Dosla nam jos jedna Nova godina!

Najbolja sto je imamo! 

Neka vam/nam je sretna!

Zivimo je u nasem svijetu - takvom kakvog ga imamo!

On je sa nama odavno samo ga mi nismo svjesni. 

Mi bolji od ovoga nemamo!

Zato, izvucimo iz jos jedne Nove godine najbolje sto mozemo!

*********************************

DOLAZI TAKAV SVIJET  

 

Dolazi takav svijet,

u kome će svako biti sumnjiv,

ko je lijep i talentovan.

I ko ima karakter…

 

Ljepota će biti uvreda,

talenat provokacija,

a karakter – atentat! 

 

Jer dolaze oni…

Ružni, 

nesposobni,

beskarakterni.

 

Posuće vitriolom ljepotu,

premazati katranom i klevetom talenat.

Probošće srce onih sa karakterom.

 Šandor Marai, (1900 - 1989) 

Pogledajte francuski film "Dvije dame" ili "Dans la vie"

 

Predlozio bih svima, a posebno onima koji se odricu Bosne i zivota koji smo nekada zivjeli u njoj, da pogledaju "Dvije dame" ("Dans la vie") -  film snimljen 2007. Vjerujem da ce svi urbani Bosanci, bilo koje vjere ili nacije, razumjeti ovaj film kao sto sam ga i ja razumio. Divan je to film koji posredno govori i o nama i nasim zivotima u Bosni i Hercegovini. 

A onim drugima, koji su odrasli van Bosne ili cak i u Bosni, ali u njihovim jednonacionalnim selima i zaseocima, predlazem bar dva gledanja. A ako im se ni tada ne prosvijetli, vrijedice da pogledaju jos koji put. 

Mozda i oni shvate bogatstvo kojeg se danas stide i odricu. 

In memoriam: Alija Mahmutović - Ale

(1942. - 2023.)

Juce je umro Alija Mahmutović, poznatiji kao Ale - dobri duh Banja Luke.  

"Ko Aliju volio - sto godina zivio!"  

Ko Aliju nije volio i poznavao - nije bio Banjalucanin. 

Za vrijeme studija, sam ili u drustvo nekog drugara iz Borika, obicno u kasne sate, sam se  vracao u Borik kroz Gospodsku, pa onda ravnom djadom od SDK. I tu negdje bi nam se, skoro svako vece pridruzivao Ale. Na dva metra odstojanja, nesto malo iza nas, Ale bi otpocinjao svoj monolog koji smo pazljivo slusali pokusavajuci da prodremo u specificnu memoriju koju je imao. Volio je Ale nase drustvo isto kao sto smo i mi voljeli njegovo. Vjerovatno se uz nas osjecao sigurno pa nam se neprimjetno pridruzivao skoro svako vece na istom mjestu, nastavljajuci svoju pricu tacno na onom mjestu na kojom ju je, skrecuci u svoju zgradu na pocetku Borika, prekinuo prethodne veceri.  

Kasnije, sretao sam ga povremeno u gradu ili na sahranama. Ako je iko obiljezio vrijeme u kojem sam odrastao i zivio u Banja Luci, onda je to bio Ale. Pamtim da je, meni kobne 1985., dosao i na sahranu moje sestre, sa ruzom u ruci mi prisao iza ledja, tu zastao i tiho, kako je on to i cinio, samo za sebe i mene izdeklamovao svoj oprostaj s njom. 

Pocivaj u miru. Neka ti je laka banjalucka zemlja Ale, dobri covjece. 

