Saturday, June 30, 2018

Mario M: Vjeko s violinistkinjama

Dok ja , sto bi rekao moj banjalucki komsuja Bato, "tutnjim" i ne mislim ni na sta drugo osim sta spakovati, kako se najlakse raspakovati, sta obuci, obuti, ponijeti kisobran ili ne, kako izdrzati maratonske obilaske gradova, zamkova, crkava, Mario spasava na blogu sto se spasiti moze i salje priloge . Ovaj mi je posebno drag. Ko Vjeku poznaje zna da je on urodjeni sarmer. Nema tu nista nauceno iz knjiga, sa interneta ili od drugih... On zraci pozitivnu energiju i mami osmjehe pa cak i kod umjetnica ozbiljne muzike i to violinistkinja! Cime li je samo izmamio ovako slatke osmijehe!?

*****************


Violina je popularna u svim krajevima svijeta, svira se i solo i kao najvažniji orkestralni instrument. Najveći kompozitori – violinski koncerti, veliki virtuozi – nezaboravne izvedbe... Violina, instrument velikih tehničkih mogućnosti, zadivljuje i poljoprivrednike i pjesnike... A njen čaroban ton zaljubljenici porede sa ženskim glasom, njen oblik sa stasom ljubavnice...

Poznato je da naš Vjeko, Banjalučanin iz Gold Coasta, obožava gudačke instrumente. Naročito violinu, a posebno mlade violinistkinje. U Australiji je otkrio sjajan violinski trio! ''Evropljani su u zabludi, veličaju Paganinija, Menjuhina i Ojstraha jer nisu čuli ove tri šarmantne violinistkinje. A tek kombinacija ljubičastih violina i zlatastih toaleta...'' – može se osjetiti s Vjekinog nasmiješenog lica...

(mm)

Friday, June 29, 2018

Putovanje i druzenje


Lijepo je putovati, obilaziti lijepe krajeve, poznate turisticke destinacije, vidjeti ono o cemu smo nekada ucili, citali, podsjetiti se zaboravljenih istorijskih dogadjaja... Sve je to lijepo, ali  meni se svi ti zamkovi, katedrale, molionice, zvonici, mostovi, rijeke... sve mi se to, sto me u momentu dok ih obilazim odusevljava, na kraju izmijesa. Kao da onaj Svabo, sto mi ponekad sakriva stvari po stanu, na kraju svakog putovanja pomijesa karte, dane, gradove...


Ono sto mi taj Svabo ipak ne uspijeva pomijesati su ljudi koje upoznajemo na tim putovanjima. Kao po nepisanom pravilu uvijek se nadje drustvo koje nam putovanje ucini nezaboravnim. Nedavno putovanje u Toskanu obiljezilo je drustvo iz pozadine autobusa kojim smo putovali. Danasnji Zagrepcani, dosli u taj lijepi grad iz svih krajeva Hrvatske, odmah su privukli nasu paznju svojim duhovitim komentarima na koje smo se mi u pocetku pritajeno smjeskali jer, boze moj, nije pristojno prisluskivati tudje razgovore. Kasnije smo se glasno smijali zajedno s njima, ukljucili u njihove razgovore, razmjenjivali sale, dosjetke, viceve...

Ovo putovanje su nam  svojom iskrenoscu i zdravim humorom, pozitivnom energijom obiljezili Duda, Zlatko, Tanja, Dean, Ivan, Antonija, Dragan, Anita, Alen, Monika, Tadija, Barbara, Dubravka...
Da li je ova katedrala u Sieni ili Firenci vjerovatno cu uskoro zaboraviti, ali ce me sjecanje na divno druzenje sa ovom grupom mladih ljudi do kraja zivota dizati iz kanadske zimske letargije i izazivati osmijeh na licu.


I dok razne budale uce djecu kako Srbi, Hrvati i ostali ne mogu zajedno, dok budale pale zastave jedni drugima, smisljaju najpogrdnije rijeci kojima "caste" one druge, normalni ljudi se druze bez opterecenja. I lijepo im je... 





Thursday, June 28, 2018

Mario M: Balkanci ne navijaju ni za Japan ni za Senegal



Nimalo čudno, ovih dana najgledaniji su TV prenosi utakmica sa Mundijala u Rusiji. Svaki dan nove utakmice, nova uzbuđenja na terenima, ali i na tribinama... Uz takmičenje idu i one usputne priče. Iz jedne takve saznajemo da stanovnici Balkana ni slučajno ne navijaju za ekipu Japana ali ni Senegala?! Naime, japanski i senegalski navijači su naizgled sasvim obični, u šarenoj odjeći i obojenih lica, glasno navijaju i pjevaju. To oni rade tokom cijelog toka utakmica u kojima nastupaju njihove nacionalne reprezentacije. Nema nereda, nema pucanja. Poslije utakmice oni vade vreće iz torbi i kupe smeće. Japanci su poslije pobjede nad Kolumbijom (2:1) na stadionu Mordovije u Saransku očistili tribine, a Senegalci su uklonili sve otpatke sa moskovske Otkritije areni nakon trijumfa nad Poljskom (2:1).

U nedjeljnom meču (24. VI) u grupi H sastali su se baš Japan i Senegal, a navijači su opet bili uz svoje reprezentacije. Poslije podijele bodova (2:2) vjerovatno je arena u Ekaterinburgu najurednije mjesto na ovogodišnjem Mundijalu. Služba za održavanje stadiona je dodatno obradovana jer reprezentacije Senegala i Japana nemaju navijače sa Balkana.

(mm)

Tuesday, June 26, 2018

Nacionalizam ostao dominantna ideologija u regionu

Hrvoje Klasić, hrvatski istoričar, govori za Danas

Do 1990. godine imali smo jedan odnos prema prošlosti, koji je bio selektivan, tendenciozan, ideoligiziran i onda smo se svi ponadali da će se sa demokratizacijom to promeniti. Međutim, dogodio se samo nastavak toga. Da smo tada stavili sve na stol i probali pronaći ono što je dobro i ono što je loše, pa rekli: „Hajdemo da se ovo loše više nikada ne ponovi, a iz ovog dobrog da izvučemo najbolje“, to bi bilo suočavanje s prošlošću, ističe u razgovoru za Danas Hrvoje Klasić, hrvatski istoričar.
Kako objašnjava, probleme sa suočavanjem s prošlošću imaju i veće države, ali ono što razlikuje Zapad od bivših jugoslovenskih republika jeste činjenica da na Zapadu teme suočavanja s prošlošću nisu primarne.
– Društva poput nemačkog, danskog ili francuskog imaju problema sa prošlošću, ali ona imaju i jasne vizije budućnosti. Naši političari, s druge strane, nemaju vizije budućnosti i strategije napretka, pa je prošlost jedino po čemu se razlikuju. Na primer, kada žele da sakupe poene i mobiliziraju javnost, naši političari će reći: „Gledajte šta oni misle o Jasenovcu, šta oni misle o Srebrenici, šta oni misle o islamskom fundamentalizmu“, ukazuje Klasić.
Prema njegovim rečima, ono što je ključno na ovim prostorima jeste to što je jedna ideologija ostala dominantna – nacionalizam.
– Setimo se kako su u jugoslovenskom društvu svi ipak surađivali iako su klali jedni druge u Drugom svetskom ratu, jer su svake godine živeli sve bolje i bolje. Stvar je u tome što se sada ne živi sve bolje i bolje i zbog toga se vraćamo na prošlost, ukazuje Klasić, dodajući i to da društva bivše Jugoslavije pokazuju nedostatak političke kulture. Kako objašnjava, na ovim prostorima se i dalje veličaju vođe, „a mi ne trebamo jake vođe, već jaka društva, mi ne trebamo veličati ličnosti, već institucije pravne države“.
– Mi smo devedesetih dobili države, ali nismo dobili društva. Dobili smo okvir, ali ne i sadržaj, naglašava naš sagovornik. Na pitanje da li se ideja ustaštva u Hrvatskoj reafirmiše, Klasić odgovara da se „ništa novo ne događa, što se nije događalo i devedesetih“.
– Službeno, u hrvatskim udžbenicima i od hrvatskih političara niste mogli čuti pozitivno o Ante Paveliću, NDH… Takođe, za razliku od ostalih jugoslovenskih država, u Hrvatskoj je 1991. uveden dan antifašističke borbe kao državni praznik. U Ustavu Hrvatske je antifašizam nasuprot NDH… Međutim, tu dolazimo do problema, jer se od početka devedesetih godina u Hrvatskoj vodi jedna licemerna politika – ono što je službeno i ono što nije službeno. U praksi se ruše partizanski spomenici, partizani gube imena ulica, ne kažnjava se uzvikivanje „za dom spremni“, navodi Klasić.
On ukazuje da je to jedna od specifičnosti hrvatske tranzicije, jer su oni koji su 1945. poraženi i koji su pobegli u druge krajeve sveta, devedesetih godina dobili šansu da se vrate, pa „ta ekstremna politička imigracija koja je odgajana da je NDH bio san svih Hrvata“, preuzela važne ekonomske, političke, vojne i kulturne funkcije.
– NJima nije uspelo da ustaški pokret i NDH pokažu pozitivnim, ali im je uspelo da velikim djelom antifašističku Hrvatsku i partizanski pokret proglase zločinačkim. I to je veliki problem Hrvatske, ističe Klasić. Pored toga, naglašava naš sagovornik, ključni događaj je rat iz devedesetih.
– Ako pogledate, scenariji dva rata su vrlo slični – ustaše se 1941. bore protiv Srba, protiv komunizma, protiv Jugoslavije, a za neovisnu Hrvatsku. Kada je reč o 1991. godini, Hrvatska se brani od Jugoslavije, bori protiv komunizma, za neovisnu Hrvatsku, a problem su isto Srbi, ističe Klasić i naglašava da se Hrvatska i Srbija ne moraju složiti oko događaja koji su se dogodili tokom ratova, „ali moramo izbaciti to da i dalje gledamo na naše i njihove zločince, na naše i njihove žrtve“.
– Hrvatima nisu problem Srbi, nego sami Hrvati. Srbima nisu problem Hrvati, već sami Srbi. I dok to ne shvatimo nećemo se maknuti napred, zaključuje Hrvoje Klasić.
(Danas)

