Preminula pjesnikinja Enisa

Iz mraka prašume,

Izgubljen i tanak,

Drhtav, kao zalutali list,

Doplovio je do mene

Tvoj glas, nestvarno čist...

(Enisa Osmančević Ćurić: OPORUKA)

Enisa Osmančević Ćurić

1945 – 2019.

Posljednje godine svoga života, posljednje svoje dane Pjesnikinja je odživjela kao antička junakinja velike privatne tragedije. Ona i njen Lojzo godinama su se borili za zdravlje svoje kćeri. Ta borba je označila njihov život i njihovo stvaralaštvo. Iako je ’’u čvor svezala suze’’, njena poezija je u bolu, bijelom bolu. Majka ’’uspjeva da se ne uruši’’, spašava je Vedrina njezine kćeri.

Gubitak brata, gubitak muža suborca... Pjesnikinja nastavlja proživljavati borbu svoje Lavice. Njen Lojzo u amanet je ostavio portret, oslikavši je kao ’’Lijepu majku koja i prsima i leđima, mislima, snovima, dahom svojim, nadom, saburom, krikom galeba prkosi crnom pauku, dostojna Bogorodice i svih nena i ebejki. Osnažena vodama ilidžanskog zdravlja uznosi na brdo više Graba, krikom ljubavi i ludilom materinstva tetovirana, ne da sumnji da priđe našoj Vedrani!’’ I poručivši joj ’’Bit ću tvoja sedra, volim te!’’

Duga bitka za zdravlje i život Lavica je izgubila. Pjesnikinja je utonula u Tišinu, pjesmom je ovladao pelin.

I kada se činilo da Enisa ima još snage, da će sa svojom unukom povratiti stvaralački i životni elan, srce je otkazalo.

Pjesnikinja Enisa Osmančević Ćurić je rođena u Banjoj Luci, nakon Gimnazije u rodnom gradu diplomirala na Pedagoškoj akademiji, do 1992. djecu u banjalučkim školama učila maternjem jeziku i stvaralačkoj igri sreće otkrivanjem najboljeg sebe, svoga slova. Objavljivala pjesme i priče, kao i eseje o dječijem stvaralaštvu. Autor je pjesama koje su uvrštene u čitanke i antologije. Prevođena ne više jezika. Više od 40 godina član je Društva pisaca BiH. Grad Banja Luka joj je dodijelio 1985. nagradu za književni rad ’’Veselin Masleša’’, dobila nagradu ’’Mali princ’’ za doprinos književnosti za djecu i nagradu ’’Nasiha Kapidžić Hadžić’’ – ’’Vezeni most’’. I kad je bilo opasno i teško ostala je u svom gradu gdje je živjela u svojoj pjesmi.

Važnije objavljene knjige za djecu i odrasle: PRAMČIOK, KLEMPAV OBLAK, SVJETLAC U KOPRIVAMA, PEDALJ VEDRINE, USPAVANKA ZA TINU, BERITE SVOJE SNOVE, AGDA I PELIN, RIJEČI IZA TIŠINE.

(mm)

*********************

Posljednji oproštaj sa pjesnikinjom Enisom Osmančević Ćurić

Komemoracija: Banski dvor, Vijećnica - subota, 3. VIII 2019. 10 h

Sahrana: Groblje ’Sveti Marko’ - subota, 3. VIII 2019. 13 h

Svetislav Basara: Filozofija bede

Davnih smo dana apsolvirali da beda nije krpež, trpež i besparica, nego stanje duha, a da su krpež, trpež i besparica posledice.Takođe smo apsolvirali da biti bedan nije stvar ukletosti ili hira sudbine, nego čin slobodnog izbora.
Ovo drugo apsolviranje izazvalo je cunami ibretenija u podfamoznom komentatorluku (svih boja). Šta ovaj priča - odjekivala je podfamoznost - da li je on lud kad tvrdi da bi bilo ko (osim kliničkih luđaka) svojevoljno izabrao da bude bedan.

Podfamoznost je, rekoh, odjekivala, ali ja sam i dalje držao čas, iako sam, predvidivo, džaba krečio. Ja, međutim, nisam ni rekao da biti bedan znači svesno hteti biti bedan, nego da se bednim postaje tako što se hoće biti bogat (ili bar dobrostojeći) ali bez muke i na tuđi račun. I - da vidite vraga - jednom malom procentu to doista i pođe za rukom, ali "više nego" ubedljiva većina završi na prosjačkom štapu. Vragovima nikad kraja. I manjinci koju su se obogatili na filozofiji (i praksi) bede - iako imaju puno para, kvadrata i silikonskih kurvi - ostaju bednici u duši, većini se to vidi i na spoljašnjosti. Nebrojeno sam puta bacio pogled na sliku u novinčinama (ili naTV) i pomislio: gle, bednik u armani odelu, sa bulgarijem na ruci.

Uz časne izuzetke (koji su uglavnom davno zbrisali iz Srbije) mi smo sirotinjsko društvo u kome je beda državna ideologija, a prosjačenje način života, s tim što je naše prosjačenje samosvesno i kurčevito, tako da mi Srbijica često zaliči na prosjakinju koja se - umesto da prolaznike saleće bogorađenjem "daj mi, bato, za leba, živa ti duša" - mušterijama obraća "daj mi, bato, neku kintu, treba mi za silikonske sise".

Jugonostalgičari tvrde da u SFRJotu nije bilo tako, ali nisu u pravu. SFRJot je isto tako živeo od prosjačenja, samo što je ondašnje naše Vrhovno Biće bilo prosjak visokog - umal ne napisah "elitnog" - stila, što nije čudo jer je zanat peklo na visokim bečkim i moskovskim školama, a ne na Đilasovim i Ćosićevim seminarima. Razlika između Tita i posttitovskih vrhovnih bića u pokušaju istovetna je razlici između nabudžene silikonske starlete iz takozvane "poslovne pratnje" i dromfulje iz Picinog parka. Da li "nas" ja ovo huškam na povratak prosjačenju Titovog stila i čekanju da se pojavi prosjak Titovog formata. Jok! Govorim da bi bilo dobro okanuti se prosjačkog mentaliteta, ali ne huškam, dosta sam džaba krečio. Ispričaću vam umesto huškanja "priču iz života". Saleti me - pre 35 godina recimo - neki klinac, prosjak otrcanom replikom "daj mi, bato, za leba" ja mu poučitelno kažem da tako neće daleko dogurati, da izazivanje sažaljenja nervira ljude, da je bolje da pokuša u japijevskom stilu "daj mi neku kintu, treba mi za ferari". Pa dobro, reče klinja, daj mi neku kintu za ferari, ja mu dadoh neku siću, kad - viđi vraga - posle nekoliko godina vidim klinju, ne u ferariju, ali - u poršeu. Je li poslušao moj savet i kupio od prosjačenja? Jok. Digao ruke od prosjačenja i odao se kriminalu.

Svetislav Basara (‘Danas’)

Enisa Osmančević Ćurić: Četiri pjesme

iz knjige AGDA I PELIN

(AGDA I PELIN, pjesme, Banja Luka,2005.)

Tomislav Jakić: Osmominutna Hrvatska

Uspjeh filma ‘Dnevnik Diane Budisavljević’ potvrda je da za Hrvatsku još ima nade i da njena budućnost nisu oni koji inspiraciju za svoje djelovanje nalaze u propalim i davno poraženim ideologijama desne provenijencije.

Punih osam minuta trajao je aplauz publike koja se digla na noge nakon projekcije filma ‘Dnevnik Diane Budisavljević’ u pulskoj Areni. Punih osam minuta te je večeri unutar zidina drevnog rimskog zdanja živjela Hrvatska, ona prava Hrvatska, jedina Hrvatska kojoj bi trebalo težiti i koju bi svi njezini građani bez ikakvih ograda i rezervi mogli ne samo zvati svojom domovinom, nego je tako i doživljavati. Je li osam minuta dovoljno? Jest, u postojećim okolnostima, u vremenu agresivnog povijesnog revizionizma, bezočnog laganja o prošlosti, u vremenu kada je i znatno manje od iskazivanja oduševljenja filmom što je zasnovan na teškoj i strašnoj istini, ali – istini, dovoljno da se nekoga optuži kao ‘neprijatelja Hrvatske i svega hrvatskoga’ i osam minuta u kojima četiri tisuće ljudi stoji i aplaudira, dovoljno je da se kaže: još Hrvatska nije propala!

