Friday, May 17, 2019

Branislav Kljajić: Susret sa bivšim košarkašem Borca Mićom Jelićem

Ponavljam da ne volim fejzbuk. Mnogo je razloga za to. Ali  ponekad se, kao sto je to danas bilo, pojavi obicna zivotna prica o nekome koga poznajes iz onog zivota i koga nisi vidio decenijama. Danas je Branislav Kljajic - Kljaja objavio kratku pricu o svojoj posjeti nasem starijem drugu, bivsem kosarkasu Borca, Mici Jelicu. Meni su se Kljajin gest i prica veoma svidjeli, pa je, uz njegovu dozvolu, nudim i vama.

**********************************************




Beograd   16. maj. 2019. 

Danas sam, onako spontano, bez plana, a po opisu kuce od strane Dokic Branka Doke, potrazio Milana Micu Jelica.
Za divno cudo, iz cuga sam pronasao objekat, ali stanari mi rekose da Mico nije tu, u blizini je... U kafani.A, gde bi? 
Vidim ga, sedi sam za stolom. Nije me odmah prepoznao, ali mu i nije trebalo mnogo.
Preplavise me emocije... Mico "glava", Mico, "pamuk ruka"... Jos je bilo nadimaka.
Poslednja druzenja su bila iz Sava centra, on direktor predstavnistva "Djure Djakovica" iz Slavonskog Broda, ja u "Aviogenexu"...
Godine... 1985-1992!
Bio je beskrajno sarmantan, omiljen u drustvu, kavaljer...
Kafanski racun se nije mogao platiti od njega.
A duhovit, do bola.
Stariji brat Slobodana Bate Jelica, legende KK Borac, KK Partizan, reprezentativca ex YU, mog kosarkaskog uzora.
Prica, ma monolog, ali beskrajno zanimljiv i duhovit tece... Bez nekog narocitog redosleda, onako..
Svasta se pomenulo...
Bato je igrao stoni tenis, uspesno, ali kad je video da Mico trenira kosarku i on poceo.
Obojica su bili sjajni ucenici.
Od divnih roditelja, majke, prosvetnog radnika, oca, carinika. Mico je diplomirao na Pravnom i Ekonomskom fakultetu, Bato na Elektro- tehnickom. Obojica, u Beogradu.


Ali, najvise je pricao o Banjaluci. O gimnaziji.
O tome kako je trebalo da bude izbacen zbog sukoba sa prof.biologije, Ajsom. Spasio ga legendarni prof. Ivo Nakic. Kako je imao sve petice, sem cetvorke iz istorije kod prof. Mujcin(a)ovica. Iz inata je uzeo maturski rad iz istorije (bogumilski pokret).
Obisao citaonice u Sarajevu i Zagrebu i rezultat je bio...
Nikad takav maturski rad nisam procitao, rekao je prof. Mujcin.


Izvesna koleginica iz gimnazije u koju je bio zaljubljen bila je i ljubav tada poznatog fudbalera Partizana, Sombolca. Nudjene su i pare da odustane, da se "odljubi". Nije hteo.


Obe kcerke su uspesne i zive na Manhattan-u.
Ja sam po inerciji, onako tiho, dodao... "u Njujorku?! "...
Ne, nego u Ljubljani, seretski je potvrdio Mico.


Zna da se krajem maja meseca okupljamo, mi kosarkasi, iz celog sveta.
"Da te povezem, da ides...? Bilo bi lepo da vidis drugare?!
Ili, dobar deo njih. Idemo, a? "
"Neka... Prejake bi bile emocije. Bolje ovako."


Eto, pozeleo sam nasem dragom Mici mnogo dobrog zdravlja. I srece! Ziv bio!




Thursday, May 16, 2019

Irfan Horozović: Punjene ptice i druge basne


Sve te životinje imaju jednu zajedničku osobinu – ubio ih je nadvojvoda Ferdinand (onaj isti koji je dokončao svoj život u Sarajevu). Ispod svakog izloška je naziv i mjesto na kojem je stvorenje ustrijeljeno. Osjetio sam pojačane damare u trenutku kad sam vidio risa i pročitao da je živio i skončao, zna se kako, u našim krajevima.
Doletjeli su labudovi sa sjevera i sletjeli na naše poznato jezero da se odmore prije daljeg puta. Tu im je bio uobičajeni zastanak. I tu su ih dočekali. Bili su to hrabri lovci iz okolnih sela. Dočekali su ih i zapucali iz svih oružja. Kakav masakr… Ne zna se je li iko iz tog jata preživio, ali se zna da je jedan lovac donio mrtvog labuda preparatoru i zamolio da ga ispuni uvrnuta vrata.
Stručnjaku je to bilo neobično te je zapitao zašto bi labud bio u tom neprirodnom položaju.
“Kad ga stavim na njegovo mjesto u sobi, izgledat će kao da gleda televiziju”, odgovorio mu je lovac.
Ta je priča otkrila šta se dogodilo na jezeru. Na našem krvavom labuđem jezeru. I, s obzirom na vrijeme kad se to dogodilo, bila je uvod u mnoge još strašnije masakre.

Često zastajemo i objedujemo na putovanju.
Mnoge naše krčme na putu obiluju ispunjenim životinjama.
Goleme mladice i štuke okružuju stolove.
Sokolovi.
Orlovi.
Ponekad i medvjed.
Svaki put se začudimo i pitamo ko ih je ulovio.
Neke je ptice, nažalost, jedino tako moguće vidjeti.

Poznavao sam jednog čovjeka koji se time bavio. Bio je zaposlen u muzeju i primjerci koje je načinio (uz one prethodnika) pričali su svoju priču o našim šumama i vodama. Inače, bio je posve narodski čovjek. Volio se družiti. Igrao je i pjevao u društvu prepoznatljivom u tom kraju. Vidio sam ga u jednoj predstavi. Bio je u narodnoj nošnji, pušio na starinski način i, sve u svemu, tako se i ponašao. Kao da je živio neki drugi život dok je bio na sceni. I istinski je uživao u tome.
S tugom sad pomišljam da tog društva više nema. Kao ni velikog broja ljudi koji su tu živjeli. Ostale su samo prostorije iznad čijeg ulaza piše neko drugo ime i unutra se događaju neke sasvim druge stvari. Nema, naravno, ni njega. Ono što sad vidim u svom sjećanju djeluje gotovo nestvarno.

Postoji u Češkoj zamak Konopište. Lijep zamak sa zanimljivom historijom. Međutim, pamtim ga kao najveću izložbu prepariranih životinja koju sam ikad vidio. Sve te životinje imaju jednu zajedničku osobinu – ubio ih je nadvojvoda Ferdinand (onaj isti koji je dokončao svoj život u Sarajevu). Ispod svakog izloška je naziv i mjesto na kojem je stvorenje ustrijeljeno. Osjetio sam pojačane damare u trenutku kad sam vidio risa i pročitao da je živio i skončao, zna se kako, u našim krajevima. Broj ubijenih životinja govori da je nadvojvoda odstreljivao gotovo svaki dan. Takva su mu bila i putovanja. Sa svakog je donosio trofeje. Zaista nevjerovatno. I on je duhom u svom zamku-muzeju. U svojoj spomen-sobi (njegova Sofija, iz plemstva nižeg reda, skrivena je u niši iza zavjese). Nevjerovatno.

Tu je negdje početak frazema i novog života onih koji su se probudili ispunjeni nečim o čemu ne žele ni razmišljati. Analize teorija zavjera ostavljaju punjene ptice i druge životinje nezapaženim. Možda zato što su tako uočljive i prisutne te se čini kako su oduvijek tu. Nikad u svom nastupu nemaju nimalo zazora. Zašto bi i imali? Ide im više nego dobro.

Punjene ptice koračaju po fotografiranim i filmovanim stazama svijeta (o zmijama, štakorima i čagljevima neki drugi put).

Vrlo su uočljive u dijelu koji bismo mogli nazvati našim. Okrenu kljun lijevo, zatim desno i onda nešto i progovore. Osobito kad im se daje neko priznanje što nije rijetko.

Govore samilosno.
Ljekovito.
Dugo govore ponekad. Uživaju.
Govore riječi.
Riječi.
Riječi.

Vidio sam nedavno jedan takav prizor. Jedva sam se sabrao koliko ih je bilo na jednom mjestu. Šareno jato, ali ipak jato. Gusak je kazao kako će se potruditi da nam pomogne. To je valjda vidio kao smisao priznanja njemu. Puran je potom, s gotovo identičnim naglaskom, ponovio njegove riječi. Patak je šutio i mislio nešto svoje. Strvinar iza njih blago je skupljao svoje papire i smiješio se. Nevjerovatno. I istinito.
Neki dan mi se učinilo da na ekranu vidim labuda. Bio je to samo trenutak. I nije bio animirani film. Labud je bio u odijelu, njegovane kose i brade. Stalno je, dok je govorio, uvrtao svoj vrat.
Gusak i puran, također svečane odjeće i izgleda, stajali su iza nj. Bio je tu i patak. Naravno, i neizbježni strvinar. Oči su im ipak više zračile lovačkim nego ptičijim nadahnućem.
Tu fascinaciju nikako ne mogu zaboraviti.