Sunday, June 24, 2018

Aleksandar Loven – Neuroza kao strah od života



Uvod
Neuroza se obično ne definiše kao strah od života, ali ona je upravo to. Neurotična osoba se boji otvoriti svoje srce prema ljubavi, boji se posegnuti ili udariti, boji se biti u potpunosti ono što jeste. Te strahove možemo objasniti psihološki. Ako otvorimo srce za ljubav postajemo ranjivi; ako posegnemo, rizikujemo da budemo odbijeni; ako udarimo, rizikujemo sopstveni život. Međutim, postoji još jedna dimenzija ovog problema. Više života ili osećanja od onoga na šta smo navikli je zastrašujuće, budući da to preti preplavljivanjem ega, prelivanjem preko njegovih granica i podrivanjem identiteta. Biti više živ i imati više osećanja je zastrašujuće.
Jednom sam radio s mladićem čije je telo bilo stegnuto i ukrućeno, oči tupe, ten žućkast, a disanje plitko. Uz pomoć dubokog disanja i terapeutskih vežbi, telo mu je živnulo. Oči su mu postale svetlije, ten se popravio, počeo je osećati trnce u delovima tela, a noge su mu počele vibrirati. Međutim, tada mi je rekao: „Čoveče, ovo je previše života. Ne mogu ja to podneti“.
Smatram da smo, do određene mere, svi u istoj situaciji kao ovaj mladić. Želimo biti življi i osećati više, ali se toga istovremeno i bojimo. Strah od života nam se odražava u načinima na koje se stalno nečim bavimo, da ne bismo nešto osetili; jurimo na sve strane, da se ne bi morali suočiti sa samim sobom; otupljujemo um alkoholom ili drogama, da ne bismo osetili svoje biće. Bojimo se života, pa ga stoga pokušavamo kontrolisati, ili njime ovladati. Smatramo da je loše ako dopustimo da nas emocije ponesu. Divimo se „kul“ (hladnim) tipovima koji deluju bez osećanja. Heroj nam je Džejms Bond, agent 007. U našoj kulturi je naglasak na delovanju i postizanju. Savremeni pojedinac je posvećen uspehu, a ne bivstvovanju ili postojanju. On s pravom pripada „generaciji akcije“, čije je geslo činiti više, a osećati manje. Takav stav karakteriše i modernu seksualnost: više akcije, a manje strasti.
Koliko god da su nam uspesi i postignuća veliki, kao ljudi nismo uspeli. Smatram da većina nas i oseća taj neuspeh u sebi. Kao kroz maglu smo svesni bola, muke i očaja koji leže tik ispod površine. Međutim, odlučni smo u tome da nadjačamo svoje slabosti, prevladamo strahove i savladamo anksioznosti. Zato knjige o samopomoći i poboljšanjima sopstvene ličnosti imaju toliko uspeha. Nažalost, sav taj napor je unapred osuđen na neuspeh. Bivstvovanje ili postojanje nije nešto što možemo činiti. Nije to izvedba. To zahteva da zaustavimo svoj grozničavi napor u poslu, da odvojimo vremena za disanje i osećanje. U tom procesu ćemo možda osetiti i bol, ali ako imamo hrabrosti prihvatiti taj bol, osetićemo i zadovoljstvo. Ako budemo u stanju suočiti se sa svojom unutrašnjom prazninom, pronaći ćemo ispunjenje. Ako možemo proći kroz vlastiti očaj, otkrićemo radost. A ako krenemo tim putem, može nam zatrebati i pomoć.
Je li sudbina modernog čoveka neuroza i strah od života? Moj odgovor je da jeste, ako modernog čoveka definišemo kao pripadnika kulture čije dominantne vrednosti su moć i napredak. Budući da takve vrednosti karakterišu zapadnu kulturu našeg doba, rezultat je da je svaka osoba koja u toj kulturi odraste neurotična.
Unutarnji konflikti neurotične osobe
Neurotična osoba je u sukobu sa samom sobom. Jedan deo njenog bića pokušava nadvladati drugi deo. Ego pokušava ovladati telom, racionalni um osećanjima, a volja strahovima i anksioznostima. Premda je taj sukob uglavnom nesvestan, učinak mu je da se crpi energija osobe i uništava duševni mir. Neuroza predstavlja unutrašnji konflikt. Neurotični karakter se javlja u mnogim oblicima, ali kod svih osoba je prisutna unutrašnja borba između onoga šta ona jeste i onoga šta veruje da bi trebala biti. Svaka neurotična osoba je uhvaćena u vrtlog te borbe. Kako dolazi to tog stanja unutrašnjeg konflikta? Zašto je sudbina modernog čoveka da pati od takvih sukoba? U pojedinačnim slučajevima, neuroza se javlja u kontekstu porodične situacije. Međutim, porodična situacija odražava kulturnu, budući da je porodica podložna svim silama koje vladaju u društvu kome pripada. Da bismo razumeli egzistencijalno stanje modernog čoveka i spoznali njegovu sudbu, moramo istražiti izvore konflikta unutar kulture. Neki od tih konflikta su nam već dobro poznati. Zpr. govorimo o miru, a pripremamo se za rat. Zagovaramo očuvanje, a nemilosrdno iskorištavamo zemljine resurse radi ekonomske dobiti. Usmereni smo na ciljeve moći i napretka, a opet, želimo zadovoljstvo, duševni mir i stabilnost. Ne uviđamo da su moć i zadovoljstvo suprotstavljene vrednosti i da jedno najčešće isključuje drugo. Moć neizostavno dovodi do borbe za njeno očuvanje, koja često zavađa oca i sina, stavlja brata protiv brata. To je sila razdora u zajednici. Napredak označava neprestanu aktivnost menjanja starog u novo, u uverenju da je novo uvek superiornije od starog. Premda to i jeste tačno u određenim tehničkim područjima, takvo uverenje je veoma opasno. Po istom aršinu se implicira da je sin uvek superiorniji od oca, ili da je tradicija tek mrtvi teret iz prošlih vremena. Postoje kulture u kojima dominiraju drugačije vrednosti, i gde je poštovanje prošlosti i tradicije važnije od želje za promenom. U takvim kulturama je konflikt sveden na najmanju meru, a neuroze su retke.
Kultura, tradicija i porodica
Roditelji, kao predstavnici kulture, imaju odgovornost da deci udahnu vrednosti svoje kulture. Deci nameću zahteve u pogledu ponašanja i stavova, koji su osmišljeni s ciljem da se dete uklopi u društvenu i kulturnu matricu. Dete se, s jedne strane, odupire tim zahtevima budući da oni u suštini predstavljaju pripitomljavanje njegove životinjske naravi. Ta narav se mora „razraditi“ da bi postala deo sistema. S druge strane, dete želi poštovati te zahteve, da bi zadržalo ljubav i odobravanje roditelja. Ishod zavisi od prirode zahteva i načina na koji se oni nameću. Uz ljubav i razumevanje, moguće je naučiti dete običajima kulture a da mu se ne slomi duh. Nažalost, u većini slučajeva proces prilagođavanja deteta kulturi lomi detetov duh, usled čega ono postaje neurotično i uplašeno od života.
Centralna tema u procesu kulturne adaptacije je kontrola seksualnosti. Ne postoji kultura koja ne nameće neke ograde u pogledu seksualnog ponašanja. Takve ograde su neophodne da bi se sprečio razdor unutar zajednice. Ljudi su ljubomorna stvorenja, sklona nasilju. Čak i kod najprimitivnijih zajednica bračna veza predstavlja svetinju. Međutim, konflikti koji nastaju usled takvih ograda su za ličnost eksterni. U zapadnjačkoj kulturi je praksa bila da se osobi stvori krivica zbog seksualnih osećanja i seksualnih činova poput masturbacije, a koji ni na koji način ne prete miru zajednice. Kad se osećanjima daje boja krivice ili srama, onda se konflikt internalizuje i stvara neurotični karakter.
Incest je tabu u svim ljudskim zajednicama, ali seksualno osećanje deteta prema roditelju suprotnog pola se posmatra s prekorom samo u modernim društvima. Za takva osećanja se smatra da predstavljaju pretnju ekskluzivnom pravu roditelja na seksualnu naklonost partnera. Roditelj posmatra dete istog pola kao protivnika. Premda do samog incesta ne dolazi, dete je dovedeno do osećanja krivice za ovo sasvim prirodno osećanje i želju.
Frojd: neuroza je nesposobnost prilagođavanja kulturi
Kada je Frojd istraživao uzroke emocionalnih problema svojih pacijenata pomoću analize, uvideo je da oni u svim slučajevima uključuju infantilnu seksualnost, a naročito seksualna osećanja prema roditelju suprotnog pola. Takođe je uvideo da ruku pod ruku sa tim incestuoznim osećanjima ide želja za smrću roditelja istog pola. Uviđajući paralelu sa legendom o Edipu, situaciju takvog deteta je opisao kao edipovsku. Smatrao je da, kad dečak ne bi potisnuo svoja seksualna osećanja prema majci, završio bi kao Edip, tj. ubio bi oca i oženio se majkom. Da bi se sprečio takav ishod, detetu se preti kastracijom ako ne potisne svoju seksualnu želju i neprijateljska osećanja.
Analizom se pokazalo da su potisnuta ne samo ta osećanja, već i sama edipovska situacija; tj. odrasla osoba nema sećanja u vezi s trouglom u koji je bila upletena kada je imala između 3 i 6 godina. Moje kliničko iskustvo potvrđuje ovakvu opservaciju. Veoma mali broj pacijenata se može prisetiti bilo kakve seksualne želje prema roditelju. Nadalje, Frojd je verovao da je ovakvo potiskivanje neophodno ako osoba želi uspostaviti normalan seksualni život u odrasloj dobi. Smatrao je da represija omogućava da se ta rana seksualna želja prenese s roditelja na neko dete svoga uzrasta. U suprotnom, osoba bi ostala fiksirana na roditelja. Stoga je, za Frojda, potiskivanje način razrešenja edipovske situacije koji omogućava detetu da kroz period latentnosti napreduje u normalnu zrelost. Ako je potiskivanje bilo nepotpuno, osoba postaje neurotična.
