Thursday, February 28, 2019

Tramp pred istragom!


Vjerujem da je velika vecina onih koji gledaju televiziju na podrucju Balkana, sinoc gledala ili fudbal ili lokalne politicke ili muzicke emisije, serije...
Znajuci da se to u Sjevernoj Americi iscekuje kao show stoljeca, sa paznjom velikim zanimanjem sam odgledao visesatno svjedocenje pred kongresom Majkla Koena, bivseg prvog Trampovog advokata i , nekada, covjeka od njegovog najveceg povjerenja. Covjek je prije godinu - dvije uhapsen pod optuzbom da je lagao Kongres, muljao sa porezom, krio informacije koje su Demokrate u Kongresu trazile, a sve sa ciljem da zastiti svog gazdu. Posto mu je gazda u tim trenucima okrenuo ledja, on je osudjen na tri godine zatvora, ali je odlucio da propjeva o malverzacijama svog biveg gazde, sto su Demokrate objerucke prihvatile. 
Zapadna demokratija, americka posebno, svakako ima svojih dobrih i losih strana. Dobra strana demokratije u Americi je sto postoje dvije (a ne jedna ili stotinu!) stranaka i sto postoji sistem koji i jednima i drugima, bili oni na vlasti ili opoziciji, omogucava kontrolu onih drugih ali i svojih,  kad predju neke postavljene granice.

Cim su Demokrate preuzeli vecinu, a time i kontrolu u americkom Kongresu, nisu cekali, vec su organizovali ispitivanje bivseg Trampovog advokata, Majkla Koena. Sinoc je CNN prenosio to ispitivanje pred jednom od Komisija Kongresa. Veoma zanimljivo ispitivanje. Ocita je bila totalna podjela u Komisiji. Demokrate nastoje da izvuku sto vise cinjenica i dokaza od advokata koji o svome bivsem sefu zna sve i spreman je da svjedoci i pruzi dokaze o financijskim i drugim malverzacijama svog bivsed sefa. Republikanci, uvrijedjeni, svojim pitanjima i primjedbama nastoje da omalovaze ovo svjedocenje i samog svjedoka.

Mislim da ce nakon ovog svjedocenja politicka borba u Americi dovesti do politickog prvo a zatim i pred sudom, procesa protiv Trampa. Mislim da ce ga Kongres, na osnovu dokaza koje ce skupiti, smijeniti prije isteka njegovog mandata. Ili ce Tamp podnijeti ostavku prije nego ga smijene, jer on je vec do sada postigao sve svoje ciljeve - a oni su vezani iskljucivo za njegovu licnu promociju...

Zivi bili - pa vidjeli!

Aco Ravlić: DOBRO SMO PROŠLI

Jedan zanimljiv događaj, koji se zbio na periferiji  Banjaluke potkraj Prvog svjetskog rata, kojeg je obradio nepoznati autor u tadašnjem banjalučkom listu "Čičak", više je od anegdote. To je zanimljiva priča sa šaljivim završetkom. Po svemu sudeći u vrijeme objavljivanja bio je živ glavni akter događaja, pa je iz razumljivih razloga oslovljen s "gazda M." Ali dato je još nekoliko podataka za lako prepoznavanje, kao: "stanuje na periferiji varoši. On je Srbin, a žena mu je Švabica. Kao vrlo pobožan, udesio je kod kuće jednu naročitu sobu, gdje se Bogu molio. A molio se dnevno dva puta: u jutro, prije nego bi pošao na pazar i kad bi se večerom kući vratio".

S obzirom da je autor za suprugu gazde M. upotrijebio nadimak "Švabica", moram skrenuti pažnju da je poznati istražitelj banjalučke istorije, profesor Stojan Bijelić, polovinom tridesetih objavio, vrlo zanimljivo objašnjenje, prema kojem su banjalučki Srbi za vrijeme vladavine Austro-Ugarske u ovim krajevima, nazivali i Srbe iz ove monarhije imenom "Švaba", a analogno tome i Srpkinje iz tih krajeva "Švabicama" (imali su pripominje S. Bijelić, posebne nazive i za Srbe iz drugih područja, pa su tako nazivali Srbina iz Srbije - "Bugarašem", iz Makedonije "Cincarom", a iz Sandžaka "Arnautom").

U spomenutoj priči autor je na početku dao do znanja da se u kući gazde M. sve odvijalo po tačno utvrđenom dnevnom redu. "Kad bi u večer čula domaćica, da je ušao (misli na gazdu M.) u sobu da se Bogu moli, iznijela bi na sto večeru.

Tako jedne večeri čuje domaćica bat po basamacima i da su se vrata od bogomolje otvorila. Postavila je odmah večeru, i sama sjela, uzela nož i viljušku, i čekala.
Čekala je, dugo čekala, ali gazde nema na večeru. Sluti žena, da mu se nije danas kakav belaj dogodio, pa se radi toga duže moli Bogu. Unajpošlje obuze je i dosada i sumnja, pa pođe u sobu. Ona na vrata, kad unutra soldat zagrlio najskupocjenije sobne stvari i hoće da pobjegne. Domaćica bila kuražna, pa poleti na vojnika i uhvati ga čvrsto za kabanicu. Vidje soldat, da se ona ne šali, te se teškom mukom ali nekako vješto, izvuče iz kabanice i skoči kroz prozor na ulicu.
Nije ni došla k sebi od straha i uzrujanosti, eto i domaćina.

Ona mu sve ispriča potanko što je bilo i, da ga bolje uvjeri, pokaza mu kabanicu. Gazda je uze u svoje ruke i poče je razgledati.
- Pusti je sada - reče domaćica - dobro smo prošli.
- Ja, 'dobro smo prošli'? A, znaš li ti, ženo, da je taj isti vojnik preda me iskočio sa prozora, mlatnuo me nečim po glavi i iz džepa mi izvadio sav današnji pazar, preko tri hiljade kruna. A sada ti hoćeš da još kažem 'dobro smo prošli'!
Te se večeri gazda nije Bogu molio, nije večerao, niti je okom trenuo. Najviše ga je ljutilo, što se domaćica istrčala, pa rekla: dobro smo prošli. Mislio je: ako dalje ovako 'dobro prođe', za osam sam dana prosjak."

Aleksandar Aco Ravlić ('Banjalučke vesele zgode i anegdote')

Tuesday, February 26, 2019

Viktor Ivančić, Bilježnica Robija K.: Sloboda govora


Moja mama je rekla: ‘Meni je to mrkli mrak, jebate! Osudit čovika na petnes dana zatvora jerbo vriđa spomenik! Pa di to ima?’ Tata je rekao: ‘Ovkors da je mrkli mrak! Ljuta diktatura! To je isto ka da ja sutra oden na grob pokojnom ti ćaći i reknem mu da je jugokomunistički tupamaros, a onda me sud pošalje na petnes dana u bajbuk!’ Mama je dignila livu ombrvu prema tati i pitala je: ‘A šta to ne odeš reć svom pokojnom ćaći na grob?’ Tata je rekao: ‘Zato šta moj pokojni ćaća nije bija jugokomunistički tupamaros, a tvoj bogami je! Jel tačno?’ Mama je slegnila sa ramenima i rekla je: ‘A je, tačno je…’ Tata je rekao: ‘E, o tome ti ja govorin! Kažeš istinu i najebeš! Eto kakva je to zemlja!’ Samo onda sam ja uletijo: ‘Ali moj dida nije umra!’ Tata je rekao: ‘Molin?’ Ja sam rekao: ‘Kako mu moš ić na grob i govorit šporke riči ako moj dida nije umra?’

Tata je porumenkijo po faci i zamuckao je: ‘Ma to san ja samo uzeja ka primjer, sinak, ono ka nešto u budućnosti, razumiš, kad se jednom desi…’ Mama je rekla: ‘Al isto si moga uzet ka primjer i da bališ na grobu svog ćaće! Tin prije šta je on odavno umra!’ Tata je mami rekao: ‘Pa sad san ti objasnija, mišu, da moj pokojni ćaća nije bija jugokomunistički tupamaros!’ Mama je rekla: ‘Nije, nego je bija alkoholičar i škrtun!’ Tata je rekao: ‘Dobro, bija je, ne mogu reć da nije… Al kako ću jednom alkoholičaru i škrtunu doć na grob i govorit mu da je jugokomunistički tupamaros? Pa ne mogu ić lagat!’ Mama je zakolutačila sa očima. Onda sam ja opet uletijo: ‘A kako moš mom didu ić na grob kad on nije umra?’ Tata je podviknijo: ‘Pa sad san ti objasnija, glupsone, da san to uzeja samo ka primjer, ono, iz budućnosti, razumiš… Šta si tako kompliciran, u pičku materinu! Pa umriće ti jednom dida! To šta je živ je samo privremeno stanje!’ Onda sam ja u ljutoći izgibao iz primaće. Onda je za menom izgibala i mama.