Irfan Horozović (Stav)

Wednesday, May 15, 2019

Miljenko Jergović: Duško Trifunović, pjesnik i stihoklepac


Bilo je dječaka u školi koji bi po sav dan smišljali rimovane rugalice, i djevojčica koje bi u spomenare umjesto tipiziranih spomenarskih formula i odnekud prepisanih stihova upisivale slične takve formule i stihove, koje bi same smislile. Dječaci će, kada odrastu, postati majstori u sastavljanju svadbenih zdravica - tamo gdje takve zdravice još uvijek postoje - novojunačkih pjesama u desetercu i pohvalnica narodnim vođama, smišljat će najbolje, obično rimovane, natpise za trasparente i parole pred proturežimske demonstracije… Djevojčice će, pak, kada odrastu sastavljati majstorske tužbalice pred sahrane ili će zabavljati djecu i unuke šaljivim rimovanim komentarima na račun komšiluka i istim takvim uputama za snalaženje u svakodnevici, koje će ponekad, iglom i koncem, ispisivati na komadima bijelog platna, pa ih zatim vješati po zidovima kao kuhinjske ukrase.
U najsuvremenijem će slučaju takvi dječaci i djevojčice odrasti u izvanredne kopirajtere i marketinške stručnjake, koji će posmišljati sve one reklamne slogane, parole i nove uzrečice, što će ih zatim pamtiti generacije.

Njihov dar, dar kopirajtera, autora svadbenih zdravica i grobljanskih tužbalica, u vrlo je dalekoj vezi s književnim darom. Zajedničko im je da se služe riječima. Ali nema gotovo nikakve dodatne veze s pjesničkim darom. Poezija nije stihoklepstvo. Za poeziju nije potreban stihoklepački dar, pa ga većina pjesnika, uključujući i genije rime i sroka, zapravo nema.

Među rijetke pjesnike, velike pjesnike, među najvećim u našim svjetovima, koji su istodobno bili sjajni i vrlo daroviti stihoklepci, spadaju, recimo, Bertolt Brecht, Ivan Slamnig i Duško Trifunović. Sva trojica umjeli su misliti u vrlo kratkim, eliptičnim i ritmiziranim frazama, i mogli su, svaki na svoj način, ispjevati i najprozniji i najprozaičniji tekst pod kapom nebeskom. Osim što su mogli, to ih je i veselilo. Brecht i Trifunović pisali su namjenske tekstove, koje su na svaki način nastojali odvojiti od svoga pjesništva. Brecht je to činio u svrhu političke agitacije, ali i za pisanje kazališnih songova. Trifunović je pisao tekstove za zabavne i pop-rock izvođače, te za ponekog narodnjaka. Tko god bi ga zamolio, on bi mu i napisao. Da je taj posao naplaćivao onako kako se među zlobnicima i zavidljivcima govorkalo, samo bi se od tog posla obogatio. Ivan Slamnig malo je drukčiji slučaj. On se umijećem i radošću stihoklepstva služio u pisanju poezije. Stihoklepačkim je umijećem postizao pjesničke efekte, stihoklepstvom se ponekad rugao poeziji, poezijom je gradio spomenik stihoklepstvu. I bio jedan od najvećih pjesnika ovoga jezika, uopće.

Duško Trifunović napisao je najmanje 303 namjenska teksta, koja je zatim snimilo stotinu i devedeset četvero izvođača. Mnoge od tako nastalih pjesama nalaze se na gramofonskim pločama, kazetama i kompakt diskovima, ali ih je mnogo i u fonotekama bivšeg Radija Sarajevo i bivšeg Radija Novi Sad.
Bogomir Mijatović novosadski je rock kritičar, povijesničar rock’n’rolla u Vojvodini, bivši glazbeni urednik na radiju, novinar, neobično temeljit i akribičan čovjek, koji svojim temama prilazi na način leksikografa i enciklopedista. Duško Trifunović mu je, pretpostavljam, postao opsesivna tema kada se kao izbjeglica, kao muhadžir, našao u Novom Sadu. Veliki pjesnik, koji je u međuvremenu ostao bez grada, zemlje i zavičaja, u Vojvodini će steći konačni dom i grob. (U našem slučaju, a možda i inače, vjerojatno je najuputnije kulturnu pripadnost i identitet nekog pisca i umjetnika određivati po - grobu.) Mijatović se za njega vezao, te se još Duškova života počao baviti poslom kakvim se drugdje bave cijeli instituti: prikupljao je snimke njegovih pjesama, presnimavao ih, analizirao razlike između zabilježenog i otpjevanog teksta, bilježio datume, imena izvođača, eventualnu namjenu snimke, te na taj način katalogizirao nepregledni materijal, koji će tek kao cjelina dobiti neki smisao.

Tako nastaje knjiga od 605 stranica, koju 2018. pod naslovom “Pamtite me po pjesmama mojim” objavljuje novosadski Prometej, i u kojoj su - čini se - sve snimljene i sačuvane pjevane pjesme Duška Trifunovića. U njoj je stihoklepačko djelo Duškovo, koje bi često, pod sigurnom rukom majstora, prelazilo u ozbiljnu poeziju, da bi se zatim, u skladu s potrebama žanra, vraćalo stihoklepstvu.

Premda će ga se generacije pažljivijih slušatelja sjećati po pjesmama Bijelog dugmeta i Zdravka Čolića, najviše je kompozicija po Trifunovićevim tekstovima napisao Gabor Lenđel (46), slijede Narcis Vučina (34) i Ranko Boban (26). Izvođač najvećeg broja njegovih tekstova je grupa Teška industrija (31). Pa Vajta (25) i Narcis Vučina (24). Pjesma s najviše različitih snimaka je “Ti si mi bila naj, naj”, koju je uglazbio Gabor Lenđel, a postoji u devet verzija.

Duško Trifunović pisao je u ona sarajevska i jugoslavenska izgubljena, davna doba ono što nitko drugi ne bi mogao ni znao. Recimo, pred zatvaranje Zimskih olimpijskih igara, tog najvećeg mirnodopskog događaja u povijesti grada, hitno je trebalo napisati pjesmu za ceremoniju rastanka. Tako je nastao tekst za pjesmu “Lijepo je bilo u Sarajevu - do viđenja u Kalgariju”, koji će uglazbiti Nikica Kalođera, a pjesmu će snimiti Plesni orkestar i mješoviti zbor RTV Zagreb, a mi ćemo je samo jednom čuti, ali je po vragu nikad nećemo zaboraviti. Danas, trideset i pet godina kasnije, otkrivam sebi prvu strofu ove pjesme:

Rastanak je kruna svake ljubavi
Neka suze olimpijski sjaju
Što je lijepo da se ne zaboravi
Da što duže uspomene traju

Sviđa mi se to - Neka suze olimpijski sjaju, ali ono po čemu se ova nabrzinu napisana pjesma pamtila i zbog čega je bila efektna, istina više domaćinima nego gostima, bio je refren, koji, premda malo nepravilan, čuva ritam deseterca. Ritam u kojemu se riječi našeg jezika najduže čuvaju i pamte.
Zanimljivo je čitati tekstove Duška Trifunovića za pjesme po narudžbi političkog trenutka. Za razliku od drugih, među njima i nekih nacionalnih klasika i kasnijih nacionalističkih bardova, on nema ispjevanu (kao ni neispjevanu) pjesmu o Titu. Ali, recimo, ima cijeli ciklus tekstova o ženama iz Bosne i Hercegovine, narodnim herojima Jugoslavije. Pjesme su se našle na konceptualnom albumu onodobnog sarajevskog ženskog hora Aprilke, koji me, na žalost, tada nije zanimao, pa ga nikad nisam imao u rukama ili na gramofonu. A bilo bi zanimljivo. Naziv LP-a je malo podugačak: “Pozdrav Desetom kongresu SSO BiH - Pjesme o ženama narodnim herojima”. Nakladnik: Republička konferencija Saveza socijalističke omladine Bosne i Hercegovine.



