MARIO: LOJZIN DUŠAN

Kad se prilično umorim poslije dugotrajne potrage za nekim odloženim papirom obično popijem kaficu i ohrabrim se za nastavak, jer u stanu imam više malih odlagališta ’za svaki slučaj’. Ako me drži tvrdoglava upornost onda se otvara i veliki stari kofer, ostao još iz onog vremena dugih planiranih putovanja a danas služi kao odlagalište za sve ono potrebno i sve ono nepotrebno. Pokušaj svakog ozbiljnog istraživanja, baš kao u nekoj okultnoj priči, od kofera čini misteriozno skrovište.

 Par mjeseci mi je trebalo da pronađem ovaj crtež, a bio mi je više puta na dohvat ruke. Jedna od Lojzinih skica za naslovnicu knjige pjesama Dušana Mutića vratila me u vrijeme kada se Grad pomalo zacrvenio od stida jer rano otišlom boemu nije skupio pjesme u jednu (prvu zvaničnu) knjigu. Požurilo se sa realizacijom; Lojzo je prosto kipio od ideja kako treba izgledati Dušanova knjiga, a ja sam bio jedan od slušalaca na kome je provjeravao svoje ideje. Definitivno, Dušan je pojam slobodoumnog čovjeka, Dušan je živio slobodu ptice. Ali ne one ptice koja znači sigurnost nego ptice koja znači pjesmu. ’’Ptica banjalučka... k’o ptica, k’o ’tica, k’o tić... logično: on je ’tić Mu-tić.’’
 

Nakon što je slikar obukao pjesnika u ptičje ruho , potražio je odgovarajuće mjesto gdje će ga smjestiti. Kako izgleda na Kast(e)lovom ćošku, kako u Palasu...? Park? Možda je Perin ispruženi prst suviše direktan? A hotel Bosna, jedna od Dušanovih loga? Naposlijetku je Lojzo Dušan-pticu smjestio na ulazni slavoluk hotela tako da repom zaklanja slova BO. Crtež je bio završen, priča potpuna, a pjesnik na mjestu koje mu je uvijek pripadalo.

Šteta, izdavaču se žurilo, nije sačekao Lojzino rješenje i knjiga je objavljena s fotografijom pjesnika na naslovnoj strani. Naslov ’Na sastanak kasnim’ je odabran prema jednoj pjesmi a ne prema ovoj priči.

Otišao je Dušan (XI1968), otišao Lojzo (31.03.07), nema nikoga da nam prekrivanjem suvišnih slova pokloni HOTEL SNA.

Mario

Banjaluka krajem marta 2011

Kratak boravak, dovoljan da se potvrdi poznato.
Vrijeme u Banjaluci i banjalucanke su i dalje lijepi.
Za zivot i mladice u Banjaluci to se ne moze reci.

Broj Srba, velikih Srba, ogromnih Srba, "prije svega" Srba,
                   po profesiji Srba u Banjaluci  se svakim danom povecava;
                   Regrutovanjem, ne samo doseljavanjem.
                   I neki kojima nacionalno nekada nije bilo vazno,
                   koji nikada nisu drzali do toga, sada isticu to svoje nacionalno.
                  Ne trebas ni pitati.
                  Oni ce to sami reci kada pricaju o bilo cemu, sportu,
                   vremenu, porodici, poslu, lijepim zenama... 
                  Valjda je to u trendu. ("Jebene devedesete" Dj. B.)
                  Kazu, mora se tako jer i oni drugi to rade.
                  Jos i vise, perfidnije, kazu... Tako se branimo, kazu...
                   Zajedno. Svi, svi, svi...
                  "Igrale se delije..."
                   Misliti drugacije, vidjeti drugacije, osjecati drugacije je izdaja...
                  Tako je valjda i kod onih drugih.

                  Mrznju, naravno,  niko ne spominje. No ona je tu. Ona se udise.
                  Svaki novi udisaj - vise mrznje...
                  Kazu, tako je i tamo. Jos i gore, kazu...
                  Mi i ne mrzimo. Samo se branimo. Mrznjom...

                  Blago Tucima. Njih na Balkanu vise niko na mrzi.
                  Turske serije osvojile Srbe, Hrvate...
                  Mashala, uz prikriveni osmijeh kazu Bosnjaci...
               
                  Mashala...!

