RANKO: MOJI INTERNACIONALNI PRIJATELJI

Pametni kazu da cak i najmilije jelo dosadi…zato ja, kad mi dosade pite, baklave i vicevi o Husi I Hasi, odem kod moje prijateljice Rozario, Spanjolke koja pravi najbolju “paelu”, teniskog partnera, Japanca Takua, na domaci susi ili na casicu razgovora kod mog “coffee partnera” njemackog Jevreja, Dr. Kifera, koji ima najbolju “schprehu” na svijetu.

Rozario znam od prvih dana u Australiji. Radi kao sekretarica u Spanskom Konzulatu u Melbournu. Jedan od konzula je krajem devedesetih dobio premjestaj za Bosnu, pa me pozvala, kao jedinog Bosanca koga zna, da malo popricam sa njim. Covjek je bio sav isprepadan, kako i ne bi poslije onoga sto se tamo desavalo. Jedini koristan savjet, koji je mogao dobiti od mene, je bio da treba da se pripazi cevapa, zbog holesterola i sarajevskog smoga. Poslije mi je porucio da su moji savjeti bili u redu, jedino sam zaboravio da ga upozorim da kad Bosanci dodju u posjetu, nikad da odu. To mi je promaklo.

Dr. Kifera sam upoznao na veceri sa putopiscem Billom Brysonom, jos 1990-te. Nas dvojica smo bili jedini Jevreji na toj veceri; on pravi a ja po izgledu koji cak I najortodoksnijeg Jevreja prevari. Kad je cuo da sam Bosanac toliko se obradovao da mu je Bill bio manje vazan, a meni bilo malo nelagodno. Kad sam mu jos rekao da sam rodjen u Sarajevu, poceo je da me grlii i prica kako on “nas” i nasu zrtvu strahovito cijeni.

To mi je sve izgledalo sumnjivo dok kroz pricu nisam shvatio da on misli da sam ja jedan od potomaka spanskih Jevreja (Sefarda) koji su se nakon protjerivanja iz Spanije naselili u Bosni i sa sobom donjeli jevrejsku svetu knjigu “Hagadu” koja se tada cuvala u Sarajevu (Pitam se jeli jos tamo). Kad je napokon, ne te veceri nego za nekoliko mjeseci, saznao da nisam Jevrej, malo se razocarao ali smo ostali dobri prijatelji do danas.

Takua sam upoznao na teniskom terenu, prije dvadeset godina i uskoro smo postali partneri u dublu. Iako moj vrsnjak, “sijacu” instructor, Takuo je vec tada imao dovoljno da nije morao da radi nego je svaki dan igrao tennis I brinuo se za beskucnike, pjance i drogere.
Drugim rijecima moj drug je japanska verzija Majke Tereze. Kad je prvi put dosao mojoj kuci zena mu je dala da ponese cokoladu sa rizom, koju je kupila u jednoj od nasih radnji. Poceo je da zagleda crveni omot i tekst ispisan imitacijom japanskog pisma. Na kraju je otvorio i nije mogao da vjeruje, riza i cokolada, koja kombinacija.
Jos cudnije mu je bilo sto Jugo izum ima sliku Japanke i zove se “Mikado”. Kod Takua odem povremeno na domaci susi koji on umace u soja sos I “nesto” bijelo, lici na kiselo mlijeko, a dobiva se samo od muskih kitova. Ako je vjerovati Davidu Attenborou poneki “daju” do 350 litara. Ja obicno ne umacem u to dok me “saki” ne uhvati. Takuo mi je otkrio da Japanci nisu jeli kitove do 1945, a tada ih je nedostatak brodova i glad natjerala da jedu kitove koji su se nasukali na obalu.