Friday, March 08, 2019

Sretan vam 8. mart!

Svim nasim dragim citateljkama zelimo sretan 8. mart medjunarodni Dan zena! 


Uz cvijece, poklanjamo vam i ovu lijepu pricu o majci

********************
Milutin Dedić: MAJKA Jelka
Flauta i Brojgel

Majka Jelka je bila nepismena. Više puta sam pokušavao da je opismenim, ali ona je uvek odbijala. Pa i kad se TV uvukla u kuću nije pokazala interesovanje za pismenost, mada je ponekad tražila da joj pročitam šta piše ispod pokretnih slika. Međutim, imala je sposobnost da prepozna šta je vredno a šta nije, šta je dobro urađeno, a šta pogrešno.

Uputi se majka u Zagreb, u čuvenu radnju za izradu muzičkih instrumenata koju je držala gospođa Penc. Videvši je, gospođa Penc, pomalo iznenađeno, pita: ''Kaj tražite, gospođo?'' Mada se znalo šta se traži u muzičkim radnjama, majka, nimalo zbunjena, hladno odgovori: ''Flautu, gospođo!'' Gospođa sumnjivo zavrti glavom i kaže: ''Prosim lepo, izvolite.'' Pokaza na jednu vitrinu u kojoj su bile poređane flaute, od onih vrlo skupocenih do onih manje skupih, ali dovoljno skupih, da bi se mogle tek tako kupiti. Prodan je komad zemlje da bi se kupio kvalitetan instrument. E, sad, kako prepoznati ono što valja i biti siguran u to. Upita majka gospođu Penc ima li nekog da ih malo isproba, i pomogne joj u odluci koju da kupi. Mora da se gospođa Penc našla u čudu i čuvši ove reči, jer je, razumljivo pretpostavila da moja majka ne zna ništa o flautama.

Sreća što se tu zatekao vodeći flautista Zagrebačke filharmonije koji se ponudio da pomogne. I maestro je vadio jednu po jednu, odsvirao bi po nekoliko taktova iz dela Vivaldija, Mocarta, Bokerinija... a ona je samo pažljivo slušala i govorila: ''Sljedeću.'' Njima je to bilo pomalo zabavno, ali ne i njoj. Kad je sve isprobao kratko je rekla: ''Onu, pokazavši na jednu koja joj se učinila ponajboljom. Bila je napravljena od srebra i nekog skupocenog drveta. Bila je to zaista jedna od ponajboljih. Maestro i gospođa Penc samo se pogledaše i gospođa gotovo nečujno upita: ''Pa, gospođa, kako ste to prepoznali?'' Majka ništa ne reče, plati, uzme instrument, zahvali se i ode. Isplatilo se.


I brat Arsen, koji nije ispuštao instrument iz ruke, i ja koji sam vazda nešto crtao, ispoljavali smo neobičnu upornost. Ona je sve budno pratila i, po nekim svojim kriterijumima, donosila sudove. Sećam se situacije kad je bratu više puta govorila da to što vežba ne valja. Uvežbavao je tek neki menuet Bokerinija i normalno da tokom vežbanja nešto ne bude u redu. Osetila bi svaki put kad pogreši i upozoravala ga. A tek sa mnom je bilo natezanja. Neki crteži, po njenoj oceni, nisu bili dobri i ona ih je cepala bez MILOSTI. Bunio sam se, ali bezuspešno. Neke je hvalila, odvajala ih i čuvala. Zahvaljujući njoj imam crtež sačuvan iz 1951. godine.


Ja nisam mnogo voleo školu, ali sam voleo knjige. Ujak ih je slao iz Beograda, one koje su, prema njegovoj proceni bile aktuelne. A posle Drugog svetskog rata sve što je sovjetsko bilo je obavezujuće aktuelno. Ona, naravno, nikad nije čula za Ostrovskog i njegov roman ''Kako se kalio čelik'' i Fadejevu ''Besmrtnu mladost'' i sl. Sa podozrenjem me gledala udubljenog u te ''knjižurine'', kako je govorila (a volela je da upotrebljava augmentative).
Bilo joj je, ipak, drago kada sam joj rekao da čitam knjigu ‘’Mati’’ Maksima Gorkog. Ubrzo su počeli stizati i dela naših pisaca. Zahvaljujući tome prvi sam u našem mestu pročitao ‘’Daleko je sunce’’ Dobrice Ćosića, ‘’Pesmu’’ Oskara Daviča, ‘’Prolom’’ Branka Ćopića itd. I, jednog dana se u izlogu jedine knjižare u gradu pojavila neobična knjiga!
Danima sam se vrteo oko izloga i gledao na koricama te knjige jedan neverovatan crtež. Ispod crteža je nešto pisalo što tada nisam mogao ni pročitati a još manje znati šta znači – BRVEGEL. Kad sam se pomalo umorio od gledanja, a radoznao da vidim šta se nalazi među koricama, odlučim da se poverim majci. Kad je čula šta govorim i šta tražim jednostavno nije htela da o tome razgovaramo. Bila su to teška vremena i živelo se siromašno. Jugoslavija je bila međunarodno izolovana (posle tzv. Rezolucije Informbiroa), a uz to je zemlju pritisla velika suša. Najosnovnije stvari za opstanak davane su na 'tačkice' tj. Kao strogo programirano i kontrolisano sledovanje. U takvoj situaciji odvojiti koji dinar za knjigu bilo je bezumno. Ali bio sam uporan, dosađivao sam.
Ne znajući šta da radi, majka me odvede u knjižaru i zamoli knjižara da bar malo prelistam famoznu knjigu. Gospodin Mandić (otac Igora Mandića) ljubazno to obeća uz komentar: ''Gospođo, ma šta će Vašem malom ta knjiga, nije to za njega.'' No, majka je posudila novac i kupila mi knjigu. Od te knjige se nisam razdvajao. Tek kada sam upisao studije istorije umetnosti shvatio sam da imam jedno od kapitalnih dela: monografiju Pitera Brojgela sa predgovorom akademika Marjana Matkovića.
(U to vreme cene knjiga su bile na knjizi odštampane, jer se nije znalo za inflaciju. U doba Austrougarske monarhije u ''kuvarima'' sastojci za neko jelo nisu izražavani u količinskim vrednostima već u novčanim. Na primer, za pravljenje podvarka treba kupusa za jednu krunu, mesa za pola krune itd.)
Tako je, eto, Brojgel stigao u našu kuću, a da nismo ni znali o kome se zapravo radi. Bilo je to 30. 1. 1951. godine.
Više puta sam pokušavao da portretiram majku, ali ona je to uvek odlučno odbijala. Fotografisanje se nije smelo ni spomenuti. Nije volela ništa što je vezano za publicitet, javno pokazivanje i sl. Imala je naviku da posle ručka nasloni glavu na ruku i malo zadrema. Jednom prilikom sam pokušao da to iskoristim i kad sam počeo da je crtam, naglo se trgla i samo rekla: ''Nemoj''. Ovaj crtež, mada nedovršen objavljujem s uverenjem da bi mi oprostila jer to činim iz ljubavi.



(iz knjige 'Kuća oblaka' Milutina Dedića)
Milutin Dedić (1935. Šibenik), slikar od malena a boem od studentskih dana, ilustrovao dvadesetpet knjiga a nekoliko i napisao, diplomirao na filozofskom fakultetu, živi i stvara u Beogradu.

No comments:

Post a Comment