NATAŠA: POEZIJA JOVANKE BABIĆ JELOVAC

24.03. održana je prezentacija poezije Jovanke Babić Jelovac, profesorice hrvatskog jezika i književnosti i pjesnikinje. Jovanku ste upoznali kroz moj kratak osvrt o našem susretu iniciranom od zajedničkog prijatelja Boce. (Nov. 10.) Od tada Jovanka je i posjetitelj našeg Parkića, obradovala nas je nekoliko puta svojim stihovima.

 Bilo je to lijepo druženje u kojem su se osim Jovankinih čitale i pjesme nekih pjesnika koji su prisustvovali tom predstavljanju, no spomenut ću samo Maju Perfiljevu, Jovankinu prijateljicu i radnu kolegicu. Maju sigurno poznajete, sjećate se - Bokeljske noći, Vice Vukova.

Jovanka je bila toliko draga da je procitala i jednu Bocinu pjesmu.
Inače, nisam bila jedina koja imam nekakvu sponu s Bosnom, bila su još dvojica Bosanaca.

Rekoh li nedavno – Prati me Bosna!

Uvijek je lijepo družiti se s pjesnicima, zrače toplinom, dječjom radosti i uživaju u onome što stvaraju. Uživamo i mi slušatelji, bez obzira na sadržaj pjesama, jer sve je to život, nekad lijep, nekad tužan.

Upoznajte se s pjesnikinjama

http://novapoetika.webnode.com/jovanka%20babić%20jelovac/

http://montenegrina.net/pages/pages1/knjizevnost/maja_perfiljeva_izbor_pjesama.html

Hvala Jovanka što ste me pozvali.

******************
Jovanka u društvu Gorana Matovića, Luka Paljetka i Tonka Maroevića, značajnih ličnosti hrvatske kulture. O čemu se radi? Što se sve događalo prošle subote? Jovanka, očekujemo informaciju. Hvala.

JOS NISTE RIJESILI?

TREBA LI POMOC?

Rodin: Mislilac

Mala igra za genijalce

Hajmo se malo poigrati.
Sta je rjesenje?

TRI PRIJATELJA SU IŠLI U MOTEL. RECEPCIONER JE REKAO, DA SOBA KOŠTA
30 EURA. SVAKI OD PRIJATELJA JE DAO 10 EUR I UŠLI SU U SOBU.
NEŠTO KASNIJE SE RECEPCIONER SJETI DA SOBA KOŠTA 25 EUR,
PA JE POSLAO POMOĆNIKA, DA VRATI TROJICI PRIJATELJA 5 EURA. POMOĆNIK
SE NIJE MOGAO SJETITI KAKO RAZDJELITI 5 EURA MEĐU TRI
ČOVJEKA, PA JE VRATIO SVAKOMU PO 1 EUR, A SEBI JE ZADRŽAO 2 EURA.
TO ZNAČI DA JE SVAKI OD TRI PRIJATELJA PLATIO ZA SOBU 9 EURA, ŠTO JE SKUPA
27 EURA. POMOĆNIK JE ZADRŽAO 2 EURA, ŠTO JE SKUPA 29 EURA.

A GDJE JE 1 EURO?

MASA: SUMA

Ovo je suma koju je jednom vatra napala. Kasnije su neki umjetnici iskoristili to sto je ostalo od drveca!
Lijepo je , jel' da!?
Pozdravi sve

voli te tvoja Masa

Proljece samo sto nije doslo u Kanadu

SPRING IS JUST AROUND THE CORNER in CANADA!!!
Kako je kod vas?




(Eng. spring  =   poljece, opruga, feder)
(Eng. just   =     upravo)
(Eng. around = iza...)
(Eng. corner  =  ugao)
(Eng. Canada  = moja hladna domovina)
*************************
(Eng. BiH = moja topla domovina)

DOKTORATI

VIJEST: "Dugo vremena najpopularniji njemački političar, koji još nema ni 40 godina, ministar odbrane Karl-Teodor cu Gutenberg je u utorak, poslije afere o plagijatu svog doktorata, podnio ostavku na funkciju ministra i na sve ostale političke funkcije koje je imao."

