Thursday, January 31, 2019

Totonto, januara 31.2019.

Toronto danas: -19C u zavjetrini. Ono sto osjecas, ako se slucajno nadjes vani, je -37C!!
Pa ti izidji vani! 
Sjecam se da sam prve zime nakon naseg dolaska u Toronto, bila je to zima 1993/1994., mlad i naivan ne znajuci sta "minus" znaci, izisao iz stana na -42C i prosetao do prodavnice da kupim cigarete i mlijeko za kavu. Ukupno 200-300 metara.
Taj  lijepi osjecaj kad ti se lice ledi, kada se prepadnes da ce se to desiti i mozgu, a vjetar prolazi kroz jaknu k'o kroz sito, nikada nisam zaboravio! Na nase zaprepastenje,  je te zime, na tim minusima i po snijegu Ilija, koji je dosao iz Rusije, dolazio na casove engleskog - biciklom!

Zbog svega toga - danas nikud ne izlazim!


Za utjehu, prognoza je da ce za cetiri dana biti +4C!
Tako se nekako, kazu, kalio celik!


Jovan Joco Bojović: PISMO

Jovan Joco Bojović
(31. I 2015 – 31. I 2019.)

Sunce kroz prozor...
Dozrijeva frezija žuta u kristalnom bokalu.
Topim pišinger šnite jezikom.
Šesnaest je sati.
Ne drijema mi se.
Hladnoća je napolju.
Pucketa vatra, dogorijeva hrastovina.
Stakla prozorska čista, dopiru zrake života.
Na »Bazaru politikinom« pišem.
Avioni »na nebesi« mimoilaze se.
Svako u svom koridoru . ..
Sretnu li se u istom, sudar je neminovan.
Sretenije prođoše,
zima se topi.
Dopire proljeće do nas: pticom sjenicom — pjevom i
sunčanom zrakom.
Pukće vatra u nama — proljeće.
Vrata se zemaljska i ljudska životu otvaraju.
Tepih zemlje treba o proljeću čitati umjesto novina.

Jovan Joco Bojović

Wednesday, January 30, 2019

Ovo je snijeg!

Ako mislite da je vec previse snijega napadalo i da vec jednom treba stati... neka vas utjese ove slike iz Norveske (ne iz Kanade)!






Tuesday, January 29, 2019

In memoriam: Zdravko Grebo

Ovako se od Zdravka Grebe oprostio Dragan Bursac:

1947. - 2019.

Ima tome 15 godina, slušam profesora Grebu u Sarajevu, priča kako je tzv. Bolonjski proces čista glupost koja kastrira znanje. U amfiteatru muk. Čini mi se da se sa Rođenim slaže jedino profesor Živanović i moja malenkost.
Nakon predavanja, otišli smo u mali bircuz fakultetski. Kaže meni Grebo, mali, Žile i ja lagano ateriramo, ali se ne damo. Ima li ko iz tvoje generacije kurčevit a sa mozgom? Reko, urijetko profesore, urijetko.
E, ako je urijetko, neće biti još malo niko, a diplome će se na kilogram kupovati, ko u Nadrealistima, kaže meni Zdravko.
Vrpoljim se i odgovaram, dok je Vas i Žileta neće, a zebnja me obuzima.
Puno puta smo se družili od tada, ali eto, ne znam zašto ovo ispričah.
Zbogom moj Rođeni!

Kada odeš a ne želiš i kada hladna Danska postane topli dom. Priča Bojana Nikića migranta u bolje

Slucajno naletih na intervju sa Bojanaom Nikicem, sinom nasih prijatelja Vere i Njake na portalu Gerila info, za koji do sada nisam ni znao. Poznajem Bojana od malih nogu i zbog toga mi je njegova prica bliza i znacajnija . Nudim je i vama da je procitate i vidite kako neko iz generacije nase djece razmislja o Banjaluci, Republici Srpskoj i Bosni i Hercegovini danas. Svjestan sam da ima i suprotnih misljenja, ali sam siguran da vecina mladih nije zadovoljna svojim zivotom u BiH. 

