Monday, December 31, 2018

Sretna vam Nova 2019. godina!


Vama koji ste i danas na ovoj stranici potrazili nesto novo,
zelim da se ostvare svi vasi snovi i sve vase nade!
I da vam vasa porodica i prijatelji ostvare ono sto su planirali!
I da vas, cesce nego do sada, zaboli vilica i stomak od smijeha!
I da se smijete, prije svega na svoj racun, jer taj je smijeh  nazdraviji!
I da ne dozvolite da vas svakodnevnica mijenja i unistava!

Sunday, December 30, 2018

Twiter odgovor gradonacelniku Igoru Radojicicu!

Gradonacelnik Banjaluke, Igor Radojicic, je prije dva sata na svom Twiteru objavio slijedeci tekst i sliku:


Trenutno na platou pred Muzejem grupe sprecavaju odrzavanje koncerta Harisa Dzinovica u Banjaluci. Zalosno !

Pokusao sam da mu direktno odgovorim na Twiteru , ali ,zbog razloga meni nepoznatog, ne mogu da posaljem odgovor. Zato mu se obracam ovako:
Zalosno je, Igore, sto je u gradu na cijem si ti celu, ubijen mladic koji je, da nije ubijen, mogao biti inzinjer, kao sto smo i ti i ja! NIje zalosno, uzasna je tragedija sto njega vise nema! Njegovim roditeljima je onemogucena radost koju su dozivjeli tvoji i moji roditelji. A ti, umjesto da im pomognes da lakse prezive svoju licnu tragediju i da zajedno s njima trazis da se nadje ubice ili ubice - ti organizujes pjevace i narodno veselje u centru grada, kao da se nista tragicno u tvom i mom gradu nije desilo! Zalosno je, Igore, sto ti to ne razumijes!
***********************************
Dodano 1.1.2019. Moj odgovor nije mogao biti poslan jer je bio predugacak. Danas sam ga skratio i u ovom obliku poslao gradonacelniku:
Nije zalosno, vec je uzasna tragedija sto je u gradu na cijem si ti celu ubijen mladic i sto njega vise nema, niti ce ga ikada biti! Umjesto da sa roditeljima trazis da se nadju ubice, ti organizujes pjevace i veselje.  Zalosno je sto ti to ne razumijes! 


Milion otvaranja i citanja bloga

Danas nam brojac ulazaka i citanja bloga pokazuje brojku od 1,000.000!

Milion citanja bloga za nesto manje od 9 godina, od 4.marta 2010. godine!
U prosjeku preko 300 citanja dnevno.

Za nekoga malo - za nekog drugog mnogo!
Za mene - dovoljno!

                                                                                (Rajko Pusic)

Znacajnije od broja je, uglavnom ,pozitivno misljenje vecine vas koji citate
i koji izrazavate svoje misljenje;
kao i podrska da ne prekidam i da nastavim.

Nekima je blog postao dio svakodnevnice.
Naravno, ima i vas koji bi neke stvari radili drugacije,
pricali vise o lijepim temama - manje o politici.
Cijenim ja to misljenje i slazem se s njim
jer i ja bih radije vise pisao o putovanjima, prirodi, suncu, sportu...

Ali, sta mogu, zivimo ili poticemo sa dijela planete na kojoj se politika
i svakodnevni ljudski zivot ispreplicu i mijesaju i u kojoj politika
potiskuje mnoge druge, ljepse teme i dozivljaje...
A ovaj blog je odraz moga razmisljanja i mojih osjecanja o pojavama i
dogadjajima koji me okruzuju i opsjedaju na dan kada nesto objavim.
Vjerujete mi, ni sam ponekad nisam zadovoljan objavljenim,
jer bih to sutradan, nakon drugog citanja, rekao malo drugacije, bolje,
ili ne bih ni rekao...
Ali, ne mijenjam napisano jer tako je bolje, autenticnije...

