Serijal "Živeti zajedno"

"Radiotelevizija Vojvodine sinoć je premijerno prikazala prvi dokumentarni film, iz serijala od ukupno pet dokumentaraca, u okviru projekta "Živeti zajedno" NDNV-a i BH novinara. Reč je o filmu "Znam šta je ofsajd", koji govori o tome šta za društvo znači kada je sport mnogo više od igre. Između ostalog, film govori i o brutalnom ubistvu nekadašnjeg jugoslovenskog rukometnog reprezentativca Gorana Čengića, tokom opsade Sarajeva, 1992. godine. U filmu se kao protagonisti pojavljuju i brojni sportisti iz bivše Jugoslavije, koji svedoče da veze između njih nisu bile pokidane ni tokom jugoslovenskih ratova. Film predstavlja i uspomenu na velikane jugoslovenske košarke, Mirzu Delibašića i Krešimira Ćosića, a govori i o časnim i ljudskim postupcima Dragana Kapičića, Dejana Bodiroge, Bogdana Tanjevića, Zdravka Čečura, Vječislava Tolja., kao i o akciji zajedničkog navijanja za susedne fudbalske reprezentacije, koju su organizovali mladi iz Srbije, Hrvatske i Bosne i Hercegovine. Film traje 56 minuta, a autori suArijana Saracevic Helac i Darko Šper."

Kombi nade i smrti

Ne znam koliko je vas, a mene je veoma, potresla vijest  o pedeset cetiri tamnoputa stradalnika iz Africkih i Azijskih zemalja koje je, negdje kod Leskovca, otkrila tek teska saobracajna nesrece. Vijest objavljena prije dva dana, da su pedeset cetiri covjeka natrpani u jedan kombi u pokusavaju da pobjegnu iz svoje bijede, da li ratne ili ekonomske i  domognu se neke od obecanih zemalja zapada , dozivjeli kraj svojih snova.
Pedeset cetiri covjeka spremna da rizikuju zivot da bi se domogla boljeg zivota. Vecina njih nikada nece vidjeti svjetla zapada . Neki,  ako i prezive,  nikada nece prohodati. Muka ljudska. Muka na kojoj neljudi zaradjuju. Kako je neko mogao natrpati 54 covjeka u jedan kombi , uzeti im pare i obecati novi zivot?!

Podsjetio me je taj kombi na onaj koji je mene, Biljanu i nase dvije djevojcice prevezao od Beograda do Budimpeste u nasem bijegu od rata ka normalnom zivotu tamo na zapadu, tamo gdje nema rata. Naravno, taj kombi je imao dovoljan broj mjesta za sviju nas. Vozio ga je izbjeglica iz Mostara za nekog gazdu koji je osjetio trenutak i mogucnost zarade. Nesreca kombija sa 54 africka azilanta ne podsjetila na kombi koji je nas doveo do Budimpeste ali i na dva sata zadrzavanja na granici izmedju Srbije i Madjarske. Dva sata za koje je srbijanska policija ispitivala valjanost mojih papira i dva sata bila na vezi sa nekim koje je tamo negdje u gluvo doba izmedju tri i pet ujutro provjeravao moje podatke. Dva sata za koja sam ispusio skoro cijelu kutiju cigareta. Dva sata kombi i svi njegovi putnici su cekali i pogledali na mene i na svoje satove, pitajuci se hoce li zbog tog zadrzavanja zakasniti na neku svoju vezu. Sjecam se i rijeci utjehe vozaca kombija, koji me je pokusao tjesiti govoreci da ce sve biti u redu, da se to redovno desava. Kad sam ga pitao da li redovno pustaju ljude da prodju - nije odgovorio. .. Te trenutke i misli koje su mi tada prolazili kroz glavu nikada necu zaboraviti. I kad sam vec izgubio nadu, kad sam vec znao da cu Biljani predloziti da ide sa djecom ako mene skinu, pojavio se policajac i uz izvinjenje mi vratio sve nase pasose. Rekao je: " Izvinite, ali moramo provjeravati. Rat je. Svasta se danas desava. Sretno!.."

Ona pedeset cetiri stradalnika iz unistenog kombija u teskoj saobracajnoj nesreci negdje kod Leskovca nece nikada dobiti svoju sansu na zapadu...
Nakon dva dana, o stradlnicima u novinama koje citam - ni najkrace vijesti.
Danas je vijest u svim tim novinama da Dodik u julu zeni sina.

Juggler Alexander Koblikov

MM: Sličice iz Banjaluke

 Banka

 Kast(e)lov cosak

 Kuca Cajaveckih samoupravljaca

 Mejdan

 Radmanova

Rostiljnica 

 San Remo

 Studentski domovi

 ulica Boze Nikolica

ulica Ive Andrica

Aleksandra Petrić: Ne kupujte karanfile, spriječite nasilje

Prije tačno devet dana, Ozgecan Aslan, devetnaestogodišnju studenticu psihologije iz Turske napao je vozač mini autobusa. Nakon što se odupirala pokušaju silovanja, brutalno ju je pretukao željeznom šipkom i izbo nožem. Kako bi prikrio tragove, obratio se za pomoć svom ocu i prijatelju.
Zajedno su spalili tijelo mrtve studentice. Prije nego što su je zakopali, odsjekli su joj ruke, kako bi spriječili istražitelje da ovaj zločin povežu s ubicom jer ga je Ozgecan Aslan, u pokušaju da se odbrani od napada, poprskala biber sprejem i izgrebala po licu.
Stravičan slučaj ubistva Ozgecan Aslan pokrenuo je lavinu protesta širom Turske. Hiljade žena su izašle na ulice zahtijevajući od predstavnika vlasti javnu osudu, hitno procesuiranje ovog zločina, kao i efikasne akcije usmjerene na sprečavanje i suzbijanje nasilja protiv žena. Zvaničnici su se javnosti obratili oprezno, veoma mlako i rezervisano. Turska je 2012. godine usvojila Zakon o zaštiti od nasilja u porodici i uvela dugme panike kao sigurnosnu mjeru koja je omogućavala ženama da u momentima napada i nasilja pozovu policiju. Ove mjere su se pokazale neefikasne, jer osim njihovog formalnog usvajanja, vlasti nisu učinile mnogo da finansijski i sistemski podrže njihovu primjenu u praksi.
Žene Turske su i dalje izložene seksualnom uznemiravanju i nasilju u javnosti i u okrilju svojih domova, dok su, istovremeno, najviši zvaničnici kontinuirano koriste javne istupe da žene okrive za nasilje kojem su izložene, da nasilje objektiviziraju i amnestiraju nasilnike od svake moguće odgovornosti. Tako je Redžep Akdag, ministar za zdravlje Turske svojevremeno izjavio da žene žrtve silovanja trebaju roditi i da će se država brinuti o djeci ako je to potrebno, a Ajhan Sefer Ustun, poslanik u turskom parlamentu i predsjedavajući Komisije za istrage o kršenjima ljudskih prava ga podržao izjavom da je silovatelj manje kriv nego žrtva silovanja koja abortira. Javnosti su također poznate izjave Redžepa Tajipa Erdogana, ranije premijera, sada predsjednika Turske, koji je nebrojeno puta javno osudio žene zbog suprotstavljanja tradicionalnim društvenim normama, te otvoreno govorio o tome da je ravnopravnost žena i muškaraca protivna prirodnim zakonima.
Dakle, kristalno je jasno da sve što su vlasti u Turskoj učinile donošenjem zakona kojim se žene štite od nasilja, kao i sve ostale mjere nisu ništa drugo nego deklarativno opredjeljenje da se umire javne osude mizoginih politika i pritisci organizacija za ljudska prava da se osigura zaštita žena u praksi. Ubistvo Ozgecan Aslan ponovo je pokrenulo žene u Turskoj, koje se ne osjećaju sigurno u društvu u kojem muškarci na pozicijama moći otvoreno promovišu silu, nasilje, relativiziraju i negiraju njihova osnovna ljudska prava.
Situacija u Bosni i Hercegovini nije ništa bolja nego u Turskoj. Bolji smo možda samo po broju zakona, pravilnika, strategija i međunarodnih dokumenata koje su vlade na svim nivoima donosile i donose, dok se žene svakodnevno suočavaju sa zidovima osude i nestaju u
nepotpunim zvaničnim statistikama. Broj ubijenih žena u Bosni i Hercegovini je nepoznat, osim što se, već neko vrijeme, javno zna da je u Republici Srpskoj u posljednjih četrnaest godina, u partnerskom ili porodičnom nasilju ubijeno 76 žena. Ostale su nepoznate. Ne postoje čak zbirne javno dostupne procjene o tome koliko je žena u BiH ubijeno na ulici, u porodici, na radnom mjestu od bivših ili sadašnjih muževa ili partnera, kao i od nepoznatih muškaraca koji su bili uvjereni u svoje „prirodno pravo“ da uzmu ono što se podrazumijeva kao njihovo.
Nešto što nije ljudsko biće, nego komad stvari koja je tu da im služi.
Da ih zadovolji.
Nešto što se može posjedovati i uništiti bez ikakvih posljedica.
Uskoro će 8. mart, Međunarodni dan žena. Ne kupujte karanfile kako biste jednom godišnje ukazali pažnju ženama oko sebe i bili fini. Džentlmeni, par ekselans. Umjesto toga pozvonite komšiji koji možda, baš u sada dok čitate ovaj tekst, lomi kosti i udara njenom glavom od zid, i kojeg kroz zidove čujete kako joj psuje majku kurvanjsku. Nju, a ni druge žene neće spasiti pažljivo sročene zakonske odredbe i to što policija mora da ih zaštiti. Tiče vas se svaka ubijena žena i djevojčica koja je modra prolazila pokraj vas danima i mjesecima, a vi žurno okretali glavu i sklanjali vlastitu djecu od nemilih prizora.
Nećete ignorisanjem spasiti ni njih ni sebe.
Tiče se vas. I mene. Zbog toga vam ovo i pišem.


(radiosarajevo.ba)

Charles Simic: Naši ratovi, naše žrtve

Džon Stjuart: Bliski istok se otima kontroli. Šta bi Amerika trebalo da uradi?
Basem Jusef, egipatski komičar i satiričar: Pa, na primer… ništa.
The Daily Show, 9. februar 2015.