Nakon ove vijesti nabrajaju se sve titule je ovaj njemacki baron naslijedio od svojih predaka, da mu je lijepa supruga isto tako plave krvi - grofica, da je bio ozbiljan kandidat da na slijedecim izborima naslijedi danasnju kancelarku Njemacke...
Eto, pao baron, pao ministar jer je krao i lagao... Krao tudje misli i predstavljao ih svojima u svom doktoratu. Lagao da to nije tacno, sve dok nije dokazano da nije tacno. Lijepo! Ima nade za Njemacku!

Sta cemo mi sa nasim balkanskim doktorima i doktoratima!? Magistrima i magistratima!? Diplomcima i diplomama!?
Koliko hiljada kradja i kupovina! Koliko hiljada doktora koji to nisu niti ce ikada biti! Koliko?
Koliko stotina ministara koji su krali i dalje kradu sve; i titule i nagrade, i sva moguca materijalna i nmaterijalna dobra!
Da li ce se ikada ta balkanska zabokrecini zanjihati?
Da li ce ikada odrasti dovoljno obrazovani, pametni, posteni,  i u isto vrijeme i hrabri mladi ljudi koji nece skociti u zabokrecinu vec ce je stapom promijesati. Ne zbog mene i metuzleme kao sto sam ja. Zbog njih samih i njihove djece i djece njihove djece...
Da li ce...

NE ODSTUPAJ

Jos jedan od forwarda ali vrijedi procitati, ako nista drugo, bar cete se malo nasmijati. A smijeh je kao sto kazu....

***************************
Kažu da svaki dan moramo pojesti jednu jabuku, a i jednu bananu... zbog kalijuma.
Takođe i narandzu zbog vitamina C. I obavezno popiti jednu šoljicu zelenog čaja (bez šećera za prevenciju dijabetesa) kao i za smanjenje masnoće u krvi...
Svakoga dana moramo popiti dvije litre vode (da, i posle je ispišati, što udvostručuje vreme koje smo do sada provodili u WC-u).
Svakoga dana treba uzeti barem jedan Bioaktiv ili jedan jogurt da biste imali sve dobre bakterije, za koje niko ne zna šta su tačno, ali ako se ne opskrbiš s barem milion i po tih bakterija, videćeš vraga.
Svakoga dana jedan aspirin za prevenciju infarkta i jedna čaša crnog vina, takođe protiv infarkta. I jednu čašu bijelog, za nervni sistem? I jednu čašu piva... ne mogu se setiti zbog cega? Ako ih popiješ odjednom, međutim, možeš dobiti moždani udar, ali ne sekiraj se, nećeš ni primetiti.
Svakoga dana treba jesti balastne materije. Puno, puno, gomilu balastnih materija.
Potrebno je 4 do 6 dnevnih obroka, laganih, s tim da ne smiješ zaboraviti žvakati svaki zalogaj 42 puta.Tako da ti samo za jelo treba 5 sati...
E da, iza svakog jela trebalo bi oprati zube, tako da zube treba oprati i posle jabuke, poslije bioaktiva, poslije banana, poslije balastnih materija i tako sve dok imaš zube u ustima. S tim da ne zaboraviš zubni konac, masažu desni i ispiranje vodicom za usta. Bilo bi dobro urediti kupatilo, možda staviti unutra CD player ili TV, jer s obzirom na vodu, balastne materije i zube, provest ćeš puno, puno vremena unutra.

Treba spavati 8 i raditi preko 8 sati, plus 5 za jelo, to je 21. Ostaje ti 3 sata, ako nije gužva u saobracaju. Prema statistikama, TV se gleda prosečno 3 sata dnevno. Sada se to više ne može, jer svakoga dana treba hodati najmanje pola sata (savjet: nakon 15 min kreni nazad jer ako ne, pola sata postaje citav sat).

