Thursday, July 18, 2019

Blaz Kotarac se oporavlja


U subou se Blaz Kotarac - za vas koji to ne znate, kosarkas Borca, OKK Beograda, nekada jedan od najboljih strelaca jugoslavenske kosarkske lige, nasao u neprilici. Vracajuci se u Beograd sa odnora podno Dinare, gdje obicno provodi jedan od ljetnih mjeseci, negdje oko Mlinista je osjetio da se fizikcki osjeca sve slabije. Bio je dovoljno svjestan da iz autobusa nazove svog prijatelja Sretena koji zivi tu u blizini. Sreten ga, uz pomoc saputnika u autobusu, prebaci u svoj auto i odveze do UKC u Banjaluku. Blaz je tada bio u veoma losem stanju. Jedva se kretao, dezorijentisan, mislio je da je dozivio mozdani udar...
Cim su culi da je Blaz u bolnici Roki i Sopen su pokusali da ga posjete u banjaluckoj bolnici ali je tada bio na intenzivnoj njezi gdje posjete nisu dozvoljene. Ljekari nisu mnogo objasnjavali.
Sutradan je prebacen na interno jer je ustanovljeno da ima unutrasnje krvarenje.

Vijest o stanju naseg druga nerado smo sirili dalje nadajuci da ce mu uskoro biti bolje.
I naravno, cim su u banjaluckoj bolnici ustanovili da mu je, prije otprilike dvije nedjelje pukao cir, sve je bilo lakse jer je ukljucena terapija koja mu je pomogla.
I evo ga danas, Blaz u svom elementu.
Pored njega supruga Milanka. Blaz se sjeca  detalja iz proslosti, sjeca se ljudi, dogadjaja, radostan sto ga drugovi posjecuju. Razmislja kad i kako kuci u Beograd!

Za vas koji ste culi vijest o Blazovom losem stanju, koji ste se, kao i mi, zabrinuli za njega, Blaz vas pozdravlja i salje vam mahanje, ovog puta desnicom jer je kroz ljevicu primao infuziju!

Wednesday, July 17, 2019

Ne dozvolite da vas manipulisu, da vas lazu, da vam podvaljuju..!

Citam naslov u jucerasnjim Nezavisnim novinama:
Wall Street Journal: Novak je zao kao Klint Istvud i Džoni Keš (originalni tekst procitajte ovdje)



Radi se o reakcijama svjetskih novina na proslonedjeljnu pobjedu Djokovica nad Federerom  u finalu Wimbledona - onako kako to Nezavisne novine cine. 

Nadam se da ste gledali ovaj odlicni teniski mec sa, za nas koji navijamo za Djokovica, predivnim hepiendom. 

I nama kao da nije dosta to sto je mec bio uzbudljiv, sto je u dramaticnom zavrsetku Djokovic pobijedio i Federera i publiku koja je u velikoj vecini navijala za njega. Ne, nama to nije dovoljno, mi trebamo vise drame, vise neprijatelja, vise onih koje smo pobijedili. I onda, novinar, urednik, redakcija, ko li se vec krije iza inicijala N.N., Nezavisnih novina postavi naslov Wall Street Journal: Novak je zao kao Klint Istvud i Džoni Keš. Poznato je da vecina ljudi cita samo naslove, da velika vecina te vecine ne cita ni cijele naslove. Prema tome, velika vecina citalaca ce procitati i zapamtiti kako je Wall street Journal napisao da je Novak zao! 


A istina je da je Wall street journal napisao ovaj clanak uz slijedeci naslov: Making Sense of Djokovic and Federer’s Brilliant Madness  u kome veoma pozitivno pise o oba tenisera, a posebno o Djokovicu i kazu: "Novak Djokovic is a bad, bad man. " sto bukvalno prevedeno znaci: "Djokovic je los, los covjek." - dakle ne zao kako je to u naslovu Nezavisnih novina prevedeno. Ali u kontekstu a i prema urbanom engleskom rijecniku "bad man" znaci da je Djokovic covjek koji radi na nacin suprotan nacinu kako bi to vecina radila. Upravo onako kako je to Djokovic na press konferenciji rekao. On je podrsku i navijanje vecine posjetilaca Winbledona Federeru "cuo" kao podrsku njemu samom i to mu je davalo dodatnu snagu da pobijedi!