******************

Od 2013. godine do danas Republiku Srpsku je napustilo oko 125 000 stanovnika, podaci su demografa. Ono što je izvjesno jeste da Republici Srpskoj prijeti demografska katastrofa. Demografska situacija loša je u cijeloj Bosni i Hercegovini ali je naročito izražena u Republici Srpskoj jer prema nekim procjenama entitet je od završetka rata do danas napustilo oko pola miliona ljudi što je ogroman broj kada se ima u vidu ukupan broj stanovnika. Rezultati popisa 2013. godine pokazali su da u Republici Srpskoj živi oko 1,2 miliona ljudi od čega se na popisu njih oko milion izjasnilo kao Srbi. Demografi upozoravaju da je nakon popisa Republiku Srpsku napustilo još oko 125 000 a da je jasno da trend odlaska ne jenjava već se čak i povećava. Naročito zabrinjava struktura onih koji odlaze. Odlaze mladi ljudi koji treba da budu budućnost ove zemlje i društva nerijetko sa čitavim porodicama. Osim konstatovanja da problem postoji Vlada Srpske još ne čini konkretne učinkovite poteze koji bi zadržali mlade ljude u Srpskoj. Mladi uglavnom odlaze, ne toliko zbog novca koliko zbog poremećenog sistema vrijednosti u kojem uspijevaju najlošiji dok najbolji ukoliko nisu stranački opredjeljeni nemaju velike šanse.
Gerila info razgovarala je sa trideset-šestogodišnjim, dojučerašnjim banjalučaninom, Bojanom Nikićem koji već nekoliko godina sa porodicom živi u Danskoj. U Srpsku sada dolazi samo zbog roditelja, kao turista.
Kada i zašto ste se odlučili za odlazak iz RS odnosno BiH? 

O ozbiljnom odlasku iz rodnog grada sam počeo razmišljati pred sam kraj fakulteta, dakle 2010., mada sam se svo vrijeme studija bavio mišlju o životu negdje drugdje, čisto iz avanturističkih pobuda, nikako egzistencijalnih. Kasnije, razvojem političko-ekonomskih (ne)prilika avanturizam je pao u drugi plan.

Bojan ima fakultetsku diplomu banjalučkog stomatološkog fakulteta a i osnovnu i srednju školu završio je u najvećem gradu Republike Srpske.
Vi ste fakultetski obrazovani, zašto je postojala potreba da sreću potražite negdje drugdje?

Završio sam fakultet kao i moja supruga i vjerovatno sam se zato i odlučio za napuštanje BiH. Jer kako dopustiti da drugi uništavaju ono što smo godinama gradili, naša odricanja i odricanja naših roditelja da bi došli do diplome, pa da onda parče papira i nedostatak karaktera budu važniji od svega gore navedenoga. Puno je bilo razloga za odlazak. Između ostalih dva događaja su definitivno potvrdili našu odluku o odlasku. Prelomni događaj je otkaz mojoj supruzi u 3. mjesecu trudnoće, prvi dan nakon godišnjeg odmora, naravno, nedugo nakon što je rukovodstvu firme saopštila da je u drugom stanju. Drugi, je definitivno zacementirao našu odluku, moj otkaz u devetom mjesecu trudnoće moje supruge, u iznajmljenom stanu, bez ikakve sigurnosti i garanta za budućnost. Potrebu za odlaskom sam osjetio, i pored ovih nemilih događaja, jer sam se više puta uvjerio da bez angažovanja na pravoj strani tj. bez stranačkog aktivizma nema prosperiteta. Nisam mogao sebi dozvoliti da osobe koje po ničemu nisu bolje od mene, budu u prilici da mi odlučuju o životu. 
Jednom prilikom direktor moje osnovne škole mi je otvoreno rekao: “Uključi se u “našu kuću” (tada je bio slogan vladajuće partije nešto oko kuće) i za posao neće biti problema”, na šta sam se samo nasmijao i zahvalio. Krajem oktobra 2014. smo napustili Banjaluku.
Samo da naglasim da smo otišli dok sam bio zaposlen u jednoj farmaceutskoj kompaniji i pored toga radio u stomatološkoj ordinaciji.

Većina mladih ljudi iz Bosne i Hercegovine kao odredište nakon napuštanja BiH bira Njemačku. Skandinavske zemlje u posljednjih nekoliko godina su nakon promjene politike na vlasti pooštrile politiku prema migrantima i ulazak u te zemlje je postao teži za ljude bez EU papira. Bojan i njegova porodica su Dansku odabrali iz nekoliko razloga.





Kada odlazimo iz svoje zemlje koja odiše nesigurnošću i nepravdom, željeli smo da odemo negdje gdje je čovjek na prvom mjestu, gdje se ne moramo brinuti za one osnovne stvari za kojima mi žudimo, a npr. Danci o tome ne razmišljaju.


Danska kao izbor je bila iz više razloga. Imali smo prijatelje i dobre ljude koji su se ponudili da nas prihvate i da nam pomognu u početku, koji je bio sve osim lagan i jednostavan. Danska nam je kao država omogućila besplatnu školu jezika, koju ni jedna druga zemlja nema. Danska nam je u početku, kada nismo dovoljno zarađivali pomagala u plaćanju kirije, do nekih 50% kirije. Danska našoj djevojčici svaki mjesec daje odrećenu sumu novca, što će raditi do njenog 18.rođendana, kao i svakom  drugom djetetu.