Budući da je danas teško doći do pravih snimaka naših ratova i da smo spali na njihove holivudske simulacije u kojima dobro izgledamo, pitam se šta bi Amerikanci rekli kada bi videli nemontirane snimke napada američkih dronova, na primer na neko od mnogih venčanja ili sahrana koje smo pogrešno procenili kao okupljanje terorista i sveli ih na „zgažene bube“, kako to zovu oni koji lansiraju naše projektile. Ideja da ćemo biti sigurniji ako sa lica zemlje zbrišemo gomilu nevinog sveta u kojoj se krije nekoliko loših momaka i da to neće povećati broj naših neprijatelja je ludačka, kao i uverenje da užasna zverstva drugih postaju prihvatljiva kada ih sprovodi naša strana.

Sve ovo bi trebalo da je jasno našim liderima u Vašingtonu, ali očigledno nije. Predsednik Obama je Kongresu dostavio svoj zahtev za novu trogodišnju autorizaciju rata protiv ISIS-a, u kojem bi se nastavili vazdušni udari i „ograničena“ borbena dejstva, uprkos neuspehu naših prethodnih pokušaja u Libiji, Iraku, Avganistanu, Pakistanu i Jemenu. To će naše ratove možda učiniti legalnima, ali ne manje glupima.

Ono što je Česlav Miloš rekao za prošli vek već važi i za ovaj: „Jao onome ko misli će se spasti tako što neće učestvovati u tragediji“. Milioni Amerikanaca očigledno i dalje tako misle, čak i posle 11. septembra i svih ratova koje smo od tada vodili i koje još uvek vodimo. Televizijski snimci i fotografije ne prenose pravi stepen razaranja i smrti koji su toga dana pogodili Njujork. Trebalo bi da je čovek bar jednom stajao ispod kula bliznakinja da bi pojmio njihovu neverovatnu visinu i veličinu. Ja sam ih video uživo, ali bili su mi potrebni meseci da zaista razumem šta se desilo. Čak i kada je drugi avion udario u kule, nije mi palo na pamet da bi mogle da se sruše. Kada su se srušile, nisam verovao svojim očima. Ljudi su posle govorili da je sve bilo kao na filmu. Izašli smo iz tame bioskopske sale, stresli se od jeze i vratili svojim životima. Ponadao sam se da su Amerikanci najzad razumeli kako je to kada vas bombarduju.

Oduvek sam bio zapanjen time kako jedna zaraćena strana ignoriše ubijanje nedužnih na drugoj. Ljude koji ni mrava ne bi zgazili uopšte ne zanima kakvi užasi se u njihovo ime čine drugima. Ovaj bezdušni stav postaje još uvredljiviji kada pomislite na one prestravljene ljude u Njujorku kako kroz dim i vatru beže od kula koje se ruše. U danima posle napada, naši komentatori i političari su zahtevali brzu i brutalnu odmazdu, bez preterane brige o tome ko je kriv a ko nevin. Drugim rečima, hajde da bombardujemo bitange bez obzira na to ko će biti ubijen – i da li će jednoga dana bombardovani možda poželeti da se osvete.

Posle 11. septembra se govorilo da u Americi više ništa neće biti isto, i to se pokazalo tačnim. Ono što se nije promenilo je naše ubeđenje da smo baš mi pozvani da iskorenimo svo zlo u svetu. Pre ćemo dočekati da talibani obriju brade i svojim ženama i ćerkama dozvole da nose mini suknje, nego da naši lideri prestanu da budu militantni ovisnici. Tako u Vašingtonu nikoga nije briga za patnje koje smo naneli društvima i zemljama na Bliskom istoku i drugde, niti iko razmišlja o uzrocima mržnje i želje za osvetom prema nama u muslimanskom svetu. U našoj verziji istorije, tragedija 11. septembra 2001. kada su otmičari za sobom odveli u smrt tolike ljude, dogodila se zato što su oni prezirali naše vrednosti i slobode, dok su tragedije koje mi izazivamo u drugim zemljama samo kolateralna šteta naše iskrene želje da ih oslobodimo. Prava je sreća što mi Amerikanci ne primećujemo ono što činimo drugima; inače bi rizikovali da izgubimo dragocenu sliku o sebi kao izuzetno moralnim i nedužnim ljudima, i da sebe ugledamo kao odvratne licemere.

Sećam se da sam u danima posle 11. septembra po banderama, telefonskim govornicama i zidovima Njujorka zaticao improvizovane plakate o nestalima, sa fotografijom, kratkim opisom i dodatnom informacijom da je Henri (ili Meri) poslednji put viđen-a na sto prvom spratu i, što je bilo još dirljivije – ako je to moguće – sretao sam izbezumljene žene sa fotografijama nestalih muževa i sinova kako zaustavljaju prolaznike i pitaju ih da li su ih videli. Smrad pokolja u vazduhu i toliko uznemirenih ljudi koji se vrte u krug podsetili su me na ulice Beograda koje su tako izgledale i smrdele posle savezničkog bombardovanja u Drugom svetskom ratu. Najužasnije u vezi sa ubijanjem nevinih ljudi je da ona nikada ne prestaju. Gledajući naše vazdušne udare na Bagdad 2003, znao sam da u njima verovatno neće poginuti Sadam i njegovi generali, nego nesrećni Iračani koji su se našli na pogrešnom mestu u pogrešno vreme kada su bombe počele da padaju.

Zaboravite bilione dolara koje smo već potrošili na ove ratove, zaboravite hiljade mrtvih i osakaćenih Amerikanaca, zaboravite mnogo više poginulih i desetine miliona raseljenih iz zemalja koje smo bezrazložno razarali i u čije teološke i teritorijalne razmirice nije trebalo da ulazimo – hajde da vidimo da li će ovoga puta naše bombe i naša vojska uspeti i da li ćemo širom Bliskog istoka najzad biti dočekani kao oslobodioci. Pusti snovi. Ali pošto naša korumpirana politička klasa voli rat, jer rat puni novcem njihove kofere i čini da se osećaju jako i pravedno – biće još kontraproduktivnih ratova, iako će nas to pre ili kasnije odvući u propast.

The New York Review of Books, 17.02.2015.

Preveo Zoran Trklja

Peščanik.net, 20.02.2015.

Bob Dylan - My Back Pages (HD)

Omer Karabeg: Hrvatska i Srbija moraju se suočiti sa zločinačkim ideologijama devedesetih

U najnovijem Mostu Radija Slobodna Evropa razgovaralo se o tome da li nedavna presuda Međunarodnog suda pravde, kojom su odbačene međusobne tužbe Hrvatske i Srbije za genocid, obavezuje Zagreb i Beograd da sude počiniocima i inspiratorima ratnih zločina koji su utvrđeni tom presudom. Sagovornici novinaru Omeru Karabegu su bili Marijana Toma, zamenica direktorke Fonda za humanitarno pravo iz Beograda, i Mario Mažić, programski direktor Inicijative mladih za ljudska prava iz Zagreba.

Omer Karabeg: Gospođo Toma, vaš Fond za humanitarno pravo i Inicijativa mladih za ljudska prava Hrvatske oglasili su se ovih dana saopštenjem u kome se ističe da je presuda Međunarodnog suda pravde povod i obaveza da se Hrvatska i Srbija suoče sa zločinima koje su počinile snage pod njihovom kontrolom. Nijedna strana u sporu nije presudu protumačila na način. Kako ste došli do takvog tumačenja?

Marijana Toma: Međunarodni sud pravde nije samo utvrdio da Srbija i Hrvatska nisu počinile genocid, već je podsetio i na zločine koji su počinjeni u ovom oružanom sukobu. Ova presuda je nastavak niza presuda protiv vođstva hrvatskih Srba u kojima je, pored individualne krivične odgovornosti, utvrđen i politički kontekst u kome su ti zločini počinjeni. U presudi Međunarodnog suda pravde jasno se kaže da je vođstvo takozvane Republike Srpske Krajine, zajedno sa rukovodstvom bosanskih Srba i Srbije, imalo nameru da etnički očisti određene teritorije u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini i da ih pripoji Srbiji kako bi se formirala etnički čista srpska teritorija. U toj presudi se govori i o zločinima koje su počinili pripadnici hrvatskih snaga za vreme operacija Bljesak i Oluja. Pri tome je Međunarodni sud pravde polazio od činjenica koje su utvrđene pred Haškim tribunalom prvenstveno u prvostepenoj presudi Gotovini i Markaču.
Međunarodni sud pravde je inzistirao na ideološkoj i političkoj pozadine zločina koje su počinile hrvatske i srpske snage.

Mario Mažić: Presudom Međunarodnog suda pravde potvrđeni su zločini koje su počinile hrvatske i srpske snage i obveza je obje države da se suoče sa tim zločinima i - što je posebno važno - sud je inzistirao na ideološkoj i političkoj pozadine ovih zločina. Suočavanje s tim je znatno teži proces od suočavanja sa samim zločinima koji mogu biti počinjeni i kao izolirani incidenti.
Radi se o tome da se i Hrvatska i Srbija moraju suočiti ne samo sa pojedinim zločinima nego sa zločinačkim ideologijama koje su bile osnova počinjenih zločina. To je, naravno, ono što vladama obje zemlje teško pada. Zato vjerujem da oni drugačije tumače ovu presudu ili je barem drugačije predstavljaju u svojim reakcijama.

Omer Karabeg: Prateći reakcije Beograda i Zagreba na presudu, moglo se videti da nijedna strana nije ni za milimetar odstupila od svojih stavova i da je svako protumačio presudu na svoj način. Beograd je tvrdio da su presudom dokazani zločini u Oluji, a Zagreb da je iz obrazloženja presude jasno ko je bio agresor. Dakle, reakcije su bile takve kao da presude nije ni bilo. Svako je nastavio da priča svoju priču.

Mario Mažić: Čini mi da su i hrvatska i srpska politička elita razočarane što nije potvrđen genocid. Po meni je to besmislen stav - da se netko veseli tomu da je počinjen genocid. To mi je duboko odvratno, ali je veliki dio reakcija išao upravo u tom smjeru.

Omer Karabeg: Da li je, nakon reakcija Zagreba i Beograda na presudu Međunarodnog suda pravde koje su bile vrlo pristrasne, iluzorno očekivati bilo kakve korake koji će voditi ka pomirenju?

