Thursday, May 10, 2018

Denis Kuljiš: Čovjek kojega treba ubiti





Znam da se sa ovim tekstom mnogi  od vas, kao i ja sam,  nece sloziti. Za temu kojom se bavi tekst ima isuvise  pojednostavljen i jednostran pristup. Ali, poznavajuci ranije tekstove D. Kuljisa, njegovu informisanost i znanje, svakako bih vam preporucio da tekst procitate do kraja. Shvatite ovaj tekst kao jos jedno od vidjenja nase proslosti.

*****************************



Prije 38 godina umro je drug Tito. Državom je vladao 36 godina. Partijom pak 43 godine. On ju je i izmislio – sve komunističke strukture koje su ranije postojale, a postojale su, legitimno stvarene na 
kongresima i zatim branjene u parlamentarnoj i političkoj borbi od 1919. godine, razbio je, marginalizirao, a najviđenije ljude iz vodstva predao policiji ili ih sam zatvorio na Goli otok.
Prvog sekretara KP Jugoslavije s osnivačkog kongresa KPJ u Vukovaru proglasio je u partijskom biltenu ”Proleter” trockizerom i unutrašnjim neprijateljom, da legitimira njegovu likvidaciju – dr Sima Marković, Lenjinov prijatelj koji je na kongresu Kominterne polemizirao sa Staljinom, te napisao prvu knjigu o teoriji relativnosti na Balkanu, zaista je strijeljan u Podmoskovlju, kremiran na Donskom groblju, a pepeo je bačen u neobilježenu kolektivnu raku. Hruščov će ga rehabilitirati, Tito neće.
Markovićeva zamjenika, profesora Ljubu Radovanovića odmah je 1945. dao uhapsiti i zatvoriti kao ”agenta Gestapoa”. U doba sukoba sa Staljinom 1948. njegov je politički zločin prekvalificiran u ”staljinizam” pa je prebačen u jadransku depandansu Gulaga i bačen u tzv. Petrovu rupu, jamu za napopravljive, ”Black Hole of Calcutta”, gdje su stotine robijaša gmizali jedan preko drugoga, izloženi suncu i nevremenu, međusobno se prebijali, mučili i ubijali. Kad je logor raspušten i svi robijaši pušteni 5. kolovoza 1954. šezdesedmogodišnji sveučilišni profesor Radovanović, zadržan je ondje sam samcat još godinu dana, dok se njegov partijski drug, maršal i predsjednik, na susjednim Brijunima odmarao poslije povratka iz državnog posjeta engleskoj kraljici u Londonu.
U rupi, Ljuba se imao prilike družiti s drugim komunističkim prvacima predtitovskog doba i njegovim nominalnim suparnicima – primjerice s pomalo zaboravljenim Đurom Špoljarom, prvim sekretarom KP Hrvatske osnovane u jednom gazebu u Anindolu iznad Samobora. Valjani Đuro također je uredno nagrabusio jer je propustio priliku da herojski pogine kao partizan pa bi se po njemu zvala neka osnovna škola. Ni kriv ni dužan, završio je na Goljaku. Kako je bio očito pametan čovjek, čim su ga pustili, promijenio je na sudu ime i prezime, izbrisao se iz partijske povijesti, zaposlio u zagrebačkoj Zajednici mirovinskog osiguranja (zvali smo je ZMIJOR) i mirno dečekao penziju, te umro 1991. godine s punom satisfakcijom čovjeka koji je dočekao kraj cijele te mučne predstave. 
Svoju vlastitu Partiju Tito stvorio je u bajti mamine sestre Ane Kolar u Trebču, slovenskom zaseoku udaljenom nekoliko stotina metara od djedove kuće u kojoj je odrastao u Podsredi, sedam kilometara od očevog Kumrovca, gdje je bila stričeva kuća (danas Memorijalni muzej) iz koje je polazio osnovnu školu (ali je pao prvi razred jer nije znao hrvatski). Ta Titova partija bila je skupina klinaca – Kardelja je našao kad je ovaj imao 24 godine, a Borisa Krajgera, koji će ga naslijediti kao član kolektivnog rukovodstva kad umre – kao momka od 21 godinu.
Tu svoju ekipu, koja je uvijek sačinjavala manje od deset ljudi, predstavio je u Moskvi 1938. kao ”privremeno rukovodstvo”. Ono je, međutim, potrajalo do njegova i njihova kraja 1990. godine. Staljin mu ga je osporio famoznim pismom iz 1948. kad su došli u sukob zbog Titove ratoborne politike na Balkanu i u Italiji, ali, tada je on brzo promijenio tim i dres, ušao u vojne strukture NATO-a (Balkanski pakt) te počeo primati masivnu pomoć, u visini gotovo polovice državnog budžeta, koji su punili Amerikanci. Tako je počelo jugoslavensko privredno čudo.