Danska je jedna uređena zemlja u kojoj se zna šta se smije i u kojoj se red i zakon poštuje i tu nema izuzetaka. Zakonu podliježu svi jednako, kako kraljevska porodica tako i mi stranci. Kada smo birali zemlju, nismo birali gdje se može obogatiti, već smo birali takvu zemlju gdje nećemo ostati gladni i bez krova nad glavom, bez obzira šta nam se dogodi na poslu. Dosta je nesigurnosti za naredna dva života.


Kada sada pogledate svoje odluke da li se kajete zbog bilo čega? Možda zbog odlaska a možda jer to niste uradili ranije?

Bilo je mnogo grešaka u životu, poteza i ljudi ali od kajanja nema koristi, loše stvari odbacujem i na njima učim, ne kajem se. Kako vrijeme odmiče i kada pogledam u kakvom je haosu RS, cijela BiH, a posebno Banjaluka, sve sam ponosniji na svoju odluku. Uz odluku i ljude koji su ušli u naše živote definitivno uz ne mogu dodati riječ kajanje. Možda bi bilo bolje da sam otišao ranije ali ko to zna!? Možda je ipak ovako najbolje.

Bojan za naš portal priča da je život u Danskoj savršeno jednostavan jer postoje pravila, institucije i uređena država u kojoj je svaki građanin koji poštuje državu zaštićen. Ne podržava priče političara iz BiH koji narodu u našoj zemlji govore da je život na “zapadu” težak i da jedan čovjek da bi preživio mora da radi nekoliko poslova istovremeno.

U priče BiH  manipulatora i pljačkaša ne vjeruju ni oni sami. S kim oni to imaju kontakt od naših ljudi u inostranstvu kada su svu svoju familiju i prijatelje zaposlili u državnim institucijama i natovarili grbaču ovog napaćenog naroda??? To su njihove bajke kojima mažu oči ionako slijepom, i zaplašenom narodu. Danci i oni koji rade u Danskoj žive lijepe i bezbrižne živote. Ovo je zemlja koja važi za jednu od najsrećnijih zemalja na svijetu, a to definitivno ne može biti zemlja gdje ljudi rade dva ili više poslova da bi preživjeli.
 Poređenja radi, u Danskoj je minimalna zarada za sat vremena oko 25KM, dakle naglašavam NAJMANJA zarada, dok je sa druge strane u BiH PROSJEČNA satnica 5KM, cijena goriva je jednaka cijeni u BiH, a hrana nije puno skuplja od BiH cijena, a na akcijama se može naći i jeftinije nego u BiH. Luksuz su svakako automobili, restorani i kafići ali opet ljudi izlaze i petkom i vikendom ne možete naći slobodno mjesto.


Pokušavate li Dancima objasniti zašto ste pobjegli iz BiH, da li Vas razumiju?


Pobjegli je prava riječ. Razumiju zašto smo pobjegli ali ne razumiju da takav politički sistem postoji u srcu Evrope i da ljudi to trpe.

O povratku sa porodicom ne razmišlja.

U RS i BiH ću se rado vraćati ali kao turista, u posjetu familiji i prijateljima. Žao mi je što jedna tako lijepa zemlja ima tako lošu državu. 
Svojom voljom se neću vratiti.

U čemu su najveće razlike kada je u pitanju život u BiH i Danskoj?

Po mom mišljenju najveće razlike su u mentalitetu i načinu gledanja na život. Kod nas su pravila tu da bi se kršila, dok kod Danaca su pravila tu da bi se poštovala. Ovdje je jako jednostavno imati lagodan život, radi i igraj po pravilima i nema razloga za brigu.
Ljudi se raduju malim stvarima: lijepom vremenu, vikendu, vremenu provedenim sa porodicom, prijateljima. Materijalna bogatstva nije kulturno isticati, a drugačiji fizički izgled ili oblačenje ne izaziva zagledanje i čuđenje, svako živi svoj život i niko ti neće davati savjete ako ih ne zatražiš ali ako neko krene da zlostavlja nekoga na ulici ili da ga maltretira, može očekivati dolazak policije u roku odmah. Sportske/neuspjehe reprezentacije ne doživljavaju kao lične poraze/uspjehe. Sasvim je normalno da djeca bogatih roditelja rade na dijeljenju reklama, u McDonald’s-u ili bilo gdje drugo, jednostavno da nauče zaraditi i cijeniti novac.
Sa susjednim zemljama žive u slozi i raduju se jedni drugima.