Za onoga koji ne zna, mada je – vjerujemo – malo takvih, film koji je, osim nezapamćenog aplauza u Areni pobrao i sve ključne nagrade pulskog festivala, govori o Austrijanki, supruzi uglednog zagrebačkog liječnika koja je u vrijeme tzv. Nezavisne Države Hrvatske spasila oko deset tisuća (10.000!) srpske djece iz ustaških logora. Film je zasnovan da dnevnicima Diane Budisvljević, a sastavljen je od dokumentarnih snimaka (ustaških!), igranih dijelova i razgovora s četvero od tada spašene djece. Film predočuje činjenice. Već i to je nešto što se vladajućima u današnjoj Hrvatskoj neće svidjeti. Jer, oni se ponašaju u skladu s navodnom izjavom jednoga od poznatih aktualnih ‘novinara’ koji je na primjedbu da nešto što je napisao ne odgovara činjenicama, lakonski odgovorio: ‘To gore po činjenice!’.

Činjenice, naravno, ne odgovaraju ni krajnjoj ustašofilskoj desnici koju od aktualne vlasti razlikuje samo to što je od nje radikalnija i u svojoj ustašonostalgiji otvorenija. A ne odgovaraju ni Katoličkoj crkvi koja zdušno radi na ‘lakiranju’ povijesti NDH i ustaštva kako bi mogla – zajedno sa svjetovnim vlastima – zaokružiti zajednički projekt ustoličenja novih uzora dolazećim generacijama – svetog Alojzija Stepinca i prvog predsjednika Hrvatske – Franje Tuđmana. U filmu se, naime, na osnovi zapisa iz dnevnika Diane Budisavljević, kaže kako tadašnji nadbiskup Stepinac ‘nije mogao’ pomoći u akciji spašavanja srpske djece, nego je Diani Budisavljević savjetovao da se, s obzirom na svoje porijeklo, obrati Nijemcima.
Napokon, film se neće svidjeti ni nekritičkim apologetima bivše jugoslavenske države, zbog sudbine one koja ga je inspirirala. Poslijeratne vlasti u Jugoslaviji najprije su uzele Diani Budisavljević kartoteku s podacima o spašenoj djeci, potom joj zabranile bilo kakvu aktivnost na
spajanju spašene djece s njihovim obiteljima i na kraju je, doslovno, prekrile velom zaborava. U vremenu partizanskih heroja (koji jesu bili heroji!) u sektaškom gledanju poslijeratnih vlastodržaca nije bilo mjesta za heroinu građanskog porijekla, k tome i Austrijanku (mada je i ona itekako bila heroina!).

Zbog toga nagrade u Puli, a iznad svega onaj osmominutni aplauz, izravni su udarac u lice ponajprije onima koji svoj izborni uspjeh tumače kao pokriće za stvaranje ‘nove Hrvatske’, zasnovane na lažima i na sve otvorenijem koketiranju s najmračnijim stranicama hrvatske povijesti. To jest udarac u lice svima, uključujući i aktualnu predsjednicu, koji nisu štedili ni riječi ni truda (nimalo suptilno, mora se priznati) da već i prije projekcije u pulskoj Areni iskažu svoje uvjerenje, što nije bilo ništa drugo nego vrlo jasna sugestija da nagraditi treba film Antuna Vrdoljaka posvećen generalu Anti Gotovini. U toj je priči Gotovina, ne prvi puta, bio pametniji od onih koji bi ga silom htjeli pretvoriti u svoju maskotu i zaštitni znak, pa je poručio da on na projekciju u Pulu neće doći, nego će jednom u miru zajedno s režiserom odgledati film. I mada je ta izjava bila poznata u javnosti, predsjednica nije odoljela, nego je na početku festivala ‘pozdravila Antuna Vrdoljaka kao svoga prijatelja koji je, osim što je redatelj, i veliki domoljub’ što je njoj, dodala je, posebno važno. S pravom redateljica ‘Dnevnika’, Dana Budisavljević, kaže kako se nada da predsjednica time nije htjela poručiti da ‘mi ostali redatelji nismo domoljubi’ i pomalo gorko dodaje: ‘Nije lijepo zvučalo’.

I doista – nije. Kao što vrlo vjerojatno neće lijepo zvučati reakcije iz desnog tabora na pulski uspjeh filma ‘Dnevnik Diane Budisavljević’. Oni koji bi najradije cijelu Hrvatsku pretvorili u poprište masovnih grobnica što bi ih grozničavo otkrivali i istraživali, povećavajući iz dana u dan broj ‘žrtava komunističkog režima’ (mada je nesporna istina da je u vrijeme toga režima, osobito u prvim mjesecima, zločina bilo i na strani pobjednika), a svakodnevni život u Hrvatskoj sveli na komemoriranje žrtava i Drugog svjetskog i Domovinskog rata (ali ne svih, a to je ono bitno!), svi oni – dakle – sigurno neće mirno primiti udarac što su im ga svojim odlukama o nagradama zadali publika i žiriji.

Nagrađeni film onemogućava, tako bi barem trebalo biti, da se i dalje govori o ustaškoj državi kao (i) o ostvarenju stoljetnoga sna hrvatskog naroda (jer nije taj nesretni narod valjda stoljećima sanjao masovne zločina što će ih počiniti nad ‘drugima i drugačijima’). Trebao bi onemogućiti svako dalje poricanje onoga što je, doduše ‘samo’ na temelju dokumenata, povijesnih istraživanja i izjava preživjelih suvremenika i do sada bilo poznato: da je, naime, Nezavisna Država Hrvatska bila zločin i u ideji i u praksi. No sve ključne pojedinosti o Holokaustu također su bile poznate, ali ih je tek četverodijelna američka televizijska serija prije nekoliko desetljeća nepovratno ‘usadila’ u svijest prosječnih ljudi širom svijeta (a nije slučajno što njemačka televizija upravo ovih dana tu seriju reprizira). U kojoj će mjeri biti omogućeno (ili onemogućeno?) da pulski pobjednik dopre do najšireg kruga potencijalnih gledatelja, tek ostaje da se vidi.

Vrijednost filma ‘Dnevnik Diane Budisavljević’ za kojega smatra da bi ga trebao vidjeti svaki učenik u Hrvatskoj, najnagrađivaniji hrvatski filmski režiser Rajko Grlić vidi ovako: ‘To djelo ukida svu demagogiju koju su nametnuli Crkva, dio političara i razne organizacije o tomu da je ustaštvo bilo nešto lijepo, plemenito i zaslužno. Taj film govori o korijenu ljudskog zločina, zato je tako veličanstven i zbog toga je tako izvanredno primljen u Areni.’ A taj uspjeh u Areni, i kod publike i kod ocjenjivačkog suda, potvrda je da za Hrvatsku još ima nade, da budućnost Hrvatske nisu oni koji inspiraciju za svoje djelovanje nalaze u propalim i davno (u svijetu barem!) otpisanim i poraženim ideologijama desne provenijencije. Ne, budućnost Hrvatske su oni koji se, makar i na samo osam minuta, trgnu i pokažu pravo lice Hrvatske kakva bi trebala biti. I zato je ta pulska ‘osmominutna Hrvatska’ toliko važna. Danas, a pogotovo sutra.