Popodne je nama doma kod kuće zazvoncao telefon. Moj tata je odgibao u hodnik i dignijo je sluju. To je bijo moj dida sa Šolte. Dida je tati rekao: ‘Alo, zete, šta ima? Čujen da si mi jutros bija na grobu!’ Tata je zaškarpunijo se po faci i rekao je: ‘A već ti je ona mala pantagana sve špijala, je li… Ma to san se zajebava, čoviče, uzeja san ka neki primjer iz daleke budućnosti, ono…’ Dida je rekao: ‘Je, je, znan ja kako si se ti zajebava… To šta si me pokopa pri vrimena još ti mogu oprostit! Al šta si me iša uspoređivat sa onin zločincem, e to bogami ne mogu!’ Tata je pitao: ‘Kojin zločincem?’ Dida je rekao: ‘Znaš ti dobro kojin, nemoj se sad pravit tudum!’ Tata je rekao: ‘Misliš na Tuđmana?’ Dida je pitao: ‘Na koga?’ Tata je rekao: ‘Na Tuđmana? Franju Tuđmana?’ Dida je rekao: ‘Eto na! Ja spomenen rič zločinac, a ti se odma uvatiš za Tuđmana! A znaš šta, zete, stvarno si gadljiv!’ Tati je uletijo nekužitis: ‘O čemu ti drobiš, jebate?’ Dida je rekao: ‘Tvoja mržnja prema prvom hrvackom presjedniku je tolika da ja to ne mogu slušat! Aj bog!’ Onda je dida prikinijo vezu. Tata je tiltao sa očima od teške tupaje. Onda je on ugibao u kužinu i rekao je mami: ‘Jebešmi mater ako je oni tvoj ćaća normalan!’ Mama je zarežala: ‘Barenko nije alkoholičar i škrtun!’

Onda je za uru vrimena nama neko pozvonijo na vrata. Kad je tata otvorijo na vratima su bili dva barbe u sivim mantelima. Barbe su rekli da oni su imspektor Morić i imspektor Dorić iz pandurije. Imspektor Morić je rekao: ‘Jel možemo uć na dva minuta?’ Inspektor Dorić je dodao: ‘Tribamo provest istragu glede i u svezi počinjenja kazenog djela!’ Tata je u komi i ošamutu pustijo murce u kužinu. Mama i ja smo gledali u njih sa težim čudilom. Onda je tata njih pitao: ‘Skužajte, a o kakvom se kaznenom djelu radi?’ Imspektor Morić je rekao: ‘O uvredi prvog hrvackog presjednika!’ Tata je pitao: ‘Pa kakve to ima veze sa nama?’ Imspektor Dorić je njemu rekao: ‘Takve šta ste vi osumnjičeni za počinjenje kaznenog djela!’ Tata je skriknijo: ‘Ja?! O čemu vi pričate?! Pa vi to mislite na onog ludaša šta je urla isprid spomenika! Žalin slučaj, ekipa, falili ste adresu!’
Onda je imspektor Morić iz žepa od sivog mantela izvadijo kazić i stavijo ga je na stol. Onda je on rekao: ‘Ovo je snimka telefonskog razgovora šta ste ga vodili pri uru vrimena!’ Onda je on šteknijo kazić na stolu. Dida je rekao: ‘To šta si me pokopa pri vrimena još ti mogu oprostit! Al šta si me iša uspoređivat sa onin zločincem, e to bogami ne mogu!’ Tata je pitao: ‘Kojin zločincem?’ Dida je rekao: ‘Znaš ti dobro kojin, nemoj se sad pravit tudum!’ Tata je rekao: ‘Misliš na Tuđmana?’ Dida je pitao: ‘Na koga?’ Tata je rekao: ‘Na Tuđmana? Franju Tuđmana?’ Onda je imspektor Morić izgasijo kazić.

U kužini je uletila mrkla tišinčuga. Onda je imspektor Dorić tatu pitao: ‘Jel imate šta reć na ovo šta smo čuli?’ Tata je porumenkijo i podviknijo je: ‘Šta ću reć, jebate irud?! Čuli smo da mi punac naziva Tuđmana zločincem!’ Onda je imspektor Morić opet šteknijo kazić na stolu. Dida je rekao: ‘Eto na! Ja spomenen rič zločinac, a ti se odma uvatiš za Tuđmana! A znaš šta, zete, stvarno si gadljiv!’ Tata je rekao: ‘O čemu ti drobiš, jebate?’ Dida je rekao: ‘Tvoja mržnja prema prvom hrvackom presjedniku je tolika da ja to ne mogu slušat! Aj bog!’ Onda je imspektor Morić izgasijo kazić. U kužini je opet uletila tišinčuga. Onda je mama pitala: ‘I šta sad?’ Onda je imspektor Dorić tati rekao: ‘Saćete poć sa nama u stanicu dat službeni iskaz, a posli kod suca za prekršaje! Al ponesite odma četkicu za zube i koji par mudanata! Za ovo kazneno djelo van je minimum petnes dana zatvora!’
Tata je piljio u murce sa raskobečenim očima. Onda je on podviknijo: ‘Čekajte malo, otkud vama pravo da mi prisluškivate telefon?’ Imspektor Morić je rekao: ‘Imamo zakonske ovlasti pristupit mjerama nadzora ako steknemo sumnje da će doć to počinjenja kaznenog djela!’ Imspektor Dorić je dodao: ‘Šta se u ovon slučaju pokazalo stoposto opravdano!’ Tati je uletila zbunjoza: ‘Al otkud vama sumnja da ću ja počinit kazneno djelo?’ Imspektor Morić je rekao: ‘To vam nismo obavezni kazat…’ Imspektor Dorić je dodao: ‘Možemo samo spomenit da smo dobili dojavu od jednog savjesnog građanina sa Šolte…’ Imspektor Morić je rekao: ‘Kaza nan je da ga zet nonstop zove na telefon i sere protiv prvog hrvackog presjednika!’

Moj dida i njegov frend barba Tonino su sidili u dvoru od didine kuće. Oni su drinkali po bićerin travarice i kesili su se. Barba Tonino je rekao: ‘I tako si ti uz pomoć mrtvog zločinca
posla zeta u zatvor! Svaka čast!’ Dida je rekao: ‘He-he, nema te diktature koju pametan čovik ne može okrenit u svoju korist!’ Barba Tonino je rekao: ‘Dobro govoriš! Ako je normalno da tirani iskorištavaju obične ljude, onda mogu i obični ljudi iskorištavat tirane!’ Dida je dignijo kažimprst i rekao je: ‘Dok san ja živ, neće mi se niko zajebavat na grobu! A kad umren, kuri me bolac!’ Barba Tonino je rekao: ‘Mada moran priznat da mi je isto malo žaj zeta ti…’ Dida je rekao: ‘Šta bi ti ga bilo žaj? Jel viruješ da bi se on bez moje pomoći ikad žrtvova i posta borac za slobodu govora? Pa zar nije bolje da se ka mučenik bori za bolji svit nego da doma trune uz televiziju?’ Barba Tonino je rekao: ‘Dobro kažeš, čoviče, na mladima svit ostaje…’ Dida je rekao: ‘A mi smo već stari i nadmoćni…’

Robi K. (IIIa)
(Peščanik)

Friday, February 22, 2019

Mario M: Sličice iz Banjaluke


 Branko Copic iz prikrajka

 Grad kulture - galerija na otvorenom

 Grad kulture - fasada

 Hotel odskrinut

Jama dzamija

 Kemal Sirbegovic - Ljubav, tapiserija

 mimoze

 Ugao Kninske i Tepiceve

 Vrbas, originalna boja

zasadila generacija zubotehnicara

Pravopis je pravopis!


Thursday, February 21, 2019

Bogoslovljenje domova u Boriku!

