Wednesday, March 07, 2018

Sinan Gudžević: GARRINCHA


Htio sam da o tom slučaju pišem i ranije, ali su me razne stvari, i smrti nekih bliskih ljudi, okrenule drukče.
Pokojniku je ime Francisco Manuel dos Santos, a u svijetu je poznat pod nadimkom Garrincha. Kod nas su ga novinari prozvali Garinča, tako ga zovu i dandanas, a u brazilskom i portugalskom izgovoru on je Garinša. Nikakvo č, samo š! A pravo govoreći, ni brazilsko r nije naše r, no je nešto između r i h, skoro Gahinša. (Naši se radio i TV reporteri napadno trude da Olympiakos i Panathinaikos naglase na posljednjem o, ali im za 60 godina još nije palo na pamet da ime igrača fudbala Pelé izgovore kako im stoji napisano, s naglaskom na završnom e, nego ga uporno i nepovratno izgovaraju kao našu riječ tele. Iako su masno plaćeni da gledaoce prosvjetljuju, oni govore uglavnom ono što gledaoci i sami vide, a osim što su listom neuki, otporni na učenje kao dijamant, neki su i nepismeni, još ne znaju pročitati ono što je napisano. Primjer je i igrač fudbala Fàbregas: njegovo ime su desetak godina izgovarali s naglaskom na krajnjem a, sada ga izgovaraju naglašavajući srednje a, a na igračevim leđima imaju akcenat na prvom a. Udžaba je sve to, oni svoju učenost pokazuju na izgovoru imena klubova iz Pireja i Atene, i njima dosta.)
Garrincha je bio veliki igrač fudbala. Jedan od onih koji je presudno doprinio da se ta igra zove jogo bonito. Bio je Brazilac, indijanskog porijekla, iz plemena Fulniô, otac mu je bio cafuzo, sin Indijanca i crnkinje. O Garrinchi nogometašu pričaju se priče i pišu se knjige. Priče i knjige se pričaju i pišu, a prije mjesec dana navršilo se trideset i pet godina od njegove smrti. Knjiga i priča ima mnogo više nego snimaka njegove igre. Televizija je postojala kad je on igrao, ali nije bilježila utakmice kao danas. Garrincha je, uprkos oskudnoj video-dokumentaciji, usmeno i napismeno najvoljeniji igrač fudbala na svijetu.
Da je danas živ, grčki učeni pjesnik Kalimah iz Kirene posvetio bi Garrinchi jednu od svojih pinakes, od tih je daščica bio sačinio katalog biblioteke Museiona u Aleksandriji. Taj katalog je imao naziv nešto kao spisak svih onih koji su se u nečemu proslavili. Ono radi čega su božanstva nadležna za slavu pokazala prema Garrinchi veliku izdašnost bilo je njegovo igranje fudbala, koje je odudaralo od ostatka svijeta. Odudaralo je i od brazilskog igranja, a znamo da Brazilci odudaraju od svijeta. Kada se, od sada pa za 400 godina bude govorilo o nogometu, ima da se i tada kao i sada govori o Garrinchi, kazao je njegov trener João Saldanha.
Brazilski list ‘O Globo’ javio je 31. maja prošle godine da su posmrtni ostaci Garrinchini nestali iz groba. Garrinchin grob je bio u rodnom mjestu njegovu Pau Grande, na rubu Rio de Janeira. U grob je Garrincha položen 21. januara 1983. Garrincha je svoj život upropaštavao neumoljivo: alkoholom, propalim brakovima, skandaloznim ljubavnim vezama, sablasnom neodgovornošću prema brojnoj djeci koju su mu rađale njegove žene. Umro je ostavljen od svih, a upamćen kako nijedan ostavljeni na svijetu nije upamćen. Ostao je u sjećanju svima koji su ga gledali ili mu ime čuli. Na grobu mu je napisano: Ovdje počiva u miru onaj koji je bio nazvan/ Narodna radost/ *28-10-33 †20-1-83/ Mané/ Garrincha.
Narodna radost (a alegria do povo) bilo je ime samo za Garrinchu, ni Pelé nikad nije tako nazvan. Garrincha je tako igrao da se narod od njegove igre masovno tresao od smijeha. Ta igra nije bila lišena davanja golova, ali oni nisu bili prioritet. Prioritet je bila igra, igranje sa čuvarima. Potrčao bi strelovito, pa se iz najveće brzine ukopao, pa se munjevito s loptom okrenuo, a bekovi, halfovi i ostali padali bi kao srpom požnjeveni. Ponekome od njih on bi znao i dati ruku da se digne, a čim bi taj stao na noge, doživio bi novu đavoliju. Sudija Amilcar Ferreira je Garrinchi zaprijetio da će ga isključiti iz igre zbog pretjeranog driblanja beka Ivana iz tima Amerike iz Rija. Mjeru u driblanju arbitar je smatrao poštivanjem ljudskog dostojanstva.