Najzanimljiviji je tekst Duška Trifunovića za pjesmu “Vahida Maglajlić”, posvećen banjalučkoj heroini, jednoj od onih figura koje traju i izvan konteksta epohe. Evo ta tri četverostiha:

Mogla si biti kaduna mlada
koju gospodin prosi
bez muških briga i bez jada
što tvoje vrijeme nosi

Mogla si bolje čekati dane
ponosna sestro Vahida
al ti si znala za tuđe rane
i umrla bi od stida

Dobro si znala da treba ići
i preko Prijekoga suda
kud idu braća Maglajlići
kroz ono vrijeme čuda


Vahida je bila jedno među desetero djece u oca Muhameda, šerijatskog suca, i matere Ćamile. Poslije četverogodišnje osnovne i ženske stručne škole, babo je nije puštao na fakultet, iako je željela za braćom ići u Zagreb. Dalje se školovala sama, u otporu i prkosu.
Kada je počeo rat, bile su joj trideset i četiri. Odavno povezana s komunističkom ilegalom, u svibnju 1941. postaje članica partije. Ustaše je uhićuju u listopadu iste godine, kao važnu osobu u ilegalnom pokretu. Muče je, ali ona im ništa i nikog ne odaje.
Dvadeseti je prosinac 1941, kada je spremaju odvesti pred Prijeki sud u Zagreb. Vahida Maglajlić im bježi skokom kroz prozor. Skupa s drugaricom Danicom Marić skriva se po Banjoj Luci, i pred novu 1942. bježe u partizane.

Sudjeluje u borbama, i prvoga travnja 1943. gine u njemačkom napadu na Bosanski Novi. Čitava njena obitelj, svi njeni Maglajlići, u ratu su sudjelovali kao antifašisti, partizani.
Eto, od toga je Duško Trifunović napravio tekst za pjesmu, koju nitko više ne zna i ne pamti, ali pjesma je i dalje važna, kao što je i Vahida Maglajlić važna, važno je ono za što se ona borila i za što je pala. Činjenica poraza nije njezinu ideju i vjeru učinila nevažnom. Suprotno mišljenjima lakomislenih i lakoumnih, pobjede i porazi ne čine razliku između važnog i nevažnog. Tako je barem među ljudima.

Slično je i s Duškom Trifunovićem. Premda, za razliku od Vahide Maglajlić, nije bio nikakav heroj, i on je, u istom ratu kao i Vahida Maglajlić, konačno poražen. Srećom, postoji knjiga koja je mogla posvjedočiti njihovu povezanost. Tko bi, da nije bilo njezina sastavljača, ikad znao da je Duško Trifunović napisao tekst za pjesmu o Vahidi Maglajlić, u kojem je tako tačno i bolno ispisao razloge Vahidine borbe. Smrt od stida zbog tuđih rana nešto je što se danas teško može razumjeti. Zato više nema ni pjesnika kakav je bio Duško Trifunović.

Miljenko Jergović (Radio Sarajevo)

Tuesday, May 14, 2019

Stvarni cilj!


Cilj Milorada Dodika nije pripajanje Republike Srpske Srbiji!

Njegov stvarni cilj je pripajanje Srbije Republici Srpskoj!

Monday, May 13, 2019

Most Radija Slobodna Evropa: Zveckanje oružjem u BiH

‘’Da li je u Bosni i Hercegovini počela trka u jačanju i naoružavanju policijskih snaga?’’ - pitao je Omer Karabeg, novinar: Ivanu Korajlić, izvršnu direktorku nevladine organizacije Transparency International (Banjaluka) i Adnana Huskića, političkog analitičara (Sarajevo).




IVANA KORAJLIĆ: Izmjenama zakona o policiji predviđa se ne samo formiranje rezervnog sastava od 1000 policajaca, nego se i proširuju ovlaštenja policijskih službenika što može dovesti do ozbiljnih kršenja ljudskih prava i upotrebe policije u političke svrhe, čega je bilo i do sada. Sada se to samo legalizuje.







ADNAN HUSKIĆ: Možete samo zamisliti kakvu bi reakciju izazvalo izvođenje naoružanog rezervnog sastava policije Republike Srpske na međuentltetsku liniju ili njihovo patroliranje u povratničkim naseljima u Republici Srpskoj. Danas se zvecka oružjem i sa jedne i sa druge strane u ambijentu bremenitom strahom i nepovjerenjem.






KORAJLIĆ: Dovoljno je da na ulicu pošaljete i manji broj od 1000 rezervnih policajaca koji neće proći adekvatnu obuku, da neko od njih zapuca kad malo više popije, pa da sve to eskalira do neviđenih razmjera.

HUSKIĆ: Ako sudimo po Dodikovim potezima, dalo bi se zaključiti da on uvodi vojsku na mala vrata, iako Dodik uvijek ima dvije priče za dvije publike ili sto priča za sto publika, ovisno o tome s kim razgovara, kome se obraća i u kom kontekstu i kapacitetu to radi. To je još jedan od poteza u cilju jačanja prerogativa Republike Srpske koje on po pravilu ističe kada se nađe u društvu sa srbijanskim predsjednikom, bez obzira koji je predsjednik u pitanju, zato što ih je Dodik do sada promijenio najmanje tri.

KORAJLIĆ: Sve to zajedno podsjeća na početak devedesetih. S jedne strane, imamo potpunu indolentnost međunarodne zajednice, a, s druge, i kada međunarodni predstavnici reaguju, lokalne vlasti to potpuno ignorišu. Teško je očekivati i da će se građani pobuniti, pogotovo kada su suočeni sa takvim represivnim aparatom, kao što je onaj u Republici Srpskoj, koji prijeti da će hapsiti kako mu se prohtije.

HUSKIĆ: Ovo sadašnje nadmetanje oko rezervne policije može izmaći kontroli. Vara se onaj ko misli da - kada naoruža hiljadu ljudi i pusti ih na ulicu bez odgovarajućeg treninga i jasnog mandata - može u potpunosti kontrolisati situaciju.

(Radio Slobodna Evropa)

Friday, May 10, 2019

Izlozba Mersada Berbera u Zagrebu

Mersad Berber je i Petrovcanin i Sarajlija i Zagrepcanin, ali i nas sugradjanin, Banjalucanin! 
Prije svega, Mersad Berber je svjetski priznat slikar i vrijedi truda otici na njegovu izlozbu u Galeriji Klovicevi dvori u Gornjem gradu koja ce trajati do kraja juna ove godine.
Neka vam fotografije koje sam snimio budu samo mala ilustracija onoga sto cete dozivjeti na ovoj izlozbi.



















Thursday, May 09, 2019

Sretan vam Dan pobjede nad fasizmom!



Danas je praznik kojim se slavi dan pobjede nad fasizmom u Drugom svjetskom ratu! 

U Drugom svjetskom ratu fasizam je porazen!

A onda su devedesetih, u ratu na Balkanu, antifasiste i njihove potomke pobijedili potomci onih koji su u Drugom svjetskom ratu porazeni! 

I sada, ti potomci slave pobjedu antifasista nad njihovim precima!

Kojeg li apsurda! Kojeg li licemjerja!

Wednesday, May 08, 2019

Aferim Milorade!


Pozdraviti vod postrojen u pocast nekog drzavnika na njihovom jeziku je uobicajena drzavnicka praksa. Ako je taj vod turski onda je pozdrav "Merhaba asker" normalan i uobicajen.
Tako je uradio i Mile Dodik, covjek koji na svoj nacin glumi drzavnika, pa cak i predsjedavajuceg predsjednistva BiH - drzave koju ne priznaje.
I da se ne radi o covjeku koji se dnevno razbacuje oprecnim izjavama koje sezu od ultra-nacionalizma do mirotornog liberalizma - zavisno od prilike i potrebe, ta bi vijest bila samo jedna od dnevnih vijesti. Ali kad to uradi on, onda je, zbog svega sto je prethodno izjavio i uradio to vijest koja izaziva, prije svega, podsmijeh. 

Sloziti sve oprecne izjave i djela ovog "drzavnika"bio bi dugotrajan - ali jalov posao.
Jer on je vec odavno na putu bez povratka!

Hajde da nas bar ovih nekoliko slika podsjete na put ovog "drzavnika" - makijaveliste.






Monday, May 06, 2019

In memoriam: Zdravko Ćosić - Ćos


U noci izmedju subote i nedjelje, u 69. godini, otisao je jos jedan dobri Banjalucanin.
Otisao je muzicar i muzicki pedagog, koga su svi od milja zvali Ćos.
Citav zivot je prozivio u banjaluckoj muzici, radio u RKUD "Pelagic", predavao muziku u OS B. Ćopić u Boriku, bio jedan od osnivaca Djecjeg hora "Vrapcici", Festivala narodne i starogradske muzike, dirigent Gradskog tamburaskog orkestra, do svog zadnjeg dana vodio Ansambl koji je nosio njegovo ime...

Svojom muzikom i tamburicom uvezivao je rastavljene dijelove bivse Jugoslavije.

Hrabro, uz pomoc porodice i muzike, ne dozvoljavajuci drugima da osjete kroz sta prolazi, dugo se borio protiv teske bolesti.

Pocivaj u miru dobri covjece Zdravko Ćosiću!

Porodici i prijateljima iskreno saucesce.

Komemoracija Zdravku Ćosicu bice odrzana 7. maja u 11 sati u Domu kulture (Banskom dvoru), a sahrana istog dana u 14 sati na Novom groblju na Pobrdju.

Bijelo Dugme Đurđevdan je

Saturday, April 27, 2019

Hristos Vaskrse!


