Thursday, February 08, 2018

Amir Alagić: 'Volim Pulu jer imamo slične sudbine - sudbine izgnanstva'

Autor: 

Amir Alagić pulski je pisac koji iza sebe ima zbirku priča »Pod istim nebom« i roman »Osvetinje«. Životni put doveo ga je iz rodne Banjaluke u Pulu, gdje danas stvara pa je tako nedavno u nakladi Durieuxa objavio drugi roman – »Stogodišnje djetinjstvo« – u kojem je i Pula kao grad jedan od glavnih likova, iako tih likova u romanu ima puno. Priča se vrti oko jednog malog globusa, no u taj okvir Alagić je složio bogat mozaik isprepletenih priča i sudbina od kojih su neke donekle slične Alagićevu životnom putu. Kako kaže, iz Banjaluke ga je u Istru potjerao rat, prvo u Rovinj, a onda u Pulu. U Banjaluci nije bilo bombardiranja, ali gradom je, kako kaže, vladao fašistički režim.


– Danas koješta miriši na fašizam, no u to je doba u operativnom smislu, i to po pitanju života i smrti, provođeno ono što na fašizmu jest da provodi. Potom smo živjeli u Zagrebu, onda u Rovinju, s namjerom da odemo u neke 'treće zemlje', ali to se izjalovilo pa smo ostali. U početku je naravno teško kada izgubiš širu obitelj, prijatelje i cijeli život kakav je do jučer bio, iako je taj život zapravo bio završen s početkom rata, ali čovjek je takva životinja da se na svašta navikne i za svašta veže, pa je tako bilo i sa mnom. Vremenom sam došao do Pule, iz nje odlazio i vraćao se, da bih na kraju tu doista počeo živjeti od 2004.
Kako to da ste se vezali za Pulu?
– Jednom davno o tome sam razgovarao s prijateljem. Da bih mu opisao svoju nepripadnost i obeskorijenjenost rekao sam: »Da u ovom trenutku, Bože sačuvaj, umrem, ne bih imao pojma gdje bi me trebalo zakopati«. To je bilo krajem devedesetih. Sada znam gdje bi me trebalo zakopati. I stvarno i metaforički. Za sada planiram ostati tu, ako me štogod ne pomete, a vremena su čudna, nikad ne znaš gdje ćeš osvanuti. Postoje dva razloga zbog kojih volim Pulu. Jedan je taj što imamo slične sudbine, sudbine izgnanstva. Ja sam ostao bez grada, a Pula bez svojih stanovnika, i to barem tri puta u prošlom stoljeću, tako da smo se tu lijepo poklopili. Drugi je čista romantika, gotovo ljubav na prvi pogled.

Elementi trilera 

I ta je Pula postala jedan od glavnih likova u drugom romanu »Stogodišnje djetinjstvo«. Je li to namjerno, ili se ona u kreativnom procesu nametnula slučajno?

– Nametnula se u startu. U početku nisam znao u kojoj će mjeri biti važna, ali sam bio siguran da je ona jedino moguće mjesto radnje za ovaj roman. Pula je bitna scenografija u mojoj književnosti pa se i novi roman koji radim također dešava u Puli. Ali da bi do toga došlo radnje dviju prethodnih knjiga morale su se dešavati drugdje. Kao i moj život. Možda je interesantno spomenuti da je banjalučko rodilište nedugo po mom rođenju prenamijenjeno u ludnicu. Tako je ispalo da sam rođen u ludnici, a nakon svega ne znam jesam li iz te ludnice ikada i izašao. Moja prva knjiga, zbirka priča »Pod istim nebom«, ima veze s izgnanstvom. Sačinjena je od četrnaest priča koje su međusobno povezane, počinje u Puli, ali prolazi kroz Banjaluku i taj izbjegličko-prognanički svijet, ide i po drugim zemljama – Švedska, Poljska, da bi se opet vratila u Pulu načinivši omču koju si glavni lik s početka zbirke stavlja oko vrata. Prvi roman »Osvetinje« tiče se devedesetih godina i rata, a radnja je smještena u Rovinj, gdje sam živio i svršio srednju školu. Tamo mi i danas žive roditelji. Prirodno je bilo da »Stogodišnje djetinjstvo« stavim u Pulu, koja je tu jedan od triju glavnih likova.
Tema izgnanstva spominje se i u ovom romanu, uz likove koji odlaze pa se vraćaju, ali ovaj put uz malo trilera, malo krimića. Kako to?
– U »Stogodišnjem djetinjstvu« izgnanstvo je bitan element, ali ne tiče se samo zadnjeg rata već zadnjih sto godina, zato i nosi to ime, a Pula je idealno mjesto radnje za takvo što. Prvo zato što živim u njoj i što je smatram svojim gradom, a drugo zato što se to ovdje događalo i 1915. i 1918., pa dvadesetih godina kada je stigao fašizam, pa onda 1947., pa onda opet 1991. Sve te neuralgične točke koje su se dešavale u Puli u zadnjih sto godina zapravo se spominju u romanu. Na kraju dolazimo u ovo današnje vrijeme kada se u romanu događa jedna intrigantna stvar, pojavljuje se nekakav nakit na neobičnim mjestima, a nakit se, kao i ostale dragocjenosti, po običaju i tradiciji prenosi s koljena na koljeno i zadugo traje u jednoj obitelji, naravno ako je sreće pa ga u tome ne poremeti kakva bježanija ili pokolj. Imamo i rasprodaju obiteljske zlatnine i srebrnine kada dođe kriza tako da mi je to bila dobra metafora da ispričam priču o nestajanjima stanovništva, pljačkanjima ljudi u materijalnom i duhovnom smislu i da to povežem u jednu cjelinu. To sam malo zamutio s elementima trilera kako bih držao pažnju čitatelja, usput ispričavši jednu važniju priču.