Mnogi su doprinijeli da blog otpocne sa radom, da traje ovoliko dugo
i da bude prihvacen i citan ovako kako se cita.
I svima njima, da ih sada poimenice ne pominjem, sam zahvalan.
Neki su uz put posustali, neki se nisu slagali pa odustali...
Neki su pronasli da je fejzbuk prikladniji za dnevnu razonodu...
Vecina i dalje cita, ponekad se javi...

Najvjerniji i najproduktivniji je ostao Mario M. koji je i zasluzan
sto blog i dalje traje. Jer da nije njega i vas koji svakodnevno ulazite u blog
ocekujuci nesto novo i ja bih se umorio i vjerovatno prestao.
Zbog toga, i mnogo toga drugoga, ovaj blog i nije samo moj,
vec je Marijev i moj...

I tako, zajedno, guramo i dalje, a do kada cemo - "samo nebo zna..."


Mario M: Sličice iz Banjaluke










Saturday, December 29, 2018

Dejan Ilić: Nedodirljivi

                                                                                   Foto: Predrag Trokicić
Da li će otkrivanje ubica Olivera Ivanovića i Davida Dragičevića biti fatalno po režime u Srbiji i jednom od dva entiteta u Bosni i Hercegovini, pod uslovom da ubice uopšte budu pronađene? Sećamo se kako je samo par sati posle ubistva Olivera Ivanovića jedan potreseni ministar iz vlade Srbije rezignirano rekao da nikada nećemo saznati ko je izvršio taj zločin. Taj isti ministar nepunu godinu kasnije najavio je da više neće biti istaknuti član režimske koalicije. Biće da je i u januaru, kao i u decembru 2018. tačno znao o čemu govori. Stoga, recimo odmah – pitanje s početka je naivno.
Ono bi imalo smisla kada bi to bila jedina ubistva koja se pripisuju „srpskim“ režimima s obe strane Drine. Znamo da nije tako. Imamo posla s akterima iza kojih stoje – da tako kažemo – strukture koje su odgovorne i za sistematske masovne zločine i ubistva iz devedesetih. Dva uzeta života više ili manje, ne menja mnogo u načinu na koji oni operišu. Za njih je to rutina. Kao što je rutina i da za to dobiju, pribave ili iznude masovni pristanak ili barem privid pristanka, pozivanjem na tradiciju i nekakav navodni kolektivni identitet.
Kao i svuda drugde, tako i u kulturi koju Srbi dele sa svojim susedima, smrt deteta je jedan od najjačih tabua. Roditelji koji su ostali bez deteta postaju praktično nedodirljivi. Prema njima se ponaša sa krajnjim obzirom i poštovanjem. Sve to, opet, sa jasnom svešću da ni tako ništa ne može nadoknaditi njihov gubitak. Ipak, policija u Banjaluci jutros je uhapsila oca i majku ubijenog Davida Dragičevića. Uhapsila ih je pod sumnjom da njih dvoje „ugrožavaju bezbednost najviših zvaničnika Ministarstva unutrašnjih poslova Republike Srpske“.
Zahtev roditelja da saznaju istinu o smrti deteta ugrožava dakle „najviše zvaničnike“. Tako se umesto života/smrti deteta kao novi tabui u ovdašnjim kulturama u nastajanju pojavljuju upravo oni – „najviši zvaničnici“. Oni su nedodirljivi, njima je sve dopušteno, oni nikome ne polažu račune, čak i kada prekrše tabue bez kojih ne postoje tradicije na koje se pozivaju. Možemo samo spekulisati da li su se i o jutrošnjem hapšenju posavetovali Vučić i Dodik kada su se srelipre par dana. Kao što možemo nagađati da je jutrošnje pojavljivanje Vučića trebalo da posluži kao dimna zavesa i medijska podrška „bratu Miletu“ za hapšenja na drugoj obali Drine.
Nacionalizam – ni ovde ni bilo gde drugde – nikada nije imao nikakve veze s postojećim tradicijama i identitetskim privrženostima. To je oduvek bila krinka za revolucionarni preobražaj zajednice pod konzervativnim izgovorom očuvanja njenog (ionako arbitrarno utvrđenog) identiteta. Kada se skine taj konzervativni veo, tamo gde bi trebalo da bude zajednica vidimo da obavezno stoje „najviši zvaničnici“. Ubistvo Olivera Ivanovića htelo se predstaviti kao napad na zajednicu čiji je on bio istaknuti član, da bi se sakrilo da je u stvari Ivanović nastupajući u ime te zajednice bio pretnja za njene „najviše zvaničnike“.
Ako već masovna ubistva od pre dve i po decenije nisu bila dovoljna da se raskrinka ova kriminalna manipulacija i uzurpacija prava da se govori u ime zajednice, da li će smrti Olivera Ivanovića i Davida Dragičevića biti okidači da se to promeni? Pitanje jeste i dalje naivno, ali je i nezaobilazno.
Peščanik.net, 25.12.2018.