Svima vama koji slavite zelim sretan Uskrs!

Ahmed Burić: Žižek vs. Peterson: je li bog mašinovođa?


Oni stariji će se svakako sjetiti, a onima mlađima su vjerovatno pričali da su se ljudi u bivšoj Jugoslaviji, a pogotovo u Bosni i Hercegovini, početkom sedamdesetih godina prošlog vijeka, budili u neko doba noći kako bi pratili boks mečeve Muhameda Alija. Mitske borbe iz Kinšase, Las Vegasa ili Manile svuda su po svijetu budile iznimno zanimanje, a što se nas u Bosni i Hercegovini tiče, biće da nikako bez značaja nije bila činjenica da je Cassius Clay, pod utjecajem pokreta Nation of Islam, 1961. postao Muhamed Ali, i tako, pored bokserskih titula osvojio i srca muslimana cijeloga svijeta. Sjećam se crno- bijele slike, i bunovne krmeljavosti u mostarskoj Cernici, i toga da nikada, zapravo, nisam vidio ko je pobijedio, osim što bi u nekom narednih dana čuo od starijih kako je meč završio.
Ta su vremena zauvijek prošla, i teško je danas zamisliti da se svijet na taj način da mobilizrati. Previše je marketinških ‘mečeva stoljeća’, a premalo pravih šampiona, tako bi se krajnje pojednostavljeno dao predstaviti taj segment sportske kulture. Svijet više ne zna, a i ne zanima ga previše ko je prvak u kojoj asocijaciji, jer je kapitalistička ‘logika’ medijskog napumpavanja, zapravo, obesmislila ne samo boks, nego i većinu drugih sportova.

Ali, ko je ikada mogao pomisliti da će za “meč” stoljeća biti proglašeno sučeljavanje dvojice intelektualaca. Slovenački filozof Slavoj Žižek i kanadski psiholog Jordan Peterson, u debati sreća: marksizam protiv kapitalizma, najavljeni su kao pop – zvijezde, a baš tako su i napunili dvoranu Sony Centra u Torontu, uglavnom i rezerviranu za velikane masovne kulture.

Cijena karata je iznosila od 500 do 1500 dolara, i to, očigledno nije bila nikakva prepreka da planu kao za utakimice “play offa”. I bez obzira na besmislenost “sportskog” odmjeravanja snaga u ‘filozofiji’ - odmah se vidjelo kome je u svemu tome neprijatnije. Analogiju o NBA play offu (Toronto, je inače, prošao prvi krug i ide na Philadelphiju) koju je na početku ispalio Peterson, Žižek nikako nije skontao, a vidjelo se i snebivanje dok je mediator, poput voditelja u ringu, nabrajao sve akademske reference koje je za (zar već!?) sedamdeset godina života skupio ljubljanski superstar – Cocaine Hegel, kako ga nazivaju ciničniji mediji. On je, bez obzira na to da li ga simpatišete ili ne, u ovom kulturnom prostoru, ipak, negdje doživljen kao “naš”, tako da ovaj tekst unaprijed priznaje određene navijačke sklonosti. Hja, ljevičarstvo. Ili, ljevičarenje, kako vam drago.

S druge je strane, na domaćem terenu, što većina medija uporno zaboravlja, sjedio psiholog, guru za samopomoć, ma šta to značilo, protivnik političke korektnosti, kulture vrijeđanja, grupnih identiteta i totalitarizma. Što iz neke opće perspektive može nešto značiti, ali je kao pozicija vrlo teško održivo. To je racionalni, hladni, zgodni muškarac na kraju pedesetih koji je “razvalio” tržište svojom knjigom 12 savjeta za život: protivotrov za haos, i to tradicionalističkim pristupom, odnosno potragom za smislom u Jungovskom pravcu biblijskih arhetipa. Te stvari obično “rade” kod desničara, pa su njegova predavanja u Evropi uvijek iznimno posjećena, i često ih organiziraju crkva i njezini sateliti.

“Kralj Jastoga”, kako ga zbog teorije hijerarhije (a malo i zbog hohštaplerskog pristupa) zovu mediji, krenuo je u debatu tako da pokaže da je kulturni marksizam najveći neprijatelj socijalnih teorija i društva uopće. Stari sportski komentatori, kad smo već kod ringa i borbe bi rekli - “kakav danak neiskustvu”, dok stari gledalac prenosa čiji se stream naplaćivao 15 dolara, nije mogao da vjeruje da sluša loše predavanje iz teorije društva. Odjeven kao lik iz sapunice o životu odvjetnika na Manhattanu, Peterson nam je ispričao da je suvremeno kapitalističko društvo meritokracijskko, da razlike u njemu nastaju na osnovu sposobnosti, s(a)vjesnosti i životnih ciljeva. ‘Ajde, rekao bi stari Bili Piton i vjerovatno odustao od gledanja susreta koji je, zapravo, ljudima trebao odgovoriti na pitanje svih pitanja. A ono je šta je sreća?
Za Petersona, i tu bi se moglo reći da je dostigao najvišu tačku svog nastupa – sreća nije nešto trajno, nego nešto što čovjeka zatekne, što ga, narodski rečeno snađe, i onda mu valja s tim deverati.

Nasuprot toga, Žižek, pomalo balkansko – socijalistički tvrdi da, kao u narodnim pjesmama sreće nema, a kako se čovjek ne rađa drugi put, valja mu se s tom nesrećom biti, i na bitnu mjestu postojati. Ali, ne u centru moći, nego na margini, kaže Slavoj, koji je tokom (preduge) debate nekoliko puta bio onaj pravi, onaj kojeg smo zavoljeli u osamdesetima: duhovit, ciničan, pomalo brutalan, i svjestan činjenice da njegova filozofija ne može promijeniti svijet, ali može čovjekov pogled na stvari. Zato je, u jednom trenutku, i poentirao tako da je rekao da ga je nemoguće uvjeriti da postoji svjetlo na kraju tunela: “Da, ali to je vlak koji dolazi s druge strane i ide direktno u vas!” Vic, u čemu se “Elvis kuturne teorije” razlikuje od većine svjetskih filozofa, i čemu duguje jedan dio planetarne popularnosti.
Htijući do kraja navesti Petersona da ispriča šalu – za šta Mr. Lobstera bog očigledno nije dao – Žižek je ponudio pregršt ideja za razmišljanje koje impliciraju najmanje dvije važne stvari: prva se tiče boga, a slijedi doktrinu koju je veliki ruski pisac iznio u misli – “ako ne postoji bog, onda je sve dozvoljeno.” Žižek to pobija uzimajući za primjer ISIL i globalni terorizam, rekavši da oni i te kako misle da bog postoji, i sve im je dozvoljeno. U tom smislu je dodao i citat Isusa, koji na križu, u trenutku kad priziva boga i pita ga -“zašto si me ostavio?” – postaje ateist. U tom trenutku, i sve do kraja “meča”, Peterson je postajao sve manji, sve se više slagao sa Žižekom, a stvar je završila jedino kako je i mogla: pomirljivim stiskom ruke, i zaključkom da se dvojica suprotstavljenih titana u nekim stvarima slažu i više nego što su očekivali.

Što, na kraju, i nije lose, ali je, nekako “nedovoljno” za ispunjenje očekivanja o sučeljavanju stoljeća. Jer, nakon svega, ostaje samo jedno pitanje: ako je markisam takvo zlo, i ako je prevaziđen, zašto ga Peterson i danas smatra najvećim neprijateljem. O.K. , komunizam je propao, ali je li Žižek blesav kad tvrdi da će na kraju pobijediti? Jer, na kraju, valja vjerovati da je u svakog čovjeka usađena ideja jednakosti. Bilo boga ili ne bilo. I još nešto, uvijek je najvažniji lični primjer: Peterson je novce od karata i streaminga, normalno, zadržao za sebe, dok ih je Slavoj Žižek dao u dobrotvorne svrhe.

Da završimo s boksom , kad smo već krenuli s njim. Kad su legendarnog kubanskog boksera, “amaterskog” prvaka, Teofila Stevensona pitali da li bi boksovao s Muhamedom Alijem, za cijenu od million dolara koliko su nudili promotori, on je odmahnuo rukom i rekao da ne želi učestvovati u kapitalističkim ujdurmama.
“Šta je million dolara naspram ljubavi osam miliona ljudi?” – rekao je, misleći na Kubance koji ga vole. Žižeka, eto, nismo prestali voljeti i nakon pune participacije u kapitaističkom cirkusu, a ono što ga je spasilo je smisao za humor. I činjenica da preko toga nije zaboravio ko je i odakle dolazi.
Sa strane svijeta u kojoj je svjetlo s druge strane tunela obično voz koji ide direktno u vas. Gdje postoji još samo više nego krhka nada da je mašinovođa koji ga vozi , sami – bog.

