Tuesday, October 30, 2018

Nemanja Stjepanović: Noćni poštar u Vojsci Srbije

                                                                     Foto: Miodrag Ćakić
Veliko je pitanje da li je u Srbiji ratnih zločinaca bilo više u zatvorima ili na upravo završenom Međunarodnom beogradskom sajmu knjiga. Takva dilema ne nameće se samo zbog štanda Velike Srbije, već pre svega zbog literarnog i kulturno-umetničkog programa viđenog ovih dana na štandu Ministarstva odbrane i njegove Vojske Srbije. Tamo su, naime, predstavljene knjige iz edicije „Ratnik“ osuđenih ratnih zločinaca Nebojše Pavkovića i Vladimira Lazarevića, a među posetiocima štanda i učesnicima tribina i debata viđeni su oficiri čije su jedinice činile zločine, ali haški sud njima nije stigao a domaći nije želeo da se bavi (Božidar Delić, Dragan Živanović, Ljubiša Diković). Sve uz himnu „Crvenih beretki“, jedinice Državne bezbednosti Srbije, koje nema gde nije bilo – od ubistava nesrpskih civila do atentata na srpskog premijera.
Da se odmah razumemo, paradiranje ratnih zločinaca na štandu ministarstva čiji je šef pre nekih godinu dana najavio novo „vreme tihog ponosa“ na ratne zločine i nije neko iznenađenje. Taj je ministar već dočekivao, hvalio i grlio osuđene pomagače i učesnike udruženih zločinačkih poduhvata, a na čelu Vojske Srbije godinama unazad bio je čovek čija ratna biografija je prljava da krvavija ne može biti. Sve je, prema tome, očekivano, sve normalno i prirodno, a opet, kao da tu ima još nečega, kao da postoji neka ekstra vrednost postojećeg nemorala. I postoji.
Iza izdanja Vojske Srbije (među kojima su bestseleri Pavkovića i Lazarevića) i organizacije događaja (na kojima govore komandanti brigada koje su činile zločine) stoji, pazite sad – Miroslav Toholj. Da, upravo je ratnom ministru informisanja Republike Srpske, kasnijem dokazanom obožavaocu ratnih zločinaca, noćnom poštaru Radovana Karadžića i autoru besramnih teorija zavere dodeljeno zvanje načelnika odeljenja za izdavačku delatnost u Vojsci Srbije.
Toholj se Vojsci Srbije i Ministarstvu odbrane preporučio bogatom biografijom. Jedan je od osnivača Srpske demokratkse stranke i važan šraf njenog ratnog rukovodstva – član Glavnog i Izvršnog odbora, Političkog saveta stranke, ali i ministar informisanja u vladi Republike Srpske od 1993. do 1995. godine. Osnivač je propagandnog glasila Srpske demokratske stranke pod imenom „Javnost“, koje je našlo svoje mesto u talasu takozvane dehumanizacije neprijatelja i stvaranja uslova za počinjenje najtežih zločina nad nesrpskim civilima u Bosni i Hercegovini.
Od dolaska u Beograd, tamo negde od kraja devedesetih pa sve do danas, ostao je veran ratnim idealima. Njegova izdavačka kuća „Igram“, čiji je trenutno većinski vlasnik gospođa supruga Toholj, objavila je dela i nedela mnogih ratnih zločinaca – optuženih, osuđenih, u bekstvu – od Radovana Karadžića preko Rajka Kušića do Vinka Pandurevića.
Od svih ratnih zločinaca Toholj je bio i ostao najbliži Radovanu Karadžiću. Dok se ovaj skrivao, bili su u stalnom kontaktu, dopisivali se, a onda je Toholj u knjizi „Noćna pošta“ objavio prepisku sa prijateljem beguncem. Konačno, bio je sekretar Narodnog odbora za odbranu Radovana Karadžića. Kada je prijatelj konačno dolijao i dopao suda, Toholj je svedočio u njegovu korist. E, tu se svašta moglo čuti.
Između ostalog, tokom svedočenja postalo je jasno da je Karadžić angažovao ljude da čiste arhive od po njega inkriminišućih dokaza. Tako u jednom pismu iz oktobra 2001. godine jednom od „čistača“ Milošu Vukašinoviću daje uputstva šta sve treba obrisati iz arhiva republičkih i opštinskih organa Republike Srpske, ali i Srpske radio-televizije iz Banjaluke. Tom prilikom savetuje Vukašinoviću da se poveže sa Toholjem koji će mu pomoći. Zatim, u jednom pismu iz 2001. godine Karadžić (tada uveliko begunac) Toholju traži da mu na disketama šalje dokumente iz kojih je izbrisao „sve što ne treba da ide“, to jest „naše najveće bruke“.
Toholj se, svedočeći na poziv svog prijatelja, između ostalog proslavio otvorenim ruganjem srebreničkim žrtvama. Tada je potvrdio navode intervjua koji je u januaru 2001. godine dao listu „Svedok“ u kojem je negirao srebrenički genocid i tvrdio da je 3.000 ljudi sa spiska ubijenih Srebreničana nakon rata „ustalo da glasa na izborima u Tuzli“, kao i da je njih 1.200 u julu 1995. godine prebeglo u Srbiju, iz Srbije u treće zemlje, a i dalje se, tvrdio je, vode na spiskovima ubijenih. U teoriju zavere o podmetanju genocida u Srebrenici Toholj je, očekivano, uključio Vatikan.
S jedne strane, dakle, imamo ministra odbrane koji zahteva da se ponosimo učešćem Srbije i njene vojske u ratu, posebno onom na Kosovu tokom kojeg je ubijeno 8.700 albanskih civila i deset puta više proterano, a sa druge (ili je to ista strana) načelnika odeljenja za izdavačku delatnost u Vojsci Srbije sa imenom Miroslav Toholj. Pa šta se drugo moglo očekivati na sajamskom štandu Ministarstva odbrane i Vojske Srbije osim poplave literarnih radova ratnih zločinaca?
Kao što Toholj laže o Srebrenici, tako iz Ministarstva odbrane lažu da su knjige Pavkovića i Lazarevića objavili jer se radi o „vrednoj istorijskoj građi“ i svojevrsnim udžbenicima ratovanja. Reč je o otvorenoj promociji osoba sa prljavim ratnim biografijama i isticanju ponosa na njihove postupke iz vremena rata. Jer, aktuelna politička i intelektualna elita čiji su Vulin i Toholj eksponenti nisu se odrekle ratnih ciljeva iz devedesetih, već čekaju povoljan trenutak kada će novi pokušaj za njihovo ostvarivanje biti moguć.
Do tada, ostajmo ponosni na zločinačku prošlost i edukujmo mlade kako se ratuje.
Peščanik.net, 30.10.2018.