Ne bih trebao da se uzbudjujem. U ovim godinama ne bih ni smio ako zelim da dobacim malo duze.
Ali, eto, uvijek se neko pobrine da mi broj otkucaja skoci na 120,  iako pijem pilulice koje ga kontrolisu.
Danas se za to pobrinula Srpska prvoslavna crkva, Parohija banjalucka i njen paroh jerej Borislav  Djuricic. Obavjestqavaju nas stanare zgrade da ce sutra 22.2. donijeti bogojavljensku vodicu i bogosloviti nase domove.


Ako donesu vise te vode, kojoj tepaju "vodica", platicu im i za dostavu jer je malo potesko donositi te flase vode iliti vodice na treci sprat.

Dokle je to doslo! Nema vise da kad hoces neku boziju sluzbu pozoves popa da dodje.
Pop ti se sada sam nudi, kao sto se nude razni proizvodi i servisi kao sto su popravak vodoinstalacija, struje, ostrenje nozeva...

Marketinska strategija: "Ne cekaj, budi aktivan - priblizi se potrosacu" usla je i u crkveni posao!
Ne volim te sto mi se nude i nepozvani zvone na moja vrata. Smetaju mi. Ja kad nesto trebam - ja to sam potrazim!

Ako mi sutra zazvone na vrata - dacu im do znanja da to ne volim.
A ne volim ni popove - lopove!

Božidar Andrejić: Ibro, Srbine!


Kaže hrvatski premijer Plenković, kolebljivo se ograđujući od napada na Zvezdine vaterpoliste u Splitu, da je incident utoliko neprijatniji što se dogodio baš njima, a ne drugim sportašima " i to na rivi, i to u po bijela dana". Kao da kani reći da je u drugim sportovima to dopustivije, da bi manja frka bila da nije na rivi, te da je normalnije da nije bilo po danu. Sve to je tipično za naše "apsurdistane" koje ne amnestira ni činjenica da su neki od njih članovi EU.

No, zabavimo li se o "zlu domaćemu" što reče Njegoš, eto u Kruševcu, napad na mlade Afrikance, fudbalere Napretka dogodio se po "Plenkovićevoj meri" - pridveče, po mraku. Ali, kud pomenuh Njegoša!? Ne samo zbog toga što su ovakva divljaštva i napadi po stereotipima i predrasudama prirodnija za 19. vek, nego i zbog odbrane jednog od vaterpolista. Sijaset prozivki je dobio jer je za spas glave izvikivao, da je Crnogorac. Ko da u Crnoj Gori nije bilo i četnika i "ćetnika" - visi negde u pozadini tih komentara.
Razmenjene su i diplomatske note i još na desetine gluposti, odbrana svoga i svojih napadom na druge... Pa i nesrazmera u publicitetu: deo razumne srpske javnosti smatra(o je) da je više kritike zaslužio "kruševački slučaj".

Ne pratim sport (delom i zato što je postao ovakav da ga ovo što se dešava zakonomerno prati i što je prošlo vreme sportista "plemenitih intelektualaca") ali najpozitivniji junak ovde je trener kruševačkog tima. Podsetio je da se sve desilo u gradu nasilja u kome se ništa ne preduzima ni kad se "čoveku štanglom razbije glava" (pa makar se taj čovek zvao B. S. - prim B. A.), pohvalio je dobrotu tih afričkih momaka posebno tog Ibrahima kome je, reče "DUŠA najviše stradala" (bravo!).

Ali najjasniju ocenu, posebno ovdašnjeg mentaliteta (tu uključujem i "desplitovani" Split) izrekao je rečima da su ti momci "iz zemalja koje gledamo ispod oka, a došli su u goru zemlju." Da, ovo je loša zemlja, gora od onih na koje često gledamo nadmeno i među kojima smo često na "mernim listama" stepena korupcije, nasilja, demokratije, novinarskih i drugih sloboda, pravnog sistema. Džaba nam duing biznis lista - trener je u pravu, gori smo od mnogih...

Paradoksalno, to kakvi smo može da se meri i onim što je u kruševačkom slučaju isticano kao krunski dokaz da je Ibrahim dobar momak (tome ni trener, doduše, nije odoleo). Ističe se, naime, da je bio toliko omiljen da mu je publika često skandirala "Ibro, Srbine." Tužan je to dokaz, ako ne i najgori. Jer proističe iz ničim nepotkrepljenog uverenja da je samo biti Srbin već dovoljno da bude sinonim za plemenit, najbolji, najsposobniji. Otuda niz "Putine, Srbine", "Trampe, Srbine", "lbro, Srbine" ...Ne moraš se pitati kakav je neko čovek, ako je Srbin.

Ali, to se forsira. Zar se već na rang zvanične parole ne penje "Aco, Srbine", pa evo i agitatori po mitinzima forsiraju privedene da to izvikuju. A taj poklič iz istog je legla iz koga gamižu "lomitelji ljudskih duša".

Božidar Andrejić (Danas)

Sunday, February 17, 2019

In memoriam: Slobodan Popovic - Pop


1949. - 2019.

Danas je otisao jos jedan moj drug. Otisao je Slobodan Popovic - Pop, moja generacija Gimnazije 1968. s kojim sam drugovao od Gimnazije, pa za vrijeme studija, on Tehnologije, ja Elektro. Tada su ta dva fakulteta dijelila istu zgradu. Na vijest o njegovoj iznenadnoj smrti naviru sjecanja na davna druzenja na hodnicima fakulteta, na Eektrijadama, zajednicki rad u Studenskom sportskom drustvu Rade Licina, proslave godisnjica mature, poslijeratne susrete u malom kaficu u ul. Ante Jakica...

Pop je bio istinski drug - drugarcina. Od milja smo ga zvali "komunjara" i on se, za razliku mnogih drugih nekada velikih komunista, nije ljutio jer nije imao razlog da se stidi onoga u sta je vjerovao i kako je zivio.  Uvjerenja koja je stekao u mladosti nije mijenjao do svog poslednjeg dana. Ostao je borac za socijaldemokratska  uvjerenja do svog poslednjeg dana. Sve sto je radio, radio je sa strascu postenog covjeka koji radi samo ono u sta vjeruje svim svojim bicem.

Volio je druzenja uz pjesmu, pa je u svojim poznim godinama naucio da svira gitaru. Prosle godine, na nasoj proslavi 50-godisnjice mature iznenadio nas je i obradovao svirajuci i pjevajuci stare gradske i sevdalinke zabavljajuci nas cijelo vece.

Pocivaj u miru, druze moj!


Nasa posla


Friday, February 15, 2019

Mario M.: Aplauz 'čitalačke čeljadi'


Dan zaljubljenih u Banjaluci su obilježili zaljubljeni u lijepu pisanu riječ. Oni su na juriš osvojili Banski dvor, napustili ilegalu, i umjesto u namijenjeni im mali salon prepunili koncertnu dvoranu. Nevjerovatan povod invaziji ljubitelja knjige bio je jedan 'Razgovor'. Ali ne običan, nego Razgovor sa (višestruko nagrađivanim, prevođenim, regionalno značajnim) književnikom Miljenkom Jergovićem. Naposlijetku se tražila prazna stolica. Neka je i to doživljeno! Dobro pripremljene voditeljke Vanja Šušnjar Čanković i Kristina Ljevak, raspoloženi autor i zainteresovani fanovi (svih generacija) učinili su da se 'Razgovor' doživi kao pamtljivi kulturni događaj.
Posjetioci se nisu se dali zavarati, na prvo Jergovićevo pitanje: ''Ne znam šta očekujete večeras od mene? Ja ne znam ništa radit', ni pjevat', ni svirat', ni glumit'...'', odgovorili su aplauzom.
Pisac impresivnog opusa napisanih i prevedenih naslova izbjegava da se broj knjiga s njegovim potpisom tretira kao senzacija, volio bi da ih nema već pedesetak ('osjećam se kao dama u godinama koja to mora priznati').
Razgovor je zamišljen i kao promocija posljednje knjige 'Selidba'... Publika je pomno pratila i zanimljiva razmišljanja raspoloženog književnika koja je često nagrađivala pljeskom:
O čitanju koje je jedan od najvećih atributa čovječnosti... O pisanju kao potrebi spisatelja, nikako terapijskoj djelatnosti; dok čitatelju susret s tekstom ravnog njemu itekako može djelovati terapijski. O onima koji čitaju i onima koji ne čitaju... ('Čitalačka čeljad' imaju dosta toga zajedničkog, bili oni u Banjaluci, Sarajevu, Beogradu, Zagrebu, Rovinju ili čak u Splitu... oni razumiju jer oni čitaju.) O piščevoj svakodnevici... mnogo čitanja, manje pisanja, ali i uživanje u prisluškivanju tuđih razgovora... O proživljavanju likova o kojima piše, o ulasku u lik zločinca, što je teže nego u lik žrtve... koja ga manje zanima.
O prostoru i granicama koje autor smatra svojim, o geografiji razumljivih jezika na našem prostoru. O današnjim novinama o kojima misli uglavnom negativno i iluziji koju stvaraju društvene mreže...
Na završetku svi su bili zadovoljni, i autor i zaljubljenici u knjigu. I zahvalni organizatoru, agilnom udruženju za promociju i popularizaciju književnosti 'Imperativ' (Banjaluka) koje je omogućilo i kupovinu knjiga koje je autor poslije 'Razgovora' dugo potpisivao. Bilo je tu više knjiga Miljenka Jergovića nego u svim banjalučkim knjižarama.