Po Frojdu, neurotični karakter predstavlja nesposobnost prilagođavanja kulturnoj situaciji. On je prepoznao da civilizacija pojedincu onemogućava potpuno instinktivno zadovoljenje, ali je smatrao da je to onemogućavanje neophodno za kulturni napredak. U suštini, prihvatio je ideju da je sudbina modernog čoveka da bude nesrećan. Takva sudbina i nije interesovala psihoanalizu, koja se ograničavala na to da osobi pomogne da funkcioniše na adekvatan način u okviru kulturnog sistema. Neuroza se posmatrala kao simptom (fobija, opsesija, kompulzija, melanholija, itd.) koji predstavlja smetnju takvom funkcionisanju.
Rajh: neuroza i izostanak zadovoljstva
Vilhelm Rajh je imao drugačije mišljenje. Premda je bio Frojdov učenik i član Bečkog društva psihoanalitičara, shvatio je da izostatak simptoma kao znaka onesposobljenosti ne predstavlja nikakvo merilo emocionalnog zdravlja. Kroz rad sa neurotičnim pacijentima je shvatio da se simptom razvija iz neurotične strukture karaktera, i da se može u potpunosti ukloniti samo ako se promeni struktura karaktera osobe. Za Rajha to nije bilo pitanje adekvatnog funkcionisanja u kulturi, već sposobnosti pojedinca da se u potpunosti preda seksu i poslu. Ta sposobnost osobi omogućava da doživi potpuno zadovoljenje u životu. Onoliko koliko je ta sposobnost manjkava, toliko je i osoba neurotična.
U svom terapeutskom radu se Rajh fokusirao na seksualnost kao ključ za razumevanje karaktera. Svaka neurotična osoba je imala neki poremećaj orgazmičke reakcije, i nije se mogla u potpunosti predati zadovoljstvu nevoljnih konvulzija orgazma. Bojala se osećanja preplavljenosti potpunim orgazmom. Neurotičar je, do određene mere, orgazmički impotentan. Ako bi, kao rezultat terapije, osoba stekla sposobnost predaje, postala bi emocionalno zdrava. Svi neurotični poremećaji od kojih osoba pati bi nestali. Nadalje, ta oslobođenost od neuroze bi trajala dok god osoba zadržava orgazmičku potenciju.
Rajh je uvideo vezu između orgazmičke impotencije i edipovskog problema. Tvrdio je da neuroza ima korene u patrijarhalnoj autoritarnoj porodici u kojoj je seksualnost potisnuta. Nije prihvatao teoriju da je čovek neizbežno vezan za svoju nesrećnu sudbinu. Verovao je da je društveni sistem, koji ljude lišava punog zadovoljenja njihovih instinktualnih potreba, bolestan i da ga treba menjati. U ranom periodu rada kao psihoanalitičar, Rajh je bio i društveni aktivista. Međutim, u kasnijem periodu je zaključio da neurotični ljudi ne mogu promeniti neurotično društvo.
Uticaj Rajha na Lovena
Rajhova misao je imala veliki uticaj na mene. On mi je bio učitelj u periodu 1940. do 1953. a analitičar od 1942. do 1945. Postao sam psihoanalitičar jer sam verovao da njegov pristup ljudskim problemima, kako teoretski (analiza karaktera) tako i praktično (vegetoterapija2 ), predstavlja značajan napredak u tretiranju neurotičnog karaktera. Analiza karaktera je predstavljala Rajhov veliki doprinos psihoanalitičkoj teoriji. Za njega je neurotični karakter predstavljao teren na kom se razvijaju neurotični simptomi. Verovao je, stoga, da se analiza treba fokusirati na karakter, a ne na simptome, da bi se postiglo značajno poboljšanje. Vegetoterapija je predstavljala veliki proboj terapeutskog procesa u telesno područje. Rajh je uvideo da se neuroza manifestuje u poremećenoj vegetativnoj funkciji, kao i u psihičkim konfliktima. Disanje, motilnost i nevoljni pokreti zadovoljstva kroz orgazam su kod neurotične osobe značajno ograničeni hroničnim mišićnim napetostima. Te napetosti je Rajh opisao kao proces oklopljavanja, koji se na telesnoj razini odražava na karakter. Tvrdio je da je telesni stav osobe funkcionalno identičan s njenim psihičkim stavom. Njegov rad predstavlja temelj za moj razvoj bioenergetske analize, koja je proširila Rajhove ideje na nekoliko značajnih načina.
Napredak bioenergetike u odnosu na Rajha Prvo, bioenergetska analiza obezbeđuje sistematično razumevanje strukture karaktera na psihičkoj i telesnoj razini. To razumevanje nam omogućava da karakter i emocionalne probleme osobe čitamo iz njenog telesnog izraza. Takođe nam omogućava da pretpostavimo i životnu istoriju te osobe, budući da su joj životna iskustva strukturisana u telu. Informacije dobijene tim čitanjem govora tela se integrišu kroz analitički proces.
Drugo, putem koncepta uzemljavanja, bioenergetska analiza nudi dublje razumevanje energetskih procesa u telu i načina na koji oni utiču na ličnost. Uzemljivanje se odnosi na energetsku vezu između stopala osobe i tla. Ono odražava količinu energije ili osećanja kojima osoba dopušta da dopru u donji deo tela, i odnos osobe prema tlu na kom stoji. Da li je osoba dobro uzemljena, ili je „u vazduhu“? Da li su joj stopala čvrsto postavljena? Kakav je telesni stav osobe? Osećanja sigurnosti i nezavisnosti su usko povezana s funkcijom nogu i stopala, a ta osećanja značajno utiču na seksualnost.
Treće, bioenergetska analiza primenjuje mnoge aktivne telesne tehnike i vežbe kojima se osobi pomaže da ojača svoj telesni stav, poveća energiju, uveća i produbi samopercepciju i proširi samoizražavanje. U bioenergetskoj analizi se telesni rad usklađuje sa analitičkim procesom, pa je tako ovaj terapeutski modalitet kombinacija umnog i telesnog pristupa emocionalnim problemima.
Preko trideset godina sam aktivni terapeut koji pomaže pacijentima da steknu određenu meru radosti i sreće u životu. Takav cilj je zahtevao neprestano nastojanje da se razume neurotični karakter modernog čoveka, kako s kulturne, tako i sa lične tačke gledišta. Fokus sam stavio na pojedinca i njegovu borbu da pronađe neko zadovoljenje i smisao u životu; drugim rečima, na borbu protiv sudbine. Međutim, u pozadini te borbe stoji kulturna situacija. Bez spoznavanja kulturnih procesa ne možemo razumeti dubinu problema.
Ego kao osnova kulture i disharmonije
Kulturni proces koji je doveo do modernog društva i modernog čoveka je razvoj ega. Takav razvoj se povezuje sa usvajanjem znanja i sticanjem moći nad prirodom. Čovek je deo prirode pa je, kao i svaka druga životinja, u potpunosti podložan njenim zakonima; međutim, istovremeno je i iznad prirode, utičući na nju i kontrolišući je. Isto čini i sopstvenoj prirodi; deo čovekove ličnosti, ego, okreće se protiv životinjskog dela, protiv tela. Antiteza između ega i tela stvara dinamičku napetost koja promoviše rast kulture, ali istovremeno sadrži i destruktivni potencijal. Tu možemo napraviti analogiju sa lukom i strelom. Što više zategnemo luk, to će strela dalje leteti. Međutim, ako luk previše nategnemo, pući će. Kad se ego i telo razdvoje do te mere da među njima više nema kontakta dolazi do psihotičnog sloma. Mišljenja sam da smo u našoj kulturi dostigli tu opasnu tačku. Psihotični slomovi su postali svakodnevica, ali još rašireniji je strah od sloma, na ličnoj i društvenoj razini.
Imajući u vidu njegovu kulturu i karakter koji ona stvara, kakva je sudbina modernog čoveka? Ako nam priča o Edipu može služiti kao neka vrsta proročanstva, to je proročanstvo o postizanju uspeha i moći koju tražimo samo da bismo se suočili s raspadom ili slomom sopstvenog sveta. Ako se uspeh meri po materijalnoj imovini, kao što i jeste slučaj u industrijalizovanim zemljama, a moć po sposobnosti da se čini i ide (mašine i energija), većina ljudi u zapadnom svetu ima i uspeh i moć. Kolaps njihovog sveta leži u siromašenju unutrašnjeg ili emocionalnog života. Posvetivši se uspehu i moći, nemaju ništa drugo za šta bi živeli. I kao Edip, postaju lutalice po svetu, bića bez korena koja nigde ne mogu naći mir. Svaki pojedinac se oseća otuđeno, do određene mere, od bližnjeg svog, i svako u sebi nosi duboki osećaj srama koji ne razume. Eto to je egzistencijalno stanje modernog čoveka.
Izazov modernom čoveku leži u pomirenju suprotstavljenih aspekata njegove ličnosti. Na telesnoj razini, čovek je životinja; na razini ega, čovek teži da postane bog. Sudbina životinje je smrt, a ego, u svojim božanskim težnjama, želi to izbeći. Međutim, pokušavajući izbeći takvu sudbinu, čovek sebi stvara još goru – da živi u strahu od života.
Ljudski život je pun protivrečnosti. Znati prepoznati i prihvatiti te protivrečnosti predstavlja obeležje mudrosti. Možda se čini protivrečnim reći da prihvatanje sopstvene sudbine dovodi do menjanja te sudbine, ali to je istina. Kad se prestanemo boriti protiv sudbine, nestaće nam neuroze (unutrašnji konflikti) i steći ćemo duševni mir. Rezultat je drugačiji stav (bez straha od života), koji se izražava drugačijim karakterom i povezuje s drugačijom sudbinom. Takva osoba će spoznati ispunjenost života. Tako završava priča o Edipu, osobi čije ime je sinonim za ključne probleme u ličnosti modernog čoveka.

