Saturday, March 31, 2018

Sjecanje na Lojzu Ćurića


Lijepim nas je tekstom pjesnikinja Enisa Osmančević Ćurić uvela u čitanje jedine Lojzine knjige. Objavljena prije više godina, ali nije rasprodata, nema je u banjalučkim knjižarama, može se kupiti putem interneta... Kao da autor nije Banjalučanin, nema je ni u ovdašnjim bibliotekama. Lojzo Ćurić je knjigu 'Mačak i Ptica' ilustrirao i zanimljivo podnaslovio: 'Ne pjevaj kroz Banju Luku', 'Zabranjeni izvori', 'Usta zašivena'. Vrijeme je bezosjećajno, ide samo u jednom pravcu, ali vrijedi se okrenuti i sjetiti jedinstvenog banjalučkog umjetnika. Do današnjeg datuma 2007. godine Alojz Lojzo Ćurić je slikao i pisao. (mm)

****************************



SLOVO O NASTANKU KNJIGE

Vrijednost jednostavnih ljudi koji zabilježe svoje misi je u podsjećanju na važno i blisko, zagubljeno u blizini svakodnevice.

"Ima jako puno stvari o kojima ne treba govoriti; treba ih jedino činiti."(Phil Bosmans), rečenica je, koja većinu ljudi asocira na ljubav i milosrđe.

Moja prva pomisao je bila kako je jedna od tih "stvari" i poezija.

O njoj se i govori, i piše. Poeziju čitamo, doživljavamo, analiziramo, raščlanjujemo na pjesničke izraze i slike, pa utiske aranžiramo, ali to ima lažan okus verbalne ikebane umjetnog cvijeća koje ne živi i ne miriše.

Kada se o poeziji zaista nešto kaže, stvara se nova poezija.

U poetskomisaoni prostor riječi Alojza Lojze Ćurića nije lako ući, ali ni izaći ako nisi bremenit novom poetikom. Ni najvještiji magičari i žongleri riječi ne mogu da se ne posrame, ako njegovom tekstu prislone frazu.

Pred Lojzinim poetskim zapisom treba zastati, zaustaviti dah, kao kad se povlači potez kistom, i zgusnuti se u vremenu i prostoru.

U Lojzin tekst može zakoračiti samo strpljivi sladokusac, radoznalac duha, koji poput znalca fotografa, pred reljefom stećka, satima čeka pravi ugao svjetlosti, da sunce oživi davnu priču u kamenu.

Jer Lojzo slika i kada piše. Traga za zlatnim mostovima između riječi, stvara bremenite duge što se sasipaju u oko, u uho, u "bistru misao" koju nosi rijeka.

Slikar koji hoće "znati rukom kano rijekom, tkati vazda svoje jutro" ... "svjetlati". Koji se pita "ko će opjevati zabasalo sunce u Bosnu", koji zna da "robovi veslaju, tuđe lađe odvlače stare gradove na dno..."

Ponesen davnom ljepotom Stoca, koju pamti, i zgrožen nad zgarištem bezumlja, a začaran vječnom svjetlošću "vode od srebra", počeo je pisati "Bregavu" decembra 2002. godine.

Iz bolničke postelje u Sarajevu, na Koševu, danima je mogao vidjeti samo pahulje prvog snijega. Možda je čista ljepota kristala pokrenula zatravljeno sjećanje na rijeku od svjetlosti, koju je i njegova majka Elza pamtila iz djetinjstva. Pričao mi je o tome, a sutradan pročitao prve zabilješke.

Nekoliko godina je brusio, dograđivao rukopis. A odlučio staviti ga u mapu, sa davnim crtežima, početkom 20O6. godine.

Povod je bio izložba slika, slikara i pjesnika iz Mostara, Vlade Puljića, očekivana u prostorijama HKC-a u Banjoj Luci.

Okolnosti su bile nesklone, ideja o izložbi i pjesničkoj večeri nikada nije ostvarena.

Lojzina zamisao da daruje prijatelja mapom sa svojim poetskim zapisom i crtežima, ostala je u rukopisu. A želio je napraviti desetak primjeraka za još neke, po duhu bliske ljude, kojima je ponekad čitao svoje zapise. Kada sam u maju krenula u Tuzlu na susrete pjesnika za djecu "Vezeni most", jednu fotokopiju rukopisa je poslao prijatelju, pjesniku i uredniku Šimi Ešiću, "da malo gušta". On je prepoznao vrijednost teksta, i iduće godine, uz moj pristanak, poslao ga na konkurs Fonda za izdavaštvo BiH. Knjiga je dobila dotaciju za štampanje.

Nažalost, Lojzo to nije doživio. Da li bi on pravio neke izmjene, ili bi zadržao ideju da ilustracije sevdalinki budu "knjiga u knjizi", nisam sigurna. Koncepcija je nesumnjivo neobična, ali sa dubokim smislom, i mnogoznačna kao sve stoje Lojzo radio i pisao. "Te dvije paralelne knjige, kao dvije vode, ulijevaju se jedna u drugu", govorio je.

Pošto je ovo prva objavljena Lojzina knjiga, ja želim sačuvati autentičnost. Kao i njegov pseudonim, Hval Bešker, kojim je potpisivao svoje tekstove.

Enisa Osmančević Ćurić

No comments:

Post a Comment

Related Posts Plugin for WordPress, Blogger...