Ovo sto u ovom slucaju rade Nezavisne novine se u ozbiljnom zurnalizmu zove manipulacija i propaganda. Neciji tekst se  svjesno i namjerno prevede pogresno, pa se onda to jos stavi u prvu polovinu naslova da bi tako plasirana vijest izazvala potpuno suprotan efekt od onoga sto je bila namjera originalnog clanka. 


Zar i na ovoj prepijepoj Djokovicevoj pobjedi treba  graditi emocije citalaca na osnovu lazi?

Zar nam nije dovoljno neprijatelja? Trebaju li nam novi? 
Ima li ista pozitivno na cemu se moze graditi sportski i svaki drugi patriotizam?
Postoji li u sportu iskreno, vitesko rivalstvo ili nama treba neprijatelj - a ne sprotski rival - i sa druge strane mrezice?

Siguran sam da je ovakav nacin podrske suprotno od onoga sto je Djokovicu potrebno i sto on zeli.

Tuesday, July 16, 2019

Prvi romani Ljiljane Pirolic



Prije par nedjelja imao sam priliku da procitam dva romana o kojima vam sada zelim nesto reci. Spisateljica romana je Ljiljana Pirolic za koju sam cuo prije desetak godina, kada sam na web stranici Deutsche Welle procitao njenu lijepu - pitku reportazu o Bosni. Zapazio sam tada i prezime Pirolic koje me podsjetilo na Ognjenku, moju dobru drugaricu iz gimnazijskih dana, sa kojom sam, nakon proslave desetgodisnjice mature, izgubio svaku vezu. Ne budem tada lijen, javim se redakciji Deutsche Welle, objasnim razloge javljanja i  zamolim ih za informacije o Ljiljani Pirolic. Oni me povezu sa Ljiljanom a ona, nakon par dana, sa Ognjenkom. Doznam tada da je Ljiljana, dugogodisnja novinarka Radio Sarajeva, udova Ognjenkinog brata Zorana Pirolica, inace nekada poznatog BiH novinara. Od tada Ognjenka i ja nastavljamo nase lijepo druzenje i prijateljstvo kao da nas daljine ne razdvajaju, srecemo se povremeno u Banjaluci ili Sarajevu, dopisujemo, pisemo jedno drugom o raznim temama, povjeravamo se, onako kako se to radi sa najboljim prijateljima.


Nedavno, prije i nakon koncerta Ive Pogorelica u Sarajevu, Biljana i ja se nadjemo sa Ognjenkom i njenom, kako mi to kazemo - zaovom (valjda nisam lupio - porodicni odnosi mi nikada nisu bili jaca strana) Ljiljanom. Podsjetimo se na nas kontakt od prije desetak godina i Ljiljana tada, nekako skromno, kao sa stidom rece da je pocela pisati knjige, romane. Da je to zabavlja, da je cak i neke nagrade za njih dobila. Zadnjih  godina kod nas su mnogi naprasno postali "pisci". Neke od knjiga novokomponovanih pisaca i procitao Vecinom bio razocaran jer sam protracio svoje vrijeme. U momentu, da odagnam negativne misli, rekoh sebi, Ljiljana je vec dobar i priznat novinar, dakle nije on jedan od novopecenih umisljenih pisaca, od kojih su neki objavili vise knjiga nego sto su procitali!

