Zeljo Saric: 50-godisnjica generacije 1961-1965.,Gimnazije u Banjaluci !

 Oko 50 nas…oko prof.Dragojle Tosic,a pred novom Gimnazijom !

 Prof.Dragojla Tosic,Nenad Jocic,Radivoje Zaric i Sofija Banjac !

... jos se okupljamo…a nisu svi ni mogli doci !

 novi Trg…unutar Gimnazije,kao znak pocasti prof.Ivi Nakicu !

Ruze i narcisi u spomen onih, koji su sad medju nasim zvijezdama!

 pred spustanje vijenca danas,niz vjecno smaragdni Vrbas !

odlazak u sjecanje…!

Eto,toliko ukratko,sa plus 30 C,iz Banjaluke !

LP Tebi i tvojima,od Zelje !

Za 5 min. 132 trice

Novak Djokovic I Zlatan Ibrahimovic

Koliko je Ibrahimović poštovan u svijetu sporta pokazuje i Đokovićev potez. Nakon što je pobijedio Muellera srbijanski teniser se zaputio na tribinu kako bi se pozdravio sa švedskim napadačem bh. korjena.

Srdačan pozdrav dvije planetarno popularne sportske zvijezde pogledajte u video prilogu.

Nakon meča novinari su postavili pitanje Đokoviću da prokomentariše podršku sa tribina Zlatana Ibrahimovića:

"Poznajem ga još od kada je igrao u Milanu i od tada smo u kontaktu. Rekao mi je i da njegova djeca sada igraju tenis, što mi mnogo znači", rekao je Đoković i nastavio:

"Drago mi je i znači mi što je došao. On je sportska veličina i jedan od najboljih fudbalera današnjice, a i moj omiljeni fudbaler... Vrlo je interesantan i zabavan momak, porijeklom je iz 'eks Ju', pričamo isti jezik i drago mi je da je našao vremena da dođe sa suprugom. Još je nosio moj kačket, što mi mnogo znači. Znam da sada u subotu igra finale kupa (protiv Oksera). Ako mi raspored dozvoli, ići ću da ga gledam", rekao je Đoković.


(Oslobodjenje)

Izvjestaj

Ni nalik - a isti!

Sakib Salama: PODVIG HATIDŽE MASLO

Nad Sitarima se već davno nadvila noć. Tišinu je povremeno remetio šušanj lišća kad bi se ohlađeni vazduh spuštao iz šume, pa preko usnulih Sitara, do Vrbasa. Taj noćni vjetar najprije bi obgrlio kuću Muharema Mašinovića i žene mu Mande, čiji san njje bio čvrst, što je normalno u ratno vrijeme. Kad su čuli kako se ispod nečijih nogu otiskuje pržina, već su bili potpuno budni.
Grebanje po kućnim vratima nije ih iznenadilo. Majka Manda je ustala i ne paleći svjetlo uklonila zasun i otključala vrata, da ih što prije potom ponovo zaključa i zakračuna, nakon što je upustila jedno biće na koje je toliko mislila pa dugo nije mogla zaspati. Zagrlila je svoju ćerku Hatidžu i dugo je držala na grudima nastojeći da spriječi suze. Nije bilo vrijeme za plakanje, bilo je prečih stvari. Kad je ušuškala kuhinjske prozore dvostrukim zavjesama, upalila je svjetlo. Obrisala je suze okrenuta leđima prema Hatidži, a onda tako ojunačena prišla ćerki da je ponovo zagrli i izbliza razgleda. Otac Muharem je šutke grlio svoju ćerku, osjećajući njenu krhkost pod svojom širokom rukom. Ubrzo se pred Hatidžom, na velikom kuhinjskom stolu, našlo toplo jelo koje je ova posrkala pazeći da to ne radi onako kako bi željela, da joj majka ne primijeti koliko je gladna. Nakon što je pitala za zeta Idriza i ostale partizane, Manda je ćerku blago smjestila u krevet pored sebe, da je ugrije svojim tijelom, kao što su često radile kad je Tidža bila mala. Otac Muharem više nije mogao da spava. Pustio je da mu misli odlutaju za dimom iz njegove lule, daleko, daleko...
Ujutro je niz strmi kaldrmisani put, sa Pržine* na cestu sišla mlada žena u zaru pokrivena pečom i uputila se prema Maloj Čaršiji. Na gradskom mostu je morala podignuti peču i pokazati lice i lične dokumente. Sve je bilo uredno i stražar ju je pustio da pređe preko mosta u centar grada. Otišla je pravo u bolnicu i zatražila da vidi doktora Klajnhapla (Kleinhappel). Kad je došla na red rekla je da kod kuće ima bolesnu majku i zatražila kućnu posjetu. Morala je čekati do kasnog popodneva, sve dok doktor nije pregledao sve pacijente u čekaonici. Njemački vojni auto je Hatidžu i doktora Klajnhapla odvezao do Sitara i zaustavio se kod kaldrmisanog puta što je vodio na Pržinu. Vozač je istrčao da doktoru i Hatidži otvori vrata, a oni su zatim krenuli strmim putem prema kućama Mašinovića. Niko ih poslije više nije vidio...
Vozač je otišao da se napije vode sa džamijske česme, pa zatim sjeo na ogradu ćuprije kojom je cesta prelazila preko potoka Fejzinac. Zapalio je cigaretu i odmarao se zagledan u kuće na Pržini, u očekivanju doktorovog povratka. Ali uzalud...
"Donnerwetter!", uskliknuo je vozač nakon nekoliko sati čekanja, kad je već počelo da se smrkava. Shvatio je da se doktor neće vratiti. Nije ni pomišljao da se strmim putem penje na Pržinu i provjerava Mašinovića kuće iza kojih je počinjala šuma, a to je bila partizanska teritorija. Nije htio ni da ga noć zatekne u Sitarima, jer Sitari pripadaju Petom kvartu, a Peti kvart je bio - zna se!
Iz Ortskomande su ubrzo poslali naoružanu patrolu koja se provozala kroz Sitare sve do Gornjeg Šehera, ne nalazeći ništa sumnjivo - izgledalo je kao da su napravili počasni krug, u čast Hatidže Maslo koja im je ukrala doktora i odvela ga u partizane…
P.S. Ovako nekako je tekla priča kojom sam osvojio drugo mjesto na takmičenju učenika sedmih i osmih razreda osnovnih škola Banjalučkog sreza, kasnih pedesetih godina. Napisao sam je po pričanjima moje majke o stvarnom događaju, a ako je u mojoj priči nešto pogrešno, molim da mi bude oprošteno. Tema sreskog takmičenja je bila opisivanje događaja iz NOB. U mojoj priči se pojavljuju Hatidža i Idriz Maslo, poznati borci iz NOB.
_________________
*Pržina je dio Sitara koji dominira mahalom, a ime je nastalo po obližnjem majdanu iz kojeg se vadio sitni kamen - šodor, koji se u Sitarima (a možda i drugdje) zvao pržina.Tu je prolazio i državni put koji je počinjao od Rizvanovića mlinova na Vrbasu a završavao se duboko u šumi kod Rajnerovog vrela (Franz Reiner). Tu je počinjala i šuma, a prva kuća do šume bila je dom Mande i Muharema Mašinovića. Kad su im komšije išle u posjetu, govorili bi: Idemo na Pržinu!