Kad je umro, Jugoslavija je odmah otišla dođavola. Bilo je potrebno točno deset godina da njegovi satrapi stupe u otvoreni rat oko nasljedstva, novca i razgraničenja. Aleksandar Veliki bio je dovoljno pristojan da svojim generalima na samrtnoj postelji na pitanje kome ostavlja carstvo odgovori – ”Najjačemu”. Tito je svoje muljao pričom o ”kolektivnom rukovodstvu” za što oni,  doduše, nisu davali ni pet para.
Još za njegova života počeo je obračun Udbe i vojske, političke policije pod kontrolom ”federalista” i Armije kojom su upravljali ”centralisti”, što je uloga koju im je dao da igraju kako bi stvorio balans, sebi olakša vladanje i spriječio emancipaciju aparata koji bi ga mogao smijeniti. Uveo je k tome ”delegatski sistem”, sustav nekontroliranog kaosa na nižim razinama vlasti, kako bi oslabio partiju i sve druge opasne, organizirane strukture. Učinio je to iz istih motiva kao i drug Mao kad je započeo Kulturnu revoluciju. No, aparat nisi mogao sasvim ukinuti i još krajem sedamdesetih, u London putuje kao prospektivni nasljednik Stane Dolanc, šef policije i Izvršnog komiteta, Titove egzekutive. No, ondje je loše prošao na intervjuu kod laburističkog ministra vanjskih poslova, Lorda Owena. Ovaj je zaključio da je to standardni istočnoeuropski aparatčik. Iz vojnih, kosovskih krugova ipak je za svaki slučaj puštena (preko moga dobrog znanca Duška Dodera, američkog autora knjige ”Yugoslavs”) informacija o tome da je kao gimnazijalac u Grazu Stane bio član ”Hitlerjugenda”. To što je otišao u rat kao tinejđer i postao pukovnik KOS-a, nije ništa značilo.
Neminovni raspad zemlje u građanskom ratu bio je posve zakonomjeran, prouči li se niz sličnih zemalja gdje je Tito, pod brendom ”nesvrstanosti”, izvozio svoj model trećesvjetske revolucije. Svodio se na ”antikolonijalni” narativ, otpor malih velikima i napretku civilizacije kao takve. Državni socijalizam, nacionalizacija resursa, strana ekonomska pomoć radi održanja ekvidistance između vojnih i političkih blokova, plus kult ličnosti – svi su to iskušali i dugo s uspjehom primjenjivali, zadržavši vlast po tridesetak godina. Vođa Nigera Modibo Keita, tuniski Habib Bourgiba, libijski Gadafi koji je pokušao oponašati čak i maršalov zahtjevni modni diskurs, što ga je odvelo malo predaleko, pa je postao afrički Modni mačak… Bila je to sjajna niša za careve i kraljeve, poput amharskog patuljastog silnika, ”Kralja kraljeva, Lorda lordova, pobjedonosnog lava Judina plemena” Rasa Tafarija Makonena, Haile Selasje, kao i za ”Božanskog Norodoma Lavlje ždrijelo” princa Sihanuka, pa za Rezu Pahlavija, sina polupismenog kozačkog narednika koji je sjedio na falsificiranom perzijskom Paunovu prijestolju od dragulja, zatim za nepalskog kralja i afganistanskog kana, zaljevske emire i sličnu bratiju, uključujući egzotične likove poput ritualnog afričkog kanibala, također Maršala, Idija Amina, koji je barem bio duhovit, pa je dao da ga između obroka u nosiljci ceremonijalno nose četiri smjerna bijelca… Svi su oni vladali desetljećima, upropastili nacionalnu ekonomiju, stvorili društvo nesposobno da prihvati elementarne demokratske tekovine 20. stoljeća, pa je iz njihova naslijeđa neminovno isklijao građanski rat.
Kako se bivša Jugoslavija ipak nije gradila kao greenfield-država na pustinjskom pijesku ili u džunglama Centralne Afrike, nego na europskom tlu, bila je još veća politička anomalija. Današnje epohalno zaostajanje balkanskih naroda koji su stekli vlastite države ako i nisu uspjeli usvojiti napredni format kulturnih europskih nacija, proistječe iz dva ključna Titova svojstva koje je prenio na državu koju je kreirao. Bio je lažni socijalist i lažni Jugoslaven, pa je uveo jednu razvodnjenu verziju socijalizma i jednu labavu formu ”nadnacionalne” države.
