Saturday, July 07, 2018

Branko Perić: Prokletstvo političkog mutljaga

Slučaj "Dragičević" je u ranoj fazi otvorio dva veoma važna pravna pitanja: krivična odgovornost tužioca za (ne)rad u okviru zakonom propisanih ovlaštenja i preuzimanje gonjenja od strane oštećenog ukoliko tužilac odustane od krivičnog gonjenja.
Da je bilo skupštinske pameti, ova dva pravna pitanja je trebalo da budu tema posebne sjednice Narodne skupštine povodom slučaja "Dragičević". Zaključci su se prosto nametali sami od sebe.
Kako je cijela priča u vezi s ovim tragičnim slučajem pretvorena u političku farmu, u mutljagu politike izgubila su se i važna pravna pitanja. To prokletstvo politike iznjedrilo je paradoks da Narodna skupština odbije izvještaj svog Anketnog odbora, a onda usvoji zaključke koje je taj isti Anketni odbor predložio.
Prenošenjem istrage sa istražnog sudije na tužioca, u rukama tužilaca je koncentrisana ogromna moć. Tužilac odlučuje hoće li i kada otvoriti istragu, koje će istražne radnje preduzeti, koje dokaze će i kako izvoditi, koga će pritvoriti, a koga neće, kome će dati imunitet, protiv koga će obustaviti istragu, a koga optužiti, s kim će zaključiti sporazum, da li će odustati od optužnice, da li će pisati žalbu protiv sudske odluke... Nad njegovim radom niko nema nikakvu kontrolu. Sud u istrazi učestvuje samo u nekoliko zakonom predviđenih slučajeva (pretresi, oduzimanje predmeta, posebne istražne radnje) tako što na prijedlog tužioca donosi naredbu o provođenju tih istražnih radnji. Ideja je bila da sud u istrazi vrši kontrolu tamo gdje bi ljudska prava mogla biti ugrožena intervencijama izvršne vlasti. I u tom malom segmentu kontrolne funkcije sud nema prostora da se upušta u provjeru da li je to što tužilac tvrdi zaista tačno i da li je ono što radi u skladu sa zakonom.
Ako u tužilačkoj instituciji ne postoje ni mehanizmi interne kontrole rada tužilaca, tužilac uopšte ne mora da brine kako će obavljati svoje zakonom propisane dužnosti. Može da otvara i obustavlja istrage po mjeri svoje skromne pameti i pravničkog znanja, a da mu niko ne može prigovoriti. Ako bi se neko drznuo da mu prigovori, rizikovao bi da bude optužan za ugrožavanje tužilačke nezavisnosti i samostalnosti. Iz tog bastiona nedodirljivosti, tužioci danas štite društvo i državu od teškog kriminala! Toliko moći, bez ikakve odgovornosti, nije bilo u dugoj istoriji tužilačke vlasti.
U svim krivičnim zakonima u BiH postoji krivično djelo kršenje zakona od strane sudije. Za donošenje nezakonite odluke i druga kršenja zakona predviđene su zatvorske kazne. Čak je predviđeno strože kažnjavanje za teške slučajeve. Ovo krivično djelo postojalo je u krivičnim zakonima svih republika i pokrajina u bivšoj državi, kao i u saveznom zakonu. Iako je dio sudske nadležnosti za istragu prešao sa sudije (istražnog) na tužioca, zakonodavci se nisu sjetili da tužiocima prenesu i odgovornost za kršenje zakona koje primjenjuju. Ako je tužilaštvo dio pravosudnog sistema i ako je tužiocu novim krivičnim zakonodavstvom povjerena zaštita osnovnih sloboda i prava čovjeka i obaveza da osigura zakonitost i ustavnost, zašto je zanemarena njegova odgovornost? Ako krivična odgovornost za kršenje zakona postoji za sudiju, zašto ne bi postojala i za tužioca, odnosno za kompletan pravosudni sistem? Da li je tužilačka odgovornost za zakonit krivični progon društveno manje važna? Naravno da nije! Ona je mnogo važnija od sudijske, zbog čega bi i krivična odgovornost tužioca trebalo da bude i šira i teža. Taj zakonodavni apsurd treba što prije otkloniti.
Institut oštećenog kao tužioca postojao je u krivičnom procesnom zakonodavstvu bivše države. Oštećeni je mogao da preuzme krivično gonjenje ako tužilac obustavi istragu i na taj način doprinese pravdi i pokuša ostvariti prava koja su mu narušena krivičnim djelom. Novo krivično pocesno zakonodavstvo je oštećenog lišilo ovog prava. Oštećeni, koji je neposredna žrtva protivpravnog djelovanja, ostao je bez prava da supsidijarno učestvuje u krivičnom progonu kako bi se uspostavilo stanje narušeno krivičnim djelom i ostvarila pravda. Time je zakonodavac potkopao temelje na kojima počiva samo krivično pravo. Naši zakonodavci su zaboravili da cilj krivičnog prava nije samo kazna, nego i potreba da se ponovo uspostavi stanje koje je narušeno krivičnim djelom, odnosno da se žrtva obešteti.
Pravo oštećenog da preuzme krivično gonjenje kada tužilac to ne učini bio je mehanizam svojevrsne kontrole tužioca. Tužilac je dobro morao da razmisli kakav će njegov ugled biti ako oštećeni kao tužilac uspije tamo gdje on nije uspio. A u praksi je bilo takvih slučajeva. Bila je to ozbiljna opomena tužilačke savjesti.
Da je predsjednika Dodika imao ko da posavjetuje da u vezi sa slučajem nesrećnog Davida Dragičevića zatraži skupštinsku raspravu o ova dva pravna pitanja, umjesto što ga je savjetovao da zatraži novo vještačenje i s ministrom policije ide u posjetu Davidovim roditeljima, stvari ne bi izmakle kontroli i skliznule u politički mutljag.
Žrtvama protivpravnosti treba pravda i povjerenje u pravosudni sistem, a ne obećanja i utjeha onih koji su odgovorni za pravdu.
Skupštinska rasprava o ozbiljnim pravnim pitanjima mogla je učvrstiti autoritet predsjednika Republike i Narodne skupštine i bar donekle relaksirati napetu političku situaciju. Nažalost, snaga institucija se sve više gubi u politikanstvu, stranačkoj mržnji i opštoj banalizaciji svega i svačega.
(Autor je sudija Suda BiH)
Nezavisne Novine

No comments:

Post a Comment

Related Posts Plugin for WordPress, Blogger...