Miriši na zločin 

Kada je počeo rad na knjizi?
– Vidi se kada sam počeo pisati knjigu po tome kada se dešava radnja, a to je 2012., što se može prepoznati po nekim naznakama upakiranim u knjigu, a jedna od značajnijih je što se Vladimir Strahinja, lik iz knjige, vraća u Pulu s Wall Streeta, gdje je bio među prosvjednicima. Radnja se dešava tijekom jednog ljeta. U to vrijeme je započinjao vrhunac izbjegličke krize, koja je krenula mnogo ranije, vjerojatno se nadovezavši na neki prethodni rat. Moja knjiga, zapravo, govori upravo o tome, samo što ne govori o ljudima koji bježe s istoka na zapad, nego govori o ljudima koji nekuda bježe iz Pule i odnekuda dolaze u Pulu. Postoji i jedan lik koji dolazi, kako jedan podnaslov knjige kaže »(...) sa sve četiri strane svijeta«. Htio sam reći da je to pulski roman i radnja se dešava u Puli, ali Pula na neki način predstavlja cijeli svijet, a stanovnici Pule predstavljaju cijelo čovječanstvo. To se dešava u svijetu od pamtivjeka i događat će se vjerojatno do kad ga bude. Pred kraj sam to digao na jednu globalnu razinu i zato mi je bilo važno naznačiti kada se vrijeme radnje dešava.
Zašto ste od svih likova kao svemogući autor sebe stavili baš u lik novinara crne kronike i to dnevnog lista koji podsjeća na Glas Istre?
– Priča je sama po sebi tražila takvo zanimanje, morao je to biti netko tko će se po prirodi stvari baviti istraživanjem intrigantnog, nekih mračnih stvari koje mirišu na zločin. Unutar te priče, koja se odvija paralelno s glavnom, nije moglo stati bilo kakvo zanimanje, nekakav doktor, mehaničar ili što ja znam tko drugi. Novinar crne kronike bilo je idealno rješenje, ali ujedno i klišeizirano, tako da mi je veći problem bilo to što je već ofucano da novinar istražuje uz policiju ili da paralelno uz policiju radi svoju istragu. A u ulogu novinara sam stavio sebe, tu valja napomenuti kao prilično sporednog lika, zbog same logike stvari, zbog one veće priče o dolascima i odlascima ljudi, jer onda su došle devedesete gdje su nakon Prvog i Drugog svjetskog rata opet neki ljudi morali otići, a drugi doći, gdje je otišao netko na čije sam mjesto došao ja, kao što je netko došao na moje mjesto u mom rodnom gradu. Zato je meni u koncept te priče, u jednu veliku metaforu (ovaj je roman izgrađen od tisuća kojekakvih sitnih i krupnijih metafora) bilo bitno staviti sebe, a onda mi se slučajno učinilo zgodno da budem baš novinar crne kronike koji će istraživati neobične stvari koje se događaju. Sam roman zasniva se na jednom slučaju koji miriši na zločin, a do kraja ostaje intrigantno što se zapravo dogodilo.

Stvarnost i fikcija 

U knjizi sam prepoznao neka imena, poput Strahinje ili Štifa koji je slučajno fotograf u Glasu Istre itd. Jesu li ta imena ubačena namjerno da malo zaintrigiraju ljude?
– Strahinja je potpuno slučajno, ja za vašeg kolegu nisam ni znao donedavno. Štif je pak namjerno ubačen, a osim Štifa i mene postoji tu još barem šest, sedam likova koji su moji prijatelji i koji su ubačeni u roman isto kao i ja. Kao što ja nisam novinar crne kronike, tako ni oni nisu ono što im zadajem. Usto, izmijenjena su im imena ili su pušteni tek nadimci…
Zašto su onda imena ostavljena da budu prepoznatljiva, a nisu potpuno promijenjena?
– Bilo mi je značajno da to budu oni. Osim mog imena nijedno nije identično, ali to jesu doista ti ljudi. Književnost ima svoju jasnu liniju kojom je odvojena od stvarnosti i prebacivši ih iz stvarnosti u književnost oni postaju književni likovi koji su tek blago zasnovani na stvarnim osobama. Dobro su mi došli, jer na taj način imam već izgrađenog lika kojeg samo trebam staviti u neku situaciju. Ne moram izmišljati, ali to su uglavnom sve sporedni likovi koji ne utječu bitno na radnju. Osim možda mene kao novinara. Neki nisu ni znali da će završiti u romanu, ali to su uglavnom moji dobri prijatelji, tako da se nitko neće naljutiti zbog toga.
Iako je glavni lik Slavko Delcaro izmišljen, skladba »Prežihofova misao« je stvarna i može se naći na internetu. Pretpostavljam da ne možete otkriti tko je pravi autor, ali možete li barem otkriti kako ste uspjeli nagovoriti dotičnog glazbenika da potisne svoj ego i sklada nešto na čemu svjesno nije pustio svoj potpis?
– Budući da sam ja ušao u knjigu postavši književni lik, ravnoteže radi iz knjige sam u stvarni svijet odlučio prebaciti književni lik Slavka Delcara. U svakom slučaju, od autora kompozicije »Prežihofova misao« zamoljen sam da ne pričam previše o tome. Barem ne u stvarnosti. Mnogo toga već sam napisao u knjizi.