Mario Mažić: Ja sam vrlo skeptičan. Imamo povratak nacionalizma i u Hrvatskoj i u Srbiji. U Hrvatskoj vidimo kakav je smjer zauzelo biračko tijelo na predsjedničkim izborima, a nova predsjednica, gospođa Kitarović, je u svom pobjedničkom govoru odmah rekla: "Ovo je Hrvatska, a ne regija". I pored svega toga mislim da je pomirenje između Srbije i Hrvatske, kao država, otišlo puno dalje nego pomirenje između Hrvata i Srba u Hrvatskoj, gdje imamo one besmislene inicijative za ograničavanje prava na upotrebu ćirilice u Vukovaru.
Kod braniteljskih prosvjednika vidimo niz izjava koje se ne mogu protumačiti drugačije nego da smjeraju uspostavi nekakvog sustava, u kome bi Srbi bili građani drugog reda u Hrvatskoj. Zbog toga mislim da je potrebno mnogo više pažnje obratiti pomirenju između hrvatske i srpske zajednice u Hrvatskoj nego pomirenju između dvije države, jer će tu zbog pritiska Evropske unije situacija uvijek biti nešto bolja.

Marijana Toma: Pomirenje je dugotrajan i vrlo frustrirajući proces. Ima zemalja u kojima i danas, 70 godina nakon Drugog svetskog rata, te teme postaju ponovno aktuelne i ponovo se oživljavaju. Mi često gubimo iz vida da sudske odluke nisu jedina stvar koja doprinosi pomirenju. Pomirenju, svakako, doprinose i sve one činjenice koje se utvrde o zločinima, zatim obeštećenje žrtava, pa i simbolički gestovi - kao što su izvinjenja.
Zbog toga su i Fond za humanitarno pravo iz Beograda i Inicijativa mladih za ljudska prava iz Zagreba pozvali da se preduzmu konkretni politički koraci, kako bi se konačno osnovao REKOM - Regionalna komisija za utvrđivanje činjenica o zločinima počinjenim u ratovima u bivsoj Jugoslaviji. Mi smatramo da je presudom Međunarodnog suda pravde osnažena potreba da državne insitucije u Hrvatskoj i Srbiji podrže osnivanje REKOM-a.

(Most Radija Slobodna Evropa)

Izgradnja povjerenja

Ovako to rade Toroncani!!!
Pitam se kako bi to izgledalo u Gospodskoj ulici!!?
Ili u Sarajevu, Zagrebu a da na tabli pise:" Ja sam Srbin...."

Darko Cvijetić: Vitez, hrast, miris vafla (na 72. godišnjicu pogubljenja Mire Cikote)

Mario je otkrio jos jednog, do danas mi nepoznatog, umjetnika. Istina - ne iz Banjaluke ali iz komsiluka, Prijedora i Ljubije, dva gradica za koje smo i Mario i ja vezani. 
Po prvi put "listajuci" Darkov blog otkrivam da me njegovo pisanje, pjesme, teme duboko pogadjaju. Neke, kao ova posvecena Miri Cikoti, pobudjuje mi sjecanja na price koje sam cesto slusao od moje mame. Naime, nakon sto su partizani oslobodili Prijedor od okupatora i pobili narodne neprijatelje, okupatori su se vratili, partizani povukli u sumu na Kozari, a narod,  s njim i porodica moje mame, ostao na milost i nemilost okupatora i "domacih izdajnika". Tada je i moj djed Mile Basic ubijen zajedno sa ostalim prijedorskim zeljeznicarima. Tada su i moja baba Ljubica sa petoro djece, medju kojima i moja, tada 17-to godisnja, mama odvedeni  u Crnu kucu u Banjaluci. Ti dogadjaji su se duboko urezali u pamcenje moje majke i ona je citavog zivota nosila traume Crne kuce, ustasa, bombardovanja, rata... Ali, ono sto me cini ponosnim, nikada nije generalisala zlo niti optuzila  narod za to. Zlocinsi iz njenih sjecanja imali su imena i prezimena.
Evo kako Darko Cvijetic pise o tim tragicnim dogadjajima iz daleke 1942. koji se u tom gradu, u nasoj Bosni ciklicno ponavljaju ...
Citajte njegov zanimljivi blog: http://darkocvijetic.blogspot.com

******************************

*
Eno, nedostaje šljem, nakon što se vitez Don Quijote odjene i naoruža
smiješnim mačem
Tužnoga lika princ ga oprobava, stavlja ga na glavu, udari ga jedanput
i takvim mačem
Raspada se od slabog dodira, taj jad i bijeda od šljema
Ali, Don Quijote ponovno popravi šljem i ponovno ga postavi na glavu i -
“ne mareći da učini nov opit, on nađe da je to prekrasan i potpun šljem”
Šljem je jednom pravljen i na prvoj provjeri slupan i uništen
Pravljen je i drugi puta, no vitez je odlučio da provjere drugi puta
neće ni biti
Da, to je doista prekrasan, čvrst i potpun šljem
Narodnu herojku Jugoslavije Miru Cikotu, rođenu Pralica, ustaški su fašisti
objesili 27. 8. 1942. u Prijedoru, na tadašnjem glavnom gradskom trgu s
česmom zvanom Jereza
Sama je, zapisali su svjedoci, hrabro navukla omču oko vrata
Bila je sekretar Mjesnog komiteta KPJ za Prijedor (naslijedila uhapšenog pa
ubijenog Muharema Suljanovića), majka djevojčice Ljilje i supruga predratnog
sudije Bože Cikote
Mira je partizanima u proljeće 1942. dostavila precizan raspored ustaških i
njemačkih snaga u gradu, zahvaljujući izvjesnom Kotarskom, doušniku među
ustaškim činovnicima
Prijedor su 16. maja 1942. partizani oslobodili i
čuvali teritorij nešto manje od mjesec dana
Partizanski avion se spustio pored čaršije
Komandant je bio Josip Mažar
zvani Šoša
U zanosu osloboditelja, partizani su pobili do 400 civila u čaršiji
i okolici i pokopali ga u četiri masgrobnice na Glavici u Čirkin Polju
Onda su se Nijemci i ustaše vratili u grad
Počeo je pogrom i ubijanje Srba, naroda, antifašista na svakom metru
Silna je nejač bježala u Kozaru pred fašistima
Miru su s kćerkom ustaše uhvatile u zbjegu
Tukli su je
Pred kćerkom
Kod Henića dućana
U Crnoj kući, u Banja Luci
Na smrt vješanjem osudio ju je ustaški sudija Marić
Možda i predratni kolega sudije Bože Cikote?
Dovedena je iz Crne kuće na trg s česmom zvanom Jereza, u Prijedor
Hrast se njihao na vrelom avgustovskom vjetru
Miru su objesili na njegovu veliku olistalu granu, što se prelijevala gotovo
nad česmu zvanu Jereza
Pa su partizani pobijedili
Ustaškog sudiju Marića, o istu granu, o isti hrast su objesili
pored česme zvane Jereza, na tadašnjem glavnom gradskom trgu
Isti hrast, isti trg, drukčije jutro, drugi vrat, namotaniji konopac, još više
naroda, buke i bijesnih povika
Šljem je jednom pravljen i na provjeri slupan
Pravljen je i drugi puta
Hrast je posječen
Jednoga proljeća pred novi rat
Mirisala je čokoladna smola iz Tvornice keksa i vafla MIRA CIKOTA,
pored željezničke stanice
S druge strane ulice, suprotno od trga s česmom zvanom Jereza,
spomenik je doktoru Mladenu Stojanoviću, legendarnom partizanskom
komandantu, Narodnom heroju Jugoslavije
Njemu je u pogled brat njegov kipar Sreten, UVAJAO obješenu Miru i
hrast, s trga preko puta
Hrast se sručio na zemlju
Pred novi rat
Čokolada je mirisala
I gimnaziji MIRA CIKOTA u Bosanskoj Dubici su promijenili ime
Nakon novog rata
I osnovnoj školi MIRA CIKOTA, ime su promijenili, u Prijedoru
Nakon novog rata
Tvornici keksa i vafla ostalo u imenu samo MIRA
Nakon novoga rata
Nova je i česma, nekada zvana Jereza
Na mjestu gdje su objesili Miru Cikotu, gdje je poslije visio
njezin sudija, gdje su hrast bogat oborili – sada stoji divovski
šestmetarski krst, u metalu i bronci,
spomenik palim srpskim
borcima
Nakon novoga rata
Hrast je pao
Isječen potom
Na istom mjestu, gotovo iste visine, novopodignut krst
I Mladen, doktor, heroj Jugoslavije, preko ceste, s petokrakom na kapi,
s pogledom na hrast s kojega je otišla Mira, krst sada zagledava
RAZVAJANIM vidom
Onim vidom u kojemu su Mira i sudija na konopcima,
i hrast,
od kojega su možda stolice pravljene
Za neka novovješanja na trgovima i trgićima
Hrast je jednom sađen
I na provjeri slupan
Ljude se vješalo na njega, na jednu mu olistalu granu
Umjesto njega
krst je sađen drugi puta
I provjere neće biti
Da, to je doista prekrasan, čvrt i potpun hrast
U bronci i metalu uscvjetao,
neobjesiv, usprkos svim konopcima svijeta
Eno i vitez Tužnoga lika, na onoj strani ceste, suprotno od trga
s česmom zvanom Jereza
(od “Jugoslavenska Radikalna Zajednica”)
čeka Sretena
Da ga odmrzne
Da odu
Ponesu smiješne mačeve

Darko Cvijetić 12. 08. 2014.

TheBosniaGuy

Bosna nije zemlja iz koje ljudi smo odlaze. Ona je i zemlja u koju dolaze a neki se trajono nastane u njoj. Tim Clancy i Jim Marshall su dvojica ljudi koji su u bosni nasli svoj novi dom.

Tim Clancy je irsko-američkog porijekla, a već dvadeset godina živi i radi u Sarajevu. Tu je osnovao i svoju porodicu, te kaže kako je ovo njegov dom. Clancy je autor bloga The Bosnia Guy na kojem piše svoja iskustva i doživljaje Bosne i Hercegovine, te promoviše bh. turizam i ekologiju. Od prošle godine je državljanin BiH.
Jim Marshall došao je iz Škotske u Mostar u jesen 1994. godine. Planirao je ostati tri sedmice, a danas mu je Bosna i Hercegovina dom. U februaru 1995. godine je iz Mostara preselio u Sarajevo. Oženjen je bh. državljankom s kojom ima sina, a bavi se fotografijom. Ovo je jeedna od njih.