Monday, October 29, 2018

Moja fb cestitka predsjednici Republike Srpske

Predrag Canak Draga Zeljka, zelio bih i ja da te poljubim u dupe, ali ne mogu se progurati od ovih silnih koji su se tu ugurali prije mene!

Милорад Додик - Milorad Dodik shared a Page.
Пожелите нашој новој предсједници срећан рад, те запратите њену страницу како би свакодневно и благовремено били у току са политичким дешавањима у Републици Српској:
Željka Cvijanović - Жељка Цвијановић's photo.


Željka Cvijanović - Жељка Цвијановић
1,138 Likes
559 talking about this

Saturday, October 27, 2018

Nakon protesta i mitinga - pobijedio nacionalizam

Maja 2016. godine, u isto vrijeme na dvije razlicite lokacije, odrzani su u Banjaluci protest opozicije i miting vlasti. Mnogi su se tada pribojavali nereda, sukoba, krvoprolica... Na srecu, to se nije desilo.

Desilo se ustvari da su to bili skupovi iste politicke opcije kojoj je zajednicki nazivnik - nacionalizam. I rezultati poslednjih izbora, kao i sve sto se desavalo,s to se desava i sto ce se desavati nakon njih, na zalost, potvrdjuju ono sto sam pisao prije dvije godine kao i mnogo godina prije toga. 
A to je da je nacionalizam dobitna opcija i vlasti i opozicije. 

Dok god im se ne ponudi nesto sustinski novo - nece biti napretka za one koji glasaju i biraju! 

Uostalom, procitajte moju tadasnju reakciju na protest i miting koji su odrzani u Banjaluci 13. maja 2016.

********************

Prvo i najvaznije: Velika je sreca i treba biti zadovoljan sto su oba mitinga, kako god da su ih nazvali, prosli bez sukoba.



Drugo: Drugacije nije ni moglo biti jer, na osnovu onoga sto se moglo cuti i vidjeti, oba mitinga su imala isti cilj: Jacanje srpskog nacionalizma. Jedina razlika izmedju dvije opcije ponudjene na mitinzima je put kojim doci do tog cilja: Jedni to vide u smijeni trenutne vlasti u Republici Srpskoj - drugi u cuvanju pozicije vlasti.


Trece: Oba mitinga su pokazala da oni koji misle drugacije i od jednih i od drugih, nisu dosli ni na jedan miting. Oni zive u svojoj cauri nadajuci se da ce se pojaviti ili roditi neko ko ce uraditi posao i za njih i njihovu djecu. Ili su izgubili svaku nadu i cekaju svoj bioloski kraj.


Cetvrto: Nakon ovih mitinga potpuno je jasno da u Republici Srpskoj, a moze se slobodno reci i u cijeloj Bosni i Hercegovini, ne postoji ni volja ni snaga koja bi svojom kriticnom masom pokrenula bilo kakvu promjenu na bolje.


Peto: I jedni i drugi su klicali stvaraocima Republike srpske, ratnim zlocincima Karadzicu i Mladicu i njihovoj djeci. Djeca su sada, ili ce uskoro biti, ravnomjerno rasporedjeni u vlasti i "opoziciji".


Mogao bih ja jos nabrajati, mozda i pojedinacno o ucesnicima, ali mislim da ne vrijedi, jer jedino sto je potpuno jasno nakon ova dva mitinga je da je nacionalizam jos jednom odnio ubjedljivu pobjedu nad demokratijom i slobodom.