(Novosti)

LJUBODRAG STOJADINOVIĆ: Šešelj, čudovišni portret režima

Foto: Peščanik

Ta se stvar nikako ne smiruje, niti je to, samo po sebi, uopšte moguće. Šešelj dr Vojislav je perpetuum mobile zlih vremena u Srbiji, pa se zbog dugog trajanja u poluraspadu sopstvene istrulele supstance, čini večnim. Nigde osim u Srbiji to nije bilo moguće. Stigao je ovde ko zna iz koje divlje zverojebine sa zavežljajem, zauzeo i inficirao prostor uz mlake otpore, i pretvorio se u čudovište. I dalje ide stazama evolucije postajući nešto još gadnije, ako je to uopšte moguće.

Neko ga je juče nazvao opasnim političkim klovnom, ili tako nekako. Nisam u stanju da se složim sa takvom odrednicom, makar ne potpuno. Politički su klovnovi, naime, samo javne budale, ako su već iz posla koji je veština mogućeg, napravili palanački cirkus. Teško je zamisliti vojvodu kako se vere uz konopac, ili istovremeno jaše dve bedevije. Ili se krevelji, ofarban u sve kombinacije masnih boja.

Biti klovn, to je težak, ozbiljan, tužan posao, u kome artist gubi svoje lice i sebi pravi novo, a onda ga obriše na kraju igre.

Zbog toga Šešelj nije klovn, njegova je fizionomija formirana godinama, i usklađena sa svime što on jeste i nije. Dakle nije klovn, niti je oko njega bilo šta veselo. A jeste zlo. Bez maske i farbe, vidljivo i gordo na sebe i „zločin koji nosi u krvi“.

Možda je neko zaboravio Vulinov vapaj, kad su Šešelja odvezali i pustili sa robije. Taj režimski paničar odbrane, ne shvatajući potpuno način preživljavanja radikalske metastatične supstance, izneo je javno svoju strašnu zamisao: eto, zapad pušta Šešelja da bi rušio Vučića! Nešto slično se otelo i Dačiću, političkom arlekinu, koji je u svim režimima bio uz vlast, i u svima imao položaj čira na zadnjici.

Uloga povratnika Šešelja na mesto zločina, u režimu koji je lično projektovao, bila je sasvim drugačija. Uz neke benigne primedbe na račun vlasti koju je zauzeo njegov deformisani pobačaj, postao je prirodna, nakazna režimska ikona.

Dok je još bio u Hagu, a Nikolić sa Vučićem ovde nosio majice sa njegovim dragim likom, stigli su glasovi da je vojvoda bolestan na smrt, i da je već blizu agonije. Samo je pitanje dana, govorilo se, kad će da zamakne u pakao. Radikali su ga molili da napiše testament, a oni su među sobom birali pisca nekrologa i beseda na tužnom zboru, koji bi bili usklađeni sa neizmernim dimenzijama mrtvaca.

Iz zatvora se, međutim, VŠ vratio zdraviji nego kad je tamo utekao. Posle kratkog skeniranja stanja u radikalskoj državi nastavio je tamo gde je stao. Video je pred sobom svoje savršeno delo, koje je ostvarilo njegovo oštećeno čedo.

Kao ratni zločinac ostao je u parlamentu, dobivši počasnu ulogu kotrljana vlasti, koji svoju balegu razbacuje gde mu se ćefne. Sve to čini iz sopstvene zamašne kanalizacije. Tako je konstruisan, sve svoje sobom nosi.

Onomad je nasrnuo na novinarku Danasa, Snežanu Čongradin, uz pretnje i uvrede. Da je na vlasti, a jeste, dao bi joj dvadeset godina robije. Gazio bi nju i mnoge koji mu nisu pri srcu, džipom na koji je stavio gusenice.

Malo je ljudi stalo u njenu zaštitu. Brani se uglavnom sama, i to čini dobro i nadmoćno.

Ali zanimljiva je sekvenca, koja proizlazi iz Šešeljeve, pa tako i radikalske i naprednjačke čudovišne estetike.

Uz sve ostalo, VŠ je predočio svom delu elite i plebsa, da je Snežana „ružna kao mungos“. Dakle, sve njene akcije protiv srpstva, po tvrdnji zločinca, dolaze od ružnoće.

Nisam imao čast da lično sretnem Snežanu. Ali Draža je uradio pravu stvar. Uz tekst koleginice Čongradin, videli smo sliku mlade, lepe žene, ne samo zbog toga potpuno sigurne u sebe.

Ta okolnost, koja je navela autora ovog teksta da se, izvan svake mizoginije ili seksizma, u ovom tekstu ovlašno bavi licima bar dve ženske osobe, pokazuje ne samo estetska merila, nego i nastranu samoljubivost radikalske klike.

Tvrdnjom da je Snežana ružna, vojvoda nam poručuje da nema mesta sumnji u njegovu apolonsku lepotu. I da je, kao takav spreman da se obnaži pred nekim režimskim kiparom, kao antičko-arijevski model radikalskog savršenstva.

Gde bi to veliko delo stajalo, zaista ne znam. Vesić će znati. Ali, potpuno zaslužujemo takav božanski spomenik.

U toj kampanji vojvodi je svim poganim leksičkim snagama pomagala Vjerica Radeta, ozbiljni kandidat za Afroditu Šešeljevog estetskog sveta, boginju mudrosti, lepote i požude.

Sva ta opasna zagađenja odvijaju se u naprednjačkoj skupštinskoj menažeriji potpuno neometano, uz upadljivo odobravajuće ćutanje poglavnika i svih doglavnika.

Za njih Šešelj nije kreatura koje se valja stideti pred svetom, nego poštovani osnivač dinastije. On je patrijarh naprednjaštva, čija je ovulacija i evolucija počela u njegovom gujinom gnezdu. On je živi spomenik zla, počasna figura vodećeg čudovišta u izlogu režima. Ali on nije epizodista, niti je to ikada bio. On je njihova reptilska zvezda vodilja.

Njegovo najmlađe jaje ne vlada sobom, ali vlada zemljom.

Zato Šešelj nije klovn, niti eksces. Niti slučajnost.

On nije sluga režima. On je režim.

Peščanik.net, 19.07.2019.

Most Radija Slobodna Evropa: Migrantska drama

Kakav je odnos prema migrantima i izbjeglicama u Bosni i Hercegovini i Srbiji? Sa novinarom Omerom Karabegom razgovaraju Nidžara Ahmetašević, novinarka i volonterka iz Sarajeva koja pomaže izbeglicama i Radoš Đurović, direktor beogradskog Centra za pomoć tražiocima azila.

NIDŽARA AHMETAŠEVIĆ: Vlast u Federaciji nije uradila ništa da pomogne migrantima i izbjeglicama. Kantonalne vlasti u Tuzli i Sarajevu ignorišu te ljude. U ovom trenutku u Sarajevu nekoliko stotina ljudi spava po parkovima, na ulicama i u napuštenim zgradama. U Bihaću tim je ljudima ograničena sloboda kretanja, tuku ih na isti način kako to radi hrvatska policija.

RADOŠ ĐUROVIĆ: U tranzitnom centru u Adaševcima nema uslova za normalan život. Nema ni vode za piće. To mesto je izolovano, daleko od gradske sredine i ljudi tamo zaista teško žive. Posebno je ozloglašen kamp u Obrenovcu, gde se najčešće smeštaju muškarci-samci i maloletnici bez roditelja. Mnogi od njih nemaju ni svoj krevet. Migranti i izbeglice se žale na užasne uslove u kojima žive, na nasilje koje tamo vlada, a često i na ponašanje službenika Komesarijata za izbeglice.

AHMETAŠEVIĆ: U kampu Sedra u Cazinu, koji je napravljen u jednom hotelu koji je bio pred rušenjem, nema tekuće vode. Sobe su pune vlage, ljudi nemaju šta da rade, žive kraj puta. Slično je i u kampu Bira u predgrađu Bihaća. Kamp Miral u Velikoj Kladuši je mjesto horora gdje niko ne želi da bude. Prema migrantima se nasilnički ponaša i privatno obezbeđenje koje plaća Međunarodna organizacija za migracije i to u prisustvu službenika te organizacije. Najgori je novi kamp Vučjak koji je napravio grad Bihać.