(Fenomeni)

Friday, June 22, 2018

Mislioci o slobodi


Jean-Jacques Rousseau

Sloboda čovjeka nije u tome da može činiti sve što želi, nego u tome da ne mora činiti ono što ne želi. 

Jean Paul Sartre

Da bi čovjek bio slobodan on se ne mora samo osloboditi okova, nego mora živjeti na taj način da poštuje i poboljšava slobodu drugih ljudi.

Albert Camus

Nijedan zločin što ga čovjek čini za svoju slobodu ne može biti tako velik, kao zločin onih koji mu slobodu uskraćuju.

Erich Fromm

Odreći se svoje slobode znači odreći se svojstva čovjeka.

George Orwell

Sloboda je jedina stvar koju ne možete imati ukoliko je niste spremni dijeliti s drugima.

Zeljka Cvijanovic -  No 1 Predsjednik Vlade 





Wednesday, June 20, 2018

Zoran Pusić: Lekcija iz licemjerja hrvatskih vlasti


Zoran-Pusić-Snimio-Drago-Pilsel

U ljeto 2017., na inicijativu tadašnje američke veleposlanice, organizirana je potraga za ostacima aviona i odavanje počasti američkoj posadi bombardera B-24 koji se 1944. srušio kod Visa. Toj komemoraciji prisustvovali su i hrvatski ministri obrane i branitelja g. Krstičević i g. Medved.
Jučer, 19. lipnja 2018., na Visu je, na inicijativu američkog veleposlanika, održana komemoracija za poginule američke i britanske vojnike koji su krajem Drugog svjetskog rata bili stacionirani na tom otoku.
Na komemoraciji je, uz američkog i britanskog veleposlanika, bio i ministar obrane RH g. Krstičević koji je tom prilikom rekao: ”Ovakav način sjećanja na ratne žrtve može poslužiti kao primjer drugim zemljama i nama samima kako odavati počast ratnim herojima čak i nakon 74 godine”.
Da hrvatski političari koji su trenutačno na vlasti ne prešućuju, ne odriču se i ne falsificiraju udio vlastitog naroda u antifašističkoj borbi, na koji se i te kako može biti ponosan, komemoracija na Visu bila bi tek normalni akt sjećanja na zajedništvo u pravednoj borbi od prije 74 godine.