Vec sutradan kupih sve tri knjige koje je Ljiljana objavila: zanimljivu zbirku prica "Pas koji je volio Sarajevo" u kojoj se kroz sudbine glavnih licnosti - sarajevskih pasa lutalica, opisuje okrutni ali i njezni zivot sarajevskih ulica.
Dva romana, Kasino Sarajevo i rekonstrukcija, sam nedavno procitao u jednom dahu. Zbog razocarenja koje sam prethodno imao sa citanjem knjiga ljudi koje poznajem i Ljiljanine knjige sam poceo citati u strahu da cu ponovo biti razocarani. Medjutim, svakom novom procitanom stranicom moj strah je sve vise nestajao i stoga me svaka nova stranica cinila zadovoljnijim i sretnijim - i zbog poznanstva sa piscem i zbog zaista dobro napisane knjige.
Sa svim tim zebnjama i predrasudama sam, sam otpoceo i citanje prvog Ljiljaninog romana " Casino Sarajevo". Vec u startu roman me privukao - vezao za sebe. Dobar zaplet, snazni likovi, aroma Sarajeva, grada u tranziciji, grada koji je prezivio rat i dugogodisnju opsadu, posljedice rata koje su  iza sebe ostavili nove moralne i sve druge vrijednosti, nove ljude, novu odnose... Sudbina glavnog lika i sve ono sto se dogadjalo s njim i oko njega drzala je moju paznju prve do poslednje stranice. Sta drugo ocekivati od romana!?



Ohrabren i znatizeljan,  otpoceo sam citanje i drugog romana " rekonstrukcija". Ovog puta glavna licnost je djevojka sa sarajevskog asfalta. Sada sam pisca i njen stil vec poznavao. Ovaj me roman, valjda i zato sto sam bio potpuno opusten i neopterecen potpuno uvukao u sebe. Procitao sam ga za dva dana i jednu noc. Sjetite se kakav je to osjecaj kad ti citanje knjige ne da da odes spavati! Ova mi je Ljiljanina knjiga to uradila!
Oba romana su 2010. i 2016. su nagradjeni na konkursima Fondacije za izdavastvo BiH. Da ne duljim, preporucujem vam da procitate romane Ljiljane Pirolic, jer cete se zabaviti kao sto sam se i ja zabavio citajuci ih.
Ne znam da li se kjnjige Ljiljane Pirolic mogu kupiti u Banjaluci ali vam preporucam da se potrudite i dodjete do njih. Uzivacete!

***********

Monday, July 15, 2019

Evo me opet!

Cuo sam od nekih prijatelja da su ih pitali, sta je s Cankom, da nije i on umro?! 
Gluvo bilo!!! Pu, pu pu. 
Ziv sam i zdrav! Ali sam se malo ulijenio, malo uzivam u nekim drugim stvarima... malo su me sumorne balkanske politicke teme preuzele i odlucio sam da radije napravim pauzu negoli da vas i ja tusim politikom koja je ovdje na Balkanu postala, skoro pa, jedina tema. 
Evo, sad cu se polako vratiti nasem Parkicu. 
Ne brzo - polagano. 
Nadam se da ce se uskoro i Mario vratiti s mora, a i da ce neko od vas, vjernih citalaca, dobiti inspiraciju da se javi s nekim zanimljivim prilogom.

Nekada davno, u vrijeme kada sam mastao o penzionerskim danima, zamisljao sam sebe - penzionera kako citam, ma sta citam - kako gutam hiljade propustenih i neprocitanih knjiga, kako svakodnevno zapisujem svoja razmisljanja u blog, kako s vama koji to citate razmjenjujem misljenja...
Ali, kao i mnoge druge planove i zelje, zivot je i ove rezirao na svoj nacin.. 
Ne zalim se, jer i ovako kako stvari idu - nije lose. Uostalom, uvijek sam realnost prihvatao onakvom kakva ona jeste, ne onakvom kakvu bih ja zelio. 
Pored toga, od planova ne odustajem. Samo ih odlazem za kasnije.





Friday, June 14, 2019

Zeleni a plav!

Hajte, budimo realni! Banjalucki Zeleni most nikada nije bio neki ljepotan. Drugo je to sto smo ga mi voljeli, kao sto smo voljeli mnoge stvari u nasem gradu, vjerovatno zato sto su bile nase, sto smo navikli na nih, sto bolje nismo imali... Da vas podsjetim, most je izgledao ovako...


...samo jedna vozna traka, ogranicena visina...


... a onda, pred kraj, kad je "dotjeralo cara do duvara" nekako zastrasujuce ovako...


I konacno, prije par godina, gradski oci odlucise da u kratkom roku sruse stari Zeleni most i zamijene ga novim.