Treba negovati prijateljstva, jer su poput biljaka, treba ih održavati svakodnevno. Pretpostavljam i kada ideš na put?
Između ostalog, moraš ostati informisan, i čitati barem dvoje dnevnih i nekoliko nedeljnih novina, da bi imao kritički stav...
Seksati se treba svaki dan, ali bez upadanja u rutinu: treba biti inovativan, kreativan i iznova osvajati. Za sve ovo treba vremena. Da ne govorimo o tantričkom seksu.
Treba imati vremena i za dodir s prirodom, pranje poda-suđa-veša, da ne govorimo o tome šta sve treba ako imaš kućnog ljubimca ili decu...
Računica kaže da je za sve to potrebno minimalno 29 sati. Jedina mogućnost koja se nameće je raditi nekoliko stvari istovremeno:
Npr: tuširaj se hladnom vodom i drži usta otvorena... tako ćeš popiti 2 litre vode. Dok izlaziš iz kupatila sa četkicom za zube u ustima, istovremeno se seksaj (tantrički) s partnerom koji istovremeno gleda TV i čita novine dok ti pereš pod.
Ostala ti je jedna ruka slobodna? Pozovi prijatelje! I rodbinu! Popij vino (nakon razgovora s rodbinom će ti trebati). Aaaaajjj!
No, ako ti je ostalo dva slobodna minuta, pošalji ovu poruku svojim prijateljima (koje treba paziti kao biljke) dok jedeš kasicicu meda, koja je vrlo korisna.

Sada te pozdravljam, jer između jabuke, jogurta, crnog vina, prve litre vode i trećeg obroka s dnevnom dozom balastnih materija, ne znam više šta mi treba, ali moram hitno u WC.

Pozzz...

MASA : BOLIVIA

Ovu su one stare slike iz bolivije sto ti nisam mogla prije poslat! Ja mislim da sam ti sve vec bila opisala ali ko ce se sjetiti. Uglavno obisli smo ostrvo, Isla del Sol na Lake Titcaca. Tri dana, opet neki supi sator (vidis na slici kako smo zaljepili poncho na vrh) i neka grozna hrana. Iako su napisali da je tuna, vjeruj mi nigdje tune! Lake Titicaca stoji na 3800 metara pa je bilo cudno da smo stalno gledali u vrh Anda.

Ljudi su super na ostrvu, zive uglavnom u proslosti, jedini prevoz je setanje, imaju magaraca ali ih nisu nesto koristili. Ima skola, i bas smo prosli pored djece dok su tracli u skolu. Valja njim pjeske uzbrdo- nizbrdo do skole. Jednu noc smo spavali ispod ruina, kojih ima dosta. Isla del Sol je pocetak Inka. Tu se, kazu bog sunca rodio. I to je to...

"Ne ljuti se covjece!"

Sjecate li se ove lijepe igre? Nekada je ona, oko istog stola, okupljala porodice, prijatelje...
Sta ih sada okuplja? Da li ih nesto okuplja i koliko?

Ako se opet desi da vas komentar nije objavljen, ne ljutite se.
Sjetite se ove lijepe igre i njene poruke.
Pored toga, ljutnja skodi ljepoti! Dokazano i potvrdjeno!
Cim se priblizim internetu, komentari i prilozi ce biti objavljeni.

"NOĆ BOEMA"

Jedna martovska noć u Inđiji, malom , lijepom sremskom mjestu, pripada pjesnicima. Iz cijelog svijeta dođu, da na dan rođenja velikana, pjesnika Miroslava-Mike Antića, njemu u čast i u slavu poezije, govore svoje stihove, druže se i uz neizbježne vojvođanske tamburaše, provede lijepu boemsku noć.

Po deveti put, Književni klub iz Inđije, što nosi Mikino ime bio je domaćin ove manifestacije, koju vole i sa nestrpljenje očekuju poetese i poete iz raznih krajeva. Bilo je tu pjesnika iz Švajcarske, Njemačke, Hrvatske, Bosne i Hercegovine, Crne Gore, Holandije, Srbije, Slovenije i još od nekud, ali se ja, u ovom času ne mogu sjetiti.

Zbornik

Boemska poezija i boemski život su posebna inspiracija i iz pera mnogih prijatelja potekle su predivne pjesme.

Duhovni vođa i pokretač svih pjesničkih susreta u Inđiji, predsjednik Kluba, gospodin Zlatomir Borovnica- slijepi pjesnik, sa svojim saradnicima, ulaže veliki napor, a opštiski organi ih u tome podržavaju da se "NOĆ BOEMA" I "GARAVI SOKAK"- pjesnička manifestacija koja se održava polovinom septembra, godinama održavaju .Inđija, jedan od rijetkih gradova u okruženju, koji poštuje poeziju, zaslužuje sve pohvale.

"Moj Prijatelju"

Vojvođanska ravnica , tako smirujuće djeluje i opušta da čovjek poželi u tom okruženju ostati bar malo duže. Ovih nekoliko fotografija koje vam šaljem, vjerujem da će dočarati dio toga.