Dva dana prije toga obilježena je 75. godišnjica Bitke na Sutjesci, najveće bitke koja se u Drugom svjetskom ratu odigrala unutar okupirane Europe i u kojoj je, na primjer, samo iz Splita ili samo iz Šibenika poginulo više partizana, dakle savezničkih vojnika, nego svih Amerikanaca i Britanaca stradalih na ovim prostorima u tom svjetskom ratu.
Na obilježavanju te godišnjice nije službeno, ispred Vlade ili Sabora RH, bio nitko, a na izričit prijedlog saborskog zastupnika Ranka Ostojića da Sabor za tu godišnjicu pošalje delegaciju na Tjentište, bilo nikoga; odgovoreno je da se to Hrvatskog sabora ne tiče jer se sve dogodilo u danas drugoj državi (BiH).
Američki i britanski veleposlanik istaknuli su da je odavanje počasti savezničkim vojnicima palim u Drugom svjetskom ratu ujedno zastupanje vrijednosti kao što su sloboda i demokracija za koje su se saveznici borili. Bez obzira koliko daleko od Sjedinjenih Država ili Velike Britanije se to dogodilo.
Američki i britanski veleposlanik istaknuli su da je odavanje počasti savezničkim vojnicima palim u Drugom svjetskom ratu ujedno zastupanje vrijednosti kao što su sloboda i demokracija za koje su se saveznici borili.

Konačno, ni sam Sabor ne drži se ”k’o pijan plota” svojih izrečenih načela i razloga; u Bleiburg, koji također nije baš u Hrvatskoj, poslao je delegaciju na čelu s predsjednikom Sabora.
Na komemoraciju, kao što piše na spomeniku na bleiburškom polju, ”hrvatskoj vojsci“, a zapravo kvislinškoj ustaškoj vojsci koja je četiri godine bila jedna od najvjernijih saveznica nacističke Njemačke.
Da hrvatski političari koji su trenutačno na vlasti ne prešućuju, ne odriču se i ne falsificiraju udio vlastitog naroda u antifašističkoj borbi, na koji se i te kako može biti ponosan, komemoracija na Visu bila bi tek normalni akt sjećanja na zajedništvo u pravednoj borbi od prije 74 godine.
Ovako sve djeluje licemjerno i poltronski. Ili: ”Ovakav način sjećanja može poslužiti i kao primjer nama samima”

Zoran Pusić - 20.06.2018. (autograf)

******************************

Zoran Pusić je rođen 1944. u Zagrebu. Danas radi kao profesor matematike na Grafičkom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu i volontira u Građanskom odboru za ljudska prava. Zadnjih 20 godina sudjeluje u izgradnji civilnog društva u Hrvatskoj i regiji i pokretanju brojnih građanskih inicijativa: od vraćanja imena Trgu žrtava fašizma, osnivanja Demokratskog opozicijskog foruma, GONG-a, Igmanske inicijative, Documente, CIVISa do Kuće ljudskih prava. Kopredsjednik je dviju međunarodnih asocijacija za zaštitu ljudskih prava, CIVIS-a i Igmanske inicijative te predsjednik Upravnog odbora Documente. Pusić predstavlja Hrvatsku u Međunarodnoj federaciji liga za ljudska prava i u Europskoj mreži za borbu protiv rasizma. (2010) 

Sportska vijest iz Crne Gore: Novi grb OFK Titograd


Klub osnovan 1951. godine pod imenom Mladosti egzistirao je šest godina, kada je postao OFK Titograd, da bi 1992. ponovo oživio kao Mladost. Taj klub iz Podgorice ponovo nosi ime OFK Titograd.

OFK Titograd od danas ima novi grb.

Pobjedničko rješenje dostavila je Ana Pajović iz Podgorice i ona je dobitnik novčane nagrade.
Odluku je donio upravni odbor u saradnji sa PR timom OFK Titograda, a kriterijumi koji su bile glavne smjernice za odabir pobjedničkog rješenja su: autorski pristup i prezentacija, odabir i kombinacija boja, primjenjivost na opremi, web sajtu, promo materijalu i originalnost.

"Želimo da se zahvalimo svim prijateljima kluba koji su učestvovali na konkursu i koji su uložili svoje vrijeme i znanje kako bi brend OFK Titograda postao prepoznat širom Crne Gore, ali i regiona", saopšteno je iz kluba.

Za vrijeme bivše Jugoslavije klub se uglavnom takmičio u Drugoj saveznoj ligi i u crnogorskoj republičkoj ligi. Klub je takođe poznat po izuzetno jakoj školi fudbala. Iz mlađih kategorija ekipe Mladosti proistekle su svjetske zvijezde fudbala poput Dejana Savićevića, Predraga Mijatovića, Niše Saveljića, Refika Šabanadžovića, Stevana Jovetića i mnogih drugih.

(Vijesti)

Tuesday, June 19, 2018

Mario M: Antologijski izbor poezije: 'BANJA LUKA – I KÉZIRATOK'


U ova digitalna vremena čini se da je knjiga došla u krizu i da je sve manje čitalaca. Ne vjerujem anketama na ovu temu, ali osjećam da nešto nije u redu. Pjesnici štampaju sve tanje knjižice a ljubitelji poezije kao da su prešli u neku vrstu ilegale. I večeri poezije, neposjećene, izgledaju pomalo otužno. Do poezije volim doći sam, u nekoj svojoj tišini. Slučajno dobih ovu knjigu nerazumljivog naslova, prijatno me iznenadila Suzana: ''Pogledaj, poezija: 'Banjalučki rukopisi'!''. Pjesnici u nekom dijelu svog života povezani sa Banjalukom. U antologijskom izboru pjesme četrdesetak autora (P. Kočić, M. Islamović, D. Studen, J. J. Bojović, K. Mićević, S. Vujković, R. Pavlović, I. Bekrić, R. Risojević, R. Preradović, S. Kozić Preradović, Đ. Damjanović, M. Vujičić, S. Plavšić, I. Horozović, S. Bošković, Z. Kecman, Z. Kostić, M. Orlović, N. Vukolić, D. Praća, S. B. Bajić, A. Horozović, N. Guzijan, S. Martinović, B. Kapetanović, P. Bjelošević, M. Stojičić, R. Đogatović, Lj. Lalić, Lj. Račić, V. Dedić Bačevac, K. Mrđa, Z. Jurić, Ž. Kecman, T. Bijelić, A. Čvorović, Ž. Đurđević, T. Stupar Trifunović, M. Kremenović, N. Paripović, T. Kršić, K. Kovrlija, A. Lučić, I. Josipović, S. Bačevac Istok) u originalu i prevodu na mađarski jezik. Knjiga seriozna, čini se zaista značajnim projektom. Zaista neuobičajeno: antologija (savremene) banjalučke poezije. I vrlo pretenciozno, jer masovna zastupljenost pjesnika je obrnuto proporcionalna snazi 'banjalučkog pjesničkog kruga'.

Za predstavljanje ovdašnjih poeta mađarskoj kulturnoj javnosti najzaslužniji je gospodin Ileš Feher. Neko vrijeme prije rata živio je i radio u Banjaluci i šire u Bosanskoj Krajini. Objavljivao je prevode u banjalučkim 'Putevima', družio se s književnicima. Obnavljanje nekadašnjih banjalučka poznanstva i sjećanje na Grad su rezultirali ovom dvojezičnom knjigom. Izbor autora je načinio zajedno sa piscem Zdravkom Kecmanom. (Predgovor: M. Stojičić)

Ne mogu meritorno ocjenjivati; u raznolikosti poetika, stilova, formi... pronašao sam ponešto za sebe. Ali, očita je neujednačenost kvaliteta pri odabiru pjesama. Vjerujem da će i mađarski čitalac biti zadovoljan uz uslov da prevodilac uspije prenijeti drukčije poimanje...
Svaki izbor, pa i antologija, predstavlja autorov pogled iz određenog ugla, u određenom trenutku. I uvijek postoji rizik subjektivnog opredjeljenja.

Meni čitaocu činilo se da bi u ovoj panorami autorske kriterije morale zadovoljiti i pjesme Enise Osmančević Ćurić (jer ona nije samo dječiji pjesnik!). Bilo bi dobro inkorporirati neku njenu pjesmu. Pitam našu Žužiku: ''Možeš li prevesti koju Enisinu?'' I brzo dobijem tri prevoda na mađarski...