ĐUROVIĆ: Deca i maloletnici bez pratnje roditelja su definitivno najugroženiji kod nas. Mnogo ih je na ulicama Beograda. Smeštaju ih u ozloglašeni kamp u Obrenovcu i u Centar za azilante u Krnjači gde su izloženi nasilju, krijumčarima i trgovcima ljudima koji haraju po tim kampovima. Jedan maloletnik je ubijen ispred kampa pošto su ga krijumčari tražili po kampu.

AHMETAŠEVIĆ: Svakodnevno sam u kontaktu sa ljudima koje izbacuju iz Hrvatske sa slomljenim rukama, nogama, zubima, sa teškim povredama. Srećemo se sa djecom koja su to gledala i doživjela teške traume. Nedavno sam pričala sa porodicom iz Avganistana koju su pretukli pred očima dvije djevojčice. A onda su jednoj od njih, dok je plakala, pale naočale, pa je policajac prišao i zgazio ih. Ne znam da li bi i to predsjednica nazvala samopovrjeđivanjem.

ĐUROVIĆ: Sva je prilika da će mnogi od migranata i izbeglica završiti na ovom prostoru. Međutim, pošto ih sistem ne i prihvata, postoji bojazan da će oni biti ugroženi poput Roma i drugih manjina. Bojim se da ih takva sudbina ovde čeka. Apsurdno je odbacivati te ljude, jer su
oni zahvalni za svaki hleb, za svaku pruženu ruku. I oni bi u budućnosti itekako mogli da doprinesu našim društvima.

AHMETAŠEVIĆ: Bosanci i Hercegovci masovo odlaze iz svoje zemlje. Dešavaju se apsurdne situacije da nas migranti iz Alžira i Maroka pitaju zašto ovdje ostajemo, zašto ne krenemo zajedno s njima. Bojim se da je Bosna i Hercegovina već postala limbo u kome smo svi zajedno zarobljeni - i oni i mi.

(Radio Slobodna Evropa)

Viktor Ivančić: Police blues (Bilježnica Robija K.)

Mi ekipa na Bačama mažnjavamo stvari od strenđera. Strenđeri dolaze na Bače za okupat se. Strenđeri stave boršu sa stvarima i šugamane na plaži na pjesku. Onda oni sa šugamanom pokriju boršu ka da im ne vidi se. Onda se oni skinu u mudantine i kostime i piče u more.

Moj drug Dino piči u more za strenđerima. Onaj Kane Šteta ostane u plićaku malo se šljapkat. Ja ka slučajno sidnem na plažu na pjesak do šugamana i borše od strenđera. Dino ima zadatak da maše iz mora Kani Šteti ako se strenđeri vraćaju sa kupanjca na obalu. Kane Šteta ima zadatak da maše meni ako mu Dino maše. Ja imam zadatak da maknem šugaman sa borše i otvorim je.

U borši su bile same bezvezne đinđe i minđe. Đinđe i minđe su četke za kosu i kreme za sunčanje i slične đinđe i minđe. Samo onda sam ja u borši od strenđera vidijo roza smartfon. Ja sam u roku munja utira ruku u boršu i ćopijo sam ga. Onda sam ja iša da ću se dignit i opalit bris. Samo onda je neko iza mene rekao: ‘I? Šta ćemo sad?’ To je bijo onaj barba Evelin iz pandurije.

Barba Evelin je sidijo na pjesku iza mene i keserijo se. Ja sam promucao: ‘Ne razumin pitanje…’ Barba Evelin je rekao: ‘Šta ti radi ti roza smartfon u ruci? Jel sad razumiš pitanje?’ Ja sam porumenkijo po faci i rekao sam: ‘Iša san vidit jel me ko zva!’ Barba Evelin je rekao: ‘Aaaa, tačno kužim šta ti je sad u glavi! Sad dumaš ovako – barba Evelin je glupi pandur, a glupi pandur će mislit da je normalno da te neko zove na tuđi telefon! Jel tako?’ Ja sam snuždijo facu prema pjesku i rekao sam: ‘Nije…’ Barba Evelin je pitao: ‘I šta ćemo sad?’

Ja sam dubinski uzdahnijo sa tugicom i rekao sam: ‘A ništa! Saš me odvest u stanicu i zvat mi mamu i tatu! Tako ću bit izložen i murijskom zlostavljanju i roditeljskoj brutalnosti!’ Barba Evelin je rekao: ‘Ja da te vodin u stanicu? Nema šanse, čoviče!’ Meni je tu uletijo u glavi živi ršum i iznered. Barba Evelin je rekao: ‘Nisan lud da hapsin budućeg ministra! Šta ti misliš, jebate, da san ja pa s kruške?’

Ja sam piljio u barba Evelina sa tupilom od nekuženja. Barba Evelin je mene značajski pogledao i rekao je: ‘Ne bi ja tija bit taj koji te koči u razvoju karijere! Razumiš, miki? Pa da sutra rečeš: E jebente živote, ja bi bija posta ministar, a možda i premijer, da me barba Evelin nije uvatija u lupeštini čim san počeja krast! A sad san obični pošteni jadnik! Tipična hrvacka guba! Mogu poć il u Irsku il u kurac! A barba Evelin, koji je u korjenu sasika moje talente, nek ide u tri pizde strinine! Pa jel meni triba da me ti cili život proklinješ?’

Ja sam promrmorijo: ‘A ne triba…’ Barba Evelin je rekao: ‘Bome da ne triba! U zadnje doba se često sitin onog momka sa frčkavon kosom…’ Ja sam pitao: ‘Kojeg momka?’ Barba Evelin je rekao: ‘Bija je prije pusto vrimena jedan momak šta je maznija mercedesa nekom guzonji! Ja ga uvatin, jebiga, dečko je odleža šest miseci zatvora! I posli kad je izaša, vidimo se mi na ulici, dođe on do mene i kaže: Eto, da me nisi uvatija dok san mažnjava mercedesa i zakočija me u razvoju, bija bi dogura do potpresjednika vlade! A sad ti je potpresjednik vlade tip koji je kra škode! Pa jel to nije za bogu plakat? Ja mučin, šta ću, neman šta reć, a momak vrti glavon i kaže: Ova zemlja ne može nego nizbrdo!’

Barba Evelin je zapalijo španjulet i uzdahnijo je. Ja sam piljio u njega i šutijo sam. Barba Evelin je rekao: ‘Jel kužiš ti, Robi, u kakvu smo kašetu brokava upali mi iz pandurije? Zamisli da mi vatamo sve koji kradu odma u mladosti? Pa sutra se ne bi moglo nać lupeže koji bi vodili ovu zemlju! A nikad je nije vodija niko osim lupeža, jel tako? Ko san ja, molinte lipo, da na ti način iden krojit kadrovsku politiku hrvacke vlasti? I da svaki put kad hapsin mlade kriminalce nanosin udarce budućem režimu! Jesan li ja onda policija ili opozicija?’

Ja sam gledao u barba Evelina sa teškom zbunjozom. Onda sam ja slegnijo sa ramenima i rekao sam: ‘Neam blage…’ Barba Evelin je potegnijo žešći dim iz španjuleta i rekao je: ‘Vidiš, Robi, ja san uša u panduriju zato da čuvan, a ne da rušin poredak! A ako je vlast lupeška, ako u vladi sidi lopina do lopine, ne mogu čuvat poredak tako da vatan one koji kradu! To ne bi bilo logično, jebemu mater, tako bi rušija poredak! Drugin ričima, mogu bit pravi murac jedino ako ne radin svoj posal! Jel bereš tu bazu, miki? Ja jesan samo ako nisan! Pandurija u Hrvackoj postoji zato da je nema!’

Ja sam rekao: ‘Ne kužim, barba Eveline, šta onda vi radite na Bačama?’ Barba Evelin je rekao: ‘A šta radin… Sad san ti ja samo promatrač! Hadezeov skaut za mlade talente!’ Onda je on nagnijo se prema meni i šapnijo je: ‘Kako ne bereš, klipsone, da van je hadeze namistija boršu na plažu! Onda sinjaju priko skauta ko će izvest lupeštinu, da ga mogu primit u stranku ka perspektivni kadar i pripremat za odgovorne dužnosti!’ Ja sam šapnijo: ‘Nemoj me jebat? Znači ovo je hadezeov smartfon?’ Barba Evelin je mignijo i šapnijo je: ‘Ovkors! Strenđeri su samo paravan!’