Vise o njima i njihovim radovima naci cete na sajtu:

http://thebosniaguy.com/

Ivan Lovrenović: Magistrica K G K i hrvatska dijaspora u BiH

Inauguracija hrvatske predsjednice Kolinde Grabar Kitarovic obavljena u nedjelju, 15. februara u Zagrebu, poruke njenog govora kao i prigodna ceremonija prenosena na TV bili su zapazeni ne samo u blizem okruzenju. Prenosimo komentar knjizevnika Ivana Lovrenovica sa njegovog portala na koji mi je Mario skrenuo paznju.
*****************

Na čelo Republike Hrvatske i službeno je sjela nova predsjednica. U nastupnome govoru Kolinda Grabar Kitarović izrijekom je spomenula Bosnu i Hercegovinu, obećavši joj svoju svesrdnu pomoć u učvršćenju „državnosti na temelju pune ravnopravnosti triju konstitutivnih naroda“, kao i „zaštitu hrvatskoga naroda“ u njoj. Ovo mjesto je u tekstu predsjedničinoga govora dospjelo u pasus u kojemu se govori o hrvatskom iseljeništvu. Nije gospođa K. G. K. bosanskohercegovačke Hrvate baš izrijekom proglasila hrvatskim iseljeništvom, ali mjesto koje im je posvetila vrlo je indikativno.
Ali, ako se suzdržala predsjednica, nije se suzdržala Hrvatska televizija. Bez ikakva zazora, okom ne trepnuvši, iskusna voditeljica prijenosa inauguracije s Markova trga Elizabeta Gojan, najavljujući prilog iz Sarajeva, prilijepila je Hrvatima u Bosni i Hercegovini status dijaspore. Nije se manje ženirao ni njezin reporter, jednako iskusni Branimir Farkaš, koji je za ovu priliku bio specijalno odaslan u Sarajevo. Nastranu to što veza nije radila, i što se Zagreb i Sarajevo nisu čuli, hajde, pripišimo to samo tehničkim okolnostima, nego nije radila ni elementarna obaviještenost i novinarska profesionalnost, bogami ni pristojnost, politička i građanska podjednako. Elem, u sasvim prirodnom i podrazumijevajućem dosluhu s voditeljičinom idejom o dijaspori, reporter melje o tome kako on iz Sarajeva nema što da javi o dojmovima u vezi s inauguracijom, ne zato što ne bi bilo dojmova, nego zato što ovdje nema Hrvata, pa će, kaže on ležerno, o dojmovima moći izvijestiti kolega Karačić iz Hercegovine. I još dodaje: u Sarajevu je prije živjelo 80 tisuća Hrvata, na prilazima Sarajevu bilo je nekad naselje koje se zvalo Rimski Stup zato što je tamo bilo mnogo Hrvata, a danas ih ukupno ima oko 10 tisuća. Takve budalaštine i takve netačnosti nisu se na Hrvatskoj televiziji mogle čuti ni za živa Tuđmana i Smiljka Šagolja, jer su, valjda, u svojemu naci-fanatizmu obojica bili ozbiljniji i temeljitiji od ovoga zakašnjelog i nepismenog tuđmanizma i šagoljizma što ga demonstriraju ostarjeli HTV-ovi ignoranti.
A predsjednica? Hrvatice i Hrvati dobili su u njoj idealtipsku predstavnicu: kršna i naočita žena, poletna i domoljubna, navlas onako kako je Krleža još prije skoro cijeloga stoljeća formulirao taj tip katolički bogobojaznoga, nereflektiranog malograđanskog nacionalizma: „sentimentalna ljubav spram hrvatstva“, a u isti mah moderna, svjetska osoba, obrazovana, polilingvalna, s iskustvom iz glavnih svjetskih političkih i vojnih jazbina (Washington, Bruxelles, NATO) – ma, sve je pri njoj što Hrvatice i Hrvati vole i čemu se klanjaju.
A ako u njezinoj brizi za Bosnu i Hercegovinu i za bosanskohercegovačke Hrvate bude bilo išta više od inauguralne kurtoazije, to bi mogla pokazati inicijativom za promjenu službenoga stava Republike Hrvatske – da Hrvati u Bosni i Hercegovini više ne budu tretirani kao dijaspora, ni Hrvatska kao njihova matična država, te da se u skladu s tim revidira i stara tuđmanovska farsa s njihovim sudjelovanjem u glasanju na izborima u Hrvatskoj. To je ono u što se nisu usudili taknuti ni Račan, ni Mesić, ni Josipović. Famozna lista za dijasporu praktično je bila i ostala tek
smokvin list za glasačko tijelo iz Bosne i Hercegovine, a zasniva se na modelu dvojnoga državljanstva po kojemu Hrvati iz Bosne i Hercegovine imaju pravo glasati na izborima u obje države. Ruku na srce, ni bosanskohercegovačke vlasti, još od onih vremena kad su SDA i HDZ vezale zastave pa sve do danas, nikad nisu ozbiljno namjeravale prilagoditi taj bizarni model pristojnim uzusima u demokratskom svijetu, prema kojima se institutom dvojnoga državljanstva obično restriktivno reguliraju građanska prava i obaveze (biračko pravo, služenje vojnoga roka, plaćanje poreza i sl.).
Imenica matica i pridjev matični u hrvatskom (potpuno jednako kao i u “drugim” jezicima – srpskom i bosanskom), kako to meritorno tumači veliki hrvatski leksikograf i etimolog Petar Skok, dolazi od osnove mati (!), i može imati nekoliko značenja: 1) matica u pčela, 2) izvor, 3) zapisnik, 4) glavna crkva, 5) sabiralište. U međunarodnopravnom smislu, pak, matica je država iz koje dio naroda prebiva u nekoj drugoj državi u statusu nacionalne manjine.
U bosanskohrvatskom slučaju taj ideologem očevidno nema nikakvo ni pojmovno ni povijesno utemeljenje, a u psihološko-političkom smislu morao bi za svakoga bosanskoga Hrvata, koji imalo drži do svojega osobnog i etničkog dostojanstva, biti uvredljiv i sarkastičan, jer se tim izrazom hoće reći da su bosanski Hrvati nekakav import u Bosnu i Hercegovinu, etnička dijaspora, nekakvi vražiji došljaci, dok cjelokupno povijesno iskustvo svjedoči suprotno – da je taj narod jedino u Bosni u svojoj matičnoj zemlji, a da se stoljećima rasijavao po Slavoniji, Dalmaciji, Bačkoj, Južnoj Ugarskoj, modernoj Hrvatskoj…
Kolinda Grabar Kitarović u svojoj biografiji ima i podatak da je magistrica politoloških znanosti. Možda bi se i s te strane trebala osjetiti obaveznom da se malo udubi u problem, kad se stišaju inauguracijske fanfare.

Ivan Lovrenović

PJESMA MILJENKOVA I O NJOJ MARKO

DŽENAZA JEDNOG REVOLUCIONARA

Ispred Madrida za Republiku samo što nije pao, pod Prozorom ginuo za komunizam

I uvijek bi ostao živ, jer se Hanifa majka tako usrdno molila Bogu da se nije usuđivao

Ni on: kako ubiti sina kojem svaki korak molitve prate, a ne vjeruje u Boga i protiv Njega

Se bori, to Hanifi majki učiniti mogao nije, taman da ga po stotinu puta nema

Umrijet će sinovi nakon što majke već budu mrtve, takav je u čaršiji red, od Madrida

Sve do Darive i od Staljingrada do Višegradskih vrata, a onda će i njega

Partizana i Španca, u zemlju spustiti ruke od srca, i neka je rahmet toj čistoj duši

Miljenko Jergović
('Hauzmajstor Šulc')

Marko Vešović: “Ova pjesma jamačno ne ide u najsloženije Jergovićeve tvorevine – razmatranje takvih pjesama treba ostaviti za poseban esej – ali je, bez sumnje, izvrsna. Jergovićeva knjiga 'Hauzmajstor Šulc' pisana je jezikom koji je, manje ili više, govorni, sarajevski, ali i posve jergovićevski: obojio ga je vlastitim bićem, unio u nj nijanse koje taj jezik, sam po sebi nema, niti može imati, i koje mu daju, ne jednom, metafizičku auru. To nije jedini, ali je najviši kvalitet ove poezije: u Jergovićevim rukama pučka jezična tvar postaje fin instrument kadar da izrazi najteže uhvatljive prelive osjećanja i misli, ali i da zađe u zaumno, da sugeriše najmetafizičnije slutnje o smislu i besmislu ljudskog postojanja.
Kao i mnoge pjesme iz ove knjige, i ova je naoko jednostavna, ali finoća njene izrade sluti se već iz imena Hanifa koje puti ka Kulenovićevoj majci, što nas obavezuje da pjesmu čitamo i kao repliku poemi 'Na pravi put sam ti, majko, izišo'. Finoća izrade osjeća se i u poenti: 'nek je rahmet toj čistoj duši' koja ne može da ne zvuči pomalo ironično, jer je čitamo na podlozi onog čemu smo poodavno svjedoci: preobrazbe komunjara u vjernike, vjerske sahrane onih koji su cio život bili bezbožnici. Ne, dakle, nevjernici već bezbožnici. Ali te riječi zvuče i lirski, za šta je 'krivac' Hanifa: ko da sumnja u legitimnost vjerske sahrane sina takve majke? I naznaka 'od srca' krije dvostruk smisao: tvrdnja da te da sahranjuju 'od srca', to jest iskreno, ne može da ne zvuči kao crni humor, ali u tim se riječima osjeća i jak lirski napon: 'u zemlju' ga ne 'spuštaju' ljudi već ruke kojim se mora vjerovati. Ljudi umiju lagati ali ruke ne. Ovo brisanje ljudi, njihovo svođenje
na ruke i srce, uklanjanje ljudi kako bi progovorile slikovno osamostaljene ruke, od ljudi istinitije, svjedoči o izražajnom majstorstvu koje pogađa u mikron.
Ukažimo i na snagu iskaza: 'takav je u čaršiji red'. Znamo, dakako, da je riječ o prirodnom, a ne čaršijskom redu po kojem se mre. Ali jebeš prirodni red koji nije ovjerila čaršija! Ovaj potez, koji čaršiju stavlja iznad prirode, sadrži snažnu a ipak nenametljivu ironiju, ali ni to nije sve. Čaršija zadobija planetarno dostojanstvo: protegla se 'od Madrida / Sve do Darive i od Staljingrada do Višegradskih vrata'! Igrom toponima, koja Darivu i Madrid stavlja u istu ravan, a Višegradska vrata proglašava ozbiljnim takmacem Staljingradu, ostvarena je složena ironija koja se može čitati bar na dva načina.
Prvi: takva je planeta u očima čaršinlije. Kao u čuvenoj poslovici: govori srpski da te ceo svet razume. To jest: budi čaršinlija da ličiš na cio svijet. Uostalom, šta se ti stranci pušu, što bi Madrid putio ka nečem uzvišenijem od Darive, što bi Staljingrad imao veću istorijsku težinu od Višegardskih vrata?
Drugi pogled je skroz jergovićevski: ljudski svijet, ako ćemo pravo, i jest jedna velika čaršija, nema posebnih razloga za vjeru da Madrid i Staljingrad nisu čaršija a Dariva i Višegradska kapija jesu.
Tu je i najnezaboravniji od svih iskaza u kojem je jezgro pjesme: bog iz gore navedenih razloga nije, 'taman da ga po sto puta nema', mogao ubiti Hanifinog sina. Fraza iz narodnog jezika pokazuje šta poetski uistinu može: njen humor pomjera svijet u zaumno, ispostavlja se da je bog opasniji ako ga nema; sve je gori što više ne postoji. Obrt iz pučkog govora naelektrisao se metafizičkim smislom. Jasno je da Bog ovdje viđen očima ateiste, ali viđenje je saopšteno narodskim, hanifinskim jezikom koji sadrži humorno, koliko i lirsko uvećanje, ustostručuje se božje nepostojanje, što zapravo izmiruje, sjedinjuje majčin i sinovljev odnos prema Bogu. Jergović je vrhunski majstor u miješanju lirike i ironije, ozbiljnosti i humora“.

