Wednesday, July 11, 2018

Jedanaesti juli


Danas je 11. juli.
Na danasnji dan, prije dvadeset tri godine, desilo se nesto strasno,
nesto sto normalni ljudski um ne moze razumjeti.

Hiljade ljudi je ubijeno. 
Hiljade necijih oceva, djece, striceva, daidza, ujaka, amidza, djedova, babi, majki... 
Hiljade porodica je trajno osakaceno, unisteno.

Ubijeni su zbog vjere i nacije; i u ime druge vjere i nacije...

Dvadeset tri godina je proslo, a kao da se ubijanje tih ljudi nastavlja,
jer, jos uvijek se svadjaju da li je ubijeno pet ili osam hiljada, 
da li je to samo strasan zlocin ili genocid,
da li su to isto i oni nama cinili, ranije ili kasnije, 
da li se, kada i kako osvetiti..?
Ja ne mogu da shvatim, niti da prihvatim
da postoji ljudski stvor koji tako nesto moze smisliti i uciniti...
Zlocin kakav je ovaj se, zbog onih kojih vise nema, 
zbog onih koji za citav zivot ostadose osakceni, unesreceni,
zbog onih koji odrastaju bez porodica, 
ali i zbog buducih generacija, nikada ne smije zaboraviti.

Ali, u isto vrijeme, ne treba dozvoliti mrznji da prevlada druga osjecanja.
Jer mrznja je najnizi ljudski osjecaj; razara onoga u kome je. 
Kriva je za mnoga zla. Ona radja novu osvetu. Uvod je u novi zlocin.

Nikada ne smijemo zaboraviti Srebrenicu.
Ne zaboravimo ni druga stratista; ni jednu nevinu zrtvu. 
Jer zrtva nema naciju. Ona je to sto jeste za svagda.
Ali, ne zaboravimo i ne ostavimo nekaznjenog ni jednog zlocinca.
Jer sve dok zlocinci nekaznjeno setaju Srebrenicom, Banjalukom 
ali i Sarajevom i Mostarom, Bosna nece biti mirna; ni mi s njom.

************************
( Ovaj  tekst sam napisao i prvi put objavio 2010.
Uz male izmjene objavljujem ga 11. jula, dan posvecen zrtvama u Srebrenici)

No comments:

Post a Comment

Related Posts Plugin for WordPress, Blogger...