Sakib Salama
(‘Banjalučki žubori’)

Sretan vam Dan nase mladosti!

I danas je 25. maj!

Vama koji se danas sjecate uzurbanog umivanja grada, 

mirisa grada tog dana, 

uzbudjenja i radosti koje je taj dan donosio, 

parada na kojima ste ucestvovali ili ih posmatrali 

zelim sretan 25. maj - Dan nase mladosti! 

Augustinčićev portret Tita

Treća varijanta Titovog portreta, neposredna impresija u bronci, rađena u staroj jajačkoj tvrđavi, kasne jeseni 1943, koja je desetak godina kasnije postavljena ispred Titove rodne kuće u Kumrovcu, nije komponirana ni sa kakvom patetičnom namjerom — pro futuro. Tito zaogrnut vojničkom kabanicom, u gotovo melankoličnoj silueti, nije modeliran pobjednički; ratovalo se onda već treću godinu pod riskantnim okolnostima, u opasnoj neizvjesnosti kakvu svakodnevno donosi gerila, pak je i ovaj portret nastao u neposrednoj blizini njemačke armade, kad su njemačke blindirane divizije bile udaljene jedva nekoliko kilometara. Ovaj Augustinčićev Tito, u partizanskom šinjelu, koji je razvio barjak otpora u historijskom trenutku kad su se svi političari naše zemlje predali na milost i nemilost, nije prikazan u pozi komandanta na čelu svojih brigada; to je lik čovjeka kome je glava klonula od teških briga, koji zamišljen kruži u uzanom dvorištu jajačke tvrđave, kao što je kružio u robijaškoj čoji po tamničkim dvorištima godinama.


Miroslav Krleža: »Antun Augustinčić«, Republika, Zagreb 1968.

Svetlana Cenić: SVAKO SVOGA IMA

Čim se oglasi stomak, šutiraj u glavu. Terorizmom. U Republici Srpskoj i Makedoniji gotovo sinhronizovano. Ostalim vladarima u regionu kao naručeno! Svi su sada, kao, u pripravnosti, najavljuju se mogući novi teroristički napadi, pa se pišući ovo zapitah da li je potrebno da ovo “teroristički” stavim pod navodnike. Ne verujem, jednostavno. Suviše je nekih podudarnosti da bi moj mozak, ovakav kakav je, mogao da prihvati da se ne radi o novoj piti pravljenoj od onog od čega inače ne ide, hladno serviranoj gladnoj masi. Može li biti da sila zemaljska i nebeska, koja sve osmatra, nije nešto zabrinuta? Može li to biti da nisu informisani oni koji nas evo godinama uče demokratiji, ekonomiji, bezbednosti, saradnji i gotovo svemu u rasponu od seksa do pčela? Moj bol zbog nove šarene laže u kojoj padaju i mrtvi, žrtvovani svesno, ogroman je.
Prvo su plašili ove međunarodne instruktore time da bi socijalni nemiri mogli dovesti i do nacionalnih sukoba, pa da je bolje da se glava strpa u prazan stomak i ćuti. Kad se pokazalo da to nije tačno, da je većina, bez obzira na opštu pljuvačinu, umorna i od pomisli da ratuje za tuđa imanja, onda se prešlo na novi nivo, baš kao da je videoigrica, a ne stvaran život. Sad je terorizam, po dobroj staroj resavskoj školi, prepisan i kreće opšte zastrašivanje. Tu sad sve može da prođe, pa i onaj zakon kojim će se ograničiti maksimalno sloboda ono jada od nevladinog sektora u Republici Srpskoj. Videla žaba Patriotski akt iz 2001., pa i ona digla noge da se zakonski potkuje.
Muka mi je od istog recepta, a očekivanja da će isti sastojci i isti kuvari ispeći nešto novo. Pita znamo od čega ne ide. Odnosno, može, ali nije jestiva. Omrsi se samo onaj koji je razvlačeći ukrao dobar deo sastojaka. Njemu brašno, voda i ulje, nama govna. U proseku pita. I da! Eto nama opet armije stranih konsultanata, čije ćemo usluge kroz kredite otplaćivati. Recimo, budući kredit Svetske banke za podsticaj zapošljavanja u sebi sadrži 40 posto za njihove konsultante. I gotovo svaki je takav.
Zvanično obrazloženje je da mi ne znamo i oni su tu da nas navode, podvode i zavode svojim znanjima. A kako, najbolje svedoče sve prošle (de)reforme i cifra u njih bačena. Sad ili je do učenika ili do instruktora. No ako je prolaznost toliko mala, rezultati katastrofalni, onda biće da bi pedagozi rekli da valja preispitati nastavnički kadar i instruktore. Pogotovo što održavaju večito iste predsednike (nacionalnih) odelenja. Hoće li to biti da im više odgovaraju nacionalne klase nego socijalne?
U šta smo se, zapravo, pretvorili. Britanska vlada je odvojila 20 miliona funti za svoje konsultante, koji će naredne tri godine savetovati u Gruziji, Moldaviji, Srbiji, BiH i Ukrajini. Sve je jasno. Možda sada pridodaju opet i Makedoniju. Moje pitanje je samo hoćemo li da radimo tek da bi neko potrošio pare i večno obezbeđivao sebi radna mesta ovde ili zaista da napravimo nešto bolje? Zar ima veće štetočine od ovih i ovakvih vlasti?! ISIL nije uspeo oružjem šta su ovi
kriminalom, korupcijom i neznanjem. S druge strane, organizacija Al-Qaide po svetu je ništa u poređenju sa ovom njihovom konsultantskom.
Bosni i Hercegovini je godinama isticana Makedonija kao zvezda reformskih procesa, a onaj čuveni Doing business i rangiranje začin u svakoj analizi, komentaru ili vestima. Svaki pokušaj da se kaže da u Makedoniji ne da nije sjajno, nego je užasno, da se dave u korupciji i siromaštvu, dočekivan je na nož. Znam iz ličnog iskustva. Posebno je bilo strašno mojim kolegama iz Makedonije na nekim međunarodnim skupovima kad su pokušavali da kažu koliko je loše ekonomski, kolika je korupcija i kakav kriminal u kojem se dave, a ne dao Bog da negde pukne jače čep na šampanjcu, refleksno bi nastala paljba. Ko ih je čuo od zaglušujuće buke međunarodnih u samohvali postignutim rezultatima u Makedoniji?! Ništa puno drugačije nije ni za Crnu Goru, sada i za Srbiju.
Makedonci se probudiše nekako s proleća, a vrhunac protesta najavljivan je negde za 17. -18. maj. Za to vreme u BiH se sat tek navijao za buđenje, no i nejasno podešeni alarm doveo je do iste reakcije - daj nešto jače da zbijemo redove i sabijemo mozak. Deja vu. U kontinuitetu. Nekih godina neposredno iza rata trebalo je rušiti vlast SDS-a. Priča o kriminalu nije dala rezultate, a onda je počela serija još uvek nerazjašnjenih ubistava. Svaka sličnost sa današnjom pričom o opasnosti od terorizma je sasvim namerna, s tim da sada valja sačuvati vlast.
Godinama se priča, projekti pišu i pare uzimaju na regionalnom pristupu EU pitanju proširenja, kao i na regionalnoj privrednoj saradnji. Svaki put zdušno krenem u to (i opet ću), a na kraju u regionu, hvala na pitanju, Gruevski do Greuvskog i na kraju MMF. Nešto mi je zazvonila u glavi i podudarnost da su i Gruevski i Dodik došli ponovljeno iste godine na vlast - 2006. (Do tada im se funkcije razlikuju.) Toliko godina vladanja na istoj ili sličnoj matrici, umorilo je i iscrpelo ljude. Nije čudo što se i hit-tema poklapa. Ostali trljaju ruke: i u Srbiji i u Crnoj Gori stanje pripravnosti, dok u Hrvatskoj desnica srećna iščekuje izbore. Jer, svako svoga Gruevskog ima, a svaki Gruevski jednako gladne i nezadovoljne ljude.