Ahmed Burić (Radio Sarajevo)

Thursday, April 25, 2019

Muke po Milutinu



Ovo je Milutin, jos jedna zrtva Samsung Mobilnog telefona!

Telefon nije eksplodirao, vec mu je zena pronasla password!

Wednesday, April 24, 2019

Bilježnica Robija K.: Juriš u šetnju

Moj dida sa Šolte je bijo kod nas doma u Splitu. Dida je mene pitao: ‘Malac, oš poć sa didom u šetnju?’ Ja sam rekao: ‘Oću!’ Dida je rekao: ‘Aj onda se spremi, pa da gibamo!’ Ja sam rekao: ‘Evo, samo da obučen patikice!’ Onda sam ja uletijo u hodnik za obuć se. Dida je isto navuka jaketu i stavijo je na glavu kapu francuzicu. Onda je moja mama pitala: ‘A di ćete vi dva?’ Dida je njoj rekao: ‘Idemo u komunizam!’ Mama je piljila u njega sa zinutim ustima. Tata je u kužini spustijo novine i zakolutačijo je sa očima. Dida je njih pitao: ‘Jel ima kakvih potpitanja?’ Mama je rekla: ‘Nema!’ Tata je rekao: ‘Nema!’ Dida je rekao: ‘Okej, onda doviđenja!’ Mama i tata su rekli: ‘Doviđenja!’

Za dvi ure smo ja i dida vratili se doma kod kuće. Dida je nosijo veliku narančastu kesu. Mama je nas pitala: ‘Onda? Kako je bilo u komunizmu?’ Dida je rekao: ‘Prva liga! Donili smo malo ribe da napraviš brujetić za obid!’ Tata je rekao: ‘N bava kua? A koju ste ribu donili?’ Dida je provirijo u narančastu kesu i rekao je: ‘Tri škarpine, četri repa od grdobine, po kila ugora, par feta zubaca i dvi šake škampi da daju flejver!’ Mama je rekla: ‘Muko irudova, pa to je sve oborita riba! Biće ste je platili kišu isusovu! Odakle van šoldi?’ Ja sam rekao: ‘U komunizmu se ništa ne plaća, mama!’
Mama je stisnila oči i zarežala je: ‘Nego šta? Dobiva se džaba?’ Ja sam njoj rekao: ‘U komunizmu ti važi pravilo – svakome prema potribama, od svakoga prema mogućnostima!’ Dida je rekao: ‘Igzaktli, unukiću, sve si dobro skužija! A nama je danas bila potriba da izimo jedan pristojan brujet, jel tako?’ Mama je vrtila sa glavušom i rekla je: ‘A znaš šta, čako, ovo je stvarno čak i od tebe malo tu mač jadno!’ Dida je pitao: ‘Šta je jadno?’ Mama je rekla: ‘Pa nemoš vodit dite na ribarnicu i govorit mu da je to komunizam!’ Dida je nagnijo se prema mami i rekao je: ‘A znaš li ti, ćerce, šta je reka sveti Paval Korinćanima?’ Mama je rekla: ‘Ne znan!’ Dida je rekao: ‘Ko ne viruje, može se jebat!’
Sutra ujutro smo mi obitelj marendali u kužini. Onda sam ja dida pitao: ‘Didac, oćemol u šetnju?’ Dida je rekao: ‘Naravska stvar! Evo samo da se obučen, pa pičimo!’ Onda je dida uletijo u hodnik za obuć postole i stavit kapu francuzicu. Ja sam isto navlačijo patikice. Onda je mama pitala: ‘A di ćete opet vi dva?’ Dida je rekao: ‘Idemo u komunizam!’ Mama i tata su dignili po livu ombrvu i vrtili su sa glavušama kao da mi dva smo skrenili na kvasinu. Dida je pitao: ‘Jel možda neko oće poć sa nama?’ Mama je rekla: ‘Ne, hvala!’ Tata je rekao: ‘Ne, hvala!’ Dida je rekao: ‘Okej, onda doviđenja!’

Za dvi ure smo ja i dida vratili se doma kod kuće. Ja sam imao novu Dizelovu jaketicu. Dida je imao novi mantel. Plus sam ja imao i nove adidaske. Plus je dida imao i novi francuzicu. Mama je pitala: ‘I? Kako je bilo u komunizmu?’ Dida je rekao: ‘Trista smista! Uzeli smo nešto robe šta
nan je tribalo!’ Mama je pogledala u mene i podviknila je: ‘Čoviče, pa to je Dizelova jaketa! To košta ka svetog Petra kajgana! Otkud van šoldi za to?’ Ja sam rekao: ‘U komunizmu se ništa ne plaća, mama!’ Mama je dreknila: ‘Pa koji će ti kurac Dizelova jaketa, magarče, ako je dobra i ona od Varteksa?!’ Dida je rekao: ‘To šta u komunizmu svako dobiva prema svojin potrebama, ne znači da su nan potrebe male! Tojest da moj novi mantel nije od Huga Bosa!’ Mama je od šoka začepila labrnju.

Posli je za obidom moj tata didi rekao: ‘Čuj, fosilac, sad bi stvarno moga malo zakočit sa tin cirkusom o komunizmu!’ Dida je njemu rekao: ‘Komunizam nije nikakvi cirkus, zete, nego idealan poredak! Ako tebi ne paše, sve okej, al meni i mom unukiću komunizam savršeno odgovara!’ Tata je rekao: ‘Daj, čoviče, pa nismo imbecili da nan uvaljuješ spiku ka da on postoji!’ Dida je rekao: ‘A jebiga bože, ti onda ne viruj!’ Tata je ušutijo i prčkao je sa perunom po pijatu. Dida je rekao: ‘To ti je ka religija, zete! Čim viruješ u boga, znači da ga ima! E, tako ti je i sa komunizmom!’ Tata je rekao: ‘Znan, jebate, al to znači da ga ima samo u tvojoj mašti!’ Dida je rekao: ‘A jel ti sin ima Dizelovu jaketu iz mašte? I jesil juče možda obidva izmišljeni brujet?’

Onda je mama didi rekla: ‘Ne mogu virovat, majkemi, ti si sa godinama sve luđi i luđi!’ Dida je njoj rekao: ‘A ti si u godinama kad ti je kapitalizam totalno ispra mozak! Jasna stvar da ti je komunizam špansko selo!’ Mama je pitala: ‘Šta ti to znači, jebate?’ Dida je rekao: ‘Moraš bit ili dovoljno star da se komunizma sićaš ili dovoljno mlad da u njega viruješ! A ako si u srednjin godinama, jeba si ježa! Ne znan skoro nikoga u srednjin godinama ko nije ljuta reakcija i sluga krupnog kapitala!’ Mama je podviknila: ‘Ja san znači sluga krupnog kapitala?!’ Ja sam rekao: ‘Tu old tu roknrol, tu jang tu daj!’ Dida je nakeserijo se prema meni i rekao je: ‘Oćemol mi sutra u šetnju, unukiću?’
Naveče su mama i tata ležali u krevi u mrkloj mrakuši. Mama je tati rekla: ‘Takvog debilčinu ja nisan u životu vidila, časna rič! Bolesnik je spreman potrošit tri vagona šoldi samo da nan vadi mast i prodaje jeftinu komunističku propagandu!’ Tata je rekao: ‘Nastavi li ovin tempom, u tri dana će spucat pet misečnih penzija!’ Mama je rekla: ‘Ja mislin da je već sad sa karticon zagazija u debeli minus!’ Tata je rekao: ‘Ma znaš šta, jebe mi di je on zagazija!’ Mama je rekla: ‘A i meni isto!’
Sutra ujutro smo mi obitelj marendali u kužini. Onda je dida mene pitao: ‘Malac, oćemol u šetnju?’ Onda je mama uletila: ‘Jel opet idete u komunizam?’ Dida je rekao: ‘Šta, al bi i ti pošla sa nama?’ Mama je rekla: ‘Pa znaš da bi mogla! Iman jaku potrebu za novin postolima! Al ne bi da budu neke bakandže od Peke ili Borova, nego od Blahnika, Prade ili slične pizde materine!’ Dida je rekao: ‘Aj spremi se onda, šta čekaš!’ Mama je zaletila se u hodnik da će se poć obuć. Dida je za njom rekao: ‘Jedino moraš pripazit da slučajno nisi klasni neprijatelj! Ka šta je općepoznato, klasni neprijatelji u komunizmu žestoko najebu! Tu nema milosti, brale!’ Mami je uletila zbunjoza: ‘A šta in radite?’ Dida je rekao: ‘A kako kad, ćerce! Nekad smo ih znali višat na bandere! Ili bi ih izveli pred narodni sud i po kratkon postupku ubekili sa metkom u čelo!’