Mario M.

Dvije krave objasnjavaju svjetsku ekonomiju bolje od bilo kog profesora












Thursday, February 14, 2019

Iste rijeci sam govorio 1993. godine

Ako zaista vjeruje u sebe, ako vjeruje da moze poceti ispocetka, Nikola Kojo ce otici - jer on je ustvari prisiljen da to ucini!


Wednesday, February 13, 2019

Ivana Matijević: Intervju - Lana Bastašić

Odrastanje u Banjaluci mi je pomoglo da vidim ono najgore i najbolje u ljudima

                                       Foto: Radmila Vankoska

Oko ovih motiva odigrava se prijateljstvo dveju drugarica, oni ga pokreću, ponovo ih sastavljaju ili rastavljaju, a sve to u zemlji čuda zvanoj „Bosna“ u kojoj, baš poput kakve rupe u koju za belim zecom upada Alisa, vlada večiti sumrak. U tom sumraku junakinje romana odrastaju, jedna ostaje tu, a druga mu se vraća ne bi li nekako razrešile svoj odnos, ponovo ga uspostavile ili prevazišle definišući tako i same sebe. Slojevitost romana podložna brojnim iščitavanjima i tumačenjima nadovezuje se na njegovu uzbudljivost poput kakvog road movie-a. Prepoznao je to i Ninov žiri koji ga je uvrstio u najuži izbor, a jedan od članova u konačnom ishodu dao mu je i jedan glas.
* Počeću sa „neknjiževnim“ pitanjima. Vas i ovogodišnjeg dobitnika Ninove nagrade, osim pisanja i ulaska u uži izbor za ovo priznanje, povezuju još dve stvari – iskustvo rata u Bosni i to iz perspektive deteta. Da li je i u vašem slučaju, kao kod Tabaševića, to iskustvo i lično, a ne samo iskustvo vaših junakinja i, s tim u vezi, imate li odgovor na pitanje koliko će još generacija sa ovih prostora baštiniti posledice tog iskustva?
– Mogla bih da govorim o odlasku iz Hrvatske, o nedostatku struje i nekih osnovnih potrepština, o odlascima u sklonište, itd. Ali moje iskustvo je prvenstveno iskustvo privilegije budući da sam odrasla u gradu u kojem moja porodica i ja nismo morali da se plašimo samo zato što imamo „pogrešno“ prezime. Progovaranje iz pozicije žrtve jeste važno, ali za književnost problematično. Ono što je lično u mom romanu jeste jedan specifičan osjećaj Bosne ne kao stvarne geografske odrednice (koja može da ima svoje pozitivne i negativne strane) nego kao stanja duha. To je određeno stanje paralize i klaustrofobije, stoga i moja pripovjedačica kada govori o Bosni nije sposobna da je sagleda u cjelini. Suviše je emotivno upletena u taj mrak. Isto kao što nismo sposobni da objektivno sagledamo svoje roditelje. Još uvijek u njoj ima dosta bijesa prema istoriji koja je njenoj generaciji oduzela identitet, logiku, pa i prijatelje. Zato Bosna u mom romanu nije stvarna, ona je tek neki eho u Sarinom sjećanju. Svi mi baštinimo posljedice tog iskustva, ali ono što bitno jeste da li ćemo o tome govoriti i na koji način. Hoćemo li biti sposobni pobrojati sopstvene privilegije. Nije me interesovalo da pišem realistične priče, jer sam rat nije i ne smije da se shvati kao realnost. Nije me interesovalo da ga objasnim, da mu tražim poentu, da moja naratorka bude „vjerodostojna“, jer bi to bilo etički nedopustivo.
* U romanu nedvosmisleno imenujete mesto zbivanja u kome se junakinjama za vreme rata u Bosni sve dešava. Jedna od njih zbog svog etničkog porekla trpi verbalno nasilje i iživljavanja suseda, nestaje joj brat, a njena majka u pokušaju prilagođavanja i spasavanja menja im imena i prezime. Mesto je Banjaluka. Je li i ona deo vašeg ličnog iskustva i kako danas vidite taj grad?
– Oduvijek sam prema Banjaluci, kao i mom rodnom Zagrebu, imala nekakav ambivalentan odnos. S jedne strane, osjećala sam da su to na neki način „moji“ gradovi. Bukvalno i figurativno, u njima sam napravljena. Moj jezik, neka ideja mog identiteta, neodvojiva je od njih. S druge strane, oduvijek sam se u oba ta grada osjećala kao strankinja. Ne zato što sam ja sad nešto bolja ili gora od drugih, već prosto zato što nisam uspjela da izgradim to osjećanje pripadnosti, odnosno doma. Kada smo se doselili u Banjaluku, imala sam jak zagrebački akcenat, stoga sam nekako od početka bila tuđa. Kasnije je akcenta nestalo, pa sam sad tuđa u Zagrebu. Ono što ja smatram lijepim u Banjaluci su prije svega neki ljudi koji su uspjeli da ostanu budni usred sveopšteg ludila i ne prihvate logiku straha i podjele kao normalnu. Takvi ljudi su rijetki. Odrastanje u Banjaluci mi je stoga pomoglo da vidim ono najgore i najbolje u ljudima, odnosno u Čovjeku. Kao, uostalom, i u sebi samoj.
* Iz te rupe u koju je propala rođenjem i u pokušaju da dostigne belog zeca, jedna od junakinja, ona koja priču pripoveda, spas i „normalnost“ u „stvarnosti“ potražila je u egzilu. Ipak, i zec i „doživljaji“ i odrastanje, ostali su u toj rupi i postali materijal za priču. Da li ste i sami iz sličnih pobuda kao vaša junakinja izabrali apatridsku poziciju i da li ono što je ostalo iza vas proživljavate pre svega procesom transformacije u literaturu?
– U jednom trenutku odlazak iz Banjaluke za mene nije bio izbor, nego potreba. Poznajem ljude koji mogu da podnesu dosta toga, koji mogu da izgrade živote unutar tog bezumlja, ljude koji bi možda otišli ali nemaju tu mogućnost, a poznajem i heroje koji su dovoljno jaki da se s tim bore i koji se svakodnevno trude da vrate ljepotu, unutrašnju i vanjsku, tom gradu koji sam napustila. Ali ja nisam heroj. Na mene je sve to previše uticalo, osjećala sam zaista da mi je ta zemlja čuda prešla u krvotok i da neću biti dobro ako tamo ostanem. Bilo je u meni previše bijesa, i tuge, i nekakve nemoći da bih mogla da sjednem i pišem o tome što me okružuje. Zato mi je bilo jasno da moram da odem, bilo gdje, i ne samo da pišem o tom gradu nego i o manama i slabostima takve, pristrasne i ljute, pripovjedačice. U to vrijeme sam se dosta bavila životom i stvaralaštvom DŽejmsa DŽojsa i on me naučio da ponekad najmanje možeš da pomogneš svom gradu ako ostaneš u njemu. Ako zaista želiš da mu budeš od neke trajne koristi kao pisac, onda je možda bolje izmjestiti se i izdaleka mu, hladne glave, staviti ogledalo u lice, koliko god mu se to u ovom trenutku možda ne sviđa.
* Iz te pozicije – ne samo života u Španiji, već i života u španskom jeziku jer na tom jeziku uređujete jedan književni časopis, kako vam izgleda pisanje i „boravak“ u tzv. našim jezicima? Može li se on – jezik ikada potpuno napustiti, pa tako najzad i prostor koji nastanjuje?