Svetlana Cenić
(Dani)

Aleksandra Petrić: Dok nas smrt ne rastavi

Prije tri dana Univerzitet Kolumbija u Njujorku koji rukovodi dodjelom Pulicerove nagrade od njenog uspostavljanja 1917. godine je objavio dobitnike za 2015. godinu.

Među novinarskim nagradama, izdvaja se Post i Kurijer iz Čarlstona u Južnoj Karolini, koji je nagrađen Pulicerom za specijalni izvještaj nasilju u porodici prema ženama u ovoj američkoj državi.

Izvještaj sam pročitala od početka do kraja, i pogledala video poruke žena i muškaraca koji govore o bespomoćnosti i strahotama nasilja, kao i neefikasnim zakonima i veoma blagim kaznama za počinioce nasilja, koje je gotovo nemoguće promijeniti. Južna Karolina je na mjestu broj jedan u Sjedinjenim Američkim Državama po broju ubistava žena u porodici i partnerskim vezama.

U posljednjih desetak godina, 300 žena su ubijene od strane svojih supružnika, bivših supružnika, vjerenika i partnera. Na mapi Južne Karoline, koja ukazuje na mjesta gdje su se ubistva žena dogodila, gotovo da nema mjesta koji nije označen crvenom bojom, a izvještaj takođe ukazuje da se u ovoj državi godišnje prijavi preko 36 hiljada slučajeva nasilja u porodici prema ženama.

Južna Karolina ima 18 sigurnih kuća za žene i djecu koji su preživjeli nasilje u porodici, što ni blizu nije dovoljno da odgovori na potrebe osiguravanja sigurnog skloništa, podrške u rehabilitaciji i bezbjednog i održivog izlaza iz začaranog kruga nasilja.

Osim toga, postojeće sigurne kuće primaju minimalnu finansijsku podršku iz javnih budžeta, i ona se godinama ne mjenja, uprkos tome što stopa nasilja u porodici i ubistava koji su njegova direktna posljedica vrtoglavo i kontinuirano raste iz godine u godinu.

Kao direktna posljedica, samo u periodu od 2012-te do 2013-te, za 360 žena je odbijen smještaj u sigurnoj kući zbog nedostatka prostora. Zakoni Južne Karoline kažu da nakon prve prijave nasilja u porodici, počinilac nasilja može dobiti maksimalnu kaznu zatvora od 30 dana. Ovo pravilo se takođe godinama ne mijenja, iako ženske organizacije koje vode sigurne kuće i pružaju podršku i pomoć ženama i djeci koji su preživjeli nasilje godinama traže pooštravanje kazni za počinioce, strožiju kontrolu dostupnosti oružja, stvarnu primjenu i efikasnu kontrolu nad primjenom zaštitnih mjera kojim bi se počinioci nasilja prisilili da prođu kroz časove kontrole bijesa i psihosocijalni tretman, kao i kontrolu nad mjerama zabrane pristupa ženama koje su preživjele nasilje.

Sve zakonodavne inicijative su propale, jer unutar sistema postoji snažan lobi koji ne odstupa od principa zaštite neprikosnovenih prava muškaraca koji slobodno nabavljaju, nose i koriste oružje na svakom koraku. Osim toga, osnovni argument kojim zakonodavci, među kojima ima i advokata, štite prava počinilaca nasilja jeste odbijanje strožijeg kažnjavanja i “bespotrebnog” zadržavanja u pritvoru na duže vrijeme, kada je, po njima, u većini slučajeva moguće održati porodicu na okupu i spriječiti krvoproliće.