I prije nego je pocelo rusenje starog mosta pocele su licitacije o novom ili starom imenu mosta, novoj ili staroj boji. "Gradjanstvo" se, kao i u svemu ostalom, podijelilo. Jedni bi da cuvaju bar ono malo tradicije "stare Banjaluke" i da most bude ofarban u zelenu boju i da se i dalje zove "Zeleni most" A oni drugi - da li mnogobrojniji ili samo glasniji - bi da mijenjaju i boju i ime- jer zelena je po njima, iako to zvanicno ne kazu, ali to misle i u uskim krugovima "svojih" govore, boja islama. Glupost do bola!
"Brza izgradnja" mosta se nesto oduzila, pa je, umjesto za jednu godinu kako je bilo planirano, most zavrsen za dvije godine.  Vjerovatno je jedan od razloga za kasnjenje bio i izbor boje za ogradu mosta.



Bilo kako bilo, most je zavrsen, testiran i prije nekoliko dana ograda Zelenog mosta je ofarbana - ali ne u zelenu, kako bi bilo logicno za Zeleni most, vec u nijansu izmedju plave i zelene, najcesce zvanu tirkizno plava - dakle u plavu boju! Nisam primijetio da je iko odgovorio na logicno pitanje zasto ograda Zelenog most nije ofarban u zelenu boju. Zasto je izabrana tirkizno plava? Bilo bi divno da postoji neki estetski razlog. Ili je to  sa bojom slicno kao i sa novim nazivima vecine banjaluckih ulica - jos jedna od inadzijskih podvala seoskih djilkosa i njihovih potomaka koji vec godinama vladaju nasim gradom.


I evo, da ne duzim i ja sa ovim osvrtom kao graditelji sa gradnjom, u petak 14.6.2019. tacno u 9 navece Zeleni most ce biti svecano pusten u promet. Boja njegove ograde ce i dalje izazivati diskusije. Jedni ce se i boji i ideji da ne bude zelena diviti - a drugi zgrazavati. Vjerujem da ce, kako je to u nasem gradu u zadnje vrijeme obicaj, pustanje u rad Zelenog mosta biti popraceno  vatrometom i igrom svjetla u raznim bojama medju kojima ce se plava, zelena, crvena i zuta natjecati koja je ljepsa i blistavija. Tirkizno plave u tom vatrometu nece biti jer tu nijansu plave boje tehnolozi jos uvijek nisu uspjeli napraviti.

Na zalost, i u ovom svecanom trenutku, mira mi ne da pomisao da ce se u skoroj ili daljoj buducnosti naci neki gradski otac koji ce iz rukava izvuci skrivenog tirkiznog cetnickog vojvodu po kome bi ovaj most ubuduce nosio ime.

Sampioni NBA!!!

Toronto Raptorsi su sampioni NBA!!! 
Prva titula NBA u Kanadi, zemlji u kojoj je kosarka izmisljena!



Wednesday, June 12, 2019

Mario M.: Treba čitati Lanu Bastašić


Banjalučanka Lana Bastašić je za svoj prvi roman ’Uhvati zeca’ vrlo lako mogla uhvatiti ovogodišnju NINovu nagradu za roman godine. Plasirala se u ’finale’ među pet najboljih. O nagradi su odlučivale nijanse, a Lanin je roman popraćen dobrim kritikama i većom potražnjom čitalaca.