Friday, December 28, 2018

Frizerka Tiffany

Konacno sam ove godine napustio svog dugogodisnjeg frizera, Italijana Aldu. Odavno smo nas dvojica drugari i on me uvijek nasmije svojim dosjetkama ali, brate, nikako da promijeni sablon frizure koju pravi!
Meni vec odavno dodijala faca koju gledam u ogledalu. Promijenio bih nesto, bar malo. Na bolje ili na gore - nije ni bitno. Donosio sam Aldi i slike, ali nista ne pomaze. Jer Aldo ima samo jednu manu , uostalom kao i vecina frizera. U prvih deset minuta sisanja on napravi to sto ja trazio. Ali, na zalost,  nikada ne stane na tome. U drugih deset minuta Aldo popravlja, popravlja... i uvijek se vrati na svoj uobicajeni sablon.
Svi moji pokusaji da to malo korigujem su propali u vodu.
Pisao sam ja o svom Aldi vec dva puta: ovdje i dovodio mu i mog Luku na sisanje.

Konacno sam ove godine, na prijedlog mog netjaka Nese, otisao kod Tiffany!


Tiffany je mala i vrijedna Vijetnamka koja svojim radom i vjestinom uspjela da otvori svoj salon ... Ona sisa samo onih prvih deset minuta  - i ne popravlja poslije toga.
Zato je i uspjela i zato se kod nje treba najaviti dolazak i traziti termin za sisanje.

Wednesday, December 26, 2018

Samo kulturno, gospodo grmalji!

Skinuli su gumene opanke i čizme.
Obukli cipelice sa tankim djonom, blago povijene na gore.
Skinuli su gunjeve - obukli odijela od listera.
Vezanje kravate im ne ide baš od ruke.
Čvorovi - k'o šaka stežu vrat, dave, disat' ne daju!
Uporno ih nose sve dok  kući ne dodju
 i raskmote se u  šarenoj košuljici!
Da bi si dali na značaju oslovljavaju se sa:
"Poštovani i uvaženi gospodine!"

Sve im je to svejedno!

Jer na kilometar se vidi da su to grmalji, 
a kada progovore, 
da su neobrazovani, polupismeni i bahati grmalji!


S njima takvima Banja Luka je kandidat 
za prestonicu kulture Evrope !?!?!?



Svoje pravo lice oni pokazuju kada stanovnike 
zajedničkog grada utjeruju u red!

Neobrazovani, polupismeni i bahati grmalji,
istinska Banjaluka vas prezire!

Banja Luka - danas !!!
























Reuf Jakupović: Mnogo zlata... na jednom mjestu (4)

Nastavljamo serijal sjećanja na banjalučki sport u drugoj polovini dvadesetog stoljeća autora  Reufa Jakupovića, Banjalučanina, bivšeg fudbalera i rukometaša
Slijedeca dva nastavka  o banjaluckim olimpijcima.