Yanis Varoufakis: Čiji je Google





Foto: Predrag Trokicić
Čak i najoštriji kritičari Googlea koriste usluge ove kompanije kada sastavljaju vatrene tirade u kojima je napadaju – ili bar kada pokušavaju da se snađu u nepoznatom gradu. Recimo to jasno i glasno: život bez usluga koje pruža Google bio bi značajno manje udoban. Ali to nije dovoljan razlog da dopustimo da Google i ostali tehnološki giganti rade šta god požele. Naprotiv, priroda i značaj njihovog doprinosa našim životima nalažu da ih stavimo pod demokratsku kontrolu – i to ne samo da bismo zaštitili svoju privatnost.
Velike tehnološke kompanije su se poslednjih godina našle u žiži interesovanja javnosti zbog usavršavanja mračnih veština koje su pre njih izumeli mediji poput novina, radija i televizije: to su veštine privlačenja i vezivanja pažnje da bi se potom mogućnost pristupa našim čulima prodavala reklamnim agencijama. Ali dok su čitaoci, slušaoci i gledaoci starih medija bili aktivni kao potrošači koji plaćaju za određenu vrstu robe, današnji komercijalni elektronski mediji su otkrili kako da profitiraju obavljajući transakcije direktno sa prodajnim lancima, svodeći nas i naše podatke na pasivni predmet trgovine.
Google i Facebook su uspeli da taj neobični proizvodni proces u kojem se naša pažnja kupuje i prodaje kao roba podignu na viši nivo zahvaljujući neviđenim mogućnostima personalizacije sadržaja koje nam prikazuju na ekranima. Za razliku od svojih prethodnika, oni su u stanju da pažnju bilo koje osobe privuku i vežu korišćenjem elemenata prilagođenih pojedincu (ili određenom raspoloženju), a da zatim naše podatke i pristup našim čulima prodaju onome ko ponudi najviše.
Otpor velikim tehnološkim kompanijama motivisan je osećajem da smo pretvoreni u korisnički proletarijat. Sedamdesetih i 80-ih godina nervirali smo se kada bi nas neki komercijalni kanal zasuo reklamama pred sam kraj napetog filma ili košarkaške utakmice. Danas i ne primećujemo trikove kojima nam u realnom vremenu vezuju pažnju da bi je ponudili na prodaju. Otuđeni od tržišta i trgovine čiji smo predmet postali, svedeni smo na zupčanike u proizvodnom procesu u kojem možemo da učestvujemo isključivo kao proizvod.
Propisi o zaštiti podataka i privatnosti treba da nam vrate deo autonomije u izboru onoga što želimo da vidimo, kontrolu nad kriterijumima na osnovu kojih biramo sadržaj, kao i kontrolu nad korišćenjem podataka o našim izborima. Ali regulisanje rada tehnoloških kompanija da bi se zaštitili lični podaci i povratio „korisnički suverenitet“ nije dovoljno. U kontekstu automatizacije i fragmentacije rada, monopolski profit ovih kompanija doprinosi produbljivanju nejednakosti, generiše nezadovoljstvo, potkopava agregatnu tražnju za robama i uslugama i dodatno destabilizuju kapitalizam.
Problem je u tome što su državne intervencije u tradicionalnom obliku ovde neupotrebljive: oporezivanje besplatnih usluga je besmisleno. Oporezivanje korišćenja robota je nemoguće, isto koliko je nemoguće definisati robota. Oporezivanje dobiti velikih tehnoloških kompanija ima smisla, ali to je teško izvesti zbog brojnih mogućnosti za preusmeravanje profita na druga područja pravne nadležnosti.
Ipak, jednostavno rešenje postoji, ako se usudimo da napustimo okvire poreskih politika. To rešenje podrazumeva da se pomirimo sa činjenicom da nosioci proizvodnje kapitala više nisu privatni preduzetnici, ili bar to nisu u slučaju Googlea i sličnih kompanija.
Kada je James Watt gradio svoje slavne parne mašine, svaka takva mašina je bila njegova kreacija i njegov proizvod. Kupac koji je parnu mašinu kupio da bi je koristio u fabrici tekstila video je ostvarenu dobit kao pravičnu nagradu za rizik kom se izložio kupujući mašinu i povezujući je sa mašinskim razbojem.
S druge strane, Google ne može uverljivo tvrditi da je kapital koji generiše dobit kompanije u celini privatno proizveden. Svaki put kada koristite Google pretraživač da pronađete neku frazu, pojam ili proizvod, ili kada posetite lokal koji ste pronašli na Google mapi, vi uvećavate kapital kompanije. Googleovi serveri i softver su proizvedeni na kapitalistički način, ali veliki deo kapitala kompanije proizvode praktično svi njeni korisnici. Svaki korisnik bi legitimno mogao da položi pravo na udeo i kaže da je de facto deoničar.
Naravno, iako znatan deo kapitala velikih tehnoloških kompanija proizvodi najšira javnost, praktičan način da se individualni doprinosi obračunaju ne postoji, zbog čega je nemoguće utvrditi koliki bi trebalo da budu naši individualni udeli. Ali taj nedostatak se može pretvoriti u prednost, ako ustanovimo javni fond u koji bi kompanije poput Googlea prenele deo – na primer 10 odsto – svojih deonica. Odjednom bi svako dete dobilo udeo u fondu iz kog bi se akumulacijom dividendi obezbedio univerzalni osnovni dohodak koji će se vremenom uvećavati proporcionalno stopi automatizacije, i to na način koji suzbija rast nejednakosti i stabilizuje makroekonomiju.
Ovo atraktivno rešenje bi moralo da savlada dve prepreke. Prvo, naviku da lek za svaku boljku tražimo u poreskim politikama. Fond za isplatu univerzalnog osnovnog dohotka koji se finansira iz fiskalnih prihoda sigurno bi izazvao otpor radno aktivnog stanovništva koje ne shvata logiku subvencionisanja ljudi koji ne rade, bilo da su bogati ili siromašni. Drugo, uobičajeno je da se deonice kompanije dele samo zaposlenima.
Da ne bude zabune, postoje vrlo dobri razlozi da se dobit oporezuje da bi se finansirale beneficije za siromašne i aranžmani koji uključuju vlasništvo radnika. Ali to su zasebna pitanja, nezavisna od teme kojom se ovde bavimo, a to je stabilizacija društva davanjem vlasničkih prava na kapital Googlea svima koji su učestvovali u njegovom stvaranju, uključujući ljude koji rade bez naknade, prekarno zaposlene i nezaposlene.
Kao što se moglo očekivati, branioci status quo stanja su požurili da nam podmetnu logički neispravan argument. U kolumni u Fajnenšal tajmsu nedavno je odbačen predlog za prenos paketa deonica velikih tehnoloških kompanija u javni fond, uz obrazloženje da se takvim zahtevom zanemaruje sve što je Google učinio za nas. Da bi pobili pravo društva na udeo u dobiti od kapitala koji smo mi kao korisnici stvorili, branioci velikih tehnoloških kompanija se pozivaju na značajan višak na strani potrošača (iznos koji bismo inače bili spremni da platimo za pristup besplatnim servisima kao što su Gmail i Google Maps).
To pomalo liči na pravdanje konfiskacije deonica koje imate u nekoj kompaniji argumentom da kompanija već pruža vredne usluge vama i ostatku društva. Koristeći usluge velikih tehnoloških kompanija svi mi u realnom vremenu proizvodimo deo njihovog kapitala. Iz toga neumitno slede naša vlasnička prava nad tim delom.
Project Syndicate, 19.10.2018.
Preveo Đorđe Tomić
Peščanik.net, 24.10.2018.