Jutro u garavom sokaku

Indjija - panorama

Bez njih ne moze

Pismo profesorice iz razorenog Sendaija

Kakvo je zaista stanje među ljudima, najbolje pokazuje pismo jedne profesorice engleskog jezika, koja predaje u gradu Sendaiju. Dirljivo pismo prijateljima profesorice Anne objavljeno je na Facebooku, te se brzinom munje proširilo po mreži. Nama ga proslijdio Zeljo S.

"Ovdje u Sendaiju sve izgleda dosta nestvarno. No, blagoslovljena sam prekrasnim prijateljima koji mi puno pomažu. S obzirom da moj stan više ne zaslužuje taj naziv, preselila sam se kod prijatelja. Dijelimo to što imamo: vodu, hranu i grijalicu. Svi spavamo jedni uz druge na podu sobe, jedemo uz svijeće, pričamo priče. Toplo je, atmosfera je prijateljska i prekrasna.
Preko dana jedni drugima pomažemo počistiti nered u našim domovima. Neki sjednu u aute i gledaju vijesti na ekranima navigacijskih uređaja ili stanu u red za pitku vodu kada hidrant proradi. Ukoliko nekome u stanu dođe voda, ljudi stave vani natpis tako da i drugi mogu doći napuniti svoje vrčeve i kante", piše profesorica Anne, pa ističe:
'Sviđa mi se to kako smo odbacili nevažno'
"Začuđujuće je kako ovdje gdje sam uopće nema krađa niti guranja u redovima. Ljudi ostavljaju ulazna vrata širom otvorena jer je tako sigurnije kada potres opet udari. Stalno čujem da ponavljaju: 'Ovako je nekada bilo kada su si svi međusobno pomagali.' Potresi se stalno vraćaju. Sinoć smo ih imali skoro svakih 15 minuta. Stalno se čuju sirene i nadlijeću nas helikopteri.

Proradio nam je vodovod u stanovima sinoć na nekoliko sati, a sada radi i preko dana. Struja se vratila danas popodne. Plin još nije proradio. No, sve to ide prema područjima. Nekima proradi, a nekima ne. Svi se danima nisu prali. Osjećamo se prljavima, no sada imamo i važnijih briga. Sviđa mi se to kako smo odbacili nevažno. Živimo punim plućima na razini instinkta, intuicije, skrbi, preživljavanja, ne samo za sebe, nego i za cijelu grupu", piše profesorica.

"Zamjećujem čudnovate paralelne situacije. Na nekim su mjestima kuće u potpunom neredu, a onda vidim kuću s uredno posloženim ležajevima ili rubljem koje se suši na suncu. Vidim ljude koji stoje u redu za hranu i vodu, a istovremeno vidim šetače sa psima. Ima i neočekivane ljepote. Noću je potpuna tišina. Nema automobila. Nikoga nema na ulicama. I noćno nebo prekriveno je zvijezdama. Obično se mogu vidjeti dvije ili tri, a sada je cijelo nebo prekriveno zvijezdama. Planine iznad Sendaija stoje čvrsto i kad je zrak bistar vidimo njihovu veličanstvenu siluetu na nebu", nastavlja se u pismu.

Profesorica ističe i kako su Japanci prekrasni. "Svaki dan dolazim do svoga stana pogledati kako stoje stvari, sada šaljem ovaj e-mail jer se struja vratila, a pred vratima bi me dočekala voda i hrana koju je netko ostavio. Nemam pojma tko, ali to je tu za mene. Starci sa zelenim kapama idu od vrata do vrata i provjeravaju jesu li svi dobro. Ljudi potpune strance pitaju trebaju li pomoć. Nigdje ne vidim znakove straha. Pomirenosti sa sudbinom da, ali straha ili panike ne."

U pismu se još navodi i kako su građani upozoreni kako mogu očekivati naknadne udare, čak i jednako velike, u idućih mjesec dana ili više. Podrhtavanje se stalno osjeća. Potom profesorica zaključuje:
"U ovim okolnostima ja zbog nečega imam izravan uvid da se stvarno upravo događa ogroman kozmički korak naprijed u cijelome svijetu. I zbog nečega osjećam da mi se uslijed iskustva s ovim događajima u Japanu srce širom otvara. Brat me pitao osjećam li se 'manjom od makova zrna' zbog ovoga što se dogodilo. Ne. Zapravo, osjećam da se događa nešto što je puno veće od mene same. Taj val rađanja (širom svijeta) je težak, no ipak veličanstven", poručuje profesorica.