Mama je gledala u dida sa raskrivljenim ustima. Tata je uletijo: ‘Pa kako mi možemo bit klasni neprijatelji, jebaga irud?! Ne možemo sa ovin plaćama izdurat do kraja miseca! Meso jedemo samo nediljom!’ Dida je rekao: ‘Eee, a šta je sa virom u besklasno društvo, zete, a? Jel tebi poznato da je sumnja jedan od sedan smrtnih grija u komunizmu?’ Tata je rekao: ‘Nije mi poznato!’ Dida je rekao: ‘Zašto bi neko ko ne viruje u komunizam živija u komunizmu? Aj reci, jel bi to bilo logično? Mi uvjereni komunisti smo oduvik svin srestvima branili komunizam od njegovih protivnika!’ Mami i tati je uletilo tupilo od nekužitisa. Dida je rekao: ‘Okej, istina je da višanje i streljanje više nisu u điru! Malo se taj odnos prema klasnim neprijateljima ipak modernizira!’ Mama je pitala: ‘Pa šta in radite danas?’ Dida je rekao: ‘Ukrademo in kreditne kartice i zajebavamo ih da idemo u komunizam!’

Robi K. (IIIa)
Viktor Ivančić (Peščanik)

Tuesday, April 23, 2019

Ubijen Slaviša Krunić

Sinoc je likvidiran Slaviša Krunić, čovjek koji je Bosnu i Hercegovinu smatrao svojom drzavom, covjek koji je imao hrabrosti da kaze da je i Srbin i Bosanac.

Kako bi rekao ministar policije RS, ime mu necu ni pominjati, u RS je stanje redovno i bezbednost na visokom nivou! U pravu je, ali samo za njega i njegovu kamarilu!

Ovo ubistvo je poruka svim ostalima koji misle drugacije. Za njih je stanje u RS je i nesigurno i opasno.

Neka normalni i hrabri covjek Slavisa Krunic pociva u miru. Neka pravda stigne one koji su organizovali i izvrsili njegovo ubistvo!



Smrt fasizmu - sloboda narodu!

Aco Ravlić: ODJEĆA NE ČINI ČOVJEKA



Godinama je nalikovao na vuka samotnjaka. Uvijek je na sebe skretao pažnju svojim izgledom - veliki šešir prekrivao je podugu sijedu kosu, na nogama drvene klompe. Dok su zaprežna kola mogla ući u grad, rado je dolazio s kolima koja su vukli volovi drugih rogova (poput onih u Istri), uz koje je, obavezno, pješačio. Takav je izgledao Lazo Delić, čovjek s diplomom bečkog univerziteta, svjetski putnik, bogataš ali iznad svega osobenjak. Mogao je, da je htio, živjeti "u svili i kadifi", ali je radije odabrao slobodan život u kućici slamom prekrivenoj, pod velikim hrastom stogodišnjakom, koji se nalazio na sredokrači između današnjeg pružnog prijelaza za Trapiste (iza livnice) i novopodignutih hala tvornice TAS.

Lazo Delić je bio istinski znalac, govorio je više svjetskih jezika, znao odlično matematiku, fiziku, sve toliko dobro da su mnogi držali (i hitili njemu na instrukcije) da je profesor matematike i fizike, a on je bio diplomirani agronom.

Brojne su anegdote o osobenjaku Lazi. Jedna nalikuje na onu davno ispričanu o Behram efendiji, koji je čitao knjige i čuvao stado, pa se putnici i velikodostojnici iz onog davnog doba čudom čudili. Lazo je iznenadio Nijemce dvaput, u miru kad su kao turisti hodili ovim krajem, a drugi put u početku posljednje njemačke okupacije.


Na početku Lazina “boemskog" života, početkom četrdesetih, njemački bračni par zaustavi vozilo i, mješavinom našeg i njemačkog jezika, upitat će Lazu Delića, koji put vodi u centar grada.
Iznenadiše se odgovoru na čistom, književnom njemačkom, pa će, više za sebe, izraziti čuđenje, ali na francuskom, u stilu “vidi, tko bi rekao da tako govori jedan odrpanac".
- - Ako želite mogu vam reći i na francuskom, sve što vas zanima.
Iznenađeni turistički par brže bolje zahvali i pobježe - posramljen.

Nekoliko godina kasnije, sada već Lazu Delića koji se odjenuo bio u 'trošniju' odjeću, počet će ismijavati nadmeni okupatorski - njemački podoficiri, šaleći se ružno na njegov račun.
Slušao to boemčina Lazo. Pustio ih da što više kažu, da čuje što misle o njemu. I nastavio svojim putem, a oni pokraj njega voze usporenim gasom. Kad je zaključio da mu ih je već dosta, Lazo se zaustavi i prozbori; dakako, na perfektnom njemačkom.
- - Odjeća nikad nije odražavala znanje i status pojedinca.
- - Nadmeni "Švabovi'', pričao je Lazo, ostadoše ko osupnuti - bez riječi, pa Lazo nastavi svoju prodiku.
- - Lijepo bi bilo ako biste se zastidjeli a jednom za svagda znajte da u ovom narodu vrijedi poslovica – ''Odjeća ne čini čovjeka".

Imao je tom prilikom Lazo Delić sreću - nadmenost okupatorskih podoficira je naglo ispuhala. Ispričavali su mu se. Ostali su s njim u razgovoru i Lazu Delića častili cigaretama, pogotovo kada im je pokazao zahvalnicu njihovog vođe, Firera Adolfa Hitlera, na čestitci koju mu je poslao.


Aleksandar Aco Ravlić ('Banjalučke vesele anegdote')

Monday, April 22, 2019

Banja Luko, sretan ti dan oslobodjenja!

Danasnji vlastodrsci bi da mijenjaju dan oslobodjenja i da ga iz Drugog svjetskog rata premjeste u Prvi u kome je Banjaluku oslobodila srpska vojska. Zato oni sada 22. april slave kao Dan grada a ne kao Dan oslobodjenja grada.

 Najvaznije im je isticati dan kada je srpska vojska oslobodila grad. I zato treba zaboraviti da je dan oslobodjenja 22. april koji se slavio decenijama jer tog dana 1945. godine Banjaluku su od fasista oslobodile jedinice narodnooslobodilacke vojske koje su cinili ne samo Srbi,  vec i Srbi i Hrvati i Muslimani i svi koji su se borili protiv fasizma. Dok je nas koji jos pamtimo i koji smo rasli u ovom gradu treba da ponavljamo istinu:

22. april je dan oslobodjenja naseg lijepog grada koji nam sada najgori medju nama otimaju.

I ova promjena u nazivu dana koji se slavi je jedna od perfidnih kako bi se  pokazalo da u ovom gradu nikada uz Srbe nisu zivjeli i Hrvati i Muslimani i svi ostali, da se pokazalo kako su u ovom gradu sve znacajno sto je uradjeno - uradili Srbi.

A istina je da jesu radili i Srbi, ali zajedno sa svojim komsijama Muslimanima i Hrvatima.

Jedino sta su u ovom nasem gradu uradili samo Srbi je da su devedesetih iz njega istrjerali svoje komsije Muslimane i Hrvate. Ali ne svi Srbi, vec oni najlosiji medju njima, koji su na zalost i danas na vlasti. I zato se danas zvanicno 22. april u Banjaluci vise ne slavi kao dan oslobodjenja.

22. aprila 1963. sam na proslavi obiljezavanja dana oslobodjenja grada tadasnjim odbornicima Banjaluke  u ime pionira Banjaluke cestitao dan oslobodjenja rijecima koje i danas pamtim:" Drugovi odbornici, dozvolite da vama, narodnim odbornicima grada Banja Luke, ispred pionira cestitam dan oslobodjenja naseg lijepog grada..."


Smrt fasizmu - sloboda narodu!

Sunday, April 21, 2019

Friday, April 19, 2019

Franjo Šarčević: O nekim momentima turbo-folk spisateljstva

Notre-Dame i divljaštvo turbo-folk vjernika i turbo-folk nevjernika


Jutros je grupa djece u Kongu dobila kantice i lopatice, ušla u duboku rupu i nije izašla van dok nije napunila kantice. Za slabije upućene, u Africi imaju dva Konga, ovaj veći se službeno zove Demokratska Republika Kongo, veći je od Bosne i Hercegovine gotovo 46 puta i ima preko 90 milijuna stanovnika. Djeca u Kongu, među kojima ima i sedmogodišnje djece, išla su kopati rudu koja se zove koltan. Taj koltan će zatim dobiti papire u susjednoj Ugandi, biti prodan u Singapur, odatle u Hong Kong, a na kraju će završiti u novom mobitelu ili laptopu. Naime, iz koltana se dobivaju dva važna i rijetka metala, niobij i tantal, koji svoje važno mjesto nađu od mobitela do magnetnih rezonatora u bolnicama. Posvjedočit će vam o putevima koltana, primjerice, vrhunski ratni reporter Zoran Marinović.