Aleksandra Petrić: Kome trebaju djeca?

Pravo na porodiljske naknade za zaposlene i nezaposlene žene u Bosni i Hercegovini već duže vrijeme tema je koju u javnom prostoru čine vidljivom gotovo isključivo neformalne grupe žena, ženske nevladine organizacije i povremeno političarke koje imaju osjećaja za sve probleme i izazove s kojim se suočavaju žene koje su rodile djecu.
Jedna stvar je sigurna, ovo nije samo problem finansijske prirode. Ne vezuje se isključivo za period od dvanaest mjeseci porodiljskog odsustva za zaposlene žene koliko im formalno pravno garantuju entitetski zakoni koji uređuju oblast rada i zapošljavanja, odnosno zakoni iz oblasti socijalne zaštite koji takođe formalno pravno garantuju određene socijalne naknade za porodilje koje su nezaposlene. Ovo pitanje ide daleko šire, i obuhvata politička opredjeljenja države i njenih institucija da natalitet, rađanje, zdrave i funkcionalne porodice, kao i ne manje važno pitanje zapošljavanja radno sposobnog stanovništva bez diskriminacije po osnovu pola posmatraju kao prioritet i shodno tome se u praksi i ponašaju.
Bosna i Hercegovina je daleko od odgovornih javnih politika koje u praksi osiguravaju zaštitu i ostvarivanje prava žena po osnovu zapošljavanja, rada i porodiljskog odsustva. Entitetske institucije čine veoma malo da se proklamovana zabrana diskriminacije žena u procesu rada i zapošljavanja ostvari u praksi. Oglasi puni ponuda u kojima se ciljano traže djevojke za rad po kafićima, za čuvanje djece, rad u pekarama, i na drugim sličnim „pozicijama“, isključivo između 20 i 30 godina starosti. Život većine žena u Bosni i Hercegovini se vrti u povremenim poslovima u kojima, u pravilu, poslodavci nameću uslove bez ikakve kontrole.
Da nisi, možda, ned'o ti dragi bogo, trudna? A djecu planiraš li skoro, ili si i to, srećo moja, već obavila? Koliko ih imaš, ako nije tajna? Dvoje? Dvije i četiri godine? Oba muška, a? A lijepo bogami! Kud si ih prije naštancala ti i tvoj dragi frajko, a? Pa nije ti to neki plus kod mene, da znaš. Ja cijenim radnike koji mogu dobro povuć’ i ne pitaju kol’ka je plata, ima li regresa i olakšica, kol'ko se i kako radi, već odma' sestro uzmu i rade šta treba, bez puno objašnjavanja i napomena. Tako je kod mene vazda bilo! Ja sam pošten gazda, platim kol'ko se uradi i relativno na vrijeme. Ali nemam ti ja pile para da ti finansiram tvoja bolovanja i rađanje. Nisam ti ja djecu napravio! To je tvoja privatna stvar curo draga, ho'š se udat’, ho'š si rodit' dijete i 'ranit' ga, njegovat' i sve ostalo, ha ja! Nisam ti ja centar za socijalni rad, haj’ ti lijepo kod njih pa se prijavi na vrijeme, ovo ti je najljudskiji savjet koji možeš dobit’, vjeruj mi. Primaš već od njih nešta? Pa kud si meni došla, ja sam ti privatnik, nisam humanitarac! Ajd ti lijepo mala kući svojoj pa brini o tim muškićima, budi dobra svome frajki, meni vala ne trebaš.
Čuju i znaju ovu priču naizust mnoge žene od Bihaća do Trebinja, i kome god da je ispričaju svijet sliježe ramenima. Tako ti je kako ti je. Da nisi rodila, možda bi bilo drugačije. Možda bi i tebe dragi bogo pogledao. Ali jesi, rodila si draga moja. I sad nemaš kuda.
Ako si, kojim idealnim slučajem, zaposlena, imaš dobar posao i veliku platu, nemoj ni slučajno rađati. Naći će se oni koji će smatrati i reći da varaš državu i sav ostali svijet, te da nemaš pravo da ti se isplati ono što ti pripada.
Tako pročitam ovih dana u novinama da je najviša porodiljska naknada u Republici Srpskoj 6.338 KM, sve lijepo naslov s uzvičnikom. Prava senzacija! Podatak je novinarima dao Miomir Popić, direktor Fonda dječije zaštite RS-a, dakle ovo nije informacija sa ulice koju svijet razmjenjuje uz kafu. Još je novinaru rekao da se visine naknada drastično razlikuju, naročito u odnosu javnog i privatnog sektora, te da u fondu smatraju da bi, na neki način, trebalo ograničiti iznose ovako visokih naknada u privatnom sektoru. I nisu u Fondu jedini koji misle da malobrojne žene koje imaju visoke plate i samim tim i visoke porodiljske naknade moraju biti solidarne s drugim porodiljama. To misle i predstavnik Udruženja porodica sa četvero i više djece, kao i predstavnici nadležnog ministarstva, koji, kako kažu, razmišljaju o ovom problemu i namjeravaju ga, a kako drugačije, riješiti zakonom.
Budući da sam i sama prošla i prolazim dio ove državno-društvene igranke zvane „čija su djeca i kome ona trebaju“ shvatila sam odavno da djeca ne trebaju nikome drugome osim majkama koje ih rode i koje zbog toga moraju da plate –u minimumu državi, privatnim poslodavcima, svijetu koji nema rješenja ali uvijek ima mišljenje. I tako dalje.
I pitam se, onako hipotetički, šta bi se desilo, da naučno fantastičnim obrtom situacije, muškarci koji imaju posao i dobro zarađuju jednoga dana dobiju manje plate. Jer su previše visoke. I trebaju da se solidarišu s drugim muškarcima koji nemaju tolike.
Eto.
Radi socijalne pravde.
Tada bi, drage moje, nastao pravi cirkus.


(Radiosarajevo.ba)

Sretno Valentinovo!