Boris Dežulović: Oči Sabine Mujkić

Efektnijeg i preciznijeg tumačenja istorije devedesetih i događaja pre Oluje – koje se organizovano zaboravljaju upravo ciničnim Danima sećanja – nismo videli u svih proteklih dvadeset osam godina. Oči Sabine Mujkić na bini u Prijedoru izronile su ravno iz one bezdane i gluve crne rupe u srpskoj memoriji pre 5. avgusta 1995. godine

Bio je to cinizam u svom najčišćem, esencijalnom obliku: scenski spektakl obeležavanja Dana sećanja na proterane i ubijene Srbe – na dvadeset i osmu godišnjicu "vojno-redarstvene operacije Oluja" i progona srpskog stanovništva iz Hrvatske – organizovan je u Prijedoru, tačno dakle na mestu jednog od najgorih progona nesrpskog stanovništva u sva četiri balkanska rata, u kojemu je 1992. godine ubijeno više od tri hiljade Bošnjaka i Hrvata, među kojima i stotinu dece – štaviše, na mestu koje je zbog čuvenog dekreta opštinskih vlasti o obavezi nošenja bele trake iz aprila 1992. godine postalo upravo simbolom nacističkih progona devedesetih.

Kako sada stoje stvari – nema više mesta ni sumnji ni skrupulama – memorijal na okruglu tridesetu godišnjicu Oluje 2025. održaće se u Srebrenici.

Razina cinizma kojim su tako stojeće stvari podignute simboličkim pomenom za srpske žrtve Oluje na mestu stradanja prijedorskih Bošnjaka i Hrvata bila je neverovatno ambiciozna i do danas potpuno neistražena. Da se na tako nepoznatom, nepristupačnom i neprijateljskom terenu desi sve što se uopšte desiti može nije bilo samo moguće, nego i neizbežno: sve što se tu u toj pustinji desi, desiti se moralo i naposletku trebalo, i to upravo zato što se – cinizam i simbolika zajebana su stvar – desiti u stvari htelo.

A desilo se moglo, moralo, trebalo i htelo ono što će se ubuduće učiti na kursevima za rukovanje ciničnim simbolima: dok su predsednik Republike Srpske Milorad Dodik i predsednik Republike Srbije Aleksandar Vučić mešavinom pravednog gneva i serbienveltšmerca – a sve pod paskom Njegove svetosti patrijarha srpskog Porfirija iz prvog reda partera – lamentirali nad dvesta hiljada Srba prognanih iz Hrvatske, pardon SAO Krajine, sa video zida iza njihovih leđa, na kojemu su projektovani strašni prizori pogroma devedeset pete, gledale su ih kozmički tužne oči Sabine Mujkić, muslimanke prognane iz Žepe.

Tako funkcioniše fuzija cinizma i simbolike: Milorad Dodik, Aleksandar Vučić i patrijarh Porfirije simbolički su u Prijedoru hteli da se poklone žrtvama progona pre dvadeset osam godina, pa su se žrtvama progona pre dvadeset osam godina simbolički u Prijedoru i poklonili. Zvanično će objašnjenje, recimo, biti da je džinovska fotografija Sabine Mujkić sa ćerkom u naručju i malim sinom pored sebe – koje je u zbegu iz UN-ove zaštićene enklave u Žepi pred srpskim snagama leta 1995. fotografisao reporter agencije Frans-Pres Žoel Robin – na video zidu iza Dodikovih i Vučićevih leđa emitovana nesrećnom greškom. Na neistraženim visoravnima cinizma, međutim, nema nesrećnih grešaka: sve što se tamo desi, podsećam, desiti se moglo, moralo i trebalo, i to upravo zato što se desiti u stvari htelo.

Zarad snažnijeg efekta nije tako usred pomena za srpske žrtve u Oluji samo emitovana fotografija prognane Bošnjakinje sa decom, već je fotografija prognane Bošnjakinje sa decom emitovana usred govora Milorada Dodika o tome zašto je za obeležavanje Dana sećanja na proterane i ubijene Srbe izabrano baš mesto stradanja Bošnjaka.

"Da kažemo svima onima koji kažu da mogu da razumiju da su Srbi iz Krajine obilježavali godišnjicu, ali zašto Republika Srpska i Srbija: pa majmune jedan, zato što je ovo jedan srpski narod, koji je istjeran iz Krajine, i zato što je ovo srpska država Republika Srpska, i zato što ste ubili naše ljude! Ni Vučić ni ja nismo došli ovdje da omalovažavamo bilo koga od onih koji su stradali a nisu isti kao mi!", urlao je Milorad Dodik dok ga je sa video zida iza leđa gledala nesrećna Sabina sa detetom u naručju, tačno dakle "oni koji su stradali a nisu isti kao mi".