Procitajte i ovo. Moze koristiti:
http://blog.imva.info/medicine/treatments-nuclear-contamination

KATASTROFA U JAPANU

Kao i svi, gledam i citam vijesti iz Japana. Uzasna katastrofa. Odneseni u valu koji je u pocetku bio vodeni, pa se onda, ruseci i uvlaceci sve u sebe, pretvarao u mjesavinu svega sto mu se naslo na putu. U toj mjesavini svega naslo se i desetine hiljada ljudi. Ne zna se, i dugo se nece znati koliko. Uzas. Kataklizma. Smak svijeta. Ovo su bile misli koje sam ponavljao u sebi za onih nekoliko desetaka sekundi banjaluckog zemljotresa. Sta li su u sebi ponavljali Japanci?

Priroda kao da uzvraca; upozorava.

I sada, kao i uvijek nakon nesrece koja zadesi neki dio svijeta, humani ljudi nude pomoc.

Svi mi razmisljamo kako se ukljuciti i pomoci. Medjutim Japanci zahvaljuju na ponudjenoj pomoci, ali upozoravaju da se prvo oni trebaju organizovati da bi ta pomoc, kad stigne, bila efikasno iskoristena. Kao da kazu, budimo razumni, pripremimo teren, kao sto je smjestaj ekipa, domacine za ekipe, prevodioce, lokacije, itd... I onda dodjite kad vam kazemo gdje i s cim. Gledam, citam i poredim. Ne vidim slike kakve se vide nakon slicnih katastrofa u svijetu. Sve su to jadni ljudi koje je nesreca pogodila, ali Japanci mi se ovih dana cine drugacijima. Ne treba generalisati, ali Japancima se mora odati priznanje da svoju nesrecu, ogromnu nesrecu, katastrofu kakvu svijet tesko pamti, podnose dostojanstveno.

Drze se zajedno. Niko se ne izdvaja. Valjda je to kultura. Ja ne vidim na tim slikama paniku. Zapravo vidim, kad gledam reportere zapadnih TV stanica, posebno CNN-a, koji i ovu ljudsku nesrecu koriste za svoju promociju. Oni su i teatralni, oni pate, oni galame, oni pokazuju, gestikuliraju...

A Japanci?! Oni nekako nestvarno mirno rade na spasavanju, na otpocinjanju zivota...
Jedino juce, predsjednik vlade, nagovjestava da ce mozda trebati pomoc Americke vojske u sanaciji posljedica zracenja iz atomske centrale. Kojeg li apusrda!? Vojska drzave koja je nekada bacila atomske bombe na dva japanska grada, Hirosimu i Nagasaki, i time pobjedonosno zavrsila Drugi svjetski rat za sebe i svoje saveznike, ali pri tom pobila stotine hiljada nevinih i jos mnogo vise onih koji su polagano umirali od posljedica atomskog zracenja, pozvana je sada da pomogne i sprijeci nove zrtve katastrofe koja je zadesila ovu zemlju.

Podsjeti me ova ljudska katastrofa na slike koje smo gledali nakon katastrofa u nekim drugim dijelovima svijeta. Podsjeti me i na izvjestaja o pljackama koje su pocele isti dan, nedavne izvjestaje o pljacki pomoci u Haitiju ( pola pristigle pomoci nestalo, pojela maca...), pljacki pomoci koja je nama u nasoj nesreci stizala...

Nakon tih nekih izvjestaja nedavno sam odlucio da vise ne ucestvujem u masovnim akcijama pomoci, jer ne znam gdje ce ta moja simbolicna pomoc, zavrsiti, kod onih kojima je ta pomoc potrebna ili kod nekog od lokalnih kriminalaca.

Japanci su me razuvjerili. Njima treba pomoci, jer oni ce pomoc iskoristiti na najbolji moguci nacin.

Koliko smo razliciti...

http://www.abc.net.au/news/events/japan-quake-2011/beforeafter.htm

***************************
Dodatak uz Natasin komentar:
Zagreb je u zoni u kojoj se očekuje katastrofalan zemljotres, srećom ne jači od 7 po Rihteru, ali se procjenjuje do 3000 poginulih.