– Odlazak iz jezika, naročito onog svakodnevnog jezika ulice, mi je s jedne strane pomogao da taj jezik sagledam izvana. Pisati na maternjem jeziku je zapravo najteže jer mogu da vam promaknu klišei, ustaljene fraze, riječi uzete zdravo za gotovo. (Kao npr. fraza „zdravo za gotovo“.) Maternji jezik je kao voda, teče suviše lako i u svim pravcima. Strani jezik vas tjera da stanete i zapitate se šta neka riječ zapravo znači, koja je najbolja za to što želite da kažete, a to je ono što svaki pisac mora da radi. U tom smislu mi je dobro došlo izmjestiti se iz svog jezika i preispitati neke njegove „istine“. S druge strane, nedostaje mi živ jezik, kolokvijalizmi, dijalekti, jezičke igre, jer samo u njemu možete da izgradite vjerodostojne i žive likove. Ali srećom imam auditivno pamćenje, pa se najbolje sjećam stvari koje sam u životu čula. Ne sjećam se lica seljana koji su dolazili da igraju karte sa dedom, ali se sjećam kako su govorili. „Zatvori oči i vidi“, kako napisa DŽojs. Taj moj jezik, koji više nema ni ime ni državu, je uvijek u meni gdje god da odem. U njemu se ogleda istorija moje zemlje, književnost cijelog regiona, ali i vrlo lična istorija pojedinca, svega što smo pročitali, vidjeli, iskusili. Kao otisak prsta.
* Ne samo da je ovo vaš prvi roman, u stručnoj javnosti naglašava se i da je ovo prvi roman o ženskom prijateljstvu (ne, dakle, o lezbijskoj ljubavi, takvih romana već imamo). I, zaista, priču dveju junakinja pratimo baš kao bilo koji muški pandan u domaćoj, ali i svetskoj literaturi. Znate li možda i šta mislite – da li se i muškarci čitaoci poistovećuju sa vašim junakinjama, kao što to čine žene (u slučaju vašeg romana, ali i svih onih vekovima pisanih iz muške perspektive)?
– Svaki čitalac, odnosno čitateljka, je drugačiji. Javile su mi se neke čitateljke kojima se Lejla uvukla pod kožu, kao i neke koje ne mogu da podnesu. Isto je i sa muškarcima. Knjiga zapravo čita njih, a ne obrnuto. Drago mi je zbog toga. Ono što sam primijetila jeste da većina muških čitalaca, među onima s kojima sam imala priliku da razgovaram, preferira moju pripovjedačicu Saru, a Lejla im je ili neuhvatljiva, ili previše neobuzdana. Mislim da to ima smisla budući da je Sara odrasla na muškim narativima i gotovo i sama ponavlja taj način muškog gledanja i opisivanja druge žene. Srećna sam što danas imamo ozbiljne čitaoce koji mogu da se zainteresuju i za one priče koje ne govore isključivo o njima, odnosno njihovoj demografskoj grupi. Ako će neki muškarac preskočiti moju knjigu jer vidi da su u njoj dvije prijateljice glavni likovi, to više govori o njemu i neozbiljnosti njegovih čitalačkih kriterijuma.
* Kakav je vaš stav u vezi sa ženskim pismom i šta biste vi pod tim podrazumevali – je li to tema, ženska perspektiva pripovedanja, način, stil, poetika…?
– Moj stav je jasan: želim jednoga dana dati intervju u kojem se to ne pominje. To će značiti da smo zaista postale dijelom mejnstrima i da se više ne markiramo kao različite, ili drugačije, u odnosu na dominantno „muško“ pismo. Ne vidim po čemu je Prustovo djelo više „muško“ od npr. romana Agote Kristof. Za mene je svrstavanje po vanknjiževnom kriterijumu problematično jer sam se često našla u istoj grupi sa ženama s kojima se ne slažem na političkoj, društvenoj, pa ni umjetničkoj osnovi. To ne znači da nema diskriminacije i da su žene i dalje manje prisutne u čitankama, nazivima ulica, itd. Ali ja ne želim da radim i postojim unutar getoiziranog prostora. Mene zanima veliko igralište jer smatram da ima više smisla obraćati se neistomišljenicima, ostvariti male pobjede u velikoj areni, a ne samo uživati u aplauzu onih koje već dijele tvoje mišljenje. S druge strane, od nas spisateljica se očekuje da budemo nekakve šampionke koje jednim potezom ispravljaju sve nepravde i progovaraju o svemu tome na najbolji mogući način, po mogućnosti u jednom romanu koji onda ili mora da bude remek-djelo, ili je razočarao i nas i naš „pokret“. Moj roman nije ženski roman, nego roman. Moja književnost nije ženska književnost, nego književnost. Ja sam žena, feministkinja, i kao takva smatram da imam apsolutno pravo da učestvujem u dominantnom, mejnstrim dijalogu.
* Najzad, kako vidite poziciju spisateljica u našim društvima i našem jeziku? Zanimljivo je da se u pomenutom užem izboru za Nin po prvi put našlo više žena – četiri naspram dva muška autora, ali je u konačnoj odluci ipak i opet prevagnulo jedno muško ime?
– Svako od šest finalista imao/la je apsolutno jednako pravo da dobije tu nagradu bez obzira na rodnu pripadnost. Isto tako bismo mogli reći kako se među finalistima našlo troje starijih pisaca, a pobijedio je mlađi. Naprosto ne vidim tu vrstu logike. Treba da pozdravimo raznovrsnost, i rodnu i dobnu i poetsku, kojoj smo posvjedočili ove godine u užem i najužem izboru za NIN-ovu nagradu i da se borimo za to da razlozi te nagrade uvijek budu isključivo književni, a ne politički, ideološki, ili bilo koji drugi. Ne želim dobiti nijednu nagradu samo zato što sam žena, upravo iz razloga što su mnogi dobili brojne nagrade, poslove, privilegije, samo zato što su muškarci. Na taj način bih učestvovala u toj istoj logici podjele i isključivanja. Ali želim da ja i druge spisateljice budemo uzete u obzir na isti način, pročitane sa istom znatiželjom i pažnjom ne samo od strane žirija, nego i izdavača i urednika, preporučene od strane knjižara, itd. Na kraju svega, velike knjige govore više o nagradama, nego nagrade o knjigama. Činjenica da Marse Rudureda nije nagrađena za „Dijamantski trg“ je i dan danas velika sramota u istoriji nagrade San Đordi u Kataloniji. Niko se ni ne sjeća pisca koji je te godine pobijedio samo zato što je muškarac. Dakle, važno je pružiti svima istu priliku, a na nama je da je iskoristimo najbolje što možemo i da se ovim poslom bavimo predano, ozbiljno i najbolje što znamo.
Biografska beleška
Lana Bastašić rođena je 1986. godine u Zagrebu. Pre svog prvog romana „Uhvati zeca“, objavila je zbirku poezije i dve zbirke priča i knjigu priča za decu. I priče i poezija su joj nagrađivane, a za neobjavljenu dramu dobila je nagradu Kamernog teatra 55 iz Sarajeva. Živi u Španiji, gde uređuje književni časopis Carn de Cap i vodi školu književnosti Bloom.

(Danas.rs) 

Tuesday, February 12, 2019

Gordana Zagorac-Buli: Zimska prica iz Banja Luke

Susreti u Banjaluci cesto dovedu i temu bloga, koga prilicno citaju moji bivsi i sadasnji sugradjani.  Tada pokusam  da animiram svoje dugove i poznanike iz Banjaluke da napisu nesto, sto bi, cak i potajno,  zeljeli da to i neko drugi procita. Uvijek naglasavam da je poznato da mi nismo ni pjesnici ni knjizevnici, vec obican banjalucki svijet, koji ponekad ima potrebu da javno izrazi svoje vidjenje, osjecaje, sjecanje... Veoma cesto, prilikom mojih banjaluckih susreta, ljudi sami obecaju da ce nesto poslati jer su ranije, i bez mog poticaja, osjetili potrebu da nesto napisu. Jedna od njih je i moja dobra drugarica, bivsa kosarkasica Buli, koja mi je lani obecala da ce se javiti. I evo, kad sam vec zaboravio na njeno obecanje, stize prica u kojoj nam Buli prenosi lijepa osjecanja i jos ljepsa sjecanja koja budi prvi snijeg u nasem gradu.
Nafam se da ovo nece biti njeno jedino javljanje i da ce ono potaci i druge da napisu nesto i posalju.

