prijedlog izdavačke kuće Buybook da se Pamuku dodijeli zvanje počasnoga građanina Sarajeva, potom je ista komisija vlastitu odluku pogazila tijesnom većinom glasova (4 : 3). Bez uvjerljivoga demantija iz Izetbegovićeve stranke (SDA), javnost je višestruko opslužena tvrdnjama da je do toga sramnog opozivanja vlastite odluke došlo po direktivi iz centrale SDA a preko njezinoga gradonačelnika Abdulaha Skake. A o razlozima već svi sve znaju: Orhan Pamuk je nepoćudan Erdoğanu i njegovom represivnom režimu u Turskoj, a Izetbegović prema Erdoğanu ima velike obaveze, po nekim komentatorima upravo vazalske. Jedan od njih reći će: „SDA je debelo zadužena kod turske AK partije, pa leti da ispuni preuzeta zaduženja. Tako smo za nekoliko polovnih tramvaja, za nekolicinu spomenika i za jednu seriju (turska tv-serija o Aliji Izetbegoviću, op. a.), prodali obraz Sarajeva, te od nekadašnjeg šehera, od olimpijskog grada i male metropole, spadosmo na varoš, a od kantona dobismo nahiju.“

Orhan Pamuk

Bilo bi ne samo zanimljivo nego činjenično i dokumentarno važno znati kojih četvero članova komisije je dalo glas za drugu odluku, a koje troje je imalo srca da pokuša spriječiti Gradsko vijeće da nanese ovu grdnu sramotu svome gradu i njegovim građanima. I da sačuva vlastiti obraz. Evo imena svih članova te komisije za izbor i imenovanja: Vibor Handžić (Naša stranka), Mira Jurić (USD), Velija Katica, predsjednik komisije (SDA), Tea Mušić, zamjenik predsjednika komisije (SBB), Srđan Srdić (Klub samostalnih gradskih vijećnika Srdić), Dado Stojnić (Klub samostalnih gradskih vijećnika Srdić), Miroslav Živanović (SDP).
Da, sve je to porazno i ponižavajuće. Ali je i zloslutno. Takvi slučajevi i načini, naime, pripadaju režimima i sistemima koje svrstavamo u represivne, zatvorene, jednoumne, nedemokratske. U bivšoj Jugoslaviji, jednopartijskoj i ideološki monolitnoj, bilo ih je mnogo, u raznim varijacijama. Mirku Kovaču, na primjer, 1971. godine po odluci stručnoga žirija pripala je nagrada „Milovan Glišić“ za knjigu novela Rane Luke Meštrevića. No, potom su knjigu iščitali partijski stručnjaci, te je nagrada autoru oduzeta, uz opake ideološke osude, a knjiga povučena iz svih knjižara i biblioteka. Treba li reći da danas više nitko nema pojma o figurama i imenima koja su tada odlučivali o sudbini knjige i autora, a da ime Mirka Kovača svijetli kao najsjajnija zvijezda u našemu, i ne samo našemu književnom i intelektualnom sazviježđu.
Od brojnih slučajeva s domaćega, sarajevskog terena prisjetit ću se tek jednoga. Godine 1972. historičar Rasim Hurem objavio je studiju Kriza Narodnooslobodilačkog pokreta u Bosni i Hercegovini krajem 1941. i početkom 1942. godine. U tadašnjoj apologetskoj, ideološki strogo
zadanoj historiografiji o partizanskoj prošlosti, Huremova monografija bila je pionirski prodor u znanstvenokritičko istraživanje i historiografski odgovorno, na činjenicama zasnovano interpretiranje događaja. Među kompetentnima odmah je uočena njezina vrijednost, te mu je dodijeljena nagrada za „najbolju knjigu godine“. Nije, međutim, prošlo mnogo vremena, partijski bdioci su se uhvatili posla i Huremovu knjigu iščitali „pravilno“ – kao nedopustivu „devalvaciju Narodnooslobodilačkog pokreta“. To je knjizi i autoru donijelo žestoku ideološku demonizaciju, knjiga je prešutno povučena i praktično zabranjena. Jedna vrlo perspektivna znanstvena karijera grubo je osujećena. Hurem se nastavio baviti historiografskim radom, ali zauvijek u drugom, trećem planu, stalno pod ideološkom stigmom. Potkraj života živio je u Karlovcu pa u Zagrebu, gdje je umro 2008. godine. Posthumno, 2016. godine, objavljeno je njegovo životno djelo, sinteza Bosna i Hercegovina u Drugom svjetskom ratu 1941-1945.
Oba opisana primjera, i Kovač i Hurem, pripadaju jednom zatvorenom sistemu, „našem“, u kojemu čuvari ideoloških svetinja polažu račune vlastitom vrhovnom autoritetu (Partiji, Vladaru, Epopeji, Državi…). Tu im je i početak i kraj. (A vidjeli smo i kako je taj bio krvav.)
Kada sarajevska SDA i vijećnici sarajevskoga Gradskog vijeća poltroniraju i polažu račun tuđem, dalekom režimu i vlastodršcu – to je neka druga vrsta ideološkoga sluganstva.
I od gorega ima gore.

Ivan Lovrenović (ivanlovrenovic.com)

Friday, February 23, 2018

Dragan Nikolić: Sumnjivi patriote


Imam običaj da kažem kako mi to što sam Srbin nije pod A. Ni gluma mi nije pod A. Meni je pod A uvek bio život. Ja sam čovek iz naroda, da me ne razumete pogrešno. Ja sam tako vaspitan i u kući i na ulici, i u svim miljeima gde sam se kretao. Treba prvo biti normalan, i živeti pristojno, a tek posle mogu biti nešto što se podrazumeva: Srbin, patriota...
Ja bih te reči, patriotizam, rodoljublje i slične, ustavom zabranio. One su pleonazam. Šta ja kao čovek, ili Srbin, mogu da budem drugo nego to: patriota, rodoljub? Ali, ljudi koji udaraju na tu žicu, uvek su mi izgledali kao oni koji se iza nečega kriju, kao da ih zbog nečega grize savest. Jer, zašto bi oni takve reči toliko upotrebljavali, sve dok ih ne bi devalvirali? Naravno, najviše su to radili oni koji su na tu istu Srbiju bacili anatemu nekim svojim rodoljubivim ili patriotskim izjavama, pa su nas doveli u situaciju da se svi osećamo bedno.
Ne bih ni da se prisećam onih, koji su uveli na javnu scenu taj manir prebrojavanja ljudi i podele na dobre i loše Srbe. Oni sebe drže za dobre Srbe, a loši su ljudi. Uvek sam govorio da se ne može biti loš čovek, a dobar Srbin.