Oni kritikuju ženske organizacije koje vode sigurne kuće da kroz problem nasilja u porodici i svakodnevna ubistva žena, žele, u stvari, da ograniče prava građana da imaju slobodan pristup oružju.

Među njima ima i onih koji ne zatvaraju oči pred nekontrolisanim zlostavljanjem, premlaćivanjem i ubistvima žena, i koji redovno posjećuju memorijalne skupove na kojima se govori o ženama žrtvama, međutim, njihovi glasovi su usamljeni i očito nisu dovoljni da promjene sistem koji štiti patrijarhat, profit od prodaje oružja i štedi na prijeko potrebnim servisima koji svakodnevno spašavaju živote žena.

Zvuči poznato?Male su razlike između apsurdnog sistema Južne Karoline koji niti spriječava niti suzbija nasilje prema ženama u porodici i trenutnog stanja u Bosni i Hercegovini.

Prema izvještajima medijskih crnih hronika, od početka 2015-te do danas, u Bosni i Hercegovini su ubijene četiri žene. Zorica Knežević je ubijena 5. januara u Tesliću, bombom koju je aktivirao njen bivši partner. U februaru je ubijena Jasmina Koričić, advokatica iz Bihaća, bombom koju je ubica postavio na vrata njene advokatske kancelarije.

U martu je Tatjanu Đurić iz Teslića kuhinjskim nožem na smrt izbo njen suprug. Ne zna se da li je preživjela Milka Mirković, osamdesetogodišnja starica iz Banja Luke koju je nožem izbo njen sin početkom marta. Prije desetak dana, Firzetu Bodven Halkić je u Sarajevu iz službenog pištolja ubio njen partner. Kako će se ovaj niz nastaviti, ne znam.

Ujednačenih statističkih podataka o ubistvima i nasilju prema ženama u Bosni i Hercegovini još uvijek nema. I tako godinama. To govori o činjenici da se ovaj problem ne smatra važnim i prioritetnim, iako je Bosna i Hercegovina prije gotovo dvije godine ratifikovala Konvenciju o sprečavanju i suzbijanju nasilja prema ženama i nasilja u porodici koja traži akciju, a ne slijeganje ramenima i šutnju.

Zakon o zaštiti od nasilja u porodici Republike Srpske se ovih dana ponovo mijenja, kako bi se uskladio sa Zakonom o prekršajima. I u njemu i dalje stoji mogućnost prekršajnog, dakle blažeg kažnjavanja počinioca za nasilje u porodici. Sudije širom Bosne i Hercegovine u obrazloženjima uslovnih osuda za nasilje u porodici i dalje pišu olakšavajuću okolnost da je počinilac nasilja u porodici porodičan čovjek.

Bosna i Hercegovina ide putem koji nas vodi u haos Južne Karoline, jer sistemski i godinama zanemarujemo problem. Za nas on ne postoji. Jasne statistike nema, stvarne prevencije nema.  Za nas je nasilje još uvijek incident, događaj, porodična tragedija. I tu je tačka.

Oružja na ulicama i u domovima ne manjka. Dok nas smrt ne rastavi.

Aleksandra Petrić

Banja Luka, 23. april 2015.

(radiosarajevo.ba)

Bićemo Prvaci Sveta - [OFICIJALNI TREJLER] HD

Mario M.: Slicice iz Banjaluke

Crkva u ul R. Domanovica (E. Kobaslica)

Govornice

I u parku proljece

Kastel

Mladi fudbaleri

Na banjaluckom polju - bio Autoprevoz

Pod pecinama-Seferija

Ulica Duska Koscice

Vijenci za praznik

Vila

NOVA KNJIGA DARKA CVIJETIĆA

Zadužbina ‘Petar Kočić’, Banjaluka – Beograd, i njen urednik Nikola Vukolić predstavili su najnoviju knjigu Darka Cvijetića ‘’Mali ekshumatorski eseji’’. Susret s knjigom je i susret s autorom. On nema zagonetki, stihovima piše biografiju i BiH i Prijedora… Odmah uočavamo: radi se o jako dobrom pjesniku, pjesniku ovog vremena. Ova knjiga zaslužuje veći publicitet.

‘’Cvijetić je autor koji se na način u nas nečuven i neviđen u poeziji bavi jedinom ozbiljnom temom – sudbinom ljudskoga mesa i ljudskoga srca određenom ratom, ne bilo kojim, našim ratom što u navratima traje odavno, i nikad ne završava, a plamsao je i nedavno, prije ciglih dvadesetak godina’’(Ivan Lovrenović).

‘’Poezija Darka Cvijetića jedan je od najsvjetlijih pjesničkih poduhvata koji je izrastao iz naše nesuvislosti i užasa. Toliko se razgranao i raširio, toliko pustio svoje korijenje u ilovaču po kojoj gacamo, da se neprestano saplićemo o te krake riječi. Bježimo od njih, ali opet ih neodoljivo želimo iščupati’’ (Đorđe Krajišnik).

Darko Cvijetić je rođen 1968. u Ljubiji Rudniku.

Sada radi kao glumac, redatelj i dramaturg u Pozorištu Prijedor.
Objavio knjige: ‘Noćni Gorbačov’, 1990, ‘Himenica’, 1996, ‘Manifest Mlade Bosne’, 2000, ‘Passport for Sforland, 2004, ‘Masovne razglednice iz Bosne’, 2012, ‘Konopci s otiskom vrata’, 2013.

Izbor iz posljednje knjige ‘Mali ekshumatorski eseji’ (2015.):


Savlova

Kaže
Sve stvari kada ih staviš
Okomito
Jednu preko druge
Tvore križ
Jedino čovjek
Kada ga staviš okomito
Preko drugog čovjeka
Ne bude križ
Nego dva križa
Ako trećeg dodaš
Eto gomile
Eto svastike
Eto polomljenih ruku


SVE TROJE STE MI NA SISI ĆAPĆALI

Ulica u Boriku, u Banjoj Luci,
nosila je prije rata ime Skendera Kulenovića.
U ratu su naziv ulice promijenili
u - Majke Knežopoljke.
Tako je junakinja poeme pojela poemopisca.
Danas se ulica zove Mrđanova.