Ja sam zinijo od ošamuta. Onda sam pitao: ‘Pa šta da ja sad radin?’ Barba Evelin je rekao: ‘Ne mogu se ja u to mišat! Sad si na životnoj prekretnici, miki! Koliko ja beren, imaš dvi mogućnosti! Iliš vratit ti smartfon u boršu i srozat se na poštenog građanina koji će sutra bit gladan, gubav i ogorčen! Iliš lipo maznit smartfon i postat istaknuti hadezeovac, sa ozbiljnin šansama da doguraš do ministra, a možda i do premijera!’ Tu sam ja skupijo usta i bacijo sam teže dumanje. Barba Evelin je pitao: ‘Onda, miki? Štaš napravit?’

Ja sam još malo dumao i rekao sam: ‘Pitaću dida!’ Barba Evelin je rekao: ‘To ti je pametna odluka! Kad god ne znaš štaš činit, pitaj onog ko će bit kriv ako faliješ!’ Onda sam ja na smartfonu utipkao didin broj. Kad je dida javio se ja sam njemu ispričao sve šta je bilo. Plus sam mu rekao da barba Evelin kaže da imam dvi mogućnosti. Onda je dida meni odvalijo spiku. Kad je on završijo ja sam njemu rekao: ‘Dobro, dida!’

Barba Evelin je pitao: ‘I? Šta kaže mudra starina?’ Ja sam rekao: ‘Kaže da ima i treća mogućnost!’ Barba Evelin je pitao: ‘A koja?’ Ja sam rekao: ‘Ova!’ Onda sam ja dignijo se iz pjeska i svom forcom sam zafrljacnijo smartfon u more. On je letijo priko Kanine glave i bućnijo je u vodu. Barba Evelin je zinijo: ‘Šta si to napravija, glupsone?’ Ja sam rekao: ‘Razjeba san hadezeu smartfon!’ Barba Evelin je pitao: ‘Ali zašto, jebate?’ Ja sam rekao: ‘Zato šta je hadeze mom didi razjeba Jugoslaviju!’

Robi K. (IIIa)

Angel T.: Susreti u Banjaluci ' Olimpijski šampioni

Dragi moji,

stvarno sam imao mnogo lijepih susreta sa meni dragim ljudima,mojim prijateljima,sa kojima prije mog odlaska u USA (prije skoro 25 god.) imao divne  susrete,divna druzenja u nasoj B.Luci...Da, poceo bih od nasih nosioca zlatnih medalja za Olimpiskih igara,oni su bili i ostali vjecni ponos naseg grada,nase zemlje,nase Juge...

1.Abaz Arslanagic,po mnogim vrhunskim svjetskim rukometnim strucnjacima najbolji rukometni golman svih vremena,koji je uneo nesto novo u rukometu,nesto sto su mnogi poslije kopirali,tzv. "lepezu"...U nas grad je donio zlatnu Olimpijsku medalju u rukometu iz Minhena 1972,zajedno sa Karalicem,Popovicem,Selecom...Sa "Borcem"je 1976 god. osvojio Kup sampiona Evrope,sto je prakticno znacilo da je nas "Borac" bio najbolji tim svijeta...Sa Akom smo se ovog ljeta skoro svakodnevno druzili,najcesce u basti ispred "Palasa"...

2.Milorad Karalic,nosioc zlatne Olimpijske u rukometu iz Minhena 1972,kapiten RK"Borca" kada su 1976. osvojili Kup sampiona Evrope.Slikali smo se na njegovim teniskim terenima,terenima koji su dobili ime po njegovom broju rukometnog dresa "K-4"...

3.Anton Josipovic, nosioc zlatne Olimpijske medalje u boksu u Los Andjelesu 1984. Svake godine se srecem s njim,bacimo pricu na nekadasnje lijepe dane,na vrijeme kada je nasa BL bila jedan od najznacajnih sportskih gradova u Jugoslaviji,a ove godine s nama je bio poznati BL novinar,nas prijatelj Slobodan Pesevic...

Pozdrav Vasim porodicama,Pozdrav Vama.Vas Angel

"Maturant ce krivicno odgovarati zbog vrijedjanja policajca"

Citam jedan od naslova u novinama: "Maturant iz Livna mora krivicno odgovarati jer je vrijedjao policajce". MIslim da je to u redu, da li krivicno ili prekrsajno - to su detalji o kojima ja ne bih mogao pricati jer ne  znam zakone ali svakako vrijedjanje tudje licnosti, pa i policajaca, mora biti kaznjivo.

Tu se ja slozim sa sobom a onda mi se vrati film od prije nekoliko dana - prenos sjednice Skupstine Republike Srpske koju je zakazao clan predsjednistva BiH iz RS, Milorad Dodik. Tema, povreda nacionalnog interesa - vjerovatno Srba, jer je nacionalnog... a povodom plana Hrvatske da gradi Peljeski most i time premosti Neum. Onakva kakva jeste BiH danas, ni Srbi ni Hrvati iz BiH sa Neumom nemaju bas nista jer tu ih nema. To je, onako kako je to BiH podijeljena, gruntovno i svakako drugacije teritorija Bosnjackog (Muslimanskog) naroda iz BiH.

Medjutim, pokazuje se da i Hrvati i Srbi iz BiH imaju sa gradnjom Peljeskog mosta veoma mnogo. Jer Hrvati iz BiH, kao i Srbi iz BiH moraju provoditi politiku svojih "matica", Hrvatske i Srbije.  Ovog puta dakle Hrvati iz BiH imaju zadatak da brane gradnju Peljeskog mosta i stite nacionalne interese Hrvatske. Ciji nacionalni interes, u ovom slucaju, brane Srbi iz BiH? Po Dodiku i vojnicima njegove i trabantskih partija u Skupstini RS, brane srpski interes! Nigjdje ni grama logike!
Ali, ne treba prerano zakljucivati jer u nasoj BiH logicno je i kad nema logike!

Poznato je da su Srbi iz BiH vec desetak ili vise godina ucijenjeni politikom iz Hrvatske glede gradnje jednog drugog mosta - mosta na Savi kod Gradiske. Hrvati ne grade svoj dio tog mosta niti prilaz i vezu sa autoputom,  ucjenjujuci Srbe iz BiH podrskom za gradnju Peljeskog mosta!
Mi vama podrsku za gradnju Peljeskog mosta - mi vama most kod Gradiske i vezu sa autoputom!
Jasno kao dan! Svima poznato! Politicka trgovina jedan kroz jedan!
Nista novo, nista iznenadjujuce u politici, a posebno na Balkanu!

Jedino sto malo zapinje, ako se ne kaze ovako jasno i ako se postavi ovako kako je to postavljeno na Skupstini: Gradnja Peljeskog mosta je vitalni nacionalni interes Srba u BiH i treba ga braniti svim sredstvima!?
Da je receno da je to gradnja Gradiskog mosta kojim su Srbi iz BiH ucijenjeni od koalicionog partnera Hrvata iz BiH, sve kockice bi bile slozene - ali bi i trgovina bila ogoljena, sto se ipak htjelo izbjeci. Politika je puna slicnih trgovina tako da svi koji su zagazili u nju, a i mladi opozicionari jesu, trebalo bi da budu svjesni u cemu su i u kakve kompromise ce biti uvuceni.