(Portal Gerila info)

Monday, January 28, 2019

Tarik Ali: Nema razlike među političarima na Balkanu – različite grupe, različite bande dolaze i bogate se

Izvodi iz intervjua; autor: Adriana Piteša

Ako se ne pojavi alternativa, kapitalizam će preživjeti. Koliko god bio užasan, bez suvisle političke alternative nikakva mu se šteta ne može nanijeti. Ono što se može napraviti jest pripremiti alternativu, prikupiti što više ideja, iznijeti ih i raspravljati o njima. Nemojmo imati iluzije, kapitalizam će postati samo gori.
Situacija na Balkanu je daleko od idealne. U Srbiji te Bosni golem je broj ljudi bez posla, vlada neformalna ekonomija, kriminalne organizacije imaju golem utjecaj na političke strukture i određuju ishode događanja. Ni situacija u Hrvatskoj se bitno ne razlikuje. Stoga mi se čini iznimno važnim da počnemo konkretno raspravljati o tome što su nam alternative, što bi uopće mogle biti alternative unutar kapitalizma, što izvan kapitalizma, da pretresemo sve opcije.
Uostalom, te su teme već jako dugo skinute s dnevnog reda i čini mi se da je bitno da ponovno počnemo raspravu o njima.
Prvi veliki eksperiment sa socijalizmom započet nakon revolucije 1917. neslavno je propao. Svi smo svjesni toga da se radilo o neuspjelom eksperimentu. No, kapitalizam je podbacio najmanje 30 puta tijekom proteklih 200 godina i nitko ga ne smatra propalim projektom.
Socijalizam mi se, unatoč svemu, čini mnogo prihvatljivijom opcijom, pod uvjetom da počnemo iznova, svjesni pogrešaka i voljni da ih ispravimo. Razgovarao sam s brojnim ljudima i u Sarajevu i u Beogradu, koji o Titovu razdoblju govore kao o zlatnom periodu. Čest je taj osjećaj, a proizlazi iz toga što su se ljudima neke stvari podrazumijevale, imali su sigurnost na koju su mogli računati. Toga više nema. Nisam baš siguran da većina na Balkanu i u Istočnoj Europi potpuno otpisuje to razdoblje. Prije mi se čini da se pamti mnogo dobrih stvari. Slažem se, nije bilo idealno. Nedostajala je demokratska odgovornost, mogućnost javne kritike, javna rasprava. Sve su to bile pogreške sustava. No, vjerujem da bi se to moglo popraviti.
Regionalni blokovi
Mogao bih sad biti ironičan i reći da sam i ja među onima koji su profitirali raspadom Jugoslavije. Knjige mi se izdaju u četiri zemlje, praktički na istom jeziku, i to je smiješno. Nešto se mora učiniti ako želimo ići naprijed a ne da umjesto toga stvaramo umjetne barijere i granice u društvu, ekonomiji i kulturi. Ne samo na Balkanu, nego svugdje u svijetu zemlje se trebaju okrenuti stvaranju regionalnih blokova. No, za to je potrebna i politička volja. Ne vidim drugo rješenje. To je jedini način da društvo krene naprijed.
U slučaju Balkana to mi se čini i kao očito rješenje – nekakva postjugoslavenska unija, konfederacija, nazovite je kako god želite. Kad kažem ‘jugounija’, ne mislim pritom na neke čvrste saveze, nego na konfederaciju jednakih, ravnopravnih država u kojoj se nitko ne bi bojao stradavanja nacionalnih suvereniteta.
Političari kao svodnici
Političari su gotovo svugdje na Balkanu potpuno beskorisni. U Beogradu sam gostovao u jednoj od onih vrlo popularnih i veoma glupih televizijskih emisija u kojima vam prelijepe, krasno odjevene djevojke postavljaju beskrajno glupa pitanja. Tako mi je voditeljica postavila pitanje: ‘Evo, sad ste došli u našu zemlju. Jeste li se susreli s nekim od naših političkih vođa?’
Odgovorio sam joj: ‘Slušajte, da sam želio razgovarati o kriminalu, razgovarao bih s kriminalcima, da sam htio sklopiti neki posao, obratio bih se poslovnim ljudima. Ne trebaju mi političari kao svodnici.’
Isprva mi se samo nasmiješila, onda joj je doprlo do glave pa se vidno užasnula. Poslije mi je rekla da joj nitko u emisiji nije rekao takvo što.
To je moje mišljenje o političarima na Balkanu – koliko ja shvaćam, oni se samo bogate, a radi toga i ulaze u politiku. Jedina razlika u izmjeni različitih opcija jest u tome da različite grupe, različite bande dolaze i bogate se. Politika se ne mijenja, uvijek je ista i nimalo ne vodi računa o životu običnih ljudi.
Tariq Ali
Neizostavna crtica u razgovoru o Tariqu Aliju , jednom od najznačajnijih ljevičarskih intelektualaca današnjice, jest ta da su mu i John Lennon i Mick Jagger posvetili pjesme. Jagger je pjesmu “Street Fighting Man” napisao nakon što je bio svjedok antiratnih prosvjeda u Londonu 1968. godine kad su studenti probili policijski kordon i krenuli prema zgradi američkog veleposlanstva, a policija uzvratila. Studente je predvodio upravo Ali. Lennon mu je pak, nakon što ga je Ali intervjuirao, posvetio pjesmu “Power to the People”.
(Fenomeni)