Friday, October 26, 2018

Ljubomir Živkov : Prijatelj sporta

Foto: Videodoctor

Izabrani premda još nekrunisani kralj Republike Srbije osvojio je zlatnu medalju na svetskom prvenstvu u odbojci, jedinstveno odličje dobitniku je uručio selektor odbojkaške ženske momčadi gospodin Terzić Zoran: mislio sam da će je srećnom dobitniku okačiti oko vrata, ali mu je predao u ruke junačke, pošto nije bilo postolja na koje bi se šampion popeo.
Pre toga su dva srpska vladara dobila dve ispotpisivane odbojkaške lopte, da, da, popularni Mile, večito u tranziciji između Banjaluke, Beograda i Pala, stajao je rame uz rame sa ocem srpske odbojke, gospodinom Vučićem, jer su dve igračice poreklom iz Republike Srpske (igračici rođenoj u Prištini niko nije došao): ono što još nije moguće u stvarnosti i u Ujedinjenim nacijama – koje lično ja cenim koliko cenim i SANU – moguće je na prijemu kod počasnog profesora kazahstanskog univerziteta i moguće je na počasnoj tribini – ujedinjenje RS i RS. Republika Srbija i Republika Srpska dve su duše u jednom telu, ili, još pre, dva su tela, dva takoreći entiteta u jednoj duši, a svedok njihovog jedinstva je osebujni živalj kojem uspeh sportske posade služi kao uteha i radost za sve što u Srbiji podnosi kad nije svetsko prvenstvo u nekom kolektivnom loptanju!
&
Junak dana je izbornik Terzić, čije reči sam, gle, stenografisao u okv. sv. mogućnosti: „Dobro veče! U ovakvim prilikama je uvek i tradicija i red, jel tako, da se predsedniku države uruče pokloni, za sve ono što država i sam predsednik rade za nas i za način na koji nam pomažu!“ (Da sam juče umro, ne bih spoznao tradiciju i red.) „Danas je malo drugačija situacija, u tom smislu da ne dajemo poklon samo predsedniku, jer predsednik Aleksandar Vučić, koliko smo mogli da vidimo, zaista preživljava s nama svaki poen, pratio je sve naše utakmice, zna apsolutno sve što se dešavalo na svetskom prvenstvu!“
Moguće je zamisliti šefa države, koji kraj tolikog svog opštepoznatog celodnevnog izgaranja, uvek izdvoji par sati da na televiziji prati orlove, delije, delfine i evo odbojkašice, ali nisam znao da i selektor, da li preko skajpa ili nekog video-linka, gleda predsednika: kao što trijumf odbojkašica nadahnjuje predsednika da se još hrabrije bori i iznurava, tako su predsednikova trema i radost bile dostupne selektoru, dajući potonjemu dodatnu snagu i visprenost, da, Terzić i igračice koje su trenutno van igrališta prate čas borbu, čas pogleduju u screen gde predsednik sa njima preživljava svaki poen.
„To su stvari koje nama daleko više znače od bilo kog novca na ovom svetu“, nastavio je apoteozu Terzić, „tako da poklon ne uručujemo ovog puta predsedniku države samo, nego pre svega prijatelju, odbojke, i našem, naravno, zato je taj poklon specijalan: zlatna medalja sa svetskog prvenstva!“
Je li selektor poklonio svoju medalju, ili je zamolio organizatore u zemlji izlazećeg sunca da, uz razumnu doplatu, iskuju još jednu medalju, za onoga bez koga ne bi bilo ni vrhunske odbojke, ni Gugla, ni Lidla, ni boga oca? Ili je vođa puta, prihvativši priloge igračica i uprave, poručio repliku medalje kod vodećeg tokijskog zlatara, u kojem je slučaju odličje moralo biti dodatno osveštano u svetskoj odbojkaškoj organizaciji i u odbojkaškom savezu Japana? Da je kojim slučajem i Njegova Svetost patrijarh Irinej preživljavala svaki poen, bi li bila iskovana još jedna medalja?