Sve da je režija scenskog spektakla obeležavanja Dana sećanja u Prijedoru poverena Oliveru Frljiću ili, još bolje, Zlatku Pakoviću, ne bi ispalo efektnije. Ne bi iz prostog razloga što za tako demonsku podvalu treba imati demonski um, kakav moji drugovi nemaju. Demoni, naime, žive na onoj pustoj ciničnoj visoravni do koje mogu samo Dodik, Vučić i Porfirije.

Stvar je empirijski dokaziva. Kolike su, recimo, realne šanse da između stotina hiljada fotografija progona Srba iz avgusta 1995. živ čovek takozvanom "pukom greškom" izabere baš fotografiju prognane Bošnjakinje iz Žepe? Stvar nije samo u simboličkoj snazi matematičke jednačine po kojoj su sve materinje oči na svetu iste. To je bez ikakve sumnje tačno, ali matematika je egzaktna i neumoljiva: Sabinu Mujkić u zbegu pred srpskim snagama, zajedno sa ćerkom u naručju i sinom koji je u tom času jedva koju godinu mlađi od dobne granice za streljanje, fotograf AFP-a snimio je 27. jula 1995., tačno dakle nedelju dana pre nego što će četiri stotina kilometara zapadnije – a na simbolički istoj geografskoj širini i istoj četrdeset četvrtoj severnoj paraleli – započeti veliki zbeg Srba iz Knina.

Toliko o simboličkim paralelama. I o tome šta je bilo pre. Efektnijeg i preciznijeg tumačenja istorije devedesetih i događaja pre Oluje – koje se organizovano zaboravljaju upravo ciničnim Danima sećanja – nismo videli u svih proteklih dvadeset osam godina. Oči Sabine Mujkić na bini u Prijedoru izronile su ravno iz one bezdane i gluve crne rupe u srpskoj memoriji pre 5. avgusta 1995. godine.

Na demonskim visoravnima cinizma simbolika, kako vidimo, ne prašta. Čak i pomenuto zvanično objašnjenje, recimo, fantastično je ubedljivo objasnilo simboličku paralelu Dana sećanja na žrtve Oluje i Dana zaborava na Sve Ostale Žrtve.

Dan-dva nakon ukazanja Sabine Mujkić u Prijedoru objašnjenje je, naime, stiglo iz Ministarstva rada i boračko-invalidske zaštite Republike Srpske: za projekcije na video zidu postavljenom na binu u Prijedoru zadužena je bila agencija Pozitiv iz – Beograda. Koju je, usput rečeno, za tu priliku angažovala – Vlada Republike Srbije. Ukratko, ako neko već ne razume jezik Haškog tribunala za ratne zločine, evo mu lepo i čitko napisano na simboličkom jeziku demona, da ga cela Srbija razume: za celu stvar sa prognanom Sabinom Mujkić odgovorna je Vlada Republike Srbije, odnosno eksperti koje je za taj posao pronašla u Beogradu.

Toliko, rekoh, o simboličkim paralelama.

Pa da kažemo onda i Miloradu Dodiku i svima onima koji kažu da mogu da razumeju da je poneki pojedinac iz srpskog naroda okrvavio ruke, ali zašto Republika Srpska i Srbija: pa majmune jedan, zato što i u amnestiji i u amneziji srpskih ratnih zločina iz devedesetih aktivno učestvuju Republika Srpska i Srbija, baš kao što su aktivno učestvovale i u njihovom organizovanju. Zato što je ovo srpska država Republika Srpska, i zato što ste vi prognali Sabinu Mujkić!

Ni Sabina ni njena deca nisu se pojavili u Prijedoru da omalovažavaju bilo koga od onih koji su stradali, a nisu isti kao oni. Tu su samo da ih podsete.