Saturday, January 26, 2019

Aco Ravlić: Po pola, ko rođena braća

Iako su bili u dobrim odnosima David Štrbac i Petar Kočić razišli su se na pomalo čudan način, što je Petru bilo veoma žao. To je vidljivo iz priloga objavljenog u "Banjalučkim novinama" (malo poznat i zanimljiv pa sam ga 1974. uvrstio u svoju prvu monografiju o Banjaluci).

"Dokoličari iz banjalučke čaršije nagovorili sa Davida Strbca da potraži od Petra Kočića polovinu zarade koju je dobio štampanjem čuvene satire 'Jazavac pred sudom'. Ubjeđivali su ga da je ta tražbina pravno i moralno zasnovana, jer je on glavni junak satire i da je Kočić ustvari na njemu pare 'namlatio'.

Štrbac je zaista odlučio da istupi sa takvim zahtjevani pa je iskoristio priliku kad je Kočić sa većim društvom sjedio u trpezariji manastira Gomjenica.
Evo kako taj događaj opisuje jedan njegov suvremenik:

U neko doba noći banu u sobu, šantucajući neki mršuljavi čovječak, mokar i prokisao do kože. To bijaše glavom David Štrbac. Burno ga dočekaše svi, a najviše mu se Petar obradova, pa mu doviknu:
- Sjedi Davide, pa nam bešjedi šta ima novo kod vas u Melini.


Ali jest, David se uproštacio pa ni da mrdne. Samo vidiš kako mu se ispod raskvašene kape cijede crveni curci vode. Jedan brk mu pao niže, a onaj drugi sam koštunjavom rukom poteže bradi, odmjeri Petra ispod oka pa otpočne:
- Nije meni do šjedenja, Petriću, nego sam ja tebi poslom došo.
- Pa kazuj, brate, da čujem.
- Čuo sam, Petriću, i ljudi eglenišu, da si na meni zaradio grdne pare, pa je pravo i bogu je drago da i ja bar opanke promijenim.

Kočić se grohotom nasmija, a ostali ga popratiše. Htjede malo da se našali s Davidom, pa će mu sasvim ozbiljno:
- Ma, jesam, Davide. Zaradio sam na tebi goleme pare. Ama sam ja u tvoja usta svakojake besjede trpao, pa me radi toga sada Švabo progoni. Ako priznaš, da si ti to sve rekao podijelićemo te pare po pola, ko rođena braća. Evo ljudi pa neka drže za riječ.
Ponovo prasnuše svi u smijeh, a David iskolači oči, uzvjeri se, pa se najednom poče ispred Petra natraške povlačiti, tražeći 'šteku' na vratima.

Kad to primjeti iguman, ustade i htjede da ga zadrži ali se David izmače i ko šilo munu na vrata.
Petru je bilo vrlo žao, da se ova šala ovako po Davida svršila, pa je kasnije htio to da izgladi, ali je David izbjegavao svaki razgovor o tome. Stidio se Petra, a ljutio na one iz čaršije, što ga tako gadno nasamariše."

Aleksandar Aco Ravlić ('Banjalučke zgode i anegdote')

Friday, January 25, 2019

Na vijest o smjenama u MUP Republike Srpske


Svjeza, danasnja vijest da je ministar policije RS smjenio citavu hrpu rukovodilaca MUPa RS, medju njima vecinu onih koji su ucestvovali u aljkavom i glupom zataskavanju ubistva Davida Dragicevica.

Sve do danas se ministar policije Dragan Lukac grcevito, drsko i siledzijski borio da brani stavove i pozicije svojih nacelnika u policiji, optuzujuci pri tom za izdaju RS sve one koji su se usudili da sumnjaju i traze istinu.
Dotle je isla njegova odbrana odanih mu piuna.