&
Tito je bio pokrovitelj svega živog, njegovi apostoli dokazivali su nam da bez našeg najboljeg sina ne bi bilo ni pčelarstva, ni zavarivanja, ni pošumljavanja, ni dobrovoljnog davanja krvi, ali ni Tito nije čuo hvalospev koji bi bio ravan Terzićevom, što će reći da je novi kult ličnosti, kult nove ličnosti, koja još nema titovski staž, još žešći nego što je bio kult Tita: bolje, brže, jače!“
Odlikovani se, uzrujan, ali i ozaren, zavetovao da će medalja stajati u Predsedništvu te će ljudi koji dolaze u ovu zgradu moći uvek da je vide (ja ću koliko sutra navratiti, dosad nisam obitavao u Predsedništvu, ali sad bi bilo neučtivo da ne odem). Dobitnik medalje je odmah potom zajahao liubimogo kon’ka: “Ovo zlato ste vi iskovali, a ja sam samo radio svoj posao, kao i mnogi drugi ljudi…” – Pa nemojte tako, dragi osvajaču zlatne medalje! Tačno je da su zlato terzićevci iskovali lično za vas, ali reći da ste radili svoj posao kao i mnogi drugi ljudi!… Za nas je to šok, i svetogrđe, jer ako i ima slučajeva da još neko osim vas radi, to je i dalje neuporedivo sa onim što vi, samo vi, radite od praskozorja do ponoći, a sve na polzu odbojke, penzionera, košarke, medicinskih sestara, tekvonda, oficira, veslanja, Milorada Dodika, vaterpola, ruskosrpskog prijateljstva, a daće Bog i fudbala!
Odlikaš je iskazao blagodarnost ktitoru odbojke, Poštanskoj štedionici, koja očito nije škrtarila sa neophodnim: „Ja sam zamolio da u narednih pet godina nema tih problema…“
Naš predsednik ne naređuje, naš predsednik zamoli (kao što zvona sa katoličke crkve vernike teraju na službu, a pravoslavna zovu), vrhuška Štedionice može da se ogluši o skromno iskazanu molbu, ili da da još više nego što je molilac imao na umu, ali zašto je vladar rekao pet godina? Toliko će samo još da bude na našem čelu?! A njegov naslednik, ako mu bude ravan, neka u PŠ pokuša da izbori još pet godina blagodeti za naše zlatne devojke?…
&
Ni zahvalna beseda dakako nije mogla proći bez naše najslavnije teorije, krvi i tla: „Video sam da su se Tijana i Brankica najviše obradovale kad su videle Mileta ovde, dakle i njihov predsednik je došao…“ Nema za podanika veće radosti nego kad se njegov predsednik ukaže: mene tata pita/voliš li ti Tita/a ja tati velim/da najviše želim/da drug Tito dođe…
Govoreći o Miletu kao o izvoru čistog endorfina, nosilac zlatne medalje govorio je još više o sebi: ako je prostodušni Mile ovim dvema devojkama radost, koliko tek ja radujem ostale igračice, rođene istočno od Drine, i naravno Terzića, koji je kao i ja iz Beograda, uh, umalo ne rekoh ‘na vodi’!
Peščanik.net, 23.10.2018.

Wednesday, October 24, 2018

Kako postati politicar


Jedan od uslova za zaposlenje je ljekarsko uvjerenje koje si obavezan predati firmi prije nego sto te zaposli.  Ako hoces da vozis auto -  isto tako ljekarsko uvjerenje o stanju zdravlja. Kada sportista prelazi iz kluba u klub - prvo pregledi i ljekarsko uvjerenje...
Tako je skoro svugdje u svijetu, jer je bitno da onaj koji negdje nesto radi, vozi auto, igra... bude zdrav, posebno psihicki...