**************************
Tekst i ilustracije: 
REUF JAKUPOVIĆ, 
Banjalučanin, bivši 
fudbaler i rukometaš
(ecko@graposi.se)






Već je rečeno da je banjolučki sport danas na niskim granama. Nema više istinskih sportskih asova niti u dvorani niti na igralištu u Banjoj Luci. Takvi se više, izgleda, ne rađaju u gradu na Vrbasu. Sada banjolučke sportske legende možeš, ako imaš sreću, ponekad sresti u kafani ili, ”modernije” rečeno, u kafiću. Tako je onaj ko je imao sreću mogao jednog lijepog ovogodišnjeg junskog dana u banjolučkom kafiću Fokus sresti četvoricu dobitnika olimpijskog zlata i jednu dobitnicu olimpijskog srebra. S njima u društvu su bila i dvojica bivših rukometaša Borca (Rade Unčanin i Ljubomir Šajić) i jedan bivši košarkaš Borca (Dragoljub Obradović). To, plemenitim metalom ”bogato” društvo ovjekovječeno je jednom fotografijom, koju objavljujemo uz ovaj tekst. Ta fotografija bila je i ”inicijalna kapisla” da se rječju i slikom vratimo u ne tako davnu zlatnu prošlost banjolučkog sporta.


Na fotografiji su, s lijeva na desno: Slađana Golić, Abas Arslanagić, Dragoljub Obradović, Anton Josipović, Zdravko Rađenović, Rade Unčanin, Milorad Karalić i Ljubomir Šajić. Pojedinačno ćemo predstaviti samo dobitnike medalja. Prednost ćemo, naravno, dati jedinoj dami koja se našla u ovom društvu, gospođi Slađani Golić, koja – uzgred rečeno – nema ništa s ”rukometnim” Golićima.

Slađana Golić je istinska legenda banjolučkog ženskog košarkaskog kluba Mladi Krajišnik. Za koplje je ispred svih ostalih košarkašica. U klubu je nosila dres s brojem 11. Njen dres, kao i 4 dresa njenih saigračica, odnedavno ukrašavaju svod u banjolučkoj sportskoj dvorani Borik. Ova rođena Banjolučanka, danas dobrodržeća gospođa (u pravom smislu te riječi) je punih 11 godina bila reprezentativka Jugoslavije i u 465 utakmica slušala himnu ”Hej Slaveni”. Cifre su to od kojih glava može da zaboli. Slađana je s reprezentacijom Jugoslavije osvojila srebrnu medalju na Olimpijskim igrama u Seulu 1988. godine. To je, inače, prva olimpijska medalja ženske yu-košarke. U svojoj kolekciji medalja Slađana ima i 1 srebro sa svjetskog i 2 srebra s evropskog prvenstva. Slađana ima još jedan svoj dres pod svodom dvorane, ovog puta dvorane u Bordou, u kojem je kasnije igrala. Može se, dakle, reći da je ona legenda i jugoslovenske i francuske ženske košarke.

Fotografija je zabilježila trenutak prije dodjele srebrnog odličja najboljim košsarkašicama Jugoslavije na Olimpijskim igrama u Seulu 1988. godine, a  medju dvanaest najboljih Jugoslovenki je i najbolja Banjalučanka, nenadmašna Slađana Golić

Abas Arslanagić Ako je, po mišljenju svjetskih rukometnih autoriteta, najbolji rukometni golman Jugoslavije i jedan od najboljih u svijetu. Nije mali broj onih koji kažu da je on i u svijetu najbolji. Naravno, misli se svih vremena. Svojevrstan je kuriozitet da je Arslanagić jedini golman u svijetu koji je imao stoprocentno vlastiti način odbrane svog gola. U trinaest godina igranja za Borac odigrao je 232 utakmice i, što je rijetkost za golmane, postigao čak 18 golova. Osvojio je 4 titule prvaka
Jugoslavije i 5 titula pobjednika Kupa Jugoslavije. S Borcem je bio prvak Evrope 1976. godine. Iako je relativno kasno (imao je 25 godina) stao na gol najbolje jugoslovenske selekcije, nanizao je 125 nastupa i, gle čuda, upisao se jedanput i u listu strijelaca. Sa svjetskog prvenstava ima 2 bronzane medalje, a u Mihenu je 1972. godine osvojio zlatnu olimpijsku medalju. Dva puta je branio i za reprezentaciju svijeta. Nakon igračke karijere trenirao je vrhunske klubove i vrhunske golmane. Bio je i trener odnosno selektor reprezentacije Jugoslavije, Hrvatske i Katara te je, obavljajući te funkcije, obogatio svoju riznicu medalja sa još 4 medalje: 2 zlatne, 1 srebrna i 1 bronzana. Arslanagić je autor i 3 knjige-udžbenika o rukometu, od kojih je ona posljednja posebno zainteresovala rukometnu javnost.

