Wednesday, June 06, 2018

Anto Ćosić: PRED HAUZOM




Stojim pored bijelo okrečene zgrade na kat uz koju se prilijepila rimska banja, kupatilo, hauz. Uz mene je visoki Muharem, vješt govordžija, sama čestitost, čovjek merhameta, govori mi o hadžiji, o hadžiluku, o zapisima, pun je besjede kao šipak zrnja — a ja mislim na druge stvari, mislim na rimske legionare, koji su u ovim istim termama kvasili svoje kostobolne gnjate, mislim na Hrvoja Vukčića koji se odmarao baš na ovom travnatom mjestu kada je putovao od Šehera do Spljeta grada. Konj mu bijelac, onaj s misala, čupka travicu drobnu i krupnim okom gleda vojvodu što se spremao na jedno pogubno trinkanje — jer možda ga u Tijesnom sačekuje sin Noći i blizanac Sna — Thanatos!

Seirimo Muharem i ja i ćutimo kao pravi kvijetisti osluškujući hučanje Vrbasa, koji je raskošno zelen kao da mu je dno popločano smaragdima. Oko nas oblijeće vjetrić, posve svjež i čist, pravi milodar, prisluškuje naš razgovor, a ja najednom otkrivam da Goldbacherova kafanica, na samoj obali, ne radi, zatvorena je, zamandaljena velikim katancem, a nekad sam kroz prozor te kafane, preko fildžana mirisne kahve, odmarao oči na blagom ljeskanju vodenih šljokica.
— Goldbacher bijaše ljudina i po, radiša! — kaže Muharem.

Iznad nas ogromna gomila – Šehitluci, gust divlji perivoj pun sjene, prirodni vivarij što pliva u mirisu borovine, strmina puna mrtvih Šehita što u ljutom kreševu padoše za din. Koliko li se mrtvih glava otkotrljalo u brzace Vrbasa . . .
Iz susjednog šljivika neka djevojčica izvija sjetnu pjesrnu-hašlamarku: — Titrala se djevojčica...
Zagledan u brdo Grab, na kojem više nema grabovine, poželjeh da studenac u podnožju brda zaustavi vrijeme, starenje i ostale belaje, ali surova indiferentnost kamena, što se naslućuje ispod pašnjaka — razbija moje sanjarije o vječitoj mladosti.

Oko nas bezglasna martovska učmalost. Lice mi hladi lahorić što struji od obala Vrbasa.

Gledamo nas dvojica, kao dva prava dokonjaka, u ove poslijepodnevne sahate kako sokakom, uokviren idilijama, tapka hodžica žureći na namaz-ikindiju. Kao da se izvukao iz neke istočnjačke arabeske. Zastaje naglo i gleda ženskinje u trapericama i vrti glavom. To se starost osvrće na mladost, na novu rock-generaciju, što više ne uživa u šerbetu i hurmašicama, već u koka-koli i eurokremu. Podaleko je imam i ne mogu ga čuti, ali sam uvjeren da mrmlja: — Allah solamet!
Gledajući s leđa onisku figuru imama u tamnoplavom ogrtaču i s velikom ahmedijom — iz sjećanja mi izroni stih: — I potočić žubori i hatib hudbu zbori... Zamišljam tog batiba, propovjednika kako drži hudbu/propovijed/, a žuborenje potoka mu se upliće u riječi i on na tren prekida govor, sluša tu zvučnu kulisu, to božje davanje, te mu se učini da i potok kazuje
svoju propovijed, na svoj način, a slušaoci su obližnji vrbaci, trava i sitni plavi cvjetovi što pobožno slušaju svečani govor bistre vode.

— A dole je, kaže Muharem pokazujući rukom, bila stara, drvena džamija, pa je srušena, a na njenom mjestu je postavljena nova, pa je i ona srušena. Uz džamiju su živjela još i dva turbeta, pa mimbera. A vidiš, sad više ničega nejma. Kao da nikad nije ni postojalo. Ostalo je samo nekoliko bašluka. Pred džamijom se prostirala i musala na kojoj se birvaktile klanjala bajramska molitva »bajram-namaz«. Prostru ljudi hasure i — klanjaju! Na toj musali, kažu, da se odmarao i turski car Sulejman veličanstveni kad je odlazio opsjedati Beč...

— Eto, vidiš, moj profesore, sve prolazi! I carevi i obični ljudi. Sve! Od smrti nejma lijeka. A život nastavlja da teče. Čovjek je, bolan, obična krepašćina! Zato — nemoj se sikirati! Znaš kako se kaže: — Po dušu će meleć doć, pa ćeš morat s njime poć. Jah!

A kad je asker Omer-paše Latasa-Miće silazio carskom cestom niz Grab, neki vojnici su povikali: — Vidi gurabija na kućama u Šeheru! A to, bolan, znaš i sam, nisu gurabije već ovaj okrugli crijep-biber. A ovaj hauz što je sav u ruševini bijaše vlasništvo jedne stare žene, zvali su je Heba, rahmet joj duši. Ona je pored hauza držala i kafanicu u kojoj se, poslije kupanja, mogla popiti kahva ili čaj i odahnuti u hladovini. Građani su rado dolazili u Šeher na kupanje i teferič. Čak se pjevala i pjesma:
Kupi mi, babo, omnibus
da ja idem s dragom u hauz...


Muharem mi još pokazuje najstariju kuću u Šeheru. To je kuća Šeranića. — Vidiš je, to je ona pored motela! Sad je pod zaštitom države.
— Hladnjikavo je, kažem. Mogla bi se obući kakva hrka.
— Hladno će biti sve dok ne udari džemre u zemlju i dok se ne probude riba i pčela — kaže Muharem.

Na rastanku obećajem da ću doći na muhabet čim malo otopli i čim šeherske kuće zaplivaju u mirisu behara. Prema tome: — Alah emanet!

(Anto Ćosić: ''Čudaci moga djetinjstva'', Banjaluka 1991.)



No comments:

Post a Comment

Related Posts Plugin for WordPress, Blogger...