Koliko sutra, netko će od nas, na primjer Vedrana Rudan, otići kupiti laptop, tom kupovinom podržati robovski rad djece, dati deset metaka jednom od pobunjenih afričkih generala koji će maloljetnoj djeci dati puške u ruke, i na tom laptopu napisati, primjerice, tekst o licemjernom Zapadu, licemjernim kršćanima i tako dalje, koji hodaju svijetom i ubijaju te usput troše svoj novac na gluposti kao što je obnova više od 8 stoljeća stare katedrale Notre-Dame u Parizu.

Spomenuta Vedrana Rudan nije spomenuta slučajno. Istina, ona nije jedini primjer ateističkog talibana na našem govornom području, uvjerenog da činjenicom da nije vjernik automatski treba da postane barbar koji nema veze s ljudskom civilizacijom i koga se najveličanstveniji spomenici ljudskog stvaralaštva, utemeljeni između ostalog i na monoteističkim religijama, jednostavno ne tiču i od kojih uvijek ima nešto preče. Također, ona nije jedini primjer prostaka ponosnog na vlastitu ignoranciju kojemu sijanje mržnje prema određenim skupinama, utemeljeno na idiotskim generalizacijama, postaje kruh svagdašnji. Tȁ puna je zemlja neciviliziranih bedaka koji će, da navedem neke primjere, u svakom muslimanu vidjeti džihadistu, u Židovu neprijatelja planete, u svakom Srbinu agresora na Bosnu, u svakoj nereligioznoj osobi Vedranu Rudan ili – evo primjera kojim obiluje opus spomenute tekstopisačice – u svakom katoličkom svećeniku silovatelja djece.
Razlika je u tome što je Rudan popularna, veoma popularna, prava regionalna zvijezda čije se knjige štampaju na tone. I što će njezine pisanije o “jebenom” zločinačkom Zapadu iza kojih vrišti u nebo vapijuće neznanje i površnost koja uzrokuje fizičku bol u kori velikog mozga, ilustrirane srceparajućom slikom uplakanog djeteta, a posvećene izgaranju katedrale Notre-Dame u Parizu, za samo par sati nakon objavljivanja podržati više od 21.000 ljudi, a proslijediti oko 5.500 njih, uz još par tisuća komentara podrške. Ti deseci hiljada ljudi, ponovimo gradivo, sa svojih stotine hiljada elektroničkih uređaja u koje je ugrađen rudnički rad kongoanske djece – usput spomenimo, gotovo svi stanovnici Konga su kršćani, da otklonimo neke sumnje koje se mogu pojaviti kod rudaniziranog čitatelja – mantrat će o gladnoj djeci u Jemenu i Siriji, o zlu i licemjernosti Zapada, i tako dalje. Svatko sa svoje ideološke pozicije, svatko u skladu sa svojim kućnim mržnjama.

Koltan je samo jedan primjer, no dobar da pokaže da smo svi skupa u svijetu koji nije savršen i koji nikada neće biti savršen. Tko misli da hoće, vjerovatno je propustio časove evolucije i historije. I Rudan je samo jedan primjer, no dobar da pokaže mnogo: primjerice, da banalnost i površnost ogrnuti tobožnjom pravedničkom uplakanošću jako dobro prolaze u ovom nesavršenom svijetu, te da je dovoljno u škrabanjima redovno upotrebljavati neku od formi glagola jebati da bi bio proglašen hrabrim i neustrašivim.

Takva pisanja nekoga tko je zvijezda naše turbo-folk spisateljske scene, daju legitimaciju svim onim nebrojenim hiljadama manje ili više anonimnih građana i malograđana Zapadnog Balkana, koji su se radovali vatri koja guta spomenik kulture, svatko iz svojih razloga. Turbo-folk pravoslavci našli su važnim da se sjete Kosova i njegovih manastira i da Notre-Dame skupa s Albancima proglase krivim za njihovu sudbinu. Jedina dobra stvar u svemu tome je – da se poslužim riječima jednog anonimnog korisnika društvenih mreža – edukativne prirode: zahvaljujući požaru u Parizu, mnogi Srbi su saznali da na Kosovu uopće postoji Bogorodica Ljeviška.

Turbo-folk muslimani svoju radost su iskazali pričanjem šta su oni sve proživjeli i kako je teško muslimanima pod čizmom zlog Zapada. Odjednom je gotovo tisućljeće staro umjetničko djelo postalo krivo za situaciju u Siriji, Jemenu i Palestini. Dajem jednu ruku u notredamsku vatru da apsolutna većina takvih ne bi znala na karti pokazati Jemen niti zna tko tamo ratuje, da misli da je Izrael veći od Federacije BiH i da ne zna tko vlada Gazom, a tko Zapadnom obalom, a obje ruke da je apsolutna većina takvih dala nula maraka za pomoć Bliskom istoku i provela nula sati volontirajući među izbjeglicama.

Ono što ujedinjuje turbo-folk pravoslavce i turbo-folk muslimane mržnja je prema Zapadu, koju ispoljavaju u pauzi viber-razgovora s članovima obitelji u Austriji, Njemačkoj, Francuskoj i Americi.
Turbo-folk ateisti, nesvjesni da Notre-Dame nije neka obična crkva i nije samo svetinja mrske Katoličke crkve, također su dočekali svojih pet minuta. Idući logikom njihovog neznanja, sutra bismo prioritetno trebali krenuti u rušenje egipatskih piramida – jer nije valjda da podržavamo faraone kojima robovi grade grobnice; zatim u rušenje koloseuma – jer nije valjda da podržavamo rimske careve koji uživaju u gladijatorskim borbama; radovati se eventualnom rušenju crkve-džamije-muzeja Aja Sofija – jer nije valjda da podržavamo bizantske careve željne vlasti i dominacije i osmanske sultane željne vlasti i dominacije, a ne odgovara nam ni trenutna turska vlast; sve u svemu, praviti se da nemamo veze s tisućama godina povijesti naše civilizacije i krenuti od tačke na kojoj su stali Crveni kmeri u Kambodži.

Turbo-folk katolici ovaj put su ožalošćeni, no jedini krivac toj činjenici jest što je Notre-Dame katolička crkva. Da nije, već bi s nekima od gore pobrojanih našli zajednički jezik. Zato su se potrudili da pronađu definitivne krivce i prije nego je istraga počela.
Vratimo se na koltan. Ustvari, dovoljno je o njemu rečeno. Svi mi koji ujutro pijemo kavu i imamo tri obroka dnevno, a pogotovo ako imamo i više od toga, imamo dovoljno razloga da plačemo nad sudbinom onih koji su daleko od te sreće, ne treba nam nesreća u Francuskoj da nas podsjeti. Uskoro će topli dani, a zatim i ljeto. Kome će pasti na pamet da novac koji planira potrošiti na bilo koju formu ljetovanja donira jemenskoj djeci, ili barem nekoj od stotina siromašne djece u svojoj zemlji?
Nitko takve stvari od nas, naravno, i ne traži, ako ne brojimo neke likove iz knjiga starostavnih. Ono, pak, što bi se moglo jest da nešto naučimo o svijetu, da ne postajemo olako rulja bilo kojeg
banalnog populiste, da ne budemo ponosni na ignoranciju, da shvatimo da smo proizvod jednog dugog i postepenog razvoja čovječanstva, da se civiliziramo. I da mantranjem o nečijoj licemjernosti ne uskačemo sami sebi u usta. Pisac ovog teksta barem je svjestan da se dobar dio njegove komocije temelji na nečijem kopanju.