Taj uslov izgleda da ne vazi za politicare, ni svjetske a posebno nase balkanske!
Jer da vazi Tramp, Putin... (dodajte sami  po svom izboru) nikada ne bi bili ni na kakvoj izbornoj listi.
A tek ovi nasi! Sjetite se Milosevica, Franje... Pogledajte danas neke od javnih nastupa Vucica, Dodika, Kolinde, Seselja, Bakira... Dodajte sami po svom izboru i vidjecete da je lista dugacka - predugacka! I nakon sto napravite tu svoju listu vjerovatno ce vam biti jasno zasto se svijet, a posebno Balkan, nalazi tu gdje se nalazi!   

Problem je sto se tu nece nista promijeniti jer bi isti oni koji svoje psihicko stanje kriju i od njih samih trebali donijeti zakon da se politicar prije ulaska u politiku prvo detaljno pregleda u ustanovi koja je sposobna i ovlastena za takve preglede!  

Dakle, idemo dalje u mracnu proslost!
 

Monday, October 22, 2018

BIVŠI HRVATSKI PREDSJEDNIK, IVO JOSIPOVIĆ: "Kako je i zašto Čović dok sam ja bio predsjednik RH, s manje glasova nego sad, ušao u Predsjedništvo"?!


Politika pomirenja u regiji koja je, uz ulazak u Europsku uniju i borbu protiv korupcije, posebno pretvorbenog kriminala i ratnog profiterstva, bila okosnica moje politike u predsjedničkom mandatu počela je burno, gotovo dramatično. Odlazak u Sarajevo i govor u Parlamentarnoj skupštini BiH u kojemu sam izrazio poštivanje suverenosti i jedinstvenosti BiH, priznao pogreške hrvatske politike u ratno i poratno vrijeme te istakao kako nam je BiH najvažniji susjed izazvao je u Hrvatskoj prilično bure.

Tadašnja HDZ-ova Vlada negodovala je, sazivali su se skupovi generala, bivših premijera i tko zna koga sve da bi se osudio moj nastup u Sarajevu. Teza da se interesi BiH Hrvata najbolje brane u toj državi, pa i u glavnom gradu Sarajevu, te da famoznu formulu o jednakopravnosti građana i naroda treba graditi dogovorom unutar BiH, u desnim je krugovima dočekana na nož. Bilo je i glasova kako treba pokrenuti postupak opoziva predsjednika za što tada HDZ nije imao snage.

Začudo, u samoj BiH Hrvati nisu bili posebno kivni na moj sarajevski nastup. Vjerojatno su tada vodeći hrvatski političari u BiH vidjeli da dotadašnja politika koja je vodila stalnoj konfrontaciji s ostala dva konstitutivna naroda, posebno s Bošnjacima, nije davala rezultat. Čekali su da vide da li neka nova politika može bolje.

Posebno, jer je moj prvi odlazak u BiH bio ojačan do tada nezamislivim gestama, odlascima na stratišta gdje su pale žrtve iz redova sva tri naroda i gdje sam na komemoracijama uspio okupiti političare i vjerske velikodostojnike svih vjera. Iznenadio je i odlazak u Mostar gdje sam inzistirao da se na sastanak s predstavnicima hrvatskih stranaka pozove i predstavnik SDP-a, tadašnji predsjednik Željko Komšić, smatrajući da trebaju sudjelovati predstavnici svih relevantnih stranaka u kojima djeluju Hrvati, ne samo onih s nacionalnim predznakom i ne samo iz Hercegovine.

Kada je vlada gospođe Kosor vidjela da ogromna većina građana u Hrvatskoj podržava moj nastup u Sarajevu, promijenila je ploču. Zajedno smo sastavili deklaraciju o BiH koju je prihvatio Hrvatski sabor i koja je značila zaokret u hrvatskoj politici prema BiH. Tu je politiku koju sam započeo s vladom gđe Kosor, uglavnom, nastavila i vlada premijera Milanovića.

Nažalost, kasnije vlade i predsjednica Grabar-Kitarović nisu imali snage i mudrosti nastaviti takvu politiku i u mnogome su se vratili paternalističkoj politici prema Hrvatima u BiH sa svim štetnim posljedicama po bilateralne odnose Hrvatske i BiH te položaj Hrvata u toj državi.

Što je bila bit nove politike i kakve je rezultate dala?

Najvažnije postavke nove politike bile su vezane uz odmak od ideja kako bi se “hrvatski krajevi” u BiH trebali priključiti Hrvatskoj ili barem ustrojiti kao tzv. treći entitet. Naime, kao temeljni je postulat politike prema BiH istaknuto načelo punog poštivanja suverenosti BiH i nemiješanja u njene unutarnje poslove. Sukladno tome, smatrao sam, smatram i danas, da visoki dužnosnici Republike Hrvatske ne bi u javnosti trebali raspravljati treba li u BiH dva, tri, pet ili pedeset entiteta.