Thursday, February 22, 2018

Snežana Čongradin: Najstrašniji srpski horor film

Umesto Deklaracije o opstanku Srba, koju je ovdašnja vlast pripremila zajedno sa onom iz Republike Srpske, svrsishodnije bi bilo sačiniti i usvojiti deklaraciju o propasti Srba, s obzirom na to da se od građana Srbije unazad tri decenije manipuliše teškom medijskom propagandom o tome ko im je i na koji način upropastio živote, odvodio u smrt, potkradao i siromašio, uništivši nekoliko budućih generacija. U toj deklaraciji - o propasti Srba - trebalo bi navesti sve laži koje su ratno zločinačke i ratno huškačke političke elite svesno podmetale građanima kako bi opravdale svoju nesposobnost u upravljanju državom, ali i sakrile činjenice o profiterstvu na ubogaljivanju života sopstvenih građana.

To bi, za razliku od Deklaracije o opstanku Srba, bila zapravo prava deklaracija sa upravo tim ciljem - opstankom, odnosno ozdravljenjem, osvesćivanjem, ali i preduzimanjem koraka za kažnjavanjem odgovornih za takav tragičan ishod.

Da je Deklaracija o opstanku Srba, sa sadržajem koji je sasvim suprotan svemu gore navedenom, svojevrsni blam i za njene idejne tvorce i realizatore, odnosno glavnog od njih - Aleksandra Vučića, dokazuje i to što je odustao od prvobitne namere da predstavi njen sadržaj na Sretenje. Rekao je - ja sam kriv, uradićemo to posle beogradskih izbora, 4. marta, jer sada je, zbog kampanje, nemoguće razgovarati sa ostalim političkim činiocima o toj temi. Imajući u vidu da su ostali politički činioci pretežno teški nacionalisti kojima je političko težište zamajavanje siromašnih i nesrećnih ljudi utvrđivanjem netrpeljivosti prema drugim narodima, atmosfera dijaloga sa njima o toj temi biće specifična za predratne okolnosti. Sukob nacionalista sa nacionalistima o tome ko je veći nacionalista kada je reč o opstanku Srba - čini se kao scenario za najstrašniji srpski horor film. Između ostalog, i to nas čeka posle izbora. Jer, izgleda da Vučić nije siguran da li bi bio pobednik ili gubitnik u tom utvrđivanju, kao što je verovatno utvrdio da ni jedan ni drugi ishod ne bi prijao beogradskim biračima.

Snežana Čongradin (Danas)

Wednesday, February 21, 2018

Boris Goronja: Šetač engleskih cipela

Ovu lijepu pricu o neobicnom zanimanju prenosim sa fejsbuk stranice autora.
*********

Sinoć, dok još pristojan svijet šeta, zastao sam pored izloga engleskih cipela i sjetio se jedne davne dedine priče.
Još sam bio student u ona, svima, teška vremena, devedesetih. Deda je toga dana ispijao kafu sa svojim kolegom, starim školskim drugom. Vraćali su neke davne đačke i studentske dane, "oživljavali" uspomene. Valjda su đacima i studentima vremena uvijek bila teška, tako i tih kasnih 1930.tih.
Zarađivali bi dodatne džeparce istovarajući vagone ili noseći pakete i kofere sa željezničke stanice.
Kažu, uz stipendiju se moglo nekako provući do prvog u mjesecu.
Priča standardna, ispričana brzbroj puta u svakoj studentskoj generaciji.

Tih tridesetih u gradu je osvanuo oglas:

“ Traži se mršav momak sa brojem cipela 43. Posao lak (šetnja engleskih cipela); honorar 50 din/sat. Plaćanje po obavljenom poslu....”
Javila se njih nekolicina mršavih da za dobar honorar šeta engleske cipele.
Vlasnik je bio ugledni veleposjednik i fabrikant, vlasnik nekoliko pari engleskih cipela, za posebne prilike.
Vjerovao je da cipele imaju dušu i da od stajanja propadaju, postaju krute i neudobne.
U kalupe nije vjerovao, već samo u šetače.
Jedanput mjesecno našao bi nekoga, preko oglasa, da mu prošeta one cipele koje nije nosio taj mjesec.
Iza šetača bi išao jedan od njegovih sluga sa psom, u slučaju da šetač poželi da trajno
“ posudi "cipele.
Ne znam kakva je sudbina zadesila vlasnika engleskih cipela, kao ni sve te šetače.
Moj deda i njegov školski drug Prof. Rade Zarić, otišli su ubrzo jedan za drugim, u dubokoj starosti, ostavivši za sobom svoje priče i sjećanja.

Tuesday, February 20, 2018

Zimska idila u Banjaluci i Kanadi...

Banjaluka  sinoc, kroz Marijev prozor u Rosuljama

Toronto danas, sa moje terase u Etobicoke

Park Belfountain nedaleko od Toronta, juce

Park Belfountain, juce

Kosarkaska sjecanja: Lazin odgovor Kopu

Ne prodje ni dan, a Lazo Roljic, inspirisan Kopovim pismom, napisa svoje namijenjeno Kopu, ali upuceno i svima nama. Lazu cije naucne i poslovne uspijehe smo nedavno upoznali i na ovom blogu (mozete procitati ovdje) kosarkasima nije potrebno posebno predstavljati.
Uostalom, upoznajte ga i iz drugacijeg ugla citajuci ovo njegovo pismo Kopu i drugarima kosarkasima.


******************


Lazo Roljic, fortka sa zadnjeg susreta 2017.g. 
Kao da je Lazo pokusao da imitira Kopaov osmijeh ali, moram priznati, nije mu bas uspjelo. Do Angela je koji je bio iza foto aparata

Dragi KOP,

Ja sam tebe prvi put video na igralištu Medicinske škole u ekipi Medicinara, sa Čančom. Igrala se neka utakmica, svi su navijali za tebe i prozivali te. Ja sam tih dana bio na nekom treningu Borca, vodio ga je Dragan Tošić. Ničega se više ne sjećam od tih detalja, osim što je Čančo imao još steznik na jednom koljenu, i to sam prvi put video.