Dan zaljubljenih i Dan žena

(Da li je u pitanju moja neizmjerna nostalgija ili neprilagođenost novim trendovima, ali, oduvijek sam bio osjetljiv na Dan žena, 8. mart. Uvijek su me za taj dan vezivale lijepe uspomene, dragi ljudi a posebno žene. Ovdje, na zapadu, primjećujem kako se nikako ili sasvim malo pažnje posvećuje tom danu a najviše Valentinovu. Na svakom koraku, gdje god pogled odluta, svugdje reklame što naprosto bodu oči. A znam, kada dođe 8. mart, maltene, niti znaka. Od svega mi dođe pomalo muka, a posebno kada vidim i naš svijet koji odjednom zaboravlja na neke davne dane i proslave.)
Neki dan sam čuo zanimljivo zapažanje jednog poznanika. Kako simpatično, a pomalo i nostalgično ustvrdi: Evo, polovina je februara, utom će i mart a s njim i proljeće, pa "put pod noge” i pravac - Bosna. Dodao je kako su svi planirani troškovi "ispucani", ali i da još preostaje 8. mart koji nikada ne zaboravlja. I tako, iz godine u godinu, bez obzira na vremenske prilike ili neprilike, čeznutljivo se baca pogled na kalendar, baš kao što smo to nekada znali raditi kao vojnici, čekajući na ponovni susret sa rodbinom, prijateljima, izabranicom srca svoga, rodnim krajem. Ali, vojska je bila vojska, jer tačno se znalo koliko traje a poslije je slijedio siguran povratak. Sa druge strane, ovdje su zaista rijetki oni koji znaju kada će se i hoće li se vratiti u svoj kraj, za razliku od mase naših ljudi koji to tek priželjkuju, živeći, iz dana u dan, u nekom muklom iščekivanju, prepunom nemirnih snova. Još kad tim, mahom starijim ljudima, neko podgrije nadu u neki humani povratak i bitisanje u svojoj zemlji lišen razmišljanja o tome šta će sutra jesti, e, onda se čovjek zaista mora zamisliti.
A što se tiče onih junaka s početka ovog priloga i njegovom trošku još samo za 8. mart, njemu je još i lako, jer mlade čeka i Dan zaljubljenih, odnosno Sveti Valentin. E, sad ne znam da li je još zaljubljen u svoju hanumu, ali očito sa odlaskom starijih generacija sve je manje štovalaca Klare Cetkin i njenog djela a sve više biskupa Valentina iz trećeg stoljeća.
Naravno da nas ima dosta koji nikada nismo čuli za Dan zaljubljenih, odnosno Valentinovo. Ovaj blagdan je u naše krajeve, kao po nekom nepisanom pravilu, opet sa zapada, polako ali sigurno krenuo ulaziti tek sredinom osamdesetih godina prošlog stoljeća i tako počeo istiskivati 8. mart, kao nekadašnji simbol praznika žena. Sve u svemu, bilo da je riječ o jednom ili drugom danu koji je posvećen osobama nježnijeg pola, bili su to ujedno dani kada muškarci dobrano "odriješe kesu". Valentin je bio u narodu omiljen sveštenik koji je živio u vrijeme imperatora Klaudija u Rimskom carstvu. Klaudije je, opet, bio poznat po stalnom vođenju, mahom neuspješnih, ratova.
Vremenom su mladići sve više izbjegavali vojnu obavezu a Klaudije je odlučio da takve kazni zabranom sklapanja brakova. Mislio je tada, po drugoj priči, taj imperator da će njegovi legionari biti slabiji vojnici ako su oženjeni. Sveštenik Valentin je to smatrao nepravdom i počeo je vjenčavati parove u tajnosti. Saznavši za to, Klaudije ga baca u tamnicu gdje ovaj i umire.
Postoji i priča da se Valentin u tamnici zaljubio u kćerku jednog stražara i da joj je pisao pisma s potpisom: "Od Tvog Valentina". Modifikovana verzija kaže da je Valentin dopao robije zato što je pomagao tada proganjanim hrišćanima. Dok je bio u zatvoru, izliječio je pomenutu stražarevu kćerku od sljepila, zbog čega je Klaudije shvatio da nije bio u pravu, te je naredio da Valentina izbatinaju a zatim i da mu odsijeku glavu.
Zna se da je Valentin bio biskup i mučenik. Pogubljen je 269. godine. Car Julije I u četvrtom stoljeću nad njegovim grobom podiže baziliku, te se od tada taj svetac počeo poštovati među hrišćanima, a u XV vijeku je povezan sa blagdanom zaljubljenih. Tako je bilo svakog 14. februara sve do 1969. godine kada je izbrisan iz katoličkog kalendara kao svetac u nedostatku vjerodostojnih dokaza o njegovom radu i djelu...
I tako, dok se zahuktala reklamna mašina udobno smjestila u sve moguće izloge, na novinske stranice, te na televizijske ekrane, obavještavajući sve zaljubljene ovog svijeta o dolasku predstojećeg blagdana pa, samim tim, i potrebi da se voljenoj osobi kupi prikladan poklon, nekako tiho i pomalo tužno u zaborav odlazi Dan žena, 8. mart ili Majčin dan, kako ga neki nazivaju. Zapravo, nemam ništa protiv Valentinova, odnosna Valentina, koji označava njegovu želju da pomogne mladim zaljubljenim ljudima, pa ih vjenča i tako zauvijek postane simbol ljubavi među mladima. Sama činjenica postojanja ljubavi a time i zaljubljenosti, po mom skromnom mišljenju, više pripada nečemu što je kao na nebesima. I što je, sudeći po ovom blagdanu, u trajanju od samo jednog dana! Sumnjam da zaljubljenost, ili zacopanost traje samo jedan dan, već duži period, a da voljenoj osobi svakog dana podarimo, ako ne cvijet, a ono barem iskren i pun ljubavi i poštovanja osmijeh. Volim biti nekako prizemljen, a možda i malo konzervativan, pa kazati da me djelo Klare Cetkin, čijom izravnom zaslugom, otkad znamo za sebe, obilježavamo Dan žena, daleko više doima nego ono sveštenikovo. Jeste da je činio nešto vrijedno poštovanja za sve one koji su zaljubljeni i vole, ali ono što se događalo tog 8. marta 1909. u Čikagu, ima daleko veće značenje u istoriji. Posvećujemo ga majkama, bakama, sestrama, kolegicama, u nastojanju da već jednom shvatimo da bi žene trebale biti izjednačene u svojim pravima s muškarcima. Nažalost, odvajkada, pa tako i danas, doduše u daleko manjoj mjeri, žene su na istom radnom mjestu manje plaćene, u politici ili na šefovskim mjestima nisu ni približno izjednačene s muškarcima, a na poslu ili i kod kuće se često predmet iživljavanja i maltretiranja. Ukratko rečeno, pripadnice nježnijeg pola su u pravu kada govore o neravnopravnosti. Sve ovo moram priznati, mada zvučim kao pripadnik nekog feminističkog pokreta, ali isto tako valja imati na umu da onaj buket ruža i ona bombonjera što ih često poklanjamo za 8. mart, bi trebalo značiti ne nešto formalno, već nezaobilaznu činjenicu da su žene jednake sa nama. Tek, valjda, shvatajući ovu stvar - shvatićemo i bit praznovanja Dana žena. I ne samo tog dana!

Ozren Tinjić
(‘Bosanski 25. Sat’)
(10. II 2006.)

Slobodan Jovanović: Kako srpski sudovi mogu biti e-ažurni kad im se hoće

Slobodan Jovanovic pise crnogorskim jezikom ( ako i taj jezik postoji). Ne znam ko je on, ali se potpuno slazem sa svakom napisanom recenicom. Posebno onom da su nam glave dosli losi djaci, ponavljaci koji bolje od nas znaju jedino kako manipulisati masama. Jer oni su blizi nivou te mase.

Tekst je napisan povodom nove sudske hajke na e-Novine.

Pozivam vas, koji citate te novine da im jos jednom  pokusate  pomoci. 

***************************

Trideset godina nam je mozak čerečen najtrivijalnijom propagandom, najprljavijim lažima i podmetanjima, crtane su mete na čelima sada pokojnih ljudi, bezbrojne su žrtve diljem nam bivše domovine pomahnitalih mozgova od pomahnitalih medija... Ostalo je sjeme nacionalizma, desničarskog ektremizma, ideje o tome kako su kaktusi nastali od Srba, koje će klijati ko zna još koliko godina. Možda čak i do novog bombardovanja nepopravljivih jediničara iz istorije. Vinovnici svih gadosti, aktivni sukreatori svog zla koje nas je pratilo svih ovih godina su i danas na braniku najgoreg u srpskom narodu. I nije ima falila dlaka sa glave. Nije i neće. Jer to je sjeme zla posijano po svim državnim ustanovama, među činovnicima, sudijama, daktilografkinjama... jedino su kafe kuvarice sačuvale zrno zdravog razuma

Malo je prostora da se nabroje svo podvižništvo sudova u Srbiji, od čuvenog slučaja brata Radovana Karadžića (srpskoh heroja) i žrtve njegovog mercedesa, do Pahomija neizlječivog. Vodili su računa srpski sudovi da nijedan srpski podvižnik ne okusi miris pravde. Kakve bi to patriote bile kad bi tamničili najveće srpske sinove i svetu im i nedodirljivu crkvu, tj. njene presituirane popove. Malo li je đece stradalo u najpravednijim ratovima za srpske zemlje, što znače par dječjih traumatičnih seksualnih iskustava.

Sudstvo je tu da brine kako ne bi neka patriotskaja serbskaja duša osjetila patnju jer su svi grešni, a Bog i sudovi praštaju, ali i da osjete sudski gnjev svi oni koji su se drznuli da propagiraju zdrav razum. Jeste da su advokati štrajkovali skoro tri mjeseca, jeste da su sudovi prezatrpani predmetima, jeste da mnogi kriminalci šetaju gradovima jer su svi sudski procesi odloženi, ali to ne može biti izgovor sudova i sudija da oglobe mrske neprijatelje, koji su se drznuli da prospu kap mrlje na najveće sinove srpskoga naroda. Koliko je snage trebalo tim dikama i nacionalnim ponosima da istraju u svom novom nacionalnom identitetu dok skoro četri godine bombe padaju na glave njihovih bivših sunarodnika, prijatelja, komšija, đece kojoj su se nekada, vjerovatno, obraćali sa osmjehom. Kao što reče onaj čuveni komandant odašiljanja čestitki građanima Sarajeva u vidu granata kad su mu rekli da je u Sarajevu ostalo još mnogo Srba – „ko ih jebe, što nijesu napustili Sarajevo“. Ili tako nekako. Takvi polažu puno pravo da im se nadoknade duševni gubici i moralna patnja. Lukoviću non pasaran.

Tako su melodramatične emisije ovdašnjih televizija kad posjećuju srpsku dijasporu po raznim zemljama, uglavnom onim koje važe kao antisrpske. Uzburkava se krvca u venama kad vidimo kako su mnogi sačuvali svoje etničke karakteristike, jezik, običaje, kulturu... Jednako kao kad vidimo da neki kažu da nijesu Srbi, a svi Srbi znaju da jesu, Samo što je prvo uzburkavanje krvi raznježujuće a drugo brahijalno. I kako ne slaviti one koji su se vratili svojim „srpskim korijenima“. Nema većeg dokaza za one kaktuse nego kad se zalutali sinovi vrate svome srpskom jatu. Orlovskom. A još ako su poznati „kulturni radnici“! Takvima treba sve dati. Brda, doline, lovu, sudove....

Koliko li je samo Srbija dobro pazarila od svih ovih ratova. Dobila je neprocjenjiva novinarska pera čuvene paljanske škole, filmske radnike sa imidžom vozača kamiona krcatim deblima i filmovima koji prostotom, razbarušćenošću, patosom, primitivizmom donose zapadnom svijetu jednu drugu emociju, njima potpuno nepoznatu, muzičare sa njihovim ljigavim pjesmičurcima i kleptomane bilo čijeg „stvaralaštva“ i forme. Ili sam ja pobenavio ili je svijet zapao u toliku intelektualnu i stvaralačku krizu da se svaki primitivizam i trivijalizam doživljava kao otpor globalizmu i sličnim proseravanjima.