Garrincha je bio porijeklom Indijanac, hodao je po najvećoj kiši bez ogrtača i nikad se nije prehladio. Nije se ni znojio. Žena njegova života, pjevačica Elza Soares nije se mogla načuditi njegovoj građi i neobičnosti. On je bio krivonog, rahitičan: desna noga mu je bila tipa X, a lijeva tipa O. Lijeva je bila kraća osam centimetara od desne. Po mnogim stručnjacima za anatomiju, on nije mogao ni hodati bezbolno, a kamoli igrati nogometnu igru. Mnogo se stručnjaka, ortopeda i tumača bavilo njegovom nestvarnom brzinom kao greškom u prirodi, sve dok jedan Brazilac antropolog nije utvrdio da pripadnici plemena Fulniô u pravilu imaju jednu nogu na O, a drugu na X, i da to nije roba s greškom, nego anatomska osobina koja ih čini bržima od drugih. I našao je antropolog da imaju pluća i srce za desetinu snage jače od drugih naroda.
A nepoznat netko ukrao je iz groba Garrinchine kosti. I kosti njegove desne i lijeve noge. Gradonačelnik grada Magé, čije predgrađe je Pau Grande, i upravitelj mjesnog groblja izjavili su, posljednjeg dana maja prošle godine, kako će oni pronaći gdje su kosti Narodne radosti brazilske.
Kako će uraditi DNK svih kostiju u groblju. Pomno sam pratio brazilsku štampu ovih mjeseci. Nije se oglasio ni gradonačelnik ni upravitelj groblja.
Nisam nikada gledao nijednu Garrinchinu utakmicu, niti sam ikada vidio Garrinchu. Ali moj amidža Hivzo Gudžević gledao je Garrinchu kad je ovaj igrao za Botafogo prijateljsku utakmicu protiv Crvene zvezde, u Beogradu 1961. godine. On je jedini od Gudževića koji je vidio Garrinchu. A ja sam upoznao nekoliko ljudi koji su s Garrinchom igrali, za vrijeme njegova boravka u Rimu. Neki su igrali protiv njega dva-na-dva ili tri-na-tri, a jedan je igrao lijevo krilo u ekipi Sacrofano dok je za istu ekipu nekoliko utakmica desno krilo bio Garrincha. U Luzernu sam prije trideset godina, u hotelu Schweizerhof, proveo cio sat vremena u razgovoru sa čovjekom po imenu Pelé. Još čujem njegovo: E, Gahinša, Gahinša foi um grande. Svi ti ljudi i sve knjige i kratki video-snimci Garrinchinih jurodivih bjegova s loptom i poigravanja sa čuvarima, svi njegovi bjegovi u življenju nisu bili dovoljni da se njegovim kostima omogući da počivaju u zemlji rodnog mjesta. Mogu zamisliti nekog garrinchofila ili garrinchopatu kako u svom ormaru ili na svom stolu drži Garrinchine butne kosti i cjevanice. Znao sam čovjeka koji je iz propalih grobova znao izvaditi cjevanicu ili koju drugu kost i prisloniti je uz odgovarajuću svoju. I Goethe je držao Schillerovu lobanju na stolu. Neka su piskarala nestanak Garrinchinih kostiju već protumačila kao još jedan dribling Krivonogog anđela, jerbo je, nakon što je izdriblao sve na onom, odlučio da se opet potraži na ovom svijetu. A u ovom svijetu je bio uglavnom tražen i izgubljen: varan od predsjednika klubova, dobar i naivan do nevjerovanja, ravnodušan prema slavi i medaljama.
Kao lojalan obveznik dekadnog sistema, ovo pišem i zato što će se 15. juna ove godine navršiti 60 godina od najveće Garrinchine igre. Igrajući za Brazil na svjetskom prvenstvu u Švedskoj protiv Sovjetskog Saveza, on je činio čuda. Brazil je pobijedio, a France football je početnih pet minuta Garrinchine igračke nadahnutosti proglasio najuzvišenijim minutama u povijesti nogometne igre. Ta je igra bila uvod u brazilsko osvajanje prve titule svjetskog prvaka. Ljev Jašin, sovjetski golman iz te utakmice i najbolji sovjetski igrač, danas počiva u najljepše uređenoj grobnici na Vagankovskom groblju u Moskvi, a Garrincha, desno krilo Brazila i najbolji igrač te utakmice, ne zna se gdje počiva.

Sinan Gudžević (Novosti)

No comments:

Post a Comment

Related Posts Plugin for WordPress, Blogger...