*****

Orfej na jutarnjoj kafi
Slušajući Tvoju
Pjesmu
Obukao sam
Sve četiri čarape
Na jednu nogu.


Orfej a reggeli kávén
Versedet
Halgatván
Mind a négy
Harisnyámat
Egy lábra húztam.


*****
Naš čovo

Imao je
Pripitomljenu suzu,
Javnu,
Kućnog ljubimca.
Suza je malo
Lajala,
Ponekad osvajala
Bljeskom,
Pjevala kao ptica,
Vrckala smijehom
Za upiš,
Suza iz vica.
Došle su
Neke uozbiljene godine,
Suza je postala
Ponornica.


A mi emberünk
Volt neki
Egy szelid könnye,
Közös,
Kedvenc állatka.
A könny egy kicsit
Ugatott,
Néha hóditott
Fénnyel,
Dalolt mint a madár,
Ugrándozott kacagva,
Nevetve,
Könny a vicből.
Azután jöttek
Valami komoly évek,
A könny
Örvénnyé vált.


*****
Bosanska etida

Nosila je
Dijete u naručju,
Nosila je sofru
I zavežljaj,
1 djecu vodila
Pa se umorila.
Ostavila prvo sofru.
Tamo kuda ide
Biće previše i usta;
Ostavila zavežljaj,
Tamo, kamo ide
Biće previše i tijelo
Golo.
Djecu nije ostavila.
Djecu su joj oteli.
Nosila je srce samo.
O, teškog li tereta.


Boszniai etüd
Vitte
Ölébe gyermekét,
Vitte az étkező asztalt
És a batyút,
És gyermekeit kézen fogva
Elfáradt vala.
Elhagyta az asztalt.
Ott, ahová megy
Sok lesz a száj is.
Elhagyta a batyút,
Ott, ahová megy
Sok lesz a csupasz
Test is.
A gyermekeit nem hagyta,
Gyermekeit elvették.
Vitte csak a szívét
Ó, mily nehéz teher.



Pjesnikinja: Enisa Osmančević Ćurić
Prevod (forditotta): Antal Zsuzsa

Monday, June 18, 2018

Dean Zulich: Provansa

Dean Zulich, sin moje gimnazijske drugarice Ognjenke, odusevljava svakom novom fotografijom. Svi se mi bavimo fotografijom. Svako na svoj nacin. Vecina da zabiljezi dogadjaj, pojavu...Deanova fotorafija je umjetnost. 
Iz Los Angelesa, gdje zivi, dosao je u Evropu da sa svojom majkom upozna  Francusku  Provansu i svojom kamerom njene predjele transformise u umjetnost.  
Uzivajte!


















Sunday, June 17, 2018

Uticaj bogatstva na odluke

Van Gog: Ljudi koji jedu krompir

Istraživanje sa Univerziteta Vaterlo u Kanadi pokazuje da bogatiji pojedinci, ali i zajednice koje pripadaju bogatijim regionima, ne mogu da rezonuju onoliko mudro koliko to mogu oni koji su lošijeg imovinskog stanja i skromnijeg porekla. Istraživački tim profesora Igora Grosmana polazi od toga da je mudrost najvažnija u rešavanju sukoba, a oni smatraju da je mudrost sposobnost čoveka da bude otvoren, intelektualno skroman i tolerantan na tuđa mišljenja i stavove. Rezultati njihovog istraživanja pokazuju da je na ovaj način shvaćena mudrost svojstvenija ljudima koji su odrastali u siromaštvu ili u radničkoj porodici. Njihov eksperiment sastojao se iz dva dela. Najpre su pronašli 2145 ljudi, državljana SAD i tražili od njih da popune onlajn anketu. Pitali su ih da zapamte sukob koji su imali u skorije vreme a potom su im dali da odgovore na 20 pitanja koja se odnose na taj, ali i na bilo koji drugi konflikt. Neka od tih pitanja bila su: "Da li ste pomislili da ste možda vi krivi?" i "Koliko ste se trudili da shvatite stavove druge osobe?" Zatim su ispitanicima dali ocene iz dve oblasti: "mudrog rasuđivanja" na osnovu njihovih odgovora na gorepomenuta pitanja, i ocenu njihove društvene klase. Videli su da su ljudi koji potiču iz najniže društvene klase ocenjeni duplo većom ocenom iz mudrog rasuđivanja od ljudi koji pripadaju najvišoj društvenoj klasi. Važno je imati na umu to da ni ekstremno bogati ni ekstremno siromašni nisu učestvovali u ovoj studiji. Grosman kaže da su ljudi koji su odrastali u radničkoj klasi morali da se oslanjaju na zajednicu daleko više nego ljudi višeg imovnog statusa, i da se trude da nađu dovoljno dobre društvene tehnike rešavanja sukoba sa svojim vršnjacima. Bogatiji, sa druge strane, više su se fokusirali na obrazovanje - što poboljšava njihov stepen inteligencije, ali nisu ulagali ni približno toliko truda da usavrše veštine rešavanja sukoba.

Tekst: Ivana Nikolić
('Danas' u saradnji sa Centrom za promociju nauke, portal: elementarium.cpn.rs)