E-novine su oglobljene od likova koji bi u mojoj mladosti prodavali burek da prežive. Posrećilo im se, došlo je njihovo vrijeme u kojem je nestala razlika između ruralnog i urbanog. Više nema razlike u izgledu, kulturnom imidžu, načinu ponašanja između centra Žitorađe i centra Beograda. Mogu se ljudi slagati ili neslagati sa načinom, oštrinom onoga što Pero Luković piše. Sa suštinom se samo ne slaže moralni otpad nataložen svih ovih godina propadanja ovih prostora. Stil je čovjek. A Petar Luković pripada onima koji se nijesu ogriješili o osnovne norme ljudskosti svih proteklih godina. Sad što to nije na cijeni u Srbiji, što su ljudske podvrste postale elite, što u sudstvu, policiji, službama tinjaju žeravice mržnje, anahronizma, nacionalnog primitivizma i patosa, to jeste razlog Lukovićevog vječitog hoda po mukama. Izostanak solidarnost dovoljno govori u kakvoj je situaciji tzv. građanska Srbija, od koje mnogi nijesu u stanju da se izdignu iznad ličnih razmirica zbog odbrane principa u koje bi trebalo da vjeruju.

Pao Brian Williams

Ne znam  da li je vijest o suspenziji cuvenog novinara, urednika NBC vijesti, izvjestioca sa mnogih kriznih i ratnih podrucja stigla do Balkana, ali je veoma zanimljiva i trebalo bi je cuti.

Naime, cuveni urednik je prvo prisiljen da se istog dana kada je vijest o njegovim laznim izjestajima procurila povuce sa programa i uzme neplaceno, a onda je rukovodstvo televizijske kuce NBC ( ne treba mijesati sa CNN, ali je u Sjevenoj Americi NBC skoro pa jednaka po gledanosti sa CNN) suspendovalo svoga urednika na 6 mjeseci, bez placanja.
A ttih 6 mjeseci nisu bez razloga. To je vrijeme potrebno njima da donesu pravilnu odluku kako ih suspendovani urednik ne bi mogao dobiti na sudu, ukoliko odluci da it tuzi.
Vec sada se zna da je Brian Williams profesionalno mrtav za tu kucu a i za bilo kakvu novinarsku kucu.
Sta je on to uradio?
Do sada je isplivalo da je rekao da je pocetkom rata u Iraku prezivio pad helikoptera nakon sto je helikopter u kome je bio pogodjen raketom. Neko, ko nije bio posebno lijen, ustanovio je da je to obicna laz i da je on bio u helikopteru koji je sat kasnije dosao na lice mjesta.
Druga stvar za koju ga terete je izvjestavanje sa lica mjesta,  iz New Orleansa  nakon uragana Katarina.
Tada je, a i ja se toga sjecam, panicno izvjestavao da je vidio leseve koji plove glavnom ulicom New Orleansa. Naravno, niko drugi nije vidio te leseve, ali je hrabri reporter nagradjen svojom zrtvom da se pojavi i izvjestava sa jednog takvog mjesta.

Ne idealizujuci americku demokratiju, pitam se, kad ce i da li ce ikada,  kod nas neki od novinara odgovarati za lazi koje su sirili i koje i danas sire, za sijanje panike, mrznje...

USPOMENA NA BRANKA ĆOPIĆA

(u povodu stotinu godina od rođenja velikog pisca)

U knjizi ‘Treba sanjati’ je Enes Čengić zabilježio neka anegdotična kazivanja Branka Ćopića (1915-1984.):
…Sve više i više okretao sam se i predavao prozi. Ali, kao za pakost, priče su mi ispadale tužne, sentimentalne i plačne. U svakoj izgubljenost, tuga, jad. Neko se sprema da skače u vodu, neko da se objesi, neko da se baci s vrha stijene...
Napišem priču o mladiću Hikmetu koji prodaje kestenje, kako mu je život dosadio pa je izgubio svaku nadu, izašao na most i spema da se utopi. Tužno i pretužno, dozlaboga. Odnesem priču uredniku Vrbaskih novina, koji je i sam bio pisac.
Kad pročita, ozbiljno me posavjetova: ''Čuj, mladiću, nećeš daleko stići s rasplakanim pričama. Nađi ti meni kestendžiju koji se utopio i ja ću ga sahraniti o vlastitom trošku. Nema kestendžija kad plakati i buljiti u vodu. Valja njemu raditi i brinuti se za život. A čuo sam, momče, da si veliki veseljak i spadalo, pa se lijepo prođi tuge. Baci brigu na veselje, piši vedrije i borbenije.''
Izašao sam zbunjen. Dugo sam na ćošku ulice zagledao prvog kestendžiju na kojeg sam naišao. Bio je vrlo živahan dječak, šalio se s mušterijama, dobacivao i namigivao prolaznicima, a kad je spazio kako buljim u njega, veselo mi doviknu: ''Hoćemo li pazariti, druškane, šta si zinuo u mene kao pečen brav?''
***
Zbog čitanja napredne literature bio sam isključen iz Učiteljske škole u Banjoj Luci i poslije mnogih peripetija upisao sam se u sarajevsku Učiteljsku školu. Nastanih se u mahali Bistrik, na samim padinama Trebevića, kod dobrodušnog starca Šaćira Avdića. Šaćir je imao sina Musliju, veliku lolu, koji je pola sata provodio za knjigom, a deset pod djevojačkim prozorima.
Pošto sam bio marljiv i uredan, Šaćir i njegova žena bi svake večeri uhvatili Musliju, posjeli ga na klupu između sebe i počeli da mu čantraju: te vidiš li kakav je dobar đak Branko, te vidiš li kako treba učiti, te zašto se Branko ne skita kao ti... i tako u beskraj.
Toliko su ga svakodnevno grdili da njemu prevrši i on mene uhvati nasamo: -Dosta više tog tvog učenja i tvoje pameti. Već su mi se moji popeli navrh glave navodeći te kao primjer. Ili prestani da satima bubaš lekcije ili će jedan od nas morati da seli iz kuće!
Nije bilo druge nego se i ja počeh noću skitati s Muslijom.
Malo-pomalo, meni se dopala noćna skitanja, a pogotovo zazivanje pod djevojačkim prozorima. Nabavimo i tamburu, pa se dogovorimo da će Muslija svirati, a ja pjevati pod prozorom debele Đule, buregdžijine kćeri. Ponamjestimo se mi pod njezin prozor, Muslija razveza da udara u tamburu, a i ja se oglasih svojom pjesmom kao prava kreštalica.
Gore na spratu začu se sašaptavanje, zatim se lagano otvori prozor i odozgo naglo na nas sruči vodopad splačina s ljuskama od krumpira, tikve i luka. Do kože mokri, zdimismo u mrak.
Sutradan, još ni upola suh, krenuo sam u školu i sva sreća što je toga jutra padala kiša, pa sam se mogao izgovarati da sam usput pokisao.
***
Svaki novajlija po dolasku u Sarajevo najprije posjeti ugao kod starog mosta na Miljacki odakle je Gavrilo Princip pucao na austrougarskog prijestolonasljednika nadvojvodu Franju Ferdinanda.
Naravno, radoznalost nije mimoišla ni mene. Uzbuđen, stao sam baš na ono mjesto na trotoaru i okrenuo se prema ulici, zamišljajući kako mi u susret dolazi auto s prijestolonasljednikom. Bilo je to tako upadljivo da su prolaznici podozrivo pogledavali u mene, pitajući se kakva li sam budala.
Kad sam za praznike došao u svoje selo, pričao sam nadugo i naširoko o Gavrilu Principu i mjestu s kojeg je izvršio atentat. Seljaci su me pažljivo slušali, naročito omladina, ali usred moje najživlje priče, priđe mi stari brkati Gavra, bivši austorugarski knez i strogo me ukori: ''Čuješ li, mali, ostavi ti te priče o pucanju i ta mjesta odakle se potežu revolveri na cara. Đavo nikad ne spava, dragi moj...''
***
Dugo sam pisao pjesme u prozi prije nego što sam se usudio ozbiljnije razmišljati i o pričama. Rado bih pisao priče, ali kako da smislim događaj? Obrni, okreni, najzad počnem o tome kako se neki naš seljak vraća iz ruskog zarobljeništva. Opisao sam seljaka kako izgleda, put kojim ide, očinski dom koji vidi izdaleka, a onda zastadoh: Šta ću kad moj zarobljenik dođe kući, a pred njega izađe čitava porodica? Ima on sigurno oca, mater, strica, strinu, njihovu djecu... Ko će sve to opisati! Jedan je ćelav, drugi je brkat, treći krezav, četvrti zrikav, zatim - ovaj ima ovakav nos, onaj onakav... Prepadoh se tolikih ličnosti i tolikog opisivanja. Pa mislim sve, mislim, dok konačno ne nađoh mudro rješenje: zarobljenikova porodica je, kao tobože, odselila iz Bosne u Banat i moj griješni junak dolazi pred pustu kuću, polupanih prozora...
Bilo mi je, doduše, žao junaka, ali strah pred njegovom brojnom rodbinom ipak je bio veći - i zbog toga sam ih morao bezdušno poslati preko bijela svijeta.
********

Književnik Mile Stojić u povodu 100 godina od rođenja Branka Ćopića:
"Njegove priče iz djetinjstva su zapravo priče svih nas, o našem djetinjstvu.
Cijela njegova priča zasniva se na ljepoti koju je on znao prekrasno opisivati.
On je opisivao ono dobro u ljudima, bez sumnje je najpozitivniji književnik
ove zemlje."

U Srbiji hiperprodukcija romana?

Mirjana Đurđević, književnica
Jednostavno - devastirano srpsko zdravstvo nije u stanju adekvatno da reaguje na mentalno stanje nacije i pismeni ljudi, ili oni koji se tako osećaju, pribegavaju samopomoći. Uostalom, baš je lepo što je danas lakše postati pisac nego voditeljka ili političar... Živelo stono izdavaštvo i digitalna štampa!


Vladimir Arsenić, književni kritičar
Kada bi se ljudi češće ispovedali u crkvi, verujem da bi bilo manje romana u tom slučaju. Druga stvar, papir trpi sve pa i ispovesti. Treća stvar, knjiga je veoma jeftina - da biste sami izdali knjigu, treba vam oko 50.000 dinara za štampu, korice, CIP itd... Javna tajna je trend nastao tokom '90. da svaki izdavač nudi mogućnost nekome da objavi knjigu pod tuđim imenom. Nije mi jasna ta tendencija u zemlji sa tolikim procentom nepismenosti, takva potreba za pisanjem. Apsurdno je. Poezija i kratke priče odavno nisu "in". Ostaje roman, a kad je već roman, nek je "Rat i mir". Shvatio sam ipak da ta hiperprodukcija nije samo naša anomalija, već je rasprostranjena i kod naših suseda. Skribomanija, bolest modernosti. Ne shvatam zašto ljudi ne pišu blogove. Valjda im knjiga kao materijalna stvar, tih nekoliko stotina grama dodaje na težini i važnosti. Ništa bez knjige kojom možeš nekoga i po glavi da mlatneš.