RASPLINJAVANJA

Slijedom pokojnikove oporuke kojom odbija
s gnušanjem sve počasti države, obitelj Koče
Popovića, nakon njegove smrti 19. X 1992. heroja i
pjesnika, srela se i s odlukom države da uzvrati - te
da odbija snositi ikakve troškove ukopa.
Potom je i krematorij saopćio obitelji da nemaju
plina potrebnog za kremaciju, da je ratno doba, te
da ga moraju sami nabaviti.
Sedam je dana Koča čekao plin, a onda je na ljutitu
intervenciju dr. Isidora Papa, Kočinog ratnog druga
iz rata prije, krematorij pozajmio tri boce, odnekud,
iz Zrenjanina.
Bodidarma je jednom zaspao meditirajući.
Da mu se to nikada više ne bi ponovilo - odsjekao je
očne kapke
i bacio ih u prašinu.


Ukratko o ratu
(za Sašu K.)

Umorno sam gledao kako uvečer 31.V 1992.
Gori gradska džamija
Od vojske zapaljena
S prozora solitera vidio sam munaru
Kako pada u oganj
I 2008. godine s istoga prozora
Još umorniji gledao sam kako
Džematlije veliki vatromet
Prave
Kroz staklo vidio sam rasipanje
Svjetla ispaljenog
Oko munare optočene sijalicama
Puno je to vatre
Kažem mladom imamu
Uz kavu u centru
Da Allah je veliki odgovora
Zato na tvojem soliteru i imaju
Umorni prozori


MALI EKSHUMATORSKI ESEJ

Jednom je i Mali princ
Upoznao čovjeka koji je
Palio i gasio svjetiljku
Telegrami sućuti sretno
Omarska Raspotočju
Nama je kopati
Stih šaptala čelična vilica Borisa
Davidoviča
Nađena s proljeća novočetrnaeste
I Isaka su Emanuiloviča isto
Gadno prebijali
Rebra mu zijevala
Kao golubarnički otvori
Iz popadalog kestenja curi sok
Pjenjen
Poput bijele konjske mokraće
Kruh gasi pšenicu
Kunići u zamkama
Ranjenici sa Neretve
Svi već imaju provjetrene dječije sobe
Po grobovima
I kredence sa zimničkom dinjom


Darko Cvijetić

Održan prvi banjalučki polumaraton „M:tel city race Banjaluka 2015“

U Banjaluci je održan prvi polumaraton pod nazivom „M:tel city race Banjaluka 2015“. Za polumaraton je prijavljeno više oko 1.200 takmičara iz dvadesetak zemalja.

Prvo mjesto u kategoriji muškaraca osvojio je Mozes Komon iz Kenije sa vremenom 1:05:33, dok su drugo, odnosno treće mjesto osvojili takođe njegovi sunarodnjaci Henri Kemboi i Džejms Muria.

U ženskoj konkurenciji pobjednica je Agneš Čebet iz Kenije sa vremenom 1.18.47, druga je bila Ana Subotić iz Srbije, dok je treće mjesto zauzela domaća atletičarka Lucija Kimani.

Trka je počela i završila se nakon 21,09 kilometara na Trgu Krajine. Pored glavne ove trke, održana je i trka zadovoljstva "Nektar Fun Run" na tri kilometra, na kojoj je učestvovalo preko 300 učesnika koji vole sport i rekreaciju.

(Buka)

********************************

Konacno vijest iz Banjaluke koja ce obradovati sve dobronamjerne. Prelijepe slike mladih, strijih, domacih i gostiju na polumaratonu odrzanom u cetntru Banjaluke. Tacno je da je kriza, tacno je da mnogi sastavljaju kraj s krajem ali je isto tako tacno da se mora naprijed. Mene ovakve manifestacije sporta, mladosti i entuzijazma raduju jer pokazuju da nije sve tako crno kako se cini....

Uostalom pogledajte fotografije....

Božidar Maljković: Da sam normalan, poludeo bih

Povodom sedamdesetogodišnjice košarkaškog kluba koji se zvao KK Hajduk, KK Split, a od 1967. do 1990. KK Jugoplastika, da bi se opet vratilo danas važeće ime KK Split, priprema se monografija Kluba koji je tri godine uzastopno, pod imenom Jugoplastika Pop 84 osvajao Euroleague sa takvim igračima kao što su Rađa, Kukoč, Tabak, Naglić, Savić, Naumovski, Perasović... Čovjek koji je stvorio ovu ekipu, trener Božidar Maljković napisao je za monografiju slijedeći tekst (koji preuzimam iz e-Novina):

*************************

Šampioni: Trijumfalna Jugoplastika sa Maljkovićem (prvi zdesna)

Da sam normalan, poludeo bih, kada sam leta gospodnjeg 1986. dobio poziv od Splićana. Tada je Prvi maj još uvek bio ozbiljan praznik, selo u Bačkoj gde su moji kolonizovani iz Like, onim vlakom bez voznog reda, lokalna kudeljara, i poziv tajnika Bilića na neki crni, bakelitni telefon, koji kao i policijska palica izaziva strahopoštovanje.  Krećem sa ženom i decom kući, za Beograd. Ispraća me jedna velika duga na nebu, iznad pašnjaka i livada gde sam konje jahao, i kao da mi kaže: "Idi, ja ću čuvati tebe i sve tvoje"...  Stižem u Beograd, svi prijatelji mi kažu: "Ne idi, to je lep, ali ludi grad, poteraće te kući posle dve izgubljene, a ekipa im je kao šareni orkestar, koji je jedva ostao u ligi”.  U mojoj glavi košmar, pitanja...  gde su čuli za mene, ko me preporučio, zašto baš ja? Koga su zvali pre mene?  Glupost, to je isto kad se ženiš pa hoćeš da znaš s kim je bila tvoja voljena pre tebe. Najbolji način da brzo poludiš. 