Mlada književnica grad u kojem je odrasla sada posmatra iz Barcelone. I u ovoj knjizi ona ne zaboravlja proživljeno vrijeme u Banjaluci. Ona piše ono što je dobro upoznala:
’’... Oblaci su, poput ugriza, nečujno izbili po nebu. Grad se budio. Mrak se tiho vraćao u svoju dobro utabanu fotelju. Onaj komadić sunca koji se tog dana razgolitio samo za nas dvije i našu kriminalnu avanturu, sada se povukao nazad kroz svoju pukotinu i ostavio nas u polutmini. Vidjela sam male ljude kako koračaju hitro niz iskrivljene ulice. Vidjela sam venecijanere kako se otvaraju, kao kapci, po sivim zgradama. Vidjela sam automobile kako se polako parkiraju tamo gdje je nekada stajala Ferhadija. „Raketa”, rekla si mi nekada davno, u drugom ili trećem razredu osnovne, dok smo prolazile pored džamije. „Moj tata je jednom rekao da je to raketa. Ali nije, šalio se, to se zove minaret.” Mislila sam na to dok smo sjedile na Kastelu. Sjetila sam se tada i svog trinaestog rođendana, onog na koji nisi mogla da dođeš. Sjedila sam u sobi s nekoliko drugarica iz razreda i smijala se školskim tračevima dok je moja veselija nego inače mama škljocala malim fotoaparatom. Kasnije sam bacila te fotografije, u strahu da ćeš ih vidjeti jednog dana i saznati da sam se dobro zabavljala u tvom odsustvu. Nekoliko dana poslije tog rođendana srušena je Ferhadija. Rakete su, zaista, poletjele u nebo i ostavile za sobom neugledne parkinge. ...’’

Bastašićeva je izvanredno oslikala karaktere glavnih junakinja knjige, Sare i Lejle, njihove sličnosti i suprotnosti, kao i haotično vrijeme neposredno prije posljednjeg rata. Vješto kombinira slike iz njihove adolescencije, zidni posteri, kućni ljubimci, prve simpatije djevojčica sa naglim promjenama u društvu... promjene u školi, promijena imena djevojčici... ali Sara ne prihvata da najbolja drugarica nije više Lejla nego Lela... Ili ovaj citat: ’’... Sjećam se samo da je grad bio drugačiji, kao da mu je neko isisao sve sokove i ostavio ga da se suši na travi. Bilo je sve više mraka, sve više otkazanih časova, sve više molitvi u dnevnim novinama. …Moji sugrađani su nenadano dobili drugačija lica. Neka su se samo jednom namrštila i zauvijek ostala u tom položaju. Druga su potpuno nestala, otišla bez mnogo buke. ...’’

Roman počinje poslije rata kada glavne junakinje obnavljaju druženje poslije desetak godina, Sara se odaziva na Lejlin poziv, vraća se iz Dablina u BiH. One putuju u Beč, traže Armina, Lejlinog brata u koga je Sara bila zaljubljena...

Lana Bastašić je napisala roman ’’Uhvati zeca’’. Dobar roman! Romani se ne pričaju. Treba ih čitati.
Lana je napisala toliko dobar roman da već priželjkujemo sljedeći.  Jer i taj će biti dobar!

(mm)

Monday, June 10, 2019

Aleksandar Ravlić: Devetnaest, desetnaest…




Omerhodža je, priča veli, kupio “sepet jaja, pa čučnuo da prebroji". U tom njegovom nastojanju priskočila mu je u pomoć prodavačica, seljanka.

“Digla snaša suknju, a Omerhodža vadi iz sepeta jaja i mećući ih snaši u krilo sav se izbezumio. Ne zna ili bi gledao u snašu ili u sepet. I što snaša više diže suknju da jaja ne poispadaju, to se Omerhodža niže spušta. Isprva je još znao da broji! Ali kad malo poodmače, hodža se posve izgubi i stade da nabraja: devetnaest, dvadeset, dvadeset i devet, dvadeset i deset, trideset... i bog te pitao koliko bi on još nabrajao, podvirujući snaši pod suknju, da ne povika odnekle kaplar Tabulo:
-          Ne broji se tako Omerhodža, stani da ja prebrojim.

Omerhodža, uvrijeđen, će na to:
-          Ma nemoj se ti u naše račune plesli, kako god ja brojao, snaša neće bili na kvaru, a ti me nećeš učili brojati".

