Saturday, July 14, 2018

Vise od igre!

Moram prvo reci da vec godinama ne pratim fudbal (nogomet). Rijetko u Torontu pogledam neku od utakmica evropskih kupova. Prepoznajem samo nekolicinu najaboljih svjetskih  igraca. Izgubio sam kontakt sa tim sportom koga sam nekada volio i koji mi je, nakon kosarke, bio najdrazi i najblizi sport. Nisam cak ni znao da se u isto vrijeme kad smo planirali boravak u Istri odigrava Svjetsko prvenstvo u fudbalu. I sad, posto svi pricaju o utakmicama, o nogometu, pocnem i ja od pocetka da gledam utakmice. Posto hrvatska reprezentacija ode najdalje odgledah sve njene utakmice. I zavolih njihovu igru, energiju, borbu do fanatizma, kvalitet.... sve sto ti treba da navijas za nekoga. Na terenu, momci normalni sportisti, ne primjecujem nista sto bi me odgurnulo od njih. Komentatori na HRT2 uglavnom korektni sve do pobjede nad Rusijom kad jedan od njih (ne pamtim mu ime, a i nije bitan) podje svoj strucni komentar utakmice rijecima:"Prvo se zahvalimo Gospodinu koji je uslisio nase molbe i pomogao nasim momcima da pobijede." Istog trenutka sam prebacio na drugi kanal! Nisam prebacio ni kada sam vidio domoljubive izvjestaje o euforicnom slavlju, ni kada je Kolinda skakutala i ljubila oznojene igrace, ni kada sam vidio na TV Tomsona i cuo da se njegovim hitovima proslavlja uspijeh reprezentacije, ni kada sam vidio na TV navijace u Rusiji koji se ostre pred utakmicu sa :"U boj, u boj - za narod svoj!"... ni, mnogo drugih stvari kad sam shvatio da ovo nije samo nogomet, da se uspijeh nogometne reprezentacije slavi mnogo drugacije i da ga neki koriste za potpuno druge ciljeve. Nakon svake nove pobjede hrvatske nogometne reprezentacije euforija raste a kontrola opada... Nakon histericnih reakcija koje sam cuo u komsiluku gdje trenutno stanujem, nakon izvjestaja o neobuzdanoj euriji u raznim gradovima Hrvatske, poceo sam se osjecati sve manje sigurnim cak i ovdje u Istri. I sretan sto cu prije kraja svetskog prvenstva napustiti Hrvatsku. Koliko god i dalje zelim da hrvatska reprezentacija postane svjetski prvak jer ta je drzava nekada bila u sastavu drzave u kojoj sam rodjen i sretan zivio, koliko god Hrvatska ima odlican nogometni tim, ako ne i trenutno najbolji na svijetu - onda bar medju par najboljih, ne bih zelio cekati i gledati kako ce i na kome euforija zavrsiti... Tuzan sam sto se ovako osjecam... 

I da ne bude zabune, nemam ni promil sumnje da bi se isto desavalo da je, kojim slucajem, reprezentacija Srbije u finalu Svjetskog prvenstva. Sve je to Balkan, dragi moji... 

Kao potvrdu onoga sto osjecam ovih dana predlazem vam da procitate i clanak i clanak Viktora Ivancica, covjeka koji na Balkanu zivi svakodnevno, a osjeca se slicno kao ja koji sam ga davno napustio, ali mu se i dalje, i pored svega, vracam...