Mali veliki grad 

Stekao sam dojam da ne volite dijaloge, jer u knjizi nisu odvajani natuknicama pa sve djeluje kao tok svijesti?
– Ne bih se složio da je baš tok svijesti, ali rečenice koje izgovaraju likovi dobivaju drukčiji značaj pisane na taj način. To je novotarija koju sam ubacio, sve je dio teksta, ali je svima jasno da je to razgovor.
Što bi se trebalo dogoditi da Pula iz tog »stogodišnjeg djetinjstva« uđe u neko zrelo doba i bi li uopće trebala odrasti?
– Ovisi u kom smislu mislimo odrasti, ali mislim da se zadugo neće puno toga promijeniti u Puli. Pula doista ima osobine velikog grada. Ona jeste mali grad, ali veličina grada se ne gleda po broju petlji, tunela, nebodera... nego se na neki način mjeri po spremnosti prihvaćanja drugog i drukčijeg, po multikulturalnosti, ne samo u onom osnovnom smislu – rase, nacije, konfesije, već i u smislu subkultura i onoga što te kulture i subkulture za sobom nose. A u svemu ima, naravno, i dobroga i lošega. Čini mi se, ili barem to želim vjerovati, da smo u Puli na to spremniji nego u ostatku zemlje, dok u odnosu na civilizirani svijet, jebiga, i nismo nešto. Pula je u doba Monarhije bila bitniji grad nego što je danas u Hrvatskoj. S druge strane Pula je oduvijek bila velika provincija sa svim onim što prava provincija nosi sa sobom. Na primjer, kojekakvo rodijaštvo, klanovi, gdje se zna tko je što i tko je s kim, ki je ovome ča, ča je ovome ki, ki je dela u 'Lektroistri, a ki u Tehnomontu. Znači, klasični mali grad. Imate dvije paralelne stvarnosti gdje čovjek, ili barem čovjek kao ja, koji je došao sa strane i koji će zauvijek ostati netko sa strane (i na kraju krajeva treba ostati kao netko sa strane), može primijetiti te pulske stvarnosti i živjeti ih, odabrati onu koja mu je draža, a meni je svakako draža ova multikulturalna.
Osjećate li se još uvijek kao izbjeglica, odnosno došljak? Ne pitam kako vi doživljavate Pulu, nego kako mislite da Pula doživljava vas?
– Osjećam se odlično, osjećam se kao u jedinom gradu koji može biti »moj«. Osjećam i ovo što vi pitate. Prije neki dan je neki nepoznati čovjek, i to ni iz kakve loše namjere, bio silno zainteresiran da mu kažem jesam li ja ili nisam iz Pule, istovremeno tvrdeći kako nisam. Kada sam mu rekao da mora odrediti kriterije po kojima se to odlučuje – moraš li biti rođen u Puli, trebaš li živjeti u Puli, imati pulski naglasak, voljeti je, moraš li to dokazivati vičući ili ne znam kako, i da po tim kriterijima odluči, pa ako misli da jesam, onda jesam, a ako misli da nisam onda nisam. Meni je, zapravo, svejedno što će on o tome misliti. Puno je takvih slučajeva. Nedavno sam čitao u Glasu Istre o raspodjeli sredstava Ministarstva kulture za književnost, kome su iz Istre dodijeljena, a kome nisu. Ja sam od Ministarstva kulture za jedan projekt dobio sredstva, a za drugi nisam, ali ni za jedan ni za drugi projekt moje ime nije spomenuto. Vjerojatno po tom pogledu nisam istarski ili pulski autor. S druge strane redovno sam proglašavan da jesam kada nešto treba reći. Tako da ovisi od osobe do osobe. Ja se ne osjećam nimalo neugodno i osjećam se potpuno prihvaćeno, s tim da, kao i svatko drugi, krećem se u određenim mikro sredinama i to je tako u tim sredinama. Da zalutam na neko drugo mjesto, vjerojatno ne bih bio tako prihvaćen, no ne vidim se ni za što uskraćen u odnosu na nekoga tko je u Puli rođen i tko je za Pulu vezan cijeli život.
(Novi list)

No comments:

Post a Comment

Related Posts Plugin for WordPress, Blogger...