*Da sam normalan, poludeo bih.  Kad sam stigao na aerodrom  osetio sam u nosu stare mirise mora, smreke, borovine, palmi i nečega magičnog što samo bog zna i ljubomorno čuva kao i stari pariski majstori parfema svoju recepturu; 80 kilometara odatle, u Vodicama sam odrastao, ali taj čarobni miris nikada nisam osetio…  tajnik Biba me dočeka, krenusmo za Gripe, priča mi o Kaštelima, ja se pravim lud, ne kažem mu da sam u starom proveo tri nezaboravna leta. Odjednom, žuti reno poče da se trese, poskakuje i - stade. Odmah sam pomislio: "Sirotinja mi je kao sudbina."  Ko hoće juhu, nema salata i obrnuto.  I u mom Ušću, i u Radničkom bilo je to nepisano pravilo.  Nekako dođosmo do Gripa. Tamo, na prvom katu nas čekaju Milas, Sabalić, Jerkov, Katunarić, Njegovan... hteli bi da budu ozbiljni, strogi, ali ne mogu. Dobrotu teško možeš sakriti. Tri sekunde je trajao razgovor oko moje plaće. Dali su mi nešto, ali s obzirom da do tada nisam imao ništa, prihvatio sam. Žele uzima reč i kaže: e, moj majstore da znaš šta su o tebi rekli Profa i Ranko tražio bi tri puta više. Brzo sam odgovorio da će platiti mnogo, mnogo više, ali da mi treba malo vremena. I oni i ja pomislili smo isto, da bog da pa da bude tako. Ćutali smo kao da bi izgovorena želja sprečila  njeno ostvarenje.  Dogovor je obeležen ručkom u "Opatiji" uz specijalitete od kojih su neki danas zabranjeni...

Da sam normalan poludeo bih, kada sam pročitao u Slobodnoj da je jedan od glavnih mulaca, na pitanje o novom treneru izjavio "šta će nam ovaj, niko ga ne zna, zar na nama da se vežba"...  Kako kažu Italijani, propustio je divnu priliku da ćuti. Ali, bio je u pravu.  Sećam se snažno te noći pre prvog treninga. Ofucan, Titov apartman 101, u hotelu Park, brza večera, ljubazni ljudi, napisan trening... košmarna noć, budim se i vidim na vratima balkona, beli šal od maca sa topole, čije mi grane, kroz prozor gotovo ulaze u sobu.  Izgleda da su te mace moj životni saputnik...  za čas zaplačem, moj nos se poveća, moje usne oteknu, kao današnjim folk pevačicama, svrab u očima...Pijem brzo kafu i na pitanje brižne konobarice da li mi alergija smeta odgovaram: “Ne mnogo, samo kad dišem”.  Sedam u neku nakazu od auta, koju je Profa nazvao sokotalo, i skromno stižem na Gripe....  da, stigoh na Gripe, tresući se kao traktor u leru.  Dočeka me stručni savet u senci, kako su grupu penzionisanih moreplovaca posprdno zvali ovi iz kluba, 

gledajući me ispod oka podrugljivo, sa monumentalnom nevericom kao da sam došao da asfaltiram njihovo more. Prvi trening, razgovor na centru igrališta, ogromno iznenađenje jer mi se svi obraćaju sa vi. Sledi pitanje drugog, malo starijeg mulca, od ovoga što me je pohvalio u Slobodnoj: ‘Šjor Božo, a kako mi vas da zovemo?’ Odgovorio sam mu: “Kako god hoćete samo nemojte da vređate”. Kratko se nasmejaše i odoše.  Tako je to sve počelo...

* Da sam normalan, poludeo bih, kada sam se sa tajnikom Bibom i Mackom spustio do firula, a tamo pokojni barulja drži "banku" i govori: “Samo da prođu ove tri marćanske bure, pa da igramo picigin na Bačvicama”. Odavno su me novobeogradski mangupi (ne barabe) učili da nikada ne reagujem na prvu fintu. Zato ćutim i slušam. Navodno, u martu pušu tri bure, uvek u iste dane. Prva sedmog, druga sedamnaestog, i treća 27.  Posle treće počinje leto, dugo i toplo sa čarobnim valovima i mirisima sa Marjana.

Da se pamti: Jugoplastika, šampion!

Brzo shvatam da svi veruju u tu priču, a ja mislim u sebi: “Priča vam je dobra, ali nije za sve uzraste”.  Jedva čekam 7. mart i gle čuda udari bura, hladnoća brutalno ulazi u kosti, isto se desi 17. i 27, Split bejaše prozirno čist, u blago modroj i prozračnoj boji. Poče picigin na Bačvicama, masovno kupanje, žene koje su jedva sačekale da se skinu...  pamtim, tako je bilo svake od moje četiri godine.  Kada je reč o meteorologiji, ispričaću vam jednu nikada razumljivu priču. To je moglo da se desi i u Moskvi, Rimu, Tel Avivu, Londonu, Barceloni.... naime, tada nije bilo mobilnih, nije bilo ni mnogo para, svi smo bili podjednako bogati, ili siromašni. I da budem precizan desilo se to na Kanarskim ostrvima.  Ugledni privrednik, član uprave našeg kluba, skupio malo pezeta, pa iz telefonske govornice zove kući. Ja slušam razgovor, nehoteći. “E,  ti si?!”, pa pauza “e, stiga san na Kanare, kakvo je vrime doli? Južina? Opet južina as ti gospe...”. Kraj razgovora. 

Nije  pitao ženu ni kako je ona, ni kako su sitna deca, nije pitao ni za poduzeće koje je uspešno vodio....ali, vrime je najvažnije. Najvažnije je ono što uopšte nije važno i na šta on sa pet hiljada kilometara razdaljine sve i da hoće, ne može da utiče. U slučaju malo dužih razgovora bi još pominjali bakalar, ima li ga ili nema i kako će ga spremati. Zdravlje oca, matere, žene, dece nije važno, najvažnije su meteo-situacija u Splitu i bakalar.  Za ovu priliku od mene dovoljno. Reči su dokumenta i treba ih pažljivo birati, reče veliki pisac. Slepo sam se držao toga u ovom sećanju.

PS. Kao što vidite nisam ni jednom rečju pomenuo moje prijatelje, stare legende Jugoplastike i Evrope, nisam pomenuo ni moje igrače sa kojima sam proživeo četiri najlepše godine života. Reći da najlepše godine tek dolaze za mene je drska laž, moje četiri najbolje godine su prošle... govoriti o herojima rada,  revolucionarima evropske košarke, najvećoj gospodi na parketu i van njega zahteva mnogo vremena, uz vrelu želju koja kod mene postoji da to i uradim. Mnogi umni ljudi me na to nagovaraju.  Siguran sam da ću to jednoga dana i da uradim. Dobra košarka koju smo igrali je poput dobrog bluza. Omogućava da publika oseti da ima milion maraka kod  kuće, a u stvari nema ništa. Svojim igrama i veštinom smo ulazili u sve domove, u sve glave mlade i stare, naše igrače su zbog njihovog ponašanja neke žene volele za svoje kćeri, a, mnoge mlađe za sebe...