Unaprijed je bilo poznato da ce Skupstina RS izglasati ono sto Dodik predlaze, jer, racunajuci na sve svoje trabante, ima veliku vecinu u Skupstini i uvijek moze izglasati sve sto mu padne na pamet. Ali, kao i u vecini drugih slucajeva Dodik, praktican kakav jeste, znajuci da ce ova tema izazvati interes u BiH  i svim zemaljama u okruzenju a i Evropi, isplanira da ubije i drugu muhu: ono nesto malo preostale opozicije i ujedno zaplasi sve one koji bi mu u buducnosti mogli oponirati. Baja, kako voli da samog sebe naziva, koga i ovo malo opozicije ocigledno veoma nervira, unaprijed isplanira da svojim nesposobnim klimoglavima odrzi lekciju i pokaze kako se sa opozicijom i slicnima treba obracunati. Shvatajuci da je Skupstina samo jedan od poligona kakvi su satra, kafana, tribine, sport, poslovi koji donose ogromnu zaradu, gdje on treba da demonstrira svoju dominaciju i silu...Medjutim, kao da je nesto otislo u pogresnom pravcu, kao da mu je fitilj bio kraci nego sto on to misli, pa je lekcija koju je to poslijepodne dao opozicionarima, svojim sljedbenicima, mladima, svim onima koji su to gledali, bila ispod svakog civilizacijskog i ljudskog nivoa. Gledao sam prenos, u pocetku kao zabavan realiti sou a kasnije kao odvratnu pijacnu svadju, kao najtuzniju ulicnu tucu u kojoj jaci i nadmocniji, ne birajuci sredstva, u bijesu - ne tuce - vec gazi i prebija slabijega od sebe... Gledao i razmisljao u sta se Milorad Dodik pretvorio. Poznavao sam ga nekada kao pristojnog, vaspitanog i korektnog mladog sportistu; kasnije vrijednog i uspjesnog covjeka; jos kasnije efikasnog socijalistickog politicara u usponu...
Sta sve novac i vlast mogu uraditi od covjeka!?

Pitam se kako to da u toj Skustini nema ni jednog jedinog covjeka, koga bi njegovo vaspitanje i moral potakli da ustane i da se ograditi od Dodikovih nastupa nekontrolisanog bijesa, kabadahijskih i siledzijskih tirada koje su ispod nivoa bilo kakve civilizacijske komunikacije medju normalnim ljudima. Kakvo je ovo drustvo? Gdje smo mi to stigli? Kakva lekcija i primjer se ovakvim odnosom prema drugom ljudskom bicu daje mladima?

Da li je maturant iz Livna samo dobar ucenik koji je gledajuci TV prenos ove Skupstine RS i mnogih prethodnih javnih nastupa politicara sa Balkana, naucio kako se treba odnositi sa ljudima oko sebe!

LJUBODRAG STOJADINOVIĆ: Novakova lekcija domaćoj fukari

                                              Novak Đoković, foto: Clive Brunskill/Getty Images

Čini nam se kao da smo svi mi pomogli Novaku Đokoviću da postane legendarni junak sporta, uprkos Federeru i 15.000 pakosnih protivnika.

Čini nam se, ali nismo. Čovek je sve to učinio sam. I to nije nacionalni podvig. Osim navijanja, poistovećivanja i višekratnog upada u predinfarktno stanje, sa tim podvigom zaista nemamo ništa. Ni trunčicu zasluge. Nemaju je ni vlast, ni država, ni narod. Ni ministar sporta, ni karikatura na čelu države. Ni tabloidi, sa svojim licitiranjem o tome ko je i koliko navijao za Đokovića, zašto ga ne voli onaj neprilagođeni Australijanac. Zašto je publika takva kakva jeste, i zašto, do đavola, toliko voli Federera.

Ali, ipak, bilo je to izuzetno, antologijsko sportsko popodne. Drama koja nas je uzdrmala i dovela u nedoumicu povodom smisla i besmisla sportske i svake druge borbe. I u tome smo zaista želeli da njegovu pobedu – koja je predugo bila daleka i neizvesna – ako je ostvari, doživimo kao svoju. Niko nam ne može zameriti ako jesmo, bar tu jednu pobedu u beskrajnom inventaru poraza.

Drugih pobeda i nema, i zato je tih pet sati traumatičnog tenisa bilo toliko važno. Ne za naciju, šta ona uopšte ima s tim, nego za svakog od nas, koji hteo ne hteo, u svakom ko je veliki ili najveći uspeva nekako da vidi i sebe. To je iluzija koja se ostvaruje samo kroz gubitnički san, jer kad se on rasprsne i Vimbldon ostane tek neznatna stavka u zaboravu, vratićemo se ponovo u bedno životarenje, koje će šampionski blesak jednoga od nas ostaviti u još većoj pomrčini.

Ali, ovo i nije priča o tenisu, taj meč je neiscrpna tema o epskoj borbi u kojoj nije pobedio bolji nego jači. Dakle ipak bolji! Nego o sportskom i svakom drugom gospodstvu pobednika, koji se u trijumfu nije poneo pa počeo, na primer, da grdi pobliku. Ili da poruči protivniku: Ko si bre ti Rodžere, pojma nemaš, evo danas sam te odrao i oterao u penziju!

Mislite da to nije bilo moguće? Jeste, naravno, ali ne u ovom slučaju. Zamislite obračun gospodina Novaka Đokovića, da ima, na primer, narav i nevaspitanje predsednika države iz koje dolazi. Zar ne bi, možda kazao: „Federer je samo jedan jadni, propali teniser na izdisaju. I ja se njega ne bojim, nego ga prezirem. Sram ga i stid bilo. On je imao podršku čitave teniske mafije, zapadnih sila i onog huligana Kirgiosa. Ali ja ću vladati tenisom dok to želim!“ Ili za publiku: „Ta šačica plebsa, koja se okupila ovde, potplaćena novcem zapada, mislila je da ću se uplašiti njihovog urlanja i pretnji. Ali, ja se ničega ne bojim, i reći ću tim bednicima da me svaki njihov zvižduk čini jačim, i da ću pobediti. Gledao sam sa svog prozora te jadnike i bednike, i znao sam da mi ne mogu ništa!“

Slične izjave bi izašle i iz misaonog i govornog sklopa služinčadi, i oni bi se utrkivali u gadostima na račun svakog, pa i ovih protivnika. Pogan jezik iz plitke pameti, ovde je zavodljiv i uvežbani manir javnog opštenja vlasti sa plebsom.

Naravno da bismo propali od srama da je to rekao Novak. A kad tako govori Vrhovni, zabole nas. Takav je, neotesani huligan, Šešeljev đak. Tu popravke više nema.

Jasno li je onda zašto Novak Đoković nije jedan od nas? On je rekao da mu je Federer inspiracija, da će i on želeti da igra bar do 37. godine. Da ga poštuje, da je počastvovan što igra u njegovoj eri. Nije psovao publiku, niti izrekao bilo kakvu aluziju na njen nekorektan stav i bučno nesportsko navijanje. Bio je nadmoćan, veliki džentlmen pred onima koji misle da to oduvek jesu. I tako još jednom pokazao šta znači i gde dovodi poštovanje prema sebi.

Novak ima samo 32 godine, a već je ikona fer pleja u ostvarivanju svoje pobedničke sportske filozofije. Uzor čojstva u najčistijem smislu, as pristojnosti. Ali, to nije samo sport, niti samo vaspitanje momka čiji način života rezolutno odudara od endemske nacionalne bahatosti i tupe narcisističke nadmenosti. To je suština, skup osobina koje zauvek ostavljaju njegove imaoce u istoriji.

Pitanje je samo na prvi pogled jednostavno: zašto naše najvažnije budale ne uče od njega? Ali to nije moguće i oni to ne žele. Jedino takvi kakvi su mogu da opstanu u ovoj deponiji.

Đoković je uspeo da odoli agresivnom nacionalšovinističkom frontu, pokazujući koliko mu je taj okvir odvratan i tesan, i da njegov kosmopolitizam nije usklađen sa komičnim ali opakim srbujućim šepurenjem. Zbog toga je bio na meti naci desnice, koja mu je zamerala druženje sa hrvatskim sportistima. Posebno ih je kosnulo navijanje za njihovu fudbalsku reprezentaciju na svetskom prvenstvu.