I sada, nakon skoro godinu dana pobune onih koji nisu povjerovali u "istinu" koja im se nudila od najvisih rukovodilaca MUPa RS, sada kada je otpor onih koji nisu vise vjerovali u lazi, koji su smogli snage da se pobune i traze istinu po cijenu da budu prebijani od iste te policije, sada kada je osjetio da to nije vise sacica ljudi vec da se pretvara u pokret, sada se ministar Lukac dosjetio da nesto mora mijenjati.
Ne treba se zavaravati,  niti su te promjene sustinske niti on to zeli uradi. Njegov cilj, ponovo kao i svo ovo vrijeme od kada je na policijskoj vlasti, je smirivanje masa, zataskavanje stvarnih probema i zastita vlastodrzaca.

Do sada je mase naroda koji se buni pokusavao zastrasiti, optuzivati, hapsiti, tuci... Djelimicno je uspio, ali oni koje on stiti nisu bas time zadovljni jer osjete da je to samo privremeno, i vjerovatno od njega traze da ucini vise.

I on je to poslusao. Ucinio je "vise". Premjestio je svoje nacelnike (piune) sa jednog na drugo mjesto. Zamijenio ih onima koji ce raditi upravo isto sto i prethodnici. Jednoga je cak postavio na mjesto svog savjetnika, drugoga za rukovodioca Unutrasnje  kontrole MUPa RS!

Sta je promijenio! Bas nista! Nadam se da je to vecini onih koji citaju ovu vijest jasno.

Jedino sto se ponovo poigrao sa onima koji su dovoljno naivni da povjeruju u njegove i njihove istinske namjere da Policiju transformise u borce protiv kriminala bilo koje vrste u borce koji sluze  narodu koji ih placa! Upravo to je njemu nije cilj.

Ko to, iz ovog iznudjenog kozmetickog igrokaza, ne vidi - ne vrijedi mu ni sto je ovo procitao!

Dragan Bursać: Republiko Srpska, imena ti tvoga!



Hoćete jedan vic?
SDA i SNSD na zajedničkom sastanku dogovorili nastavak pljačke po svojim nacionalnim torovima, a narodu bacili kost da se glođe u vezi sa imenom RS-a.

Košćuraga narodu

E, pa, nije vic! Upravo se dogodilo! Zapravo, događa se po n-ti put. Jer, kada SDA i SNSD izađu na dogovoreni i unaprijed pripremljeni megdan, tu narod mora da strada. Nije to bitka od sinoć, to je borba od gotovo četvrt vijeka, uvijek sa istim akterima, uvijek ista, sa istim pravilima i, što je najžalosnije, sa istim rezultatima.
Predstava ide ovako: sastanu se glavari SDA i SNSD-a, onda se u duhu "dobrog dijaloga" promoviše ideja o nekakvom spuštanju lopte, potom se zajedno organizuje tim koji će nastupati u Savjetu ministara i ostaje onaj finiš u kojem su majstori ove igre nenadmašni, a to je bacanje košćurage zajapurenom narodu i ubiranje dodatnih nacionalističkih poena, dok se pokrivaju rupe u grubim radovima ovih interesnih organizacija.
Pa se tako čekalo manje od jednog dana, a SDA je pokrenula pravnu proceduru u vezi sa osporavanjem imena Republike Srpske.
Zašto se ne pokrenu ta inicijativa po saznanju da rukovodstvo RS-a, na čelu sa Dodikovim SNSD-om, jednoj firmi prodaje zemlju na kojoj je Tomašica, najveća masovna grobnica u Evropi nakon Drugog svjetskog rata?
Ili, zašto se ne zapitati o ideji imena entiteta pod kojim je počinjen genocid, recimo, kada po Banjaluci udaraju strojev korak Crvene beretke pod punom ratnom spremom? Zašto ne osporiti naziv Republike Srpske kada se vidi da je taj entitet klasična diktatura, u kojoj se na dnevnoj bazi hapse neistomišljenici?

Ne gledaj ovamo!