Anton Josipović je u istoriji bokserkog kluba Slavija odmah do Beneša. Ovaj ljepuškasti momak iz banjolučkog naselja Lauš, koje je Slaviji podarilo nekoliko vrsnih boksera, je vrlo rano zavolio ”plemenitu vještinu”, kako popularno nazivaju boks. Već sa dvadeset godina postao je pojedinačni prvak Jugoslavije. Samo dvije godine kasnije u svoj rodni grad donio je zlatnu olimpijsku medalju. Bio je i ostao je jedini Banjolučanin koji je tu medalju osvojio u individualnom sportu. Josipović je finalnu borbu na Olimpijskim igrama u Los Anđelesu 1984. godine dobio bez borbe. Njegov protivnik trebao je da bude Amerikanac Evander Holifild, ali je ovaj u polufinalu diskvalifikovan zbog toga što je svog protivnika nokautirao nakon sudijskog znaka za prekid borbe. Kako po bokserskim pravilima ovaj nokautirani bokser nije imao pravo nastupiti u finalu umjesto Holifilda, Josipović je automatski postao olimpijski šampion. I sam Josipović je tada priznao da bi Holifilda bilo teško pobjediti jer je već tada bio istinska bokserska zvijezda. Samo četiri godine kasnije Holifild će, kao profesinalac, postati apsolutni prvak svijeta u krauzer kategoriji, a ubrzo nakon toga i apsolutni prvak svijeta u teškoj kategoriji. I Josipović se, po ugledu na Beneša, ogledao u profesionalnom boksu. Profesionalnu karijeru započeo je 1990. godine. Nakon pet godina profesionalne karijere, koja nije bila tako uspješna kao Benešova, Josipović je bokserske rukavice okačio o klin.

Zdravko Rađenović Beli, rođen u Bačkoj Palanci, jednom od najljepših vojvođanskih gradova, blistavu karijeru ostvario je u gradu na Vrbasu. Kao i Arslanagić, i Rađenović ima nešto samo njemu svojstveno. To je jedna finta, koju je koristio u napadu. Njegova finta je postala
poznata u rukometnom svijetu. Šveđani tu fintu nazivaju kuglager-finta (na švedskom: kullagerfint), a Danci su još eksplicitniji - oni tu fintu nazivaju Rađenovićevom fintom. Njen detaljan opis na švedskom jeziku može se naći na internetu. S Borcem je Rađenović 4 puta bio prvak Jugoslavije i 4 puta pobjednik Kupa Jugoslavije. Na finalnoj utakmici za prvaka Evrope, kada je Borac pobjedio dansku Fredericiju, Rađenović je bio najbolji strijelac sa 6 postignutih golova. Jedan je od najboljih golgetera u Borcu, za koji je nastupao desetek godina. Za najbolju selekciju Jugoslavije nastupao je 137 puta i dao je 369 golova. Vrhunac njegove karijere je zlatna olimpijska medalja iz Los Anđelesa 1984. godine. Bio je tada kapiten reprezentacije Jugoslavije. Rađenović je i dobitnik još 2 medalje: 1 srebrne i 1 bronzane, obje sa svjetskog prvenstva. Nakon što je patike okačio o klin, Rađenović je dugo vremena svoje bogato iskustvo prenosio igračima Borca kao šef stručnog štaba, a jedno kraće vrijeme bio je i član rukovodstva u ovom klubu. Bio je i član Olimpijskog komiteta BiH.