Oglasio se mrtvi stražar u davanju potrebnih doza šovenske pomoći vladaocu, izvesni Đuka, koji je, svakako u ime njegovo, na Đokovića poslao konačnu anatemu, rekavši mu da je idiot i psihopata. Nema se sa njim više o čemu pričati, to je otprilike bila poenta okončane Đukine borbe protiv Novakove verzije autošovinizma, nesuvisle kovanice intelektualne pileće pameti srpske naci desnice. Ali, stvar se primila, upravo kod Đukanovića i njemu sličnih čuvara čiste krvi.

Iz nekog hrvatskog zatvora javio se Dragan Vasiljković, poznatiji kao Kapetan Dragan, tvrdeći da je navijanjem za Hrvate Novak izdao Srbiju i Srbe, srpsku borbu i sve žrtve htvatskog pogroma nad Srbima.

Nikada se Novak nije ni osvrnuo na te zagađene sekrecije, mada je takve pogane stvari teško prećutati. Nadmoćno je ignorisao postojanje i Đuke i Vasiljkovića, očito i opravdano smatrajući njihove plitkoumne paškvile nedostojnim odgovora.

Đoković je zaradio veliki novac i živi iznad svakog sna običnog sveta. Ali, to je samo njegov podvig u poslu kojim se bavi, i cena na tržištu gde je on vrhunska zvezda i ponuda.

Iskreno verujem da neće prihvatiti počast da jednog dana ode na dvor. Čovek ne pripada vlasti, niti ga moć takve vrste ushićuje. Na ravnoj nozi razgovara sa kraljevima, o čemu bi pričao sa fukarom?

Nije verovatno da će krenuti putem svoga teče, Zorana Terzića, izvrsnog odbojkaškog trenera koji je ljudski potpuno utrnuo pred Vučićem posle titule svetskog prvaka: „Ova medalja je za vas, na svakoj utakmici osećali smo vaše prisustvo na terenu!“ Takvo podilaženje avetnoj suklati kao sedmom igraču koji je i doneo titulu, bilo je istinski nepodnošljivo.

Zgađene takvim poniženjem do tog časa omiljenog trenera, neke devojke su počele da odbijaju poziv za reprezentaciju. Terzić je zapretio da će takvima biti oduzete nacionalne penzije.

Najboljem teniseru nisu potrebne sablasti u igri da bi bio to što jeste.

Na teren Vimbldona u prošlu nedelju, gospodin Novak Đoković je, kao i uvek pre toga, pred svog protivnika izašao sam.

Peščanik.net, 17.07.2019.

Novakova tajna

Ivanišević otkrio tajnu Novakovog uspjeha: “Zaboravio sam već kako to izgleda kada te neko sluša…”

Novak Đoković je osvojio petu titulu na Vimbldonu u meču koji je po mnogo čemu zavredeo epitet – istorijski. Čim su se svetla pogasila, a tenzija splasnula, počeli su hvalospevi koje je Đoković i zaslužio. I u većini pohvalnih tekstova jedan zajednički sadržalac. Novakova tajna.

Uvek se sve svede na neki tajni recept. Čarobni napitak, sujeverje ili pomoć onostranog. Međutim, Goran Ivanišević u intervjuu za Večernji list objašnjava da u slučaju pravih šampiona nema tajnih recepata. Ili je ono “najnormalnije” postalo tajno oružje.

Pitao je Srđan Hebar Ivaniševića da li Novak sluša savete, a Zec potvrdio da je u tome stvar.

“U tome je štos. Tu me je Novak i impresionirao. Zaboravio sam već kako to izgleda kada te neko sluša. Svaku tvoju reč. Kada te neko nešto pita – pa mu ti odgovoriš. A on stoji mirno na mestu i sluša te… To mi je vratilo gušt i učinilo da se dobro osećam na teniskom terenu. Boga mi, ne mogu da se pohvalim da je tako bilo i prošlih godinu dana. Više sam s Novakom komunicirao u sat vremena nego sa svojim bivšim igračem u celoj godini. Mislim, taj nivo komunikacije, svaka Novaku čast. Vidi se zašto je čovek broj jedan”, objašnjava Ivanišević i potvrđuje da je novi-stari šampion Vimbldona perfekcionista.

“On svakoga dana želi da bude bolji. A čovek je broj jedan”, dodaje Ivanišević.

I tako jedan od najdražih tenisera vimbldonske publike objasnio da na vrhunskom nivou sportskog postignuća, u mečevima od pet sati, u trenucima kada telo po svojoj prirodi ne može da se umiri – u tim trenucima ne postoji tajna.

Postoji samo jasna razlika između onih koji pažljivo slušaju. I onih koji su nisu dovoljno autorefleksivni i samokritični.

Razlika vredna najvećih sportskih priznanja.

(Buka)

Blaz Kotarac se oporavlja

U subou se Blaz Kotarac - za vas koji to ne znate, kosarkas Borca, OKK Beograda, nekada jedan od najboljih strelaca jugoslavenske kosarkske lige, nasao u neprilici. Vracajuci se u Beograd sa odnora podno Dinare, gdje obicno provodi jedan od ljetnih mjeseci, negdje oko Mlinista je osjetio da se fizikcki osjeca sve slabije. Bio je dovoljno svjestan da iz autobusa nazove svog prijatelja Sretena koji zivi tu u blizini. Sreten ga, uz pomoc saputnika u autobusu, prebaci u svoj auto i odveze do UKC u Banjaluku. Blaz je tada bio u veoma losem stanju. Jedva se kretao, dezorijentisan, mislio je da je dozivio mozdani udar...
Cim su culi da je Blaz u bolnici Roki i Sopen su pokusali da ga posjete u banjaluckoj bolnici ali je tada bio na intenzivnoj njezi gdje posjete nisu dozvoljene. Ljekari nisu mnogo objasnjavali.
Sutradan je prebacen na interno jer je ustanovljeno da ima unutrasnje krvarenje.

Vijest o stanju naseg druga nerado smo sirili dalje nadajuci da ce mu uskoro biti bolje.
I naravno, cim su u banjaluckoj bolnici ustanovili da mu je, prije otprilike dvije nedjelje pukao cir, sve je bilo lakse jer je ukljucena terapija koja mu je pomogla.
I evo ga danas, Blaz u svom elementu.
Pored njega supruga Milanka. Blaz se sjeca  detalja iz proslosti, sjeca se ljudi, dogadjaja, radostan sto ga drugovi posjecuju. Razmislja kad i kako kuci u Beograd!

Za vas koji ste culi vijest o Blazovom losem stanju, koji ste se, kao i mi, zabrinuli za njega, Blaz vas pozdravlja i salje vam mahanje, ovog puta desnicom jer je kroz ljevicu primao infuziju!

Ne dozvolite da vas manipulisu, da vas lazu, da vam podvaljuju..!

Citam naslov u jucerasnjim Nezavisnim novinama:
Wall Street Journal: Novak je zao kao Klint Istvud i Džoni Keš (originalni tekst procitajte ovdje)

Radi se o reakcijama svjetskih novina na proslonedjeljnu pobjedu Djokovica nad Federerom  u finalu Wimbledona - onako kako to Nezavisne novine cine. 
Nadam se da ste gledali ovaj odlicni teniski mec sa, za nas koji navijamo za Djokovica, predivnim hepiendom. 

I nama kao da nije dosta to sto je mec bio uzbudljiv, sto je u dramaticnom zavrsetku Djokovic pobijedio i Federera i publiku koja je u velikoj vecini navijala za njega. Ne, nama to nije dovoljno, mi trebamo vise drame, vise neprijatelja, vise onih koje smo pobijedili. I onda, novinar, urednik, redakcija, ko li se vec krije iza inicijala N.N., Nezavisnih novina postavi naslov Wall Street Journal: Novak je zao kao Klint Istvud i Džoni Keš. Poznato je da vecina ljudi cita samo naslove, da velika vecina te vecine ne cita ni cijele naslove. Prema tome, velika vecina citalaca ce procitati i zapamtiti kako je Wall street Journal napisao da je Novak zao! 

