Tuesday, June 05, 2018

Traganje za novinarima radijske vokacije

Radio Banjaluka je kolektiv u kome sam proveo preko 12 godina svoje radne karijere. Mario je covjek koji, pored ostalog, voli kopati po istoriji, pronalaziti dokumenta... Ovog puta je "iskopao" nekoliko dokumenata o pocecima Radio Banjaluke.

**********************************

Mnogi su zaslužni, neki više neki manje, da je Radio Banjaluka osnovan i počeo da radi. Prošlo je pola vijeka od tada, malo toga je sačuvano u pisanom obliku i u rekonstruisanje šta i kako je bilo 2. februara 1967. godine, kao i nekoliko godina prije i koju godinu poslije, najdragocjeniji izvori su sačuvana sjećanja. Takvo je, nažalost vrlo kratko, sačuvano tonsko svjedočenje vršioca dužnosti direktora Radija Banjaluka u osnivanju, a potom i prvog direktora Radija Banjaluka, Đorđa Čiče. Njegovih sjećanja o prvim godinama Radija Banjaluka biće i kasnije, a ovdje citiramo tonsko sjećanje na sami početak i dileme koje su ga, u programskom smislu, mučile kao glavnog i odgovornog urednika i direktora.
Đorđe Čiča: „Javnost je bila jako nestrpljiva u očekivanju kada će Radio Banjaluka da se oglasi na svom talasu. Taj dan je bio drugi februar. To nije bilo lako jer je tehnologija radijskog programa nešto sasvim drugo od pisanog teksta jer zahtijeva konciznost, preciznost, bez detaljisanja, bez opterećenja brojkama i drugim podacima. Mi smo uz sve poslove za otvaranje radio-stanice učili zanat na oblikovanju radijskog programa."
Iz Čičinog svjedočenja jasno proizilazi da su i banjalučki, tada poznati novinari u pisanim medijima, morali da uče zanat radijskog novinara ako su željeli raditi u ovom mediju. Jer, Banjaluka tada nije imala radijskih profesionalaca, a trebali su joj.
Špica ili signal Radija Banjaluka bila je vrlo prepoznatljiva i nadasve specifična. Osmišljena je u kafani Slavka Zamole. „Glas" je, u izvještaju o puštanju u rad Radija Banjaluka, naveo da se ona zasnivala na kompoziciji „Oj Kozaro" banjalučkog etnomuzikologa Vlade Miloševića. Autor špice Franjo Petrušić nebrojeno puta je ispričao, o čemu postoje i tonski zapisi, da je u njenu osnovu utkao tradicionalne folklorne zvuke Potkozarja.


''Muzička osnova špice bila je lokalna, a njena prisutnost internacionalna'', kazivao je Petrušić. I, zaista, signal radija Banjaluka čuo se naširoko i sa najvišom ocjenom i u nordijskim zemljama.
Spikerski posao je eterski temelj radijskog programa. Kad je Radio-stanica Banjaluka počinjala da radi, ali i godinama kasnije, većinu tekstova su čitali spikeri, što je bitno drugačije od današnjeg prisustva spikera u radijskom programu. Program Radija Banjaluka u eter je krenuo spikerskim glasovima Branislava Surutke i Saše Klajnhapl, ali je odmah s početka imao i svoje spikere visokih profesionalnih mogućnosti što je ostala odlika kroz svih pedeset godina postojanja ovog medija. Prvi profesionalni spikeri Radija Banjaluka bili su Zrinka Tuzlak (kasnije i Jovanović) i Duško Oljača. Neumorni banjalučki hroničar („Glas" broj 1161 od 21. avgusta 1967. Godine), u rubrici „Poznati -nepoznati sugrađani" predstavio je ovo dvoje spikera Radija Banjaluka u tekstu ''Dobar dan, dragi slušaoci".
Milan Stanivuković: „U prvoj redakciji Radija Banjaluka bili su: Đorđe Čiča, direktor, glavni i odgovorni urednik, novinari Salih Konjhodžić i Milan Stanivuković, spikeri Zrinka Tuzlak i
Branimir Brane Milaković. Duško Oljača je angažovan u toku prve godine (zamjenio B. Milakovića), a nakon godinu-dvije priključiće im se Želimir Željko Šarić, Jadranka Mudrenović, Mirjana Materić, Milan Hajduković i Kasim Kobiljagić (Zrinka Tuzlak Jovanović, Duško Oljača i Želimir Željko Šarić nešto kasnije biće angažovani kao stalni spikeri voditelji u RTV Sarajevo, a Jadranka Mudrenović će se, više od četrdeset godina, kao spiker i kao novinar svojim prepoznatljivim glasom i autorskim emisijama obraćati slušaocima Radija Banjaluka i postati njegov zaštitni znak). Lektor je bio Kasim Ibrahimbegović (honorarni saradnik), daktilograf Đuja Ignjatić kasnije, udajom, Brkić), za pultom u režiji bio je nesvršeni student elektrotehnike Anton Šormaz, na čije je mjesto već nakon nekoliko dana došao Brane Milaković, kasnije novinar u sportskoj redakciji Radija.
Prvi urednik muzičkog programa (kao honorarni saradnik) bila je prof. Elizabeta Elza Ančić Oluić koja je, polazeći od nule, uz podršku Čiče u hodu prikupila neophodni minimalni fundus materijala i uspješno koncipirala naše prve muzičke sadržaje. No, u dilemi sa kojom se na samom početku suočila: Radio Banjaluka ili posao muzičkog pedagoga, što je već profesionalno radila, odlučila se za ovo drugo. Poslove muzičkog urednika je zatim preuzeo Boško Orobović (stalno zaposlen), već poznat široj jugoslovenskoj muzičkoj javnosti kao uspješan interpretator zabavnih melodija. Orobovića je na tim poslovima privremeno zamijenio Muhamed Braco Skopljak (honorarno), a sa Senijom Senkom Obradovac, nakon toga, zasnovan je stalni radni odnos (do tada radila u RTSA).
U malobrojnom kolektivu, pored Redakcije, na opštim, stručnim i tehničkim poslovima, na početku rada, bilo je još angažovano šest stalno zaposlenih radnika: Savo Đudurović, sekretar Radija, koji je svojim zalaganjem, poznavanjem prilika i ljudi u okruženju, mnogo doprinio tehničkom razvoju i finansijskoj konsolidaciji radne organizacije, Dušan Balčin, prvi tehnički rukovodilac, Mićo Marić je uspješno obavljao knjigovodstveno-računovodstvene poslove, vozač je bio Idriz Isko Mravac (kada zatreba obavljao je posao tonskog snimatelja na terenu ili posao kablomana u direktnim radijskim prenosima), kurirka i spremačica Remza Muftić, čuvarski poslovi Ivo Golub, stalno zaposlen i Petko Dojčinović, penzioner (honorarno).

(iz knjige Bogdana Ristića ''Radio – talas dug pedeset godina'')

No comments:

Post a Comment

Related Posts Plugin for WordPress, Blogger...