Žao mi je što se nisam dobio mogućnost da na onom našem susretu (danasnji KK Borac) u hotelu “Jelena”  dobijem ili uzmem riječ i da onoj djeci i svima prisutnim predstavim prvo tebe pa onda svih nas starih igrača, da znaju. Djoko Mikes  je nekoliko dana poslije tog susreta dobio nagradu Grada kao najbolji sportski aktivista. I neka, on je to zaslužio jer je stvarno od svih nas ostao do kraja aktivan u košarci, a vi ste neki prešli na tenis, ja se bacio na nauku, Kikan se bacio na telekomunikacionu i komercijalnu struku, Borko  se povukao u vrlo usko društvo.Mirza Gušić je i dok je bio u Banjaluci bio otuđen iz košarkaškog društva, a i sada iz Sarajeva se, koliko znam, nikome ne javlja i ne odaziva se komunikacijama u virtuelnoj komunikaciji. Bojer je otišao u sakupljanje i dijeljenje svima nama lijepih i šaljivih stvari. Sa Šopenom sam često u komunikaciji i odavno sam se uvjerio u odanost i iskrenost njegovog prijateljstva, kao i u Angelovu, s kojim sam najčešće i u najraznovrsnijoj (tele)komunikaciji. Cobera svrstavam u društvo perioda iza nas, u srednje mlađe. Roki je, s razlogom, više od nas porodičan čovjek i u svom imeniku nemam njegov email.  Davor je još uvijek u trenerskim vodama. Bato Jelić i Kotarac, naši reprezentativci i iskreni drugari, nas redovno prate i odazivaju se na sve naše pozive. Tu je i Majkara, koji djeluje iz daljine i o njemu saznajem više od Angela, jer on nešto nije radopisljiv. Ja to pripisujem svim ljudima tehničke struke, koji više vole i znaju da svoje emocije i znanje pokazuju praktično a manje pismeno. Međutim, takvi smo i ja i Kikan, i Čanak, ali pišemo li, brate, pišemo. Od naših najmlađih starih igrača tu je Vladek, koji se redovno javlja i odaziva na naše akcije i ostao je i dalje ozbiljan i odani drugar i sve više se javlja i pismeno i vizuelno. Grišku je život i težak posao koji je radio, dobro namučio. Međutim, on je uvijek spreman da se odazove svakom našem pozivu i akciji. Zlatka Galijaša vidim i čujem samo kada dođe na naš redovni godišnji susret. Da, umalo zaboravih, tu je i Kljaja, koji je još uvijek u “svom svijetu” šale i teatrale. Kada sam ga ljetos ozbiljno upitao za porodicu i zdravlje, on mi je onako tugaljivo kazao da je sve OK, ali da on lično ima jedan kompleks. Ja sam pomislio na kompleks niže vrijednost, pa sam ga upitao “kakav i zašto”? A on mi je nastavio, smijući se, da on ima jedan veliki kompleks “zemljišta i objekata” negdje izvan Beograda, i da mu je teško da sve to kontroliše i menadžeriše, itd. Eto, takav je  ostao, pa budite oprezni u budućoj komunikaciji s njim J

 I to je to što ja vidim i kako ja vidim sada, možemo reči živi “Stari KK BORAC”.

Kopi, svi znamo da si ti sada najstariji živi igrač “Borca” i da ti možeš najviše, uz Davora i Angela da, iz sjećanja, kažeš o početcima “Borca” i kasnije. Trebalo bi to nešto i napisati, pa i ostaviti mlađima, a i upravi sadašnjeg “Borca” jer , vjerujem, da oni o tome, čast izuzecima, ništa ne znaju, jer nisu imali odakle, a ni od koga, nešto konkretnije saznati.

Ja se raspisah, a sada prepuštam i tebi i ostalima da mene i tebe nadopune ili koriguju.

Pozdrav, odano tvoj stari drug, košarkaški kolega i prijatelj,

Lazo Roljić

Monday, February 19, 2018

Kosarkaska sjecanja: Kopovo pismo

Izgleda da su susreti kosarkasa Borca potakli neke od kosarkaskih veterana da se sjete svojih kosarkaskih pocetaka i podijele ta sjecanja sa svojim kolegama i prijateljima. Divno je sto je otpocela razmjena emailova koje cu ja , uz dozvolu autora (ali i bez nje!) objavljivati u Parkicu. Za mene je iznenadjenje da se "pera latio" i Drago Kopanja. Zapravo izgleda da je Drago pricao a njegova Jadranka biljezila. Jos vece iznenadjenje mi je podatak da je Drago najstariji zivi kosarkas Borca. Hej, Kopi pa najstariji...! To zasista ne ide jedno s drugim, jer koliko ga ja znam, a poznajem ga dobro vec dugi niz decenija, on je toliko mladoga duha koji mu ne dozvoljava da stari kako to ostali, normalni svijet radi.
Da ne duzim, evo Kopovog sjecanja, onako kako ga je on ispricao i Jadranka zabiljezila.

*******************
Sa susreta kosarkasa Borca 2017.g. (Pazi na osmijeh! Da je imao prilike da vidi Kopov osmijeh, Fernandel ne bi ni pokusavao da se nasmije!)


Sinoc u snu javi mi se moj dragi prijatelj Lazo/ovo ja kao Dezulovic obicno zapocinjem  svoj radni dan. Ali kako ja ne posjedujem email zamolih svju dragu /inace je dan zaljubljenih/ da se posluzim njezinim.A posto je tema promjena restorana i klope da se malo i ja ukljucim/razlog moji koraci potjecu iz tih podneblja/Pretpostavljam da ce se u tom novom objektu  uz specilijatete tih krajeva  slusati pjesme Cangalovica i citati knjige Petra Kocica.

Znate mi poslije drugog sv. rata odrasli smo uz operu i  na sljaci  izmedju dvije drvene table sa dva obruca bez mrezica./mrezice su se cuvale za utakmic/sva sreca sto se to desavalo dok smo svi  dobro vidjeli pa se nije moglo dogoditi da se kos prizna odozdo neki sa naocalama mnogo bolje odozgo a neki su uspijevali cjelu tablu izbjeci da na njoj ne ostanu tragovi.Slucajno sam bio u BL za godisnjicu naseg kluba Borac. 


Prvi put za ime Borac cuo sam u Karlovcu 1953. g na kvalifikacijama za ulazak u saveznu ligu.Tada sam ja bio junior Zeljeznicara. Ni na kraj pameti mi nije bilo  da cu svoju kosarkasku karijeru skoncati u njemu. Utakmice su se igrale u Partizanu bez gledalaca samo na balkonu je nesto malo .Mi klinci smo visili kao slijepi misevi na svedskim ljestvama. Neki su se vezali da ne bi upali na igraliste. Neki malo zivcaniji igraci (kod nas takvih nije ni bilo slazete se sa mnom) malo su nas psovali. Sad kad pustim filim kroz svoju glavu sjetim  se kojekakvih scena .Steta sto nije tada bilo ovih pametnih  tel  imali bi uz  Cangalovica  i jedan dobar dokumentarac. Elem iz Karlovacke vukojebine dodjes u BL vukojebinu .Obilazis grad nigdje naci  ni tablu a kamoli dvije sa dva obruca .


Tek  negdje pred upis u srednju  medicnsku skolu, a stanovao sam preko puta nje, kao i u Karlovcu preko puta Partizana. A za Borac sam igrao za mladje generacije kao posudjeni igrac pod tudjim imenom jer sam igrao za Medicinar republicku ligu. Kad je doslo do fuzije Medicinara i Borca  pocinje moje druzenje sa njim i sa vama mojim dragim prijateljima uz Kocica i Cangalovica>


Prijateljski pozdrav svima i vidimo se uskoro KOP.

Saturday, February 17, 2018

Irfan HOROZOVIĆ: BOZADŽIJA STOJI PRED VRATIMA

Spiro Bocaric: Starac

Sve što jedemo i pijemo nakraju završi u govoru. Govorimo čak i kad ne znamo šta govorimo. Kad se ne sjećamo onog što je dovelo te riječi u naš svakodnevni govor. – Mali je bistar k'o boza. Opasna izjava, moglo bi se kazati, izjava koja jasno govori o bistrini tog malog. – Mali je bistar k'o Š-ova boza. Koliko se sjećam, to je mnogo teža uvreda. Malom nakon takve izjave nema spasa. Ni u porodici, ni u okolini.