Naprosto, to je unutarnje pitanje te države. Isto tako, pokušaj Hrvatske da međunarodnim pritiscima i dogovorima s trećim državama isforsira promjenu izbornog zakonodavstva u BiH naivno je štetočinstvo u odnosu na interese hrvatskog naroda. Zaista je politički diletantizam potez predsjednice da ode u Tursku i tamo s Erdoganom pokušava “dogovarati” izborno zakonodavstvo u BiH. Erdogan je, naravno, kao i Putin, javno odbio predsjednicu koja je time dobila dva zvučna šamara i opravdanu kritiku iz BiH.

Kako bismo mi ocijenili da, recimo, Vučić ode u Njemačku i s Merkel lobira promjenu hrvatskih zakona!? Hrvatska vanjska politika valja poticati, ne na agresivan i iritantan način, već tihom diplomacijom, ona rješenja koja jačaju BiH, otvaraju njenu europsku budućnost i vode demokratskim rješenjima koja će kod pripadnika sva tri naroda otkloniti nezadovoljstva i strahove te učiniti da famozna formula o ravnopravnosti naroda i pojedinaca dobije konkretan sadržaj.

Naša politika prema BiH nužno je morala prepoznati strahove i ambicije nacionalnih politika i običnih ljudi u BiH te pomoći da ključni negativni katalizator unutarnjih odnosa u BiH, međusobno nepovjerenje, bude uklonjen ili barem umanjen. To se posebno tiče odnosa Hrvata i Bošnjaka. Naime, sposobnost bošnjačkih i hrvatskih političara da urede odnose ta dva naroda u Federaciji BiH bila je i bit će ključna za budućnost BiH i budućnost Hrvata u toj državi.

Vrlo često imao sam formalne i neformalne sastanke s liderima sva tri naroda, posebice s predsjednicima Čovićem i Izetbegovićem, ali i drugima. Često su to bili “brain storming” sastanci, bez medijske pozornosti. Osobno, te sam sastanke vidio prije svega kao pokušaj jačanja međusobnog povjerenja lidera u BiH i put približavanja stavova o ključnim pitanjima za svaki od naroda. Istina je, način izbora članova predsjedništva omogućava majorizaciju.

Rezultat jest legalan, ne uvijek i legitiman. Najvažnije, svi politički relevantni faktori u Hrvatskoj, Vlada, ministarstvo vanjskih poslova na čelu s gđom Pusić i ja kao predsjednik, inzistirali smo da hrvatska politika u BiH bude najsnažnija proeuropska politika u toj zemlji, uz snažan zagovor koji smo davali europskoj budućnosti BiH. Rezultati su bili vidljivi: očekivanja Hrvata u BiH imala su drukčiji, bolji prijem u međunarodnoj zajednici, uz vidljivo otopljavanje unutarnjih odnosa u BiH.

Loša politika koju su vodili politički predstavnici sva tri naroda, “tamo gdje smo većina, dominirat ćemo, gdje smo manjina kukat ćemo što nas majoriziraju”, bila je ublažena. U tim političkim okolnostima na izborima za predsjedništvo BiH, pripremljen je teren da bošnjački birački korpus ne utječe na izbor člana predsjedništva BiH iz redova hrvatskog naroda. I o tome se razgovaralo a da se pri tome akteri nisu naslikavali u medijima i davali izjave koje mogu iritirati ovaj ili onaj dio javnosti.

I g. Čović je glatko, s manje glasova no što ih je dobio na netom održanim izborima, postao član predsjedništva. Tko god bude odlučivao o budućoj politici prema BiH, mora se upitati kako je to bilo moguće, a sada nije! Hrvati iz BiH nisu ni na mojim prvim, još manje drugim predsjedničkim izborima glasali za mene. Ali, većinom su poštovali politiku koja je vođena. Potkraj mandata otišao sam u Mostar i bio pozvan u redakciju Večernjeg lista za BiH.

Glavni urednik g. Pavković okupio je cijelu redakciju i rekao kako mi se ispričava za sve loše što se znalo o meni i mojoj politici pisati u Večernjaku, jer da za Hrvate u BiH ni jedna dosadašnja politika nije učinila više. Priznajem, bilo mi je to drago čuti.

Što dalje?
Promjenom vlasti u Hrvatskoj na svim razinama, došlo je do promjene politike Hrvatske prema BiH, ali i do promjene hrvatske politike unutar BiH. Na sceni je opet bila paradna podrška: naslikavanja bez kvalitetnih političkih poruka, iritantne izjave, isključivost i prepucavanja političkih elita unutar BiH granica, ali i prekogranično. Rezultat: pogoršanje odnosa među državama, ali i pogoršanje odnosa među narodima unutar BiH, rast međusobnog nepovjerenja, konačno i izborni rezultat za predsjedništvo koji smo vidjeli.

Posebno, izjave predsjednice Grabar-Kitarović o BiH kao opasnom leglu terorizma i njeno eklatantno miješanje u unutarnje poslove BiH nemuštim zalaganjem za promjene tamošnjeg izbornog zakonodavstva kod Erdogana i Putina, interesima Hrvata nanijele su nemjerljivu štetu. Kad to tvrdim, ne umanjujem činjenicu da dio bošnjačke politike zaista teži majorizaciji.