*****************************

Viktor Ivancic: Bajka na kvadrat

Mislim da ste povrijedili sve članke Poslovnika Hrvatskog sabora jer niste čestitali najveći uspjeh hrvatskog sporta. U ime kolega i kolegica, mislim da smo sjednicu trebali početi sa čestitanjem.’
Tim se riječima parlamentarni zastupnik HDZ-a Ivan Šuker obratio potpredsjedniku Sabora Furiju Radinu koji je vodio jučerašnje zasjedanje najvišega tijela vlasti. Radin je pokušao duhovitošću kamuflirati skrušenost. Rekao je:
‘Ja sam prvi među jednakima. Drago mi je da ste vi kao jednaki među jednakima na to podsjetili. I ne samo što čestitam hrvatskoj reprezentaciji za ogroman uspjeh, nego molim i vas da ih uzmete kao uzor.’
Tko zna kakva se kombinacija košmara i straha na nekoliko sekundi zakuhala u glavi manjinskoga zastupnika, pogotovo kada su se salom zavijorili svečani termini – ‘hrvatski sport’, ‘Hrvatski sabor’, ‘hrvatski nogomet’… Mudrije mu je pokazati se prikladno priključenim: em je Talijan, em bi se htio vratiti doma bez šavova na čelu.
Da je Furio Radin kojim slučajem reagirao drugačije, da je zastupniku Šukeru na primjer rekao: ‘Daj, Ivane, nemoj me zajebavati!’, ili: ‘Nismo na tribinama, pobogu, nego u parlamentu!’, ili čak: ‘Oprostite, kolega, ali moje navijačke simpatije sinoć su bile na strani Engleza!’, vrlo je vjerojatno da bi u visokome zakonodavnom tijelu potekla izdajnička krv.
Zbog pomanjkanja diplomatskog talenta, mnogo lošije od Radina prošao je sveprisutni javni mislilac Žarko Puhovski. Nakon što je uoči polufinalne utakmice u razgovoru s novinarom Zoranom Šprajcom u emisiji RTL Direkt sasvim razložno konstatirao da ‘oko reprezentacije imamo nacionalistički naboj’, da ‘imamo reprezentaciju koja nastupa kao reprezentacija HDZ-a, a ne Hrvatske, jer pozdravljaju himnu na način na koji je pozdravljaju članovi HDZ-a’, te da ‘niz desničarskih portala zadnjih dana ističe kako Hrvatska jedina ima pravu reprezentaciju jer ima samo bijele igrače’, niz desničarskih portala otvorio je pravedničku baražnu vatru, mada ni mainstream mediji nisu zaostajali. Kolumnistica Jutarnjeg lista, recimo, podsjetila je Puhovskog da nogometaši igraju za Hrvatsku, a ne za Partiju.
Narod.hr, pak, zasjekao je mnogo dublje: loš navijač optužen je da je bio jedan od krunskih svjedoka na suđenju hrvatskim rodoljubima ‘72. godine, da je ‘slao kolege na robiju’, da je prokleti Jugoslaven koji je osnivao zloglasni UJDI, da je bio u bliskim odnosima s Vojislavom Koštunicom, da je kao član HHO-a rovario protiv Hrvatske, da je svjedočio protiv hrvatskih heroja pred Haškim sudom i tom prilikom pljuvao po Oluji… Mislilac Puhovski, uglavnom, nije napadnut kao netko tko eventualno pogrešno misli, već kao okorjeli neprijatelj Hrvatske, čija razmatranja o nogometnoj reprezentaciji – ponajprije stoga što zvuče neumjesno objektivno – imaju nedvosmislen protudržavni naboj.
S nešto manje intenziteta isti je portal nalupao i sociologa Dražena Lalića, makar se ovaj, prepun prigodne snishodljivosti, u razgovoru za Hinu ubio od dokazivanja da atmosfera oko reprezentacije ni po čemu ‘nije nacionalistička’, da je u tom pogledu raspoloženje u timu ‘pluralno’, što ‘odgovara pluralnosti hrvatskoga društva’, pa ni dlanovi na prsima kod intoniranja himne ne smiju biti korišteni za zlonamjerne komentare. Iskopali su mu – avaj – tekst objavljen prije godinu dana u Večernjem listu gdje je Lalić tvrdio kako su ‘desničari isforsirali držanje ruke na srcu pri izvođenju himne producirano kao ‘izraz narodne duše”, što ne samo da je netočno, već je i neoprostivo.
Prešlo se zatim i na susjede, te je za beogradskoga sportskog novinara Milojka Pantića – nakon njegove opservacije o tome kako balkanski političari na sportskome polju obično njeguju ‘plitkoumni populistički nacionalizam’ i kako nije moguće zamisliti modernoga europskog državnika koji ‘ulazi u svlačionicu i grli i ljubi oznojene sportaše’ (kao što je to nakon utakmice s Danskom učinila Kolinda Grabar-Kitarović) – ustanovljeno da je ‘za vrijeme Miloševićevog zločinačkog režima bio važna faca režimske utvrde, dakle, RTS-a’. Osim toga, navija za ‘Crvenu zvezdu’ i ‘rado se druži sa Vukom Draškovićem’.