Đavo će ga znati zašto SDA, baš nakon sastanka sa čelnicima SNSD-a, pokreće pitanje imena entiteta Republika Srpska. Ili nije đavo nego zbir prostih fakata pod jednom kapom na kojoj piše "dođem ti, dođeš mi".
Treba nekako ljude odvratiti od Trga Krajine u Banjaluci, na kojem gospodare specijalci kao u Pinočeovom režimu, a članovi grupe "Pravda za Davida" žive život nalik onome u Varšavskom getu u Hitlerovom Rajhu.
Treba odvratiti pogled od onih kolona narodnih što preko slovenačkog konzulata doslovno bježe iz Dodikovog malog diktatorskog kraljevstva. Na koncu, treba skloniti pogled dobrih Bošnjaka sa prozora pod kojima se vidi potop politike SDA, koja je dovela i do egzodusa narodnog i do prelijevanja vlasti na lijevi blok.
A kud ćeš boljeg odvraćanja pogleda nego u združenom SDA–SNSD poduhvatu u vezi sa nazivom entiteta Republika Srpska?
Jer, ona glavna stvar sa kojom računaju vođe te dvije partije jest glupost naroda. Na žalost, to je nepromijenjena i gotovo univerzalna konstanta, vjetar u leđa baš partijskim moćnicima, onaj žeton kojim se kupuju SVAKI izbori, kojim se zavađa narod dok se rade krupni poslovi: od Tužilaštva do dilova sa robovlasničkim stranim firmama.
Dok se narod poslovično glođe oko nacionalističkih kostiju, Dodik, Izetbegović junior i ekipa oko njih odavno su od milionera postali multimilioneri. Zar stvarno, mislite da bi se sitni nakupac iz Laktaša i ispodprosječni sarajevski arhitekta bavili politikom da nije ličnog materijalnog interesa?
Žalosno je što rezultati izbora pokazuju da hudi narod ima odsustvo svijesti koje traje minimum tri decenije.

Mjera za glupost

I zaista, narod u Bosni i Hercegovini od mjerne jedinice za naivnost postao je mjerna jedinica za glupost. Ne samo u lokalnim nego i u svjetskim razmjerama. Nagrađivati vlašću nekoga ko vas je uveo u rat i od vas napravio prosjake i tako trideset godina – to nigdje na svijetu do nas nema.
A evo vam i primjera najskorijeg, od sinoć. Nakon dogovora SDA–SNSD i objave čelnika SDA da će preispitati naziv entiteta Republika Srpska, kao po komandi Dodik izlazi pred TV-ekrane i drži pres-konferenciju na kojoj se i ne trudi da bude dramatičan vjerujući u gore pomenuti univerzalni adut – narodnu glupost, pa kaže sljedeće:
"U okviru Predsjedništva radimo kao i do sada, dakle NIKAKO. I zato pozivam predstavnike SDA da povuku ovu svoju odluku kako bi nastavili sa radom."
Ništa ovdje nije slagao Milorad Dodik. Oni zaista ne rade ništa, dobro su plaćeni, malo režiraju ludilo mozga, pa sa tim u vezi i Dodik poziva SDA da povuku, k'o biva, svoju odluku. I sad zamislite kako bi SDA izigrala interes SNSD-a? Pa, jednostavno, kada bi zaista povukla odluku o preispitivanju naziva entiteta.
E, to bi Dodika iznenadilo i naljutilo jer nije dogovor povući odluku nego istrajati do kraja, do krize vlasti, novog izgovora za nerad, novih internih dogovora kojima se dublje ulazi u izvor novca i obzbjeđuju četiri godine dobrih apanaža.
Dabome, za narodne novce, istog onog naroda koji po direktivi u sjenci svojih gospodara broji krvna zrnca. Jer, tako je to u Bosni i Hercegovini – narod broji krvna zrnca dok im šefovi broje novce i međusobno se žale kako Brisel ukida novčanicu od 500 €. Tako to biva sa narodom kojem nije jasno da je juče nakon odluke o preispitivanju naziva entiteta Republika Srpska i u kabinetu Dodikovom i u kabinetu Džaferovićevom otvoren šampanjac.
Ko u to ne vjeruje, kome to (do sada) nije jasno, ko toga nije svjestan i ko iskreno brani nekakve kvazipolitike te dvije partije taj zaista zaslužuje da živi onako kako živi. Mada, sebično je to, jer će ga njegova djeca zbog gluposti proklinjati do groba, samo ne ovdje, nego na bauštelama od Maribora do Hamburga.
Pa je ljudski zapitati se: da li sam pas ili čovjek da bih trčao za svakom bačenom koskom?
Izvor: Al Jazeera

Thursday, January 24, 2019

Roling stonsi i U2


Slusam radio vijest: U2 su prosle godine na koncertima zaradili vise nego i jedna rok grupa, ukupno 119 miliona dolara. Odmah iza njih su Roling stonsi sa zaradjenih 117 miliona dolara.
Iznenadjen slusam vijest i pitam se sta sam ja to prosle godine propustio.
Kad je to pala popularnost Roling Stonsa?



Drugi dio vijesti daje mi odgovore.

U2 su ove godine odrzali 55 koncerata sirom svijeta  - Roling stonsi 14!

Sad je sve jasnije!

Wednesday, January 23, 2019

Koliko kosta grijanje Vlade?