************************* 

      
Ponoć je. Izadjoh na balkon. Snijeg pada i sve je bijelo. Tako je tiho da se i tišina čuje. Oko svetiljke preko puta kovitlaju se milijuni paljuljica. Tako je lijepo.Bijelom ulicom ide mladić sa kapuljačom na glavi, žuri, nije svjestan okružujuće ljepote, a kako i bi mlad jer ovu ljepotu će spoznati kasnije.
Vratih se unazad mnogo godina. Ispod iste svjetiljke bilo nas je mnogo. Klizanje,grudvanje,vriska,  cika. Odzvanjali su glasovi i smijeh. Namjerno si padao u snijeg da ti simpatija doda ruku i povuče te iz snijega.

Idilu prekida majka koja te zove da udješ u kuću. Kasno je. U kući dobijaš kritike. Smočio si jedinu jaknu i cipele koje treba da se osuše sutra za školu. Noge se smrzle, trpaš ih u rernu da se ugriju, bol je nesnosna, ali trpiš i šutiš jer sutra nećeš otići pod svetiljku.

Sa balkona se vraćam u toplu sobu, na taj prokleti internet, u privid da nisam izgubila kontakt sa prijateljima. ali neka i sutra ću gledati svoju svjetiljku možda ispod nje čujem neke glasove. Čekat ću, imam vremena.

BULI

Monday, February 11, 2019

Biljana Meiske: Zašto dijasporu treba da bude briga

Konacno nadjoh jedan tekst koji ozbiljno obradjuje temu dijaspore i pogadja u sridu neka moja razmisljanja o dijaspori generalno kao i o meni samome, pripadniku te dijaspore. Mada mislim da se ovaj tekst vise odnosi na mnogo mladju generaciju dijaspore, na generaciju nase djece, jer slutim da ce se promjene na brdovitom Balkanu desavati nakon sto ova nasa generacija izumre.
Znam da pesimizam nije dobar - ali sve sto se desava i kako se desava govori da su pobjednici poslednjeg rata i svi oni koji su im se pridruzili u pljackanju svojih naroda, zajedno sa medjunarodnom zajednicom, izgradili sistem koji ce jos dugo raditi samo za njih. Medjunarodnoj zajednici je jedino vazno da na tom Balkanu ne puca i da im izbjeglice ne nahrle bez kontrole.