Titova Jugoslavija nastala je kao replikant jugoslavenske države Aleksandra Karađorđevića. Mlađi sin kralja Petra bio je barem iskreni Jugoslaven, odrekao se srpstva i mlađeg sina nazvao Tomislav. Pokušao je svoju kraljevinu pretopiti u naciju, poput Rumunja, koji su uspješno agregirali narodnosne skupine u današnju naciju, odnosno poput Atarturka koji amputirao 60% državnog teritorija da bi od Anadolaca milom i silom stvorio tursku naciju, kojoj je dao pismo i zapadnjačku frankofonsku formu uspješne etatističke tvorbe koja će vjerojatno preživjeti i Erdoganov retrogardizam. Naravno, Aleksandrov pokušaj patetično je propao nakon samo pet godina diktature – na Zapadnom Balkanu nacije su bile već odavna formirane, ili poodmakle u formiranju, pa to naprosto više nije išlo…
Na istom teritoriju (koji je još i proširio koliko je mogao jer mu nije uspjelo stvaranje tršćanske Velike Slovenije u Furlaniji i Koruškoj, ni Velike Makedonije sa solunskom metropolom) Tito je kreirao jedan mini-imperij po uzoru na habsburški, u kojem je i sam odrastao.
Austro-Ugarski imperij zasnivao se na balansu nacija i naroda koji su uživali golemu autonomiju i administrativnog i vojnog aparata, uz arbitražu carskog autoriteta. No, imperij je u Europi bio preživjela stvar – još 1918. propali su svi europski imperiji (ruski, turski, austrougarski), a nastao je samo jedan, jugoslavenski, Kraljevina SHS, kao baza francuske vanjske politike. Namisao je bila - stvaranje frankofonske ”uspravnice” sastavljene od država-pobjednica Prvog svjetskpog rata – Grčke, Srbije, Rumunjske te pridružene Češke i Poljske, sve skupa kao ”sanitarnog kordona” između velikonjemačkih aspiracija i komunističke Nemeze s Istoka. Ta geostrateška fikcija Male Antante pokazala se kao kabinetski promašaj, a Jugoslavija ni tada, kao ni poslije, kad je u novim okolnostima stvarana kao Titova ”ni na Istoku ni na Zapadu” tampon-država, nije bila ekonomski i politički samoodrživa, bez unutrašnje diktature i vanjske ekonomske pomoći.
Ključni razlog za zaostajanje balkanskih naroda bio je to dugotrajno zarobljeništvo u anomalijskoj tvorbi dviju Jugoslavija. Drugi ključni razlog bilo je uvođenje socijalizma, što ne treba ni objašnjavati, jer se o tom epohalnom promašaju može prosuditi promatrajući stvarnost golim okom. Ipak, treba napomenuti da je jugoslavenski socijaalizam bio posebno detrimentalan – riskirajući jednu skatološku metaforu, možemo reći da je to bilo posebno smrdljivo govno.
Istočnoeuropske zemlje razvijale su socijalizam po zadanom formatu, u okvirima planske ekonomije, koju je Hruščov mudro i pragmatično adaptirao primjenom zajedničkog planiranja u sklopu SEV-a (Sovjeta ekonomičeskoj vzaimopomošči). Nikita Sergejevič je bio katastrofa za vanjsku politiku (slušao je Tita) i za poljoprivredu (tu je bio čisti staljinist), ali za industriju nije bio loš. Njegov mandat počeo je s ekonomskim rastom od 5% godišnje, koliko je tada bilježila i Amerika. Vojnu industriju je demobilizirao, usmjerio se isključivo na nuklearno oružje i napredne tehnologije, a ostale resurse prebacio na građevinu i široku potrošnju. Milijuni su udomljeni u nove, odvratne blokove ”hruščovki”, koje su podrugljivo zvali ”hruščobe”, ali su se tek nešto bolji posvuda gradili, u Jugoslaviji, Istočnoj Njemačkoj, u vanjskim arondismanima Pariza i u stravičnim londonskim prdgrađima (tamo gdje žive junaci tv-serije ”Mućke”). Počela je masovna proizvodnja automobila, frižidera i radija. Sa zemljama lagerske asocijacije dogovoreno je pak da svi ne grade tešku industriju po istoj matrici, podjednaku piramidu privrednog ustroja, nego da svatko specijalizira ono što mu najbolje ide, ili čemu se želi posvetiti.