Majmune jedan.

(Portal novosti)

In memoriam: Marko Vesovic (1945 - 2023)

 

Miljenko Jergovic: Marko Vešović, tumač pjesništva

Mnogo je neobjavljenih knjiga ostalo iza Marka Vešovića. Neke u Sarajevu nije imao tko objaviti. Druge nitko u Sarajevu nije htio, ili nije smio objaviti, jer su dirale u lokalne evlije. Sad je zacijelo kasno. Sad će jad i bijeda na sve strane RIP-ovati, sad će ga se tobože sjećati oni koji su ga živog vrijeđali, i to će uglavnom biti to. Pročitajte, ako vam ikad dođe ruke, knjigu razgovora Almina Kaplana s Markom, koja je prije kratkog vremena izašla u Buybooku pod naslovom "Razgovori s Markom", pročitajte "Tri knjige", također objavljene u Buybooku, uz Kaplanovu uredničku brigu. Pročitajte sve Vešovićevo što vam dođe ruku. Zbog sebe, drugima je svejedno. Fotografiju koju gledate snimio sam u oktobru 2017, na Groblju svetog Josipa u Sarajevu, na kojem će Marko Vešović biti pokopan. Uz najbližu svoju, a u metafizičkoj tuđini. Pjesnika i pisca dostojno.

Tekst "Marko Vešović, tumač pjesništva" napisao sam prije dvanaest godina. Jedan od legitimacijskih tekstova u kojem je zapisan moj svijet, moji ljudi.

Čitajte na:

https://www.jergovic.com/.../marko-vesovic-tumac-pjesnistva/

Foto MJ, Sarajevo, oktobar 2017.

Tri od (tri)deset miliona parazita!

 

Jesenje lišće    

@JLisce

·

4h

30 godina našeg propadanja u jednoj slici. Tri parazita koja žive i bahate se na naš račun. Beskičmenjaci, moralne nule ali odani svakoj vlasti zarad lične koristi.

(Skinuto sa twitera)

Aleksandar Trifunović: Hrvatska nema šta da slavi

Nakon Oluje i Maestrala

Hrvatska nije procesuirala ni jedan zločin nad civilima tokom Oluje, ni jedan.

Nakon šest godina izbivanja, ove sam na ljetovanju bio u Hrvatskoj i bilo nam je odlično. Prateći intuiciju, a ne gps, standardno profulam put i zabasam pogrešnim. 

Da me neki Japanac po svojoj nesreći nije upratio, misleći da znam gdje idem, vozio bih sam kilometrima, u jeku sezone. Od Udbina pa sve do iza Velebita, nema ljudi, skoro pa uopšte. Prazna, napuštena mjesta, nekad pune osnovne škole danas od tišine spašava samo promaja koja duva kroz razbijene prozore. 

Nekada su tu živjeli većinom Srbi. Sada se tek nešto starih vratilo da umre. Ideologija koja je Srbe iz Krajine koštala istorijskog poraza ovjekovječena je precizno u 19. minutu Dnevnika Miloševićevog RTSa, gdje je bila smještena vijest o egzodusu iz Hrvatske. 

Nešto prije vijesti iz sporta. Nisu im dali da uđu u Beograd, nego da prođu pored njega. I dan danas hiljade ih nije našlo svoj krov nad glavom. Izbjeglice i u Hrvatskoj i u Srbiji. 

Ovi koji danas najviše virtuelno nariču za njihovom sudbinom prodavali su im vodu, gorivo za traktore pune ostataka dotadašnjeg života za 20 DM po litru, a za 50 DM kupovali frižidere i video rekordere uzete od Markovićevih kredita. Sadašnji Predsjednik Srpske bi imao šta reći o tom hrvatskom gorivu u Banjaluci, u sred srpske teritorije. Danas je milioner i u Srpskoj i u Srbiji. A hvali se da u BiH najbolje sarađuje sa HDZ partijom, koja ni dan danas ne krije likovanje zbog rezultata Oluje, Bljeska, Maestrala, i koji bi streljali moje drugare iz Inicijative mladih za ljudska prava iz Zagreba što pozivaju Hrvatsku da se izvini zbog Oluje. 