Nema Splita do Splita: Picigin, više od razbibrige

Imali smo istu maksimu kao i Fidel Kastro na Kubi: naša obaveza je da pobeđujemo. Posuli smo, po inače najlepšem gradu na svetu, zlatnu prašinu, a Split je, nikada sebičan, poklanjao otocima i zaleđu, i vlajima i bodulima.... Moram ovde da stanem, suze mi polaze, a i ja sam oslabio... Koliko sam nekada bio čvrst, bez suza ispratio pola familije na drugu obalu, danas mogu da zaplačem i na otvaranju samoposluge. Ti moji heroji naše splitske revolucije su zaslužili da im Split pokloni deo rive gde će zauvek utisnuti svoje ruke i noge. To mesto će biti svetilište za generacije koje dolaze, neke nove dečake sa splitske rive.

Oland u istorijskoj poseti Kubi

• Francuski predsednik Fransoa Oland u ponedeljak je tokom svoje prve, istorijske posete Kubi, pozvao na ukidanje embarga toj zemlji. Oland je i prvi zapadni lider koji je došao u posetu Kubi od kada su Havana i Vašington u decembru objavili da će ovi bivši hladnoratovski neprijatelji posle pola veka pokušati da normalizuju odnose.
• Francuski lider je razgovarao sa kubanskim predsednikom Raulom Kastrom,a pre toga se sastao i sa ikonom revolucije Fidelom Kastrom.
• Americke sankcije Kubi su uvedene 1962. godine. Ostali demokratski sateliti su, vise ili manje,  podrzali sankcije.Zvanična Havana je navela da ih je poluvekovni embargo, odnosno "blokada" koštala više od 100 milijardi dolara.

**********************************

I za to vrijeme, za tih preko pedeset dugih godina, Kuba je privredno i svakako drugacije skoro pa unistena. Da nije bilo Kanade, koja nikada nije prihvatila americke sankcije Kubi zahvaljujuci politici koju je vodio predsjednik kanadske vlade Pjer Trudo, Kine, Spanije i jos nekih evropskih zemalja, ova zemlja bi zaista i bila unistena.

Amerikanci i danas ne mogu putovati na Kubu, osim ako tamo nemaju svoju rodbinu, a i to po posebnom rezimu.

Na srecu, nikakve sankcije nisu uspjele da uniste duh kubanskog naroda. I vjerujte mi, nije to prazna fraza. Uvjerio sam se da taj narod uspijeva, u svojoj neimastini, da od 70 godina starih auta napravi  jos uvijek upotrebljiva vozila, da se znaju radovati malim stvarima, da su iskreniji i neposredniji od mnogih bogatih...  Ne mari taj narod mnogo za politiku. Ni Kastra ni Obamu. Ustvari njima je politike onemogucila zivot dostojan covjeka. Njima je bitno da imaju mogucnost da rade i zarade za pristojan zivot. Naravno, vecina ne voli Ameriku. A i kako da je vole poslije svih tih godina organizovanog koncentracionog logora u kome se nalaze sve ove godine?!

Pitam se gdje je taj, ili neki prije njega, predsjednik Francuske bio sve ove godine. Cekao je, kao i svi drugi predsjednici nezavisnog demokratskog svijeta, mig velikog brata da ode i uslika se sa umirucim komunistickim diktatorom. 

" Too little - too late" rekli bi Englezi. "Gdje si bio ranije ?" pitali bismo mi.

Ali ipak:' "Bolje ikad - nego nikad!" Jer kubanski narod je zasluzio da zivi bolje!

Zeljko Saric: Nauticko predavanje o jedrenju

In memoriam: B. B. King - The Thrill Is Gone (Live at Montreux 1993)

Boris Dežulović: Luzeri, sretan vam Dan pobjede

Ovaj clanak Borisa Dezulovica, koji sam pripremio ranije, odlicno upotpunjuje jucerasnja vijest o odluci viseg suda u Beogradu kojom je rehabilitovan Draza Mihajlovic. Ocekujrm da se uskoro i Nirnberski proces progleasi politickim, da se poniste i njegove presude, da  i ravnogorci razviju plakat :"Danke Deutchland" - cirilicno izdanje, pa da svi zajedno ponovo zaigraju u jednom kolu. Znam, sada ce neki reci da to dvoje, to, mislim, ustastvo i cetnistvo, nije isto. Naravno da nije. Cetnici su Srbi,  a ustase su Hrvati. Ne moze obratno i nije isto. Na srecu, ne svi ni jedni ni drugi. Na nesrecu, broj i jednih i drugih se ne smanjuje, vec se povecava. 
Ovom slikom sa Neretve, kao i slikom cetnickog vojvode Urosa Drenovica sa ustaskim oficirima u Banjaluci cestitam na pobjedi luzerima koji se danas raduju!!! Ali, dzaba vam je. Nikakav sud, nikakva vlast ne moze promijeniti istoriju i cinjenice. Vremeplov ipak ne postoji...

Preporucujem da procitate i ovo:

http://pescanik.net/rehabilitacija-d-mihailovica-kao-politicko-sudenje/

http://pescanik.net/instrukcija-draze-mihajlovica/

***********************

Nisu mnogo puta u svojoj slavnoj povijesti Hrvati bili važan dio svjetske priče. 

Kad se sve zbroji i podvuče crta, u svih svojih hiljadu i pol godina mali su Hrvati samo dva puta bili na naslovnicama: jednom prije pet stotina godina, kad su stali na europske bedeme pred otomanskim osvajačima, pa od pape Lava X dobili nadimak Antemurale Christianitatis, i drugi put kao ključni ljudi jugoslavenskog antifašističkog ustanka, najvećeg i zapravo jedinog ozbiljnog unutrašnjeg otpora Hitleru na teritoriju Europe.

I od te dvije jedine svoje svjetski važne priče, pobijedili su - nota bene - samo u onoj drugoj. Nisu, eto, mnogo puta Hrvati bili ozbiljni svjetski igrači i prvaci svijeta, i kad se sve zbroji i podvuče crta, u svih svojih hiljadu i pol godina bili su Pobjednici samo jednom. 

