Pages

Monday, March 15, 2010

KAPITEN ANGEL

Angel Trajkovski, nekada igrac, kapiten i trener Kosarkaskog kluba Borac, je od kada ga pamtim bio 'kapiten'. A pamtim ga jos iz ranih pedesetih, kada smo zivjeli u istoj zgradi na kraju Strosmajerove. Tu je porodica Trajkovski stanovala prije nego sto je sagradjen Titanik , a onda su preselili u sam centar grada. Pamtim i njegove tri sestre od kojih je Lena, kasnije reprezentativka Jugoslavije u kosarci, bila moja prva ljubav. Tada sam vjerovatno imao tri – cetiri godine, neprestano se igrao sa Lenom, veoma pazio da ne povrijedim njenu desnu ruku koju je ona u jednoj od nasih igara slomila i dugo nosila gips. Uvijek sam je drzao za njenu zdravu lijevu ruku. Nase druzenje su stariji djecaci i djevojcice iz komsiluka primijetili i zadirkivali nas. Mi smo se pomalo stidili ali i dalje jednako drzali za rukice.

Nakon sto su Trajkovski odselili iz Strosmajerove izgubili smo potpuno vezu, kao da smo zaboravili jedni na druge, kao da su odselili na kraj svijeta a ne na kilometar udaljenosti. Ali tako je to bilo u staroj Banjaluci. I sve bi tako i nastavilo da se u moj zivot nije umijesala nova ljubav, koja ce postati i ostati moja zivotna ljubav - kosarka. Imao sam nekih 12 godina kada je Prle (Milan Tosic), tada trener i igrac Borca zapazio da dan i noc visim na novom kosarkaskom igralistu Braca Pavlic skole, i rekao da dodjem pogledati trening kosarkasa Borca. Kosarkasi su tada trenirali na igralistu Gimnazije. Oko igralista su uvijek bile desetine djecaka, koji su, kao i ja, upijali svaki njihov pokret. I tu ugledam i svoga bivseg komsiju, vec odraslog Angela Trajkovskog, kako trenira. On ogroman, visok, snazan. Ja mali deckic koji je gledao, pamtio i nastojao da ponovi, sve pokrete tada vec zvijezda u nasim ocima: Bate, Angela, Staka, brace Crnic, Ace, Proke, Jese, Borke, Bore, Prleta, Koste... Mojoj sreci i ponosu nije bilo kraja kada je Angel prisao nama djecacima i mene pozdravio sa 'gdje si komso'. I danas me Gele isto tako pozdravlja. A proslo je pet i po decenija od kada vise nismo komsije. Sjecam se i prvenstva Bosne i Hercegovine u kosarci, na istom tom igralistu u kojoj je Borac, u finalu, mislim, pobijedio sarajevsku Bosnu. Ta kosarkaska atmosfera sa gimnazijskog igralista se kao groznica sirila Banjalukom. Kosevi su poceli nicati na svim stranama Banjaluke. Titanik je tada bio centar kosarke. Svi djecaci iz Titanika su trenirali kosarku, i svima je Angel bio uzor. Ubrzo nakon sto je Prle prestao aktivno igrati kosarku, Angel je postao kapiten. Ne znam tacno broj godina, ali on je bio kapiten Borca sve godine dok je igrao. I ne samo to. I nakon sto je prestao igrati on je ostao kapiten. Cak i nama, koji smo kasnije presli i igrali u drugim banjaluckim klubovima, Angel je bio kapiten. Jednostavno kosarkaski kapiten Banjaluke. Pamtim kako smo, nakon neke utakmice naStadionu sportskih igara,  imali obicaj da sjednemo u hladovini baste hotela Bosne. Mi, tada studenti – Angel vec zaposlen. Nikada nije dozvolio da mi platimo ceh. Uvijek bi rekao ' ja radim , vi studirate. Vi cete placati kad budete raditi'.