Direktno.hr, opet, fokusirao se na Vesnu Pusić koja u svojoj čestitci nogometašima na Twitteru, prema sudu komentatorice portala, nije iskazala dovoljnu dozu oduševljenja. ‘U danima kad Hrvatsku ne glorificiraju samo Hrvati, nego nas respektira i veliča cijeli svijet, bivša ministrica vanjskih poslova RH još uvijek ima potrebu ograditi se od činjenice da čak i ona pokazuje znakove veselja zbog veličanstvenog uspjeha Hrvatske u Rusiji.’ Normalna stvar, jer ista je ‘poznata po izjavi o agresiji Hrvatske na BiH’.
I tako. Uz buku petardi, sirena, navijačkih urlika i Thompsonovihrefrena čuje se sve glasnije karakteristično struganje. Intenzivno se oštre noževi za one koji u ovim danima ponosa i slave ‘ne mogu obuzdati svoju zajedljivost’.
Dan nakon pobjede protiv Engleske najtiražniji dnevni list na naslovnoj stranici objavljuje golemi (logički nejasan, ali svima razumljiv) naslov: ‘Mi smo Hrvati!’ Kolumnistica dnevnika poziva hrvatske navijače da se ‘maksimalno vesele’, jer – dodaje zlokobno, valjda i škripeći zubima – ‘neki to naprosto ne mogu’. Na jutarnju sjednicu Vlade ministri dolaze odjeveni u karirane majice. Furio Radin u obližnjem parlamentu u zadnji čas spašava živu glavu…
Opći manjak osjećaja za realnost nezagriženima ulijeva strah u kosti. Donedavno spokojni građani koji o sportu pojma nemaju na brzinu uče pravila nogometne igre. Grozničavo memoriraju imena fudbalskih velikana. Panično ulijeću u najbliže dućane kupiti štogod kockasto. Nacionalni trijumf je tako veličanstven da nitko nema pravo na zločin nepripadanja.
Društvo se dijeli na navijače i četnike, s tim što se ovi drugi broje u promilima promila. Nije isključeno da će dobrovoljačke patrole sljedećih dana kružiti ulicama i kontrolirati širinu sretnih osmijeha na licima prolaznika.
Usudiš li se o hrvatskoj nogometnoj ‘repki’ kazati bilo što osim hvalospjeva – nadrljao si. Usudiš li se o hrvatskoj nogometnoj ‘repki’ ne kazati ništa – nadrljao si. Tko ne slavi ‘vatrene’, gorjet će na lomači.
Euforija po uhodanoj šemi poprima konture hajke; slavljenička ekstaza hrli prema harangi. Jedan od slađih elemenata pobjede je sloboda lova na izdajnike. Skeptični su nepoželjni. Indiferentni još i više. Poročan je svatko tko se ne odaje frenetičnome navijaštvu. Tko remeti bajku, jebat ćemo mu majku!
U punome su pogonu sva sredstva javnog uniformiranja. Političari u kariranim dresovima, novinari u kariranim dresovima, akademici u kariranim dresovima, Radin u kariranom znoju, svi proslavljaju princip nacionalnog zajedništva: građane dresirati, izrode adresirati.
Kolektivni odnos prema hrvatskome nogometnom uspjehu replika je kolektivnog odnosa prema tzv. domovinskom ratu: uspostavljena je svetinja, a oni koji je dolično ne štuju svrstavaju se u neprijatelje koje valja uništiti. Hrvati su, bez izuzetka, dužni pasti na koljena od ushićenja. ‘Naši momci’ s ruskih nogometnih travnjaka izjednačeni su s ‘našim momcima’ iz legendarnih ratnih postrojbi – dirneš li u njih, svakog si iskrenog rodoljuba zlikovački ranio u srce, državotvorni organ koji kuca samo za domovinu.
Reporter Hrvatske televizije Edi Škovrlj ne libi se to dodatno naglasiti. U izvještaju s navijačkoga slavlja u Zadru za nedjelju najavljuje ‘Oluju svih oluja’. Nakon nekoliko uvrijeđenih reakcija iz Srbije – i nijedne iz Hrvatske – portal koji je iskasapio Žarka Puhovskog zazveckao je naslovom: ‘Zar smo došli do toga da se više ni Oluja ne smije spomenuti na HRT-u?!’
Sve je dakle spremno za nedjeljno finale. Na snazi je pravilo: tko nije u kvadratićima, bit će u komadićima! Ili si pod zastavom, ili si pod istragom!
Poželimo stoga, sigurnosti radi, da se ‘naši momci’ vrate iz daleke Rusije s titulom svjetskih prvaka. Histeriju pišu pobjednici.

(Pescanik)

No comments:

Post a Comment

Related Posts Plugin for WordPress, Blogger...