Čuo sam zvono u snu.

Nisam bio siguran, ali ono se uporno oglašavalo i nije mi preostalo ništa drugo nego da ustanem.

– Ko je? – pitao sam.

Odgovor je bio nerazumljiv. Otvorim vrata, a pred njima stoji bozadžija iz moje mladosti.
Čovjek sa slike koja je visila u čuvenoj slastičarnici (nikad nisam zapitao ko ju je naslikao, niti se približio i sam pročitao).

Naslikana po uzoru valjda na likove s poznate Bocarićeve vašarske slike.
Ko zna šta je sve u tim prizorima vidio mali Spiridon Bocaridis prije nego što će postati Špiro Bocarić? Taj vrijedni majstor žanr‑scena i građanskih portreta.

A slika?

Ulični je to prodavač boze, zapravo, takva mu je odjeća, a lice u ovom trenutku – slastičarevo!
Šta ćeš ti tu, mislim, draže bi mi bilo da si donio salep. Hladno je…

Nema više tog salepa, govori ne pomjerajući usta, to je salep tvoje prošlosti. Iskapio si ga davno. Osim toga, to je druga slika.

– Otkud ti? – ipak kažem.

– Prepoznaješ me?

– Kako te ne bih prepoznao?! Koliko sam samo kod tebe slatkih stvari pojeo i boza popio… I salepa, bezbeli.

– Što je bilo, bilo je.

Salebdžija.
Bozadžija.
Čajdžija.
Kahvedžija. On bi mi sad, ustvari, najviše odgovarao.

Nema to.
Kako nema?
Nema kao što nikad nije ni bilo.

Vidio sam sličnog njemu, u odjeći živih boja, vidljivog u svakoj vrevi. Svaki pokret mu je bio kao dio plesa. Sjećam se jednog nevjerovatnog čajdžije iz Istanbula. I bozadžije sa slike.
Sve što jedemo i pijemo nakraju završi u govoru.
Govorimo čak i kad ne znamo šta govorimo.

Kad se ne sjećamo onog što je dovelo te riječi u naš svakodnevni govor.

– Mali je bistar k'o boza.
Opasna izjava, moglo bi se kazati, izjava koja jasno govori o bistrini tog malog.

– Mali je bistar k'o Š-ova boza.

Koliko se sjećam, to je mnogo teža uvreda.
Malom nakon takve izjave nema spasa.
Ni u porodici, ni u okolini.

A Š. kao Š.

Stari slastičar s Gore.

Svi su znali njegovo ime. Svi su jeli njegove slastice. I sladoled s mirisima snijegom zavijanih cvjetnih gora.

Svi su pili njegovu bozu.

Prolazi ulicom savijen i nekako smoren čak i onda kad ide na posao. Vrijedan. A ipak veseo.
Ponekad smo se kod njega kladili. Ko će koliko pojesti. Ko će koliko popiti. Deset đevreka i deset boza, naprimjer. Nismo se kladili u novac, nego u tu neku vrstu priznanja za ješnost i pilnost. Plaćao je, naravno, onaj koji izgubi.

Pitao ga jedanput jedan od onih koji sve znaju je li istina da on ne broji novčanice.

– Istina je.

– Kako?!
– Umoran sam više za to. Stavim na vagu.

– I znaš koliko ima?

– Otprilike. Ako su stare i lijepljene, manje ih je na broju.

I tako se proširila još jedna čaršijska priča.

Priča se o njemu, onom starom njemu, poznatom po bozi, limunadi i neobičnim baklavama, te inim drugim slasticama, kako su ga jednom dočekali kaođoja razbojnici u sokaku gdje mu je bila kuća i onda mu je jedan od njih prislonio nešto na leđa (što je mogla biti i cijev pištolja) i iz sve snage zaurlao:

– Pare ili život!?

Klasična scena. Onda se događa nešto što ni na filmu nije viđeno.

Ustrašen onako, prošaptao je:

– Život.

Njegov pomalo tepajući glas razvalio je razbojnike na sve strane dok su se spašavali od smijeha.
To je priča koja se godinama prepričavala. Koliko je u njoj istine, ne znam. Nisam bio te noći u mračnom sokaku, ali pripovjedačka aura oko njegove glave koja se ukazala te noći pratila ga je dokraja života.

– Bistar si ti – kaže on.

– Jesam, kao tvoja boza.

I, na kraju, bunovan stojim na vratima. Nikoga nema.

– Ko je to bio? – pita žena.

– Niko – kažem ja – pogriješio sam, nije zvonilo nama, nego komšiji.

– Ili si nešto sanjao?!

Irfan Horozović (Stav)

Friday, February 16, 2018

Maja Djuric: Prica o dobroti...


Evo me opet malo... nadam se da ste dobro. Voljela bih da se javljam lijepim povodom, kao onda kada sam se javila nakon promocije Kamenog spavača u Banjaluci... ali, iako povod nije lijep, ipak slavi dobrotu, koja nije posve nestala u ovom nepravednom i suludom svijetu. Nažalost, dva mjeseca nakon Mile i moj dobri i dragi suprug je izgubio bitku sa bolešću, koja je bila jača i od sve naše želje, volje, ljubavi... teško je i znam da će tek biti, ali smogla sam snage da neki dan napišem blog za Buku jer ne samo da je moj suprug to zaslužio, nego mislim da nam svima nedostaje tih toplih priča o pravim vrijednostima, ljudskosti, o onom malom i običnom čovjeku. Poslaću link, ne znam koliko će (i da li će uopšte) to biti priča za vaš i naš Parkić, ali voljela bih da i ova slova Parkićem prošetaju... jer, ma koliko bili umorni od loših vijesti, pogotovo naši ljudi rasuti po cijelom svijetu, kojima je sigurno sve teže prihvatati da mnogi odlaze, ipak je ovo priča koja govori o dobroti jednog čovjeka, čovjeka koji je živio cijeli život u Banjaluci, uz Vrbas, pa i kroz parkić.... znam da ćete najbolje procijeniti da li treba i na Parkiću pustiti, ako je i ne pustite, naravno da ću razumjeti, a tek neću zamjeriti.

http://www.6yka.com/blogovi/blog/23500/slovo-o-covjeku



Svako dobro i srdačan pozdrav,

Maja

Thursday, February 15, 2018

Svetlana Cenić: Hleb naš nasušni daj nam danas


Januar duvan, februar naftni derivati... Sad da nagađamo oko marta i dalje svaki mesec do izbora, kada kreće ono papkarenje u formiranju koalicija. Ko god kaže da povećanje cene naftnih derivata neće uticati na pad kupovne moći, odnosno na lančano povećanje drugih cena, jednostavno ne govori istinu. Da ne budem grublja.
Najjednostavniji primer je hleb. U strukturi cene hleba energenti su zastupljeni gotovo u svakoj fazi proizvodnje: prvo treba zaorati njivu, a traktor troši naftu. Onda požnjeti, opet nafta. Onda odvesti u silose pšenicu i opet za prevoz nafta. Pa se samelje u brašno, pa valja isporučiti pekarama nekim prevoznim sredstvom, koje troši naftu. Energente koristi i pekara, kako koje, a razvesti hleb valja opet na naftni pogon.
Sad neka me ubede da poskupljenje od blizu 18 feninga po litru neće uticati na cenu, pa u kalendar ekonomske pameti za 2018. godinu da uvrstimo i to. Nakon čega će se vlade verovatno sastajati sa nekim merama bilo o ograničavanju cena, što je tek pogubno, bilo da se ostrve na pekare kako ih sramota nije da se tako ponašaju ili da se opet krene u razmatranje subvencija za najsiromašnije, bez ikakvog razmišljanja koliko to potvrda treba da izvadiš da dokažeš da nemaš za hleb. Pa ćemo, možda, gledati opet onaj film o tome da se hleb od juče prodaje po nižoj ceni i hvaliti mudrost takvih poteza.