On, kao i druge isključive političke snage u BiH, snose veliku odgovornost za permanentnu krizu koja vlada u međunacionalnim odnosima u BiH, posebno za jačanje netrpeljivosti u hrvatsko-bošnjačkim odnosima.
Trenutna ogorčenost hrvatskih medija i političara, praćena baražnom vatrom grubih uvreda i omalovažavanja Željka Komšića uz nerijetko pljuckanje i po Čoviću, s prilično neugodnim optužbama za razne marifetluke, uz poziv na radikalizaciju i opstrukciju političkog života u BiH čini mi se pogrešnom strategijom. Opstrukcija državnih institucija u BiH je sigurno loša za stabilizaciju BiH i ostvarenje legitimnih političkih očekivanja hrvatskog korpusa u njoj. Takva politika neće Hrvatima donijeti politički dobitak, već suprotno.

I Hrvatima u BiH i Hrvatskoj donijet će osudu relevantnih faktora međunarodne politike i legitimirati onaj dio bošnjačke politike koji u majorizaciji vide način očuvanja BiH i alat za ostvarenje svojih legitimnih, ali i nelegitimnih interesa. Zašto? Zato što Hrvatska nije dovoljno snažna da međunarodnoj zajednici željnoj stabilizacije odnosa na Balkanu nametne hrvatski interes u BiH kao najvažnije političko pitanje.

Zato što Hrvatska nema alata i kapaciteta (srećom!) da u BiH neposredno djeluje i dovede do promjena u toj državi po želji političke elite BiH Hrvata. Zato što i sama Hrvatska ima ogromni sigurnosni i ekonomski interes da ne naruši odnose s BiH preko mjere koja te interese ugrožava. Oslanjanje na Dodika kao garanta hrvatskih interesa u BiH je ponižavajuće, djetinjasto i pogubno.

Dodik prije svega misli na interese Republike Srpske kako ih on vidi. Hrvatski interesi su mu tek alat koji može pomoći njegovoj temeljnoj politici. Čim mu hrvatski interesi postanu teret, otkačit će ih i to će se sigurno prije ili kasnije dogoditi. Jedino što se Hrvatima u BiH može dogoditi jest da u očima međunarodne zajednice postanu sukrivci za destabilizaciju BiH, možda i za sukobe koji neće biti samo političke naravi. 

Alternativa destruktivnoj politici opstrukcije i još većih konfrontacija koja se naslućuje iz ovdašnjih i BiH medija te izjava istaknutih političara s obje strane granice je teška. Znači resetiranje dosadašnje politike i ponovni pokušaj gradnje pravičnih međunacionalnih odnosa koji će isključiti majorizaciju na etničkoj osnovi na svim razinama odlučivanja.

Takvu politiku, nepopularnu u ostrašćenim medijima i javnosti s ojačanim nacionalističkim politikama, mogu voditi samo samouvjereni i jaki političari spremni na kompromise i strpljivu gradnju povjerenja. Prije svega takve političare treba BiH, ali i Hrvatska. Gdje su, ima li ih?

(autorski tekst objavljen u zagrebačkom Globusu)

Saturday, October 20, 2018

Mario M: Sličice iz Banjaluke

 Osuncani Vrbas

 Izborni slogan - Svaki metar moje Republike veci je od Amerike

 Javno kupatilo - novootvoreno

 Nove lamele u Bubica ulici

Obrok ljubavi - javna kuhinja

 Park bez stonotenisera i bocara

 Rezultati Srpska open

 Posljednja gradska kaldrma

 Prva liga

Ulica F. Jukica Banjalucanina


Friday, October 19, 2018

20 citata Alan Forda


Podsjećamo vas na najbolje citate iz legendarnog stripa, a vi provjerite vaše znaje, jer kao što znate citati u “Alan Fordu” su 100 posto istiniti, zar ne?
20. “Prestanite mi davati milostinju jer sam mrtav” (iznad smrznutog prosjaka)
19. “Cijena? Prava sitnica!”
18. “Bolje izdati knjigu nego prijatelja”
17. “Bolje je biti bogat i zdrav, jer ako si siromašan džaba ti što si bolestan”
16. “Jedna lasta ne čini proljeće, a kamoli dvije”
15. “Bolje ispasti budala, nego iz voza”
14. “Ako želite da pobijedite u trci morate prvi proći kroz cilj”
13. “Mi imamo iskustvo, a vi novac. Na kraju vama ostane iskustvo, a nama novac”
12. “Kradem od siromašnih da bih dao bogatima”
11. “Bolje nešto od nečega, nego ništa od ničega”
10. “Kupite svijeće voljenoj ženi, ali ne zaboravite i na sopstvenu”
9. “Bolje biti bogat nego ne biti”
8. “Ne vjeruj ženi koja laže”
7. “Mi ništa ne obećavamo i to ispunjavamo - Stranka istine”
6. “Ko izgubi tobitak, dobije gubitak”
5. “Ko leti vrijedi, ko vrijedi leti, ko ne leti ne vrijedi”
4. “Ko spava nije budan”
3. “Bolje živa kukavica nego mrtvi heroji”
2. “Ako kaniš pobijediti ne smiješ izgubiti”
1. “Bolje je živjeti sto godina kao milioner nego sedam dana siromašan”
(buka)
Related Posts Plugin for WordPress, Blogger...