Monday, March 26, 2018

"ZBOGOM LIJEPI I STRAŠNI ŽIVOTE“: Posljednji sati Branka Ćopića; na godišnjicu smrti pogledajte njegovo oproštajno pismo......

Branko Ćopić, jedan od najvećih pisaca sa ovih prostora, okončao je život na današnji dan, 26. marta 1984., skočivši sa Savskog mosta u Beogradu. Pročitajte svjedočanstvo o posljednjim satima legendarnog pisca...

Foto: Logicno.com

Dirljiva ispovijest Momčila Srećkovića iz sela Zabrežja kod Obrenovca, koga su Ćopić i njegova žena Bogdanka kao dječaka školovali u Beogradu, zabilježeno je u dokumentarnom filmu Puriše Đorđevića "Mala moja iz Bosanske Krupe".

"Branko me je oko dva po podne pozvao telefonom da hitno dođem, jer ima nešto važno da mi priča. Odmah sam krenuo za Beograd, a kad sam stigao, on već nije bio kod kuće. Cica mi je rekla da je u depresiji i da sjedi u parku.

Našao sam ga na klupi, nije okretao glavu, samo mi je rekao: „Tužan sam ti, jarane moj. Dobio sam novi poziv za policijsko saslušanje, hoće da mi ogule kožu. Ali neće oni više da mi zagorčavaju život. Jarane moj, zatvaram svoj 'dućan', a tebi ostavljam ključeve da ih baciš u Savu.“

Onda je predložio da prošetamo. Koračali smo od Terazija ka hotelu „Moskva“, pa je htio da sjedimo u bašti i popijemo po 'koktu'. Branko je mnogo i brzo pričao, od toga da su mu najdraži 'Doživljaji mačka Toše' i da je proza njegov domen, rudnik, do toga da nikada ni na koji način ne treba da se bavim politikom.

Na njegovo insistiranje krenuli smo ka Zelenom vencu, iako je već bilo sedam uveče. Nije prestajao da priča - govorio je da su njegove bajke ukradene, nedosanjane, da su na naivne slike ljudi koje je imao pali studen i magla, a da su sve priče koje je napisao u spomen narodu koji umije da pljucka smrti u brk", prenose "Večernje novosti" Srećkovićevo svjedočenje.


Faksimil oproštajnog pisma Branka Ćopića (Ilustracija: Politika)

Prema njegovim riječima, tako su stigli i do savskog mosta - Branko je želio da mu pokaže kamenu klupu na kojoj je proveo prvu noć u Beogradu, i kako je bio nagnut, naočari su mu pale dole...


"Otrčao sam stepenicama da ih nađem, a kad sam se vratio gore, Branka više nije bilo. Okretao sam se u mraku okolo, kad sam ga konačno primjetio, on je već prešao polovinu mosta ka Novom Beogradu. Počeo sam da trčim i da ga dozivam, ali od zvona sa Saborne crkve koja su u tom trenutku zvonila nije mogao da me čuje.

Ono što je za mene ostalo najstrašnije je to što sam stigao desetak koraka iza Branka kada sam vidio kako se naginje ka metalnoj ogradi i nestaje. Bio sam u šoku, odjurio sam dole skoro bez svijesti, Branko je ležao u lokvi krvi, a oči su mu bile širom otvorene..."

Stigla je policija i Hitna pomoć, i kako ističe, tada je uslijedio novi šok - ispitivali su ga zašto nije spriječio Ćopićevo samoubistvo, ili da li ga je on možda gurnuo sa mosta. Ispitivanje je prestalo tek kada je Bogdanka došla u stanicu policije sa oproštajnim pismom koje je Branko ostavio, a koje je pronašla tek te noći...

Srećković ističe da "partijski drugovi" nisu proganjali, pratili i saslušavali Ćopića samo zbog "Jeretičke priče" objavljene u "Književnim novinama", iako je Tito tada lično pozvao na "obračunavanje" sa njim, nego i zbog humoreske "Ko s đavolom priče piše".
Branka Ćopića je najviše bolela izdaja pisaca, prisjeća se Srećković.

"To mi je Branko, citiraću ga, ovako opisivao:'Jarane moj, našao sam se na udaru 'podguznih muva' koje su se trudile da opravdaju povjerenje partije, pa me počeše kao Hrista razapinjati'", kaže Srećković. On otkriva i u koga se Ćopić posebno razočarao.

"To su bili Dušan Popović, Skender Kulenović, Mihailo Lalić, Velibor Gligorić, Oto Bihalji Merin, Milorad Panić Surep, Gustav Krklec, Miroslav Krleža, i još takvih ulizica. Od njega su bježali kao da je tuberkulozan, zarazan.

Niko nije želio da bude u njegovom društvu, bio je izolovan. Kada ga vide na ulici, prelazili su na drugu stranu. U 'Klubu književnika' niko nije smio da sjedne za njegov sto, niko ga telefonom nije zvao... Od silnih saslušanja, privođenja, praćenja i razočaranja u prijatelje već mu je dosta popustilo zdravlje", ističe Srećković.
Branko Ćopić rođen je 1915. godine u selu Hašani, nadomak Krupe na Uni. Prvu književnu nagradu dobio je 1938. od Akademije sedam umjetnosti za kratku priču, zatim Rakićevu nagradu iduće godine, potom nagradu Srpske kraljevske akademije 1940. godine.

Krajem pedesetih objavio je knjigu za djecu "Orlovi rano lete", prvi dio "partizanske trilogije". Njegoševu nagradu dobio je 1972. za antologijsku zbirku pripovedaka "Bašta sljezove boje". Ćopić je tu knjigu objavio 1970. godine.

Dobitnik je i Nagrade AVNOJ-a, a NIN-ovu nagradu za najbolji roman dobio je 1958. godine za roman "Ne tuguj, bronzana stražo".
Napisao je, između ostaloga i pjesmu za najmlađe "Ježeva kućica", do sada neprevaziđeno djelo za djecu.

(Slobodna Bosna/Mondo)

No comments:

Post a Comment

Related Posts Plugin for WordPress, Blogger...