************************** 

                                                                    #1od5miliona

Problematika masovnog iseljavanja iz Srbije, kao i zastupljenost mlade i obrazovane populacije među onima koji odlaze je široko tematizovano pitanje. Skorašnji tekst Milutina Mitrovića opisuje proces stvaranja jedne kvalitativno različite, tzv. „nove“ dijaspore, koja govori jezik zemlje domaćina, dobro je integrisana i ima tendenciju trajnog, a ne privremenog iseljavanja. Diskusijom o emigraciji u javnosti često dominiraju dva narativa – jedan o takozvanom „odlivu mozgova“ i posledicama koje će to imati na dalji razvoj zemlje i drugi koji se tiče doznaka iz inostranstva. Međutim ova dva aspekta nisu i jedini relevantni.
Na primer, još krajem devedesetih sociološkinja Peggy Levitt je, proučavajući migrantske grupe u Bostonu i njihovu interakciju sa sredinama iz kojih dolaze, definisala1 pojam socijalnih transfera. Ovim terminom želi se podvući da, pored lakše merljivih finansijskih transfera, migranti ka svojim domovinama takođe komuniciraju i ideje, norme, identitete i socijalni kapital, koji su delimično oblikovani sredinom i uticajima kojima su migranti izloženi tokom svog boravka u inostranstvu. U svojim radovima autorka opisuje slučajeve u kojima su tradicionalne percepcije uloge žene u društvu, njene političke i socijalne participacije bile preispitivane i menjane kao posledica novih uloga koje su žene u migraciji preuzimale. Percepija se menjala prvo među samim migrantima, a potom putem socijalnih transfera i u zemlji pošiljaocu.
Jedna novija, kvantitativna studija koristi2 podatke dobijene ispitivanjem javnog mnjenja u Meksiku kako bi analizirala uticaj migranata na proces ustanovljavanja i širenja demokratskih vrednosti kod kuće. Ovi rezultati ukazuju da su pojedinci čiji su bliski rođaci emigrirali u SAD ili Kanadu značajno spremniji na politički aktivne oblike ponašanja, kao što su učestvovanje u protestima, civilnim organizacijama, grupama za zaštitu ljudskih prava, političkim partijama itd. To važi i za pojedince koji žive u oblastima okarakterisanim intenzivnom migracijom ka ovim zemljama, čak i ako među bližim prijateljima i rodbinom nemaju emigranata. Autori stoga idu tako daleko da zaključuju da su migranti „agenti demokratske difuzije“.
Relativno nova studija, koristeći podatke iz istraživanja Gallup Balkan Monitora na teritoriji bivše Jugoslavije, nalazi3 da domaćinstva koja su više izložena migracijama (pritom kontrolišući nivo obrazovanja, prihoda, pripadnost religijskoj grupi, urbanizacije regiona itd) imaju ukupno negativniji stav prema (sitnoj) korupciji – tj. manje su spremni da sami plate mito i strože osuđuju primanje mita.
Ilustrativan primer je i skorašnja participacija rumunske dijaspore u protestima (i njihovoj organizaciji) protiv korupcije u redovima državnih zvaničnika.4
Ipak, ideja da je „odliv mozgova“ razlog za zabrinutost za budućnost razvoja jedne zemlje je van svake sumnje legitimna. Hipoteza da bi emigracija sveukupno mogla da ima pozitivan uticaj bila bi u najmanju ruku hrabra. Međutim, deluje da je bezbedno zaključiti da je masovna emigracija kompleksan fenomen, svakako daleko širi od uprošćene slike „odliva mozgova“. Posle petnaest godina života u Nemačkoj mnogi emigranti se nikada neće vratiti u Srbiju – ali se Đinđić, na primer, jeste vratio. Sa druge strane, odsustvo migracija iz Severne Koreje i raspolaganje potpunim kapacitetom domaćih mozgova ipak nije značajno promenilo tragično stanje te države.
Spremnost i sposobnost dijaspore da (aktivno ili pasivnim mehanizmima) pomogne proces demokratizacije kod kuće verovatno će zavisiti od mnogih faktora i biti različit od slučaja do slučaja. Time stižemo i do centralnog pitanja ovog teksta – da li bi srpsko društvo, tj. građani sa ove i sa one strane granice, mogli da iskoriste potencijal dijaspore da (aktivno) pomogne u procesu neophodnih političkih reformi u Srbiji? Uostalom, i postojanje tog potencijala je samo po sebi pitanje. Mnogo je razloga za skepsu u tom kontekstu. Na primer, dok rezultati predsedničkih izbora 2017. godine na izbornim mestima u inostranstvu daju razloga za nadu, zanemarljivo mala izlaznost potpuno potire taj efekat (u inostranstvu je glasalo ukupno manje od 10.000 srpskih državljana). Sa druge strane, za razliku od nekih drugih zemalja sa značajnom populacijom van granica, predstavnici srpskih političkih organizacija nisu vodili kampanje u inostranstvu, koje bi eventualno mogle da dovedu do veće izlaznosti. U svakom slučaju, deluje da ima još puno prostora za delovanje – možda ipak nije sve izgubljeno.
Cilj ovog teksta nije propagiranje nekakvog poziva u stilu „srpske dijaspore širom sveta, ujedinite se“, jer na kraju, svako je ipak slobodan da se ponaša politički ili apolitički, onako kako odluči da je ispravno. Pa ipak, pre toga je možda značajno ukazati na neke faktore koji bi dijasporu mogli učiniti značajnim političkim činiocem.
Za početak, vratimo se na koncept „odliva mozgova“. Ovaj fenomen nazvan je ovako upravo da bi se podvukla pozitivna selekcija migranata, tj. tendencija da su nosioci onoga što se u ekonomiji naziva „visok ljudski kapital“ nesrazmerno zastupljeni među onima koji odlaze. Na primer, u novije emigrante iz Srbije ubraja se i značajan broj onih koji u inostranstvo odlaze radi daljeg školovanja (najčešće na master ili doktorske studije, a onda tamo i ostaju), a što je po pravilu mogućnost pre svega otvorena onima koji su na prethodnim nivoima studija postigli natprosečno dobre rezultate. Ali to je samo vrh ledenog brega, jer i u svim ostalim strukturama, od lekara i medicinskih sestara, inženjera, farmaceuta, mašinskih tehničara, negovatelja i građevinskih radnika, pa sve do onih koji odlaze da rade nisko-kvalifikovane poslove (uključujući i one u neformalnoj ekonomiji) – često najpre odlaze oni preduzimljivi, spremni da preuzmu rizik i da se u svom radu, zarađivanju i napredovanju oslone na sopstvene kvalitete i sposobnosti. Iako je ovo aspekt koji migraciju čini naročito zabrinjavajućom pojavom, moglo bi se očekivati da upravo ova grupa ljudi nalazi da je „socijalni ugovor“ ponuđen građanima Srbije neprihvatljiv po mnogo osnova. Jednostavnije rečeno, dijaspora je dobrim delom i sačinjena od onih izrazito nezadovoljnih – a ako se nezadovoljni ne bune, ko će? Osim toga, nju čine i oni vanredno sposobni, vredni, obrazovani i talentovani – a ako takvi ne učestvuju u reformi sistema, ko će?
Međutim, možda bi neko na gore navedeno mogao da kaže „da, ali zašto bi se neko ko više ne živi u Srbiji njome uopšte bavio“. I zaista, to je jedan od komentara koji se relativno često sreće u domaćim diskusijama u dijaspori (makar u iskustvu autorke ovog teksta) – doduše uglavnom ne kao izjava nečijeg ličnog stava, već pre kao izraz straha da „više nikoga nije briga“. U principu, to koliko dijasporu u proseku jeste briga ne možemo da znamo dok ne proverimo – jer ko je mislio i da će toliko ljudi izaći na proteste pre nego što su izašli? U najmanju ruku, zasada možemo da kažemo da ima razloga da verujemo da ih jeste briga. Veliki deo dijaspore i dalje održava relativno redovne veze sa Srbijom, tamo ima bliže ili dalje rođake i prijatelje. Podaci Narodne banke pokazuju da je vrednost doznaka iz inostrantstva značajna suma (tokom prvih 11 meseci 2018. nešto više od 3 milijarde evra), a što je značajan faktor u ekonomiji Srbije. Ako dijasporu zaista ne bi zanimalo stanje u Srbiji, zašto bi tako veliki novac odvajala od svojih prihoda i slala nazad u zemlju?
Ako bi pak na to neko odvratio da pomaže svojoj porodici, ali ne haje za ukupno stanje, tj. da smatra da efikasnije može da pomogne porodici i prijateljima neposrednim transferom nego političkom podrškom reformi – to bi onda u stvari bio problem nerazumevanja, ili naivne iluzije, a ne nebrige. Jer iako zvuči trivijalno, možda nije zgoreg ponoviti: politika nije fudbal, pa da bismo relativno lako mogli da se od nje izolujemo, „gledamo svoja posla“ i ne pratimo je. Naprotiv, politički sistem i sistem institucija velikim delom određuju mnogobrojne aspekte života – od stanja u medijima, preko kvaliteta i dostupnosti usluga zdravstvenog i obrazovnog sistema, zaštite svojinskih prava, pa sve do bezbednosti na ulici. Živeći u jednom političkom sistemu pojedinac možda može da pokuša da „pusti politiku“, ali ona sigurno neće pustiti njega. A gotovo niko ipak ne zarađuje tako mnogo da bi privatno mogao da nadoknadi posledice propadanja svih ovih institucija i sistema, koje je više nego uočljivo svuda u Srbiji. Ukratko, ukoliko nekome i deluje da je zaista zauvek raskinuo sve veze sa Srbijom i da za sebe ne vidi više nikakav benefit i nikakvu motivaciju za trud za tamošnju bolju budućnost, možda ipak može da postavi sebi kontrolno pitanje: „Šta ću da radim ako se ozbiljno razboli moj brat/sestra/roditelji?“, ili „Da li sam zaista spreman da finansiram kvalitetno obrazovanje mojih sestrića?“ Ako taj neko onda zaključi da mu ipak jeste stalo, onda može da se zapita – ako se ne bune oni kojima je stalo ko će?
A kad smo već kod finansijske sposobnosti, to nas dovodi do sledeće tačke – dijaspora je naime verovatno finansijski i karijerno najnezavisniji sloj srpskog društva koji ima pravo glasa. Jednim delom se isto odnosi i na njihove porodice, a to je, kad se sve sabere, značajan broj ljudi. A ako se ne bune oni koji su nezavisni, ko će? Vrlo često se priča o tome kako je vladajući režim ucenio zaposlene u državnim institucijama, pa računa ne samo na njihov glas, već i na glasove njihovih porodica. Postavlja se pitanje da li možemo da računamo na gnev porodica nezadovoljnih iseljenika, onoliko koliko možemo na poslušnost porodica zaposlenih u državnim insitucijama? Možda bi u tome (podsticanju na korišćenje izbornog prava) mlada emigracija mogla da ima naročitu ulogu, jer često uživa visok ugled u svom socijalnom krugu, baš zbog pomenute tragične pozitivne selekcije.
Da sumiramo, ceo prethodni sadržaj bavi se ukazivanjem na razloge zbog kojih bi neki zamišljeni iseljenik možda ipak razmotrio mogućnost da podrži političke reforme u Srbiji (bilo svojim glasom na nekim budućim izborima, bilo učešćem u protestima ili drugim vidovima političkog delovanja) – i sve to sa aspekta odgovora na zamišljeno pitanje „šta ja imam od toga?“. Na kraju, treba dodati još jedan, možda najvažniji aspekt – ako biste negde kao slučajan prolaznik ulicom primetili da neku kuću zahvata požar, da li biste pozvali vatrogasce? Pretpostavljam da bi mnogo upitanih odgovorilo sa „da“ iako od gašenja tuđe kuće i spasavanja nepoznatih ljudi nema baš nikakve koristi, osim moralne satisfakcije. To je i očekivano, jer je moralna satisfakcija jako značajan pokretač – u nekim situacijama je jedino prihvatljivo postupiti na određeni način prosto zato što je to jedino ispravno! Gore pomenuti izbor između političnosti i apolitičnosti svakog pojedinca tehnički zaista postoji, ali treba naglasiti da efektivno ne postoji mogućnost neutralnosti, jer je i odsustvo delovanja već samo po sebi delovanje – jer, Srbija jeste u požaru.
Autorka je doktorandkinja političke ekonomije na Maks Plank institutu za javne finansije i poresko pravo u Minhenu, gde se bavi ekonomijom konflikata i razlozima i posledicama građanskih ratova.
Peščanik.net, 06.02.2019.

Sunday, February 10, 2019

Srna: Gradjani ce Titove dugove placati jos 22 godine!


Sam naslov ove agencijske vijesti prenesene u Nezavisnim novinama podstice me da razmislim, da se sjetim i evo, nesto i napisem.

Prvo, Srna je novinska agencija osnovana tokom rata devedesetih. Koncept i strategiju ove agencije, koliko se sjecam,  osmislili su ljudi okupljeni oko, tada, ministra Ostojica, ovjerenog cetnika, poznatog po tome sto je prije rata na TV Sarajevo svercao sljivu iz Foce. Sama agencija je bila zasnovana na ideji cetnistva. Kakva je ona danas, ja ne znam, ali i na osnovu ove propagandne vijesti mogu zamisliti da se nije daleko odmakla od koncepta utemeljenog devedesetih.