(Danas)

OLIVER FRLJIĆ: Policajci duha postoje u svakom vremenu

''Kada je u pitanju moj angažman reakcije uglavnom govore o sredini iz koje dolaze. Hrvatska kulturna javnost uglavnom je, ukoliko nije aktivno prevodila Tuđmanovu nacionalističku politiku u kulturne matrice, prespavala devedesete. Činjenica je da u hrvatskom glumištu, ukoliko se izuzmu dva časna izuzetka, nikada nije postojao antiratni diskurs. Čak ni kada je Hrvatska otvoreno radila na komadanju Bosne i Hercegovine, kad je otvarala logore u zapadnoj Hercegovini, kad su se dogodili Ahmići, kad se o zločinima u Pakračkoj Poljani moglo čitati barem u dva tjednika.''
***
''Naslušao sam se svakakvih gluposti vezano za transparente koje smo isticali na pročelju kazališta u proteklom vremenu. Većina komentara pokazuje jedno vrlo konzervativno, retrogradno shvaćanje onoga što bi umjetnost i teatar trebali biti. Rijetki su oni koji razumiju da se radi o jednoj vrsti socijalnog performansa u kojem se koristi simbolički kapital jednog nacionalnog kazališta za dekonstrukciju različitih oblika isključivosti. Uostalom, Shakespeare je rekao da je cijeli svijet pozornica.''
***
''U Hrvatskoj se teatar u devedesetima apsolutno oglušio na društvenu stvarnost ukoliko izuzmemo kazalištarce koji su svojim radom servisirali vladajuću nacionalističku ideologiju. Paradigmu te i takve kazališne servilnosti predstavlja Krešimir Dolenčić. Riječ je o redatelju koji je režirao Tuđmanovu vojnu paradu, Šuškov pogreb i različite druge HDZ-ove manifestacije. Paralelno je bio direktor Dramskog kazališta Gavella, zatim profesor na Akademiji dramskih umjetnosti, pa ravnatelj Dubrovačkih ljetnih igara. Inače, Dolenčić je osoba koja je cijeli jedan narod krstila kao “divlju stoku s istoka" i koja je, u vlastitom samozaboravu i kolektivnom nacionalnizmu, i danas kazališno kurentna roba. Od takvih autora, a Dolenčić nije usamljen, teško je očekivati da danas počnu kritičnije govoriti o društvenoj stvarnosti u kojoj smo zapeli od devedesetih naovamo. Problem je u mlađim autorima jer osim par njih, za prebrojavanje kojih nisu potrebni ni prsti jedne ruke, nema nikoga tko bi kazališno imenovao različite društvene devijacije koje su u postjugoslovenskim društvima postale norma.''
***
''Krleža je kirurškom preciznošću secirao palanački duh Zagreba. Taj duh je i danas tu, samo su se imena aktera promijenila. Sjetite se samo kakvo je (ne)razumijevanje Krležine dramaturgije iskazivao Josip Bach, ravnatelj Drame Hrvatskog zemaljskog kazališta. Isti taj Bach će, u nedostatku boljih argumenta, Krležu optužiti za austrofilstvo. Dakle, kulturne matrice eliminacije se nisu puno promijenile. Danas te proglase jugonostalgičarom ili nekim od pojmova
iz leksikona nacionalističkog folklora. I po tom pitanju je situacija u svim postjugoslovenskim državicama identična. A tu mi nema druge nego uzviknuti "Sačuvaj me, Bože, srpskog junaštva i hrvatske kulture"! ''

*************
Za Dane je Đorđe Krajišnik razgovarao sa Oliverom Frljićem (Travnik, 1976.)
o sukobima koje vodi u hrvatskoj javnosti kao intendant Hrvatskog narodnog kazališta u Rijeci,
porukama koje šalje transparentima sa pročelja ove teatarske kuće,
o tome kako je hrvatska kulturna javnost uglavnom prespavala devedesete,
te paralelama sa Krležinim vremenom.

All About That [Upright] Bass - Jazz Meghan Trainor Cover ft. Kate Davis...

Jedan od komentara sa Vedraninog bloga

Mimi-Mini

FEB 03

Vedrana Rudan kaze: "Volim kad mi se javljaju ljudi koji pišu bolje od mene i znaju više od mene.

Mimi-Mini je u komentaru na tekst “Ja sam jugoslavenska kurvetina” napisala sljedeće":

Vedrana piše o jugoslovenskom osećaju i opredeljenju, pristojnom i ljudskom životu toga vremena, a mahniti klerofašisti to jednostavno ignorišu i teraju po svom, pri tom, mnogi od njih nisu ni bili rodjeni tada, što je najinteresantnije. I tako unedogled, pri tom, koliko mene sećanje služi, Jugosloveni nisu bili miks Srba i Hrvata, nego svih naših naroda i narodnosti, to je bio jedan od retkih Bravarevih poklona, da je Jugoslavija bila zajednica i država svih naroda i narodnosti, tako da termin jugoslovenstva nije autorsko pravo samo Srba ili Hrvata, evo konkretno na ovom postu javljaju se i Makedonci, Bošnjaci, Bosanci i Crnogorci koji takodje, baštine i prisvajaju izraz jugoslovenstva, čak se desi da se javi neko i iz Slovenije, koji lamentira o tom lepom i mirnom periodu života. Pre neki dan smo odavali počast i Kemalu Montenu koji se isključivo deklarisao kao Jugosloven i to nikom nije smetalo.

Šta vam je ljudi, neka se svako deklariše kako hoće, zašto to smeta nekom stalno. Na moju najveću žalost, izbore doduše i to jedva, dobijaju desničarske stranke i mi smo zato taoci njihove retorike u kojoj se kuvamo i učestvujemo. Mi svi pripadamo grupi malih naroda. Koji su uglavnom celog, svog postojanja osudjeni na ovaj ili onaj način na izumiranje. Izumiremo na razne načine, proterivanjem, pokrštavanjem, ubijanjem, asimilacijom i do sad na najbrži način zabeležen na ovim prostorima, iseljavanjem u normalne džave. Mi smo mali narodi, a mali narodi nemaju istoriju, mi imamo istoriju koja je uprljana na uštrb drugih naroda, na žalost.

Ljudi iz naših krajeva su hipnotisani sopstvenom istorijom, koju niti znaju niti razumeju. Smisao je da mali narodi uglavnom zavise od politike i odnosa velikih naroda. Ako hoćete da proverite ovu moju tvrdnju, pogledajte kako su ove naše države istorijski nastajale.

Nastajale su padom Austro-Ugarske, koju nisu srušile ni Hrvatska, ni Vojvodina, ni Bosna. Srbija je nastala padom Otomanske imperije,koju, takođe, nije Srbija srušila. Jugoslavija je nastala nakon Prvog svetskog rata, u kojem je pobedila Antanta, a ne Srbija, Hrvatska, Bosna ili Crna Gora. Druga Jugoslavija je nastala ne zato što su partizani pobedili sile Osovine, nego zato što su ih pobedili Rusi i Amerikanci. Komunizam je kod nas došao ne zato što smo mi to želeli, nego zato što su nam ga doneli Rusi. A Rusi su mogli to da učine, jer su ih Englezi pustili da nam ga donesu. O nama su drugi odlučivali.
Komunizam u Jugoslaviji nije pao zato što smo ga mi srušili, nego zato što ga je Gorbačov ukinuo.Prema tome, mi NIKADA nismo bili gospodari svoje sudbine ni u ključnim trenucima stvaranja sopstvene istorije. Mi smo, svakako, neki mali doprinos tome davali. Ali to nije bio kauzalni, nužni, već sporedni činilac. Svi naši napori uloženi na upravljanje vlastitom sudbinom su sekundarni: mi sami po sebi nikada ne bismo doveli do tih posledica. Veliki svetski događaji izazivaju te posledice kod nas. To nije ništa čudno, ni za nas ponižavajuće. Tako svet funkcioniše i to je smisao međunarodne politike.

Ono što je ludo jeste da mi, Srbi, kada učimo svoju istoriju stičemo utisak da smo mi srušili Otomansku imperiju,da smo izazvali i dobili Prvi svetski rat, da smo pobedili Nemce u Drugom svetskom ratu, da je naš komunizam autohton i da smo ga mi srušili. A, vi Hrvati mislite da ste Domovinskim ratom pobedili i zaslužili da dobijete državu. Vi ste dobili, kao i ostale bivše republike, a mi Srbi izgubili, protektorat i poligon za eksperiment kako u što kraćem roku uništiti što više privredu, ekonomiju i ljude uz pomoć kapitala i religije, i od onoga što otstane uklopiti u svoje finansijske i teritorijalne interese.

Sve što mislimo da smo dobili, odavno smo izgubili, za stolom velikih moćnika, to što smo još uvek živi, ravno je čudu. Mi posmatramo svoju istoriju izolovano od konteksta, a ona je van konteksta potpuno nerazumljiva. Mi sami sebe ne možemo da razumemo i ne možemo, čak ni danas,da delujemo racionalno u kontekstu svoje sredine, jer negiramo da smo deo ikakve sredine. Svaka od tih novonastalih država želi da bude suverena na način na koji ni SAD nisu suverene, jer zavise i od drugih, naravno.

Mi se ponašamo kao autistično dete: niti nas ko razume, niti mi koga razumemo. Sedimo u svom ćošku i žalimo se na to što nas Srbe svi mrze, a vas Hrvate i ostale niko ne razume. To je teška nacionalna nezrelost. Mi tražimo da se ceo svet prilagodi nama. To je na ivici ludila i šizofrenije. Klasičan primer pocepane ličnosti i svesti, čiji se delovi povremeno sreću, ali pošto smo mali, neobrazovani i krvoločni, ne umemo kao što kažu veliki pisci Iljf i Petrov te pocepane pešake poštovati i nikada nećemo, dok budemo u svinjcu i blatu u kome živimo.