Nemoj da zaboravimo da povećana cena energenta znači i povećanu cenu brašna, kao ulaznog materijala, pa je trostruko opterećenje: transport, proizvodnja i repromaterijal. Potpuno ludilo bi tek bilo vraćanje na priču o intervenciji robnih rezervi, jer smo njih uništili. Ne dao bog još kakve suše ili poplava, kada strada pšenica, i eto miline i dragosti za svekoliki puk, a nove glavobolje za ovako brižnu vlast.

Da se ne lažemo, kako već umemo, hleb nam je nasušna hrana, kao i sve od brašna. I sad kad pomislim da mnogi na uštrb ishrane toče gorivo u automobil, zaplet postaje još komičniji. Za onih 20 maraka ne možeš više nasuti istu količinu kao ranije, smanjuješ kvalitet da bi dobio na rezervoaru i automobilu, a i ono što napuni stomak postaje skuplje. Iskreno, smejala sam se slušajući komentare eminentnih stručnjaka kako proizvođači imaju prostora da ne povećaju cene. Prvo pitanje jesu li to oni dužni da vode socijalnu politiku u državi, a drugo pitanje kad će to radniku omogućiti da ima veću platu ako i taj neki "prostor" ide na to da se cene održe na istom nivou?! Na sveto Nikad, a možda ni tada.
Možemo tako i o mleku. Evo nećemo o vodi, jer što moraš kupovati vodu? U čijoj strukturi cene, takođe, veliku stavku čine energenti. Natoči iz pipe i razmišljaj kad će komunalci podići cene jer i njima trebaju energenti.
Drugo opravdavanje povećanja cena naftnih derivata je bilo ono da smo izdržali i kad je cena nafte na svetskom tržištu skočila drastično, kad je pređena ona psihološka granica od dve konvertibilne marke. Može li neko uporediti standard građana tada i sada i koliko dugo je to trajalo? A ovo će trajati, trajati i trajati i samo neka nas Bog pogleda da nafta na svetskom tržištu opet ne bude imala neki drastičan skok.
Sad će biti komentara da ko o čemu, ja o akcizama i putarinama i ovim povećanjima, a cene kod suseda još veće.

Amerika ima smešne cene po litri u odnosu na ove, pa šta mi to znači?! Ja ne mogu drugačije u zemlji koja mnogo više uvozi nego što izvozi, u zemlji u koju se u obliku kredita plasiraju pare upravo iz zemalja koje imaju trgovinski suficit. S jedne strane uvozimo od njih, plaćamo, a pošto takve zemlje čim imaju trgovinski suficit, imaju i viška para u bankama koje moraju negde plasirati, onda to rade baš u ovakve zemlje sa deficitom, jer je kamatna stopa mnogo veća nego kod njih.
I sve dok postoji iluzija kao nama je kao fol rast veći nego što je kamata po kojoj posuđujemo (a nije), mislimo da nešto kontrolišemo. Cvrc! Prvi poremćaj sve to ruši i videli smo kako je BDP 2009. pao, IMF požurio da pomaže najviše zbog banaka i činjenice da je odmah povećan i broj nenaplativih kredita.

Republika Srpska (entitet, fondovi opštine), na primer, duguje samo komercijalnim bankama 1.073.000.000, a Federacija (entitet, fondovi, kantoni i opštine) 1.182.600.000. Vidim i FBiH se hvali, jednako kao RS, da više vraćaju nego što se zadužuju, pa da podsetim vlasti FBiH da su se u ovom mandatu, od 2015. dodatno kod banaka zadužili 448,9 miliona, a RS od preuzimanja vlasti 2006. za milijardu i nekih četrdesetak miliona. Sve to treba vratiti, jednim okom gledajući gde je tu mogućnost privrede da dođe do sredstava.
Sve veći dugovi terete sve manje radno sposobnih stanovnika. Lepo je čuti da Nemačka, na primer, daje milion eura za obrazovanje varioca, samo se pitam gde će oni završiti. Ne verujem da će ostati ovde sa ovim platama i ovim standardom, uz konstantno ispiranje mozga i nacionalno trovanje.
Kojem to političkom ocu na kraju uputiti Očenaš: "Hleb naš nasušni daj nam i oprosti nam dugove naše..."?!

Svetlana Cenić (Dani)

Tuesday, February 13, 2018

Decki, generacijo...








...ne propustite jedinstvenu priliku da probate novu tehnologiju!
Kondomi koje ne osjetite!

U Walmartu je trenutno, za Valentinovo, rasprodaja.

Kupite jedan do slijedeceg Valentinova!

Monday, February 12, 2018

Aco Ravlić: ’’Okićeni’’ prozori

Posljedice najezde novih stanovnika u Banjaluku, poslije oslobođenja 1945. godine, bile su više no očite, jer su bili mnogobrojni koji su malo znali o urbanom načinu življenja. I decenije poslije, pa i u nekim dijelovima grada mnogo dulje sve do danas, usljed banjalučkog centra prozori su bili "ukrašeni" mnogo čim neprimjerenim. To nagrđivanje grada uzrujavalo je stare Banjalučane, zapravo sve one koji su već bili navikli na pravila života u gradu, osobito u strogom centru koji je oduvijek bio "legitimacija mjesta".

Te ružne slike s prozora usred centra Banjaluke natjerale su Vladu Dijaka, pjesnika i humoristu, da svoju "odu" nagrđivanja gradskog izgleda završi, s pozivom da u prozore treba stavljati:
"bijelu lalu, kaktuse zelene,
a ne plahte, hlače i pelene".
To je odgovor na njegovo pitanje:
"Jesi l’ vidio onu ružnu sliku
one hlače što vise na štriku?
Ko pidžame kroz prozor istura
toga nije dotakla kultura".
Inspirirale su taj njegov bunt - slike, kako sam reče, "pokraj bivšeg Bate" (prolaz pokraj glavne prodavnice "Borovo"), kao i "Vakufske palate".
Na žalost, mnogobrojni su novopridošli stanovnici, i ne samo u Banjaluci, koji - godinama živeći gradu, uopće ne znaju da život u gradu nameće druge stilove življenja u civiliziranoj sredini, za što oni nisu najkrivlji, budimo iskreni, već i određene gradske službe, pa i društva, koja su im trebala dati osnovne poduke.