Sta vijest kaze. Gradjani Srbije ce jos 22 godine vracati Titove dugove. Pa onda malo cifara da se potvrdi koliko ce to gradjani Srbije morati vracati godisnje! I nigdje informacije na sta su ti Titovi dugovi potroseni. Sigurno nisu na njegove vile, cigare i viski jer to je zanemarivo u odnosu na puteve, fabrike, stanove, turisticke centre, televizije... i sve ostalo sto se tim novcem izgradilo u Srbiji i ostalim republika bivse Jugoslavije. Otislo je i na fabrike koje su se gradile i radile u drugim republikama, na primjer u Bosni i Hercegovini, a koje su devedesetih, za vrijeme ratnih operacija, demontirane i nepreglednim zeljeznickim konvojima prevezene u Srbiju. Koliko takvih fabrika, i onih koje su izgradjene za vrijeme Tita u Srbiji danas radi. Vrlo malo. Tito je davno umro da bi ga krivili i za to. Ovi novi tajkuni i njihovi politicari se ne spominju u toj vijesti. Oni su svjesno unistavali ili pokrali te fabrike da bi ih budzasto kupovali oni ili njihovi prijatelji. Nema u ovoj agencijskoj vijesti na koju ce se veliki Srbi navuci k'o somovi, ni informacije o upadu Slobodana Milosevica u platni sistem Jugoslavije, pljacku rezervi Jugoslavije, podjeli gotovog novca bez tragova, prenosa novca u strane banke... I sada kad se narod Srbije budi iz sna, najbolje je uprijeti prstom u Tita i skloniti poglede sa njih samih!

Prozirna igra zvana "Drzte lopova!"

Prozirna cetnicka propaganda u koju ce, na zalost, i narod Srbije a i srpski narod Bosne, vecinom povjerovati!

Saturday, February 09, 2019

Suad (Sule) Junuzovic: O JEDNOJ MLADOSTI – HEART OF STONE

Objavljeno 16. novembra 2012.

Nedavni boravak u Banjaluci donio mi je i susret sa  Suadom Junuzovicem - Suletom .
Druzenje -  ne duze od pola sata. 
Prijatnih pola sata koji mi vratise ( a vjerujem i Suletu) sjecanja na djetinjstvo, mladost, grad u kome smo zivjeli, zivot koji smo zivjeli...
Cudno je to kako susreti sa nekim ljudima, slicno kako to cine i mirisi, vrate sjecanja na neke dane, dogadjalje, ljude. Sve to zajedno sa atmosferom, mirisima, bojama  iz tih dana...
Tako je to bilo i u sustretu sa Suletom.
Rece mi Sule da cita Parkic. Saznanje koje godi. 
Obeca i da ce ponekad poslati poneku pricu. 
Ovo godi jos vise, jer Sule je vec ranije odstampao dvije knjige "Anybody seen my baby" i "Snovi i ostale price", koje je kaze podijelio prijateljima, a nedavno i vec priznatu i poznatu hronologiju banjaluckog roka "Vrijeme izlazeceg sunca", o cijoj promociji smo ranije pisali. 
Blog Parkic i postoji da ga citaju i u njemu se druze ljudi kakav je i Sule, kao i mnogi od vas koji mi rekoste da ga citate. ( Raduje saznanje, koliko vas na koje se odnosi pitanje u poslednjem pasosu Suletove price, mojih dragih komsija, poznanika,  drugova, prijatelja, bivsih i sadasnjih, cita blog. Stalno ili povremeno, nije ni bitno.)

Sule, raja sa banjaluckog asfalta, odrza obecanje. Prije par dana stize mi njegova prva prica.

*******************



O JEDNOJ MLADOSTI – HEART OF STONE

Krajem 60-ih godina, naravno prošlog vijeka, u Banjaluci stasavala je generacija mladih koja se prva usudila javno priznati da joj je važnija Top-20 Radio Luxsemburga od rezultata “vječitog derbija”.
Ovo je priča baš o tim “klincima na svoju ruku”, kojima je već tad rokenrol bio važniji od bilo čega što je smatrano kao obavezna aktivnost svakog dobrog omladinca. 
Takođe, ovo je priča o jednom “kamenu” na kom su se sve do oktobra 1969. godine sastajali ti “klinci na svoju ruku”, koju ja tek onako nazvah „O jednoj mladosti“ iliti “Heart Of Stone”.
Da bi se došlo do tog “kamena” iz pravca centra grada, čovjek bi morao proći pored “Titanika” i malo se zajebavati sa rajom koja se skupljala ispred jednog od ulaza u tu divnu zgradu (danas je tu RK ”Boska”). Potom je bilo obligatorno preći glavnu ulicu (Titovu), svratiti u Gradski park i snimiti situaciju, kako stoje stvari sa curicama, sa kojima je bilo čast i zadovoljstvo koketirati, a mnogo kasnije bilo je još veća čast i još veće zadovoljstvo voljeti takve žene. 
Nakon obilaska Gradskog parka, na red dolazi neizbježan razgovor o sportu sa ljudima koji su bili “inventar” pred “malim snekom”, pa zatim ponovo zezanje sa rajom koja se skupljala ispod Džinića palate (danas je tu velelepna poslovna zgrada, koja pomalo podsjeća na tu palatu). Tad dolazi prolaz u hotel Slaviju i na kraju kuće u kojim su bile staklara i sjemenara. E, tu iza staklare i sjemenare, na strani koja gleda prema Bulevaru, uz ogradu dvorišta gospodina Jove Božića, nalazio se kameni zid pogodan za sjedenje, koji je bio mjesto na kom su se okupljali oni već pomenuti “klinci na svoju ruku”.

 
Banjaluka sezdesetih, mjesto gdje je bio "kamen"
 Taj zid pogodan za sjedenje zvao se “kamen” i predstavljao svetilište za poklonike rokenrola, koji su bili u stanju stupiti u kontakt i sa samim nečastivim, samo da bi došli u posjed nekog od novijih rok-izdanja iz tog vremena, koje je puno kasnije dobilo naziv „The Golden Age Of Rock n’ Roll“. Tu, na “kamenu”, uvijek se mogla naći neka protuva sa kojom je čovjek mogao “prebaciti pokoju pametnu” o rokenrolu, o hipijima, nešto kasnije o Montereju, a pred sam kraj i o Wudstoku, uglavnom o neobaveznim stvarima, koje nisu zanimale one koji su htjeli biti dobri omladinci. 

Nije tu bilo nikakvih posebnih likova, niti specifikuma, kako sam to prije par godina pročitao u jednim od lokalnih novina. Jednostavno, tu se sastajao “narod” (narod, kao ono na Wudstoku, prije nastupa Džefersona, „Good Morning People“) koji je bio pomalo zaluđen rok-muzikom i zahvaćen idejama onog što je zabilježeno kao “burne 60-te”.

Dakle “kamen” je bio mjesto na kom se već tada govorilo o psihodeličnim Jefferson Airplane i Greateful Dead, kolosalnom Džimiju Hendriksu, Dženis Džoplin, The Doors i Džimu Morisonu, pretapanju legendarnih Jardbirdsa u Led Zeppelin, ma'nitom Džou Kokeru, raspadu grupe Cream i stvaranju prve Super grupe Blind Faith, hitu tad malo poznate grupe Pink Floyd, „See Emily Play“ i naravno o “ljetu ljubavi”.

Danas je teško povjerovati da se u to “praistorijsko vrijeme” muzika slušala sa originalnih izdanja, koja su stizala na “kamen” u isto vrijeme kad su bila objavljivana i u Engleskoj i Americi („i Amerika i Engleska tad su bile zamlja proleterska“). Naime, ploče su se u to vrijeme nabavljale direktno iz Engleske.

I tako je to trajalo sve do 26. oktobra 1969. godine, kad je zemljotres srušio sve.

Zemljotres je srušio sve, mislim na “Titanik”, palatu, staklaru i sjemenaru, a samim tim i “kamen”. Ali ta stihija nije mogla da sruši i “san zauvijek” tih “klinaca na svoju ruku”, jer su oni uvijek ostali bar malo isti, a većina od njih je nastavila da živi životom ala „Easy Rider“.

Nakon minulog rata tužno je sjetiti se tih dana. Čovjek sam sebi postavi pitanje: “Gdje su sad prijatelji moji?“ Odgovor je: “Ako su uopšte živi, neki su postali uticajni ljudi u ovom gradu, neki su otišli iz njega, a neki još uvijek žele da ostvare svoj san zauvijek.“
**************
Pozdrav, Little Sule
Related Posts Plugin for WordPress, Blogger...