U sjajnom dokumentarcu Bože Kneževića Oluja nad Krajinom, kog je Denis Latin emitovao u Latinici na HRT1, dekonstruisana je bitka koja se danas u Hrvatskoj slavi kao trijumfalna. Ti ljudi koje je hrvatska vojska porazila su bili napušteni i od svojih vođa i od Srbije, i od vojske. Svih koji su im obećavali nemoguću državu. Ostao je samo ko nije imao kuda da ode. 

Hiljade granata ispaljivano je na nenaoružan narod. Slijepi starci predstavljani su kao diverzanti, a na kolonu desetina hiljada izbjeglica iživljavalo se pljuvačkom, kamenjem i mokraćom kilometrima staro i mlado. Na mjestu gdje je nastala partizanska avijacija, hrvatski je avion ispalio stotine metaka rafalom na kolone izmučenih žena i staraca na teritoriji BiH. 

Istovremeno je tupavi Martić ispaljivao rakete po Zagrebu, to je bila sva mudrost bivšeg poslušnog policajca za jednokratnu upotrebu, uvjerenog u svoju istorijsku važnost. Boris Dežulović mi je u jesen 2000te rekao da su zatvorili Feral tog avgusta sa pričom o pljački, ubijanjima civila i masovnom protjerivanju. Kaže, tada su zbog toga baš svi bili protiv njih, i pozicija i opozicija, i prvi put su se ozbiljno bojali. 

Hrvatska nema mnogo razloga za slavlje. Vojnički, tamo si dokle ti je došao najistureniji pješadinac. Prazne Lika i Slavonija, prazne od ljudi i pune šikare i napuštenih kabriolet kuća, govore dokle je stigla Hrvatska. Ljudi žive sami, rasplaču se kad im se živ čovjek obrati. Kao i svuda gdje smo na Balkanu kao većina govna prema manjini. Hrvatska je sve praznija. Tamo gdje su stali Maestral i Oluja, nastavili su Ryanair i Flixbus, tamo odakle su potjerani Srbi, sada bježe Hrvati, desetine hiljada njih, na različit način otjerani su od iste politike. Politike nacionalizma, isključivosti i netrpeljivosti. Ne možeš se hvaliti Teslinim porijeklom, a istovremeno razbijati ploče zbog ćirilice, pisma na kom je Nikola pisao. 

Hrvatska nije procesuirala ni jedan zločin nad civilima tokom Oluje, ni jedan. Da to isprave, moji prijatelji iz Dokumente iz Zagreba danas su, i pored velikog pritiska braniteljskih udruga, predali Državnom tužilaštvu krivičnu prijavu za počinjene zločine nad srpskim civilima u Uzdolju kod Knina i obližnjim zaseocima od 5. do 8. avgusta 1995. godine. 

Od svih bivših exYU republika, u Hrvatskoj ima najviše čestitih ljudi koji hrabro čiste svoje dvorište, novinara Lucića, Ivančića, Dežulovića, Hedla, Pavelića, Kosanovića, Bajte, Frljića, ljudi iz Lupige, Dokumente, Indexa i mnogih drugih koje svakodnevno prozivaju samoprozvani veliki Hrvati, ne shvatajući da nikad neće biti veliki kao oni, ni ljudi ni Hrvati. 

Danas je gradonačelnik Knina, čovjek, pozvao Srbe da se vrate: Poklonio bih se srpskim žrtvama izjavio je, oni treba da se vrate, ovo je njihova domovina. 