Jedanput, ali vrijedanput: ni manje ni više nego u Drugom svjetskom ratu, u najvećem dakle i najkrvavijem ratu u cjelokupnoj historiji ljudskog roda. U tih svjetski prijelomnih desetak ratnih i poratnih godina, recimo, jugoslavenski je maršal Josip Broz Tito četiri puta bio na naslovnici amerikocentričnog magazina Time, a to se u medijskoj eri uzima za prilično kredibilan pokazatelj rejtinga.

I to je, sve u svemu, do dana današnjeg jedini zabilježeni slučaj - pardon, jedina četiri - da je neki Hrvat bio na Timeovoj naslovnici. 

Dobro, pet, računamo li po novome u Hrvate i Nikolu Teslu. Što bi rekao Franjo Tuđman - koji ni Nobelovu nagradu nije mogao dobiti zato što je bio Hrvat - to je hrvatski usud: da bi mali, nevažni Hrvat završio na naslovnici Timea, mora se, eto, dogoditi kakav strašni globalni rat, da u njemu - uz Amerikanca, Rusa i Britanca kao četvrti u pokeru asova - pobijedi najveću vojnu silu koju je živ čovjek ikad vidio, i završi kao lider kojega se pita kad se dijeli svijet. Ili barem, računamo li po novome, izmisliti izmjeničnu struju.

Hrvatska priča

Znam mnogo veće europske nacije koje bi dupe dale da im je u udžbenicima povijesti za osmi razred osnovne škole hrvatska priča. Da Francuzi, metnimo, danas mogu reći kako su prvi ustali protiv nacističkog okupatora, da su Poljaci imali onoliko oslobođenog teritorija, a Nizozemci nadigli onoliko ljudi protiv Hitlera, da su Mađari navukli na sebe pola milijuna njemačkih vojnika, pa se poslije kurčili kako su rasteretili istočni front i upisali asistenciju za odlučujući gol, ili da je Grčka, recimo, imala zajebanog ratnog vođu koji će 1945. stati na pobjedničko postolje: tih par godina, četrdesetih prošlog vijeka, Hrvati su jedan jedini put u povijesti bili veći i od samog velikog njemačkog naroda. I što danas, na sedamdesetu godišnjicu te veličanstvene pobjede, Hrvati imaju reći o tome?

„Naravno da ni na koji način ne bih obilježavao Dan pobjede nad fašizmom", sažeo je u par riječi u Večernjem listu povjesničar Josip Jurčević raspoloženje Hrvata, u oštroj konkurenciji - jer budale se srame čime se pametni ponose - možda i najbudalastijeg naroda koji se ispilio na kugli zemaljskoj.

Danas - sedamdeset godina kasnije - najveću pobjedu u svojoj povijesti Hrvati, naime, slave poluilegalno, da ih netko slučajno ne vidi, pa da se moraju pravdati zašto su se onako masovno borili protiv Hitlera.

Jedina je to država na svijetu, ali jedina, čije predsjednice nema na proslavi Dana pobjede nad fašizmom, nota bene Dana kad je zapravo, u historijskom smislu - na temeljima ZAVNOH-a i u njegovim granicama - uopće utemeljena. Čak i oni među Hrvatima kojima nije posve mrsko što je njihov mali narod nekad bio veliki i pobjednički - poput premijera Milanovića - ne mogu tako spomenuti tu pobjedu a da ne uguraju nekako u nju i Franju Tuđmana, kao osigurač i opravdanje zašto uopće tu pobjedu obilježavaju.

Umjesto toga, Hrvati i njihova predsjednica pripremaju se tjedan dana kasnije na Bleiburgu obilježiti Dan poraza nad antifašizmom, pokloniti se križevima duž pretenciozno nazvanog Križnog puta, ali ne spomenom na krive i nevine žrtve krvave partizanske osvete - jer da im je do spomena mrtvih, poklonili bi se valjda Hrvati i na Sutjesci - već slavljenjem gubitničke, nacističke vojske.

Bleiburg

Umjesto da tu vojsku tek nevoljko spominju, i to samo kad ih netko zlonamjeran i zavidan pita što su radili u Hitlerovoj vojsci dok je Europa ginula, umjesto da onda svisoka odgovore da je većina Hrvata ipak ratovala protiv Hitlera dok je Europa pred njim skidala gaće, mali Hrvati - veličina naroda ne mjeri se, naime, popisom stanovništva - nepogrešivim refleksom malih stide se i odriču svoje najveće povijesne pobjede, pa slave autentične hrvatske fašiste, najveće luzerske pičke u svih svojih hiljadu i pol godina.

Umjesto da slave pobjedu kojom su makar nakratko upisani u velike svjetske narode, i kojom su, uzgred, utemeljili svoju današnju državu, Hrvati tako sedamdeset godina kasnije premještaju temelje na Bleiburg i slave državu historijski važnu samo po broju ubijenih Srba, Židova i Roma, i baš ni po čemu drugom. 

I koju su, uzgred, dobili tako da je jednog proljetnog dana 1941. u Pistoiji kraj Firenze ustravljenog Antu Pavelića strogim glasom dozvala supruga Mara, rekavši mu da su upravo telefonom zvali iz njemačkog ministarstva vanjskih poslova, da se hitno javi na mjesto poglavnika njihove satelit-državice.

Hrvati, ukratko, umjesto državnosti dobivene pobjedom u najvećem ratu u povijesti čovječanstva, slave lažnu državu koju su dobili telefonski, otprilike kao jeftini kineski komplet lonaca u nagradnoj igri sumnjive neke tvrtke bez adrese i telefona.

Bilo je, ne kažem, budala što su se u naciste gurali i četrdeset četvrte, bilo ih je što su se u nacističke gubitnike samoubilački upisivali još u proljeće četrdeset pete, par dana pred kapitulaciju, ali da se netko u poražene upiše sedamdeset godina nakon poraza, i da se to sedamdeset godina kasnije u poražene guraju pobjednici - e, to svijet još nije vidio.

Sretan vam stoga Dan pobjede, luzeri. 

(Tekst prenosimo iz e-Novina koje su ga prenijele iz Slobodne Dalmacije uz dozvolu autora)