Aleksandar Aco Ravlić (''Banjalučke vesele angdote'')

Saturday, February 10, 2018

Mira Furlan: Ovo nije moje vreme

Rat koji se dogodio 91. meni je sasvim promenio život, prerezao ga na pola. Pogubno vrijeme, destruktivno vrijeme, protivno normalnom čovjeku. Odgovaralo je najgorim ljudima, u svim sredinama, i takvi su izvukli korist. Oni drugi su bili ušutkani, sklonjeni, eliminirani iz društvenog života. Da, strašno vrijeme koje se produžava, nema mu kraja. Sve te strasti su još uvek žive. Postoje površinske promijene, ali iznutra to još sve traje.

Predstava "Pozorišne iluzije" desila se u vrijeme tih strašnih događaja. Mi smo je probali kad su bile martovske demonstracije, na probu sam prolazila kroz tenkove i policiju. Nezaboravno. Na zadnju predstavu, iz Zagreba u Beograd, putovala sam dva i pol dana. U želji da zadržim normalnost našeg života. Naravno, to je bila suludo naivna ideja, normalnosti više nije bilo. Bilo je, zapravo, gotovo. I posle tog puta, kad sam došla u Beograd, preko Austrije i Mađarske, tada sam shvatila, potpuno jasno da je to kraj, da smo poraženi. Bilo je gotovo. Rekla sam sebi da više neću igrati, i nisam videla druge mogućnosti nego da odem iz svega toga. Predstava je imala fenomenalan kraj... Bilo je to dramatično vrijeme, jako, jako... Na zadnjoj predstavi smo stajali i plakali, mi i publika. Znali smo da je kraj jednog vremena, zajedničkog života, svih tih dobrih stvari. Sledilo je svrstavanje u grupe, nacije, itd. Počelo je nešto drugo.

Mi smo manjina, poražena manjina. Ne samo na ovim prostorima. Svijet ide u pravcu podjela, igara na snagu. Ne vidim dobru budućnost i jako se brinem, kako će to sve izgledati za našu dijecu
.
Nikom ne bih preporučila život u egzilu. To je razdiranje, podvojen život. Identit nestaje, mora se graditi novi, i nije sasvim sigurno da je to uopće moguće. I to je klasična emigrantska situacija: ne pripadaš ni tamo, ni ovamo. U tome se može videti nesreća, ali i... jedna jako dobra strana. A to je izvesna sloboda, osvajanje prostora slobode. To nepripadanje je veoma teško, ali i jedini način da se ostvari individualna sloboda, do koje je meni uvijek bilo stalo. Nedostaje ono što nemaš, ali trudim se da probam ostvariti taj ideal života u trenutku, da mi je dobro kad sam tu i da nekako vidim dobre strane u tim sredinama u kojima postojim tako podvojeno. Kao da imam više života.
Nedostaje mi kazalište, ali Amerika nije zemlja kazališta, osobito Los Anđeles. U kazalištu je glumac moćan, to je njegov medij. Na filmu je on samo upotrebljen, baš kao svetlo, scenografija, deo je veće slike čiji je komandant reditelj.
Teror mladosti i lepote je apsolutno dominantan, žene mojih godina su neugodna pojava - čini se da se svijet boji žena mojih godina, hahaha. Ne znaju što bi s nama. Više nismo ovo, a nismo ni ono... Ne znaju točno u šta bi nas smijestili.
Eto, voljela bih se vratiti kazalištu. Sijedim kod kuće, pišem, ponekad nešto glumim, ali nemam želju za takmičenjem u ovakvom svijetu. Jednom su Boba Dilana pitali: Šta ste radili između te i te godine? - To nije bilo moje vrijeme, rekao je. Ovo svakako nije moje vrijeme, a nije bilo i ono prije 20 godina. Tako je, kako je. Treba pronaći svoj mali prostor slobode, mali vrt koji ćemo obrađivati. Ništa drugo nam ne preostaje. 

Friday, February 09, 2018

Komentar na Amirov intervju


Intervju Amira Alagica, objavljen juce, me potakao da razmislim i o svom odnosu prema pripadanju zavicaju, gradu, regiji, drzavi...

Amir govori o svom odnosu prema gradovima Puli i Banjaluci koji su i meni znacajni...

Amir se, gubeci svoj zavicaj u Banjaluci, igrom slucaja obreo u Istri, prvo Rovinju a kasnije Puli.  U novoj sredini on nalazi ono sto je u Banjaluci, a dodao bih i ostalim dijelovima Balkana, nestalo. U Puli se on ne osjeca strancem, kao sto se ni ja ne sojecam u Torontu. Zajednicko im je to sto su oba grada visenacionalne sredine koje stranca prihvataju kao svoga i nastoje mu olaksati prilagodjavanje. Manje - vise je slicno i u ostalim dijelovima Istre i zato se i ja u Istri osjecam slobodnim, slobodnijim nego u bilo kom drugom kraju bivse nam domovine. Naravno, nisu ni u Istri odnosi idealni - gdje li su, ali su svakako najblizi medjunacionalnim odnosima na koje sam navikao ziveci vec 25 godina u Kanadi.

Amir, na svoj rjecit nacin objasnjava kako i zasto je Pula postala njegova destinacija i zavicaj.

U njegovim odnosu sa Pulom nalazim dosta toga zbog cega Pula i Istra iz godine u godinu postaje i moja destinacija. Slike poput ove, na kojoj su i Amirovi roditelji a nasi prijatelji Baja i Nijaz, na "nasoj" plazi pored Pule


sve me cesce zagrijavaju i pomazu mi da skratim surovu i dugu kanadsku zimu. 

Thursday, February 08, 2018

Amir Alagić: 'Volim Pulu jer imamo slične sudbine - sudbine izgnanstva'

Autor: 

Amir Alagić pulski je pisac koji iza sebe ima zbirku priča »Pod istim nebom« i roman »Osvetinje«. Životni put doveo ga je iz rodne Banjaluke u Pulu, gdje danas stvara pa je tako nedavno u nakladi Durieuxa objavio drugi roman – »Stogodišnje djetinjstvo« – u kojem je i Pula kao grad jedan od glavnih likova, iako tih likova u romanu ima puno. Priča se vrti oko jednog malog globusa, no u taj okvir Alagić je složio bogat mozaik isprepletenih priča i sudbina od kojih su neke donekle slične Alagićevu životnom putu. Kako kaže, iz Banjaluke ga je u Istru potjerao rat, prvo u Rovinj, a onda u Pulu. U Banjaluci nije bilo bombardiranja, ali gradom je, kako kaže, vladao fašistički režim.