Ovo je normalan ljudski stav. Svi ljudi, svugdje, treba da se vrate svojim kućama, to je njihova zemlja, a biće Hrvatska tek kad iz nje ponovo niknu plodovi, kad se iz škola čuje graja. Moramo se odzvijeriti, ljudima vratiti što im pripada, inače nećemo daleko odmaknuti od ove Krležine

„..sve je to dokaz kako smo mi na ovim vjetrometinama

zaostala marva. Tu smo seljaci, nepismeni seljaci, na

ovim balkanskim gudurama s “jebem-ti- mater”

mentalitetom “

BUKA (Pisano u avgustu 2017 godine)

Goran Trkulja: Bio sam ovog ljeta u Bosni, gotovo je, korupcija zatvara krug

Bio sam ovog ljeta u Sarajevu na festivalu knjige. Bookstan. Održava se, mislim, osmi put zaredom. Organizatori već stidljivo govore o tradiciji. Maloj, doduše, ali ipak. U Sarajevu se, nakon Bookstana, održao i filmski festival evo već (šta kaže Google?) 29. put. To, za bosanske uslove, nija mala tradicija. Kad bih dalje guglao sigurno bih našao još koješta što se tradicionalno, a u vezi je sa kulturom, održava u Sarajevu.

-Zato sam uvijek bio ljubomoran na Sarajevo, kažem Chrisu.

-Objasni, kaže Chris.

Chris Keulemans je Holanđanin. Novinar, pisac, publicista. Često ga zovu da moderira razgovore o temama iz kulture ili politike. U Holandiji ali i izvan nje. U Sarajevo je došao na poziv organizatora Bookstana, izdavačke kuće Buybook, kako bi moderirao razgovor o knjizi Imaginarni Balkan, Marije Todorove. Nezaobilazna knjiga o Balkanu bugarske istoričarke sa titulom profesorke na univerzitetu u Ilinoisu (SAD) objavljena je 1997. godine. Dvije godine nakon toga izašla je na srpskom jeziku u izdanju Biblioteke XX veka. Na hrvatskom je Maria Todorova svoju knjigu vidjela 2015. u izdanju kuće Ljevak, a sada, više od četvrt vijeka od prvog izdanja, u Sarajevu je Imaginarni Balkan u izdanju Buybooka izašao u prevodu na bosanski jezik. 

O knjizi i temi imaginarnog Balkana govorili su, osim autorice, Ivan Čolović, istoričar, publicista i izdavač (Biblioteka XX veka!) iz Beograda, Nerzuk Ćurak, novinar i univerzitetski profesor iz Sarajeva i Guido Snel, pisac, prevodilac i profesor književnosti na Univerzitetu u Amsterdamu. Chris je razgovor, koji se vodio na engleskom i bosanskom i srpskom jeziku moderirao s nevjerovatnom lakoćom iako je izlaganja bosansko-srpskog dvojca (Ćurak - Čolović) pratio preko slušalica povezanih sa simultanim prevodiocem. 

Ovo navodim da bih naglasio da Chris Keulemans i Bosnu i Balkan dobro poznaje ali nedovoljno dobro da bi znao zašto bih ja, kao Banjalučanin, mogao biti ljubomoran kad je o Sarajevu riječ.

-Sarajevo je grad, Banjaluka je palanka. Ili, po bosanski, čaršija, rekao sam.

Vraćajući se iz Sarajeva svratio sam u Jajce. Tamo su se održavale, takođe tradicionalne, 42. po redu pozorišne igre. Kad sam došao u Banjaluku, na Trgu Krajine me je dočekalo Jandrino Jato i Baja Mali Knindža.  

Zato što je grad, Sarajevo je porodilo Kusturicu i Sidrana, Indekse i Bijelo Dugme, Omladinski Radio i Nadrealiste. Tek u Sarajevu je Banjalučanin Mersad Berber postao slikar od imena. Za razliku od svog prethodnika, Petra Kočića, Đuro Damjanović, koji je ostao u Banjaluci, nikad nije postao poznat pisac. Zahvaljujući sarajevskom izdavaču Buybooku saznalo se za izvrsnog pisca Darka Cvijetića, a ne zna se, recimo, za Stevu Grabovca koji je isto tako genijalan pisac ali s manom – on živi, piše i objavljuje u banjalučkoj palanci.