A istina je da je Wall street journal napisao ovaj clanak uz slijedeci naslov: Making Sense of Djokovic and Federer’s Brilliant Madness  u kome veoma pozitivno pise o oba tenisera, a posebno o Djokovicu i kazu: "Novak Djokovic is a bad, bad man. " sto bukvalno prevedeno znaci: "Djokovic je los, los covjek." - dakle ne zao kako je to u naslovu Nezavisnih novina prevedeno. Ali u kontekstu a i prema urbanom engleskom rijecniku "bad man" znaci da je Djokovic covjek koji radi na nacin suprotan nacinu kako bi to vecina radila. Upravo onako kako je to Djokovic na press konferenciji rekao. On je podrsku i navijanje vecine posjetilaca Winbledona Federeru "cuo" kao podrsku njemu samom i to mu je davalo dodatnu snagu da pobijedi!

Ovo sto u ovom slucaju rade Nezavisne novine se u ozbiljnom zurnalizmu zove manipulacija i propaganda. Neciji tekst se  svjesno i namjerno prevede pogresno, pa se onda to jos stavi u prvu polovinu naslova da bi tako plasirana vijest izazvala potpuno suprotan efekt od onoga sto je bila namjera originalnog clanka. 

Zar i na ovoj prepijepoj Djokovicevoj pobjedi treba  graditi emocije citalaca na osnovu lazi?
Zar nam nije dovoljno neprijatelja? Trebaju li nam novi? 
Ima li ista pozitivno na cemu se moze graditi sportski i svaki drugi patriotizam?
Postoji li u sportu iskreno, vitesko rivalstvo ili nama treba neprijatelj - a ne sprotski rival - i sa druge strane mrezice?

Siguran sam da je ovakav nacin podrske suprotno od onoga sto je Djokovicu potrebno i sto on zeli.

Prvi romani Ljiljane Pirolic

Prije par nedjelja imao sam priliku da procitam dva romana o kojima vam sada zelim nesto reci. Spisateljica romana je Ljiljana Pirolic za koju sam cuo prije desetak godina, kada sam na web stranici Deutsche Welle procitao njenu lijepu - pitku reportazu o Bosni. Zapazio sam tada i prezime Pirolic koje me podsjetilo na Ognjenku, moju dobru drugaricu iz gimnazijskih dana, sa kojom sam, nakon proslave desetgodisnjice mature, izgubio svaku vezu. Ne budem tada lijen, javim se redakciji Deutsche Welle, objasnim razloge javljanja i  zamolim ih za informacije o Ljiljani Pirolic. Oni me povezu sa Ljiljanom a ona, nakon par dana, sa Ognjenkom. Doznam tada da je Ljiljana, dugogodisnja novinarka Radio Sarajeva, udova Ognjenkinog brata Zorana Pirolica, inace nekada poznatog BiH novinara. Od tada Ognjenka i ja nastavljamo nase lijepo druzenje i prijateljstvo kao da nas daljine ne razdvajaju, srecemo se povremeno u Banjaluci ili Sarajevu, dopisujemo, pisemo jedno drugom o raznim temama, povjeravamo se, onako kako se to radi sa najboljim prijateljima.

Nedavno, prije i nakon koncerta Ive Pogorelica u Sarajevu, Biljana i ja se nadjemo sa Ognjenkom i njenom, kako mi to kazemo - zaovom (valjda nisam lupio - porodicni odnosi mi nikada nisu bili jaca strana) Ljiljanom. Podsjetimo se na nas kontakt od prije desetak godina i Ljiljana tada, nekako skromno, kao sa stidom rece da je pocela pisati knjige, romane. Da je to zabavlja, da je cak i neke nagrade za njih dobila. Zadnjih  godina kod nas su mnogi naprasno postali "pisci". Neke od knjiga novokomponovanih pisaca i procitao Vecinom bio razocaran jer sam protracio svoje vrijeme. U momentu, da odagnam negativne misli, rekoh sebi, Ljiljana je vec dobar i priznat novinar, dakle nije on jedan od novopecenih umisljenih pisaca, od kojih su neki objavili vise knjiga nego sto su procitali!

Vec sutradan kupih sve tri knjige koje je Ljiljana objavila: zanimljivu zbirku prica "Pas koji je volio Sarajevo" u kojoj se kroz sudbine glavnih licnosti - sarajevskih pasa lutalica, opisuje okrutni ali i njezni zivot sarajevskih ulica.
Dva romana, Kasino Sarajevo i rekonstrukcija, sam nedavno procitao u jednom dahu. Zbog razocarenja koje sam prethodno imao sa citanjem knjiga ljudi koje poznajem i Ljiljanine knjige sam poceo citati u strahu da cu ponovo biti razocarani. Medjutim, svakom novom procitanom stranicom moj strah je sve vise nestajao i stoga me svaka nova stranica cinila zadovoljnijim i sretnijim - i zbog poznanstva sa piscem i zbog zaista dobro napisane knjige.
Sa svim tim zebnjama i predrasudama sam, sam otpoceo i citanje prvog Ljiljaninog romana " Casino Sarajevo". Vec u startu roman me privukao - vezao za sebe. Dobar zaplet, snazni likovi, aroma Sarajeva, grada u tranziciji, grada koji je prezivio rat i dugogodisnju opsadu, posljedice rata koje su  iza sebe ostavili nove moralne i sve druge vrijednosti, nove ljude, novu odnose... Sudbina glavnog lika i sve ono sto se dogadjalo s njim i oko njega drzala je moju paznju prve do poslednje stranice. Sta drugo ocekivati od romana!?

Ohrabren i znatizeljan,  otpoceo sam citanje i drugog romana " rekonstrukcija". Ovog puta glavna licnost je djevojka sa sarajevskog asfalta. Sada sam pisca i njen stil vec poznavao. Ovaj me roman, valjda i zato sto sam bio potpuno opusten i neopterecen potpuno uvukao u sebe. Procitao sam ga za dva dana i jednu noc. Sjetite se kakav je to osjecaj kad ti citanje knjige ne da da odes spavati! Ova mi je Ljiljanina knjiga to uradila!
Oba romana su 2010. i 2016. su nagradjeni na konkursima Fondacije za izdavastvo BiH. Da ne duljim, preporucujem vam da procitate romane Ljiljane Pirolic, jer cete se zabaviti kao sto sam se i ja zabavio citajuci ih.
Ne znam da li se kjnjige Ljiljane Pirolic mogu kupiti u Banjaluci ali vam preporucam da se potrudite i dodjete do njih. Uzivacete!

***********

Evo me opet!

Cuo sam od nekih prijatelja da su ih pitali, sta je s Cankom, da nije i on umro?! 
Gluvo bilo!!! Pu, pu pu. 
Ziv sam i zdrav! Ali sam se malo ulijenio, malo uzivam u nekim drugim stvarima... malo su me sumorne balkanske politicke teme preuzele i odlucio sam da radije napravim pauzu negoli da vas i ja tusim politikom koja je ovdje na Balkanu postala, skoro pa, jedina tema. 
Evo, sad cu se polako vratiti nasem Parkicu. 
Ne brzo - polagano. 
Nadam se da ce se uskoro i Mario vratiti s mora, a i da ce neko od vas, vjernih citalaca, dobiti inspiraciju da se javi s nekim zanimljivim prilogom.

Nekada davno, u vrijeme kada sam mastao o penzionerskim danima, zamisljao sam sebe - penzionera kako citam, ma sta citam - kako gutam hiljade propustenih i neprocitanih knjiga, kako svakodnevno zapisujem svoja razmisljanja u blog, kako s vama koji to citate razmjenjujem misljenja...
Ali, kao i mnoge druge planove i zelje, zivot je i ove rezirao na svoj nacin.. 
Ne zalim se, jer i ovako kako stvari idu - nije lose. Uostalom, uvijek sam realnost prihvatao onakvom kakva ona jeste, ne onakvom kakvu bih ja zelio. 
Pored toga, od planova ne odustajem. Samo ih odlazem za kasnije.