Jednom, davno, davno, jos kada je bog hodao po zemlji, u Njemackoj, u Boblingenu, na nekoj specijalizaciji, kako mi to volimo reci, sretnem naseg covjeka koji radi u toj svjetski poznatoj americkoj kompaniji. Trebalo mi je bar nedjelju dana da nas posmatra, osluskuje iz blizine i napokon i da nam pridje i predstavi se. Fin neki covjek, prica polagano, tiho...I tako u nekom od kratkih razgovora kaze da je prekinuo pusenje kad je shvatio da na cigarete potrosi koliko i na grijanje kuce za godinu dana! Ja se zamislim, preracunam i stvarno: puseci jednu kutiju cigareta dnevno, popusis grijanje cijele kuce! Od tada mi to grijanje postalo nekako mjera za mnoge stvari. Ne znam zasto. Valjda zato sto prije toga tako nikada nisam razmisljao. Tada sam pusio i to poredjenje grijanja kuce sa pusenjem me nije odviklo od te lose navike.

I tako, kad sam po prvi put vidio velelepno zdanje zgrada Vlade Republike Srpske u Banjaluci, bio sam impresioniran njihovom velicinom. Ne moze se odbiti da sa zgradom Vlade i popratnih sluzbi Banjaluka izgleda velegradskije nego bez njih. Prvo sto tada pomislih je koliko li kosta grijanje (a bogami i hladjenje) ovih zgrada? Odmah sam na brzinu izracunao broj prozora, pa to pretvorio u broj kancelarija. Slijedece pitanje koje mi pade na pamet je koliko ljudi je tu zaposleno. Vjerovatno, hiljade! Sta li toliki ljudi rade? Mala je zemlja Bosna! Jos manji entitet RS. A toliki ljudi u Vladi entiteta. Sta li svaki dan rade ljudi u tolikim ministarstvima, sekretarijatiema, komisijama, podkomisijama...? Jedini logican odgovor koji mi je pao na pamet tog dana kada sam prvi put vidio zgrade Vlade RS je da je jedini stvarni posao svih ti ljudi sakrivenih iza prozora vladinih zgrada je glasanje za tu vlast koja ce ih ponovo zaposliti i grijati.

Kad ispune tu svoju "gradjansku duznost", oni ne moraju nista vise da rade! Cak je za mnoge i bolje da se ne petljaju u svoje poslove. Ima ko ce za njh raditi i odlucivati!

Vazno je da su kancelarije zimi zagrijane, ljeti ohladjene - pa sta kosta da kosta!
"Sve ce to narod platiti!"

Tuesday, January 22, 2019

Igor Crnadakn na fejzbuku:"...tim povodom, gradonacelnicima uruceni diplomatski pasosi..."

Susret sa gradonačelnicima Sarajeva i Istočnog Sarajeva Abdulahom Skakom i Nenadom Vukovićem povodom održavanja Evropskog omladinskog olimpijskog festivala (EYOF).
Na našu inicijativu gradonačelnici su se uključili u humanitarno-sportsko-diplomatsku akciju podrške porodici sestara Gajić u borbi za pronalazak lijeka protiv Laforine bolesti. Tim povodom, gradonačelnicima Skaki i Vukoviću će biti uručeni diplomatski pasoši.
**********************************

Zna se tacno koje privilegije donose diplomatski pasosi. Samo neke od njih su to da nosioci ovih pasosa ne cekaju na redovima na granicnim prelazima, aerodromima... ne pregleda im se prtljaga itd... itd... O svim privilegijama bi trenutni ministar vanjskih poslova BiH Igor Crnadak mogao reci mnogo vise od mene, jer on je te privilegije dobro izucio i iskoristio. Znajuci bolje od mene, a i vas, sta te privilegije znace u praksi, on je dvojici gradonacenika, Sarajeva i Istocnog Sarajeva, kao znak zahvalnosti za ucesce u jednoj humanitarnoj akciji dodijelio ove pasose. Kao da su drzavni diplomatski pasosi slika, vaza, medalja, knjiga... ili bilo sta drugo sto se kao znak zahvalnosti  uobicajeno  urucuje. Ne, za njega su diplomatski pasosi roba kao i svaka druga, koja ne podlijeze moralu, zakonima, pravilima, pravilnicima... Po moralu i etici u kojoj i ovaj opozicioni politicar pliva zakoni i pravilnici su tu da bi se tumacili i provodili onako kako to njemu odgovara.

Ucesce i donacija (naravno narodnim parama) na humanitarnoj akciji = diplomatski pasos!!!!

Kako takav politicar misli srusiti korumpiranu vlast? 
Iz ovog primjera vidimo, privilegijama i korupcijom slicnim kojima se i vlast sluzi!
Related Posts Plugin for WordPress, Blogger...