Prije nekoliko mjeseci dobili smo letke kako se ponašati prije, tijekom i poslije zemljotresa. Šaljem ovaj letak, možda zatreba.


 

I ovo vrijedi procitati:

http://www.jutarnji.hr/japanci-zahvaliti-prosvjednicima-na-sucuti--suze-u-mojim-ocima--hvala-vam-na-vasim-molitvama--/931931/

Ljilja M.: Svjetiljka iz Beča

I dalje teku te dvije ulice prema izlazu iz grada. Veća, Mladena Stojanovića i njoj skoro paralelna,
nekad zvana Karla Rojca. U našu, K. Rojca aleju (ono tanahno drveće što su ga naši roditelji davno posadili dobrovoljnim akcijama toliko je izraslo da je grad dobio još jednu prepoznatljivu aleju), ulijevaju se manje uličice. Između dvije pritoke, Cankareve i Nove ulice bila je jedna kuća (danas nadogradnjom preobražena u ružnu kućerinu) sa okućnicom koja me uvijek asocirala na onu Arsenovu pjesmu u kojoj se pominju “gredice salate”. Tada je to bila kuća porodice Jagić. U dvorištu prema cesti uzdizala su se dva, možda i tri, visoka bora sa ćilimom osušenih iglica prostrtog u sopstvenoj im hladovini. Okolo bi trčkarao Turk, mali ostarjeli ćuko kojeg se nisam bojala (za razliku od ogromnog vučijaka koji se pojavio kasnije). Ovu pitomu oazu od ulice je dijelila drvena ograda, bolje reći taraba… Tu, na tom ćilimu pod borovima, čim proljeće grane, pa sve do kasne jeseni skoro svakodnevno, nas tri… Ljerka, Rada i ja… smo poslije škole provodile svoje dane (kasnije nam se pridružila Nada). Donosile bi svaka svoje krpice, šile bi haljine za naše lutke… Sa druge strane ulice u “avijatičarskim zgradama” živjele smo Rada i ja. ”Mogu l’ kod Ljerke”, pitala bih mamu i ne sačekavši odgovor već bih se našla pod borovima…

Prerasle smo igre s lutkama, ali bi i dalje tu provodile sate i sate naslonjene na tarabu. I sa te pozicije posmatrale bi svijet kroz naočare šiparica... Uvijek smo imale nekih naših tajnih tema…
Kada bi neka od nas kazala: ”Hajte sa mnom”, to je značilo da bi ju mama poslala u pekaru kod Hakije u Bojića Hanu, ili u Mljekaru, ili kod Jure u prodavnicu. I opet bismo se vraćale pod borove… Bile smo klapa… išle u isti razred, imale dragu učiteljicu Dušanku, kasnije iste nastavnike u o.š. Milan Radman…
Onda je došla srednja škola, pa korzo… taraba u K. Rojca ulici nam je postala preniska. Moja porodica se u to vrijeme preselila u drugi kraj grada… putevi više nisu vodili u Rosulje koje dugo nisam preboljela…

Ljerku je život odveo u Beograd, Radu u Zvornik, a Nada i ja se poslije studija vraćamo u BL. Dvadesetak godina kasnije selim u “crvene zgrade”, vraćam se u našu Karla Rojca ulicu, samo nekoliko desetaka metara dalje od Ljerkine kuće. Sudbina je odredila lokaciju, bila sam presretna povratkom u Rosulje.

Ovih proljeća, četvrt vijeka poslije, kada su Rosulje mnogo drukčije, volim sjesti u baštu kod Jure (od nekadašnje prodavnice postala je kafana), zauzeti položaj sa pogledom prema Ljerkinoj kući, prema djetinjstvu… piti kafu i lamentirati sa mojom malom klapom.

Prije tri godine dobijem razglednicu iz Beča. Znam da je vihor rata Radu odnio u Beč, Ljerku u Rovinj. Na razglednici osim njih dvije potpisana je i Jasna Rojc (sjećam se da je dolazila svojoj rodbini na kraju ulice, u kuću narodnog heroja Karla Rojca po kojem se zvala naša ulica).

Razglednica mi se baš sviđa. Sklona nalaženju kojekakvih simbola oko sebe, mislim da ova sjetiljka ne svijetli slučajno.

Ljilja M.