Istočni Nijemci odmah su počeli proizvoditi fantastične putničke mlazne avione (koje je prekopirao Boeing za svoj prvi putnički Boeing 707 i bombarder B-52). To su im onda ipak zabranili. Prešli su na frižidere, veš-mašine i elektriku i štancali to u nevjerojatnim količinama, ali u istočnoeuropskom kvalitetu. Mađari su pravili autobuse i kamione te šopali guske. Rumunji su imali ludog diktatora, pa su počeli praviti avione (u kooperaciji s Jugoslavijom), te gradili čudovišne kanale (Crnomorski kanal) i brane (Đerdap). Srušili su 90% stambenih zgrada, lijepih građanskih kuća i vila i podigli tipske ”hruščobe”. Kad su ruski stručnjaci priopćili Enveru Hoxhi da Albanija nema uvjeta za razvoj industrije, pa  bi se trebala posvetiti ekološkoj proizvodnji voća i povrća (kako pametan savjet!) on ih je poslao dovraga, udružio se s Kinezima i krenuo u komunističku tragediju ”velikog skoka naprijed”, koji uvijek završi u masovnoj gladi i nesmiljenom teroru, kao na Kubi, u Sjevernoj Koreji i u Venezueli.
U sklopu te istočnoeuropske planske privrede, koja je radnike pretvarala u bjednike, a socijalističku svakodnevnicu u nepodnošljivo sivilo, gradila se industrijska infrastruktura, otvarala sveučilišta, stvarala profesionalna srednja klasa. I kad je došlo do prevrata, istočnoeuropske zemlje, oslobođene tereta socijalizma, ali i svake iluzije o njemu, budući da su ga građani doživljavali kao doktrinu koju im je nametnuo okupator, počele su izgrađivati kapitalizam, zarađivati novce i kupovati nove aute. Škoda je postala malo lošiji Golf, a Dacia zamalo Clio. Nitko nije eksperimentirao s državnim kapitalizmom. Bez državnog kapitalizma nije se mogao uspostaviti etatizam, koji pogoduje oligarhiji, a zemlju osuđuje na ekonomsko zaostajanje. Prvo je krenula Poljska i baltičke zemlje, zatim Češka i Slovačka koje su se utrkivale, zatim Rumunjska koja je ekplodirala i Bugarska koja napreduje, a ni Mađarskoj ne ide loše, ako i nije najbolja, jer su upravo njeni liberali brzo odustali od liberalizma.
Samo Balkanci su ostali Balkanci. Vezani za prošlost, za deluzije titoizma, socijalizam, nesvrstanost i druge epohalne promašaje tog europskog ”mobutizma”. Iščupali su se donekle Slovenci, koji nikad nisu vjerovali u hardcore socijalizam, nego su razvijali neki svoj, austromarksisitički ili seoski, a ne industriujski, pa su tvornice gradili ”na vasi” a ne u gradovima gdje protjeraš seosko stanovništvo, proletariziraš ga, a onda se ono okrene zavičajno-rodovskom klerikalizmu, pa izvede kontrarevoluciju, koja nije uperena smo protiv socijalizma, nego i protiv zapadnih tekovina uopće…
Na što nas to, dakle, upućuje? Bilo bi jako važno uvesti studijski i školski predmet ”Kult ličnosti”, tako da se mladi ljudi obrazuju i opskrbljuju svim činjenicama i saznanjima o toj povijesti koju treba obrazlagati iz nje same, a ne iz nekog nacionalističkog ili općehumanističkog relativističkog vanjskog okvira i naknadnog narativa. Trebalo bi otvarati muzeje i priređivati izložbe s kritičkim prikazom pojedinih aspekata toga zanimljivog razdoblja neobično bogatog nasljeđem, dokumentima i artefaktima, koji prikazuju nevjerojatne špijunske i ratne pothvate glavnog junaka, groteskne i farsične spomenike diktature, obilježene ritualizacijama s pravim vjerskim zanosom masa, brutalizam i devastaciju urbane i industrijske civilizacije, barbarizaciju i de-eropeizaciju, gubitak građanske i kulturne forme te spone s vanjskim svijetom, koja se – i poslije Tita Tito – nastavila i poslije smrti Čovjeka kojega treba ubiti, kako je tu storiju filmski ispričao u prenesenom značenju veliki jugoslavenski režiser Veljko Bulajić. 

(Nezavisne novine)

No comments:

Post a Comment

Related Posts Plugin for WordPress, Blogger...