– Danas koješta miriši na fašizam, no u to je doba u operativnom smislu, i to po pitanju života i smrti, provođeno ono što na fašizmu jest da provodi. Potom smo živjeli u Zagrebu, onda u Rovinju, s namjerom da odemo u neke 'treće zemlje', ali to se izjalovilo pa smo ostali. U početku je naravno teško kada izgubiš širu obitelj, prijatelje i cijeli život kakav je do jučer bio, iako je taj život zapravo bio završen s početkom rata, ali čovjek je takva životinja da se na svašta navikne i za svašta veže, pa je tako bilo i sa mnom. Vremenom sam došao do Pule, iz nje odlazio i vraćao se, da bih na kraju tu doista počeo živjeti od 2004.
Kako to da ste se vezali za Pulu?
– Jednom davno o tome sam razgovarao s prijateljem. Da bih mu opisao svoju nepripadnost i obeskorijenjenost rekao sam: »Da u ovom trenutku, Bože sačuvaj, umrem, ne bih imao pojma gdje bi me trebalo zakopati«. To je bilo krajem devedesetih. Sada znam gdje bi me trebalo zakopati. I stvarno i metaforički. Za sada planiram ostati tu, ako me štogod ne pomete, a vremena su čudna, nikad ne znaš gdje ćeš osvanuti. Postoje dva razloga zbog kojih volim Pulu. Jedan je taj što imamo slične sudbine, sudbine izgnanstva. Ja sam ostao bez grada, a Pula bez svojih stanovnika, i to barem tri puta u prošlom stoljeću, tako da smo se tu lijepo poklopili. Drugi je čista romantika, gotovo ljubav na prvi pogled.

Elementi trilera 

I ta je Pula postala jedan od glavnih likova u drugom romanu »Stogodišnje djetinjstvo«. Je li to namjerno, ili se ona u kreativnom procesu nametnula slučajno?

– Nametnula se u startu. U početku nisam znao u kojoj će mjeri biti važna, ali sam bio siguran da je ona jedino moguće mjesto radnje za ovaj roman. Pula je bitna scenografija u mojoj književnosti pa se i novi roman koji radim također dešava u Puli. Ali da bi do toga došlo radnje dviju prethodnih knjiga morale su se dešavati drugdje. Kao i moj život. Možda je interesantno spomenuti da je banjalučko rodilište nedugo po mom rođenju prenamijenjeno u ludnicu. Tako je ispalo da sam rođen u ludnici, a nakon svega ne znam jesam li iz te ludnice ikada i izašao. Moja prva knjiga, zbirka priča »Pod istim nebom«, ima veze s izgnanstvom. Sačinjena je od četrnaest priča koje su međusobno povezane, počinje u Puli, ali prolazi kroz Banjaluku i taj izbjegličko-prognanički svijet, ide i po drugim zemljama – Švedska, Poljska, da bi se opet vratila u Pulu načinivši omču koju si glavni lik s početka zbirke stavlja oko vrata. Prvi roman »Osvetinje« tiče se devedesetih godina i rata, a radnja je smještena u Rovinj, gdje sam živio i svršio srednju školu. Tamo mi i danas žive roditelji. Prirodno je bilo da »Stogodišnje djetinjstvo« stavim u Pulu, koja je tu jedan od triju glavnih likova.
Tema izgnanstva spominje se i u ovom romanu, uz likove koji odlaze pa se vraćaju, ali ovaj put uz malo trilera, malo krimića. Kako to?
– U »Stogodišnjem djetinjstvu« izgnanstvo je bitan element, ali ne tiče se samo zadnjeg rata već zadnjih sto godina, zato i nosi to ime, a Pula je idealno mjesto radnje za takvo što. Prvo zato što živim u njoj i što je smatram svojim gradom, a drugo zato što se to ovdje događalo i 1915. i 1918., pa dvadesetih godina kada je stigao fašizam, pa onda 1947., pa onda opet 1991. Sve te neuralgične točke koje su se dešavale u Puli u zadnjih sto godina zapravo se spominju u romanu. Na kraju dolazimo u ovo današnje vrijeme kada se u romanu događa jedna intrigantna stvar, pojavljuje se nekakav nakit na neobičnim mjestima, a nakit se, kao i ostale dragocjenosti, po običaju i tradiciji prenosi s koljena na koljeno i zadugo traje u jednoj obitelji, naravno ako je sreće pa ga u tome ne poremeti kakva bježanija ili pokolj. Imamo i rasprodaju obiteljske zlatnine i srebrnine kada dođe kriza tako da mi je to bila dobra metafora da ispričam priču o nestajanjima stanovništva, pljačkanjima ljudi u materijalnom i duhovnom smislu i da to povežem u jednu cjelinu. To sam malo zamutio s elementima trilera kako bih držao pažnju čitatelja, usput ispričavši jednu važniju priču.

Miriši na zločin 

Kada je počeo rad na knjizi?
– Vidi se kada sam počeo pisati knjigu po tome kada se dešava radnja, a to je 2012., što se može prepoznati po nekim naznakama upakiranim u knjigu, a jedna od značajnijih je što se Vladimir Strahinja, lik iz knjige, vraća u Pulu s Wall Streeta, gdje je bio među prosvjednicima. Radnja se dešava tijekom jednog ljeta. U to vrijeme je započinjao vrhunac izbjegličke krize, koja je krenula mnogo ranije, vjerojatno se nadovezavši na neki prethodni rat. Moja knjiga, zapravo, govori upravo o tome, samo što ne govori o ljudima koji bježe s istoka na zapad, nego govori o ljudima koji nekuda bježe iz Pule i odnekuda dolaze u Pulu. Postoji i jedan lik koji dolazi, kako jedan podnaslov knjige kaže »(...) sa sve četiri strane svijeta«. Htio sam reći da je to pulski roman i radnja se dešava u Puli, ali Pula na neki način predstavlja cijeli svijet, a stanovnici Pule predstavljaju cijelo čovječanstvo. To se dešava u svijetu od pamtivjeka i događat će se vjerojatno do kad ga bude. Pred kraj sam to digao na jednu globalnu razinu i zato mi je bilo važno naznačiti kada se vrijeme radnje dešava.
Zašto ste od svih likova kao svemogući autor sebe stavili baš u lik novinara crne kronike i to dnevnog lista koji podsjeća na Glas Istre?
– Priča je sama po sebi tražila takvo zanimanje, morao je to biti netko tko će se po prirodi stvari baviti istraživanjem intrigantnog, nekih mračnih stvari koje mirišu na zločin. Unutar te priče, koja se odvija paralelno s glavnom, nije moglo stati bilo kakvo zanimanje, nekakav doktor, mehaničar ili što ja znam tko drugi. Novinar crne kronike bilo je idealno rješenje, ali ujedno i klišeizirano, tako da mi je veći problem bilo to što je već ofucano da novinar istražuje uz policiju ili da paralelno uz policiju radi svoju istragu. A u ulogu novinara sam stavio sebe, tu valja napomenuti kao prilično sporednog lika, zbog same logike stvari, zbog one veće priče o dolascima i odlascima ljudi, jer onda su došle devedesete gdje su nakon Prvog i Drugog svjetskog rata opet neki ljudi morali otići, a drugi doći, gdje je otišao netko na čije sam mjesto došao ja, kao što je netko došao na moje mjesto u mom rodnom gradu. Zato je meni u koncept te priče, u jednu veliku metaforu (ovaj je roman izgrađen od tisuća kojekakvih sitnih i krupnijih metafora) bilo bitno staviti sebe, a onda mi se slučajno učinilo zgodno da budem baš novinar crne kronike koji će istraživati neobične stvari koje se događaju. Sam roman zasniva se na jednom slučaju koji miriši na zločin, a do kraja ostaje intrigantno što se zapravo dogodilo.

