Aleksandar Aco Ravlić: PERECI, PERECI

Ne bi li što bolje zaradili, banjalučki pekari su svoje šegrte, s povećim pletenim korpama u ruci, punim peciva slali na mjesta gdje god je bilo djece - u Gradski park i školska dvorišta. Obilazili su i gostionice, jer su u njima sjedili mnogobrojni koji su umjesto kvalitetnije i mrsnije zakuske (meze), znali mezetiti perecima na kojim su bile uočljive naslage soli.
Svježi pereci, pecivo, bili su, razumljivo skuplji, ali sutradan, kad otvrdnu, bajate peretke - oblikom nalikovali na osmicu, prodavali bi – sjećam se, ponekad i pet komada za jedan dinar, a kad je dinar gubio vrijednost i tri za dinar. Bez obzira što su bili bajati, djeca siromašnijeg imovnog stanja bila su obradovana kad su se domogla i bajatog peretka.

Prodavača peretaka dobro se sjećao i Gusti Nikić koji je u svojim sjećanjima ostavio nekoliko slogana, koji opet pokazuju atmosferu kakva je bila kada su nailazili prodavači peretaka izvikujući njihovu cijenu. Prisjećajući se pekara Derviša Dede Mašinovića koji je imao pekaru u blizini današnje Tehničke škole i Shoping centra, Nikić bilježi kako su cinici podbadali njegove prodavače sa "Svježi pereci od sedam mjeseci".

Gusti Nikić se prisjeća i prodaje somuna iz pekare Stipe Jukića Juke (stric mu velikan bosanskohercegovačke kulture - llirac fra Ivan Frano Jukić). Njegovi prodavači su izvikivali: "O, vruć taze somun iz pekare Stipe Juke - bez po muke!".

Aleksandar Ravlić (‘Banjalučke zgode i anegdote’)