Saturday, June 16, 2018

Yanis Varoufakis: Kako zaustaviti Trumpa


Sa majskog samita G7, foto: Jesco Denze, Handout/EPA


Posle Trumpovog prevremenog odlaska i naknadnog odbijanja da potpiše zajedničko saopštenje sa skupa G7, vodeći mediji su ponovo pali u predinfarktno stanje. To ukazuje na duboko nerazumevanje aktuelnih događaja u našoj globalizovanoj stvarnosti.
U pokušaju da se prikaže kao čvrst i duhovit, Emmanuel Macron je rekao da bi G7 uskoro mogao postati G6. To je apsurdno, između ostalog i zato što bi bez Sjedinjenih Država (da ne pominjem žalobne skupove G7) kapitalizam u obliku u kakvom ga danas poznajemo nestao sa lica zemlje.
Naravno, nema sumnje da sa Trumpom u Beloj kući imamo dovoljno razloga da budemo nesrećni ili besni. Ali još više razloga za zabrinutost progresivnih snaga daje način na koji establišment, u Americi i u Evropi, reaguje na Trumpove nestašluke, uz puno samozavaravanja i pogrešnih procena.
Neki polažu nade u Muellerovu istragu, računajući da bi Mike Pence bio prihvatljiviji predsednik. Neki su odlučili da čekaju 2020, isključujući mogućnost drugog mandata. Ali niko ne obraća pažnju na veoma stvarna tektonska pomeranja skrivena iza Trumpovih neotesanih ispada.
Njegova administracija postiže dobre ekonomske rezultate u zemlji. On je izdejstvovao smanjenja poreza na prihod i dobit o kakvima republikanci pre nekoliko godina nisu mogli ni da sanjaju. Ali to nije sve. Trump je iza kulisa zapanjio Nancy Pelosi, liderku demokrata u Predstavničkom domu, odobravajući svaki socijalni program koji je zatražila. Tako je federalna administracija proizvela najveći budžetski deficit u istoriji Amerike pri nezaposlenosti manjoj od 4 odsto.
Šta god mislili o novom predsedniku, on novac ne daje samo najbogatijima, iako oni dobijaju najviše, već i mnogim siromašnim Amerikancima. Uz evidentno visoku zaposlenost, naročito među Afroamerikancima, inflaciju pod kontrolom i rast na berzama, Trump je uspeo da dovede kuću u red pre nego što se okrenuo gostima iz inostranstva.
Pripadnici američkog establišmenta koji se protive Trumpu mole se da ga tržišta kazne. To bi se i dogodilo da je Amerika bilo koja druga zemlja. Uz fiskalni deficit od 840 milijardi dolara 2018. i 981 milijarde dolara 2019, kao i uz očekivano zaduživanje države od 2.340 milijardi dolara u narednih 18 meseci, valuta bi morala da izgubi vrednost, a kamate da porastu. Ali Amerika nije bilo koja zemlja.
Pošto Fed, kao centralna banka, polako gasi program kvantitativnog popuštanja rasprodajući akumulirane rezerve privatnom sektoru, investitorima je potreban novac za kupovinu. Zato se količina dolara na raspolaganju investitorima smanjuje za 50 milijardi mesečno. Dodajmo tome dolare koji su potrebni nemačkim i kineskim kapitalistima za kupovinu američkih državnih obveznica (da bi deo svoje dobiti smestili na neko sigurno mesto) i shvatićemo zašto je Trump uveren da neće biti kažnjen sunovratom dolara ili padom vrednosti državnih obveznica.
Naoružan jedinstvenom prednošću kontrole nad štamparijama dolara, Trump je preispitao trgovinsku razmenu sa ostalim članicama G7 i došao do neizbežnog zaključka: ne postoji način da izgubi trgovinski rat sa zemljama koje imaju tako visoke suficite u trgovini sa SAD (na primer, Nemačka, Italija, Kina) ili zemljama (poput Kanade) koje dobijaju upalu pluća svaki put kada američka ekonomija kine.
To nije ništa novo. Richard Nixon se takođe sukobio sa evropskim establišmentom 1971, a Ronald Reagan je brutalno pritisnuo Japance 1985. Čak ni jezik nije bio ništa uglađeniji nego danas – setimo se sažetka stavova Nixonove administracije rečima neponovljivog Johna Connallya: „Moja filozofija je da svi stranci žele da nas namagarče, a naš zadatak je da prvo mi namagarčimo njih“. Ali današnji napad SAD na saveznike razlikuje se od prethodnih epizoda na dva načina.
Prvo, od kolapsa Volstrita 2008 – uprkos naknadnim oporavcima berze – Volstrit i američka ekonomija više ne mogu činiti ono što su činili do 2008, to jest apsorbovati neto izvoz iz evropskih i azijskih fabrika kroz trgovinski suficit finansiran jednakim prilivom dobiti koja se iz inostranstva usmerava u SAD. To je glavni uzrok sadašnje globalne ekonomske i političke nestabilnosti.
Drugo, za razliku od 70-ih godina, posle decenije pogrešnih odgovora na krizu evra, francusko-nemački establišment je razjedinjen i van kontrole, pa ksenofobi i antievropski nacionalisti preuzimaju pojedine države.
Uvidevši sve to, Trump je zaključio da ako Amerika više nije u stanju da stabilizuje globalni kapitalizam, onda može i da ga sruši, raskine postojeće multilateralne konvencije i ispočetka izgradi novi globalni poredak koji će ličiti na točak, sa Amerikom u centru i ostalim silama kao paocima simetrično raspoređenim oko nje sistemom bilateralnih sporazuma koji osiguravaju da Amerika u svakom od njih bude jači partner, u poziciji da ostvaruje dobit primenom taktike „zavadi pa vladaj“.
Može li EU izgraditi antitrampovski savez pod parolom „Evropa na prvom mestu“, možda u saradnji sa Kinom? Odgovor smo već dobili kada se Trump povukao iz sporazuma sa Iranom. Tek što je kancelarka Angela Merkel izjavila da će evropske kompanije ostati u Iranu, one su počele da se povlače dajući prednost poreskim olakšicama koje im Trump pruža u Americi.
Imamo mnogo razloga da se prepadnemo Trumpa: on pobeđuje u sukobu sa evropskim establišmentom koji i dalje nema nikakvu predstavu o silama koje ga ugrožavaju i tako otvara put novim zastrašujućim događajima. Progresivne snage u kontinentalnoj Evropi, Velikoj Britaniji i SAD imaju zadatak da pripreme program internacionalističkog „nju dila“ i da sa njim pobede na izborima.
U retkim trenucima optimizma zamišljam kako savez koji uključuje Bernie Sandersa, Jeremy Corbyna i naš pokret Demokratija u Evropi, DiEM25, uspeva da zaustavi pohod Trumpove nacionalističke internacionale. Uostalom, pre samo nekoliko godina Trumpov trijumf je Amerikancima i Evropljanima izgledao mnogo neverovatnije nego takva alijansa. Vredelo bi pokušati.
The Guardian, 11.06.2018.
Preveo Đorđe Tomić
Peščanik.net, 14.06.2018.

Friday, June 15, 2018

Thursday, June 14, 2018

Most Radija Slobodna Evropa: Obnova autoritarnosti


U kojoj meri pojava nedemokratskih režima u Evropskoj uniji pogoduje autoritarnim liderima na Zapadnom Balkanu? Na tu temu sa novinarom Omerom Karabegom razgovarali su Žarko Korać, dugogodišnji profesor Filozofskog fakulteta u Beogradu i Dejan Jović, profesor Fakulteta političkih znanosti u Zagrebu.




DEJAN JOVIĆ: Devedesetih godina - sve do 11. septembra 2001 - izgledalo je da je to zlatno doba liberalne demokracije, barem u Evropi, i da nema alternative tom konceptu. Danas su sigurnosna pitanja ponovno došla na dnevni red, ne samo zbog onoga što se 11. septembra 2001. godine dogodilo u Sjedinjenim Američkim Državama, nego i zbog domaćeg terorizma, sajber terorizma i širenja lažnih vijesti. Čini mi se da danas ideja o zajedničkim vrijednostima nije toliko važna koliko sigurnost.

ŽARKO KORAĆ: Ono što je došlo kao šok i što je i mene jako iznenadilo - to su nacionalistički i do izvesne mere totalitarni režimi u Mađarskoj i Poljskoj. Mislili smo da je u tim zemljama, kada su ušle u Evropsku uniju, zagarantovana liberalna vlast, ali pokazalo se da to nije tačno. Šta je alternativa za balkanske zemlje, ako im oduzmete evropske integracije? Nema nikakve alternative. Sve ostalo je divlji nacionalizam i teritorijalna ekspanzija. I, naravno, Rusija koja se pojavljuje kao alternativa u Srbiji, a do izvesne mere čak i u Bugarskoj.

KARABEG: Može li se reći da se danas, kad je reč o demokratiji, slobodi štampe i vladavini prava, Mađarska i Poljska ne razlikuju mnogo od Srbije, Crne Gore i drugih zemalja Zapadnog Balkana?

JOVIĆ: Mislim da bi se moglo tako reći. Zemlje Zapadnog Balkana mogle bi to iskoristiti da ukažu na to da nema prevelikog opravdanja da ih se drži izvan Evropske unije, s obzirom da su razlike između njih i pomenutih zemalja sada relativno male. Mislim da je porast autoritarnih tendencija u zemljama Zapadnog Balkana dijelom i posljedica frustracija koje su nastale zbog toga što Brisel već skoro trideset godina drži te zemlje izvan Evropske unije.

KORAĆ: Vučić nikada ne govorio opoziciji, a da je najstrašnije ne vređa. On govori o opoziciji na način kako čak ni Milošević nije govorio. Ako je negde Zapad licemeran, onda je pre svega u odnosu prema Vučiću, jer mu dopušta apsolutno sve - i gušenje opozicije, i cenzuru medija, i još mnogo štošta – samo zbog sporazuma Priština - Beograd.

JOVIĆ: Postavlja se pitanje šta je u Srbiji alternativa Vučiću? Srbija trenutno izgleda kao da nema opoziciju. Možda bi Angela Merkel više volila da na čelu Srbije vidi nekog drugog, ali koga drugog kad Vučić osvaja preko 50 posto glasova i apsolutno kontrolira Srbiju. Ko je opozicija Vučiću u Srbiji danas? Iz ovoga što vidimo danas opozicija Vučiću uglavnom dolazi od strane onih koji se nalaze još desnije od njega. Oni su manje proevropski i više proruski, oni su protivnici bilo kakvog kompromisa sa Albancima i zagovornici su teokratske, mistične Srbije. Tako da je na neki način logično zašto Zapad prihvata Vučića.

KORAĆ: Pred kraj svog mandata i života Đinđić je poručio Zapadu: ne mogu da idem na izbore sa nerešenim kosovskim pitanjem. On to govori početkom 2003. godine. Oni mu odgovaraju užasno agresivno, čak i uvredljivo, u stilu - šta ti hoćeš. Tu priču sada forsiraju desni krugovi tvrdeći da je Đinđić ubijen kao patriota zato što je hteo da spasi Kosovo, a u stvari je potpuno obrnuto. On je smatrao da će kosovski problem da vuče Srbiju ka dnu. Meni se čini da to sada shvata i Vučić. I to je jedina stvar za koju mu odajem priznanje.