Danas Angel zivi u USA. Redovno igra tenis, koji mu je postao druga sportska ljubav i odrzava dobru fizicku i psihicku kondiciju. U USA i Kanadi danas zivi cijeli jedan tim bivsih korakasa iz Banjaluke, Sopen, Bojer, Majk, Fuad, Kopanja, Bob, Said, Bleki... Angel nas je sviju i ovdje povezao. Redovno se javlja, salje savjete, povezuje sa ostalim kosarkasima i sportistima. Javlja najnovije kosarkaske vijesti iz Banjaluke. Organizuje prikupljanje pomoci za nase sportske prijatelje u Banjaluci. Ukratko, ostao je sto je i bio: kapiten, uzor. I dalje je vezan i za kosarku i evo jedne od poslednjih slika koju nam je poslao. Ekipa koju i on trenira osvojila je najveci turnir za svoj uzrast 1996.godiste. Siguran sam da je i tim klincima Angel uzor, kao sto je nama bio; i ostao.

15 comments:

  1. Bio sam osnovac kad su Prle, Borko, Angel, Davor C. i ostali pikali basket pred Gimnazijom. Ako me sjecanje ne vara igrali su prvo na sljaci a onda je tek igraliste asfaltirano. Angel je tada nosio naocale uvezane gumicom oko glave, bas kao Abu-Djabar. Negdje u to vrijeme nam je Prle Tosic, u Domu Kulture, prikazao filmove sa NBA finala kada je Boston dominirao, a zvijezde americke kosarke bile Oskar Roberson i Wilt Chamberlain.Tada sam prvi put vidio film sa utakmice Harlem Globetrottersa a odusevljenje je bilo toliko da se pred Brace Pavlic skolom moglo vidjeti desetina djece koji su pokusavali da vrte loptu na jednom prstu. Medju njima se isticao i momak nesto stariji od mene, koga sam znao jer smo zajedno isli u Beograd na proslavu 25. Maja. Od njega mi mladji nismo mogli doci do kosa. Sjecam se i njegovog imena Predrag Bato Canak.

    ReplyDelete
  2. e Ranko, nek' si mu ti prvi rekao Bato, sve sam trpila.....
    a to..lopta i prst...pa nisu se samo djecaci cudili..ja trenirala... vjezbala, posebno poslije Batinog "hajd' sad ti"
    lopov, veca lopta bila od mene ..
    znao da ne mogu....

    ReplyDelete
  3. Komsija,
    svojim potsjecanjima (imas izvrsnu memoriju) na nasu divnu mladost si mi jos vise ukrasio ovaj suncani proljetni dan u mom lijepom gradu. Pozdrav tvojoj porodici. Angel

    ReplyDelete
  4. Angela znam iz gledališta, pouzdan igrač elegantnih pokreta, smiren - pravi kapiten. Rekao bih: košarkaški gospodin. Lijep tekst.

    ReplyDelete
  5. Kad su i djecu poceli propitivati o nacionalnosti, zbunjena Barbara je pitala mamu sta bi trebala reci u vezi s tim. 'Svima reci da si ti Jagoda sa slagom', savjetovala je zgodna, sarmantna i duhovita mama Jolana.
    Ljubica

    ReplyDelete
  6. Ovdje moram malo dodati, da bi svi razumjeli. Barbara je Angelova kcerka, Jolana - Oka, Angelova supruga. A ko nam je Ljubica?

    ReplyDelete
  7. Djoko Kaludjerovic18 March 2010 at 22:12

    Ranko predivno pise o tim nasim predivnim kosarkaskim vremenima.
    I mene malo sijecanje popusta, ali Ranka ne mogu da se sijetim,ima li Ranko neki nadimak.
    Oko moga Kapitena mogu knjigu da napisem. Angel je jedan i ja nemam niti sam imao drugog Kapitena.Dobro si rekao i dan danas ga isto oslovljavamo,Kapiten.
    Moram da se sijetim te atmosfere pred svaku utakmicu na gimnaziji,to su bili dogadaji,nije se spavalo.Ja sam zajedno sa Cisom(Tihomir Stupar,odlican kosarkas)uglavnom pisao plakate za utakmice i to je bio dogadaj, jer sam ja zajedno sa Cisom bio vazan-"pisem plakate"
    Titanik posebna prica.Tamo smo pravili sve moguce navijacke rekvizite i sjecam se da smo napravili Angelov poster u prirodnoj velicini.Da li iko ima sliku ne znam,a i ja sam radio na njemu,pitacu Kapitena,mozda on ima neku sliku,to je bilo bas prekrekrasno uradeno,mislim da je Serpa bio tu glavni oko crtanja.
    Javljam se opet jer o mome Kapitenu mogu da pisem svaki dan.
    Izuzetan kosarkas,veliki sportista i veliki drug.
    Sopen