Milorad Karalić Kara je autentični izdanak Borčeve škole rukometa. Kao vrlo mlad zaigrao je za prvi tim. Ima samo nešto malo kraći igrački staž u Borcu od saigrača Nebojše Popovića. Tu, uz ovu dvojicu, po broju utakmica za Borac, su još Rade Unčanin i Mile Kekerović. Baš kao i Arslanagić, Karalić ima 4 titule prvaka Jugoslavije i 5 titula pobjednika Kupa Jugoslavije. Pehar koji pripada prvaku Evrope primio je, tog nezaboravnog 11. aprila 1976. godine, upravo Karalić - bio je tada kapiten ekipe. Ovaj rasni strijelac odigrao je za Borac, koji nikada nije napustio, čak 373 utakmice i postigao 1.558 golova, što je u prosjeku više od 4 gola po utakmici. Impresivno, zar ne. U 128 utakmica u dresu reprezentacije Jugoslavije postigao je 161 gol. Osvojio je zlatnu olimpijsku medalju u Minhenu i bronzanu medalju na svjetskom prvenstvu 1970. godine, održanom u Francuskoj. Karalić je po završetku igračke karijere ostao vjeran svom Borcu, obavljajući stručne funkcije. Bio je i trener ovog kluba. Jedno vrijeme bio je i minastar sporta u Vladi Republike Srpske.

(Nastavice se)

Tuesday, December 25, 2018

Dogadjanje policije u Banjaluci!

U Banjaluci se ponovo dogodila policija!


Sjecam se dogadjanja privatne policije SOS (Srpskih odbramdbenih snaga),  Karadjiceve nacionalisticke stranke SDS, i njihove okupacije Banjaluke tokom zadnjeg rata. Bio je to pocetak strahovlade, bezvlasca i bescasca u nasem gradu ciji krajnji rezultat je protjerivanje desetina hiljada njenih stanovnika, onih sa "pogresnim" imenom i prezimenom, ali i onih koji su se drznuli da se, na bilo koji nacin, susprotstave.

Danasnja policija RS, zvanicno, nije privatna. Ona je zvanicna policija Republike Srpske, entiteta drzave BiH, ali je u praksi, po organizaciji,  strukturi i komandnoj hijerarhiji policija SNSD, stranke koja je sa puta socijaldemokratije skrenula na put nacionalizma, kriminala i diktature najgore vrste. Danasnja policija RS ne stiti gradjane od kriminala, kriminalaca i ubojica, ne provodi zakone i ne stiti ustavni poredak. Ona ,bez pogovora, stiti i izvrsava naredjenja samog vrha stranke na vlasti.



Danas su u Banjaluci  i vrh SNSD-a i njena policija pokazali da njih ni ne interesuje da istraze mnoga ubistva koja su se desila u Banjaluci u zadnjih desetak godina, pa ni ubistvao studenta Davida Dragicevica. Ovo ubistvo je pokrenulo mirni gradjanski protest koji traje vec skoro godinu dana. Policija dobro shvata svoj zadatak, a to je da fingiranim dokazima pokaze da je ubijeni student David Dragicevic kriminalac i narkoman i da je on sam, bez icije pomoci, pao i ubio se. Izvrsavajuci naredjenja vrha stranke i krupnog kriminala sa kojim je u bliskoj vezi, policija nevjesto sakriva i unistava dokaze odugovlaceci istragu nadajuci se da ce se otac ubijenog i oni koji ga podrzavaju umoriti i prestati sa protestima. Plan im se ne ostvaruje, evo vec skoro godinu dana, i nakon sto vladajuca stranka ubjedljivo pobjedjuje na izborima i jos vise ucvrscuje svoju apsolutnu vlast, policija izlazi na ulicu i obracunava se sa gradjanjima i njihovim protestom.

"Nasa" Banjaluka i "njena" policija, izvrsavajuci bez pogovora diktate sa vrha, su se jos jednom osramotili.

Da li ce im istorija, da li ce im neke nove generacije koje dolaze zaboraviti i oprostiti ili ce im na ovaj nacin pokazati koliko ih postuju:


Kako je to  izgledalo juce, na dan najveceg katolickog praznika Bozica, u "nasoj" Banjaluci ovjekovjeceno je na fotografijama koje sam prikupio na internetu.












Related Posts Plugin for WordPress, Blogger...