Franjo Šarčević, Prometej.ba

Monday, April 15, 2019

Branko Perić: Dunje, bezdušnost i tuga

Pročitah da je Komunalna policija u Banjaluci donijela rješenje da se uklone dvije sadnice dunje i spomen-ploča (Davidovo srce), koje su građani zasadili i postavili na godišnjicu prve sahrane Davida Dragičevića, na ušću potoka Crkvena u Vrbas - mjestu gdje je pronađeno njegovo mrtvo tijelo.
Te simbolične znakove ljudske duše ostavili su Davidovi prijatelji i poklonici kao ljudski znak poštovanja i ljubavi. Na ovoj nesrećnoj planeti mnogo je takvih znakova ljudskog poštovanja i sjećanja.
Na tom tužnom mjestu, plemeniti Banjalučani su prethodno uklonili smeće i uredili zapuštenu obalu, da bi ostavljeni znakovi imali i nešto od ambijentalne plemenitosti. Dok su to radili, zapisuje novinar, sa zidina gradske tvrđave budno ih je motrio čuvar državnog pečata (policijski inspektor). Ove simbole nesrećne sudbine mladića ukloniće, po svemu sudeći, radnici gradske čistoće, na način kako su "očistili" i Trg Krajine krajem decembra prošle godine.
Vlast koja nije mogla da sačuva obale Vrbasa od kesa, frižidera i drugih kućnih olupina, potrčala je da ih sačuva od zasađenih dunja i srca oblikovanog od prirodnog kamena! Ne smetaju joj deponije smeća po obali Vrbasa i Crkvene, ali joj smetaju sadnice dunje na uređenom prostoru. Ta ista vlast, pokazalo se, nema zakone koji će otkriti Davidove ubice, ali ima zakone koji će opustošiti uređen prostor i ukloniti najtopliju ljudsku poruku ubijenom mladiću! Treba li ovom bezumlju komentar!?
Plače mi se od količine neljudskog u tragičnom slučaju Davida Dragičevića! Po svemu sudeći ubijen, bačen u kanalizaciju, mrtav je vrijeđan i sramoćen, na kraju mrtav prognan, da bi se, evo, i njegov duh progonio! Da li je moguće da toliko bezdušnosti ima u glavama i srcima ljudi koje je čovjek izabrao da vrše vlast?
U poplavi tuge isplivava mi pred očima sudbina nesrećnog Čehovljevog kočijaša koji razvozi pijance do dugo u noć i pokušava svakom od njih da ispriča kako mu je sin umro! Nesrećni čovjek bi da podijeli svoju tugu, ali ga niko od putnika ne želi čuti. Na kraju, ispričao je tužnu priču svom konju nakon što je prevezao posljednjeg pijanog putnika.
"Bože, kakvo je ovo vrijeme u kojem živimo!", vrisnuo je Andrej Tarkovski u svom Dnevniku "Martirologija 1970-1986". Taj vrisak, koji dopire iz prostora pravoslavnog duha i nade, opominje me i čini nespokojnim. Kome bi današnji čovjek mogao da ispriča tugu što ga svakodnevno zapljuskuje dok gleda kako se oko njega sve ruši i umire? Vrisnuo bi, kao Tarkovski, kada bi ga imao ko čuti. Vrisnuo bi, ali njegov vrisak pohlepna i bezdušna gomila opijenih moćnika neće čuti! Neće ga čuti jer je onaj koji ga nadzire sa vrha gradskih bedema svoju bezdušnost i surovost doveo do apsurda. On je postao čovjek bez traga duše.
Pomahnitala gordost je kroz istoriju odbijala da čuje glas razuma. Čuvari državnog pečata, opijeni nezasluženom visinom, ogrezli u moći koja im se smiješila, umazani slašću novca, uprljani ljigavim rukama lažova i laskavaca, svjesni da im tuđa propast donosi korist, nezaustavljivo su tonuli u provaliju bez dna. Nisu posustajali u bezobzirnoj grabeži i otimanju, nemilosrdnom traćenju i trošenju, gloženju u grabeži i omrazi i uživanju u primitivnoj osveti. Jedno su pričali, drugo radili, jedno pisali i potpisivali, a drugo činili, tužakali se i optuživali, i ne trepnuvši, lažno se zaklinjali. Nadnosili su se nad svojom prazninom, ne videći svoje unakaženo lice. Sve su činili da se samo oni čuju i da se samo njima klanja i zaklinje. Tako je propala moćna Vizantija, tako je stradalo Rimsko carstvo.
Oni koji su naredili uklanjanje sadnica dunje i ploče sa mjesta tragične smrti Davida Dragičevića, u svojoj bezdušnosti, ne znaju da se duh ubijenog Davida Dragičevića ne može ukloniti sa mjesta gdje je zločin isplivao jer je sjećanje na zlo i zločin trajnije od njihovih bijednih života. Oni ne znaju da će poslije njih na vlast doći neki drugi ljudi koji će zasaditi nove sadnice i na mjestu zločina postaviti neke nove ploče kojima će obilježiti upravo njihovu bezdušnost. Njihovo bezumlje doživjeće osudu neke nove vlasti jer se svaka vlast hrani grijehom i idiotizmom prethodnika.
Šta će učiniti gradska komunalna vlast ako svakog jutra na istom mjestu, ili nekom drugom mjestu u gradu, ponovo osvanu sadnica i kamena ploča kao simboli Davidovog stradanja? Hoće li gradska uprava uvesti dežurstvo kako bi se Davidov duh protjerao iz grada? Šta će učiniti ako jednog dana grupa buntovnih studenata, Davidovih kolega, u studentskom kampusu postaviti spomenik Davidu? Hoće li komunalci i policija krenuti da ga ruše?
David Dragičević više nije samo ubijeni mladić. David je postao metafora vlasti u službi zločina. Protiv metaforom oblikovane svijesti niko nije dobio bitku. Svaka nova reakcija vlasti produbljivaće bunt i tražiti otpor.
"Uzvišenost savremenog čovjeka je u protestu. Slava onome ko iz protesta spaljuje samog sebe pred nemom gomilom, i onima koji izlaze na trgove i protestuju sa plakatima i parolama osuđujući sebe na represiju, i svima koji kažu 'ne' egoistima i karijeristima i bezbožnicima. Treba se uzdići iznad prava na život, u praksi spoznati smrtnost našeg tela u ime budućnosti, u ime besmrtnosti... Ako je čovečanstvo spremno za to, onda još nije sve izgubljeno", poručuje Tarkovski u svom Dnevniku.
Uzalud, današnji čovjek je spreman samo za ubijanje i rušenje.
(autor je sudija Suda BiH)
(Nezavisne novine)

Saturday, April 13, 2019

Koliko kosta Dzulijan Asanz?


Vjerovatno svi vec znamo sve o Dzulijanu Asanzu, osnivacu firme Vikiliks, australijskom drzavljaninu koji je, zahvaljujuci koristenju novih komunikacionih internet tehnologija otkrivao drzavne tajne koje su se nekada krile desetljecima ili su vjecno ostale tajne. Zahvaljujuci njemu i njegovim saradnicima pred cijelim svijetom su otkrivene drzavne tajne mnogih drzava. Ono sto mu se ne oprasta je sto je pred cijelim svijetom objelodanio  dobro cuvane tajne prljave politike Sjedinjenih Americkih Drzava.

U trenutku kada je, avgusta 2012. godine, bio pred hapsenjem "sklonio" se u Ekvadorsku ambasadu u Londonu. Tu je dobio politicki azil Ekvadora, zivio u prostorijama Ekvadorske ambasada u Londonu i, sve do prije par dana, bio zasticen od hapsenja i izrucenja Americi.
Prije tri dana, iznenada, Ekvador mu je uskracuje azil i omogucava engleskoj policiji da ga uhapsi. Trenutno je u engleskom pritvoru ali se ocekuje da ce za kratko vrijeme biti isporucen Americi, u kojoj ga ceka optuznica za drzavnu spijunazu i otkrivanje najcuvanijih drzavnih tajni.

Otkud iznenadna promjena u politici Ekvadora?

Odgovor je dao Medjunarodni monetarni fond samo dan-dva nakon Asanzovog hapsenja.

Ekvadoru, koji je u velikim finansijskim poteskocama, odobren je kredit od 4,2 milijarde dolara!
Kredit koji ce , vrijeme ce to pokazati, vjerovatno postati bespovratan.

Za toliko je prodan Dzulijan Asanz!

Friday, April 12, 2019

Akcija u Banjaluci: Zabraniti rad nedjeljom

Ranka Misic (Sindikat): Potpuno zabraniti rad nedjeljom!

Kao i u mnogo cemu drugome, kod nas u Banjaluci, stvari se postavljaju i rjesavaju naglavacke.

Najnovija akcija mnogih, pa i Sindikata RS, je da se potpuno zabrani rad nedjeljom u shoping centrima!

Razlog je valjda da bi se zastitili radnici.

Rad nedjeljom je uobicajen u cijelom svijetu jer bez svakodnevnog 24-satnog rada nekih sluzbi se jednostavno ne moze: bolnice, vatrogasci, policajci, restorani, prevoz, informativne kuce, prodavnice, trzni centri... i da ne nabrajam vise - rade 24/7, kako se to kaze.

Dakle, bez rada nedjeljom se jednostavno ne moze!
Ali bez primoravanja radnika da radi, mimo svoje volje, preko 40 sati nedjeljno - svakako da moze i mora!
A to su dvije potpuno razlicite stvari.

Pogresno je akciju voditi da se ukine rad nedjeljom - jer to je jednostavno nemoguce...
Ispravno je stititi radnika od primoravanja da radi preko odredjenog broja sati nedjeljno.

Prema tome, i Delta i Merkator i prodavnice i restorani u njima, treba da rade i nedjeljom, kao sto rade u cijelom svijetu, ali vlasnici tih prodavnica i restorana treba da obezbijede i plate dovoljno radnika koji ce pokriti sve dane u nedelji.
Sindikat bi trebao biti taj koji se, umjesto zalaganja da se smanji mogucnost rada i zarade, zalaze za sto vise mogucnosti da se radi. Istovremeno Sindikat bi trebao da stiti radnike od prekomjernog rada i trazi od vlasnika da zaposle dovoljan broj radnika za sve radne dane. 

Sve je to veoma jednostavno izracunati, a ako se ne zna onda se moze uciti od onih koji su ove probleme rijesili jos prije stotinu godina.

Related Posts Plugin for WordPress, Blogger...