    ReplyDelete
  8. Moj Djoko, ja sam ko dijete posmatrao pred Mostarom (u blizini sam zivio, a Bruja sa bloga mi je bio drug): Jovu stolara, Adema Cejvana, Jozu Bakotica, Vladu Zeljkovica …dok su pricali o Borcu, Banjaluci i starim, proslim, vremenima. Tada sam zamisljao da cu i ja jednoga dana imati svoju kafanu u kojoj cu se sa drugarima prisjecati lijepe proslosti i dobrih starih dana. Zato sam sada u kafani “Kod Canka”.
    Moji nadimci su Kec i Abu, a ovaj drugi je iz jedne druge kafane, u koju Ti nisi zalazio.
    Bilo je meni fino i u toj kafani, ali se zatvori. Steta, nema nista ljepse nego od kafane do kafane.
    Pozdrav

    ReplyDelete
  9. Jel taj "Sopen" isao u skolu Mirko Visnjic?
    Ako nije nema veze, svejedno je dobar kompozitor.

    ReplyDelete
  10. Bruja,
    da isao sam u Mirko Visnjic skolu,jer sam stanovao u Mosa Pijade.

    ReplyDelete
  11. bruja se sjeca, pa19 March 2010 at 15:22

    Mora da ti je Prerija dala dobre osnove za tvoju blistavu karijeru.

    Ja sam poznavao jednog Shopena, isto se zvao Doko i mislim da je isao u "b" ili "d" razred. Nisam bas najsigurniji. Bio je plavokos, imao je "bucmastu" facu i mislim da je bio i moje godiste 51.

    No, bilo kako bilo svejedno tebi puno pozdrava od bruje iz "c" razreda iste skole.

    ReplyDelete
  12. Bruja,
    Sopen koga ja znam je nadimak dobio ( mislim od Borke Miljevica) jer je volio 'sopati' (jesti) a ne svirati klavir.
    Mozda to i jeste 'tvoj'Sopen!?

    ReplyDelete
  13. Ma shvacam ja, al on je igrao dobro i fudbal, pa nije fudbaler.
    Ipak jedan je Shopen.
    (bio u Mirko Visnjic)

    ReplyDelete
  14. Bruja,
    ja sam taj Sopen,51 god "B" razred.Igrao sam fudbal za rep.skole i igrao sam jos za rep."
    imedu dvije vatre"Bio sam i malo bucmast mozda neka prva cetri razreda.Svega se sijecas.
    Mozda smo sjedili u klupi,a to drzis kao tajnu.Canak ne zna kako sam dobio nadimak,ustvari zna ali je zaboravio,pricao sam mu barem pet puta,Borko nema veze sa mojim nadimkom.
    Nadimak mi je dao Sejo Gradanin,nazalost pok.inace brat od Keme Getaldusa.Ukratko,kralo se u basti kod Helera,kod starog Doma JNA,ja sam trebao da udem u veliku raju,pa sam imao prijemni.Popeo sam se na neku jabuku,u tom je naiso Heler i ceka me dole svi su pobjegli,a ja sam poceo da placem,jer znam da dobijam batine od Helera,a poslje od tate.
    tad je Sejo rekao "eno ga place ko Sopen kad svira"niti sam ja znao ko je Sopen ali je to ostalo do dan danas.Kada bi me moja supruga nazvala Doko,mislio bih da je u pitanju rastava braka,ona me citav zivot zove "Penso".Jednostavno ne mogu da zamislim da me neko zove imenom,onda mi to zvuci jako sluzbeno.

    ReplyDelete
  15. bruja pozdravlja, pa20 March 2010 at 14:49

    Eto tako sad smo ustanovili da je to Shopen iz M.Visnjic iz 'b' razreda da, da je to Djoko, koji ustvari i nije bio nikad debeo, nego visok, da je igrao i za repku skole "Eberecke eber tucke" i da je 1951 godiste. Sad znam da imam dvojicu na ovim Blogu koju sigurno poznam + Made, kog znam iz vidjenja.

    Neka ste vi meni zivi i zdravi,
    ma kako vas zvali.

    ReplyDelete