Stvarnost i fikcija 

U knjizi sam prepoznao neka imena, poput Strahinje ili Štifa koji je slučajno fotograf u Glasu Istre itd. Jesu li ta imena ubačena namjerno da malo zaintrigiraju ljude?
– Strahinja je potpuno slučajno, ja za vašeg kolegu nisam ni znao donedavno. Štif je pak namjerno ubačen, a osim Štifa i mene postoji tu još barem šest, sedam likova koji su moji prijatelji i koji su ubačeni u roman isto kao i ja. Kao što ja nisam novinar crne kronike, tako ni oni nisu ono što im zadajem. Usto, izmijenjena su im imena ili su pušteni tek nadimci…
Zašto su onda imena ostavljena da budu prepoznatljiva, a nisu potpuno promijenjena?
– Bilo mi je značajno da to budu oni. Osim mog imena nijedno nije identično, ali to jesu doista ti ljudi. Književnost ima svoju jasnu liniju kojom je odvojena od stvarnosti i prebacivši ih iz stvarnosti u književnost oni postaju književni likovi koji su tek blago zasnovani na stvarnim osobama. Dobro su mi došli, jer na taj način imam već izgrađenog lika kojeg samo trebam staviti u neku situaciju. Ne moram izmišljati, ali to su uglavnom sve sporedni likovi koji ne utječu bitno na radnju. Osim možda mene kao novinara. Neki nisu ni znali da će završiti u romanu, ali to su uglavnom moji dobri prijatelji, tako da se nitko neće naljutiti zbog toga.
Iako je glavni lik Slavko Delcaro izmišljen, skladba »Prežihofova misao« je stvarna i može se naći na internetu. Pretpostavljam da ne možete otkriti tko je pravi autor, ali možete li barem otkriti kako ste uspjeli nagovoriti dotičnog glazbenika da potisne svoj ego i sklada nešto na čemu svjesno nije pustio svoj potpis?
– Budući da sam ja ušao u knjigu postavši književni lik, ravnoteže radi iz knjige sam u stvarni svijet odlučio prebaciti književni lik Slavka Delcara. U svakom slučaju, od autora kompozicije »Prežihofova misao« zamoljen sam da ne pričam previše o tome. Barem ne u stvarnosti. Mnogo toga već sam napisao u knjizi.

Mali veliki grad 

Stekao sam dojam da ne volite dijaloge, jer u knjizi nisu odvajani natuknicama pa sve djeluje kao tok svijesti?
– Ne bih se složio da je baš tok svijesti, ali rečenice koje izgovaraju likovi dobivaju drukčiji značaj pisane na taj način. To je novotarija koju sam ubacio, sve je dio teksta, ali je svima jasno da je to razgovor.
Što bi se trebalo dogoditi da Pula iz tog »stogodišnjeg djetinjstva« uđe u neko zrelo doba i bi li uopće trebala odrasti?
– Ovisi u kom smislu mislimo odrasti, ali mislim da se zadugo neće puno toga promijeniti u Puli. Pula doista ima osobine velikog grada. Ona jeste mali grad, ali veličina grada se ne gleda po broju petlji, tunela, nebodera... nego se na neki način mjeri po spremnosti prihvaćanja drugog i drukčijeg, po multikulturalnosti, ne samo u onom osnovnom smislu – rase, nacije, konfesije, već i u smislu subkultura i onoga što te kulture i subkulture za sobom nose. A u svemu ima, naravno, i dobroga i lošega. Čini mi se, ili barem to želim vjerovati, da smo u Puli na to spremniji nego u ostatku zemlje, dok u odnosu na civilizirani svijet, jebiga, i nismo nešto. Pula je u doba Monarhije bila bitniji grad nego što je danas u Hrvatskoj. S druge strane Pula je oduvijek bila velika provincija sa svim onim što prava provincija nosi sa sobom. Na primjer, kojekakvo rodijaštvo, klanovi, gdje se zna tko je što i tko je s kim, ki je ovome ča, ča je ovome ki, ki je dela u 'Lektroistri, a ki u Tehnomontu. Znači, klasični mali grad. Imate dvije paralelne stvarnosti gdje čovjek, ili barem čovjek kao ja, koji je došao sa strane i koji će zauvijek ostati netko sa strane (i na kraju krajeva treba ostati kao netko sa strane), može primijetiti te pulske stvarnosti i živjeti ih, odabrati onu koja mu je draža, a meni je svakako draža ova multikulturalna.
Osjećate li se još uvijek kao izbjeglica, odnosno došljak? Ne pitam kako vi doživljavate Pulu, nego kako mislite da Pula doživljava vas?
– Osjećam se odlično, osjećam se kao u jedinom gradu koji može biti »moj«. Osjećam i ovo što vi pitate. Prije neki dan je neki nepoznati čovjek, i to ni iz kakve loše namjere, bio silno zainteresiran da mu kažem jesam li ja ili nisam iz Pule, istovremeno tvrdeći kako nisam. Kada sam mu rekao da mora odrediti kriterije po kojima se to odlučuje – moraš li biti rođen u Puli, trebaš li živjeti u Puli, imati pulski naglasak, voljeti je, moraš li to dokazivati vičući ili ne znam kako, i da po tim kriterijima odluči, pa ako misli da jesam, onda jesam, a ako misli da nisam onda nisam. Meni je, zapravo, svejedno što će on o tome misliti. Puno je takvih slučajeva. Nedavno sam čitao u Glasu Istre o raspodjeli sredstava Ministarstva kulture za književnost, kome su iz Istre dodijeljena, a kome nisu. Ja sam od Ministarstva kulture za jedan projekt dobio sredstva, a za drugi nisam, ali ni za jedan ni za drugi projekt moje ime nije spomenuto. Vjerojatno po tom pogledu nisam istarski ili pulski autor. S druge strane redovno sam proglašavan da jesam kada nešto treba reći. Tako da ovisi od osobe do osobe. Ja se ne osjećam nimalo neugodno i osjećam se potpuno prihvaćeno, s tim da, kao i svatko drugi, krećem se u određenim mikro sredinama i to je tako u tim sredinama. Da zalutam na neko drugo mjesto, vjerojatno ne bih bio tako prihvaćen, no ne vidim se ni za što uskraćen u odnosu na nekoga tko je u Puli rođen i tko je za Pulu vezan cijeli život.
(Novi list)
Related Posts Plugin for WordPress, Blogger...