Aleksandar Aco Ravlić (‘Banjalučke vesele zgode i anegdote’)

Saturday, June 08, 2019

Toronto Raptorsi pred osvajanjem NBA titule


Prije nego sto kazem bilo sta o NBA kosarci i Raptorsima, moram objasniti da je Kanada, generalno, potcijenjena zemlja jer granici prakticno sa jednom zemljom i to sa USA, najvecom svjetskom ekonomskom, vojnom i svake druge vrste silom... Uvjerio sam se licno u to koliko Amerikanci ne poznaju i koliko potcijenjuju Kanadu. Od toga da vecina neukog americkog naroda - a ogromna vecina je veoma neuka - misli, ali bas iskreno, da je Kanada zaledjena zemlja, da su temperature u Kanadi tokom cijele godine ispod nule, do toga da ne znaju nabrojati vise od dva kanadska grada, pa da je to, zbog besplatnog zdravstvenog sistema, besplatnih javnih skola i fakulteta - socijalisticka zemlja. A poznato je koliko Amerikanci zaziru od socijalizma - skoro kao od komunizma. Zapravo, vecina njih ni ne zna razliku.


Kanadjani to sve stoicki podnose nastojeci uvijek da na pristojan nacin poduce arogantne  Amerikance  i objasne im ono sto njima nije jasno.
Zbog svega toga se u Kanadi bilo koji uspijeh, pa i na sportskom polju, slavi iskrenije i sa mnogo vecim entuzijazmom nego sto se to dogadja u USA, gdje se uspijeh, pa i sportski, smatra normalnim, gdje se pobjeda nad kanadskim timom ili reprezentacijom u bilo kom sportu smatra ocekivanim. Osvajanje sampionske titule u sportovima u kojima ucestvuju timovi iz obje zemlje kao sto je bejzboj, hokej i kosarka se u Kanadi slavi kao nacionalni uspijeh - kao pobjeda Davida nad Golijatom.


Ove godine je jedini kanadski kosarkaski tim koji se takmici u NBA osvojio titulu sampiona Istoka i trenutno se takmici sa Wariorsima iz Oklanda, sampionima Zapada, za prestiznu titulu NBA sampiona ili kako to  Amerikanci prepotentno nazivaju - sampiona svijeta.


Sve do danas nisam htio nista pisati o Toronto Raptorsima i njihovoj ovogodisnjoj borbi da osvoje NBA titulu. Ustajem oko tri ujutro da gledam te njihove utakmice, ali na blogu ne pisem nista da ih ne ureknem. U smpionskom odmjeravanju Wariorsi su sve do jutros bili veliki favoriti.  Raptorsi imaju sansu da ih pobijede jedino ako u mecevima s njima prevazidju sami sebe.


I, upravo to se desava. Nakon cetiri utakmice Raptorsi vode 3:1 u seriji i slijedeci mec, koji bi mogao biti odlucujuci, igraju u Torontu. Iznenada, David pokazuje da moze da pobijedi i Golijata. Istina, treba biti realan i reci da za Wariorse, zbog povrede ne igra njihov najbolji igrac Duran, s kojim su, po mom misljenju Warriorsi ipak nepobjedivi. Medjutim i neki od najboljih igraca Raptorsa su isto tako povrijedjeni ali su stisli zube i igraju jer znaju sta sampionska titula znaci za njihov tim, za grad Toronto, za Kanadu...
U utorak 11.6. u 3 ujutro po srednjoevropskom vremenu, se u Torontu igra slijedeca utakmica, koja, ako Raptorsi pobijede, bi mogla biti odlucujuca.


Nadam se da cu vam tog ranog jutra javiti, za mene radosnu vijest: da su Raptorsi ostvarili svoj sportski san i zelje svih nas koji navijamo za njih.
I da cu konacno prestati bdjeti svaku drug-trecu noc,  kao sto to radim zadnjih mjesec dana.

Friday, June 07, 2019

Generacija Gimnazije 1968. obiljezila 51- godisnjicu od maturiranja

Banjalucani vole za sebe kazu da su "biseri rasuti po svijetu". Ako je tako, a jeste... onda su to i svi oni koji su 1968. godine maturirali banjalucku Realku.  Na ovogodisnji susret biseri su dosli iz Svedske, Kanade, Zagreba, Sarajeva, Splita, Rijeke, Umaga, Ljubljane.. a bogami i iz raznih dijelova Banja Luke!

Za uspomenu su ostale fotografije koje najbolje docaravaju divnu atmosferu dva druzenja, u podne i navece.
































 

Related Posts Plugin for WordPress, Blogger...