(Radio Slobodna Evropa)

Wednesday, June 13, 2018

Izgradnja banjaluckog dajak camca u gradu Trentu od 23.06. do 25.06.

Postovani gosp.Canak,

Evo konacno da kao vjerni "follower" ove sjajne stranice, a kako nekad davno i obecah, i ja doprinesem ovom prozoru koji nas povezuje medjusobno, a kako  proslost sa danasnjicom tako i uspomene sa planovima za buducnost.

Slijedi kratka prica. 

***************************************



*****************************************






U" Buku" je prohladno iako je ljeto. Vrbas "razladio" da ni vino nepoznatog proizvodjaca i porijekla ne moze zagrijati.
"Boris, drago mi je", dva metra ljudine, "frckava" kosa i i izgled pomalo boemski.
"Mi te satima cekamo", ja kao da se nasalim. Ne pali. Covjek se vec okrenuo i pita nesto ostatak drustva.
Pali cigaru.
" Ti si znaci Viktorov buraz?"
"Jesam" , odgovaram.
" Nekad je on bio moj brat , a evo danas ja sam u ovom gradu ponajcesce njegov brat."
"Izgubio sam se nakratko i evo vec sam stranac."

U ponoc skoro krecemo kuci. Akumulator nas je izdao. Guramo auto. Miris prohladne ljetne noc uz Vrbas uvijek isti. Cak je i ranih devedesetih bio takav.
Pricam bratu da sam jos u srednjoj skoli cuo za bracu Potocnik.
"Oni su Slovenci kao i mi", utvrdjujem kao da nisam siguran.
"Poluslovenci",dodajem.
Vozim polako je jer policija u stalnom lovu na strane tablice. Popilo se jos uz to.
Moja plava glava imenom Chiara vec spava na zadnjem sjedistu.
"Otkud jadni u Kuljanima?"pitam sam sebe. Znam sve oko selidbe jer mi je Viktor pricao ali mi nije jasno kako neko iz Borika odluci doci u Kuljane koji ni sami vise ne postoje.
Ovi danasnji se mogu zvati bilo kako. Neprepoznatljivi arhitektonski i populacijski.

"Znaci sutra nas Sule mozda provoza u svom cuvenom crvenom kanuu", kaze buraz prije spavanja.
"Vodim onda i cure, da se napokon u necemu provozaju po toj rijeci cije ime jos uvijek pogresno izgovore."

Laku noc svima!

Sutra ne bijase nista od naseg vozanja. Vrbas narastao kao u jesen. Jeli smo cevape. Sule je castio nakon svog prvog gostovanja u Italiji.

Bio je to moj zadnji dan tog ljeta u Zaluzanima. U Banja Luci. Vani je Sunce przilo bez pardona. Baka je spremala svojim unukama stvari za more a i za povratak kuci. Ukratko, trpamo sve u kofere. Sutra idemo po mamu u Trst pa od tamo na Krk.

"Nemoguce! Pa zar nista niste mogle prije pripremiti", vristim da djecu. Fali svasta a ja i ne znam sta bi sve tu trbalo biti.
Zove me brat.


" Evo Pota je dogovorio sa Cicom ( Mario Zamolo) da popricas s njim u vezi dolaska novinara."
I poslije bi da vas provoza malo dajakom"
Psujem opet.

"Nek ide Chiara s tobom!"
" Ne znam ni gdje je Barbara!?"
Ne idem a ide mi se. Dusa mi spava. Chiara bi isla ali nece bez mene.

"U klinac sve".

"Idemo!".

Cico i njegova sestra, gospodja Marina, iznijeli slike, originalne i ne. Sve mi pokazuju. Od Ceha do Friulana.
"Ovaj je iz Opicine".
"Uvijek je govorio da je Istriano, nikad Talijan" , objasnjava mi Cico.
" Zamolo su iz Tavenjaka",veli.
"Tavagnacco" mora biti negdje oko Udina?!", mislim.
"Kod Udina ", kaze Cico i pljesne rukama.
"Bas pomislih" , odgovaram.



Iza gospodje Marine dugacki Potocnik sjedi i pusi. Povremeno podsjeti Cicu na nesto sto bi mi ovaj rekao a ne moze se sjetiti. On je njegov "arhivar", shvatio sam vec nakon dva dana naseg poznastva. Upijao je "big foot" ,kako su ga moje cure prozvale, godinama sve ono stu mu je Cico pripovijedao. Nisam o tome tad razmisljao ali se sad nadam je moj "prazemljak" sve to fino zapisao.
Uglavnom Cico je voljan da sa novinarima sve lijepo "protabiri".
"Samo neka oni dodju" i pozdravljamo se.
"Ali dodji i ti", dodaje sa stepenica i ode.

Taman da krenemo.
"Cekaj", vice odozdo sa "plaze" moj vodic.
"Hajd sad da vas provozam!"

Eto ga sad. Sa 41 ljeto u dokumentima a na zivcima ne znam niti pomisljam prvi put se nadjoh, uguran, u cuvenom Vrbaskom camcu.
I Chiara i Viktor.
Ovaj grad mi je skroz nepoznat iz ove perpektive.

"Raja bitno je da vi ne hvatate ravnotezu", objavljuje Gondolijer i ne gleda nas vise.
Ali i ne prestaje pricati. O svemu.
Na kraju se prica zavrsi na prvoj poslijeratnoj trci dajak camaca da bi na kraju kao vrli "eglen efendija" zavrsio na tome kako je devedeset i neke jedan dajak camac oteo pijanom rezervisti.
I spasio ga! I budala pucala za njim . Za balavurdijom od 16 godina!?
Zbog camca.

Evo dragi banjalucani bivsi i sadasnji i buduci, rasuti po svijetu i oni koji niste ni tamo ni ovamo.
Gdje smo danas zbog tog camca, Vrbaskog i vaseg?!

Od lude ideje sto ce mjesecima poslije naseg susreta u "dotipkavanju" na viberu moj "prazemljak" dodati na moju zelju da "dorenemo" taj camac i u Italiju da ljudi vide sta je Bosna i Banja Luka iznjedrila a "kuferasi" doveli do savrsenstva, izgleda da ce biti "ono sto biti ne moze". Nije moglo evo do sada.

"Ne vozi ga tamo", napisa onomad Dobri Potocnik.
"Neka ga braca pred njima naprave".
"Ima li sta originalnije"??

Nema. Nema! Ni ludje ni originalnije!
Hvala Pota. To ce ti sigurno ostati zapisano u knjizi zasluga rukom dobrih ljudi napisanom. I mojom , da ne budem skroman.

Od 23.06.2018 do 25.06.2018 ce Dario i Andrej Zamolo, pod budnim okom njihovog strica Maria Zamola- Cice napraviti banjalucki dajak camac usred Dolomita, u gradu Trentu a povodom Svetog Vigilija na jednom od najljepsih trgova, kako vele, u Italiji.
Bilo bi nam jako drago da barem vi, blizi, od ostatka Italije preko Austrije i Njemacke, malo navratite.


JER OVAJ PUT JE VOLJENI DAJAK DOSAO VAMA, ONIMA KOJI DO NJEGA VISE NE MOGU IZ RAZNIH RAZLOGA.
RAZLOZI NISU BITNI.
BITNO JE DA SE VIDIMO. I DA VIDIMO TO CUDO, DA OVAJ DUGACKI LJEPOTAN IZADJE IZ NEKE RADIONICE DALEKO OD VRBASA I DA NA KRAJU ZGOTOVLJEN , LIJEP I UTEGNUT BAR NA TREN ZAPLOVI NEKOM DRUGOM DALEKOM RIJEKOM.

Ljepota je za pokazivati.

**********************

Gospodine Canak hvala Vam unaprijed jer ne sumnjam da cete ovih mojih par recenica sigurno objaviti na Vasoj i nasoj stranici.
Program manifestacije svi mogu vidjeti na linku s pocetka poruke.


Edvard Cucek
Related Posts Plugin for WordPress, Blogger...