Razgovor smo Chris i ja nastavili pričajući o bosanskim razlikama i sličnostima, o hercegovačkoj pronicljivosti i bosanskoj tvrdoglavosti, o bosanskoj književnosti, jeziku, državnosti. Tražeći način da razgovor na duhovit način privede kraju, Chris me je pitao šta je to što je tipično bosansko, a da se može naći u Sarajevu kao i u Banjaluci ili u Mostaru, Tuzli, Bijeljini, Trebinju, Bihaću ...

-Korupcija, rekao sam. U cijeloj Bosni društvo je toliko korpumpirano da se ne može govoriti o korupciji u sistemu nego o korpuciji kao sistemu. Korpupcija predstavlja uspostavljeni sistem odnosa u Bosni i Hercegovini.  

Iz njegovog pogleda sam shvatio da me nije razumio. Ili mu je bilo teško da povjeruje mojim riječima.

-Objasni, reče Chris. 

-Korupcija je sveprisutna. Ona vlada u školstvu, zdravstvu, državnim službama, na šalterima, u sudnici, na ulici, u arhitekturi, građevinarstvu, u trgovini, u fabrikama, u pozorištu, filmu, u izdavaštvu...Za 'prolaz' na državnim ili entitetskim tenderima postoji cjenovnik kao i za upis u školu ili na fakultet. 

Najgore u svemu je što se ljudi korupciji kao sistemu prilagođavaju ili, još bolje, potčinjavaju, ne pokazujući ni malo želje da mijenjaju sistem koji te prisiljava da plaćaš mito da bi ostvario pravo koje formalno posjeduješ kao što je pravo na obrazovanje, na liječenje i slično. 

-Funkcioniše li taj sistem? Mislim, kad platiš, da li dobiješ ono za šta si platio ili je to neizvjesno, pita Chris.

-Ako platiš dovoljno, sistem fukcioniše savršeno, kažem i navodim primjer koji sam nedavno sam doživio.

-U bolnicu je smješten moj rođak. Čim se malo oporavi biće operisan, rečeno nam je. Prvih par dana mu intravenozno daju hranu i ljekove. Pacijent se relativno brzo oporavlja ali ne biva operisan. Dežurna sestra kaže da je za sve informacije nadležan ljekar koji „vodi“ pacijenta. Ljekar odgovara da treba uraditi internističke preglede i još koješta. Poruka je jasna: da biste ubrzali proces, treba platiti.  

Ovdje je potrebno reći da bolničke troškove (medikacija, krevet, hrana, njega) za vrijeme dok porodica prikuplja novac da potplati ljekara, plaća fond zdravstva koji je i sam na stalnoj infuziji kod entitetskog budžeta. Bolnica tako, držeći pacijenta „na čekanju“, radi u korist vlastite i opšte štete.  

U međuvremenu je porodica skupila potreban novac. Ljekar prima mito (na holandskom za mito postoji savršena riječ: smeergeld, novac za podmazivanje) i sljedećeg dana obavljeni su svi potrebni pregledi. Rezultat: kompletna bolnička slika pokazuje da pacijentu nije potrebna operacija, njegovi problemi potiču od hroničnih tegoba i, uz potrebnu medikaciju i otpusnu listu, pacijent je nakon tri nedjelje u bolnici mogao na kućnu njegu! Krug je time zatvoren. U prazan krevet dolazi novi pacijent i sve počinje ispočetka.

Ljekar koji je 'pratio' bolesnika dio novca za podmazivanje ulaže u statusne simbole (auto, vikendica, bazen, jakuzi...). Drugi dio mita ide na štednju kako bi se djeci obezbijedilo kvalitetno školovanje - u inostranstvu. Jer, zaboga, u zemlji u kojoj vlada korpucija diplome ništa ne vrijede i sve je neizvjesno. Osim smrti, zaključujem pesimistički. 

Chris klima glavom. Ne kaže ništa. Ustajem i pružam ruku: 'Vidimo se'. Tipično bosanski pozdrav izgovaramo u isti glas. 

(BUKA)